Tko će pucati u masu golorukih ljudi? A kad u njih nitko ne puca, ti ljudi mogu stići gdje hoće. I da tamo gdje stignu, naprave što hoće. Ako hoće, ili ako ih netko nagovori

“Koliko točno Kineza želite, gospodine predsjedniče? Milijun? Deset milijuna? Trideset milijuna?”, navodno je prije tridesetak godina odgovorio Deng Xiaoping američkom kolegi Jimmy Carteru koji je Kini tada zamjerio nedovoljno propisa o ljudskim pravima i odsustvo slobode emigrirati.

Ova povijesna crtica, pa i da nije u potpunosti točna, dovoljno oslikava kakvu moć imaju milijuni ljudi, i kako u trenutku mijenjaju pregovore, a kasnije neusporedivo više od toga. Uz nju možemo spomenuti i anegdotsku zabilješku da Kinezi imaju odred za predaju čiji je potonji cilj remećenje i ekonomsko uništenje neprijatelja jer nitko ne zna što da radi s milijunima ljudi koji se predaju. Ne može ih čak ni prehraniti.

Od humanog raseljavanja …

U današnje vrijeme kad se pomenu milijuni ljudi, većini je prva asocijacija Sirija, odnosno rijeke izbjeglica koje gotovo bez pauze odlaze s Bliskog istoka u Europu. Ljudi s ratom zahvaćenog područja bježe od bombi, a zapadne države dužne su – zbog vlastitih pravila, zakona i principa koje su usvojile i propagiraju drugima -  primiti ih.

U prvi mah, s pojavom izbjegličke krize, mađarski predsjednik Viktor Orban bio je neka vrsta zlog europskog dječaka koji je postavljao ograde, zabranjivao nekontroliran prelazak granice i primjenjivao silu prema izbjeglicama.

Čak je nepoželjno bilo reći da su ti ljudi migranti, jer oni stvarno bježe od bombi koje im padaju na glavu ili u krilo čovjeka pored njih. S njima su u zemlje zapadne Europe pokušavali su ući i građani zemalja koje nisu u ratu, pa su oni nazivani ekonomskim migrantima i o njima se odlučivalo hoće li biti zadržani poslije traženja azila ili će biti vraćeni u zemlju porijekla, ili prvu zemlju iz koje su ušli, pa onda sve tako redom do zemlje porijekla.

… Preko nevoljnog dočeka …

Dok je Orbana gledala s gađenjem i čuđenjem, Europa se nije mogla dogovoriti oko kvota ljudi koje će članice Europske unije primiti. Problem kvota samo je suštinski ogolio činjenicu da nijedna zemlja ne želi preveliki broj izbjeglica.

Da je to stvarno točno, pokazuje i nedostatak volje da europske (verbalne) demokracije pošalju avione za transport tih ljudi, umjesto što ih posredno tjeraju da sami – kopnom i morem, na suncu, vjetru i kiši – putuju. Nemoguće je da se nitko nije sjetio lakšeg transporta, pa ni Nijemci koji su u prvi mah govorili o potrebi za tisućama radnih mjesta.

Kako je vrijeme prolazilo, tako je u Europi glavu izmigoljio po jedan novi Orban. Dakle, oni ne žele izbjeglice. Ali izbjeglice žele kod njih.

… Do geopolitičkog inženjeringa

Međutim, daleko krupnije pitanje od pitanja kvota za izbjeglice jeste pitanje manipulacije tim ljudima. Ili barem potencijalne manipulacije.

Iz fizike znamo da je sila proizvod mase pomnožene s ubrzanjem. Masa već postoji. Sastavljena je od ljudi koji, rekosmo, bježe od bombi. Ali oni ne bježe u prvu slobodnu zemlju, već bježe i ka boljem životu jer znaju da rat jednog dana mora stati, da će ih netko iz susjednih zemalja kad-tad vratiti, a da ako jednom dobiju papir, primjerice u Njemačkoj ili Švedskoj, tu i ostaju.

Pored tih izbjeglica koje se, maknemo li političku korektnost, mogu nazvati i ekonomskim izbjeglicama – jer biraju mjesto konačnog staništa, pojavio se i veliki broj ljudi koji se vodi računicom: “kakve god muke da imam na putu ka cilju, one su manje od muka ili sigurne smrti mene i moje obitelji koje me čekaju kod kuće”.

Za razliku od naroda koji teže vlastitoj državi, ovi ljudi teže vlastitom životu i jedina briga im je vlastita koža. U takvoj situaciji oni reagiraju prapovijesni, nagonski. Cilj je spasiti goli život, a način je masovnost.

Najnovija, ali već toliko puta i na različitim mjestima viđena vijest, kaže da su na makedonsko-grčkoj granici izbjeglice otjerane suzavcem. Ali ti ljudi kao alternativu suzavcu imaju bombe, pa će se sigurno vratiti kad se oblak suzavca raziđe. Ako ih ne puštaju, oni se samo gomilaju, pa im brojnost postaje sve veća. Na veliku masu ubrzanje i ne mora biti veliko da bi sila bila velika.

A sila je tolika da ako sad nitko ne manipulira tim ljudima – a ne možemo tvrditi ni “za” ni “protiv” – svakako da današnja izbjeglička kriza može nekome poslužiti sutra za ljudski inženjering koji kao krajnji cilj može imati politički i geopolitički inženjering. Naprosto, tko će pucati u masu golorukih ljudi? Nitko. A kad u njih nitko ne puca, ti ljudi mogu stići gdje hoće. I tamo gdje stignu, uraditi što hoće.

Ako ljudski dlan najmekša stvar na svijetu, je li onda ljudsko tijelo, odnosno mnoštvo ljudskih tijela najjače oružje na svijetu. Izgleda da može biti.
 
(sputniknews.com/uredio:NSP)