U ruševini u središtu Zagreba navodno je funkcionirala masonska loža, osnovana 1773., pod pokroviteljstvom grofa Ivan Draškovića i uz sudjelovanje Maksimilijan Vrhovca, biskupa i glasovitog preteče ilirskoga pokreta

Derutna zgrada smještena je u samom srcu grada, a brojne teorije zavjere kažu kako su na njoj vidljivi tragovi masonskih simbola. Na vrhu ulaznih vrata nalaze se prikazi glave brkatog muškarca i zmije koju se smatra jednim od masonskih obilježja.

Maksimilijana Vrhovac se često vezuje uz ložu Prudentiu

Maksimilijana Vrhovca se često povezuje s masonima, jer je uhićen zbog sumnje u vezu s urotom Ignjata Martinovića 1795. godine, a 1913. godine je u Zagrebu bila osnovana i slobodnozidarska loža pod imenom “Maksimilijan Vrhovac”. Sa sigurnošću se zna da je bivši franjevac i sveučilišni profesor Ignjat Martinović oko 1791. god. bio mason, a da se s M. Vrhovcem dobro poznavao još od 1770.- ih, kada su obojica predavali na sveučilištu u Pešti.

U sudskoj istrazi (nakon koje su sudionici urote uglavnom bili osuđeni na smrt, a slobodno zidarstvo je bilo zabranjeno u čitavoj Austriji i Ugarskoj) je M. Vrhovec tvrdio da njegovo poznanstvo s Ignjatom Martinovićem nije imalo nikakve veze ni s masonerijom, ni sa zavjerom. Ni iz iskaza drugih okrivljenika nije se moglo utvrditi da bi M. Vrhovec bio umiješan u zavjeru kojoj je svrha bila pokretanje prevrata po uzoru na Francusku revoluciju.

U “Dnevniku” M. Vrhovca nema podataka o vezi s masonima. Neki autori na temelju dokumenata koje su prezentirali članovi masonskih loža početkom 1980.- ih godina, zaključuju da je Vrhovac ipak bio povezan sa slobodnim zidarima.

Zagonetna ruševina

Premda se o zagonetnoj ruševini Vlaške 5 dedetljećima raspreda po medijima, što se gradskih vlasti tiče – oglašena je Lacković-Žigrovićevom kućom, pa 2002. uvrštena u zaštićene spomenike kulture.

Godine 2013. stavljena je pod skrb Grada te obložena kartonskom fasadom s obrisima vrata i prozora iz 1902. Skrivajući dugovječnu ruinu mnogih režima pod Gričem i Kaptolom, prokazuje sklonost ovdašnje Uprave prema lukavstvima carske Rusije: tzv. Potemkinova sela za fascinaciju političkog suverena izgubljenoga u realnom prostoru.

Vlaška 5 je, dakle, krasni primjerak “Potemkinova sela” nadomak Europskoga trga koji verbalno, duhovno i građevinski slavi hrvatsku pripadnost europskoj civilizaciji: iza papirnate kulise skriva crnu rupu privatno-vlasničkih odnosa, jaz između pravnih načela i nemogućnosti njihova provođenja.

Sa Žigrovićima je problem savršeno bjelodan i logički objašnjiv: pošto su se između dva svjetska rata odselili u Španjolsku, Kanadu i SAD, ostavljajući Vlašku 5 nacionalizaciji i “podruštvljenju” nakon 1941., nitko nije pokazao osobiti interes za njezinu eksploataciju.

Ostavljena zubu vremena, kroz komunističku eru pružala je utočište gradskoj sirotinji, bez priključka na vodovod, kanalizaciju i električnu mrežu.

Uz reafirmaciju političke doktrine o posesivnom nagonu kao motoru egzistencije, povijesna je nepravda ispravljena sudbenom odlukom nakon 1990. da se Žigrovići evidentiraju kao kućevlasnici. Pokazalo se – uzalud i promašeno.

Unatoč adresi u srcu hrvatske metropole, da bi se popunila životom, Vlaška 5 zahtijeva drastičnu novčanu investiciju u modernizaciju stambenog interijera.

I tako je zadaća njezina spašavanja opet pala na gradski proračun, uz asistenciju povijesno- kulturnih ekperata koji su zdanje krstili dvojnim nazivom Lacković-Žigrović. No otkuda najednom drugo prezime?

Po dostupnim sudbenim spisima, naime, ne postoji Lacković koji se kandidirao za suvlasnički povrat.

Štoviše, posljednji Lacković – Josephus Laczkovich – kao vlasnik Vlaške 5 registriran je u zagrebačkom katastru daleke 1809., za Napoleonove ekspanzije po Europi.

Nakon toga prezimenu se gubi svaki trag na posturu dvaju konkurentskih i stalno posvađanih gradova, Gradeca i Kaptola, usput rečeno, sjedinjenih pod istu jurisdikciju tek 1850. Odgovor je krajnje diskretno sadržan u Rješenju o gradskoj skrbi nad Vlaškom 5.

Uz vlastoručni potpis gradonačelnika Milan Bandića, akt tvrdi da su “zidne slike u zapadnom dijelu zgrade, u prostoru nekadašnje masonske lože, također izložene propadanju”.

Prije nego što je ta masonska priča dobila blagoslov političkog vrha Gradske uprave, u Hrvatskoj se sporilo oko fascinantne pretpostavke kako se podzemnim kanalima s kaptolskoga brežuljka šuljalo u Vlašku 5, gdje je svojedobno funkcionirala masonska loža Prudentia, osnovana 1773., pod pokriviteljstvom grofa Ivana Draškovića i uz sudjelovanje Maksimilijana Vrhovca, zagrebačkog biskupa i glasovitog preteče ilirskoga pokreta.

Uostalom, ništa slično nije pronađeno u arheološkim snimkama terena. Koliko je bilo zagovornika masonske teorije koja se nije mogla dokazati, toliko su bili glasni njezini osporavatelji, inzistirajući na argumentaciji opipljiva materijala.

Presudila je romantična književna fikcija, reprint romana “Republikanci” Marije Jurić Zagorke, nadahnut stvarnim povijesnim dokumentima o jakobinskoj uroti ugarskoga franjevca Ignata Martinovića protiv habsburške monarhije.

Zato se opet dogodilo točno ono što je August Šenoa tijekom svoje karijere romanopisca učinio sa srednjovjekovnom seljačkom bunom na slovensko-zagorskom području – sve do povjesničarke Nade Klaić u 20. st. koja je marljivim “bušenjem” po arhivskoj građi raščerečila vladajuće predodžbe o Matiju Gupcu – povijesna se istina oblikovala prema Šenoinoj literarnoj zamisli.

Ključ za razumijevanje slobodnih umjetničkih maštarija, i kod Šenoe i kod Zagorke, jeste najpodobniji politički trenutak u kojemu su publicirani.

Zagorkini “Republikanci” prvi put su objavljivani 1914., u ratnom slomu Austro-Ugarske, pa je zgodno došao svaki fragment antihabsburškog djelovanja na hrvatskim terenima.

Istina koja probija iz saborskih zaključaka, dekreta, u konačnici – vojne misije bana Jelačića u 19. st., svjedoči o obratnoj tendenciji: hrvatski političari, zakićeni plemićkim titulama, dali su poveći doprinos obrani habsburške krune od ugarskih “republikanaca”.

Ignat Martinović, bez vlastitog izbora etnički Hrvat, bio je uvjetovan društvom u kojemu se rodio: preštanskim građanstvom u usponu.

Razotrkiven kao osnivač dvaju revolucionarnih skupina u Mađarskoj, tijekom istrage o njegovim podrivačkim aktivnostima netko je uzgred spomenuo Maksimilijana Vrhovca.

Ali se u istragama koješta kaže. Ne samo da su obojica pripadala crkvenoj organizaciji, nego je tadašnja zagrebačka biskupija bila podređena mađarskoj nadiskupiji.

Njihovi susreti prilično su prirodni. Ipak, grof Drašković, biskup Vrhovec, potom Iliri, kako čitamo u dostupnim dokumentima, navijali su upravo za Beč, uvjereni kako Mađari zajedničku hrvatsko- ugarsku državu, kraljevinu, “orsag”, koriste da činovničkim kadrovima i službenim jezikom zavladaju ovdašnjim javno-upravnim institucijama.

Teško da se biskup Vrhovec, sljedbenik obrazovnih i socijalnih reformi habsburškoga modela, uortačio s ugarskim jakobincem.

Bilo kako bilo, u svemu tome dokazana je egzistencija dvaju Lackovića na prijelazu 17. u 18. st., u razdoblju šokiranih monarhista pobunom francuskih masa 1789.

Nad Zagrebom, podijeljenim na svjetovno naselje Gradec i crkvenu rezidenciju Kaptola, lebdjela je sjena Josipa II., štovatelja Voltaiera.

Inspiriran volterovštinom donio je niz proglasa i zakona, obvezujućih za sve habsburške zemlje, bez obzira na državnopravni status njihove autonomije.

Za domaću političku elitu najvažnije – velike reorganizacije u sustavu obrazovanja i odgoja, koji su stavljeni pod kontrolu države.

Jedan od vodećih ciljeva tog prosvjetiteljstva, koji se vukao još iz vremena Adama Baltazara Krečelića, ticao se, navodno, mračnog praznoverja i zatucanosti formalno neškolovanog puka.

Po srednjovjekovnoj tradiciji, gradski prostor bio je uvelike napućeniji od registriranog stanovništva, krcat anonimnim podstanarima iz uže i šire ladanjske okoline.

Ako su “dotepenci” nekoć smještaj plaćali naturalno, najtežim kućnim poslovima u korist svojih stanodavaca, u drugoj polovici 18. st. u purgerske hiže probijala se fiskalna renta.

Na Vlašku ulicu, naseljenu kmetovima crkvene organizacije na Kaptolu, najsnažnije se reflektirao “edikt o toleranciji“, koji je legalizirao Židove i kršćanske “šizmatike”, jedne – tradiciomalno žigosane kao lijenčine sklone trgovačkim prevarama i lihvi, druge – kao krivovjerce, lažljivce i opsjenare.

Utoliko je zanimljivije da ni jedan od dva grada nije imao svratišta. I kratkotrajni gosti, puki prolaznici, bili su prisiljeni noćenje plaćati u kakvoj purgerskoj kući, nerijetko dijeleći sobu – ponekad i krevet – sa svojim domaćinom.

Kako konstatira Franjo Buntak, nakon 1781. godine, kad je “edikt” proglašen u Beču, konačno se pojavljuju registrirani grčki trgovci, Židovi, dižu se prva konačišta.

Pojava stimulativno deluje na graditeljstvo. U rastućoj nelikvidnosti carsko-kraljevske blagajne (koja održava tlačni i naturalni oblik isplate dužnosti i dugovanja), ladanjsko plemstvo Banske Hrvatske otkriva značajne dohodovne potencijale u građevinske investicije za stambeno iskorištavanje.

Dvojbeno je koliko Beč i Pešta shvaćaju motive praktične čeljadi u udaljenoj provinciji, dok se zarada gomila u “mošnje” i “ladice” kućnog budžeta.

Na van se, pak, vidi užurbana barokna obnova na gričkom i kaptolskom brdu o kojoj govore povijesni nalazi. Donedavno majušna podanička “ves” koja “tlači” za Crkvu, Vlaška ulica, od vrata obzidane biskupsko-kanoničke centrale ubrzano se širi do Kvaternikova trga.

Istodobno, to pitanje ugošćavanja prerasta u sve dramatičnje sukobe: obvezni da besplatno smjeste carske mjernike, izaslanike i vojsku, obje strane dokazuju da za to nemaju uvjeta.

Riječ je o kontekstu u kojemu je zabilježen prvi spomen kuće u Vlaškoj 5. Za njezino postojanje danas znamo zahvaljujući Ivanu Lackoviću iz 1788. godine, nadležnom sucu Juraju Dragovaniću koji se žali na klizanje kaptolske utvrde – stražnjim zidom oslonjena je na bedem koji opasuje kaptolski brijeg pa njegovo urušavanje ugrožava statiku Lackovićeva zagrebačkoga zdanja.

No prebiva li Lacković stalno u današnjoj Vlaškoj 5 – to nikad nećemo doznati. Sudbeni autoritet oslovljava ga kao “lejdinenda”, oficira, a to znači da službuje negdje u Krajini koja se proteže od Koprivnice do Karlovca.

Da je hrvatski plemić, tu nema nikakve sumnje. Svi pisani tragovi njegova podrijetla vode u Turopolje, gdje su svoje “pravice” stekli u predhabsburškoj eri ugarske dinastije, uostalom, jednako kao “slobodni kraljevski grad” na Griču i susjedna crkva.

Ipak, zahvalna memorija koja se njegovala u Lackovićevu zavičaju, Velika Mlaka, Josipa II. samo je smetala u njegovim nacrtima pravne globalizacije habsburškog univerzuma.

Da je Lacković samo turopoljski plemić, seljak koji svoj urod mutira za novac na najbližoj tržnici, ne bi trebalo pitati za njegov stav o jakobinskim stratima Ignata Martinovića.

No plemić koji se posvetio vojničkoj karijeri, teško je nalazio vremena za ekonomske aktivnosti na svojoj “plemenštini”. Živeći u krajiškim utvrdama, između učestalih ratnih mobilizacija, egzistencijalno je ovisio o plaći i budućoj mirovini Vojnog ratnog vijeća.

Upotrebu njegova feuda, njegova poljoprivrednog imanja, nužno je prepuštao najbližim rođacima ili zakupcima ili je ostajao zanemaren pod dračem i šumom.

Koliko god bio sentimentalan prema svojim obiteljskim korijenima hrvatskog Turopoljca, u tom sukobu Beča i Pešte svaki je krajišnik imao nešto prelomiti – baš kao Josip pl. Jelačić u idućem stoljeću – odlučivši se za lojalnost caru.

Ne ulazeći u spekulacije o duševnim mukama kontradiktornih uloga, povijest je sačuvala obrise originalnog Lackovićeva zdanja u Vlaškoj 5.

Ne samo zahvaljujući oštećenjima s kaptolske strane, nego zahvatima vlaške općine po svojoj cesti, Ivan Lacković je angažirao zidarskog majstora Josipa Pazelta, Nijemca ili Židova iz Slovenije, da sudbenim instancama zorno predoči oštećenja građevine i pokuša ishoditi obeštećenje.

Skica je sačuvana. Otkriva zapanjujuće dimenzije objekta 1789. godine, dvostruko većeg nego danas, svakako grandioznijeg od susjednih hiža.

Viša za cijeli kat od aktualne ruine, mogla se uspoređivati s palačama na dva zagrebačka brežuljka.

Nema teorije da se zdanje nije mjerkalo ispod oka draškajući pitanje: otkud maloplemiću iz Turopolja (“šljivaru”, govorio bi Šenoa) novci za pothvat dostojan isključivo aristokratskih tajkuna i feudalnih korporacija.

Premda sumnjičavost nije bez racionalnih temelja, za masonsku teoriju, pak, važnija je zaklonjena “utroba” kuće.

Nakon Pazeltova renoviranja, kojim je skraćena za kat, najbliže izvornoj skici sačuvan je dvorišni fragment na zapadu: tu su mračne “katakombe”, tvrde aktualni teoretičari podzemnih društvenih sila, dekorirane sad oljuštenim freskama koje nemaju drugog objašnjenja nego do simboličkog uresa masonske lože.

Još su bile u relativno dobrom stanju 1941. godine, kad ih je fotografirao Gjuro Szabo, ustvrdivši da predstavljaju “razvoj ljudskog života”.

Budući da na jednoj slikariji majmun čuči na palmi, proizlazi da je Szabo slikarsko djelo preradio osnovnim darvinističkim naukom prirode i društva.

Za života Lackovića, Vrhovca i Pazelta, Darwina nitko nije ni sanjao. Teološke premise definirale su antropološke prikaze.

Utoliko Szabino znanje iz 20. st. nije moglo imati nikakve veze sa slikarskim rješenjima 18. st. Uostalom, na freskama su pastoralni prizori ljudskih aktivnosti u samoniklim šumarcima koji okružuje graditeljske umjetnine.

Prostor u kojemu se nalaze mračan je i uzak, primjeran razgranatim podrumima toga vremena, prilagođenim raznim vrstama konzerviranih plodina.

U konačnici i najzanimljivije, univerzalni masonski simboli – šestar i kutomjer – izvorno su znakovi zidarskog ceha. U inat masonskim željama, njih ovdje nema, premda još ne bi dokazivali masonsko-jakobinsku urotu.

Štoviše, termin “mason” izvedenica je zidara koji operira čvrstom sirovinom palače i tvrđave. Sam po sebi, upućuje da su mlađi naraštaji masonerije, konstruktora političkog svijeta, nastali na podlozi slobodno-zidarskih, takoreći “frilenserskih” angažmana građevinskih majstora. U godinama kad je rekonstruirao Lackovićevu kuću, Pazelt je upravo bio “frilenser”, vjerojatno jeftiniji od cehovskih pripadnika.

Stigao je u Zagreb na poziv jedne neidentificirane udovice. Kako se njome oženio, čekala ga je borba za učlanjenje u zagrebački zidarski ceh koji je pred njega postavio niz kompliciranih arhitektonskih zadaća nastojeći dokazati da je nedovoljno stručan.

Ne samo da domaća aristokracija, vlasnici nepreglednih vlastelinstava, nije trpjela otvoreno bogaćenje maloplemića, nego se ni zagrebačkim zanatlijama nije sviđala inozemna navala poslovnih takmaca.

Sve u svemu, ako freske iskazuju nešto više od potrebe za dekoracijom podrumskog mraka koji je tada moguće osvijetliti samo titravom svijećom, onda odgovore treba potražiti u Pazeltovoj biografiji: sudbini lutalice u potrazi za privremenim poslodavcima u Sloveniji i Hrvatskoj.

Ne znači da masonskih družina nije bilo. Funkcioniranje hijerahije i obreda opisano je u memoarima njihovih članova. Tijekom 18. st. širili su se kao pomodna pošast aritokratskih krugova koji vrijeme nisu trošili na ratove i potragu za radnim mjestom.

Pa premda je pojam masonskoga bratstva svakako uključivao zov za ravnopravnošću, nije to bio egalitarizam bez granica, ruku pod ruku s prezrenim “misera plabsom”, nego sa staleškom elitom raznolikih etnosa.

Nije isključeno da je Prudentia doista djelovala u Vlaškoj ulici. Čak je moguće da je Lacković od masonske družine ubirao dobar najam.

U svakom slučaju, scena nije potrajala, jer več 1820. godine Vlaška 5 pripada obiteli Čegetak, zatim Klemenčić, onda Baumgartner…

Prvi Žigrović pojavljuje se na samom kraju 19. st. Riječ je o Mirku Žigroviću, susjedu Đure Deželića, s kojim nastupa vrijeme javno priznatog ugostiteljstva među maloplemićima.

Fotografija snimljena 1902. godine ne govori jednu važnu činjenicu: da se u kući cijelo vrijeme nalazila pivnica, uvelike privlačnija za dokonu gospodu od jakobinskih revolucija.
 
(express.hr/uredio:nsp)

Iako tema nije isključivo vezana za Hrvatsku i susjedna područja, kroz povijest su se upravo masonske lože krivile za velika regionalna previranja

Kažu da ‘gdje ima dima, ima i vatre’ pa tako nije deplasirano spomenuti poveznicu Velike lože Srbije i ‘Grand Orient de France’.

Te poveznice su u ložama Zora, Vernost, Ujedinjenje, Panonija, Harmonija i još najmanje pet srpskih manjih organizacija, a veze idu i preko bare, te na istok u Rusiji. Kakva je situacija u Hrvatskoj? Vidjet ćete u narednom tekstu, kao i intervjuu koji sam odradio s jednim njemačkim Hrvatom prije par godina koji je uzgred rečeno i član ponajveće bavarske lože.

Istraživačka grana ‘konspirativnosti’ nije isključiva ‘teorija zavjere’ kada se priča o Masonima i njihovim vezama. Tipična interesna sfera povezana sa svjetovno bizarnim obredima vrlo jasno definira ovo ‘društvo s tajnama’ prema mogućim dogovorima iza zavjese.

Apsolutno je moguće (čak i gotovo sigurno) da se masonska braća međusobno štite, pomažu i spletkare u zajedničkim (ili različitim) interesima. Zato mi i je toliko zanimljivo da analitičari nedvojbeno sumnjaju u interesno-zataškavačke afere religijskih instanci dok su im Masoni kao slična tvorevina puka ‘teorija zavjere’ unatoč čak i pozicijski jačim članovima.

Slobodno zidarstvo je u svojoj osnovi jedna od najstarijih svjetskih bratovština, a po nekim povjesničarima podrijetlo im seže još iz drevnog Babilona i Egipta. Sam spomen njihovog imena najčešće asocira na inicijacije i obrede kojima se članstvo podvrgava, a u pitanju su zapravo alegorije temeljene na masonskoj predaji. Iako se distanciraju od religije, ukoliko pomnije analiziramo njihovo djelovanje i koncepte – imaju velike sličnosti s religijskim institucijama i okultnom (za javnost skrivenom) praksom.

Sami Masoni ovo ‘skrivanje’ legitimiziraju na način da se nove inicijate lakše senzibilizira s članstvom ukoliko nisu upoznati s onim što ih očekuje kroz uspon u hijerarhiji. Red se razvio iz srednjovjekovnih cehova arhitekata i zidara, a Reformacija je uzrokovala regrutiranje bogatih članova koji su postupno stvorili danas poznate interesne cehove u redovima.

Četiri ili više ovakvih cehova, zvanih ‘lože’, udružili su se u Londonu 24. lipnja 1717. i stvorili veliku ložu Londona i Westminstera koja, šest godina kasnije, postaje Velika loža Engleske. Ova Velika loža je majka velikih loža Slobodnih zidara svijeta i od nje su potekle sve priznate Velike lože. Velika loža cijele Engleske nastala je u Yorku 1725. godine, Velika loža Irske u lipnju iste godine, a Velika loža Škotske 1736. godine.

Obred nazvan ‘York’ (Jorški obred) dolazi u nadležnost Velike lože u Londonu kasnije u 18. stoljeću. Dva su slobodnozidarska sistema nazvana Jorški i Škotski obred, a razlikuju se po alegorijama, količini stupnjeva (10 i 33), po hijerarhijskom značaju i po cilju potrage (jedan stremi ka iluminaciji, drugi ka transformaciji).

Među najpoznatije članove slobodnozidarskog bratstva u povijesti ubrajaju se Wolfgang Amadeus Mozart (čija je opera ‘Čarobna frula’ preslika slobodnozidarskog rituala i sadrži ‘magijske’ note), književnik Lav Nikolajević Tolstoj, čiji roman ‘Rat i mir’ navodno veliča ideale bratstva i Carlo Lorenzini (umjetničko ime ‘Colodi’), autor ‘Pinokija’ koji je potpuna alegorija masonske iluminacije. Ključno razdoblje za popularizaciju reda odvija se osnivanjem SAD-a gdje su predsjednici, političari i financijeri bili svi odreda slobodni zidari, a čak su i gradovi nastali po principima ‘svete geometrije’.

Masoni u Hrvatskoj

Masoni se prema dostupnoj literaturi u Hrvatskoj javljaju nakon Sedmogodišnjeg rata, dakle u drugoj polovici osamnaestog stoljeća kada je osnovana loža u Glini 1759. godine. Loža je nosila ime ‘Ratno prijateljstvo’, a trinaest godina kasnije osnovane su lože i u Varaždinu i Zagrebu, kao i Brezovici.

Tada je izabran i prvi Veliki Meštar hrvatske masonerije – Ivan Drašković. Iz tog vremena poznata je i urota mog prezimenjaka Ignjata Martinovića koji je u jeku zabrane Masonerije želio ostvariti revoluciju po uzoru na Francusku. Napoleonske Ilirske pokrajine vratile su članstvo kao statusni simbol i brojni plemići su dijelili članstvo u više različitih loža davajući im time svojevrsnu legitimnost.

U to vrijeme osnovane su lože u Kotoru, Dubrovniku, Splitu, Šibeniku, Rijeci i Karlovcu, a nakon odlaska Napoleonove vojske opet sve odlazi u opskurnost. Zagrebačka loža reosniva se 1892., a raspad Austro-Ugarske potiče svojevrsnu renesansu masonerije potaknutu iznimno moćnim vezama srpske lože s francuskim i britanskim velikim Orijentima. Tada je nastala i Velika loža Jugoslavije.

Početkom Drugog svjetskog rata dolazi najkrvavije vrijeme za Masone – NDH svoje članove otprema u konc logore, gdje isti bivaju mučeni ili ubijeni. Tito je u svoje vrijeme branio javno djelovanje Masona iako i danas kruže priče kako je njegova titula ‘bravar’ samo kodni naziv za masonsku funkciju. Osamostaljivanje Hrvatske rezultiralo je otvaranjem triju loža – ‘Grof Ivan Drašković’, ‘Tri svjetla’ i ‘Hrvatska vila’ koje djeluju pod patronatom ‘Velike lože Hrvatske’, a postojala je i inicijativa za osnivanje lože biskupa Maksimilijana Vrhovca.

Knjiga Branka Šomena ‘Mudrost’ vjerojatno je najsveobuhvatnije djelo o Masoneriji u ovim krajevima, a u drugom tomu priča se i o možebitnom članstvu Aleksandra Karađorđevića, Ivana Meštrovića, Ive Andrića i Miroslava Krleže. Hrvatski Veliki meštar godinama je bio Dragan Kukavica (VLH), no priče u kuloarima govore o tome kako je s obzirom na iznimno slabe veze hrvatskih i renomiranih stranih loža (u čemu je Srbija daleko jači ‘igrač’) na tu poziciju nedavno ustoličen odvjetnik Marijan Hanžeković, inače i novopečeni vlasnik EPH-a i član Rockefellerove Trilateralne komisije. Je li to istina, ne znamo, a u nastavku pročitajte i intervju s bavarskim Masonom hrvatskog podrijetla (Leon, 55) koji sam odradio u jednom zagrebačkom kafiću prije otprilike godinu i pol.

Iako je vidno da sugovornik daleko bolje poznaje materiju, zbog zavjeta nije želio previše otkriti – samo je potvrdio da je iniciran po masonskom obredu i nije prešao prvih deset stupnjeva. Razine, kako nam je potvrdio, ponajviše se razlikuju po novim skrivenim znanjima, načinu pristupa, zakletvi i rukovanju. Tako je dodao da mu je posebno zapala za oko fotografija bivšeg premijera Ive Sanadera i bivšeg guvernera Željka Rohatinskog koji su međusobnim rukovanjem ‘kopirali Masone’.

Možemo ustvrditi i da je bio vidno ciničan na bilo kakve upite u potencijalnim Hrvatima u masonskom redu. ‘Srbi su daleko dinamičnije prepoznali značaj društva dok Hrvati i dalje ovise o zaostalim tajnim službama i reliktima prošlosti. Ugled države ovisi o ugledu domaće masonske lože’, započeo je Leon, inače prosjedi i proćelavi muškarac bez njemačkog naglaska. Nažalost, nemoguće je potvrditi relevantnost njegove priče osim sličnih storija u referentnim knjigama.

INTERVJU SA ČLANOM LOŽE

“U Masone ulazite preporukom, za mene je agitirao vlasnik tvrtke za koju radim. Nisam kao svi otišao u ložu zbog znatiželje, htio sam postati inicijat zbog koristi što mi nitko nije zamjerio. Dobio sam halju sličnu kakvoj luđačkoj košulji sa zavrnutom nogavicom, otkopčanim gornjim dijelom i štrikom oko vrata… Kasnije sam doznao da je to alegorija na crkvena smaknuća u Srednjem vijeku. Iskreno, nije me se previše dojmilo, čak sam mislio da se nalazim među ridikulima’, slikovito je opisao ulazak u ložu i pristupanje prvom stupnju masonerije.”

“Kasnije mi je izrecitirana klasična zakletva, prislonjen nekakav bodež na prsa i morao sam se pokloniti Velikom Arhitektu svemira. Othodao sam s povezom na očima koji krug po loži, zatim su mi na sve upite Meštra odgovore navodili ostali meni nepoznati pojedinci, te mi je na kraju skinut povez. Izuzev klasičnih stupova Boaza i Jakina, upoznat sam i s dobro poznatim simbolima – kutomjerom i šestarom.”

Leon je dodao da su mu za kraj kao u školi uručena pripremna pitanja za sljedeći stupanj jer će ovaj puta sam morati odgovarati na upite. Dobio je i prilično skromnu bijelu pregaču kao poklon, a nakon svega se dobro slavilo na, po njegovom mišljenju, neformalnom druženju. Otkrio nam je i da se svi detalji uz par namjernih krivih podataka nalaze u knjizi ‘Hiramov ključ’ autora Christophera Knighta i Roberta Lomasa. Leon je išao tako daleko da je uvjeren kako su autori ili lažni Masoni ili namjerni manipulatori.

“Inicijacija na drugi stupanj bila je za titulu ‘Brata’. Ovaj puta sam na sebi nosio samo onu kožnu pregaču, a nakon uspješnog polaganja ispita, opet sam se obukao u istu odjeću kao i na prvoj ceremoniji ali s nešto izmijenjenom simbolikom. Moram priznati kako su mi otkriveni isključivo oni podaci koje sam već više puta pročitao u raznim knjigama. Nakon svega je naravno uslijedila neformalna večera. Nisam bio nimalo impresioniran”, dodaje njemački Hrvat.

“Treći stupanj je bio najbizarniji. U potpunom mraku sam nakon dugog monologa braće ispred sebe o mistici Masona morao postati jedan od aktera priče o Hiramu Abifu – glasovitom začetniku reda. Čitav niz očito dobro uhodanih događanja iz posljednjih Hiramovih trenutaka i ubojstva. Položili su me na tlo i ‘sahranili’ uz konstantne navode dijelova legende. Kasnije je ipak bilo daleko bizarnije”, nastavlja Leon.

“Nakon mraka osvijetljen je grob s lubanjom i kostima, poput piratske zastave. Nakon što su me uvjeravali u ‘neizbježnu sudbu’, okrenut sam u drugom smjeru, navodno prema istoku i ‘zvijezdi Danici’, donositelju svitanja i jutarnjoj zvijezdi. Znao sam da se radi o Veneri iliti, kako pojedini kritički katolički krugovi pišu – Luciferu… Postao sam punopravni Mason”, završava priču.

Kasnije nam je objasnio da je priča o Luciferu zapravo alegorija i da mu je smiješno kako katolička crkva takav koncept odbacuje, a s druge strane slavi zvijezdu Danicu. Dodao je i da su u ovim početnim stupnjevima uklonjeni svi metalni predmeti s inicijata dok ih on nije morao ukloniti iz jednostavnog razloga – jer ne nosi nikakav nakit. Što se tiče situacije u Hrvatskoj, priznao je da postoje ‘određene strukture’, ali se samo smijao na bilo kakve upite o važnosti pojedinih članova.

Eventualnu poveznicu tajnovitih bavarskih Illuminata i Masona nije želio komentirati, izuzev mišljenja da je riječ o ‘medijskoj gluposti’, a također nije previše govorio niti o svojem trenutnom statusu. Nakon dugotrajnog monologa i opisa inicijacije u prva tri stupnja, očigledno vidjevši da su započela razna pitanja, Leon se zahvalio na razgovoru i napustio je prostorije ugostiteljskog objekta. Koliko je cijela priča istinita i ‘pije vodu’, teško je zapravo procijeniti – informacije su zapravo šture…
 
Video od 1939 – inicijacija u masonsku ložu Grand Orient de France

 
(blog.vecernji, youtube.com/uredio: nsp)

Londonska Velika loža utemeljena je 1717., prva francuska loža osnovana je 1725., a već 1742. conte Sigismund Gondola (Gundulić) bio je prvi hrvatski plemić koji je postao mason i koji je imenovan meštrom slobodne zidarske lože u Beču.

Kada se francuski liječnik i slobodni zidar Brasson 1754. doselio na Brač, a potom 1754. u Glini osnovana prva loža slobodnih zidara na tlu Hrvatske, masonerija se nezaustavljivo počela širiti po Hrvatskoj. I tako to traje već više od dva i pol stoljeća, piše Branko Šömen u nedavno objavljenoj knjizi “Mudrost”, prvom dijelu sveobuhvatne trilogije o povijesti slobodnih zidara na ovdašnjim prostorima.

Za Branka Šömena slobodno zidarstvo je izrazito pozitivno, svojevrsni put ka prosvjetljenju i traženju pravednosti bez monopola na vjeru. Ovakav stav ne iznenađuje – Šömen je bivši mason, i kako sam kaže, iz Velike lože Jugoslavije izbačen je zbog političkih neslaganja. U razgovoru za Jutarnji, Šömen je objasnio kako je “Mudrost” prvi dio trilogije “Mudrost, Snaga i Ljepota”, koju je pisao dvadeset godina, skupljao dokumentaciju po arhivima, knjižnicama i ložama, listao stare, slobodnozidarske revije Šestar; Neimar, Glasnik, i pročitao stotine knjiga, koje su pisale o slobodnom zidarstvu.

“U Hrvatskoj sam s prijateljem registrirao biografije 1800 slobodnih zidara koji su umrli, jer se o živima ne piše.

Negativna mišljenja

Među njima je mnogo eminentnih ljudi, intelektualaca, pravnika, pjesnika, slikara, humanista, a pored biskupa Galjufa i Vrhovca još 42 katolička svećenika. Negativno mišljenje o slobodnim zidarima prevladava posebno u državama s pretežno katoličkim vjernicima. Danas slobodni zidar može biti ateist, ali i katolik, židov, musliman, ali u ložama se ne govori ni o politici ni o Crkvi. Slobodno zidarstvo je jedina organizacija koja je preživjela sve političke sisteme. Danas je u svijetu više od šest milijuna slobodnih zidara.

U Velikoj loži Hrvatska radi više od 350 ljudi. Oni su ljudi na dobrom glasu, pošteni, pravedni, jer jedna od točaka njihova statuta kaže: slobodni zidari vole svoju domovinu. A kako ljudi ne znaju odnose unutar slobodnozidarske organizacije, ciljeva i namjera, dolazi još uvijek do nesporazuma, jer ljude više zanima što slobodno zidarstvo nije, nego što u stvari jest”, rezimira Šömen.

Šömenova knjiga opisuje mističnu povijest masonerije; otkako je u Hrvatskoj osnovana prva lože, masoni su se počeli brzo širiti od Zagreba, Varaždina, preko Križevaca, Osijeka, do Splita i Dubrovnika. Masoni nisu negirali postojanje Boga, ali u svjetonazoru 18. stoljeća bili su antiklerikalni i liberalni, i pristupali su im plemići, časnici, trgovci, suci i dio svećenstva.

Jedan od vodećih masona bio je zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac, član lože Mudrost, čiji je utemeljitelj grof Ivan Drašković, a jedan od “braće” bio je i biskup Josip Galjuf.

Filozofija masona

Vrhovac je bio atipičan biskup: za razliku od većine klera, bio je slobodni zidar, jakobinac, prikriveni protivnik Habsburgovaca, a privatno se družio s ateistima, revolucionarima i pobornicima prosvjetiteljstva. Bio je jako bogat i zauvijek je promijenio izgled Zagreba, kad je započeo uređivanje današnjeg Maksimira. Na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće slobodni zidari sve više prihvaćaju načela Francuske revolucije “Sloboda, jednakost, bratstvo”, i tako se definitivno svrstavaju među neprijatelje Habsburgovaca, ali i Katoličke crkve.

Maksimilijan Vrhovac više od četrdeset godina uspješno je balansirao između privatne sklonosti idejama masonerije, i visokog položaja u Crkvi i monarhiji. Masoni su, premda u manjoj mjeri, doprli i do Srbije i posredno utjecali na političke događaje i sporove koji ni danas nisu riješeni. Tako je mason Franjo Zach, blizak prijatelj Ljudevita Gaja, predložio Iliji Garašaninu da Srbija povede okupljanje južnoslavenskih naroda, ali ispalo je drugačije.

Zachov prijedlog upućen Garašaninu počinje formulacijom “Nova južnoslavenska država davala bi Europi sve garancije”. Umjesto toga, Garašanin u Načertaniju, svojevrsnom velikosrpskom programu, piše: “Nova srpska država davala bi Europi sve garancije…” Tako je Garašanin na neki način masonsku podršku ideji jugoslavenstva iskoristio kao podlogu plana stvaranja Velike Srbije. “Tada se u beogradskoj javnosti uvriježilo i mišljenje da je slobodno zidarstvo organizacija liberalne buržoazije”, zaključuje Šömen. Ništa bolje mišljenje o masonima nije vladalo u Katoličkoj crkvi.

Kako i bi kada su netom pred početak Drugog svjetskog rata osnovna načela zagrebačke Lože Maksimilijan Vrhovac nabrajala “uvođenje civilnog braka, ukidanje celibata, slobodnu školu, slobodu misli i savjesti, ukinuće crkvenih redova i da hrvatska politika može biti isključivo slavenska politika…”

Neprijatelji Crkve

Razumljivo da su zbog ovakvih stavova masoni proglašeni najopasnijim neprijateljima Katoličke crkve, o čemu je još prije dvadeset godina pisao Ivan Mužić. Prema Mužiću, službeno masonstvo u Hrvata bilo je, prema masonskoj dokumentaciji, protuhrvatsko jer je zastupalo jugoslavensku državnu ideju i postavljalo se izrazito neprijateljski prema ideji samostalne hrvatske države. Uz to, masonstvo je bilo i protukatoličko jer je htjelo odvojiti Katoličku crkvu u Hrvata od Rima i tako uništiti rimokatolicizam u Hrvata. Druga optužba protiv slobodnih zidara odnosila se na njihovu ulogu u pokušaju spašavanja Jugoslavije.

Pritom je meta postao čak i Franjo Tuđman, kojega desnica napada da nije uspio prekinuti polustoljetni kontinuitet vladavine eksponenata komunističkih i masonskih struktura nad Hrvatskom. “On je htio ostvariti samostalnu Hrvatsku utemeljenu na kršćanskim etičkim zasadama, kojoj će se priključiti Hrvati iz zapadne Hercegovine i dijela Bosne.

Slučaj Franje Tuđmana

Masonski graditelji novoga svjetskoga poretka, motivirani antiteističkim svjetonazorom i stvaranjem svijeta bez granica, doživjeli su Tuđmana kao sablast prošlosti čije se obnavljanje po potrebi mora i nasiljem onemogućiti. Oni se u svojoj subverziji služe novinama, radijskim i televizijskim emisijama”, teza je Ivana Mužića. Iz perspektive Branka Šömena, stvarnost je drukčija: “Mnogi su pokušavali zaustaviti raspad Jugoslavije, ali ne i slobodni zidari.

Slobodno zidarstvo se u jugoistočnoj Europi počelo razvijati poslije pada Berlinskog zida pa tako nije moglo utjecati na raspad nekadašnje države”, rezolutan je Šömen. Ipak, i on je krajem 80-ih zbog politike došao u sukob s beogradskim masonima, i naposljetku bio isključen iz Velike lože Jugoslavije: “Tada, na početku razvoja slobodnog zidarstva u nas, kada je počela raditi deputacijska loža Illyria, sastavljena od austrijske, slovenske i hrvatske braće u traganju za novom slobodnozidarskom organizacijom, neki su od nas došli u konflikt s beogradskom braćom.

Za razliku od njih, nas su zanimala humanistička načela, a ne politički prestiž”, kaže Šömen. Za četiri mjeseca izlazi drugi – po svemu sudeći najintrigantniji dio trilogije – pričao o masonskom utjecaju na političke procese u Kraljevini Jugoslaviji, teroru ustaškog režima i bijegu u izolaciju u socijalizmu. Uostalom, kralj Aleksandar Karađorđević, Ivan Meštrović i Ivo Andrić bili su utjecajni masoni. Iako ima indicija da su isto bili i Josip Broz Tito i Miroslav Krleža, nikada nisu pronađene njihove pristupnice.
 
 
izvor: jutarnji.hr/uredio: nsp
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=12586"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
banka, banke, krediti, kamate, otkup zlata

INTERVJU: DRAGAN KUKAVICA,

VELIKI MAJSTOR VELIKE LOŽE HRVATSKE

Dragan Kukavica osnivač je i utemeljitelj Velike lože Hrvatske Slobodnih zidara. Obnašao je skoro sve dužnosti u VLH, a sada je Veliki majstor Velike lože Hrvatske 1991.

Iz bogatog životopisa treba istaknuti da je diplomirao na Kemijsko-tehnološkom fakultetu i dobitnik je nagrade Sveučilišta u Zagrebu za znanstveni rad studenta koji je radio na Institutu Ruđer Bošković.

Ideja Slobodnih zidara je da se radom na samima sebi izgrađujemo i na taj način djelujemo u društvu da postajemo bolji, moralniji, odgovorniji.

Nakon što je volontirao na Institutu Ruđer Bošković, zapošljava se na Kemijsko-tehnološkom fakultetu kao asistent 1979. Nakon toga prelazi u Istraživački institut Pliva. Magistrirao je iz područja tehničkih znanosti na Sveučilištu u Zagrebu, a osim toga studirao je i filozofiju na Filozofskom fakultetu. Osnovao je i privatnu tvrtku Kemograf koja je proizvodila dezinficijense i grafička sredstva gdje je obavljao poslove predsjednika uprave. Nakon toga kupuje kao jedini vlasnik tvrtku Horus koja ima optičku djelatnost i bavi se proizvodnjom biocida te je zastupnik multinacionalne kompanije Arch Chemical i pokriva Hrvatsku, BiH i Makedoniju. Osnivač je i dugogodišnji predsjednik Hrvatsko-američkog društva, jednog od najvećih društava takvog tipa u Hrvatskoj.

madeIN: Što je slobodno zidarstvo, odakle vuče korijene i kakva je slobodnozidarska tradicija u Hrvatskoj?

Dragan Kukavica: Slobodno zidarstvo je dio ljudske povijesti koji možemo bolje razumjeti ako ga smjestimo u povijesni, društveni i kulturni kontekst. Ne možemo ga jednodimenzionalno definirati, ali mogli bismo reći da je slobodno zidarstvo moralno-etička zajednica slobodnih ljudi na dobrom glasu koja otvara cijeli spektar propitkivanja, moralnih, etičkih, filozofskih, teoloških promišljanja o temeljnim načelima etike i morala s jedne strane i prakse koju prakticiramo u svakodnevnom životu s druge. Slobodno zidarstvo je međunarodni pokret humanističkog opredjeljenja koji se slobodnim zidarima prenosi u njihovim ložama putem ritualnih radnji. U poštovanju prema ljudskom dostojanstvu, slobodni zidari se zalažu za toleranciju, slobodan razvoj ličnosti, dobročinstvo i opću ljubav prema ljudima. U tom smislu ono se obraća pojedincu da ga tom duhu pouči.

Slobodno zidarstvo ne može se objasniti, već se mora doživjeti jer počiva na unutrašnjem doživljaju svakog posvećenog. Počiva na onome koji ulazi u ložu i na onome što sa sobom donosi u bratstvo – razmišljanju, radnjama i osjećajima ili, kao što brat Goethe opisuje taj naš cilj s dvije riječi: razmišljati i činiti. Tako će svaki slobodni zidar imati svoje mišljenje o bratstvu do kojeg je došao na subjektivan način i to je ta tajna koju svaki za sebe otkriva. Tradicija slobodnog zidarstva u Hrvatskoj je duga i ima svoje početke s osnivanjem spekulativnog slobodnog zidarstva u svijetu mada je u povijesti Hrvatske slobodno zidarstvo imalo diskontinuitet u svom organiziranom djelovanju.

MI: Jesu li masoni postojali i aktivno djelovali u bivšoj Jugoslaviji? Ako nisu, kada počinje obnova i u kakvim se okolnostima ona odvija?

DK: Za bivše Jugoslavije cijelo vrijeme postojao je organizirani rad slobodnih zidara u Hrvatskoj. Zabranjen im je rad početkom Drugog svjetskog rata kada je većina slobodnih zidara uhićena i odvedena u logor Gradiška i Jasenovac. Obnovljeno slobodno zidarstvo u Hrvatskoj počelo je s radom nakon uvođenja slobodnih izbora u Jugoslaviji i posebno stvaranjem slobodne i nezavisne Hrvatske kad je stvorena Velika loža Hrvatske.

MI: Iz kojih je zemalja stizala potpora za obnovu?

DK: Iz Austrije i SAD-a.

MI: Ako je taj proces trajao paralelno s burnim političkim događajima, jesu li to bili odvojeni procesi ili su se iz najrazličitijih razloga ispreplitali?

DK: Slobodno zidarstvo kao organizacija ne bavi se aktivno politikom i ne zauzima političke stavove. Zauzimaju se za načela poput Deklaracije o ljudskim pravima i za trodiobu vlasti kao opće civilizacijsko pitanje.

MI: Koja je prva loža obnovljena, kakav je bio odnos s politikom i crkvom te kada službeno počinje djelovati Velika loža Hrvatske?

DK: Prvo je stvorena Deputatska loža Illyria, mješovita loža Slovenije, Hrvatske i Austrije pod jurisdikcijom Velike lože Austrije, i stvorene su pretpostavke za unošenje svjetla u Hrvatskoj tako da su osposobljene tri lože od braće iz Hrvatske i nazivaju se loža Hrvatska vila, loža Grof Ivan Drašković i loža Tri svjetla te je uneseno svjetlo od Velike lože Austrije. Neke posebne odnose s politikom i crkvom nismo imali.

MI: U kojim gradovima danas djeluju lože, koliko je masona u RH i kojim društvenim slojevima pripadaju?

DK: Postoje lože u Rijeci, Istri, Varaždinu i Zagrebu i ima više od 300 članova. Npr. 1940. godine ih je bilo više od 2000 u Hrvatskoj, a s približno istim brojem stanovnika u Virginiji postoji više od 2000 loža i preko 30.000 članova. U Hrvatskoj ima najviše sveučilišnih nastavnika među slobodnim zidarima.

MI: Kakav je odnos slobodnih zidara s crkvom?

DK: S dijelom članova Biskupske konferencije mogli bismo reći da su odnosi korektni i postoji uvažavanje s obje strane. Zalažući se za načela i djelovanja koja su opće dobro, gradimo mostove na onom što imamo slično u poslanju. Ono što nas razdvaja nije predmet rasprava i ignoriranja. S Vatikanom direktno nemamo kontakata. Mislim da ima puno prostora, uz više tolerancije i uvažavanja, da se otvori dijalog u dobroj namjeri za opću korist. Velik dio problema u odnosima vidim u nepoznavanju jednih i drugih i mislim da se, kad postoji dobra volja, može puno više učiniti.

MI: Vrlo često se baš masoni povezuju s tajnim centrima moći, teorijama zavjera, upravljanjem ključnim povijesnim događajima iza scene. Koliko istine ima u tome i jesu li masoni organizacija koja upravlja svijetom?

DK: VLH je zauzela stav koji zastupa niz loža u Europi i svijetu – da vodeće političare koji obnašaju izvršne političke funkcije ne primamo u članstvo dok obnašaju svoje funkcije. Ako tijekom vremena pojedini članovi postanu nosioci izvršnih funkcija u politici, to toleriramo i članova koji su obnašali takve funkcije imamo. Oni su obični članovi VLH s ništa većim ili manjim obvezama i utjecajem unutar VLH. Pokušavamo se ravnati načelima o ljudskim i moralnim vrijednostima kod prijema, a ne time koliko je netko utjecajan u društvu s pozicije moći.

MI: Zauzimaju li slobodni zidari ključne društvene položaje u RH?

DK: Ne.

MI: Kako se uopće postaje slobodni zidar i tko to može postati?

DK: Slobodni zidar se postaje na prijedlog člana VLH koji ima stupanj majstora i koji je jamac novom članu. Kada kandidat prođe proceduru, tako da nitko iz lože nema primjedbi na njegovo primanje i dva informatora iz lože daju pozitivno mišljenje, pristupa se balotaži, tj. tajnom glasovanju – članovi lože ubacuju bijelu kuglicu ako se slažu da kandidat bude primljen ili crnu kuglicu ako kandidat ne može biti primljen. Naravno, balotaža mora biti svijetla, tj. svi članovi lože moraju baciti bijelu kuglicu. Članovi ostalih loža preko svoga starješine i VM VLH mogu imati primjedbu na kandidaturu člana kojeg se prima i takav se slučaj raspravi sa VM VLH ako se starješine ne usuglase oko primanja. Kandidat i budući član treba biti (a mi se svesrdno zalažemo) muškarac na dobrom glasu i preferiraju se njegove moralne kvalitete.

MI: Ulaze li među vas i karijeristi, ljudi koji misle da će kroz vas ostvariti ambicije i je li to opasnost po imidž društva? Kako se nosite s tim?

DK: Na žalost, i takvi zalutaju među nas, no kad vide da preko slobodnih zidara ne mogu realizirati neke ciljeve koje mi smatramo da nisu u duhu onog zbog čega smo slobodni zidari, onda sami odu, a one koji su uporniji u tim nakanama i ne prilagode se našim sadržajima u djelovanju, zamolimo da odu, tj. da se pokriju.

MI: Zašto je masonstvo tajna organizacija i kako u skladu s tim možete promicati svoje ideje?

DK: Bolje je rečeno da masonstvo nije tajna organizacija, nego da se bavi tajnama jer svugdje u svijetu slobodni zidari su legalna udruženja koja se registriraju po važećim zakonima i propisima u zemlji u kojoj djeluju i to je jedan od temeljnih uvjeta da vas ostale velike lože priznaju i da vas Velika loža Engleske isto prizna. Ideja slobodnih zidara je da se radom na samima sebi izgrađujemo i na taj način djelujemo u društvu da postajemo bolji, moralniji, odgovorniji. Slobodni zidari žele se razvijati na dobrobit sebe i društva u kojem jesu, uvažavajući i obvezujući se poštivanju Deklaracije o pravima čovjeka, o toleranciji i ostalim vrijednosnim razlozima koje su općeljudski prihvaćeni kao moralne vrijednosti čovječanstva. Smisao je prije svega rad na sebi u duhu tih vrijednosti, no koliko se to uspijeva, uvijek je za raspravu i analizu.

MI: Možete li odgajati cijelu naciju prema vlastitim duhovnim stavovima?

DK: Ne. To je pretenciozan zahtjev, ali smo dio karike koja uz obitelj, crkvu, društvo potpomaže općem boljitku zasnovanom na univerzalnim vrijednostima morala i etike.

MI: Mogu li masoni javno istupati kao masoni, imaju li se pravo takvima predstavljati i postoje li sankcije za one koji prekinu zavjet šutnje?

DK: U ime organizacije VLH može prema javnosti nastupati jedino Veliki meštar VLH ili po njemu ovlašteni član VLH. Svaki član može za sebe reći da je mason i u svoje ime nastupati u javnosti, ali pri tome ne smije govoriti imena drugih članova VLH i ne smije govoriti o ritualima koji su više anakronizam nego neka tajna jer ima niz objavljenih knjiga s ritualima koje možete pročitati ili vidjeti na internetu.

MI: Kakva je povezanost sa slobodnim zidarima u svijetu i je li bilo akcija u kojima ste ili u kojima ćete pomagati Hrvatskoj da što bezbolnije prođe integrativne procese?

DK: Postoji niz službenih kontakata između velikih loža koje su priznate i regularne, no svaka velika loža je samostalna i ne postoje nikakve obvezujuće odluke, mišljenja ili stavovi od drugih velikih loža. Integrativni procesi kao ulazak u EU i slično su stvar usvajanja standarda i načina ponašanja cijele države, a ne stvar lobiranja ovakvih ili onakvih, ali članovi VLH po svojem habitusu sigurno dijele vrijednosti europske civilizacije i povijesti pa kao pojedinci djeluju na te procese kao aktivni članovi na svom radnom mjestu, u svojoj obitelji, u društvu.

MI: U kojem će se pravcu slobodno zidarstvo razvijati i kakva je budućnost masonstva?

DK: Naspram ove svjetske krize koja je kriza civilizacije, što može uraditi institucija kao slobodno zidarstvo? Blago rečeno – ništa, pogotovo ako se od nje očekuje neka vrsta čuda i magičnog riješenja. Slobodno zidarstvo poput crkve ili neke druge humanitarne organizacije našeg društva može pomoći u suzbijanju neravnoteže i zla kojim je ojađeno čovječanstvo, kao ljudi dobrih namjera i dobre vjere svjesni slabosti sredstava i značajnih teškoća s kojima se sudaramo.

Da bi se promijenio život, najprije treba nastojati da se promijeni mentalitet ljudi i probude njihove savjesti, potičući ih na razmišljanje, ohrabrujući im pokušaje i dajući potporu tom naporu i volji da ga se ostvari. Ono što može slobodno zidarstvo ponuditi čovjeku, to su određen prostor i alati, određeno mjesto i metode. Mjesto je loža pravedna i savršena, svjetovno i duhovno mjesto smješteno u prostoru i vremenu, mjesto gdje se sreću ljudi koje su držali udaljene jedne od drugih uvjeti života, religiozna uvjerenja i politički stavovi, ideološki sistemi, nacionalnosti i klase, umjesto pravog dijaloga koji podrazumijeva priznanje da u svakom čovjeku postoje sloboda i razum.

Svaki dijalog podrazumijeva recipročnu toleranciju, a toga u svijetu osjetno manjka. Slobodno zidarstvo ne može se nametati ljudima, dati definitivne i cjelovite odgovore, ali ono poziva na istraživanje i traganje za saznanjem i ljubavlju za osvajanje mudrosti. Ordo ab Haos – Fiat lux. Ta pitanja i mnoštvo drugih u traženju odgovora i puteva bila su aktualna kako u prošlosti, također će biti i u budućnosti pa će slobodno zidarstvo činiti prilagodbe da promišlja, traži puteve i odgovore kako je i do sada činilo, što mu daje vanvremensku dimenziju i time vidim opstojanost i u budućnosti kao ideji i organizaciji.

MI: Često se može čuti kako su masonski krugovi bili protiv samostalne hrvatske države i da su na tome aktivno radili.

DK: Masonske organizacije ne djeluju na takav način i takve tvrdnje, blago rečeno, nisu istinite i spadaju u niz predrasuda koje postoje o slobodnom zidarstvu

MI: Je li vaš rad humanitaran, možete li govoriti o nekim konkretnim akcijama i zašto se oko tog dijela šuti?

DK: Jedan od važnijih načina djelovanja slobodnih zidara je humanitarnost i pomaganje ljudima u potrebi. Bilo je niz nevelikih humanitarnih akcija, primjetnih naročito prema djeci, no smatramo da pomoć dolazi iz srca i želje da pomognemo i mislimo da od toga ne treba raditi marketing.

MI: Kakva je klima prema masonima u Hrvatskoj?

DK: Postoji, mogli bismo reći, pravilo da je odnos prema slobodnom zidarstvu indikator odnosa društva prema demokraciji i mogli bismo reći da je, što je situacija u nekoj zemlji bolja, to povoljniji odnos prema slobodnim zidarima. Takav period je najplodonosniji za društvo i za slobodne zidare, a kad u nekom društvu ili državi stagnira cjelokupna situacija, imamo stavove koji se plasiraju u javnosti da su masoni krivi za sve, od toga da nogometna reprezentacija nije otišla na svjetsko prvenstvo pa do pada standarda, recesije, svinjske gripe ili ne znam čega još, ali mašta radi.
 
 
(madein.hr/uredio:nsp)
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=12253"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

Organizacije pod pokroviteljstvom masona ili slobodnih zidara oduvijek su bile nekako skrivene od očiju javnosti, a opet raskrinkane tek toliko da se znalo kako postoje ili kako su nekada na određenom prostoru djelovalo. Osijek je također kao jedan od većih gradova Hrvatske u prošlosti bio snažno uporište masona.

Prva masonska loža u Osijeku osnovana je 1773. godine, a utemeljitelj,  ujedno i prvi Starješina lože bio je grof Stjepan Niczky. Nosila je naziv Budnost i bila je jedna od najutjecajnijih i najznačajnijih masonskih loža ne samo na prostorima Hrvatske, nego i cijele regije.

Prema nekim podacima prvo sjedište bilo je unutar kuće Leibinger (ugao današnje Fringerove i Franjevačke ulice) koja je u to vrijeme radila kao jedna od najpoznatijih osječkih gostionica „Tri potkove“. Spomenuta je loža bila aktivna sve do 1791. godine kada se ugasila ili pritajila što je bila česta pojava u povijesti masonstva, osobito kada se nalazila u opasnosti kao tada pred Habsburškom Monarhijom.

Masonske lože u Hrvatskoj i svijetu u 18. su stoljeću ponovno oživjele prilikom Napoleonovih pohoda, ali su ubrzo njegovim porazom i one postupno ugašene.

U Osijeku se tek 1912. godine ponovno pojavljuje, odnosno javnosti postaje očita masonska struja i to ponovno pod nazivom lože Budnost (Vigilantia). Pokretač novog vala masonstva ovaj je puta bio Mirko Hermann, a poznati osječki arhitekt i mason Viktor Axman napravio je nacrte današnje zgrade kina Uranie koje je tada bilo sjedište masonskog pokreta u Osijeku.

Ta je pak loža djelovala sve do 1940-ih kada se sama raspustila ponovno pod prijetnjama ratnih zbivanja u Hrvatskoj i svijetu.

Tko su bili članovi masona?

Općenito je poznato kako slobodni zidari vrlo temeljito biraju svoje članove. Nekada je to možda bilo i otvorenije nego danas pa kruže informacije da se čak i znalo kome se prijaviti za službovanje toj organizaciji.

Osječkoj loži iz 1912. pripadali su prema nekim izvorima zubar Maks Arminski, liječnik Adolf Stark, zastupnik Našički Julije Gutmann te brojni imućni i moćni veletrgovci i industrijalci, ali i svećenici.

U ostalim dijelovima Hrvatske neki od poznatijih povijesnih osoba također je nosilo sa sobom pečat masonstva, a najpoznatiji među njima svakako su pisac Petar Hektorović koji je utemeljio prvi slobodnozidarski hram na Hvaru, grof Ivan Drašković te biskup Maksimilijan Vrhovac.

Jasno je dakle kako je već tada masonsko društvo pomno birano između elitnih krugova ljudi, a iz toga se nadalje da iščitati kako su imali u svojim rukama sve važnije institucije i sektore – zdravstvo, obrazovanje, financije.

Nakon Drugog svjetskog rata, masoni su se ponovno povukli daleko od znatiželjnih očiju javnosti, a tek u posljednjih dvadesetak godina počeli su djelovati “aktivno”, štoviše počeli su otkrivati sve više detalja iz svojih krugova.
 
 
(kultura-osijek.com/uredio:nsp)
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=12228"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

Osnovna organizacijska struktura slobodnog zidarstva je loža. Unutar neke zemlje lože su organizirane u velike lože, s tim da neke zemlje, poput Velike Britanije, imaju više takvih loža.

Članstvo je hijerarhijski poredano kroz tri stupnja (šegrti, djetići, majstori) po tzv. Ivanovoj opservanciji. Prema škotskoj opservanciji postoje trideset i tri stupnja.

Povijest

Prve masonske lože nastale su u Engleskoj. Uoči Ivandana 24. lipnja 1717. godine, četiri londonske lože stvorile su veliku ložu za London i Westminster, koja je šest godina kasnije postala Velika loža Engleske. Masonerija je u Engleskoj bila oružje kojim se služila britanska politika, a u 19. stoljeću sve više ima utjecaja na druge države preko određenih loža. Članovi nekih loža bili su, među ostalima, engleski kraljevi i poznati političari Edvard VII., David Lloyd George, Winston Churchill i dr.
Inicijacija u masonski pokret u 18. stoljeću

Francuski mislioci Voltaire, Denis Diderot, Jean-Jacques Rousseau, Victor Hugo i drugi kao članovi loža unose revolucionarne, buržoaske ideje protiv feudalnog poretka. Njemačke lože, za razliku od ostalih, u svoj program uvode kršćanski nauk. Okupljaju mnoge filozofe, pisce i glazbenike, npr. Johann Wolfgang von Goethe, Johann Gottlieb Fichte, Wolfgang Amadeus Mozart, Ludwig van Beethoven.

Kritika Slobodnog zidarstva

Neki kršćanski krugovi smatraju da je “Slobodno zidarstvo” u biti obožavanje Sotone kao vrhovnog arhitekta Svemira. Albert Pike jedan od većih mislilaca u masoneriji otvoreno je zastupao takav stav. Papa Klement XII. u enciklici “In eminenti” (28. travnja 1738.), također je osoudio Slobodno zidarstvo kao sotonizam. I neki drugi imali su sličan stav kao npr. Anatolij Berestov koji zaključuje da je masonstvo stvarni sotonizam, a masonska loža sotonska crkva

Masoni i Mormoni

Iako neki misle da osim sličnosti u imenu nemaju nekog drugog zajedništva činjenica je da je osnivač Mormona Joseph Smith od 1842. do 1844. bio mason. Sve restrikcije za članstvo masonima u Mormonskoj crkvi ukinuo je tadašnji prorok Spencer W. Kimball 1984. godine.

Slobodno zidarstvo u Hrvatskoj

Masoni se u Hrvatskoj pojavljuju u drugoj polovini 18. stoljeća, kada ga uvode časnici koji su sudjelovali u Sedmogodišnjem ratu (1756.-1763.). Prva hrvatska loža osnovana je na teritoriju Vojne krajine, u Glini 1759. godine pod nazivom Ratno prijateljstvo. Sljedećih godina osnivane su lože i u drugim gradovima, tako 1772. u Varaždinu i 1773. u Zagrebu.

Godine 1777. utemeljena je u dvorcu Brezovici kraj Zagreba, Hrvatska velika loža na čelu s prvim velikim meštrom grofom Ivanom Draškovićem.

Za vrijeme Francuske revolucije, masoni su bili izloženi progonima pa se bilježi pad njihove aktivnosti da bi se u doba Napoleonovih ratova, masonske lože počele osnivati u južnohrvatskim gradovima. Nakon 1918. godine središnja loža nove države, Kraljevine SHS (Jugoslavije) bila je Velika loža Jugoslavije.

U ljeto 1940. godine zabranjen je rad slobodnih zidara u Kraljevini Jugoslaviji. Po njenom slomu, ni nova vlast NDH nije dozvoljavala njihov rad, štoviše mnogi su istaknuti masoni bili deportirani u logore. Obnova slobodnozidarske djelatnosti započinje 1990-ih s raspadom SFRJ.

Danas u Hrvatskoj djeluju tri lože – Grof Ivan Drašković, Tri svjetla i Hrvatska vila. Velika loža Hrvatske osnovana je 1997. godine. Od 2003. godine hrvatski masoni koji prakticiraju škotski obred organizirani su u Vrhovno vijeće Starog i prihvaćenog slobodnozidarskog škotskog reda za Hrvatsku.

U prošlosti bilo je više istaknutih Hrvata koji su bili članovi masonskih loža, primjerice poput grofa Janka Draškovića. Neki tvrde da je i biskup Maksimilijan Vrhovac također bio slobodni zidar. Navodno je ostao vjeran slobodnom zidarstvu do kraja života
 

Templari i masoni, dio 1

 
Templari i masoni, dio 2

 
 
(uredio:nsp)