Nakon što je bivši vlasnik Agrokora Ivica Todorić stigao u Hrvatsku, gdje čeka suđenje, a uz jamčevinu je pušten da se brani sa slobode, neko se vrijeme nije javljao na svom blogu

A sada se odlučio opet javiti s optužbama na račun vladajućih, koje optužuje i kako sustavno pakiraju Živom zidu, osjećajući opasnost jer ta stranka kontinuirano raste.

Zanimljivo je i kako mediji, koji su pratili Todorića na svakom koraku, koji su se trudili da uz lik Todorića budu prvi, koji su mu godinama bili čak i vjerni, sada na njegovo pisanje ostaju nijemi.

Ovo je objava Ivice Todorića s njegovog bloga

“Poštovani čitatelji,

Nakon što su u javnost procurile pojedinosti o načinu poslovanja, a onda i činjenice da su članovi “grupe BORG” uzimali u svoj džep velike količine novaca iz Agrokora, Izvanredni povjerenik Ante Ramljak zbog pritiska javnosti morao je dati neopozivu ostavku. Međutim, BORG grupa, pa tako i ekipa oko Ramljaka, samo su besramno nastavili otimati novac iz Agrokora.

Plenković, da bi pokušao ublažiti i razvodniti ovaj kriminal (kako bi to sve postalo “passe”), pazite sada, ljudima s kojima upravlja, s kojima provodi otimanje Agrokora (tobože) javno poručuje:

NEKA VRATE NOVAC!! Da, to je rekao, javno. Svi smo bili šokirani ali čovjek je stvarno izrekao te riječi, i to na međunarodnoj konferenciji, u kameru.

Pogledajmo dalje činjenicu. Ne da njih petorica koji su uzeli desetke milijuna KN nisu vratili novac, nego su nakon ove Plenkovićeve izjave nedavno dobili i nagradu, dodatnih 30 MILIJUNA KN!

Dakle, kako bi obmanuo javnost, Plenković plasira FAKE NEWS i javno poručuje: vratite novac!

Dok u isto to vrijeme, tajno, iza kulisa svojim ortacima poručuje: slobodno uzmite još više! Imate zaštitu moje politike. Prvoklasni licemjer! No, mi to razumijemo, jer, kako da svojim ortacima koji su otimali Agrokor u njegovoj režiji – ne isplati novac?

S druge strane usporedimo ovo.

Ne želim braniti nikoga ali je jasno da Plenković i njegovi ortaci, vidjevši da mladoj stranci Živi Zid jača popularnost, pokreću svoju mašineriju manipulacija i laži, te počinju teško napadati članove spomenute stranke. Vade im neke tobožnje financijske malverzacije i nepravilnosti od oko 150 tis. eura, dok su oni s druge strane samo kroz savjetničke naknade pokrali preko milijardu i pol kuna! Bilo kakva nepravilost mora biti sankcionirana, ali, ne budimo smiješni.

Sve se to radi iz razloga:

Kako bi se skrenula pažnja građana RH ali i međunarodne zajednice s mnogih nepremostivih AFERA Vlade A. Plenkovića.

Kako bi nanijeli štetu Živom zidu KOJEM OZBILJNO RASTE POPULARNOST.

Spomenutu stranku se napada zbog nekih malih, ako i jesu, nepravilnosti, a pogledajmo i usporedimo Plenkovićeve ortake i A. Ramljaka sa početka ove priče.

Prvo: Plenkovićev povjerenik Ante Ramljak do prije dvije godine nije imao za platiti niti leasing svog vlastitog auta. Sada hoda po Zagrebačkoj špici i Splitskoj rivi, nabio naočale i pijucka kavicu s punim džepovima para. S ortacima uz to danas radi na za njega nezamislivo velikim projektima. Odakle mu novac?. Odakle novac BORG ekipi i od kuda astronomski rast prihoda njihovim privatnim kompanijama od preko tisuću posto? To se ne smije niti pitati jer ipaku su oni ortaci i “jako puno znaju”, oni su “eksperti”.

Drugo: Pogledajmo Plenkovićevu ekipu od najvećeg povjerenja iz državnih institucija, koji plaše ljude, najviše kroz medije (upravo ti isti koji ŽIVOM ZIDU pakiraju u medijima) dolaze na TV obučeni od zatamnjenih naočala do cipela u vrijednosti od preko 10 tisuća Eura, odakle im taj novac??

Nasuprot tome, kakvi su uvjeti službenicima u USKOK-u u usporedbi s Plenkovićevim ortacima? To najbolje vidimo iz javne peticije samih zaposlenika USKOK-a. Znamo mi – nitko ne smije previše pitati za ortake, jer očito puno previše znaju. No, doći će vrijeme kada će morati pjevati po sili zakona” – završava objava na blogu.

https://www.ivicatodoric.hr/blog/novosti/plenkoviceva-masinerija-lazi-pakira-zivom-zidu-dok-ortaci-otimaju-milijarde

(totalinfo.hr)

Agrokor je irskoj burzi dostavio podatke o zaduženosti. Zaduženost, kako navode u priopćenju iznosi nešto više od 40 milijardi kuna, ali samo za dio tvrtki i to na datum 31. ožujka

Dugovanje po dospjelim kamatama, ostalim zajmovima, rezervacijama, odgođenoj poreznoj obvezi i ostalo ne prikazuju dugovanje cjelokupne Proširene Grupe, nego samo dugovanje najvećih 19 društava: Agrokor d.d., Konzum d.d., Velpro centar d.o.o., Konzum d.o.o. Sarajevo, Tisak d.d., Jamnica d.d., Agrokor trgovina d.o.o., Belje d.d., Dijamant a.d., Pik Vrbovec – mesna industrija d.d., Frikom d.o.o., Zvijezda d.d., Roto Dinamic d.o.o., Ledo d.d., Vupik d.d., Pik-Vinkovci d.d., Velpro BH d.o.o., Sarajevski Kiseljak d.d., Ledo d.o.o. Čitluk.

“Gore navedeni financijski podaci nisu revidirani, izvedeni su iz internih izvještaja upravljačkog računovodstva i podliježu financijskim postupcima Proširene Grupe u pogledu zatvaranja izvještajnog razdoblja na kraju financijskog razdoblja, a isto tako podliježu reviziji u postupku izvanredne uprave u skladu s pravnim okvirom te ni na koji način ne predstavljaju priznanje ili prihvaćanje bilo kakvih zahtjeva u postupku prijave tražbina.”, kažu iz Agrokora.

Najveći neosigurani bankovni zajmodavac bila je Sberbank

“Zaključno s 31. ožujkom 2017. godine, Proširena Grupa imala je 13,833 milijardi kuna neosiguranih i nenaplaćenih bankovnih zajmova. Zaključno s 31. ožujkom 2017. godine, najveći neosigurani bankovni zajmodavac bila je Sberbank sa 8,169 milijardi kuna.

Zaključno sa 31. ožujkom 2017.godine, Proširena Grupa imala je 7,341 milijarda kuna nenaplaćenih obveznica, od kojih 9.875% predstavljaju obveznice s pravom prvenstva koje dospijevaju 2019. godine (2,232 milijardi kuna), 9.125% obveznice s pravom prvenstva koje dospijevaju 2020. godine (2,417 milijardi kuna), a 8.875% obveznice s pravom prvenstva koje dospijevaju 2020. godine (2,078 milijardi kuna) i Europski komercijalni zapisi ukupnog iznosa od 614 milijuna kuna koji dospijevaju u lipnju i kolovozu 2017.”, stoji u objašnjenju koje donosi Agrokor u dokumentu.

Dobavljačima je dužan više od 6 milijardi kuna

“Dug dobavljačima iznosi 6,238 milijardi kuna, Zaključno sa 31. ožujkom 2017. godine, od svih dobavljača navedenih u analitici, naš najveći dobavljač bio je TDR d.o.o. koji čini gotovo 3% naših obaveza prema dobavljačima. Dodatno, iznos od 6,238 milijardi kuna naveden u tablici uključuje gotovo 1,377 milijardi kuna osiguranog duga.”

Agrokor poziva sve da se ne pouzdaju u dosadašnja izvješća

Agrokor je u obavijesti burzi napisao i da je 27. travnja 2017. godine objavio, da je Hrvatska Grupa, u uskoj suradnji sa svojim savjetnicima, u preliminarnim provjerama identificirala mogućnost postojanja potencijalnih nepravilnosti u svojim financijskim izvještajima.

“Agrokor d.d., u uskoj suradnji sa svojim savjetnicima, je nadalje identificirao mogućnost postojanja potencijalnih nepravilnosti u svojim konsolidiranom financijskim izvještajima. Ove provjere i dalje su u tijeku. Slijedom toga, Agrokor d.d. poziva dionike da se ne pouzdaju u njegova postojeća konsolidirana financijska izvješća sve do okončanja provjera u cijelosti, a sukladno rezultatima i razjašnjenja cjelokupne situacije.”, poručili su.

“Nema pokretanja bilo kakvih ovršnih radnji ili sudskih postupaka”

Podsjećaju i na Lex Todorić te vjerovnike “upozoravaju na činjenicu da zbog moratorija određenog sukladno Zakonu o izvanrednoj upravi, izrijekom nije dopušteno poduzimanje bilo kakvih ovršnih radnji, pokretanje sudskih postupaka, korištenje pravnih lijekova i poduzimanje drugih sličnih radnji protiv Hrvatske Grupe tijekom trajanja postupka izvanredne uprave.”
 
A gdje su tek gubici mirovinskih fondova koji su kupovali Agrokorove dionice?

Agrokor Ukupne Obveze 31.03.2017. by Index.hr on Scribd

 
(index.hr)

U tijeku je vrhunac uništenja države koja bez privatnog vlasništva prestaje biti Hrvatska i postaje samo kolonija nekih viših, malim ljudima neznanih struktura

Zahvaljujući neovisnim medijima koji uspavani rukama vrhuške plešu kako neznani sviraju i sveopćoj propagandi, kroz ljudsku povijest stvarani su i razarani brojni ljudski pokreti. Stvaran je kaos, podjele, bune ali i razaranje istih u svrhu – lažnog mira.

Poticani su financijski kolapsi, ideologije i mediji su postali ti koji kroje stvarnost što je daleko od njihove uloge – prenošenja stvarnosti i istine.

Samim time, čovječanstvo izloženo je nevjerojatnoj manipulaciji jer dok čovjek misli da je laž istina a istina laž, on je podložni rob matrice, umrtvljen u samome sebi i teško će se više snaći u svemu tome, u tom informacijskom kaosu kao i razabrati što je zaista bitno kako bi se nekim stvarima i suprotstavio, na vrijeme.

Te metode manipulacije svojedobno je raskrinkao Noam Chomsky te pružio uvid u 10 metoda kojima se masovni mediji u sprezi s politikom i moćnicima služe kako bi vi od samosvjesnog čovjeka postali rob njihovih laži. Prva na popisu je i najčešća, a riječ je o – preusmjeravanju pažnje.

Pažnju javnosti preusmjerava se s važnih problema na nevažne ili zapravo manje važnije. Ključni element kontrole nad ljudima je strategija ometanja koja će odvratiti pažnju javnosti od važnih pitanja i promjenama o kojima odlučuje politička i gospodarska elita, umjesto vas.

Drže pozornost javnosti daleko od stvarnih društvenih problema ili odluka, okupiraju im misli pitanjima manje važnim kako bi se pozornost ljudi zauzela dok oni čine nešto mnogo važnije.

Hrvatski je narod nevjerojatno podložan upravo ovoj vrsti manipulacije i to u tolikoj mjeri da već više od 20 godina šuti na baš sve što elita provodi iz vlasti u vlast, zaista neovisno s koje ideološke strane jer vlast u Hrvatskoj nije samostalna već upravljana izvana, pogotovo od ulaska Hrvatske u Europsku uniju čije direktive se provode bez pitanja javnosti, a čak je u lazak Hrvata u EU bio nasilan i varate se ako mislite da je hrvatski narod na tom referendumu nešto odlučio s obzirom na nisku izlaznost i more ‘mrtvih’ birača.

Posljednja takva manipulacija događa se sa slučajem Todorić. Naime, danima mediji baš onako snažno forsiraju ovu temu i zaobilaze sve druge. A tek javnost koja po društvenim mrežama prosipa svoju energiju na pljuvanje, odlučivanje, komentiranje nečega što su oni gore i iscenirali i već imaju spreman plan za Todorića.

Ne kažemo da Todorić nije važan, važan je, međutim, u njegovoj sjeni odvija se nešto mnogo, mnogo monstruoznije.

A to je razvlaštenje hrvatskih obitelji i provođenje zakona koji će uništiti Hrvatsku na način da će već i ovako osiromašeni hrvatski narod uskoro ostaje bez privatnog vlasništva. I šuti.

Naime, nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju, ta briselska zvijer doslovno se požalila na jednu činjenicu – a to je da su Hrvati u cijeloj Europskoj uniji narod koji još uvijek ima gomilu privatnog vlasništva. To je narod koji rijetko iznajmljuje, imaju svoje domove, svoja zemljišta svoju sigurnost i ono što najviše smeta – slobodu.

Naravno, ta činjenica zasmetala je zvijeri iz jednog jedinog razloga – dok imaš svoje, ne mogu ti ništa. Hrvatska je zbog privatnog vlasništva bila slobodna zemlja i njeni ljudi bili su slobodni. Neovisni od kontrolnog aparata.

Ubrzo nakon tužaljke da su Hrvati slobodni izglasava se nikad strašniji Ovršni zakon koji desecima tisuća hrvatskih ljudi doslovce krade njihovu imovinu. Blokira se država, blokira se narod, hrvatske obitelji se izbacuju na ulicu i nasilno im se oduzima sloboda. Ljudi su postali nikad ovisniji o pomoći i samilosti države, banke i drugih ovrhovoditelja i žive kao njihovi robovi.

No, to nije bilo dovoljno imovine. Ostalo je još nešto i sada već treća vlast po redu (neovisno i ideologiji stranke) gura samo jednu stvar – porez na nekretnine koji je posljednji udarac na privatno vlasništvo Hrvata.

A mi šutimo, i trošimo se na već unaprijed dogovorene slučajeve poput – slučaja Todorić. Umiruju ili bolje rečeno obmanjuju ljude rekavši da će on zamijeniti – komunalne naknade međutim, samo za tri godine, 2020. oni najavljuju potpunu poreznu reformu i to niko ne čuje.

Potpuna porezna reforma uključuje nasilno oduzimanje imovine Hrvatima, onima koji neće imati novca za porez. Stvar i je u tome da za tri godine više nitko neće imati novca ni za hranu a kamoli za porez, a sva imovina hrvatskih obitelji koju su ljudi zaradili, sva djedovina naših starih uskoro će pripasti državi, a državno će pripasti europskoj zvijeri.

Naravno, porez će moći plaćati samo oni najbogatiji opet i tako će vrhuška ponovno uživati ‘plodove svog rada’ a hrvatski narod ostat će roblje bez krova nad glavom potpuno ovisan o svojim robovlasnicima i tako podložan svakom ugnjetavanju.

Stvar je u tome da ako porez na nekretnine prođe – bit će to vrhunac uništenja države koja bez privatnog vlasništva prestaje biti Hrvatska i postaje samo kolonija nekih viših, malim ljudima neznanih struktura. A proći će, jer smo nasjeli na najočitiju metodu manipulacije!
 

 

 
(dnevno.hr)

Vlada Hrvatske priprema pravni akt kao krajnju mjeru za slučaj dalje eskalacije krize u “Agrokoru”, koji će, ako bude potrebe, u Saboru biti donesen po hitnom postupku

Svrha ovog Zakona je, kako se navodi, zaštita poslovanja dužnika i zaposlenih i primjenjivat će se na tvrtke s više od 8.000 zaposlenih i obvezama većim od 7,5 milijardi kuna.

Kao posebno važan član tog zakona, izdvaja onaj koji određuje da od uvođenja izvanredne uprave nije dopušteno pokretanje predstečajnog i stečajnog postupka.

Podjednaku težinu ima član 7 koji govori “da se u postupku izvanredne uprave na odgovarajući način primjenjuju pravila stečajnog postupka”.

Drugim riječima, objašnjava list, vladina izvanredna uprava onemogućit negativne posljedice pokretanja stečaja, ali će se držati njegovih pravila – radit će se popis imovine i obveza.

Pozivajući se na svoje izvore bliske ministarstvu, “Jutarnji” piše da je vlada itekako svjesna težine “Agrokorovih” pet milijardi eura duga i činjenice da tvrtka stoga najveći dio zarade (EBITDA-a) mora trošiti na kamate, dok joj za sve druge troškove preostaje jedva 50-ak milijuna.

To je poslovna situacija u kojoj je, kako se navodi, nužno radikalno restrukturiranje.

Pritom vlada poštuje sva pravila tržišta, ne planira nikakvu nacionalizaciju, ali jednostavno želi spriječiti štetu za dobavljače i šire posljedice na gospodarski sustav, a nema milosti za dioničare niti pretjeranog obzira za dužnike.

Isto tako, po uzoru na “Parmalat” predvidjela je racionalni vremenski okvir izvanredne uprave od dvije godine.

Zakonom je, također, predviđeno da je sud taj koji tijekom izvanredne uprave poduzima sve radnje ovlašten donosi sve odluke ako nisu izričito date drugim tijelima, dok članak 10. tog akta propisuje da “izvanredni vjerovnik može biti svaka osoba koja ispunjava uvjete za člana uprave sukladno odredbama Zakona o trgovačkim društvima”, a za” štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom izvanrednog povjerenika u povjerenim mu poslovima sukladno ovom Zakonu, nadoknađuje država Hrvatsk “, prenosi Jutarnji.

Ustavna zaštita tajkuna

No, postavlja se pitanje može li taj zakon biti održiv, odnosno ruši li taj zakon načelo ravnopravnosti u ovom slučaju poduzetnika.

“Teško mi je zamisliti da bi najavljeni zakon mogao biti suglasan s Ustavom RH i odredbom da je država dužna osigurati svim poduzetnicima jednak pravni položaj na tržištu. Spominje se da bi povjerenik otpisivao dugove što je u direktnoj suprotnosti s ustavnom zaštitom prava vlasništva”, kaže o toj temi sudac Kolakušić.

Za nas su katastrofalni zakoni su dobri, a za Todorića?

Pisanje posebnog zakona za “sistemske tvrtke” ujedno znači i konačno priznanje kako u Hrvatskoj ne postoji dobar stečajni zakon, a ni zakon koji uređuje predstečajne nagodbe. S tom tvrdnjom suglasan je i sudac Kolakušić.

“Upravo ove najave govore kako imamo katastrofalne i potpuno nepromišljene zakone, nakon 15 verzija stečajnog i predstečajnog zakona opet idemo u izmjene”, kaže Kolakušić.

Isto tako u slučaju Todorića radi se, kako je objasnila potpredsjednica Vlade Dalić “sistemskom riziku”, no zar nije “sistemski rizik” više od 300 tisuća blokiranih čiji dug se popeo na preko 40 milijardi kuna? Upitali smo Kolakušića zar ne bi upravo to trebao biti “sistemski rizik” koji iziskuje novo, pravično i provedivo zakonsko rješenje?

“Nećeš spašavati Agrokor mojim novcem”

“S jedne strane, imamo najavu nacionalizacije Ine, dakle, država će preuzeti naftnu industriju, dok, s druge strane, imamo najavu uvođenja prisilne uprave u Agrokor gdje će, ako je točno što pišu mediji, ministar gospodarstva imati ovlasti izravnog upliva na poslovne odluke tako postavljene prisilne uprave”, ustvrdio je Peđa Grbin.

Grbin upozorava da već i sam zakon spominje odgovornost države za štetu koja bi mogla nastati takvom prisilnom upravom te da na takvo što ne može pristati.

Kao političar i kao građanin ove zemlje poručujem: ‘Nećeš spašavati Agrokor mojim novcem’, rekao je.

Na pitanje kako vidi daljnji scenarij u slučaj Agrokor i tko bi po njemu trebao ponuditi rješenje, odlučno je istaknuo kako je rješenje za Agrokor dužan ponuditi onaj koji je stvorio problem, a to je uprava Agrokora.

Po njegovim riječima, ako uprava ne uspije ponuditi rješenje, vrlo je jasno u pravnom poretku svih modernih država koji počivaju na ne pretjeranom uplitanju države u gospodarstvo – rješenje nude vjerovnici.
 
(sputniknews.com,index.hr)

Dramatična situacija u kojoj se našao Ivica Todorić sa svojom kompanijom Agrokor koju je preuzeo na čudan način 1990-tih, odavno je prešla hrvatske granice

O toj temi raspravlja se čak i na obalama Crnog mora, u ruskom gradu Krasnodaru

Ondje su smješteni uredi Magnita, najvećeg ruskog maloprodajnog lanca koji je navodno zainteresiran za preuzimanje Konzuma, Mercatora i Idee, pišu Finance.

Magnit je golemi trgovački lanac s godišnjim prometom od 17,5 milijardi eura, a preuzimanjem Konzuma, Mercatora i Idee postao bi lider na tržištima Hrvatske, Slovenije i Srbije. Tri muhe jednim udarcem.

Za sve one koji misle da je Agrokor globalno važan igrač treba ilustrirati to da u svim njegovim tvrtkama radi oko 60.000 ljudi, a Magnit zapošljava 271.000 ljudi. U Rusiji ima 14.000 trgovina, a tvrtka na burzi vrijedi 21 milijardu eura.

Magnit, za razliku od Agrokora, nije prezadužen. Finance pišu kako njegov odnos neto financijskog duga i operativne dobiti u proteklih 12 mjeseci iznosi 1,1. Isti odnos u vrijeme Mercatorove krize financiranja 2012. iznosio je 9,2.

S obzirom na to da su ključni igrači u ruskoj banci Sberbank, koja je ovih dana Agrokoru posudila novac i pomogla premostiti krizu likvidnosti, već najavili moguće postavljanje svojih ljudi u upravu Todorićeva carstva, nije nemoguće to da je riječ o topničkoj pripremi za preuzimanje Konzuma, Mercatora i Idee, pišu Finance.

Magnit nije kompanija s dugom tradicijom. Osnovao ga je 1994. godine poduzetnik Sergej Galicki. On je rođen 1967. godine u Sočiju, podrijetlom je Armenac, a rusko prezime uzeo je od supruge. Prije se prezivao Arutjunian.

Za razliku od Todorića, koji je svoju ekspanziju financirao kreditima banaka, Galicki je 2006. proveo javnu ponudu dionica i tako skupio skoro dvije milijarde dolara. Nakon tog IPO-a ostalo mu 36 posto dionica Magnita.

Bloomberg i ostali relevantni poslovni mediji navode da je Galicki uspio stvoriti poslovno carstvo iako nije blizak saveznik ruskog predsjednika Vladimir Putina. S druge strane nikad nije kritizirao Putinovu vlast, drži se dakle postrani, ne ulazi u politiku i gleda svoja posla. Osim Magnita, vlasnik je nogometnog kluba Krasnodar.

Prema Forbesu, njegovo osobno bogatstvo iznosi oko sedam milijardi dolara. Drugim riječima, Galicki sam drži bogatstvo jednako godišnjem prometu Konzuma, Mercatora i Idee.

Podsjećamo, u ponedjeljak bi se dobavljači Agrokora trebali sastati i razgovarati o zajedničkoj strategiji prema najvećoj domaćoj tvrtki i njenim vjerovnicima. Doznaje se da se dobavljači sastaju kako bi štitili svoje interese i potraživanja od Agrokora jer su svjesni toga da su se banke već sastale i zauzele stav.
 
(tportal.hr)

Iako se nafta danas smatra najvažnijim starteški energentom, a biznis s naftom najprofitabilnijim, trgovina hranom – kao vitalnim energentom živih bića od suštinskog je značaja za vladarsku elitu.

Samo onaj tko kontrolira proizvodnju i promet životnih nammirnica za svoje podanike može imati apspolutnu kontrolu nad živom radnom snagom odnosno nad svojim robovima.

Naravno, to su znali još drevni vladari, a njihovo znanje i vještinu kontrole prometa namirnica preuzela je današnja oligarhija. Održavanje monopola u trgovini hranom koje se vrši preko nekoliko trgovačkih kartela se zato uopće nije promijenilo, iako se neupućnima stalno preko medija serviraju velike priče o demokraciji i slobodnom tržištu. Ali, to su samo iluzije.

Malo je poznato da su čak tisućama godina stari trgovački putevi kojima je vršena razmjena prehrambenih dobara sa Istoka i Zapada i danas gotovo na isti način pod kontrolom trgovačkih kartela onako kako su to bili u drevnom Babilonu, Egiptu, Grčkoj, Rimu …

Trgovački karteli koji su se još u srednjem vijeku u Europi bavili ovim poslom i koje su sačinjavale neke od starih europskih trgovačkih obitelji i danas funkcioniraju i to na istom principu. Promijenjena su samo poslovna sjedišta kartela i njihovih kompanija, i danas je glavno sjedište svih svjetskih najvećih trgovaca u Londonu (u staroj jezgri grada nazvanom City of London).

Formalno su oni pod okriljem Kuće Windsor, ali suštinski britanska kraljica kao ni britanska kraljevaka obitelj ne donose odluke kojima se karteli povlađuju. Ova trgovačka struktura (nama robovskoj javnosti uglavnom je nepoznata), iznad je kraljice koja ih samo reprezentira u javnosti i mora tražiti dozvolu prilikom ulaska u njihovu gradsku jezgru koje se posjećuje u građanskom odijelu. Na čelu trgovačkog dijela Londona se nalazi Gradonačelnik Londona koga oni postavljaju i sami se nazivaju Krunom.

Michael Bear, bivši gradonačelnik Londona (inače rođen u Keniji) koji je ovako pozdravio britansku kraljicu Elizabetu II stojeći na stepenštu tako da je i simbolično bio viši od nje. Kraljica je u građanskom odijelu, a gradonačelnik u svečanoj odori. Za posjetu trovačkoj jezgri Londona, kraljica mora traži i dobije odobrenje Gradonačelnika. Način izbora gradonačelnika Londona je tajna, a imenovanje se vrši svake godine na jednoj specifičnoj zatvorenoj ceremoniji u tišini i bez mogućnosti prigovora. Tipično jezuitski

Kuća Windsor, također, samo je formalno na čelu svih masonskih društava i ostalih tajnih struktura i mreža koje su razapete po čitavom svijetu i praktično kontroliraju globalno tržište i sve strateški važne poslove za opstanak KRUNE koju opslužuje čitava britanska imperija. KRUNA je praktično nasljednik svih trgovačkih poslova srednjovjekovnih venecijanskih trgovaca.

O tome kako rade ovi karteli koji između ostalog kontroliraju trgovinu hranom u čitavom svijetu (ostavljajući pojedina područija godinama bez hrane) pokušao je sagledati Richard Freeman koji je svoju obavještajnu studiju publicirao još krajem 1995. godine u članku “Executive Intelligence Review”. Nazvao je tekst: “Globalni prehrambeni kartel Windsor-a: Instrument za ubijanje glađu”.

Iz ovog izvješća predočićemo neke zanimljivosti koje pokazuju tko zaista stoji iza EU i tko kroji njeno zakonodavstvo, zašto balkanske zemlje kao i mnoge druge poljoprivrdene zemlje u Europi moraju uvoziti (uglavnom nekvalitetnu) i skupu hranu (iako Hrvatska može hranu izvoziti) i vidjet ćete za koga zapravo rade “veliki” balkanski tajkuni poput Kostića, Miškovića ili Ivice Todorića.

Freeman je tako otkrio da deset do dvanaest kompanija, kojima pomaže još nekoliko desetaka manjih drži danas čvrsto monopol u svjetskoj trgovini hranom. Oni dominiraju u opskrbi skoro svih žitarica – od pšenice, kukuruza, zobi, ječma do šećerne trske i raži. Oni kontroliraju i trgovinu mesom, mlijekom (posebno mlijekom u prahu koje je praktičnije za skladištenje i čuvanje), jestivim uljima, mastima, voćem i povrćem i svim drugim vrstama hrane.

Sve tvrtke su povezane preko kartela, a njima se upravlja iz Kuće Windsor-a u Londonu, tvrdi Freeman. I svi karteli rade u interesu europske oligarhije odnosno nekoliko starih europskih obitelji koje su stoljećima poslovno i rodbinski povezivale. Oni upravljaju tržištem svim energentima (uključujući hranu), sirovinama i mineralima.

Kao glavni operativni ogranak Kuće Windsor nalazi “World Wide Fund for Nature” (Svjetski fond za prirodu) kojim formalno upravlja vojvoda od Edinburgha, princ Filip. Njegov djed Georg I je bio grčki kralj danskog podrijetla koga je Britanska imperija namjestila Grcima kao kralja koga je “izabrao” grčki parlament.

Zbog svog njemačkog porijekla i rodbinske veze s nekim nacistima, princa Filipa mnogi Englezi ne vole i vide ovako

Freeman, međutim otvoreno kaže da se ovaj Fond u stvari bavi orkestracijom etničkih sukoba ili implementiranjem terorističkih akcija bilo gdje u svijetu gdje postoje interesi oligarhije uspostaviti kontrolu nad nekim prirodnim resursima ili u regiji gdje prolazi neki važan trgovački put. Princip koji koriste je oproban: podjeli, zavadi i pošalji do zuba naoružane “mirovne snage” – pa vladaj!

Svjetski fond za prirodu ima kao svoj logo – pandu. Vrlo simpatično. Čitav fond se formalno bavi zaštitom divljih životinja, posebno ugroženih vrsta diljem svijeta. U tom cilju Fond šalje često naoružene plaćenike u Afriku i druge dijelove svijeta da se bore protiv “lokalnih krijumčara” i “trgovaca divljim životinjama” ili “pomorskih pirata”, što je samo maska ​​za ubijanje lokalnih čelnika, i plemenskih poglavica koji neće da surađuju s Londonom i zaštitnika nacionalnih interesa afričkih plemena. Ova perfidna prevarantska predstava tipična je izmišljotina jezuitskih mozgova.

Veliki broj ovakvih orkestriranih sukoba izveden je nakon Drugog svetsklog rata u Africi i Aziji, a kronična nestašica hrane u pojedinim regijama je upravo njihova politika. Periodično poskupljenje hrane na svjetskom tržištu ili obaranje cijena ako se na tržištu pojave drugi ponuđači iste robe, posebice sirovina, glavna je poluga kojom ovi karteli drže monopol u trgovini hranom. Istina je da hrane na planeti ima dovoljno za sve.

Firme u okviru svakog kartela su navedene na slici. One samo odražavaju sliku različitosti i “slobodnog tržišta”, ali su u stvari sve članice jednog zatvorenog sindikata sa istim poslovnim ciljem – održavanje trgovačkog monopola. Skicu je napravio Freeman.

Kod mnogih članova upravnih odbora u raznim tvrtkama koje su navadeni na skici fukcije se preklapaju, pa neki sjede u upravnim odborima tvrtki koje su tobože veliki konkurenti na tršištu. U stvari, njihova uloga je da nadziru sve. Njihov vjekovni primarni zadatak je razaranje svih nacionalnih interesa i slabljenje nacionalnih ekonomija (gospodarstava) kako niti jedna ne bi mogla ostvariti potpunu suverenost. Države koje su same sebi dovoljne su najveći neprijatelji ovih trgovačkih kartela.

Korištenje hrane kao oružja staro je tisućama godina i poznato još iz Babilona, ​​Rimske imperije, Grčke … Istu tehniku ​​nadzora u prometu hane imali su venecijanski trgovci i razni njihovi familijarni izdanci uključujući obiteljske grane koje su živjele u Antwerpenu, moćne burgundski vojvode, nizozemske i britanske Levant tvrtke (turske trgovce koji su u srednjem vijeku radili za engleske i nizozemske interese) , Istočno-indijsku i Zapadno-indijsku kompaniju.

Drevni vlastelini kontrolirali su svaki tarnsport žitarica i drugih prehrambenih namirnica na cestama, lukama, mostovima, gradskim kapijama. Smišljani su i bogovi žetve i plodnosti (primjerice Demeter u Grčkoj ili Sibela) u čije ime je vlastela uzimala seljacima zemljišne prinose. Praktično je sve bilo “u božijim rukama” i “po božijoj volji”. I narod se toj sili, u strahu i neukosti, potpuno povinuo.

U drevnom Rimu kontrola žitarica je bila osnova imperijalne politike. Rim je bio centar trgovine hranom, a okupirane kolonije-Galija, Britanija, Španjolska, Sicilija, Egipat, Sjeverna Afrika i Mediteranska obala morale su slati u Rim sve svoje zemljišne prinose. Sve je prvo išlo u Rim. I Rim je to prodavao kome je htio. Potražnja za žitaricama koju je nametala rimska uprava bila je često mnogo veća nego što je zemlja mogla podnijeti, pa su mnoga obradiva zemljišta u Sjevernoj Africi postala neiskorištena.

Nakon križarskih ratova 1202-1204, venecijanski trgovci preuzeli sve žitne transportne puteve. U trinaestom stoljeću glavni venecijanski putevi su imali dva sabirna centra za hranu na istoku i to su bili Konstantinopolis (Istanbul) i Aleksandrija u Egiptu. Sva roba je stizala iz tih luka u Veneciju i onda je duž rijeke Po išla dalje u Lombardiju, pa preko Alpa je prevožena u Francusku. Venecijanski trgovci su onda svoj utjecaj proširili i na mongolsko carstvo i kasnije dalje na istok.

Od petnaestog stoljeća moćni venecijanski trgovački kartel (udružene obitelji) ustupili su veliki dio svoje trgovačke imperije moćnom burgundski vojvodstvu, čiji je poslovni centar bio Antwerpen. Trgovačka venecijanska imperija se tako proširila i obuhvatila je Francusku, Amsterdam, Belgiju i veliki dio današnje Švicarske.

Od ove venecijansko-lombardsko-burgundske poslovne veze potiče svaki od šest spomenutih trgovačkih prehrambenih kartela koji i danas funkcioniraju i praktički je svaki od njih na neki način naslijeđen kao obiteljski biznis.

Sve današnje prehrambene kompanije napravljene su tako po istoj strukturi poslovanja kako su ih imale drevne tvrtke iz Mezopotamije, antičkog Rima, Venecije i Britanije. Bolje reći, njihova drevna infrastruktura je preslikana u strukturu današnjih transnacionalnih kompanija. Iako je nekada sustav njihovog rada počivao na robovlasništvu, gdje je vlastela imala svoje posjede i svoje robove koje je hranila i opskrbljivala tako da su oni apsolutno i vitalno bili ovisni o vlastelinu, ništa se ni danas nije promijenilo. I danas vitalne potrebe svakog pojedinca u EU ili SAD ovise od ovih kompanije koje određuju i količine hrane na tržištu i njihovu cijenu.

Freeman navodi da je pet današnjih kompanija bukvalno preuzelo baš tu venecijansku poslovnu mrežu. To su tvrtke: Cargill, Continental, Louis Dreyfus, Bunge and Born i André.

Venecijanski trgovci su u literaturi opisni kao bezdušne i nemilosrdne sjecikese i derikože.

Od osamnaasetog i devetnaestog stoljeća Britanski Levant (Turska kompanija) i Istočno-indijska tvrtka preuzele su mnoge od tih venecijanskih trgovačkih putova. U 19. stoljeću tvrtke Baltic Mercantile i Shipping Exchange sa centralama u Londonu postale su glavni instrument za ugovaranje poslova u transportu žitarica iz svih regiona.

Povjesničar Lyndon Hermyle LaRouche je s timom svojih suradnika, povjesničara, također napravio jednu zanimljivu studiju nastojeći otkriti gdje su nestale moćne srednjovjekovne venecijanske trgovačke obitelji i otkrio je da su u razdoblju od oko 300 godina sve diskretno migrirale u London. Engleska je tako porobljena i stavljena u službu ovih međunarodnih trgovaca. I danas Englezi služe njihovim interesima.

Oligarhija danas ima četiri globalne regije preko kojih se obavlja izvoz svih vrsta hrane i oni kontroliraju sve četiri. Te globalne regije su: SAD, EU (posebno Francuska i Njemačka), države britanskog Commonwealtha (Australija, Kanada, Južna Afrika, Novi Zeland, Indija, Pakistan), Argentina i Brazil u Južnoj Americi.

Stoljećima su karteli radili na preuzimanje kontrole tržišta preko ova četiri regije koji imaju oko 15 % posto svjetske populacije. Ostatak svijeta, preko 6 milijardi, ovisi od izvoza hrane iz ovih regija

Evo, šta je Freeman još otkrio o ovim kompanijama.

Kompaniju “The Continental Grain” danas vodi milijarder Michael Freiburg sa svojim sinom Paulom. Freiburg je kompaniju osnovao 1813 u Arlonu, u Belgiji. Preselio je sjedište u Antwerpen, a zatim 1920. u Pariz i London. Danas imaju ured u New Yorku i jaku francusko-švicarsku bazu.

Léopold Louis Dreyfus koji je rođen u Francuskoj, 1852. osnovao je trgovački posao sa žitom u Baselu, u Švicarskoj. Izuzev za vrijeme Drugog svjetskog rata, u 20. stoljeću Dreyfus-ovo je sjedište bilo u Parizu i radio je na trgovačkim poslovima (koji su uključivali stare lombardske i burgundske puteve). Oni su praktički naslijedili biznis ovih srednjovjekovnih trgovačkih monopolista.

Bunge i Born su nastavili poslove Bunge obitelji iz Amsterdama 1752. Tvrtka je konačno preseljena u Antwerpen (danas je sjedište tehnički smješteno u Sao Paolo u Brazilu i na Nizozemskim Antilima).

Kompaniju “André” osnovao je Georges André u Nionu u Švicarskoj i danas joj je sjedište u Lausanni.

Cargill tvrtka je najveća žitna kompanija na svijetu sa sjedištem u Minneapolisu u Minnesoti. Osnovao ju je Škot William Kargil u Iowi 1865 i od 1920-tih je vodi obitelj McMillan. Ali, istinska poslovna poveznica je u Europi gdje je Kargil medjunarodna trgovačka izvršna kompanija, Tradax Inc. koja ima sjedište u Ženevi.

Tradax je osnovan 1956. i registriran je u Panami. Obitelj McMillan je uvijek bila u službi Britanije. John Hugh McMilan, predsjednik Kargila od 1936 do 1957 imao je titulu “nasljednog Viteza komandera Pravde u suverenom redu Svetog Johna (Malteških vitezova)”, što je jedan od najmoćnijih redova britanske Krune i Vatikana.

Tradax ima odjeljke po čitavom svijetu uključujući Argentinu, Njemačku, Japan. Ona je glavni izvršitelj trgovačke operative za “američki” Cargill sa čijim novcem najviše i radi, dok glavni profit ide Cargill-u. Osnovni financijski izvor Tradax-a, kako to otkriva Freeman, je banka Crédit Suisse, sa sjedištem u Ženevi i koja se vodi kao najveći svjetski perač novca.

Izvjesni Dan Morgan je 1979 napisao knjigu “Trgovci žitaricama”. Tu je otkrio da Kargil izvršna tvrtka Tradax sa sjedištem u Ženevi nije tu samo da bi Cargill izbjegao plaćanje poreza u SAD i ostalim zemljama (vlastela ne uzima danak sama od sebe) već i zato da bi zbunila svakoga tko pokuša prati poslovne transakcije koje vodi Cargill.

Tako je Morgan zapisao: “Kada Cargill prodaje tovar žita nizozemskom proizvođaču hrane za životinje, žito prvo transportira Misissipi rijekom, stavlja ga na brodove u luci Baton Rouge (u Louisiani) i šalje u Rotterdam (Nizozemska). Na papiru … trgovačka ruta je kompleksnija.

Cargill prvo prodaje žito Tradax International-u u Panami, koji će onda “iznajmiti” Tradax iz Ženeve kao svog europskog agenta. Tradax iz Ženeve onda aranžira prodaju nizozemskom mlinaru preko svoje pomoćne tvrtke Tradax u Nizozemskoj. Sav profit će biti uknjižen Tradax -u u Panami, a to je luka bez poreza. Tradax iz Ženeve će zaraditi samo “nadoknadu za uslužne poslove” i za poslove carinskog posredovanja na temelju sporazuma između Tradax-a u Panami i Tradax-a u Nizozemskoj “.

Tako izbjegavajući poreze i inspekciju, Cargill koristi mrežu kompanija prenijeti velike isporuke robe bilo gdje na svijetu u trenu. (Ali isporuku robe mogu i spriječiti u trenu).

Oni imaju unutarnju obavještajnu strukturu kao što je ima CIA. Koriste za svoje privatne poslove komunikacijske satelite, satelite za promatranje vremenskih prilika, koriste podatke koje primaju od 7000 obavještajnih izvora diljem svijeta, iz nekoliko stotina ured itd. .. Očigledno, one državice koje nazivamo porezni raj izmislila je vlastela zbog sebe i svog biznisa. I sve tvrtke koje se tamo registriraju su njihove. A mogu se formalno voditi i na “Petra Petrovića” iz Srbije ili Hrvatske. Svi ti “Petrovići” su samo njihovi službenici.

Britanski kartel za kontrolu trgovine hranom ojačao je svoj utjecaj nakon Drugog svjetskog rata. Ova kontrola je posebno išla preko SAD, gdje je Minneapolis, pod kontrolom obitelji Pillsbury i Peavey, zamijenio Mađarsku kao najvećeg svjetskog mlinara.

Prije Drugog svjetskog rata količina žitarica koje su išle u izvoz ili prelazile ocean rijetko je prelazila 30 milijuna tona godišnje. Američki udio je tada obično bio 10 milijuna tona ili manje.

Drugi svjetski rat je opustošio svijet i stvorena je masovna glad posebno u Europi i danas se održava i Trećem svijetu. (Afrikanci praktično moraju raditi i izvozi sve svoje sirovine zbog hrane). Američkim programom “Hrana za mir”, svjetska trgovina žitaricama je porasla, a samo SAD su izvezle 1979. godine 160 milijuna tona. Već 1995. to je bilo 215 tona žitarica. Ovome treba dotati desetine milijuna tona mliječnih proizvoda, mesnih proizvoda i druge vrste hrane. Ne zaboravimo da su SAD bile i ostale najveća kolonija britanske krune.

Tako danas imamo “Velikih Šest” žitnih kompanija koje čine glavni žitni trgovački kartel. To su: Cargill (sa sjedištem u Minneapolisu i Ženevi); Continental (iz Njujorka); Louis Dreyfus (iz Pariza); Bunge and Born (sa sjedištima u Brazilu, Nizozemskoj, i Holandskim Antilima) André (Švicarska) i Archer Daniels Midland / Töpfer (Ilinois – Hamburg).

Archer Daniels Midland je kupnjom Töpfer-a, hamburške njemačke žitne tvrtke, značajno povećao svoju prisutnost u svjetskoj trgovini žitaricama. Topher trgovački poslovi su bili u regiji Venecija-Švicarska-Amsterdam-Pariz uz jako partnerstvo Rothschild banke, najmoćnije banke londonske Krune i Vatikana.

Prvih pet su potpuno privatne tvrtke koje vode obitelji koje su vlasnici. One ne iznose u javnost veličinu kapitala kojim raspolažu, ne objavljuju svoj godišnji financijski izvještaj. Njih nema na raznim popularnim top-listama najbogatijih ljudi svijeta, baš kao što na njima nema Rothschilda, ni Rockefeller-a, Morgan-a …

Na tim popisima se nalaze samo njihovi uspješni djelatnici, poput Bill Gates-a, ruskih tajkuna i raznih egzotičnih “okrunjenih” glava kojima je na glavu krunu stavio upravo neki od ovih kartela. Njihovo poslovanje je tajna. Freeman vjeruje da samo Cargill i Continental kontroliraju čak 50 posto svjetske trgovine žitaricama.

Cargill je predstavnik svih žitnih kompanija i makar mali uvid u njegovo poslovanje otkriva i način rada drugih. Cargill je tvrtka broj jedan i u trgovini pamukom, najveći je američki vlasnik žitnih silosa (ima ih oko 340) broj jedan američki proizvođač kukuruzne baze, visoko proteinske hrane za životinje (preko svoje pomoćne tvrtke Nutrena Mills), pakira meso, najveći je proizvođač puretine itd. . .

Cargill ima vlastitu flotu od oko 420 barži za prijevoz žitarica 11 šlepera (remorkera), 2 velika broda koji plove Velikim Jezerima, 12 prekooceanskih brodova, 2000 željezničkih teretnih vagona i 2000 tankera.

Cargill stavlja svoje ljude na razne utjecajne pozicije u političke institucije diljem svijeta.

Daniel Amstutz koji je 25 godina radio za Cargill, bio je podtajnik SAD za poljoprivrdeu i izvoz poljoprivrdenih dobara i sa tog mjesta je odlučivao o američkoj eksportnoj politici žitarica. Kasnije je postao šef američke komisije za trgovinu u GATT-u (General Agreement on Tariffs and Trade). U međuvremenu, Nestor Rampaneli, bivši menadžer u tvrtki “Bunge i Born” postao je argentinski ministar za gospodarstvo kod predsjednika Karlos Menem-a 1989. On je inicirao tranziiju argentinske ekonomije od državnog nadzora ka “slobodnom” tržištu gdje vladaju moćne monopolističke “ajkule”. To se danas događa i sa zemljama bivše SFRJ. To je suština tranzicije. Sve postaje neovisno od države.

Iz ovoga jasno možete zaključiti zašto je tržište u Hrvatskoj uvijek puno, primjerice južnog voća, čiji uvoz vazalna država mora plaćati, iako nekim ljudima nije u stanju ni krumpir, ni brašno osigurati besplatno. Oni danas hrane i Srbiju i Hrvatsku i BiH i u tome im posao obavljaju lokalni tajkuni koje kontrolira i instruira masonerija.

“Njihove” (tajkunske) firme su zato i registrirane na raznim dalekim otocima. Na istim lokacji su registriranje njihove skupe jahte, koje moraju da kupuju jer na taj način vraćaju novac gazdama, kada “kupuju” basnoslovno skupe stanove, oni se obično nalaze u Londonu ili Monaco-u, gdje u stvari prenose ogroman novac svojim gazdama. Koji bi pravi biznismen iz hrvatske svoj novac ulagao u londonske nekretnine, kada na njihovu cijenu ni na koji način ne može utjecati.

Izgradnja silosa za žito u Ukrajni, koju je sebi pripisao MK Komerc je jedan takav posao koji je izvela ova oligarhija kako bi seljacima u Ukrajni preuzela žitarice i stavila ih pod svoju kontrolu. Naši “veliki” tajkuni su samo sitni pilićari ove stare oligarhije, a mnogi zapravo i ne znaju za koga uu velikoj piramidi rade. Njihov rad kontrolira i osigurava lokalna takozvana služba “državne sigurnosti” (u stvari vlastelinske sigurnosti) dok savjetodavnu funkciju i financijsku i drugu operativu obavlja lokalna masonerija. O velikom pranju novaca MK Komerca dosta toga je istražio i objelodanio pokojni Otporaš, Branimir Nikolić. I, naravno robovske (takozvane demokratske) pravosudne i sigurnosne institucije su sve morale zataškaju.

Normalno bi bilo da sve zemlje koje imaju viškove hrane svoje proizvode izvoze. I to bi cijenu hrane na svjetskom tržištu drastično smanjilo. Zato ovi moćni karteli raznim smicalicama čine sve da ih u tom poslu marginaliziraju.Tako se nameću razni standardi u korištenju određene vrste sjemena, pakiranju hrane, težini pojedinih artkala kako bi se dobila dozvola za prodaju na primjer na EU tržištu.

Sad shvaćate zašto Hrvatska koja može hraniti pola Europe, hranu mora uvoziti. Tako su sve male zemlje u stvari vazalne zemlje. One moraju uvoziti hranu preko ovih kartela po njihovoj cijeni ili mogu gladovati. Individualna mala poljoprivredna gospodarstva su u Srbiji posljednjih deset godina najviše uništena.

I tu Hrvatska nije usamljena.

Freeman navodi da su za dvadeset godina (do 1995) milijuni poljoprivrednika u SAD, Kanadi, Australiji i Argentini zbrisani. Isto je urađeno u Indiji. Primjerice 1982., SAD je imala 600 tisuća nezavisnih farmera. Već 1995. taj broj je bio manji od 225 000. Tržište hrane je skoro potpuno monopolizirano. Poljoprivrednici su plaćeni ispod paritetne cijene, a to je cijena koja pokriva troškove proizvodnje plus višak dovoljan za investiciju u sljedećem pozvodnom procesu.

Koliko državnici u SAD o ovome ništa ne znaju i ne pitaju se govori podatak da je 1983. Robert Bergland, američki ministar za poljoprivredu (kod Jimmyja Cartera 1976 – 1980) u jednom intervju izjavio:

“Cargill ima stav da SAD tretiraju kao svoju žitnu koloniju … Kada su 1970. Rusi okupirali Afganistan i kada je Jimmy Carter tražio informale koliko je žitarica Rusija kupila od SAD … mi nismo mogli da mu kažemo, jer nismo znali “.

Ali Cargill i druge kompanije iz kartela to su znale. Kada su 1976. Cargill, Continental i drugi prodali Rusima rekordnih 12,4 milijuna tona američkog i kanadskog žita (i tako stvorili nestašicu u SAD) administracija predsjednika Gerald Ford-a saznala je o toj prodaji tek nakon što je posao završen. Ove žitaice se očito uzgajaju u SAD, ali Anglo-nizozemsko-švicarski kartel na čijem čelu je britanska Kruna raspolaže s tim kako njemu odgovara.
 
 
(ivonazivkovic.net/uredio:nsp)

banka, banke, krediti, kamate, otkup zlata, osiguranje