MMF i Svjetska banka počele igrati ulogu koja će ih dovesti na zao glas krajem stoljeća – ulogu strogih utjerivača pravila liberalizirane međunarodne ekonomije diktirane iz Washingtona.

Kada je već bolesni John Maynard Keynes otputovao na američki jug u ožujku 1946. oduševio se onim što je vidio. “Ugodan zrak i jarke ljubičaste boje” Savane pružili su mu predah od hladnog i vlažnog Londona, kako je pisao po dolasku, a djeca na ulici bila su veselije društvo od “razdražljivih” i “sve umornijih” građana poslijeratne Britanije.

Keynes je bio u Savani na konstitutivnoj sjednici upravnog odbora Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke, dvije institucije u čijem je osnivanju sudjelovao na konferenciji u Bretton Woodsu u srpnju 1944. Očajnički se trudio uvjeriti Amerikance da ne postave ove dvije institucije u Washington, gdje se bojao da bi bile više privjesci američke države nego prava međunarodna tijela, ali njihovo smještanje u američku prijestolnicu bilo je praktički riješena stvar, za što je bilo potrebno samo nekoliko glasova iz čudnog niza saveznika SAD okupljenih na sastanku. Keynes-ov posljednji pokušaj da obuzda jačanje američke sile nije uspio. Umro je mjesec i po dana kasnije.

Po završetku Drugog svjetskog rata, mnogi su mislili da će trajni mir biti moguć jedino ako naučimo da vodimo svjetsku ekonomiju. Činjenica da je najgori rat u povijesti uslijedio ubrzo nakon najgore ekonomske krize izgleda da je potvrđivala da međunarodna politička kriza i ekonomska nestabilnost idu zajedno.

To je četrdesetih godina bio relativno novi način razmišljanja o međunarodnim odnosima. Pregovori o mirovnom sporazumu poslije Prvog svjetskog rata uglavnom su zaobilazili ekonomska pitanja u korist političkih i pravnih – utvrđivanja teritorijalnih granica, na primjer, ili prava nacionalnih manjina.

Kada je Keynes 1919. optužio mirotvorce da ignoriraju europske ekonomske nevolje i razmišljaju o novcu samo kao o pobjedničkom plijenu, bio je ispred svog vremena:

“Nevjerojatna je činjenica da su osnovni ekonomski problemi Europe, koja gladuje i raspada se pred njihovim očima, bili jedino pitanje za koje četvorka nije pokazala interes”, napisao je Keynes u “Ekonomskim posljedicama mira”, misleći na kvartet nacionalnih lidera koji su sklopili Versajski ugovor.

Njihova indiferentnost nije bila osobito iznenađujuća: nacionalni lideri u to vrijeme nisu imali neposrednog iskustva u vođenju ekonomskih poslova izvan svojih granica. Svjetski trgovinski sustav koji je iznikao u desetljećima prije rata uvelike je funkcionirao oslanjajući se na privatni biznis i financije; zlatni standard je odredio pravila razmjene, ali države su se uglavnom držale po strani, osim kada su snižavale trgovinske barijere ili nametale izvršavanje ugovora. Kada bi stvari pošle naopako, nisu pokušavale intervenirati.

To se počelo mijenjati nakon 1918. Kako se Europa teturala od jedne do druge ekonomske krize, postalo je očito da se moraju pronaći trajnija rješenja. Ovog zadatka se prihvatila novoformirana Liga naroda, ispunjavajući ekonomske i financijske funkcije mnogo šire od onih koje su predvidjeli njeni utemeljivači: spašavanje srednjih i istočnih europskih država od poslijeratne hiperinflacije, prikupljanje i tumačenje statističkih podataka i sazivanje niza (uglavnom neuspješnih) međunarodnih konferencija o trgovini i financijama, od kojih je najpoznatija bila ona u Londonu 1933. Do tog trenutka, europska gospodarstva su počela izmicati kontroli, kako se zaraza depresije ubrzano širila po kontinentu i Britaniji, uništavajući bankarski sustav gotovo svake države koju je dotakla. Investitori su prebacivali novac od jedne do druge zemlje, ostavljajući za sobom trag u vidu jurnjave štediša na banke (Bank Run) i valutnih kriza.

U prvim godinama Drugog svjetskog rata , kada su i saveznički i stručnjaci Osovine počeli zamišljati kako bi poslijeratni svijet mogao izgledati, najvažnije pitanje za njih bilo je kako spriječiti povratak ekonomskog kaosa iz 1930. U nizu pregovora koji su počeli 1941. i kulminirali u Bretton Woods-u srpnja 1944., britanski i američki dužnosnici raspravljali su kako obnoviti stabilnu i otvorenu kapitalističku svjetsku ekonomiju na način koji bi ublažio ekscese kapitalizma i osigurao državama veću slobodu da slijede svoju nacionalnu ekonomsku politiku.

Očito je bio potreban novi oblik međunarodne uprave: stalni sustav , reguliran zakonima i pod nadzorom međunarodnih tijela, koji bi usmjeravao interakciju nacionalnih ekonomiju. Ništa slično nikada ranije nije postojalo. Taj novi, intervencionistički model organiziranog kapitalizma – po ugledu na New Deal-ovsku američku državu – bitt će proširen na čitav svijet.

Ovo nije bio lak zadatak : zahtijevao je kompletnu reviziju pravila međunarodnog financijskog poslovanja. Ali kada su britanski i američki dužnosnici otvorili razgovore, prvo su postavili politički neugodno pitanje trgovine. To je bio nesretan početak. Tridesetih godina, State Department-om je zavladala fundamentalistička tržišna filozofija tadašnjeg državnog tajnika Cordell Hull-a, a budući da se Amerika bližila otvorenoj potpori britanskim ratnim naporima 1941 – i bankrotirana i ratom izmorena Britanija postajala je sve očajnija da dobije pomoć SAD – iskrsla je prilika da se Hall-ova laissez-faire vizija sprovedu u djelo.

Člankom VII Zakona o zajmu i najmu propisano je da, u zamjenu za američku pomoć, Britanija mora odreći svih budućih diskriminacija protiv uvoza iz SAD. To je praktično značilo ukidanje sustava britanskih imperijalnih preferencijala. (Jedan konzervativni lord opisao je ovaj zahtjev kao “obrnutu Bostonsku čajanku”.)

Mnogi su imperijalne preferencijale smatrali ne samo nosećim stupom imperije, već i sredstvom za ublažavanje sasvim izgledne slabe poslijeratne britanske pozicije: odustajanje od sustava trgovinskih barijera i kontrole razmjene pretilo je izložiti Britaniju jeftinoj stranoj konkurenciji i da je ostavi fatalno vezanom za SAD ako ova padne u recesiju nakon rata (što su mnogi predviđali). Keynes se slagao s prevladavajućim mišljenjem u Britaniji kada je u ožujku 1941. primijetio da američki dužnosnici tretiraju Britaniju “gore nego što smo mi sami smatrali da valja tretirati čak i najubogiju i najneodgovorniju balkansku zemlju”.

Da li su Britanci bili prisiljeni pristati? Mnogi konzervativci i imperijalisti su vjerovali da jesu, i ovo je jedna od osnovnih tvrdnji koje Ben Steele iznosi u svojoj novoj knjizi o pregovorima koji su doveli do Bretton Woods-a. Po stilovima mišljenju, Britanija je bila prisiljena sklopiti “faustovsku pogodbu”: odustati od onoga što je naizgled jedino garantiralo produžetak njene imperijalne egzistencije u zamjenu za dovoljno novca i robe preživjeti rat. Prema Steele-u, Amerika je tako vodila ekonomske pregovore da sebi osigura poslijeratnu dominaciju. “Na svakom koraku u Bretton Woods-u,” piše Steele, “Amerikanci su podsjećali Britance, ako treba i brutalno, da u novom poretku nema mjesta za ostatke britanske imperijalne slave.”

U kolovozu 1941 Keynes, sada u ulozi savjetnika ministra financija i šefa poslijeratnog ekonomskog planiranja, vratio se s pregovora o Zajmu i najmu u Washingtonu da napravi nacrt za novo međunarodno monetarno uređenje. Tijekom nekoliko sastanaka u ljeto 1942. Keynes i njegov američki kolega, ekonomista i dužnosnik ministarstva financija SAD Harry Dexter White, prepirali su se o tome da li treba osmisliti nova monetarna pravila međunarodne ekonomije.

Bio je to neobičan spoj: Keynes, svjetski poznati ekonomist i intelektualac, protiv White-a, opskurnog tehnokrate i kasno stasalog znanstvenika, radničkog sina židovskih imigranata iz Litve, koga je američko ministarstvo financija dovelo s malog sveučilišta u Wisconsinu. Nijedan nije uživao u društvu onog drugog: Keynes se prezrivo odnosio prema, kako je smatrao, inferiornom intelektu “estetski nesnosnog” White-a, čiji mu je “grubi hrapavi glas” bio osobito neugodan. Keynes je, s druge strane, bio tipičan nadmeni engleski lord; kako je White nabacio britanskom ekonomisti Lionel Charles Robbins-u, “vaš baron Keynes sigurno piški parfem”.

Ako zanemarimo razmirice, njih dvojica su se na kraju uglavnom složili oko osnovnih ciljeva novog Međunarodnog Monetarnog Sustava: stabilizirati tečajeve; olakšati međunarodnu financijsku suradnju; zabraniti konkurentsku deprecijaciju valute i proizvoljne izmjene vrijednosti valuta, i ograničiti međunarodni protok kapitala kako bi se spriječile kratkoročne, spekulativne investicije za koje su svi vjerovali da su destabilizirale međuratni monetarni sustav.

Također su se složili oko potrebe da se uspostavi nova međunarodna institucija koja će pružati financijsku pomoć državama s trgovinskim disbalansima i provoditi pravila o vrijednosti valuta (budući Međunarodni monetarni fond – MMF), i još jedna koja će osiguravati kapital za poslijeratnu obnovu (buduća Svjetska banka). Strogo kontrolirani i regulirani međunarodni financijski sustav zamijenit će nekoordinirani i konkurentski sustav iz međuratnih godina. A kada se valute stabiliziraju – nadali su se oni – svjetska trgovina će moći nastaviti.

Jedan od najinovativnijih aspekata anglo – američkog dogovora bio je to što je za prioritet postavljena potreba pune zaposlenosti i mjera socijalne zaštite na nacionalnoj razini, kao važniji cilj duboke međunarodne ekonomske integracije. U tom pogledu dogovor je bio kejnzijanski i predstavljao je dramatičan zaokret od starih pretpostavki o načinu funkcioniranja financijskog sustava. Pod zlatnim standardom, koji je olakšao razdoblje financijske i trgovinske globalizacije krajem 19. i početkom 20. stoljeća, države nisu imale mnogo mogućnosti da reagiraju na ekonomske krize, osim smanjenja potrošnje i povećanja kamata u nadi da će cijene i nadnice toliko pasti da gospodarstvo može samo da se oporavi.

Stanovništvo je jednostavno moralo pregurati razdoblja deflacije i masovne nezaposlenosti, jer država nije mogla mnogo pomoći im: guranje ekspanzivnih fiskalnih i monetarnih mjera (što države obično danas čine) ugrozilo bi konvertibilnost državne valute u zlato. Iz tih razloga, zlatni standard je bio pogodan za devetnaestoljetni svijet gdje nije bilo mnogo organiziranih radničkih partija i sindikata, ali on više nije odgovarao zamršenom svijetu masovne demokracije. Kejnzijanska revolucija u ekonomskom upravljanju dala je državi niz novih jakih alata za odgovor na unutarnje ekonomske nevolje – ali one neće moći proraditi sve dok se igra po pravilima zlatnog standarda.

Ono što je bilo potrebno i što su Keynes i White željeli uspostaviti bio je sustav fiksnih ali prilagodljivih tečajeva, koji će omogućiti državama da vode unutarnju politiku ne brinući mnogo o tome kako će to utjecati na njihov međunarodni ekonomski položaj. Uz kontrolu kapitala, ovaj sustav će raditi na stabilizaciji valute, kao i zlatni standard, ali tako da državama osigurati više prostora za intervencionističke i socijalne metode nacionalnog ekonomskog upravljanja, koje su nešto prije toga ušle u modu iz atlantskog svijeta.

Kompromis koji su Keynes i White postigli zasnivao se na ovom osnovnom uvidu i odražavao novi (doduše kratkotrajni ) konsenzus: da država svojim građanima duguje osnovnu ekonomsku sigurnost.

Skup Monetarne i financijske konferencije Ujedinjenih Naroda, gdje se Keynes – White dogovor trebao odobriti, bio je zakazan za 1. srpnja 1944, tri tjedna nakon savezničke invazije na Normandiju. Osim očitih problema koje je taj datum predstavljao za prekooceanska putovanja, Washington je čuven po neizdrživoj ljetnoj žezi. Već bolesni Keynes inzistirao je da se sastanak održi na nekom hladnijem mjestu, ako je moguće na Stjenovitim planinama. Na savjet State Departmenta, ministar financija Henry Morgentau izabrao je luksuzni hotel Mount Washington u malom njuhempširskom selu Bretton Woods.

Na otvaranju konferencije, glavna atrakcija je po svemu sudeći bio Keynes. Prema Lionel Robbins-u, “fotografiran je iz najmanje 50 kutova … lord Keynes stoji; lord Keynes sjedi, lord Keynes razmišlja, lord Keynes lebdi …”

Kada je pravi rad počeo, tekao je ubrzanim tempom (prebrzim za Keynes-a, koji je pretrpio manji srčani udar poslije dva tjedna). Prva točka dnevnog reda bila je osnivanje dva nova međunarodna tijela. Neke nezapadne države ozbiljno su se pobunile zbog toga kako će globalna hijerarhija biti organizirana u okviru novog sustava. Najspornije pitanje bilo je kakvo će prava glasa imati različite zemlje u MMF-u – što je bilo ključno za izbor direktora i doživljavalo se kao stvar prestiža. Zapisnici sa sjednica konferencije pokazuju koliko su se strastveno neke od siromašnijih zemalja, poput Kine i Indije, borile da poprave svoju zastupljenost. Kako je jedan indijski delegat tvrdio (na kraju bezuspješno):

Nije u pitanju samo veličina Indije, niti samo stanovništvo Indije – a mogu dodati da je svaki četvrti čovjek zastupljen na ovoj konferenciji Indijac – nego Indija prema čisto objektivnim ekonomskim kriterijima smatra da je ona vrlo važan dio svijeta, a vjerojatno će biti još značajnija u predstojećim godinama.

Planovi za međunarodni ekonomski razvoj također su bili sporni, jer su se delegati iz Indije i drugih zemalja borili da se MMF obveže na ambiciozan program poslijeratnog razvoja u “ekonomski zaostalim zemljama”. Prilično neuspješno: ove nove institucije MMF i Svjetska banka osmišljene su tako da se vodilo računa o američkim i europskim interesima.

Američku dominaciju nad ovim sustavom jamčila je još jedna ključna činjenica: 1944. godine američki dolar je bio jedina raspoloživa dovoljno rasprostranjena valuta koja je omogućavala međunarodnu razmjenu prema novom “zlatnom standardu razmjene”. Ovo je trebala biti modificirana verzija zlatnog standarda koja bi praktično omogućila državama da odrede vrijednost svoje valute u odnosu na dolar onako kako smatraju da treba (ovisno od toga da li im je prioritet ekonomski rast, na primjer, ili kontroliranje inflacije), dok se dolar mogao zamijeniti za zlato po fiksnoj stopi od 35 dolara za uncu. To je značilo da će, po okončanju rata, američki dolar praktično postati svjetska rezervna valuta – što je ostao do danas (iako više nije vezan za zlato).

Ovakav aranžman će Americi omogućiti povlašteni položaj da se prema svijetu “besplatno” zaduži , kako je kasnije govorio Charles de Gaulle, ali će funkcionirati samo dok Amerika bude prepoznavala svoj ​​nacionalni interes u održavanju zlatne konvertibilnosti. Harry Dexter White očito nije predvidio scenarij po kome se to ne bi desilo, ali upravo se to dogodilo sedamdesetih godina, kada se deficit stvoren financiranjem rata u Vijetnamu toliko nagomilao da je počelo jurišanje na zlatne rezerve SAD.

Godine 1971., Richard Nixon je uklonio vezanost dolara za zlato “Zlatni standard” – praktično okončavši Bretton Woods – jer nije želio da podigne kamatne stope zaustaviti odljev zlata, što bi vjerojatno izazvalo recesiju (bližili su se izbori). Do tada, uspjeh zlatnog deviznog standarda je bio prilično dobar: u godinama dok je bio na snazi​​, imali smo stabilan tečaj, nezapamćen globalni ekonomski rast, preporod svjetske trgovine i relativno nisku nezaposlenost. U tom razdoblju također su stvoreni brojni različiti modeli socijalne države – u Europi, SAD i Japanu – baš kao što su ekonomisti u Bretton Woods-u namjeravali.

***

Što ako kažemo činjenicu da je jedan od tih ekonomista bio sovjetski doušnik? Zajedno sa svojim poznatijim kolegama Alger Hiss-om i Whittaker Chambers-om, White je bio odgovoran za predavanje povjerljivih američkih dokumenata Rusima tijekom rata, uglavnom u vezi s informacijama za koje je smatrao da će pomoći SSSR-u osigurati pozamašan poslijeratni zajam. White-ovi postupci doveli su ga pred Odbor Zastupničkog doma za antiameričke aktivnosti 1948. ali razmjere i razlozi njegove suradnje ostali su nejasni. Većina povjesničara smatra da je on igrao relativno malu ulogu, i da su njegovi postupci bili vođeni ne toliko ideologijom koliko željom da pomogne ratnim saveznicima. Ako poslijeratni mir bude ovisio od trajne američko – sovjetske suradnje, vladalo je mišljenje, bolje je zadržati dobre odnose s Rusima.

Globalizacija s kraja 20. stoljeća pokrenuta je dok se kejnzijanski konsenzus raspadao. Države su bile primoravane navući, kako kaže Tomas Fridman, “zlatnu luđačku košulju” u vidu jednoobraznih tržišnih mjera, kako bi održale nacionalnu konkurentnost u liberaliziranoj svjetskoj ekonomiji. Zagovornici Keynes i White kreacije tvrde da bi novi regulatorni sustav po ugledu na Bretton Woods ublažio oštrice globalizacije u interesu državnog i nacionalnog socijalnog sustava.

Steele-ova kritika Bretton Woods-a napisana je jednim dijelom u namjeri da obuzda njihov entuzijazam: uvijek će postojati nepomirljive napetosti između vođenja nacionalne ekonomske politike, piše on, i poštovanja međunarodnih pravila. To je usud sustava Bretton Woods-a i biće usud svakog njegovog nasljednika. Trajni sustav međunarodne monetarne suradnje, tvrdi on, ne može postojati bez nekog oblika zlatnog standarda koji sprječava države da petljaju sa svojim valutama. (On tvdi da bi u budućnosti tome mogla poslužiti neka digitalna zamjena za zlato.)

Ali Bretton Woods je također bio sustav osmišljen da jamči jednoj sili, Sjedinjenim Američkim Državama, nesrazmjeran utjecaj u diktiranju pravila po kojima će se voditi svjetska poslijeratna ekonomija. Američki dolar je ustoličen kao globalna rezervna valuta, a institucije Bretton Woods-a izgrađene su tako da osiguraju SAD posljednju riječ o tome kako će te institucije raditi.

Keynes je s pravom bio zabrinut u Savani 1946. da će ti organi na kraju raditi ne toliko kao međunarodne institucije, koliko kao sredstva za osiguravanje dominacije SAD. Ali stvari se nisu razvijale točno onako kako je on predvidio. Tek su po ukidanju sustava Bretton Woodsa sedamdesetih godina MMF i Svjetska banka počele igrati ulogu koja će ih dovesti na zao glas krajem stoljeća – ulogu strogih utjerivača pravila liberalizirane međunarodne ekonomije diktirane iz Washingtona.

Od tog trenutka, države koje su primale pomoć MMF-a prisiljavane su da izvršavaju tipičan niz disciplinskih i liberalnih političkih naloga: uklanjanje kontrole kapitala i carina, privatizacija, deregulacija, razbijanje sindikata i obuzdavanje javnog duga. Neoliberalne dogme zamijenile su etatističke i kejnzijanske ideje koje su izvorno rukovodile ovim institucijama. Osamdesetih i devedesetih godina, MMF je postao sluškinja Washingtonskog konsenzusa, zahtijevajući da se različite nacionalne ekonomije svijeta oblikuju u skladu s njegovim strogim pravilima. To nije bilo ono što su Keynes i White imali u planu.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 

 
(pescanik, youtube.com/uredio: nsp)

Fabijansko društvo je britanska socijalistička organizacija koja je zadužena za bitan aspekt društva – društvenu procjenu, predviđanja i, najbitnije, inženjering.

Djelovala je u najjačem obimu od kasnijeg 19. stoljeća do I. Svjetskog rata. Današnja Laburistička stranka počiva na pojedinim temeljima društva, a najpoznatiji javni uspjeh je prijelaz s kolonijalnog na kapitalistički sustav, bez vidnog gubitka ovlasti i teritorija krune.

Djelovanje društva

Današnja praksa društva je think-tank grupacija (tzv. ‘trust mozgova’) unutar Laburističke stranke. Filijale djeluju i u Australiji, Kanadi (Douglas-Coldwell Fondacija) i Novom Zelandu, dijelovima Commonwealtha. Mnogi vjeruju kako je zapravo cijela današnja geopolitička situacija usko vezana uz njihove ideje u prošlosti.

Ukoliko uđemo dublje u literarni aspekt djelovanja, lako je vidljivo kako su najčešći članovi pisci, autori i pjesnici, koji su kroz svoj autorski opus vješto promovirali ideje koje zapravo imaju potpuno drugačiji prizvuk od javno objavljene ideje samog društva. Kako je dječji um najlakši za manipulaciju onda se na njega najviše i utjecalo, a princip je ponajbolje objašnjen u nekim od legendarnih utopijskih romana 20. stoljeća.

Slavna povijest

Fabijansko društvo je osnovano 1884. godine, a naziv su uzeli po rimskom vojskovođi iz trećeg stoljeća Kvintusu Fabijusu Maksimusu, koji se uspješno borio protiv Hanibala. Njegova strategija je bitna za shvaćanje uvida ideologije društva. Naime, on se ravnao s idejom da je izravan rat gubitak, naročito onaj na otvorenom vojnom polju, te je protivnika bitno pobijediti nizom bitaka i povlačenjem nakon svake pobjede.

Hanibal nije bio pobjediv u otvorenoj bitci zbog manjeg broja vojnika, pa je Maksimus mudro izbjegavao direktan okršaj. Fabijanisti su svoje redove oformili kratkim i brzim pobjedama protiv slobodnog poduzetništva i ideje koja stoji iza koncepta. Cilj je bio stvoriti današnji princip slobodne trgovine koji će ujediniti svijet preko ideje o globalizaciji, a iza svega će moći stajati snažni pojedinci.

Konspirativne namjere

Glasovita krilatica društva nakon osnivanja bila je ‘Fabijansko društvo kao cilj ima reorganizaciju društva putem oslobođenja zemljišnog i industrijskog kapitala iz ruku pojedinaca i klasa, a društvo, shodno tome, radi na ukidanju privatnog vlasništva nad zemljom’. Simbol im je bila kornjača, a kasnije su je preoblikovali u vuka u janjećoj koži po naputku legendarnog Nobelovca i člana Georgea Bernarda Shawa.

Društvo je za prvotni plan imalo ukidanje privatnog sektora, naročito nad zemljom i put ka marksizmu. H.G. Wells, poznati SF pisac i član, ideju je podijelio izjavom: ‘Mala grupa Engleza koja je osnovala društvo stvorit će treći idejni sustav za rastući socijalizam, koji bi preobratio revolucionarni socijalizam u administrativni. Socijalizam će prestati biti otvorena revolucija, i postat će zavjera’.

Koncept – Jedna svjetska britanska država

Prvotne ideje provedene u praksi definitivno nisu bile loše niti zlonamjerne – kroz legislativu su progurali koncept minimalca i općeg zdravstvenog sustava. Upravo u tom segmentu dolazi nama bitan dio – edukacija djece koja je ‘bitka za Carstvo unutar učionica’, posebice zbog mišljenja kako će tvrtke u budućnosti preuzeti svu novčanu moć. Dakle, već su početkom 20. stoljeća uvidjeli kako će ideje najlakše implementirati kroz obrazovni sustav.

A ideja? Ideja je bila vezana uz ‘zastarjelost liberalne ekonomije’ i postupno lobiranje za imperijalizam na svjetskoj razini, ali onaj skriveni – kroz manje ratove, civilne obrambene snage u budućnosti i nekretnine koje se neće moći kupiti već samo iznajmljivati od države. Poredak koji su ponajviše promovirali bio je tzv. ‘aristokratski socijalizam’ gdje bi vladali oni s ‘kapacitetom, dužnosti, mudrosti’. Takva bi po njihovom načelu trebala izgledati budućnost. Danas ih se povezuje s guranjem svojih članova na ključne pozicije britanske Vlade, naročito kada se priča o Tonyju Blairu i Gordonu Brownu.

Boljševizam kao put ka današnjem kapitalizmu

Usku suradnju pokreću 1905. s posudbom sredstava i logistike ruskim boljševicima, a idejni kreator i član društva John Maynard Keynes danas je poznat kao tvorac makroekonomije i koncepta uplitanja države na negativne efekte recesije. Želio je ukidanje kapitalizma prije eksplozije, a hvalili su ga odreda političari, diktatori i ekonomski stručnjaci.

Zanimljivo, mnogi upravo njegovu filozofiju krive za današnje ekonomske krize, tiskanje novca kod određenih interesnih skupina i bankarsku nadmoć nad svjetskom ekonomijom. Kapitalizam današnjeg kova također je jedna od nuspojava upravo njegovog rada i predviđanja u prošlom stoljeću. Jedino je pitanje je li on taj ishod poznavao od ranije ili je sve slučajna anomalija.

Pretvaranje djece u odrasle

No, bitno je ipak napraviti odmak od ekonomsko-gospodarsko-političke pozadine reda i društvenog inženjeringa. Poseban fokus imali su na obrazovnu indoktrinaciju. Mlade bi po teoriji što ranije uvodili u život odraslih, ponajviše zbog ‘mogućnosti služenja u civilnoj vojsci i ranije zrelosti’. Kritičari navode da je društvo pod krinkom ‘borbe za britanske interese i socijalizam’ svojim djelima i akcijama činilo upravo suprotno – promociju interesnih skupina i neoliberalizam.

Najpoznatiji članovi bili su, osim već nabrojanih, pjesnici Edward Carpenter i John Davidson, seksolog Havelock Ellis, pisac Edward R. Pease, a možemo dodati i legende poput Annie Besant, Grahama Wallasa, Huberta Blanda, Edith Nesbit, Sydney Oliviera, Olivera Lodgea, Leonarda Woolfa, Virginiu Woolf, Ramsaya MacDonalda, Emmeline Pankhurst i Bertranda Russella.

‘Vrli novi svijet’ totalitarizma

Svakako ipak vrijedi istaknuti dvojicu. Prvi je Aldous Huxley, sin Thomasa Henrya Huxleya – Darwinovog bulldoga i pobornika eugenike, koji u djelu ‘Vrli novi svijet’ opisuje društvo budućnosti, sazdano na naumu fabijanista. Kontroverzu danas ponajviše izaziva njegov govor na Sveučilištu Berkeley gdje je kao ‘alat stvaranja idealnog društva’ naveo ‘farmaceutiku radi pretvaranja ljudi u idealne radnike i bezbolno društvo nalik koncentracijskim kampovima’. Pranje mozga, propagandu i farmaceutsku kontrolu emocija nazvao je ‘metodom stvaranja užitka pri gubitku slobode’. Zanimljivo, brat mu je kasnije postao idejni vođa pokreta eugenike i prvi ravnatelj UNESCO-a (Organizacija Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu).

Njegova antiutopija ‘Vrli novi svijet’ nastala po romanu ‘Mi’ Jevgenija Zamjatina (1921.) predviđa oblikovanje društva eugenikom i učenjem u nesvjesnom stanju. Oblikovani svijet bi se mogao smatrati i utopijom – ljudi su sretni, zdravi i tehnološki napredni. Društvo je hedonističko te teži postizanju sreće putem promiskuitetnog seksa i droge Some, a ostvarivanje sreće je potpomognuto eliminiranjem čestih izvora ljudskog nezadovoljstva – obitelji, umjetnosti, književnosti, religije i filozofije. Glavni lik djela je John the Savage, pojedinac rođen u primitivnom rezervatu Svjetske države, koji se spletom okolnosti sreće s modernom civilizacijom.

George Orwell prvi zviždač Novog svjetskog poretka

Drugi pojedinac kojeg treba navesti je njegov šegrt Eric Arthur Blair poznatiji kao George Orwell. On je kodirao prave naume Fabijanskog društva u knjigu pod imenom ’1984′ što je zapravo stota godišnjica od nastanka društva, a ne stvarna revolucionarna godina. Osim pojmova Veliki Brat, novogovora i spina, djelo je jako dobro poznato po određenim rečenicama. ‘Ako hoćete sliku budućnosti, zamislite čizmu kako gazi po ljudskom licu – zauvijek’ najlakše je pamtljiva fraza.

Čuli smo i za – ‘Mi znamo da nitko ne grabi vlast sa namjerom da je napusti. Moć nije sredstvo, ona je cilj. Ljudi ne uspostavljaju diktature da bi zaštitili revolucije, oni podižu revolucije da bi uspostavili diktature’. Tako je uz ‘životinjsku farmu’ i ‘jednakije od jednakih’ uspješno prikazao svijet današnjice. Nažalost, umro je svega koji mjesec nakon izdavanja najpoznatije knjige i nije dovršio svoj rad na način koji je želio.

Borba protiv zdravstvenog odgoja borba je protiv puča fabijanista

Iako je kod nas bitka protiv zdravstvenog odgoja apostrofirana kao sraz crkve i države, zapravo to i nije tako. Kao i uvijek, sporne su određene smjernice u sustavu koje su vješto ubačene, a skrivaju daleko perfidnije naume. Zdravstveni odgoj u EU definitivno šokira s pojedinim ispadima političara poput umotvorine da bi djeca trebala učiti o svojoj seksualnosti dok su dovoljno mladi i ne mogu zatrudnjeti.

Brazil se pak establishmentu dodvoravao jumbo plakatima s dva dječaka od sedam godina koja se strastveno ljube u klinču, čime su promicali pravo na homoseksualnost u prvom razredu osnovne škole. Daleko od toga da moral ne treba tražiti niti na jednoj od sukobljenih strana, no zaista je nužno podcrtati o čemu se zapravo radi jer će Hrvatska usvajanjem ovako fleksibilnog zakona postati poligon za društveni inženjering Novog svjetskog poretka.
 

 
 
(dnevno.hr, youtube.com/uredio: nsp)
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=12365"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]