James Bond franšiza potpuno će uzdrmati kako stvari stoje u svojem 25. nastavku popularnog serijala

Crnkinja će zauzeti mjesto dosadašnjem Bonda, Daniel Craiga, kao novog 007 – budući da je ponovno izvođenje starih priča lakše nego pisanje novih.

Britanski Daily Mail izvještava da će britanska glumica Lashana Lynch preuzeti Craigov kodni naziv 007 u filmu koji još nije objavljen.

Film će navodno zadržati Craiga u naslovnoj ulozi, međutim, on će biti pozvan iz mirovine na Jamajci za jednu posljednju misiju.

Ako su prethodni trendovi u serijalu filmova o James Bondu bili uvijek pozitivni, nešto što treba proći – i ako se taj potez isplati – Lynch tada može u potpunosti preuzeti 26. nastavak ovog serijala filma o popularnom agentu.

Otkrivenje nije toliko iznenađujuće u eri kada je politička korektnost postala nešto kao nova religija – i naravno, casting za ovaj film je donekle ironično potaknuo mnogo podjele na društvenim medijima, gdje su postojale i hvale smionog poteza i ljutnje što se utemeljeni lik muškog Bonda koji guta martinije, bitno zauvijek promijenila.

Da bi se izbjegla zabuna, valja naglasiti da Lashana Lynch neće igrati James Bond “per se”, već će preuzeti naziv 007, koji tehnički može obavljati svatko.

Pitanje je treba li ili ne ona to glumiti.

Vijest o novom Bondu dolazi nedugo nakon što je objavljeno da će crna glumica iz “Kapetanice Marvel” također glumiti u novom akcijskom remake klasiku iz 1989. godine, uzrokujući slično podijeljenu reakciju društvenih medija.

Usred svih uvreda i proslava na društvenim mrežama, samo nekolicina je ukazala na lijenost ponovnog remakea istih starih priča s “raznolikim” ulogama u očiglednim pokušajima da se zarade veće hrpe novca – a sve to bez potrebe za kreativnošću kako bi došli do potpuno novih likova i priča.

Možda su se bojali da će novac pretočiti u neprovjerene ideje, no hollywoodski studiji sada ispaljuju remakeove sve više i više u svojoj produkciji, no kreativna inercija mogla bi se osvetiti ako se dovoljno ljudi odluči da Bond više ne vrijedi filmske ulaznice.

Ako se dogodi suprotno, i ljudi pojedu recikliranu ponudu, onda se možemo veseliti beskrajnom nizu dosadnih obrada svega, od Zvuka glazbe do Chitty Chitty Bang Banga.

Taj trend također upućuje na uvjerljivu pretpostavku da bi žene – bilo koje rase – trebale biti preplavljene zahvalnošću što bi im se dala tradicionalna muška uloga.

Treba li sve staro popraviti (u remakeovima)?

Ako je filmska franšiza zastarjela, sigurno je bolja opcija jednostavno krenuti dalje i napraviti nešto novo?

Bondovi kritičari već su dugo govorili da je Bondov lik u ulozi žene neprikladan za #MeToo eru.

Zašto je rješenje za sve to jednostavno pretvoriti lika 007 u ženu?

Ako najnovija opsesija prepisivanjem povijesti filma bude sve manje i manje “seksistička” i “rasistička” i nastavi u sadašnjem smislu, publika će uskoro moći početi shvaćati činjenicu da se filmska industrija pretvorila u lijeno nametanje filmskih hitova da bi se brzo zaradilo nego pravi interes u raznolikosti i inkluzivnosti.

Novi-Svjetski-Poredak.com

Jedan od najzanimljivijih ljudi 20. stoljeća, princ Bernhard od Nizozemske, osim što je sudjelovao u osnivanju Bilderberg grupe, bio je i inspiracija za lik tajnog agenta James Bonda, a bio je i član Hitlerove nacističke stranke

Na današnji dan 1911. rođen je jedan od najzanimljivijih ljudi u 20. stoljeću, koji je poslužio kao inspiracija za lik Jamesa Bonda i koji stoji iza osnivanja jednog od najmoćnijih svjetskih udruženja – Bilderberg grupe.

Princ Bernhard poslužio je navodno Ianu Flemingu kao inspiracija za lik Jamesa Bonda. Npr. poznati votka-martini “shaken, not stirred” koji Bond redovito pije, zapravo je bilo Bernhardovo omiljeno piće.

Kao nizozemski princ, Bernhard je bio važan u organizaciji prvog sastanka Bilderberg grupe u hotelu Bilderberg 1954. u Nizozemskoj. Pri tome je iskoristio svoje veze kako bi se okupilo što više svjetskih moćnika na tom skupu.

Tko čini Bilderberg?

Bilderberški skup je naziv za neslužbeni godišnji skup zatvorenog tipa, sa oko 200 gostiju, koji se održava od 1954. Većinu sudionika predstavljaju međunarodno utjecajne osobe na području poduzetništva, medija i politike.

Prema nekim teorijama, ali i realističnijim procjenama objavljenima u uglednim medijima, jedna je od najmoćnijih političkih, medijskih, ekonomskih poslovnih skupina, a sastaje se na raznim lokacijama jednom godišnje radi raspravaljanja o budućnosti svijeta.

Neki grupu optužuju da potajno vlada i upravlja svijetom preko EU, G8, WTO, Svjetskog ekonomskog foruma itd. Članovi skupine su predsjednici država, ministri, vlasnici korporacija, bankari, industrijalci, predstavnici medijskog kartela itd.

U grupi središnju ulogu ima ekstremno bogati David Rockefeller, osnivač i do danas notorno jedini član tzv. “Member Advisory Group”, tj. osoba koja ima zadnju riječ u odlučivanju koga će se pozvati na Bilderberško okupljanje.

Neki od poznatijih sudionika Bilderberg skupova su Henry Kissinger, David Cameron, Carl Bildt, Gari Kasparov, John Kerry, Romano Prodi, Mario Monti, Viviane Reding.

U prošlosti, navodni su to bili Margaret Thatcher, Cyrus Vance, George Shultz, Helmut Kohl, François Mitterrand. Tu su i supružnički par Bill Clinton i Hillary Rodham Clinton, Tony Blair, Gordon Brown, lord Peter Mandelson, Paddy Ashdown, Norman Lamont, lord William Waldegrave, Malcolm Rifkind, Alan Greenspan, Andrew Knight, Umberto Agnelli, John Monks, lord Carrington, lord David Owen i dr.

Bilderberški skup i Trilateralna komisija

Bilderberški skup je usko povezan s Trilateralnom komisijom, čije je članstvo stalno, a koje čini nešto manje od 400 iznimno utjecajnih pojedinaca iz političkog i poslovnog svijeta, stalno, za razliku od sastanaka Bilderberškog skupa, na koju se ugledne učesnike poziva ad hoc.

Svojevremeno je za toprtal.hr član Trilateralne komisije Marijan Hanžeković izjavio: „Nije to nikakva vlada. To je glupost. Riječ je o grupi istaknutih ljudi koja promišlja o aktualnim geopolitičkim problemima u svijetu“.

Koji su to aktualni problemi, nije precizirao, ali kazao je kako nema govora o bilo kakvim urotama.

Članovi, kaže, mogu biti ugledne, ali neovisne osobe koje mogu nečemu doprinijeti. Članom se ne može postati na vlastiti zahtjev, već samo na poziv. „Očito su smatrali da sam neovisan, a drugo, da možda u nekakvim promišljanjima mogu kompetentno govoriti o problemima društva u kojem živimo’, pojašnjava.

Članovi Trilateralne komisije ne sastaju se redovno, već prema ‘vlastitom nahođenju i želji da se angažiraju“.

Trilateralnu komisiju oformio je 1973. David Rockeffeler.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(narod.hr)

Početkom 2015. strani političari su o predsjedniku Rusije Vladimiru Putinu govorili kao o protivniku Zapada i “zlikovcu” nalik onima iz filmova o Jamesu Bondu

Ipak, tijekom godine su se okolnosti promijenile pa sada priznaju da je Putin jak vođa i smatraju ga glavnim borcem protiv terorizma, piše analitičar britanskog lista Daily Express.

“Godina je za ruskog predsjednika počela najnapetijim odnosima sa Zapadom od vremena Hladnog rata”, piše analitičar, prenosi Sputnjik.

Putina su optuživali za invaziju na Ukrajinu, rušenje malezijskog “boinga” iznad Donjecka, za upad ruskih vojnih zrakoplova u britanski zračni prostor i za politička ubojstva.

Rusko Ministarstvo vanjskih poslova je više puta opovrgavalo ovakve optužbe, što je u zapadnim medijima bilo shvaćeno kao antizapadna pozicija.

“Ali dogodilo se nešto zbog čega se međunarodno shvaćanje Putina preokrenulo za 180 stupnjeva. U posljednjih nekoliko mjeseci suprotstavljanje ‘željeznog čovjeka’ terorističkoj organizaciji Daesu (takozvana Islamska država) donijelo mu je mnoštvo pristalica”, piše analitičar.

On navodi da od momenta kada je Ruska Federacija počela svoju kampanju za uništavanje Daesu-a, odnos prema Putinu se veoma promijenio.

“I zaista, u studenom je stari protivnik Rusije – Sjedinjene Države – objavio dogovor Baracka Obame i Vladimira Putina o političkoj tranziciji koja može okončati građanski rat u Siriji.

Sada Putina, čovjeka koga se Zapad bojao i nije ga prihvaćao, slušaju i zapadni lideri i obični ljudi“, navodi analitičar.

 
(sputniknews.com/uredio:nsp)

Vjerojatno nema osobe koju nisu oduševili različiti tehnološki dodaci koji pripadaju tajnom agentu 007, a sad su okupljeni na jednom mjestu

Imamo dobre vijesti da sve koje vole tehnologiju i James Bonda.

Naime u jednom videu se sad mogu vidjeti apsolutno svi tehnološki dodaci koji su pomagali agentu 007 da bude uspješan i cool kao što jest.

Prvi put se izumitelj Q pojavljuje u filmu “Goldfinger”, gdje je bondov automobil opremio raznim “sitnicama” za lagodniji život jednog špijuna: rezači guma, monitor za praćenje odašiljača koji je podmetnuo na Goldfingerov Rolls Royce III, neprobojna stakla…

Bez izuma pronalazača Q James Bond bi vjerojatno poginuo, ako ne već u prvom filmu, onda sigurno u drugome: u “Iz Rusije s ljubavlju” agent 007 nekoliko se puta spasio uz pomoć aktovke koju mu je dao Q.

To, naravno, nije zadnji put da su Q-ovi “gadgeti” odigrali važnu ulogu u filmu. Mašta lika kojeg je sve do 1999. glumio Desmond Llewelyn, a potom ga naslijedio Jon Cleese kao R, nije imala granica, a jedino što je uvijek tražio od Bonda je da mu sve te predmete vrati neoštećene.

Tijekom vremena napredovali su i “gadgeti” i postajali sve sofisticiraniji. Telefon u automobilu i pager danas su normalna pojava, ali 1963. godine bili su znanstvena fantastika.

U 16-minutnom videu, Burger Fiction je predstavio 193 nezamislivih komada tehnologije koje je posebno za Bonda izumio Q Brand, od kojih je za mnoge možda i dobro da ne postoje, jer se bojimo i pomisliti što bi se dogodilo da se nađu u krivim rukama.

U videu HD kvalitete možete naći pregršt izuma koji su pomagali James Bondu u njegovim avanturama i misijama.

Da stvar bude zanimljivija, na dnu se nalazi brojač izuma.

U svakom slučaju, uživajte i pronađite svojeg favorita…
 

 
(express.hr,youtube/uredio:nsp)

Guardian je objavio komentar o tajnovitom TTIP-u kojeg potpisuje Molly Scott Cato, britanska zastupnica u europskom parlamentu iz kluba zelenih:

“Kao parlamentarna zastupnica ja sam upoznata s unutarnjim mehanizmom trgovinskog sporazuma. Ja sam obvezana na diskreciju, ali ovoliko mogu reći: TTIP nije demokratski.

Čini se da, iako sam navršila 50-u, još uvijek imam priliku postati špijun. To je zato što sam, kao zastupnica, imala privilegirani pristup sobi za čitanje u Europskom parlamentu gdje sam istraživala dokumente o Transatlantskom sporazumu o trgovini i investicijama (TTIP).

No, prije nego što sam stekla pravo da vidim te ‘strogo povjerljive’ spise morala sam potpisati dokument od kakvih 14 stranica koje me podsjećaju da su ‘europske institucije vrijedna meta’ i upozoravaju na opasnosti špijunaže. Ključno, morala sam se složiti da ništa od sadržaja neću podijeliti s onima koje predstavljam.

Ljupko osoblje parlamenta je zatražilo da u ormarić zaključam svaki, pa i najmanji osobni predmet, dok su me podsjećali na sićušne kamere kakve koristimo ovih dana. Onda su me, kao u sceni iz filma o Jamesu Bondu, odveli kroz sigurnosna vrata u sobu s osiguranim ormarićima u kojima su pohranjeni dokumenti. Niti u jednom trenutku nisam bila sama.

Ovog se tjedna na stotine prosvjednika protiv TTIP-a slilo pred Europski parlament. Oni su opravdano zabrinuti zbog prijetnji koje sporazum predstavlja sposobnosti britanske vlade da poslove vodi u vlastitom interesu.

Postoji široka paleta pitanja; od sigurnosti hrane, do javnih servisa i financijske regulacije postoji duboka zabrinutost da harmonizacija standarda preko Atlantika zapravo znači smanjenje standarda za obje strane.

Ali kako možemo biti sigurni u to? Sve rasprave o TTIP-u su hipotetske, pošto se pregovori vode u tajnosti. Da bih pročitala samo kratke bilješke o onom o čemu se razgovara ja sam morala dobiti podsjetnik na moju dužnost da ne špijuniram za strane sile.

“Zeleni” su zahvaljujući ponavljanju pritužbi dobili pristup sobi za čitanje, ali još uvijek nismo u mogućnosti podijeliti što smo otkrili s ljudima koje predstavljamo ili novinarima. Ono što znamo je da 92 % posto onih koji su uključeni u konzultacije pripada korporativnom lobiju. Od 560 susreta s lobijima koje je imala komisija, 520 se odnosilo na korporacije, a samo 26 (4.6%) na grupe s javnim interesom.

Ono što ja mogu otkriti nakon posjeta knjižnici je da sam iz nje izašla bez ikakvog osjećaja sigurnosti da je riječ o demokratskom procesu ili da pregovarači djeluju u interesu građana.

Čitav postupak, od implicitne optužbe o industrijskoj špijunaži, do prepoznavanja tko je zapravo uključen u pregovore, jasno otkriva da je riječ o korporativnoj, a ne demokratskoj raspravi. Ja zamišljam sobu punu birokrata koji pokušavaju pronaći načine kako da usluže najmoćnije kompanije na svijetu, od kojih mnoge imaju prihode veće od cjelokupnih ekonomija pojedinih članica EU.

Zašto bi itko želio svijet koji sadrži divovsko područje trgovine od Aljaske do Crnog mora? Ja mislim da se vizija uzdiže iz osjećaja potrebe za redom i kontrolom; osjećaja da je uniformiranost jednaka sigurnosti.

Očito je da odluke o tome kako bi taj uniformirani sustav normi i trgovine trebao izgledati donose korporacije u čijoj je DNK profit i koje su zakonom obvezane da služe dioničarima na račun svih ostalih.

Kulturološki, kao pripadnica zelenih, ja sam se uvijek suprotstavljala ovoj viziji pa tako i ovom sporazumu. Ipak, gledajući dobronamjerno na nagon za stvaranjem takve standardizacije, ja pokušavam zamisliti pravila koja bi ja rado vidjela: visoki standardi u uzgoju životinja, zabrana opasnih pesticida, financijska regulativa dizajnirana za postizanje stabilnosti, da spomenem nekolicinu.

Pregovori oko TTIP-a uzimaju jako puno vremena u trenutku kad se europski projekt nalazi okružen prijetnjama: dužnička kriza, klimatske promjene, rat u Ukrajini… Ja bih propitkivala investiranje sredstava i vremena u sporazum koji se čini osuđenim da nikad ne osigura političku podršku koja mu je potrebna.

Pitanje troškova povezanih s TTIP sam postavila komisiji, i to je nešto što sam slobodna podijeliti. Od srpnja 2013., bilo je sedam rundi pregovora na relaciji Brussels-Washington. Troškovi po sastanku u Brusselsu su oko 60.000, a u Washingtonu oko 180.000 eura.

Moj posjet parlamentarnoj knjižnici bio je interesantan podsjetnik na ograničenu demokratsku odgovornost u globaliziranom korporativno svijetu 2015. godine u kojem su građani marginalizirani. Moja uloga se svodi na to da budem konzultirana, iako sam predstavnica pet milijuna ljudi.

Mi čujemo puno kritike o ‘državama dadiljama’, ali svijet prema TTIP-u je više kao Big Brother korporacija u kojoj su osobne želje i potrebe pometene u stranu uslijed kontinuiranog marša prema redu i napretku.

To je onaj uznemirujući pogled na svijet kakvog je David Korten uprizorio u knjizi iz 1995. ‘Kad korporacije vladaju svijetom’. U to vrijeme naslov se činio retoričkim; čak neobičnim. Takvim se ne čini i danas.”
 
‘Kad korporacije vladaju svijetom’ – *stisnite “Titlovi” radi prijevoda*

 

I Hrvati se uključili u borbu protiv TTIP-a, “nove ACTA-e” za koju navijaju velike korporacije

ZAHVALJUJUĆI curenju informacija i izostanku transparentnosti Transatlantski sporazum o trgovini i investicijama (Transatlantic Trade and Investment Partnership, TTIP) već mjesecima izaziva preventivnu kritiku javnosti i zastupnika u Europskom parlamentu.

U borbu protiv TTIP-a sada su se uključili i Hrvati. Pokrenuta je Facebook stranica “Zaustavimo TTIP”, na kojoj je moguće potpisati peticiju protiv ovog kontroverznog zakonskog prijedloga.

Europska komisija navija za TTIP

S jedne strane imamo Europsku komisiju koja tvrdi da bi sporazum europskim ekonomijama mogao donijeti 120 milijardi eura, što odgovara 0,5 posto BDP-a EU, s druge javnost i brojne organizacije koje upozoravaju da je riječ o pregovorima koji pogoduju korporacijama te manje ili više direktno utječu na živote svih ljudi.

Prije listopada ove godine, većina dostupnih informacija o TTIP-u do javnosti je stizala putem zviždača, među kojima su Wikileaks, ali i takve organizacije kakva je Electronic Frontier Foundation (EFF) koji brine o slobodi interneta.

Političari koji su upoznati sa sadržajem ili vode pregovore, ističu kako je njihova tajnovitost uvriježena praksa, što potkrepljuju tvrdnjom da bi objavljivanje sadržaja razgovora i popratnih dokumenata utjecalo na pregovore te ih učinilo težima za sve umiješane stranke.

Velika većina europskih zastupnika, nevladinih udruga i aktivističkih organizacija odbacuje takav stav i traži da se o “zatvorenim pregovorima koji privilegiraju korporativne lobije” povede otvorena rasprava u američkom Kongresu, europskom i nacionalnim parlamentima. Prema njima, najzainteresiranija stranka su građani SAD-a i EU, i kao takvi moraju sudjelovati u pregovorima. Riječ je dakle o situaciji koja donekle odgovara onoj u Hrvatskoj, barem kada govorimo o monetizaciji autocesta.

Između ostalog, u TTIP je ponovno umotana ACTA

EFF TTIP uspoređuje sa zloglasnim Trgovinskim sporazumom protiv krivotvorenja (ACTA) kojeg je 4. srpnja 2012. Europski parlament odbacio uz lavinu negodovanja. Prema većini organizacija koje traže potpunu transparentnost pregovora, TTIP je još jedan u nizu pokušaj da se kontroverzne stavke iz ACTE proguraju u novom paketu.

Pritisak u traženju transparentnosti oko pregovora je kulminirao 9. listopada ove godina kad je Europska komisija odgovorila na zahtjev europske pučke pravobraniteljice Emily O’Reilly i skinula oznaku tajnosti sa ključnog dokumenta u kojem se nalaze smjernice (mandat) za pregovore.

Iako su zastupnici i EK pozdravili objavljivanje dokumenta, Komisija je ranije u rujnu odbacila građansku inicijativu prema kojoj bi se o TTIP-u morala provesti široka javna i parlamentarna rasprava.

Zahvaljujući tajnovitosti TTIP izaziva različite interpretacije. Tako se nagađa da će sporazum dovesti do “utrke prema dnu” u kojoj će najviše dobiti korporacije a izgubiti obični građani, no postoje i puno konkretnije i realne prijetnje koje su u javnoj sferi završile zahvaljujući zviždačima. Primjerice, nedavno je objavljen dio sporazuma prema kojem su predmet pregovora i nacionalna zakonodavstva, odnosno mogućnost korporativnih subjekata da gubitke nastale zbog “neusklađenih zakona” naplate od države.

Europljani se s pravom pribojavaju i da će sporazum, ukoliko bude utemeljen na najnižim a ne najvišim standardima, EU otvoriti proizvodima i uslugama koje su u pravilu puno liberalnije, odnosno lošije kontrolirane i regulirane u Americi nego što je to slučaj na starom kontinentu.

Većina zemalja EU budnim okom pazi na tijek događaja, a zreloj demokratskoj većini koja je zastupljena unutar i izvan Europskog parlamenta ovih se dana priključila i Hrvatska koja ima vlastitu Facebook stranicu na kojoj možete pratiti odmjeravanje korporativnih lobija i javnosti u realnom vremenu i tako utjecati na konačan ishod ili zaustavljanje transatlantskih pregovora.

Dosta je šutnje!

Facebook profil hrvatske inicijative za zaustavljanje TTIP-a koja je proizašla iz rada nekolicine članova Radničke fronte i koja je otvorena svim zainteresiranima donosi čitav niz detalja o sporazumu za kojeg kažu da kao cilj ima “ukloniti regulatorne barijere profitu multinacionalnih kompanija s obje strane Atlantika.”

Autori stranice ističu sljedeće “klasične barijere” koje su “meta sporazuma”:
- radnička prava poput kolektivnog pregovaranja

- regulative o zaštiti okoliša poput zabrane korištenja hidrauličnog razbijanja ili restrikcija pri upotrebi otrovnih spojeva

- regulative vezane uz sigurnost hrane poput restrikcija za GMO proizvode ili hormonski tretirane govedine

Osnivači uz to pišu da je jedan od “ključnih ciljeva sporazuma dodatno otvaranje novih tržišta unutar zemalja potpisnica, odnosno daljnja privatizacija javnih dobara i usluga, poput zdravstva i školstva.”

Inicijativa navodi i glavne mehanizme korporativnog utjecaja:
“Glavni mehanizam pomoću kojega bi korporacije vršile utjecaj na države potpisnice sporazuma odnosno njihove građane jesu ad hoc uspostavljeni sudovi za arbitražu između investitora i država (ISDS).

Iako se sudstva s obje strane Atlantika smatraju neovisnima, krupni kapital kao i velike odvjetničke tvrtke preferiraju da se o sporovima odlučuje na malim, tajnim, specijaliziranim “offshore” sudovima.

Već postojeći primjeri tužbi korporacija protiv država kroz ISDS sudske procese slikovito prikazuju kako je planirano da glavni mehanizam TTIP-a djeluje.

Navest ćemo samo tri:
- Slovačka 2007. godine odlučuje zaustaviti privatizaciju zdravstvenog sektora, zbog čega osiguravajuće društvo Achmea (Eureko) tuži Slovačku i dobiva 29.5 milijuna eura odštete, što je iznos jednogodišnjeg slovačkog proračunskog izdvajanja za zdravstvo (ista kompanija tuži i Poljsku 2009. i dobiva 1.85 milijardi eura odštete)

- Argentina, kao odgovor na financijsku krizu, 2001. zamrzava cijene struje i vode te devalvira valutu. Kao odgovor dobiva više od 40 tužbi internacionalnih korporacija te je osuđena, u slučajevima završenima do 2008., na isplatu ukupno 1.15 milijardi dolara odštete

- naftna i plinska kompanija Lone Pine tuži 2013. Kanadu za 250 milijuna dolara zbog zakonskog moratorija na devastirajuću metodu vađenja nafte i plina po okoliš – hidrauličnog razbijanja (fracking),” pišu inicijatori.
 
(index.hr,youtube.com/uredio:nsp)

Ovih dana svjedoci smo senzacionalističkih tekstova u svim dnevnim novinama o tome kako je Državna sigurnost manipulirala javnom scenom “u višem interesu”. Iako umirovljeni udbaš, koji tvrdi da se bavio manipulacijom poznatih glazbenika i pop i rok grupa, zadnjih dvadeset godina s otkrićem ovih “istina”, kao i da ne ulijeva povjerenje svojim općim intelektualnim kapacitetom i načinom prezentacije ove priče, ostaje neugodan dojam “već viđenog”.

Naime iz brojnih objavljenih dokumenata temeljem Zakona o slobodi informiranja u SAD, poznato je da je MK-ULTRA program kontrole uma stvarnost i da su psihijatri koji su radili za CIA i mornaričku obavještajnu službu, koristeći morbidne tehnike, čiji je tvorac bio zloglasni Josef Mengele u nacističkoj Njemačkoj, protiv volje uključenih u ove eksperimente, stvorili ljudske robote čije su ponašanje kontrolirali i usmjeravali u razne svrhe. Iako su ovi programi, započeti u vrijeme hladnog rata, tobože okončani sedamdesetih godina prošlog stoljeća, ovaj mračni dio američke povijesti nije završen. On traje danas, pod drugim kodiranim imenima i na moderniji način. Matrica je ostala ista pa je zato moguće prepoznati aktere ovih “modela” ponašanja.

Koincidencija ili nešto jače?

Činjenica je da je omiljeno polje djelovanja glazbena i filmska industrija, a vrhunski umjetnici, njihovi menadžeri i producenti, često su umiješani u organizirani kriminal, trgovinu drogom, ubojstva, prostituciju, dječju pornografiju, crnu magiju … Interesantno je da su mnogi potjecali iz vojnih obitelji i imali veze sa vojnom obavještajnom službom. Upravo od sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća ovih primjera je bilo više nego što bi se smatralo koincidencijom.

Jim Morrison, kultni pjevač grupe “Doors”, bio je sin admirala američke mornarice Georgea Stephena Morrisona. Jim je uglavnom odrastao po američkim bazama i u djetinjstvu ga je otac konstantno maltretirao.

Frank Zappa, sin Francisa Zape, matematičara i kemičara koji je radio u vojnim tvornicama, iako je bio slavan glazbenik, ikona hipi pokreta, zapravo je bio konzervativan čovjek, simpatizer američke politike u Vijetnamskom ratu. Frank se oženio Adelaide Gail Slotman, iz familije u kojoj je tradicionalno bilo dosta pomorskih časnika, uključujući njenog oca koji je cijeli radni vijek proveo na tajnim istraživačkim projektima nuklearnog oružja.

John Phillips, osnivač grupe “Mamas and Papas” bio je sin umirovljenog časnika marinaca, kapetana Andrew Phillipsa. Kao dijete bio je učenik elitnih vojnih škola u Washingtonu, a kasnije se upisao u prestižnu Pomorsku akademiju u Annapolisu. Interesantno je da je u srednjoj školi za djecu vojnih osoba u gradu Aleksandriji, Virginiji, upoznao buduću članicu svoje skupine, Cass Elliot, “Mamu Kes”. U tu istu školu samo kasnije, išao je i Jim Morrison, što je samo koincidencija. Ako mislite da se ovdje koincidencija iscrpljuju, čitajte dalje …

Robovi programa “Monarh”

Jedna od najvećih tajni Iluminata jeste način i moć da istraže i iskoriste genealošle linije robova na programima kontrole uma. Opsežna dokumentacija o svakoj osobi u programu brižljivo se čuva i pristup ovim dosjeima je privilegija samo malog broja vrhunskih “upravljača”. Razlozi su višestruki. Prvi i najočigledniji jeste da se traumom i programiranjem robovi kontrole uma odvajaju od svog pravog podrijetla, stvarnog života, pravih sadržaja, i programiraju za zadatke i poslove koje su im namijenili njihovi programeri. Svaki rob iz programa Monarh postoji u novostvorenoj realnosti, a kako se kroz nju kreće ovisi od programera.

Ono čemu svaki (normalan) čovjek teži, robu iz programa je uskraćeno. Ako je programirana osoba ocijenjena kao netko tko želi moć, ona joj je prvo oduzeta do točke raspada, a onda joj je data nad drugim osobama, robovima kojima će upravljati. Rob se premješta iz svoje prave obitelji još kao beba ili malo dijete, i daju mu se lažni roditelji, obično višegeneracijska okultna loza i obitelji koje će ih formirati u ono što im je namijenjeno.

Da bi rob ispunjavao zadatke za koje je programiran, potpuno mu se ograničava sloboda kretanja (otuda su djeca vojnih lica koja žive u bazama idealna za programiranje), uskraćuje im se obavljanje najprostijih aktivnosti kako bi u potpunosti bili zavisni od svojih kontrolora.

Poznati su slučajevi da mnogi robovi iz programa nikada nisu napisali nijedan ček, što je u Americi gotovo nezamislivo. Mnogi nisu vozili kola, nisu gledali televiziju, ukoliko nije na programu neki film Walt Disneya koji je inače korišten za programiranje. Nekim robovima je dozvoljeno da voze automobil, ali samo u ograničenim uvjetima jer im je osjećah za pravac i prostor skinut iz uma tijekom programiranja. Robovi programa Monarh, kao što su bile Marilyn Monroe i Loretta Lynn, vodile su strogo kontroliran život i nije im bilo dozvoljeno da voze automobile. Loretti je to bilo dozvoljeno samo ponekad, i to na ranču na kojem je živjela.

U sjeni glamura

Lena Pepitone objavila je 1979. svoja sjećanja na rad u kući Marilyn Monroe, gdje je angažirana listopada mjeseca 1957. i upravo zato što nije bila jedan od kontrolora robova, njen iskaz je koliko potresan, toliko i vjerodostojan. Iz ove knjige donosimo nekoliko ulomaka kako biste shvatili kakav je život programiranog roba iz programa Monarh…

Marilyn Monroe bila je siroče i tijekom djetinjstva postala je žrtva programa koji su provodili Iluminati / CIA i njihovi partneri iz vrhova vlasti, koji su istovremeno bili i korisnici robova. Prije nego što je postala glumica, Marilyn je bila striptizeta, a jedan od njenih poznatih programera – kontrolora bio je Anton Szandor LaVey, osnivač crkve Sotone u Americi. Kada su programeri i sustav stvoren u Hollywoodu od nje napravili zvijezdu, pomislili biste da je Marilyn Monroe živjela glamurozno, kako se pretpostavlja da zvijezde žive.

To nije točno. Živjela je u New Yorku, na 13. katu u zgradi 13E Saton Place. To jeste bogataški kraj, ali rob živi drugačije. Evo nekoliko ulomaka iz knjige Lene Pepitone koji će vam sve pojasniti:

“Ogledala od poda do stropa su bila posvuda. Čak i stol za ručanje u blagovaonici, u produžetku dnevne sobe, je imao ploču koja je bila ogledalo “. (Str. 16)

U programiranju robova programa Monarh, ogledala se veoma često koriste. U mozgu programirane osobe stvorene su nebrojene slike i rob ih u svom umu vidi kao tisuće ogledala. Pošto Marilyn kao rob nije imala osobni identitet, dekorirala je stan onako kako je njen um izgledao iznutra – kao tisuće ogledala.

“Merilyn-kina spavaća soba definitivno nije bila kraljičina odaja … Bila je to mala, kvadratna soba, prepuna namještaja. Na zidovima nije bilo slika, samo ogledala. Njezini kontrolori bili su nemilosrdni. Iako je bila slavna, živjela je kao rob. Nije joj bio dozvoljen ni minimum samopouzdanja izvan onoga za što je bila programirana. “(Str.25)”

“May je konačno uspjela pozvati vozača kako bi odvezao Marilyn … Bila je zatočenik, nije nigdje išla po svojoj volji, uvijek ju je netko morao odvesti. “(str. 29)

“Prije svega, njezin život bio je nevjerojatno monoton. Sastanci s doktorom (kasnije sam saznala da su to bili psihijatri) i lekcije glume bile su sve aktivnosti o kojima je trebalo voditi računa. Većinu vremena provodila je u svojoj maloj spavaćoj sobi … Marilyn je izlazila iz kuće samo da bi se program obnavljao. Za ostale stvari, bila je zakopana u stanu kao stvar. “(Str. 32)

“Nije imala čak ni televizor, nikada nije slušala radio. Bilo joj je uskraćeno sve što bi predstavljalo kontakt s vanjskim svijetom kako program kontrole ne bi bio narušen. Bila je prvi “predsjednički model” kome je stvoren javni život i nije smjelo biti propusta. “(Str. 33)” Pošto Merilin nije imala prave prijatelje, skoncentrirala se na sebe. Nije imala prave prijatelje oko nje su uglavnom bili programeri i oni koji su je koristili kroz program. Iz toga se nije mogla sama otrgnuti. “(Str.43)

“Smiju mi ​​se. Što sam ja? … Ništa … prostitutka. Negdje u trenucima lucidnosti shvaćala je da nikome nije stalo do nje, da je njen život nevažan, da je samo stvar koju koriste. “(Str.71)” Ne uzimajte mi bebu! Tako su mi oduzeli bebu … nikada je više nisam vidjela. “(Str.77)

Pošto je rodila zdravu bebu, ona joj je oduzeta i nikada je više nije vidjela. Moguće je da je žrtvovana u nekom ritualu, koji su se dešavali po Marilyninom saznanju ali je bila previše uplašena da pita. Marilyn je ostala bez bebe upravo u bolnici gdje je dio njenog programiranja obavljen. Vidi se iz pitanja da je njen bol bio upravo samo gubitak djeteta a ne neki drugi. Žrtve programiranja proživljavaju strašne fizičke torture kako bi se kroz programiranje izazvao sindrom višestruke ličnosti i svaka će biti programirana za drugačiju aktivnost.

Otpornost i neosjetljivost na fizički bol je također dio programiranja. “Našla sam Marilyn u maloj sobi bez lijepog pogleda na okolinu. Djelovalo je vrlo depresivno, posebno što nije bilo nijednog cvijeta ili nekog znaka u sobi da su je posjetili prijatelji koji su mislili na nju. “(Str 135)

Komentar nije potreban, rob nema pravo na radost ili bilo koji znak topline. “Marilyn skoro svakodnevno posjećuje psihijatre … Bila je pod strogom kontrolom iz nekog razloga.” (Str. 137) “Frank … je stavio dvije predivne smaragdne naušnice na njene uši.” (Str. 202). Frank Sinatra je bio jedan od mnogih kontrolora korisnih robova iz programa MONARH. Smaragdno zelena boja, i svi predmeti te boje, često se koriste u programiranju preko “Čarobnjaka iz Oza”, koja je jedna od temeljnih knjiga za programiranje djece.

Iz ovog kuta, sudbina Marilyn Monroe zaista je bila tragična. Da li je pripadala krugu Crnih udovica, smrtonosnih, neodoljivih zavodnica na programu Monarh? Vjerojatno. Njezina volja nije postojala, nije mogla oduprijeti onima koji su je programirali, ni onima koji su je koristili. A o metodama ucjena, ugrožavanja života kako bi se prihvatilo sve što se od roba traži … saznat ćete više čitajući dalje…

Robovi Programa MONARH 2 dio.

Seksualne usluge, šverc droge, ubojstva i vrbovanje – samo su mali dio razrađenih “tehnika” koje, u pokušaju da dođu do prevlasti na globalnoj razini, koriste najmoćnije špijunske organizacije.

Pedesetih godina prošlog stoljeća, CIA je kroz program “MKUltra Mind Control” izazvala veliko zanimanje za prostitutke, ne samo kroz obuku i pripreme za seksualne robove, već i za špijunske aktivnosti, prijenos droge i raznih informacija koje se nisu smjele slati već prenijeti isključivo usmeno , kompromitiranje uglednih osoba radi daljeg ucjenjivanja, zaključno sa obukom za atentate.

Oformljeni su stručni timovi koji su na znanstvenoj osnovi morali odgovoriti što ih “stavlja u funkciju”, kako ih obučiti u zavođenju i špijunaži, na koji način ih kontrolirati, kako se zaštititi da informacije “kasnije” ne procure na pogrešnom mjestu i, na kraju, kako “umiroviti” osobe kojima je “rok upotrebe” istekao.

Najsurovije ucjene

Iako zvuči surovo, CIA je bez dileme, kao i FBI i Edgar Hoover, ušla u ovu “znanstvenu djelatnost” i vodila detaljna dosjea o seksualnim sklonostima poželjnih ciljeva, ljudi koje je trebalo uplesti u mrežu “crnih udovica”, kako su kodirano nazivali obučene “seksualne operativke”. Ova prljava vještina dovedena je do razine rafinirane vještine, skoro umjetnosti, kako se vidi u brojnim filmovima od kojih su najtipičniji oni o James Bondu, agentu 007.

U njima se britanski agent bavi zavođenjem kako bi došao do onoga što mu treba i to je postao dio njegovog “šarma”. A da ne govorimo kako protivnička stana pokušava isto, međutim, Bondov seksualni šarm je jači, pa on po pravilu “pobjeđuje”.

Naravno da je na prvom mjestu ucenjena buduća operativka. Robinji iz programa Monarh se dozvoljava da ima djecu kako bi kasnije bila učinkovito ucjenjena pa joj se prijeti da će njezina djeca postati dio programa, ili biti prodana sotonističkim sektama i psihopatama njihovih rituala. Ovo je ucjena koja uvijek daje željeni rezultat jer se robinjama vrlo plastično prikazati što se događa s onima koji ne surađuju i kako prolaze njihova djeca.

Većinu sekti za kontrolu uma vode opasni programeri “gurui” i u takvim uvjetima programiranje djece počinje u trećoj godini njihovog života u vrijeme kad je moguća verbalna komunikacija. Njima se kaže da im je u tijelo usađena bomba i da će je, ukoliko ne budu slušali naređenja, programer aktivirati.

Alter umjesto pokojnika

Takozvani Monarh Beta, model seksualne robinje, vrhunski je obučena zavodnica ali postoji i “dodatak”: njezin kontrolor može aktivirati i jednu od “alternativnih” osoba iz njenog programiranog uma i taj “alter” kako ih nazivaju, savršeno imitiraju mrtvu osobu, ali su joj vitalne funkcije svedene na minimum. Uspaničenoj “žrtvi” se pomogne da se “leša” oslobodi, ali je krug ucjene otvoren. Opasnija faza je da se žrtva uvuče u seksualne aktivnosti koje se snimaju, što je naročito učinkovito, ako je riječ o uglednoj, javnoj ličnosti na javnoj funkciji u politici, biznisu, sportu.

Porno filmska industrija se skoro isključivo bazira na “glumcima i glumicama” koje su na programu Monarh. S jedne strane, njihov rad je besplatan, djeluju “stručno” i uvjerljivo, postaju poznati u kontekstu onih koji su zainteresirani za ove teme i filmove, ubacuju ih u svijet poznatih ličnosti iz glazbe, filma i sporta što otvara mogućnosti za ucjenjivanje umiješanih ličnosti.

Tipičan primjer je poznati glumac romantičnih komedija Hugh Grant kome se “slučajno” desila prostitutka u automobilu, a pošto je odbio platiti “njenu” ucjenu, slučaj je dospio u medije kao svojevrsna kazna i opomena drugima koji se budu našli u sličnoj situaciji.

Medicinski logori smrti

Jedna od najučinkovitijih prijetnji seksualnim robovima jeste da će ih poslati u psihijatrijske klinike ukoliko budu pravili probleme svojim kontrolorima ili pokušaju da se otrgnu iz programa. Poznati su mnogi slučajevi “pacijenata” sa klinika koje vode obavještajne službe; oni su ostavljeni na milost i nemilost medicinskom osoblju. Tu nema vanjske kontrole, ni zakonske ni medicinske; “pacijenti” su u “medicinskom logoru” najstrašnijeg tipa, a discipliniranje bolesnika, reprogramiranje, tortura i smrt se primjenjuju na njima a da se za to nikome ne odgovara.

Davanje opasnih medikamenata melarila, torazina ili stelazina uobičajena je stvar. Medicinska sestra Nadin Skola, koja je radila u jednoj ovakvoj bolnici, u svojoj knjizi “Čuvar ključeva” (“Keeper of the Keys”, F & J Publishing Corp 1976) opisuje strahote kojima je bila svjedok.

Robovi na dopunskoj obuci se traumatiziraju do krajnjih granica kako bi im se um otvorio i “produbljeni” program se spustio u netaknute dijelove mozga gdje se stvaraju novi “alteri” za nove funkcije. Robovi se ili potapaju u kade pune leda i tu drže do granice smrti, ili im se na “stari” način daju elektrošokovi dok se mentalno potpuno ne rastroje.

Oni koji ne izdrže i umru, sahranjuju se tajnim bolničkim grobljima bez ikakvih oznaka u dosjeima iz kojih bi se pronašlo tko su bili. Po riječima medicinske sestre Nadin, polovica pacijenata u mentalnim institucijama su šizofrenici.

Veliki postotak ovih “šizofreničara” su u stvari bili robovi čiji je program završio, “pukao” i koji su eliminirani i ostavljeni da traju do svog fizičkog kraja. Koliko je ljudi – ne zna se, ali se zna da ih je mnogo; neki eksperti tvrde da je riječ o tisućama njih. Ovo je čak prihvatljivija varijanta od fizičke likvidacije koja je namijenjena većini robova.

To je bio slučaj sa Cathleen O’Brien, seksualnom robinjom najviše klase, “predsjedničkim modelom”, koja je svoje usluge pružala u Bijeloj kući i ostalim državnim institucijama. U posljednjoj fazi rada, kada je došla u tridesete godine života – a tada se “radni vijek” robova bliži kraju – prebacili su je na poslove prenošenja droge za CIA. U jednoj takvoj isporuci, kada je ruksak s drogom donijela na određeno mjesto, u napušteni luna-park vođena intuicijom koja joj je spasila život, ostavila je ruksak i sakrila se u labirintu parka.

U zakazano vrijeme, pojavio se helikopter iz kojeg je izašla “veza”, agent CIA koji je trebao preuzeti drogu. Iz helikoptera je izašao naoružan puškom, uzeo ruksak, dozivao Caty da se s njom “vidi”, ali pošto ona nije izlazila iz svog skrovišta, helikopter je uskoro odletio. Ovo je bio jasan signal Cathleen O’Brien da se mora spasiti i ona je jedan od rijetkih bjegunaca iz programa Monarh koja je poslije deprogramiranja i po povratku sjećanja opisala je svoj strašni život robinje.
Mnoge moderne glazbene zvijezde proizvode video spotove sa aluzijama na Monarh kontrolu uma, uključujući Miss Monroe, Lady Gaga, Jessie J., Britney Spears, Christina Aguilera itd.
 
 
(vestinet.rs/uredio:nsp)
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=12210"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

U vremenima mekše vanjske politike pomirenja i pregovora u kojima su sve strane na dobitku, klasična špijunaža mnogima se čini kao stvar koja pripada prošlosti.

“PRESTAO sam se nalaziti s njim na ručkovima, jer je samo postavljao pitanja, a nikad nije kazao baš ništa o sebi”, kazao je za EUobserver o susretima s “prijateljem” iz ruske ambasade jedan diplomat iz Vijeća Europe.

Mnogima, ali ne i Alainu Winantsu, šefu belgijske državne sigurnosne agencije VSSE, koji tvrdi kako je u Bruxellesu špijunska aktivnost danas jača nego u bilo kojem drugom gradu na svijetu. Bruxelles je, po njemu, špijunska prijestolnica.

Za obavještajce, Bruxelles je jedno veliko igralište

U svom prvom intervjuu za međunarodne medije, Winants je u razgovoru za EUobserver kazao kako se “tu ne radi o desecima, već o stotinama i stotinama stranih obavještajaca i agenata” koji operiraju u Bruxellesu. “U Belgiji je špijunaža, posebno kada su u pitanju Rusi i Kinezi, na istoj razini kao i u vrijeme Hladnog rata. Mi smo zemlja s enormnom koncentracijom diplomata, poslovnih ljudi, međunarodnih institucija… Za jednog obavještajca, za jednog špijuna, ovo je igralište. To je mjesto na kojem treba biti”, kazao je Winants za EUobserver.

Upitan da li se špijunažom u Bruxellesu bave i prijateljske zemlje EU-a, poput SAD-a i Izraela, Winants je kazao: “Morali bi biti naivni i pomisliti da samo zemlje poput Rusije, Kine i Irana vrše špijunažu”.
Iranski špijuni najviše špijuniraju svoje veleposlanike

“Postoji jedan sektor gdje razlike između neutralnih, prijateljskih i neprijateljskih službi potpuno nestaje, a to je kada govorite o zaštiti ekonomskih i znanstvenih potencijala. U tom slučaju se sve službe natječu i bore jedna protiv druge”, kaže Winants, usput ispričavši vic o tome kako iranski špijuni uglavnom špijuniraju vlastite veleposlanike. S druge strane, kineski i ruski obavještajci usmjereni su na pribavljanje informacija koje imaju političku i ekonomsku težinu, a ne samo na otkrivanje “klasičnih” vojni tajni.

Osvrnuo se i na nedavni slučaj EU-ovog otvaranja istrage o Gazpromovom namještanju cijena plina na europskom tržištu. “Strane obavještajne službe vrlo su zainteresirane za energetsku politiku EU institucija. Osim što pokušavaju prikupiti informacije, pokušavaju i utjecati na odluke koje donose visoki dužnosnici u EU-u i NATO-u.

Kako pronaći idealnu žrtvu?

Winants priča kako špijuni svoje mete uglavnom love po službenim seminarima i raznim društvenim događajima u Bruxellesu. Za oznaku potencijalnih meta koristi se akronim MICE (money, ideology, compromise, ego), a najdraži su im ljudi koji su pohlepni, u dugovima, imaju radikalne ideje ili se naprosto žele igrati James Bonda. Winants objašnjava kako špijuni svoje žrtve rijetko kad vrbuju unutar institucija EU-a, zbog čega njegova služba ima pune ruke posla jer ona ima ingerenciju jednom kad “stvar” napusti službene prostore međunarodnih institucija.

Komentirajući načine na koji VSSE pomaže EU sigurnosnoj službi, jedan je EU dužnosnik kazao za EUobserver kako “oni samo identificiraju sumnjivca, a onda informacije daju Winantsu i ekipi koji špijune potom izbacuju iz zemlje”. Objasnio je i kako je jedna od vrućih meta opstala novoosnovana Europska služba za vanjske poslove, koju vodi Catherine Ashton. Napominje kako EU naprosto ne zapošljava dovoljno “sigurnjaka” koji bi mogli izaći na kraj s mnogobrojnim stranim delegacijama.

Diplomati su neoprezni i naivni

“EU diplomati imaju naviku zvati s nesigurnih linija, ili zato što nemaju one zaštićene ili zato što previše vole svoje iPhoneove. Ako želite poslati poruku sirijskog vladi, dovoljno je da o nečemu prozborite pred “Mukhabarat” (sirijski obavještajci) ekipom koja se vrti po veleposlanstvima i EU institucijama”, kazao je izvor iz EU-a za EUobserver.

Diplomatskim krugovima u Bruxellesu još kruže brojne anegdote o osoblju koje je bilo kažnjeno zbog curenja informacija. Najveći takav slučaj s kojim se Winants suočio definitivno se tiče Estonca Hermana Simma. Simm je bivši zaposlenik estonskog ministarstva obrane koji je optuže da je kao ruski špijun dijelio povjerljive informacije iz EU-a i NATO-a. Zbog izdaje je 2009. godine osuđen na 12,5 godina zatvora.

Sve se svodi na manipulativne vještine agenata

Simm je često dolazio u Bruxelles na NATO-ove seminare, a njegov kontakt je bio sin ruskog veleposlanika pri EU-u, Vasilij Čižov, koji je te 2009. godine također protjeran iz Belgije. Estonska tajna služba otkrila je kako je Simm Rusima dao najmanje 3294 povjerljiva estonska dokumenta. Simma je “obrlatio” ruski obavještajac koji se predstavljao kao portugalski biznismen.

Aleksander Toots, šef estonske tajne službe, tvrdi da Rusija obavještajce više ne regrutira na temelju komunističke ideologije, već se danas oslanja na novac i ego. Po Tootsu, glavni faktor u regrutiranju su manipulativne vještine agenta. “Sve se svodi na osobne kvalitete, na impresiju koju stvore kod mete, mentalni proces je ključ. Neki su jednostavno više talentirani za to od drugih”, kazao je za EUobserver.

“To su gluposti, NATO samo želi napraviti PR kampanju protiv Rusije”

I on, popu Winantsa, smatra kako, u smislu špijunaže, Hladni rat nikad nije završio. “Siguran sam da nema EU zemlje u kojoj ruske obavještajne službe nemaju adekvatne kapacitete. U Estoniji se zadnjih 20 godina obavještajna aktivnost sustavno povećava. Najveća greška koju možete napraviti u mom poslu je podcijeniti službe koje rade protiv vas”, kazao je Toots.

S druge strane, ruski EU veleposlanik tvrdi kako je “afera Simm” obična glupost i da je NATO iskoristio njegovog sina kako bi napravio PR kampanju protiv Rusije. U svijetu tajnih agenata, tko može reći tko govori istinu, a tko laže.
 
izvor: index.hr, nordicintel.com
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=10725"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

Tajno oružje CIA -e koje se koristilo za ubijanje pomoću male strelice koja uzrokuje infarkt, kako se objašnjava u izjavama svjedoka pred sudom, koje se prikazuje na video materijalu. Informirajući sebe i druge o ovakvim stvarima, je od velikog značaja, i možemo samo na taj način izgraditi bolju budućnost za sve nas.

Strelica iz tajnog oružja CIA -e može prodrijeti kroz odjeću i ne ostaviti ništa osim male crvene točkice.Prilikom penetracije smrtonosne strelice, ciljana osoba može osjetiti laganu bol poput ugriza komarca, ili ne osjetiti ništa. Otrovna strelica se potpuno rastapa prilikom ulaska u metu.

Smrtonosni otrov rapidno ulazi u krvotok te konzekventno stvara srčani napad. Jednom kad je šteta nanesena, otrov se denaturira jako brzo, tako da autopsija ne može detektirati da je srčani napad bio rezultat bilo čega nego li prirodnih uzroka.

Zvuči kao savršeno oružje Jamesa Bonda, zar ne? Ipak, ovo je dokazivo Kongresno svjedočenje.

Začuđujuća infromacija u svezi ovog tajnog oružja CIA -e dolazi iz svjedočanstva u U.S. Senatu iz 1975. godine o nevaljalim aktivnostima CIA -e. Ovo oružje je samo jedno od oružja koje podsjećaju na James Bond oružja, koja su otkrivena na “Saslušanju Crkvene Komisije”, ili službeno nazvano SAD Senat Komitet za Istraživanja Vladinih Operacija glede Tajnih Aktivnosti.

Da li bi moglo ovo ili slično oružje koje je korišteno, npr. u svezi nedavne smrti 52-godišnjeg Marka Pittmana, novinar koji  je predvidio financijsku krizu i razotkrio zlodjela oko Financijskih Rezervi? M.Pittman, koji se borio da se poslovni federalnih rezervi pomnije sagledaju, vodio je Bloomberg vijesti i tada je tužio Centralnu banku i dobio je spor, i nakon toga je u 25. studenom 2009. umro od srčanog napada.

Pogledajte gore jednominutni video za opis navedenog od strane nekadašnje CIA tajnice na Kongresnom saslušanju u svezi ovoga tajnog oružja za ubijanje koje uzrokuje srčani napad.

45 minutni video o tajnim operacijama CIA -e, čiji je gornji klip možete pogledati OVDJE