U povodu 250. godišnjice dolaska Britanaca na Novi Zeland, replika Cookova broda “Endeavour” trebala je obići Sjeverni i Južni otok

Replika broda kapetana Jamesa Cooka, koji je prvi doplovio do Novog Zelanda, neće moći pristati u selo Mangonui na Sjevernom otoku.

Naime, replika Cookova broda “Endeavour” važan je dio proslave 250. godišnjice dolaska Britanaca na te otoke.

Replika broda glasovita kapetana mjesec dana obilazit će Sjeverni i Južni otok, no neće pristati ni u jednome selu zato što mu je lokalna maorska zajednica zabranila pristajanje.

“Cook je bio barbarin. Kamo god je došao, kao i svi drugi iz tog vremena kolonijalnog širenja, samo je ubijao, otimao i silovao. Ništa dobro za maorsko stanovništvo. On ovdje nije otkrio baš ništa i mi se protivimo službenoj proslavi “Tuia 250” koja koristi riječi “susreti” i “sastanci” kako bi prikrila da je to zapravo bila prava invazija” – kazala je Anahera Herbet-Graves, poglavarka plemena Ngatu Kahu sa Sjevernog otoka.

Naglasila je da nijedan pripadnik njezine zajednice neće sudjelovati u ceremoniji dobrodošlice za “Endeavour” ili bilo koji drugi brod koji bude sudjelovao u proslavi. Maorske zajednice najavile su da će održati ceremoniju sjećanja na devet predaka koji su ubijeni u listopadu 1769. godine, nakon što se Cook iskrcao na Novom Zelandu.

Zadnji komad kopna bez ljudi No ovo nije jedina maorska pobuna protiv kolonizatora i Cooka.

Na Cookovu Otočju u južnom Pacifiku prije nešto više od šest mjeseci pokrenuta je inicijativa da se to otočje preimenuje, točnije da se iz njegova imena izbriše Cookovo ime i da dobije ime na domorodačkom dijalektu koji je izravno vezan za maorski jezik kojim se govori na Novom Zelandu. Jedan od prijedloga, koji dobiva sve više potpore, jest da se otočju vrati staro maorsko ime Avaiki Nui, s čime se slaže i dvanaest poglavica koji su na čelu zajednica u toj otočnoj državici.

Kapetan James Cook, pripadnik britanske kraljevske mornarice, bio je istraživač, kartograf koji je tijekom tri putovanja Pacifikom pomno istražio taj ocean i izradio prve karte tog područja, od Novog Zelanda do Havaja, i svim otocima na koje je došao davao zapadnjačka imena. Jedna od prvih njegovih zadaća bila je da istraži postoji li tajnovita Terra Australis (Južna Zemlja).

On se prvi iskrcao na istočnu obalu Australije, u zaljev kasnije nazvan Bottany Bay koji postaje prva britanska kolonija na tom kontinentu.

Ondje se Cook prvi put susreo s pripadnicima lokalnog australskog domorodačkog plemena. Na svome prvom putovanju prvi je oplovio oba otoka Novog Zelanda, a oni su bili jedan od ciljeva njegova drugog putovanja. Tijekom trećeg putovanja, godine 1778. dospio je do Havaja i time postao prvi zapadnjak koji je zakoračio na to otočje. No, pokazalo se da je ono za njega bilo kobno.

Njegov dolazak poklopio se s lokalnim svečanostima, pa su ga pripadnici lokalne zajednice smatrali inkarnacijom polinezijskog božanstva Lonoa. Krenuo je dalje, no slomio mu se jarbol na glavnom brodu pa se vratio na Havaje, ali taj put nije bio dočekan s dobrodošlicom. Izbile su svađe, a skupina domorodaca otela je jedan manji brod iz Cookove flote.

U nastojanju da dođe do broda, Cook je pokušao oteti havajskog kralja kako bi ga mogao mijenjati za brod. No to mu nije uspjelo zato što su kralj i njegova svita shvatili da im je Cook zapravo neprijatelj. Izboden je nasmrt, a njegovo tijelo Havajci su ritualno ispekli kako bi mogli očistiti kosti od mesa. Naime, za tamošnja plemena ljudske su kosti bile svete relikvije. Neki dijelovi Cookova tijela vraćeni su posadi.

Moglo bi se reći da kapetan James Cook i nije bio osvajač i kolonizator, no prilično detaljnom izradom geografskih karata Tihog oceana olakšao je kolonizatorima kasnija osvajanja i pokoravanje tih područja. Već za vrijeme svoga prvog iskrcavanja na Novi Zeland, u uvalu koju je nazvao Poverty Bay, došlo je do sukoba s Maorima u kojem su članovi njegove ekspedicije ubili ili teško ranili poveći broj Maora.

Stoga nije čudno što ga je današnja poglavarka plemena sa Sjevernog otoka nazvala barbarinom, odbivši sudjelovanje u obilježavanju 250. obljetnice njegova “pronalaska” zemlje koju su njezini preci zvali Aotearoa – “Zemlja Dugog Bijelog Oblaka”. Maori naglašavaju da su i Cookovi dnevnici puni opisa krvavih obračuna s domorodačkim stanovništvom.

Prema rezultatima znanstvenih istraživanja, taj najzabačeniji kutak planeta ljudi su nastanili između 1250. i 1300. godine, što ga čini posljednjim komadom kopna na koje je stupila ljudska noga. Naselila su ga plemena iz istočne Polinezije, a u stoljećima koja su slijedila stvorili su autohtonu maorsku kulturu.

Nakon Cooka, zapadnjaci su trgovali s Maorima i donijeli im različitu robu, među kojom i oružje, ali i krumpir, koji je omogućio stvaranje zaliha hrane, ali i krvave međusobne ratove maorskih plemena. Otočje službeno postaje kolonija Britanskog Carstva 1841., a samo 11 godina kasnije Novi Zeland dobiva pravo na vlastitu samoupravu, parlament i vladu. Godine 1907. postaje dominion, što je značilo da je dobio još viši stupanj autonomije.

Povijesni dio kopna u Aucklandu

Sami Maori etnički i lingvistički najsličniji su domorocima Tahitija i Havaja. Slijedeći zvijezde doplovili su u kanuima do Novog Zelanda, na kojem su, živeći nekoliko stoljeća u potpunoj izolaciji, stvorili vlastitu kulturu, jezik i mitologiju koji su se razvijali potpuno neovisno.

U njihovu jeziku riječ maori znači običan, prirodan, normalan, što su, po njihovu mišljenju, karakteristike ljudi u odnosu na božanstva.

Dolazak zapadnjaka u 17. stoljeću znatno je promijenio njihov način života. Iako su odnosi isprva bili prijateljski, konfiskacija zemlje šezdesetih godina 19. stoljeća dovela je do sukoba s Europljanima i masovnih pobuna maorskog stanovništva. Pokosile su ih i bolesti koje su sa sobom donijeli zapadnjaci. Početkom 20. stoljeća tamošnje vlasti počele su raditi na zaštiti maorskog stanovništva i obnovi njihove kulture.

Prema popisu stanovništva iz 2013., u Novom Zelandu živi oko 600.000 Maora, što čini oko 15 posto stanovništva. Engleski i maorski službeni su jezici te zemlje. Šezdesete godine prošlog stoljeća donose veliku kulturnu obnovu Maora, ali i porast društvenog aktivizma čiji je cilj bio uspostavljanje društvene pravde.

Tada su započeli i pregovori s vladom o odšteti za konfisciranu zemlju, koji su završeni 2008. tako da je u zamjenu za oduzetu zemlju vlada financirala gradnju maorskih naselja. No, to nije okončalo nezadovoljstvo dijela maorskog stanovništva koje smatra da je vrijednost tih naselja ništavna u odnosu na vrijednost oduzete zemlje.

Ovih dana počeo je veliki prosvjed koji se odvija u rubnom području Aucklanda koji Maori nazivaju Ihumatao. To je za njih povijesno područje na kojemu su njihovi preci još od doseljenja na te otoke oblikovali i sadili vrtove te u njima proizvodili hranu.

Velika građevinska korporacija tu kani graditi stambeno naselje, no prosvjednika je sve više. Kako su maorske stranke bliske premijerki Jacindi Ardern, a prosvjedi sve brojniji, ne bi bilo čudno da se potpuno odustane od gradnje.

Maori su postigli to da se njihovi zahtjevi uzimaju ozbiljno i da se rješavaju bez velikih 
odgoda.

(vecernji.hr)

Jeste li znali da vas redovno konzumiranje samo jedne namirnice može spasiti od toga da dobijete rak želuca, jedan od najsmrtonosnijih oblika malignih bolesti?

On je uvijek je na trpezi – ljeti u svježem, a zimi često u ukiseljenom obliku. Ako ste pomislili na kupus ili zelje, niste pogriješili!

Kiseli kupus je našim precima bio jedna od glavnih zimskih namirnica i izvor vitamina C. Danas još uvijek slijedimo tradiciju spravljanja kiselog kupusa za zimnicu. Istina je da mnoge tradicije izumiru, ali ovoj se to ne bi smjelo dogoditi, jer je kiseli kupus izuzetno hranjiv i ljekovit.

Kiseli kupus oduvijek je bio cijenjen, posebice kao lijek. Način njegove pripreme potječe od Slavena, a koristi se i dan danas. Poznato je da je moreplovac James Cook svoju posadu hranio kiselim kupusom za prevenciju od opasnog skorbuta. Sebastian Kneipp njime je liječio dijabetes, giht, opekline i upale.

Ljekovitost kiselog kupusa nadilazi ljekovitost mnogih poznatih biljaka

Sto grama sirovog kiselog kupusa sadrži čak 20 mg vitamina C. Slijede vitamin A, folna kiselina, magnezij, željezo, fosfor, kalcij, kalij, natrij, balastne tvari i bjelančevine. Odličan je izvor vitamina B12, zbog toga se posebno preporučuje vegetarijancima i veganima, piše Atma.

Crveni kupus je i do sedam puta ljekovitiji od bijelog, a njegova boja ukazuje da sadrži i ljekovite antocijanine.

Ono po čemu se kiseli kupus razlikuje od sirovog su probiotičke bakterije. Kiseli kupus je izvorna fermentirana hrana prirodno bogata probiotičkim kulturama.

Pored toga što je ukusan, kiseli kupus je i izuzetno zdrav, budući da sadrži fitonutrijente koji naše tijelo štite od raka želuca. Zbog toga ga često liječnici i preporučuju ljudima koji imaju problema s probavom i generalno osjetljiv želudac.

Ovo su ljekovita svojstva kiselog kupusa:

– iscjeljuje kožu oštećenu prekomjernim izlaganjem UV zrakama, a pored toga je i pomlađuje
– ublažava stres
– poboljšava raspoloženje
– pomaže stvaranju crvenih krvnih zrnaca jer je bogat vitaminom B12
– pomaže pri izgradnji kostiju
– jača imunitet
– blagotvorno djeluje na probavne organe, želudac i crijeva
– pomaže pri izlučivanju štetnih tvari iᴢ organizma
– snižava povišeni kolesterol

Priprema kiselog kupusa kod kuće:

– 15 kg zelja (kupusa)
– 0,5 kg soli
– šest lovorovih listova
– žlica papra u zrnu
– komadići dunje radi žuće boje
– po izboru ljupčac, kim, komorač, vinova loza ili jabuke

U plastičnu bačvu složite red rezanog kupusa, a zatim red soli i začina. Nastavite tako dok sve ne potrošite. Sve zalijte vodom dok ona prekrije kupus i hermetički zatvorite.

Prvo držite zelje na sobnoj temperaturi dok se ne ukiseli, za što je potrebno do oko mjesec dana (2-4 tjedna).

Zatim ga premjestite na hladno mjesto poput podruma i čuvajte na temperaturi ne većoj od pet stupnjeva.

Ako bačva nije puna do vrha, napunite najlonsku vreću vodom i stavite je kao uteg na zelje, da ga pritišće.
 
(zanimljivekreacije.com/uredio:nsp)