Taj potez dolazi kao dio novih javnih zakona o zaštiti životinja

Zakon nalaže da se žive jastoge i rakove mora omamiti prije ubijanja, a donesen je od strane Saveznog vijeća u srijedu i stupiti će na snagu 1. ožujka.

„Žive rakove, uključujući jastoge, više se ne može transportirati na ledu ili u ledenoj vodi. Vodene vrste moraju uvijek biti u svom prirodnom okruženju. Rakovi sada moraju biti omamljeni prije nego ih se ubije„ – kaže novi zakon, prenosi Reuters.

Novi zakoni su podigli zabrinutost vlasnika restorana koji kažu da će morati promijeniti svoje kuhanje i primijeniti novu praksu, izviještava švicarski list Tages Anzeiger.

Niz drugih propisa o zaštiti životinja su uključeni u novom zakonu, uključujući zabranu uređaja koji kažnjavaju pse zbog lajanja, nova pravila za veličine kaveza za kućne ljubimce i dekreta koji kaže da zamorci, zečevi i pilići više ne smiju biti izloženi u zoološkim vrtovima.

Švicarska slijedi susjednu Italiju u svezi propisa o čuvanju jastoga. Talijanski sud je presudio u lipnju prošle godine da se jastozi ne smiju držati na ledu u kuhinji restorana jer im to uzrokuje nepotrebne patnje.

„Iako se određeni postupak kuhanja može smatrati pravno uobičajenim, patnja zbog držanja životinja, dok one čekaju na kuhanje – se ne može opravdati”, sudac je napisao.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Negdje na hrvatskoj obali Jadranskog mora 2020. godine: preplanuli turisti uživaju u zalasku sunca uz butelju vina, domaći pršut, slasnog jastoga…ali ne znaju da to možda nije ni približno domaće, već će možda jesti pravu GMO američku hranu

Gosti su stigli izdaleka, ali namirnice na njihovu stolu prevalile su još veću kilometražu. Vino nije domaći plavac nego kalifornijski zinfandel, pršut je možda osušen na dalmatinskoj buri, ali svinja od koje potječe uzgojena je i zaklana negdje u Missouriju, a jastog je dopremljen sa sjeveroistočne obale SAD-a.

No, barem porez koji turisti ostavljaju koristi hrvatskim građanima, ako već nema prehrambene industrije koja bi bila konkurentna američkoj. Ili ipak ne? Porez koji se slijeva u državni proračun odlazi za plaćanje odštete po tužbi koju je Hrvatska izgubila na specijalnom arbitražnom sudu od američke korporacije koja ju je prijavila jer je Sabor donio zakon od kojega se korporaciji smanjila očekivana zarada… Je li ova zamišljena scena zaista moguća u skoroj budućnosti, nakon što SAD i EU stvore najveću zonu slobodne trgovine na svijetu, tzv. Transatlantsko trgovinsko i investicijsko partnerstvo (TTIP)?

Cinici bi rekli da ta scena nije tako imaginarna jer već danas imamo vino iz Australije, jastoge iz Škotske, dalmatinski pršut od svinjskih butova iz Španjolske, a imamo i tužbu strane kompanije MOL protiv RH pred arbitražnim sudom u Washingtonu. I bili bi u pravu…

Ali moguće spajanje dviju najvećih ekonomija na svijetu u zonu slobodne trgovine u kojoj ne bi bile samo uklonjene carinske već i regulatorne i druge barijere, puno je važniji korak od svih dosadašnjih sporazuma o slobodnoj trgovini i imalo bi puno značajnije posljedice.

TTIP bi, bude li dogovoren, pokrio polovicu globalnog BDP-a. Kombinirana ekonomska snaga SAD-a i Unije stvarala bi, nakon uklanjanja trgovinskih barijera, dodatnih 200 milijardi eura godišnje. TTIP bi bio dobar za ekonomiju i za radna mjesta. Zbog čega je onda prošli tjedan više od 200 ljudi uhićeno u Bruxellesu kad je njihov prosvjed protiv pregovora o TTIP-u postao agresivan?

Zbog čega dobar dio građana u EU strahuje od novosti koje bi TTIP mogao donijeti? Upravo zbog dva detalja opisana u uvodnoj sceni. Prvi je strah Europljana od američke “frankenštajnske hrane” koja sadrži GMO i tehnike industrijske obrade trenutačno nedopuštene u Europi, poput korištenja klora za dezinfekciju pilića. Drugi je strah od nečega što se skriva iza kratice ISDS. To je mehanizam za rješavanje sporova između investitora i države (“Investor-state dispute settlement”) koji znači da neka kompanija može tužiti državu posebnom arbitražnom sudu i tražiti naknadu štete nastale zakonskim propisima te države.

Taj pravni mehanizam već postoji u nekoliko međunarodnih sporazuma, no njegovo uključivanje u TTIP dalo bi mu puno veći zamah. Posljednjih godina raste broj slučajeva u kojima korporacije tuže države. Primjerice, švedska energetska kompanija Vattenfall tužila je Njemačku tražeći 3,7 milijardi eura odštete zato što je Njemačka odlučila zatvoriti pojedine nuklearne elektrane. Duhanska industrija Philip Morris tužila je Urugvaj i Australiju nakon što su te zemlje uvele slikovita zdravstvena upozorenja na kutije cigareta.

Prvi slučaj u kojemu je neka kompanija tužila Hrvatsku je tužba koju je podnio mađarski MOL temeljem mehanizma za rješavanje sporova zapisanog u Energetskoj povelji. Preslika li se mehanizam ISDS u TTIP na koji pristane i Hrvatska, trgovinski sporazum Unije i SAD-a možda će još jasnije nego Energetska povelja propisivati da za tužbe investitora protiv države ne vrijede hrvatski sudovi i da se takve tužbe mogu odnositi na razne industrije, ne samo energetsku.

Kritičari ovog pravnog mehanizma smatraju da bi broj tužbi eksplodirao ako bi se ISDS nekontrolirano primjenjivao i u TTIP-u. Njihov strah je legitiman i, iako pitanje ISDS-a još nije došlo na dnevni red pregovora o TTIP-u koji se ovaj tjedan nastavljaju u Bruxellesu, činjenica da tužbe kompanija protiv država mogu predstavljati prijetnju demokraciji zahtijeva od pregovarača da se tom pitanju posvete s maksimalnim oprezom. TTIP može donijeti veliku korist i Americi i Europi. No, da bi ga prihvatili, građani u njemu moraju vidjeti priliku, a ne razne opasnosti kao što je otvaranje tržišta za nezdravu hranu ili omogućavanje kompanijama da tuže države i da svoj izgubljeni profit naplaćuju od poreznih obveznika.

Tko se raduje TTIP-u?

U Europi ovaj projekt uglavnom nailazi na skepsu. U SAD-u je raspoloženje drugačije.

Vjerojatno tek mali broj Amerikanaca zna da se ovih dana u jednom predgrađu Washingtona održava novi krug pregovora između Europske unije i SAD-a o Transatlantskom trgovinskom i investicijskom partnerstvu (TTIP). I mediji više-manje ignoriraju ovaj događaj s obzirom na to da se u ovom trenutku ne očekuju neki značajniji pomaci u pregovorima. Ni činjenica da se žitelji Europe groze od pomisli na to da bi se uskoro na policama europskih trgovina mogli naći pilići tretirani klorom ili meso životinja hranjenih hormonima, nije baš neka tema za američke medije.

Američki plin za Europu

No u SAD-u su pregovori oko TTIP-a u posljednje vrijeme stekli određenu razinu popularnosti. Tomu nije pridonijela iznenadna spoznaja o gospodarskoj važnosti ovog projekta, nego Vladimir Putin i njegova okupacija Krima. Predsjednik SAD-a Barack Obama je nakon ruske ekspanzije naglo počeo cijeniti važnost dobrih odnosa sa starom, dobrom Europom. Washington posebno igra na kartu opskrbe Europe plinom. „Kad sklopimo ovaj ugovor, izvoz plina iz SAD-a u Europu će biti mnogo lakši“, rekao je Obama.

Zasad za ostvarenje ove zamisli nedostaje infrastrukture. No za koju godinu bi se američki plin dobiven tehnikom frackinga mogao izvoziti u Europu čime bi Stari kontinent postao manje ovisan o ruskom plinu. I dok se američka strana zalaže za ukidanje prepreka izvozu svog plina u Europu, pregovarači Europske unije se bore za interese europskih tvrtki. Radi se najviše o pristupu američkim javnim natječajima, što u američkom Kongresu ne nailazi na odobravanje. Strah mnogih je da bi visoko specijalizirane građevinske tvrtke u javnim natječajima mogle istisnuti domaće ponuđače.

Strah od „Made in Germany“

No Amerikanci upravo u Nijemcima vide najveće moguće dobitnike TTIP-a. Njemačke automobile, kućanske aparate i strojeve mnogi Amerikanci već sad smatraju superiornima u odnosu na američku robu. Kada nakon uvođenja TTIP-ja padnu carinska i ostala davanja, roba “Made in Germany” bi mogla postati pristupačnija američkim potrošačima.

No ako će već otvoriti svoje tržište za proizvode iz Europe, SAD će zauzvrat tražiti i ustupke za svoje poljoprivredne proizvode. Povjerenik američke vlade za trgovinu, Michael Froman izjavio je nedavno pred američkim Senatom da će se založiti za uklanjanje “neznanstvenih trgovinskih prepreka” u poljoprivredi. Konkretno se radi o uklanjanju zabrane uvoza genetski manipulirane hrane ili mesa iz uzgoja potpomognutog hormonima.

U SAD-u naime tvrde kako ne postoje znanstveni dokazi da je ovakva hrana štetna po zdravlje. Isto tako se Washington bori za izvoz proizvoda proizvedenih u SAD-u, ali koji su u Europi zaštićeni, poput parmezana. Američki proizvođači tako odbijaju svoj parmezan nazvati “sirom koji nalikuje parmezanu” kako to EU traži od za kopije proizvoda sa zaštićenim geografskim porijeklom.

Unatoč ovim nesuglasicama, većina građana SAD-a podržava TTIP. Prema jednom ispitivanju javnog mnijenja instituta Pew Research Center, 53 posto ispitanih TTIP drži za “dobru stvar”. No još je više ljubitelja TTIP-a među mladim Amerikancima koji od ovog sporazuma očekuju više standarde za potrošače i bolju zaštitu podataka građana, dakle približavanje europskim standardima.
 

 
 
dw.de, vecernji, youtube.com/uredio: nsp
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=17607"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]