“Našli su pravog borca, Timmermans koji neće tolerirati stajališta različita od njegovih i stajališta koja odstupaju od liberalne demokracije”

Moguće imenovanje socijalista Fransa Timmermansa za predsjednika Europske komisije može biti odbačeno i samo na temelju toga što je on “čovjek Georga Sorosa”, ali glavni razlog zašto ga Višegradska skupina ne podupire je zato što je on “ideološki borac i protiv je svakoga tko ima drugačiji svjetonazor”, rekao je mađarski premijer Viktor Orban za novinsku agenciju V4NA u ponedjeljak.

Orban je kazao da je razvoj događaja na summitu EU-a na kojem se biraju čelnici glavnih europskih institucija “poput trilera” i inzistirao je da su “neki europski vođe”, uključujući Timmermansa, spitzenkandidata socijaldemokrata i Manfreda Webera, spitzenkandidata pučana, “odlučili da Europsku komisiju treba voditi nepokolebljivi pristaša mreže nevladinih organizacija Georgea Sorosa i liberalne demokracije”.

“Našli su pravog borca, Timmermans koji neće tolerirati stajališta različita od njegovih i stajališta koja odstupaju od liberalne demokracije”, ustvrdio je Orban.

Upozorio je da će “ta skupina, ako zauzme mjesto predsjednika Komisije, s te pozicije puno godina financirati Soroseve nevladine udruge te će pokušati restrukturirati društva srednje Europe, pogotovo u pogledu migracija”, dodao je.

“Nekoliko nas”, uključujući Europsku pučku stranku (EPP), Mađarsku i Višegradsku skupinu radi na “zaustavljanju tog procesa”, kaže Orban.

Orban drži da bi Timmermans, ako bude izabran, “uveo podjelu istok-zapad u Europskoj uniji, uzrokujući time ogromne probleme”.

Zemlje Višegradske skupine žele predsjednika Europske komisije koji će promicati suradnju i kompromise istoka i zapada, poručio je Orban.

U nedjelju je EPP odlučio da Timmermans “nikako ne može biti predsjednik Europske komisije” i da bi EPP trebao predložiti nekoga, čak i ako ta osoba nije Weber, rekao je Orban.

Dodao je da te odluke nisu objavljene u međunarodnim medijima. Budući da EPP ne može imati dvije pozicije “morat će odabrati predsjednika Komisije”, dodao je.

Njemačka kancelarka Angela Merkel i luksemburški europarlamentarac Frank Engel su, prema Orbanu, jedini glasali protiv tih odluka EPP-a.

“Svi su drugi glasali protiv Merkel”, a Merkel “nije prihvatila” odluku i, u suradnji s liberalima i socijalistima, predložila je da Weber bude predsjednik Europskog parlamenta, a Timmermans predsjednik Europske komisije.

(jutarnji.hr)

Kurt Cobain je izrekao jezivo predviđanje 1993. godine u kojem je rekao da će Donald Trump vjerojatno postati predsjednik Sjedinjenih Američkih Država

Samo godinu dana prije svoje smrti, Cobain je istaknuo da je njegova generacija bolesna i umorna od američke političke kulture (svaka sličnost sa Balkanom je slučajna), i da velika politička promjena dolazi u narednim godinama koja će srušiti dvije strane statusa quo.

Cobain i njegov bend, Nirvana, su u osnovi završili “sretne metalne” dane glazbe, koji su uključivali bendove poput Poison, Motley Crue, i Bon Jovi (iako Bon Jovi je nastavila napredovati u post dobu svijeta “sretne metal” glazbe).

Cobain i njegova generacija su bili djeca zasuna. Oni se se naslonili i promatrali svoje roditelje baby boomer generacije kako uništavaju američki san kroz opsjednutost materijalizmom koja je dovela do masovnog duga i obično rezultirala visokim stopama razvoda.

Odlučili su nemati nikakve veze s tim, i kao rezultat toga, Generacija X, sve do Milenijalsa, u SAD-u uživa suživot bez braka, jednoroditeljskih obitelji, pa čak i u onome što će postati poznato kao “DINKS” “Dvostruki prihodi bez djece” (Dual Income No Kids).

Zastrašujuće je imati na umu da ono što je Cobain rekao o politici samo godinu dana prije njegovog samoubojstva, čini se da dolaze na naplatu.

Evo što je rekao:

“Na kraju, vjerujem da će moja generacija iznenaditi svakoga. Već odavno znamo da obje političke strane igraju na obje strane iz sredine i da ćemo izabrati potpunog autsajdera kada postanemo zreli.

Ne bi bilo iznenađenje da to bude poslovni tajkun koji se ne može kupiti i onaj koji radi prave stvari za ljude. Netko poput Donald Trumpa bi bio dovoljno lud da to napravi.” – Curt Cobain 1993.

Prošla je još jedna generacija prije promjena koju je on zamislio, i tužno je da on nije ovdje s nama da ju vidi. Barem bi bio ponosan, ako ništa drugo!
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Ovaj kratki i slatki film nas podsjeća na to tko smo u biti

Osoba koja smo bili prije nego što smo počeli vjerovati da odrastanje znači odustajanje od svoje kreativnosti i svoje izvornosti; osoba koja smo bili prije gubljenja dodira s prirodom i našim istinskim Ja.

Možemo biti tako jako uhvaćeni u poslovnom životu da ne shvaćamo koliko smo samosvijesti izgubili.

Za neke od nas koji žive u korporativnom svijetu, ili rade bilo koji posao s kojim nismo zadovoljni, nismo mogli ni shvatiti da živimo svoje dane poput auto-pilota.

Izbori su nam prikazani i mi donosimo odluke automatski, robotski i bez stavljanja puno misli u djelo – bez stavljanja mnogo od sebe u izbor.

“Ono što radimo danas je važno jer dajete svaki dan svog života za to.”

Pa kako da saznamo tko si ti zapravo i što stvarno želite od života? Provedite jedan dan razmišljajući o tome.

Ocijenite kako se osjećate kad se probudite, kada idete na posao, kad ste na poslu, kako komunicirate s drugima, itd.

Što stvarno osjećaš? Ako se osjećate nezadovoljni ili isključeni, moglo bi biti vrijeme da preispitate svoj trenutni položaj na poslu (i životu), tako da ste sigurni da dobivate najviše iz onoga što se daje, što ponekad može proći ravno iznad vaše glave.

Prekrasna stvar o životu je da se sve mijenja; kreće se sa ili bez nas, a mi imamo izbor da li da aktivno ili pasivno živimo – da se uključimo u sve što život ima za ponuditi ili da padnemo u drugi plan tuđeg života.

Dakle, što odabrati?

Dakle, evo video: “Ja sam priroda” autora Alex Eslama, napisao Die Rabauken.

Engleska verzija:
 

 

 
NoviSvjetskiPoredak.com

John C. Calhoun, 7. potpredsjednik SAD-a, je jednom rekao “snaga koja je porasla u vladi je veća od ljudi, a ona se sastoji od mnogo raznih, i moćnih interesa, spojenih u jednu masu, koju zajedno održava kohezivna snaga ogromnog viška u bankama”

On nije jedina osoba koja je to učinila; bezbroj političara su nam rekli istu stvar, uključujući i predsjednike. Možete vidjeti bezbroj primjera u mdijima.

Postaje očito da je vlada u našoj vladi, koja djeluje bez našeg znanja ili pristanka – vlada koja je, kao što je Woodrow Wilson, 28. predsjednik SAD-a, rekao “tako organizirana, tako suptilna, tako oprezna, tako isprepletena, tako potpuna, tako opsežna da [mi] bolje da ne govorimo kada osuđujemo takvu vladu.”

Ova “tajna vlada” se oslanja na manipulaciju naše svijesti i naše percepcije u namjeri da nam isere mozak uz pomoć masovnog konzumerizma, lažnog osjećaja domoljublja, i još mnogo toga.

Edward Bernays, poznat kao otac odnosa s javnošću, to sažima najbolje:

“Svjesna i inteligentna manipulacija organiziranih navika i mišljenja masa važan je element u demokratskom društvu.

Oni koji manipuliraju taj nevidljivi mehanizam društva tvore nevidljivu vladu koja je istinska vladajuća moć naše zemlje. Mi se ravnamo po tome, naše misli su profilirane, naši ukusi su formirani, naše ideje predložene, od strane ljudi za koje nikada niste čuli.

Danas, to nije tajna, mala grupa elitnih ljudi, i velike banke koje posjeduju, i korporacije koje oni vode, imaju kontrolu nad našim zdravstvom, ekonomijom, obrazovanjem, hranom i opskrbom energije, te prilično mnogo drugih zamislivih aspekata naših života. To se, opet, vrši preko kontrole svijeta financija.”

Ispod je video koji pokazuje što se događa danas. Mi se polako budimo razotkrivajući korupcije, prijevare, pohlepe i tajnosti koje prožimaju naše društvo.

Jedan primjer bi bila farmaceutska prijevara, za koju sada imamo velike konkretne dokaze, do te mjere da ‘velika Parma’ nije više teorija zavjere.

Jer tko god bude izabran biti će nemoćan utjecati na bilo kakve promjene bilo koje velike banke i velike korporacije.

Video u nastavku, Elina sv Onge, osnivač misli za sebe, sigurno će vam dati nešto za razmišljanje o tome. Slobodno podijelite svoje misli u komentare ispod odjeljka.
 

 
(NoviSvjetskiPoredak.com)

“Negativan utjecaj rasta stanovništva postaje strahovito vidljiv, molimo znanstvenike da riješe problem”

Nakon velikog, nadasve teatralnog maskenbala demokracije na čelo naše države došao je čovjek kojeg nitko nije birao. Da, znam postoje ta neka izborna pravila po kojima je to zapravo legalno ali u suštini jasno je da je to daleko od demokracije, bar od one demokracije kakvu svi zamišljamo.

Čak i ova MOSTovska demokracija nema smisla i zapravo nam daje savršen uvid u stvarnost koja se u globalu skriva iza tog famoznog pojma DEMOKRACIJA. Nije istina da većina vlada manjinom (jer bi onda odavno Karamarko bio premijer), već apsolutno obrnuto, manjina vlada, kako na prizemnoj razini tako i na onoj globalističkoj koja zapravo upravlja čitavim svijetom pa tako i našom vladom.

I dok svi misle da o vladi ovisi budućnost Hrvatskog društva, mnogi zaboravljaju da se sudbina Hrvatske zapravo kroji u Briselu – i samo tamo. Od tamo dolaze nalozi o kojima u suštini ljudstvo ovisi no to nikome nije bitno, jer se cijelo vrijeme po nečijem nalogu ‘zabavljamo’ prizemnim stvarima koje donose NIŠTA.

S obzirom na to da je novi hrvatski premijer, za kojeg nitko ne zna, radio unutar većih farmaceutskih korporacija koje na svoj način kroje mrežu oko čovječanstva, jedino i osnovno pitanje na koje bi kao narod trebali dobiti odgovor je sljedeće: ‘Jeste li depopulist?’

I sad će mnogi pomisliti da je to nevažno, ali zapravo to je najvažnije jer svi ljudi žele živjeti i preživjeti a ako s nama vladaju depopulisti, to za mnoge neće biti moguće. Zašto? Zato što depopulisti smatraju da ljude treba istrijebiti a i dopustit će sve zakone koji idu prema tome planu.

Većina ljudi o tome nema nikakvog pojma, no upravo ta ideja usmrćivanja ljudi – doslovno povezuje svjetsku elitu i svjetske menađare u jedno a možemo čak reči da su poneki opsjednuti idejom da cijeli planet imaju samo za sebe. S obzirom da na vlasti imamo neizabranog menađera, vrijeme ja da netko otvoreno pita – smrt čovječanstvu ili život?

Ljudi, ovo nije neka ludost. Primjerice Ujedinjeni narodi već imaju složne dokumente o depopulaciji, na sveučilištima ali i na satovima biologije već se uči kako ljude treba ‘smanjiti’, vode se seminari, Bill Gates predlaže upravo usmrćivanje lijekovima i cjepivima, a poznata je stvar da se na tome radi i kroz abortuse, kontracepciju GMO, i ostale metode popularno zvane ‘planiranje obitelji’.

E da i Karamarka treba pitati jel ostaje dgovor za 1000 eura po novom djetetu, ili će od toga odustati u ime famozne depopulacije koja će zamislite po’eliti’ spasiti planetu.

Dakle, tko su ti ljudi među svjetskom elitom koji vjeruju da će depopulacija spasiti planet?

“Svijet danas ima 6,8 milijarde ljudi. Ako mi napravimo posao na novim cjepivima, zdravstvom, reproduktivnim zdravljem, mogli bismo smanjiti populaciju za 10 ili 15 posto,” rekao je Bill Gates i zapravo priznao da cjepiva, farmaceutska industrija kao i ‘planiranje obitelji’ služe upravo usmrćivanju ljudi. John P. Holdren, top znanstvenik Baracka Obama rekao je sljedeće: Lakše nam je provesti program sterilizacije žena nakon drugog ili trećeg djeteta nego sterilizirati sve ljude.

Razvoj dugotrajne kapsule koja će se implementirati ženama pod kožu mogla bi ukloniti mogućnost trudnoće a to bi trebalo ženama ugrađivati u pobertetu’.

“Svaki čovjek trenutno šteti planetu, moramo raditi na smanjenju ljudi pod svaku cijenu”, rekao je Paul Ehrlich, znanstveni savjetnik George Busha.

David Rockefeller jedna od najvećih depopulista današnjice koji i rukovodi našim životima na tu je temu rekao: ‘Negativan utjecaj rasta stanovništva postaje strahovito vidljiv, molimo znanstvenike da riješe problem’. Tko financira znanost danas? On, i Gates.

Jacques Cousteau, francuski istraživač rekao je kako bi za spas planete morali eliminirati 350 000 ljudi dnevno.

‘Ukupan broj stanovništva je 250-300 milijuna ljudi, ako želimo idealno društvo čovječanstvo moramo smanjiti za 95 posto’, rekao je Ted Turner, osnivać CNN-a, koji smatra da na planetu treba ostati samo 5 posto ljudi, dakle elita.

Princ Phillip, vojvoda od Edinburgha rekao je da kad bi se reinkarnirao, vratio bi se na Zemlju kao virus koji bi usmrtio većinu ljudske populacije. “Najmilosrdnija stvar koju obitelj može učiniti za dijete je da ga ubije’ rekla je Margaret Sanger, osnivaćica ‘Planiranog roditeljstva’ koje financira i Europska unija.

Za depopulaciju se bori i Hillary Clinton koja sustavno poručuje da je potrebno izdvoji velike svote novca za depopulativne metode jer užurbano moramo smanjiti stopu rasta ljudi itd. Izjava je zaista mnogo ali i dokumenata koje možete naći na službenim stranicama te organizacije čije naredbe moramo slušati svi, pa i novi premijer. Međutim to čini se nikome nije bitno, iako je baš to najvažnnija stvar na svijetu, a ne reforme – dakle život a ne reforme.

Čini se kako su Hrvati kao i drugi narodi (osim famozne Poljske) opet prihvatili igru. Prihvatili su se zabavljati malim stvarima i pognutim glavama prihvaćati one velike o kojima odlučuju oni koje uopće nismo birali i sve to pod maskom demokracije. Uskoro ćemo svi vidjeti koliko smo opet prevareni, ako ostanemo živi, naravno!
 
(dnevno.hr/uredio:nsp)

Vlade danas jedva da su nešto više od kontrolora uma, a to ide mnogo dalje od običnog “gurkanja” ljudi u navodno “pravom smjeru”. Ideja je donositi “odluke” za ljude dok oni misle da ih sami slobodno donose, što vodi u mračan i okrutan svijet tehnološke kontrole uma

Sva sreća da uvijek kasnimo za svjetskim naprednim trendovima. U ovo vrijeme zamijenjenih teza, kad se tzv. “nazadno” ponekad pokazuje razumnijim od tzv. “naprednog” (koje je često poticano od samog sustava i vodi prema većem nadzoru i uvlačenju pojedinca u svakojake niti kontrolnog sustava) to je vrlo dobra pozicija. Ili bi barem trebala biti.

Daje vremena da se posljedice nekog djelovanja promotre na tuđem terenu. Doduše, kako su i domaće političke elite upregnute u ista kola, onda nekako – malo prisilom, malo zastrašivanjem, malo pseudolegalizmom, malo medijima – ipak ispadne kao da ništa nismo naučili iz tuđih primjera. Vidi primjer referenduma za ulazak Hrvatske u EU, čiji su rezultati u jednim engleskim novinama prokomentirani sarkastičnim naslovom: „Znaju li Hrvati nešto što mi ne znamo?“

No, stvari imaju inerciju. Kad neki uđu u EU, većina pomisli da bi i oni morali. Kad neki stave nadzorne kamere, onda odjednom i mnogi drugi pomisle da bi ih morali staviti, uopće ne razmišljajući o tome da je svijet sasvim dobro funkcionirao i bez njih (i da su se ljudi sigurnije osjećali bez sigurnosnih kamera). Smatraju da slijede duh vremena. U biti, riječ je o tome da nisu ni primijetili kako im je sustav, nametanjem nove slike o tome što je ‘normalno’, zapravo ‘hakirao’ i isprao um te zapravo preuzeo njihovu volju i upregnuo je u vlastita kola. Sustav je od tih ljudi dobio ne samo pristanak već i njihovu aktivnu pomoć.

No, ako se ipak nadamo da učenje iz tuđih primjera može biti korisno i da nas može opametiti da ne padamo na trikove koji su već prodani negdje drugdje, onda svakako na oku treba imati mjesta i države iz kojih kreću mnogi po ljude negativni i zatočujući trendovi. Uzdajući se u to da ćemo biti dovoljno nazadni da nam ne padne na pamet prihvatiti te igre. No, s optimizmom po tom pitanju, kako se stalno pokazuje, treba biti umjeren.

Kontrola uma – jedino rješenje za sveobuhvatnu kontrolu

Ali to ne znači da treba biti neinformiran, pogotovo po pitanju dubinskih, suptilnih djelovanja zaogrnutih u ruho dobrobiti za društvo. U svojoj naravi, riječ je o nastojanjima da se ljudima, po mogućnosti bez njihova znanja, diktira što će misliti, kako će se ponašati i i kako će doživljavati sebe i svijet.

Ljude se može u nekim situacijama fizički nadzirati, ako je raspolaganju dovoljno policajaca da to čine, ali se to ne može raditi masovno zbog najbolje vijesti svih vremena – divovske razlike u brojkama između ugnjetača i ugnjetavanih. Stoga se kao jedino rješenje krajnje kontrole nad ljudima nameće samo jedno rješenje: kontrola uma. To se i radi, na bezbroj načina.

Spomenimo odmah da postoji jednostavna i djelotvorna obrana od vanjskih napada na individualnu i kolektivnu psihu, a to je puna svijest da se to zbiva. Tu informiranost svakako pomaže.

Jedno od središta svjetskog kontrolnog sustava danas je (kao i prethodnih nekoliko stoljeća dok su vladali nad 70 posto kopna Zemlje) mreža društava, organizacija i aristokracije kojima je premrežena Velika Britanija. Ta mreža je zapravo tamo na vlasti, kroz svoje pijune koji rade što im se kaže da rade. Pa, evo novih trendova u razvoju kontrole uma i društva, koji kod nas u takvom obliku još ne postoje. Ali nema sumnje da ih za koju godinu možemo očekivati.

Bolje je biti spreman, pogotovo na poteze poput onog koji je vlada David Camerona prije nekoliko godina povukla osnivajući tzv. “Tim za uvid u ponašanje”. Riječ je o manipuliranju koje bi trebalo navesti ljude da misle i djeluju onako kako to odgovara vladi.

Pravi ciljeve iza te “jedinice” za masovnu psihologiju skrivaju se u izjavama poput:

“Naša vlada bit će mnogo pametnija, izbjegavat će birokratske mehanizme iz prošlosti i pronalazit će inteligentne načine da ohrabruje, potiče i osposobljava ljude da donose bolje odluke za sebe”

Ustvari žele reći da će pronalaziti načine za upravljanje ljudskim ponašanjem kako bi navodili mase na donošenje “odluka” koje idu u prilog planu za porobljavanje čovječanstva.

Evo kako je britanski dnevni list Independent opisao ciljeve “Tima za uvid u ponašanje”: “Ove inicijative primjeri su primjene mentalnih tehnika koje će, premda su naizgled u proturječju s Koalicijinim ciljem smanjenja državne potrošnje, vjerojatno postati uobičajen element vladine politike.

Javnosti će se intenzivno naglašavati ‘društvene norme’, u pokušaju da se povećaju zdrava prehrana, dobrovoljni rad i prikupljanje poreza. Ciljat će se na ‘egoizam’ kako bi se potaknula individualna podrška Velikom [bratu] društvu, i mnogo češće će za pasivne građane polazna opcija biti ona s dobrotvornim ishodom – primjer toga je plan donacije organa.”

Ne jesmo li za nešto, nego jesmo li protiv nečega

Dakle, jedna od trikova je da se sve “odluke” koje vlada želi da donesete događaju automatski. Nešto će se dogoditi, poput donacije organa, osim ako ne odlučite istupiti i biti protiv polazne “norme”. Neće nas se pitati jesmo li za nešto, već ćemo se morati izjašnjavati jesmo li protiv nečeg, što je samo po sebi već polazna negativistička pozicija.

U tom smislu, u engleski jezik politika je “lansirala” novi pomodni izraz koji glasi: “Istupanje”. Za sada ga se najčešće čuje u vezi sa sustavom istupanja na američkim aerodromima za one koji idu protiv “norme” radijacijskog skeniranja cijelog tijela i prihvaćaju da ih se umjesto toga seksualno zlostavlja.

“Tim za uvid u ponašanje” samo je još jedan od izraza globalnog plana za kontrolu nad kolektivnom svijesti. Savjetnik Tima je prof. Richard H. Thaler sa Sveučilišta u Chicagu koji je razvio svoje teorije o mijenjanju ponašanja zajedno s izraelskim psihologom Danielom Kahnemanom. Također, Thaler je s Obaminim starim prijateljem Cassom Sunsteinom napisao knjigu pod naslovom “Gurkanje: poboljšanje odluka o zdravlju, bogatstvu i sreći”.

“Gurkanje” (na engleskom: “nudge”) je “svježa” novoorvelovska popularna riječ za manipuliranje umom, a njeni najslavniji promicatelji su Thaler i Sunstein. “Gurkanje” ljudi u “pravom” (vladinom) smjeru zapravo je inženjering ponašanja i reakcija. Thaler kaže da bi vladini ministri trebali postati, po njegovom novoorvelovskom jeziku, “arhitekti izbora”. Kupujete li njihovu priču?

Izraz “arhitekti izbora” podrazumijeva manipulirani i vođeni “izbor”. U prilog tome, evo kako bi u praksi ta “arhitektura” tj. doktrina “gurkanja” i “Tima za uvid u ponašanje” fukcionirali na primjeru Thalerovog suradnika Cassa Sunsteina, bivšeg ravnatelja Ureda Bijele kuće za informacije i regulatorne poslove. Sunstein je pozvao da se “teorije urota” ili zabrane ili oporezuju.

Također je zagovorao “doktrinu poštenja” (tko o čemu, kurva o poštenju) za Internet, koja bi zahtijevala da se kod iznesenih gledišta uključe poveznice na suprotstavljena mišljenja. Internet je nazvao “nedemokratskim” jer ljudi mogu filtriranjem isključiti druga mišljenja. “Gurkači” očigledno preziru mogućnost izbora. Adam Thierer, direktor Centra za slobodu digitalnih medija, ovako se izrazio: “Izgleda da u Sunsteinovom svijetu ljudi imaju mnoga prava, ali među njima, čini se, nije pravo da vas se ostavi na miru ili da tražite mišljenja koja želite.”

Sunstein i Richard Thaler, njegov suautor “gurkanja”, čak pozivaju na instaliranje tehnologije koja bi blokirala slanje “bijesnih e-mailova” dok ne prođe “24-satno razdoblje hlađenja”. U svojoj knjizi kažu: “Predlažemo provjeru uljudnosti koja može točno utvrditi je li poruka koju namjeravate poslati bijesna i upozoriti vas: ‘Upozorenje: čini se da je ovo neuljudna poruka.

Želite li je stvarno i istinski poslati?’ Ono što mi predlažemo je suptilnije jer je lako poslati stvarno groznu poruku koja ne sadrži niti jednu psovku. Snažnija verzija, koju bi ljudi mogli izabrati ili bi bila polazna opcija, bila bi: ‘Upozorenje: čini se da je ovo neuljudna poruka. Neće biti poslana osim ako ponovno ne zatražite slanje za 24 sata’.”

Pacijenti preuzeli vlast nad umobolnicom

S obzirom na položaje koje su zauzimali Sunstein i Thaler (savjetnik “Tima za uvid u ponašanje” britanske vlade), može se samo zaključiti da su pacijenti preuzeli vlast nad umobolnicom. Inače, direktor “Tima za ponašanje”, kojeg zovu i “Nudge unit” (tj. “Jedinica za gurkanje”) je dr. David Halpern, bivši predavač društvene psihologije sa Sveučilišta Cambridge koji je bio glavni analitičar Odjela za strategiju Tonya Blaira tijekom njegove vladavine. Stranke se možda mijenjaju, ali ne i politike.

Halpernov tim najnoviji je primjer rata protiv ljudskog uma i percepcije koji se već više od jednog stoljeća vodi iz vlada, psihologije i akademskih krugova, ostvarujući zadatak društvenog inženjeringa Planeta. Jedan od najvećih zagovarača umno manipuliranog društva, a također i onoga što je postalo poznato kao “politička korektnost”, bila je skupina neomarksističkih teoretičara zvana Frankfurtska škola iz njemačkog grada u kojem su Rothschildi pokrenuli svoje globalno financijsko carstvo.

Vlade danas jedva da su nešto više od kontrolora uma i provoditelja programa, a to ide mnogo dalje od običnog “gurkanja” ljudi u navodno “pravom smjeru”. Ideja je donositi “odluke” za ljude dok oni misle da ih sami slobodno donose, što vodi u mračan i okrutan svijet tehnološke kontrole uma.

Vojnoindustrijski kompleks već desetljećima radi na razvoju tehnologija sustava usmjerene energije, elektromagnetskog zračenja, mikrovalova, radiovalova i zvučnih valova za usađivanje misli u umove stanovnika i radi praćenja ili ozljeđivanja ciljeva, o čemu su objavljivani mnogi dokumenti. U središtu tog istraživanja nalazi se DARPA, Pentagonova krajnje mračna Agencija za napredne projekte u obrani.

Ono što već postoji kao tehnološka mogućnost utjecaja na ljudski um i ono što se zna u javnoj domeni dvije su različite stvari. Obamin savjetnik i dugogodišnji mentor Zbigniew Brzezinski, bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost, teški “insajder” i suosnivač Trilateralne komisije napisao je brojne proročanske knjige. Ne zato što je vizionar, nego zato što je znao kakav je plan.

Prije četrdeset godina u svojoj knjizi “Između dvaju doba: uloga Amerike u tehnotroničkoj eri” napisoa je: “Moguće je – i primamljivo – iskorištavati u strateško-političke svrhe plodove istraživanja mozga i ljudskog ponašanja … precizno tempirani, umjetno pobuđeni elektromagnetski udari mogu dovesti do uzorka oscilacija koji stvara relativno visoke razine energije na određenim područjima Zemlje … Na taj način netko bi mogao razviti sustav koji bi ozbiljno oslabio rad mozga vrlo velikih skupina stanovništva u izabranim regijama kroz dulje razdoblje.”

SSSR – pionir sredstava za usađivanje misli u nečiji um

Te tehnologije uključuju i sredstva za usađivanje u um određenih misli, zvukova pa čak i glasova za koje žrtve vjeruju da potječu iz njihove psihe. Tim istraživača, na čelu s profesorom Bradley Gregerom, bioinženjerom sa Sveučilišta Utah, rekao je da su po prvi put preveli moždane signale u govor pomoću senzora spojenih na površinu mozga. Kako je pisalo u jednom izvješću: “Ovo otkriće, koje ima točnost do 90 posto, nudi mogućnost komunikacije paraliziranim pacijentima koji ne mogu govoriti, a s vremenom bi moglo omogućiti čitanje bilo čijih misli.”

Tajni projekti već su dugo u stanju to provoditi, a te tehnologije mogu se koristiti, i koriste se, za usađivanje moždanih signala koje osoba onda prevodi u riječi u svom umu. Razvoj tehnologije za kontrolu uma događa se širom svijeta, a pionir je po mnogo čemu bio SSSR.

Pokojni Igor Smirnov bio je ruski znanstvenik poznat kao “otac psihotroničkog oružja” – oružja za kontrolu uma. Među njegovim tehnikama bila je takozvana “psihokorekcija”, a to je upotreba subliminalnih poruka za mijenjanje ličnosti i gledišta neke osobe, a da ona ni ne sluti da se to događa.

Smirnovljeva supruga Elena Rusalkina nastavlja njegov rad na ruskom Sveučilištu narodnog prijateljstva, gdje je privukla pažnju američkog Ministarstva domovinske sigurnosti zbog svoje Tehnologije za mjerenje reakcije na semantičke podražaje (SSRM Tek) koja bilježi podsvjesne reakcije na subliminalne poruke. Softver je navodno na tržištu pod nazivom Mindreader 2.0 (Čitač misli 2.0).

Zamisao je reproducirati subliminalne slike u obliku iskrivljenih slika putnicima u redu za pregled na aerodromu i dati im da pritisnu gumb radi mjerenja njihove podsvjesne reakcije. Tvrdi se da će terorist reagirati drukčije od nekoga tko nije terorist.

“Ako je rezultat čist, putnika se pusti da prođe. Ako se nešto otkrije, ta će osoba morati proći kroz dodatne preglede”, pojašnjava Rusalkina. Ako je netko slučajno pomislio da su skeneri cijelog tijela kraj priče što se tiče aerodromskog i drugih osiguranja.

Najvažniju obranu protiv tih brojnih i raznolikih tehnologija predstavlja svijest o njima. To samo po sebi stvara potencijalnu prepreku protiv njihove infiltracije jer se time taj proces dovodi u područje svjesnog. S obzirom da je ljudski um igralište na kojem se igra cijela utakmica (cijela “urota” – ako hoćete to tako zvati) od goleme je važnosti (p)ostati svjestan utjecaja na oduzimanje slobode misli i slobode izbora kroz usađivanje i upravljanje mislima i odlukama za koje vjerujemo da su naše. To je ono o čemu bismo se trebali brinuti – ne o rezultatima izbora, već o podrijetlu onoga što smatramo svojim stavovima i uvjerenjima. Jesu li doista naši?
 
(dnevno.hr,youtube/uredio:nsp)

Ispovijest autorice bloga “NoKids” Jasmine P.

Prije nekoliko dana proslavila sam deset godina sretnog braka. Bez djece. Nije to nešto što nam se dogodilo, što nas je zadesilo mimo naše volje, zbog nekog zdravstvenog ili sličnog problema – suprug i ja smo, jednostavno, odlučili da nećemo imati djecu.

Ljudima koji ne žele djecu jako je teško živjeti u današnjem društvu. Posebno u manjim sredinama, poput Šibenika. Zapravo je katastrofa. Jedna moja prijateljica koja se nije nikada udala i nema djecu doslovno je pukla na živce. Završila je na psihijatriji jer su je u ovoj sredini izolirali, smatrali je čudnom i beskorisnom.

Dosad smo suprug i ja izgradili neki svoj svijet, puno putujemo, imamo puno hobija i poslove koje volimo. Imam četrdeset godina, radim kao pravnica. Stalno sam u pokretu i imam svoj blog NoKids koji sam počela pisati prije dvije godine. On je nastao kao neka vrsta reakcije na sve te pritiske iz okoline. Osjetila sam potrebu da u pisanoj formi kažem što mislim o svemu. On mi služi kao ispušni ventil.

Najgori komentar koji sam doživjela

A što je bio okidač za njegovo pokretanje? Svakodnevni komentari i pitanja. Ali zbog jednog određenog sam sjela i počela pisati. Sjećam se, bila je nova godina i nazvali su me daleki rođaci s kojima nisam bila u kontaktu. Čestitali su mi novu godinu. Lijepo od njih. Već sljedeće njihovo pitanje bilo je zašto nemam djecu? Iako sam godinama šutjela i pristojno prešućivala takva pitanja i svoje mišljenje, sjećam se da više nisam mogla. Rekla sam im da ako su me zvali zbog toga, da me nisu ni trebali zvati. Ja nikoga ne pitam zašto ima djecu, pa nije pristojno ni mene pitati zašto ih nemam.

Čestitali su mi novu godinu. Lijepo od njih. Već sljedeće njihovo pitanje bilo je zašto nemam djecu? Iako sam godinama šutjela i pristojno prešućivala takva pitanja i svoje mišljenje, sjećam se da više nisam mogla. Rekla sam im da ako su me zvali zbog toga, da me nisu ni trebali zvati.

Vjerujte mi, komentara je tijekom ovih godina bilo svakakvih. Od onih klasičnih pitanja što čekaš, nećeš uvijek biti mlada do komentara kakav je to život bez djece. Jedan posebno pamtim – što bi tvoja mater rekla. On mi je bio najgori.

Majka mi je umrla prije desetak godina. S njom nikada o tome nisam razgovarala, ali je bila žena širokih svjetonazora i vjerujem da me ne bi osuđivala, kao što me ne osuđuje ni tata. On se pokazao najtolerantnijim, samo mi je rekao – kćeri, to je tvoj izbor.

U krugu prijatelja i poznanika, mi smo jedni od rijetkih s takvim odabirom. Skoro svi drugi imaju djecu. U početku, kada smo se tek vjenčali, iako smo već tada dobro znali da našom kućom neće odzvanjati topot malih nožica i da motiv našeg vjenčanja nije produljenje loze – drugi to nisu znali. I pitanja su pljuštala sa svih strana – kada ćete, što čekate, ili, ono glupavo: ima li šta novog – obavezno popraćeno znakovitim bedastim smješkanjem i namigivanjem. Stoički smo sve to otrpjeli.

Nije znao što bi u prvi trenutak mislio

Imala sam sreću što sam upoznala muškarca koji je prihvatio moj izbor nemajčinstva. I koji, baš kao i ja, dijeli mišljenje da nisu djeca ono što spaja dvoje ljudi nego ljubav. I da život bez djece itekako ima smisao.

Sjećam se kada sam nakon godinu dana veze današnjem suprugu, a tadašnjem dečku, rekla da se ne protivim braku, ali da ne želim djecu. Saslušao me, bio je iznenađen i nije znao što bi prvi trenutak mislio. Kako mi je rekao, prvi se put susreo sa ženom koja tako misli. Sljedeći dan mi je rekao da mu je jedino bitno da se nas dvoje dobro slažemo i da nije sa mnom zbog djece, te da u tome ne vidi nikakav problem.

Imala sam sreću što sam upoznala muškarca koji je prihvatio moj izbor nemajčinstva. I koji, baš kao i ja, dijeli mišljenje da nisu djeca ono što spaja dvoje ljudi nego ljubav. I da život bez djece itekako ima smisao.

Ja sam oduvijek osjećala da ne želim djecu. Nije to nešto što sam saznala u kasnijoj životnoj dobi niti je to rezultat kakve psihičke traume – jednostavno, nikada nisam željela biti majka. Ta mi je ideja uvijek bila strana. Prvi sam puta toga postala svjesna još u ranom djetinjstvu – većini djevojčica iz moga društva omiljena zanimacija bila je igranje lutkama koje su bile njihova djeca. Ja se nikada u toj dobi nisam ufuravala u ulogu mame koja uspavljuje svoju lutku, mijenja joj robicu i slično tome. Moje zanimacije bile su posve druge naravi, i jednom kad mi je majka kupila lutku, koje se i dan danas živo sjećam, nisam znala što bih s njom. Na kraju sam je darovala jednoj djevojčici koja je bila oduševljena darom.

I kako su godine odmicale, a ja odrastala, i na kraju postala mlada djevojka i žena – ta želja za djecom u meni nije nastajala. Sasvim suprotno. Užasavala me pomisao da bih mogla ostati trudna, roditi i zauvijek biti vezana za to dijete, obvezana svoj život podrediti njemu. Tada sam još mislila – proći će me, valjda, jednom kad budem starija, osjetit ću valjda taj famozni majčinski nagon o kojem svi govore tamo negdje u kasnim dvadesetima ili tridesetima… Iako mi je već tada bilo jasno da to neće biti tako.

Nova prijateljstva

U srednjim dvadesetima uslijedila je masovna histerija udaja/ženidbi i poroda. Moje prijateljice, s kojima sam do tada izlazila van i bezbrižno provodila dane svoje mladosti, odjednom su postale grozničave zbog toga jer su im rodbina i okolina počele spominjati biološki sat. Pa su se, brže bolje, krenule udavati i rađati.

Najviše njih je dolazilo pred oltar već u visokom stupnju trudnoće i kasnije kad sam razmišljala o toj očitoj suprotnosti s katoličkim naukom (ništa prije braka) došla sam do zaključka da je ženama u našim krajevima nužno proći test plodnosti da bi se udale, bez obzira što piše tamo neka sveta knjiga.

S većinom tih prijateljica izgubila sam kontakt nakon što su dobile djecu. Jednostavno smo se prestale družiti. Moj krug prijatelja se u to vrijeme drastično suzio. S vremenom sam upoznala nove ljude s kojima dijelim slične afinitete.

No, u jednom razdoblju kada smo se tadašnje prijateljice i ja udaljile, bilo mi je teško. Jednostavno smo imale sasvim drugačije interese, one su se počele družiti s drugim roditeljima na dječjim rođendanima, a ja se nekako sa svojim životnim odabirom i stavom nisam mogla uklopiti, a i nisam željela.

Već u dvadesetima sam uvidjela da sam po tom svom stavu prema djeci drugačija. Taj je osjećaj u meni počeo rasti posebno nakon jednog posjeta mojoj tada najboljoj prijateljici, koja je u roku nekoliko godina od vjenčanja rodila troje djece.

U jednom razdoblju kada smo se tadašnje prijateljice i ja udaljile, bilo mi je teško. Jednostavno smo imale sasvim drugačije interese, one su se počele družiti s drugim roditeljima na dječjim rođendanima, a ja se nekako sa svojim životnim odabirom i stavom nisam mogla uklopiti, a i nisam željela.

Nemam pojma kako smo došli na tu temu, ali njezin muž kojeg je i inače krasilo ruralno ponašanje, te koji je činjenicu da je našao ženu i napravio djecu doživljavao kao najveći uspjeh u životu, ničim izazvan je rekao: Da bi žena bila prava žena, ona mora imati muža, djecu i dom. Kad sam kasnije razmišljala o tome, došla sam do zaključka da je takvu glupost izvalio namjerno, jer ja u to vrijeme nisam bila udana, niti sam imala djecu, pa je na svoj primitivni način pokušao da me usmjeri na pravi put. No, jedino što je postigao je to da sam suosjećala s njegovom ženom što je za životnog partnera odabrala takvog kromanjonca.

Neki ljudi su uvrijeđeni mojim izborom

Tijekom svih ovih godina mislila sam da će mi se mišljenje po pitanju djece promijeniti, ali to se nije dogodilo. Došla sam u one godine kad se od mlade žene očekuje, u našem tradicionalnom društvu, da pronađe odgovarajućeg ženika i da rodi. I tada sam prvi puta postala svjesna da je moj stav koji sam imala prema rađanju i djeci nešto što je izuzetno nepopularno u društvu, nešto što se skoro pa ne smije javno izreći, tabu. Nevjerojatno je kako se neki ljudi nađu uvrijeđeni vašim izborom da nemate djecu.

Nije da sam mrzila djecu, ona su mi, jednostavno, bila prenaporna, prezahtjevna i nisam ih mogla smjestiti u život kakav sam htjela voditi. Ne morate mrziti nešto što ne volite, ali ljudi to ne shvaćaju.

No isto sam tako shvatila da mnoge žene misle kao ja, ali da, jednostavno, nemaju hrabrosti tako živjeti jer im je odgojem, tradicijom i društvenom uvjetovanošću usađeno u glavu da im život neće imati smisla ako ne rode dijete, da će nešto strašno bitno propustiti u životu ako ne budu imale podmladak, i da će zbog toga žaliti cijeli život.

Nije da sam mrzila djecu, ona su mi, jednostavno, bila prenaporna, prezahtjevna i nisam ih mogla smjestiti u život kakav sam htjela voditi. Ne morate mrziti nešto što ne volite, ali ljudi to ne shvaćaju. Recite da ne želite djecu i proglasit će vas djecomrscem. Ljudi vide i čuju ono što žele vidjeti i čuti.

A ja sam se i dalje nadala da ću postati normalna. Da mi pomisao na majčinstvo neće izazivati tjeskobu nego radost. Da ću i ja, jednog dana, poželjeti imati svoje dijete, svoju krv, i da ću biti normalna kao i druge žene. Nesumnjivo, bilo bi mi mnogo lakše živjeti u društvu koje nas okružuje kad bih i sama postala majka. Uklopila bih se u sredinu koja idealizira roditeljstvo i djecu.

Sve jači pritisak

I tako sam pokušavala pronaći neku čar u svim tim bebama mojih prijateljica koje su me okruživale, u svoj toj eksploziji majčinstva, kakica, cike i vriske kojoj se moja generacija posvetila – no uzalud. Ništa privlačnog u tome nisam nalazila, upravo suprotno od toga, i moje uvjerenje da uloga majke nije za mene, postajalo je sve čvršće. Usporedno s time, društveni pritisak okoline da jednog dana i ja moram roditi, bio je sve jači.

Nitko vam otvoreno neće reći da moraš roditi, ali vam to daju do znanja na milijun drugih načina. I ti ćeš jednom ovako, znale bi mi reći prijateljice kada bih došla u posjet njima i njihovim bebama, iako sam znala da neću. S druge strane, i rodbina je postajala sve nestrpljivija, rođaci koje sam možda jednom vidjela u životu davali su si za pravo da im drugo pitanje, odmah iza onog kurtoaznog “kako si?”, bude “a što čekaš s djecom?”. Mnogi su smatrali da sam bolesna.

Rodbina je postajala sve nestrpljivija, rođaci koje sam možda jednom vidjela u životu davali su si za pravo da im drugo pitanje, odmah iza onog kurtoaznog ‘kako si?’, bude ‘a što čekaš s djecom?’. Mnogi su smatrali da sam bolesna.

Sjećam se situacije s bivšom kolegicom iz osnovne škole s kojom se nisam vidjela godinama. Igrom slučaja dogodilo se da smo relativno često, nakon dugo vremena neviđanja, nailazile jedna na drugu, pa smo iz onog otuđenog, formalnog “bog, kako si?” prešle na prisniji razgovor, prisjećanje na dobra, stara vremena.

I tako jednom prigodom ona me mjerka ispod oka dok sam stavljala naranče u vrećicu, nešto se nećka, pa krene prema meni… Napokon se odvažila i upitala me: “Čuj, već neko vrijeme te to mislim pitati, pa evo sad ću. Reci mi, ovaj, možeš li ti imati djece? Mislim, znam da si u braku i da nemaš dijete. A ja imam dobrog ginekologa koji rješava pitanje neplodnosti.” Rekla sam joj da ne želim imati djecu, a njezin izraz lica bio je nevjerojatan. Kao da se uvrijedila.

Ignoriranje pitanja

Tako da sam ubuduće, u svrhu održavanja kako-tako civiliziranih odnosa, počela ignorirati ta pitanja, u granicama u kojima sam uspijevala, iako je jako teško ignorirati činjenicu da toliki ljudi koji vam tako malo znače u životu očekuju od vas – da rađate.

Zanimljivo, nisu muškarci ti koji postavljaju takva pitanja – jako mnogo žena, nažalost, razmišlja tako. Moja mentorica na prvom poslu na kojem sam radila nakon Pravnog fakulteta bila je izuzetno uspješna poslovna žena bez djece, elegantna, kulturna, obrazovana, i u životu je postigla skoro sve što je željela postići. No, kako nikad nije rodila, često sam na njezin račun imala prilike čuti sažaljive, skoro posprdne komentare okoline kako joj malo vrijedi sav taj uspjeh, karijera i položaj, kad nema djece. Danas se tome više ne čudim i sama sam čula takva šaputanja.

Možda nekome njegovo dijete zaista jest smisao života, ali jako uvredljivo zvuči kad se ispali takva generalizacija koja se odnosi na sve ljude. Meni djeca nikad nisu bila smisao života i nikada neće biti, no to ne znači da je moj život besmislen.

Djeca su smisao života, često možemo čuti iz usta jednog dijela roditeljske populacije i onih koji to pretendiraju postati. To, jednostavno, nije i ne može biti univerzalna istina za sve ljude. Možda nekome njegovo dijete zaista jest smisao života, ali jako uvredljivo zvuči kad se ispali takva generalizacija koja se odnosi na sve ljude. Meni djeca nikad nisu bila smisao života i nikada neće biti, no to ne znači da je moj život besmislen.

Dapače, mislim da je daleko smisleniji i ispunjeniji od života većine ljudi koji su život podredili djeci jer ga trošim na putovanja, posao koji volim, druženje s ljudima koje volim, na svog partnera, na hobije, i vjerojatno bih od mnogo toga morala odustati da sam se odlučila na majčinstvo. Zbog čega svi ti koji idealiziraju djecu i roditeljstvo malo ne progovore i o drugoj strani roditeljstva?

Nova faza u mom životu

O tome kako se ljudi međusobno otuđe kada dobiju djecu, kako prijateljstva sve više blijede jer su djeca prioritet i jer se ni za što drugo nema vremena, o tome kako ljudi s vremenom odustanu od svojih afiniteta i talenata jer djeca zahtijevaju svo vrijeme ovog svijeta i svu pozornost. O ogorčenju kad djeca jednom odu, a ti si im dao sve i žrtvovao sve za njih.

Druga predrasuda, često izgovorena od onih kojima su djeca sve, je da smo mi koji ne želimo djecu egoistični. Zaista ne znam što je egoistično u tome što sam odabrala ne biti majka nekom djetetu kada znam da me to ne zanima i da bih vjerojatno i sebe i to dijete unesrećila.

Druga predrasuda, često izgovorena od onih kojima su djeca sve, je da smo mi koji ne želimo djecu egoistični. Zaista ne znam što je egoistično u tome što sam odabrala ne biti majka nekom djetetu kada znam da me to ne zanima i da bih vjerojatno i sebe i to dijete unesrećila. Mnogo egoističnije od toga, barem po mom shvaćanju, je stvarati djecu i biti nekome loša majka samo zbog pritiska okoline.

Ja sam, napokon, došla do te faze u svome životu kada osjećam da se nikome ne moram pravdati zbog svog izbora. I da više ne moram trošiti svoje dragocjeno vrijeme na sulude pokušaje da razmišljam kao normalna žena, jer ja jesam normalna.
 
(telegram.hr/uredio:nsp)

Australska vlada uskoro napokon najavljuje uvođenje zakona koji će uskratiti zajamčene socijalne naknade i druge dohotke obiteljima koje ne cijepe djecu

Zakonski paket “Bez cijepljenja, bez naknada” također uklanja kategoriju “prigovora savjesti” koja je roditeljima omogućavala da nastave primati naknade bez imunizacije djece.

“Izbor pojedinih obitelji da ne cijepe svoju djecu ne podržavaju javne političke smjernice ili medicinska istraživanja, niti bi takve akcije trebale biti podržane novcem poreznih obveznika u obliku obiteljskih naknada,” rekao je ministar socijalne skrbi Scott Morrison zastupnicima u parlamentu.

Zakon, koji će prema pisanju philstar.com zastupnici najvjerojatnije usvojiti bez amandmana, roditeljima koji ne cijepe djecu uskraćuje do 15,000 australskih dolara godišnje, a na snagu bi trebao stupiti 1. siječnja 2016. godine.

Vladina mjera pritom uživa široku podršku javnosti jer je 97 posto obitelji koje primaju naknade cijepilo djecu, ipak, jasan je trend ljudi koji odbijaju imunizaciju pa je njihov broj u posljednjem desetljeću porastao s 24 na 39 tisuća.

Sve je gore i gore. Ucjene od strane korporacija i vlada se nastavljaju, a farmaceutske kuće mogu stavljati u cjepiva što god hoće i opravdavati svoje namjere širenjem epidemija.

 
(index.hr,youtube/uredio:nsp)

Činjenica da samo par kompanija posjeduje sve masovne medije, demonstrira “iluziju izbora”…

Dok neke web stranice poput digg.com i reddit.com nisu u posjedu korporacija, Time Warner posjeduje medijske portale koje čitaju milioni ljudi tijekom dana.

Vratimo se nazad u 1983. godinu kada su medije posjedovale čak 50 kompanija.

Masovni mediji su pojam koji je ušao u uporabu 1920-ih godina s pojavom radija, tiska i kasnije TV-a. Pod njima se podrazumijevaju svi mediji koji su dizajnirani tako da ih “konzumira” široka publika, za koju se smatra da imaju zajednički interes

Masovni mediji su ujedno i podskup jednog šireg pojma, masovne komunikacije

Njihove osnovne odlike su da snažno utječu na formiranje “masovnog konzumenrskog društva” koje je uglavnom u kontrastu sa samostalnim odlučivanjem.

Masovni-globalni mediji nastali su dugo nakon pojave lokalnih i nacionalnih. U Europi prvi masovni mediji bile su novine koje su dominirale tijekom devetnaestoga stoljeća. Na samim početcima razvoj masovnih medija je bio kolebljiv, novine i časopisi su bili pisani isključivo za domaće čitatelje, što je bilo kombinirano s jezičkom barijerom uskraćivalo mogućnost izvoza.

U suštini mediji funkcioniraju na način na koji je odraz udruženih interesa moćnih društveni skupina koje su u položaju da vrše raspodjelu društvenih resursa. Unatoč ovim ograničenjima mediji igraju ključnu ulogu u svim modernim društvima.

Štoviše ako je društvo otvorenije za svačiji glas to je uloga medija važnija da bi ta otvorenost bila dugotrajnija. Danas se u masovne medije ubrajaju tisak, radio, TV, glazba i video zapisi, film, tiskani mediji, internet i računalni softver.

Jedno od najboljih objašnjenja i idefinicija masovnih medija dao je Denis McQuail, njegovu definiciju možemo podijeliti u šest posebnih stavki. Masovni mediji:

1. jesu razlučiv skup aktivnosti (stvaranje medijskog sadržaja)
2. uključuju posebne tehnološke konfiguracije (radio, televizija, videoteks, novine, knjige)
3. vezani su za formalno konstituirane institucije ili medijske kanale (sustavi, stanice, publikacije)
4. operiraju sukladno određenim zakonima, pravilima i shvaćanjima (profesionalni kodeksi i praksa, publika, društvena očekivanja i navike)
5. produkt su osobe koje zauzimaju izvjesne uloge (vlasnici, regulatori, produccenti, distributeri, oglašivači, članovi publike)
6. prenose informacije, zabavu, slike i simbole do masovne publike.

Iz ove podjele možemo izvući još jednu od definiciju masovnih medija – masovni mediji su društvene institucije koje funkcioniraju unutar određenih stega, pravila, prava i politike koje upošljavaju karakterističnu mješavinu kvalificiranog osoblja, koji se drže određenih procedura u prikupljanju informacija, radi stvaranja građe za vizualno, audiativno ili konceptualno usmjerene medije. Ukratko oni su učesnci u političkoj, ekonomskoj, socijalnoj i kulturnoj dinamici društvene moći.

Globalni medijski sustav

Većina masovnih medija su u vlasništvu deset vertikalno integriranih konglomerata od kojih većina ima sjedište u Sjedinjenim Američkim Državama.

Ostalih trideset ili četrdeset važnijih tvrtki koje rade kao njihova podrška zaokružuju značajnije pozicije toga sustava. Glavne karakteristike masovnih medija i globalnog medijskog sustava su žestoko nadmetanje po netržišnim osnovama i brza komercijalizacija.

Masovni mediji pripadaju globalnom sustavu koji je podjeljen u dvije sezone, prva u koju spadaju najznačajnije grupacije tvrtki i druga financijski slabija ali ne i puno manja značajna.

Šest najvećih medijskih tvrtki u svijetu: Time Warner, Disney, GE, Viacom, CBS i News Corporation one ujedno predstavljaju i naintegrisanije globalne medisjke gigante.

Ostale tvrtke koje pripadaju “prvoj ligi” su: TCI, Poly Gram, Sony, General Electric, Seagram. Djelatnost ovih tvrtki je obično bazirana velim filmskim i televizijskim studijima i produkcijskim kućama.

Firme iz druge lige su one koje na globalnom tržištu popunjavaju većinom regionalna tržišta. Njihovi najpoznatiji predstavnici su Kirch, Advance Publication, United Media, Thompson, Globo, televisió, Westinghouse, Canal plus, Havas- sve ove firme imaju za cilj proširiti svoju djelatnost i uđu prvu ligu i postanu pravi medijski giganti. Kao iu prvoj ligi više od polovice tvrtki dolazi iz Amerike.

Pogledajmo infografiku:

 
(businessinsider.com,wikipedia.org/uredio:nsp)