Politolog i tata dvije kćeri iz Slavonskog Broda piše o stravičnom iskustvu

Bio je sasvim lijep zimski dan 2009. godine. Toga dana mi se nenormalno jela jabuka i osjećao sam se dobro. Već je pao mrak i vani je počinjala mećava: “Tata, hoćeš li me odvesti kod prijatelja?”, upitala me kći Hana. Odjenuli smo se toplo, već sam pri stavljanju kape osjetio neku nelagodu. Krenuli smo dolje do automobila. Vani je snijeg nemilice padao.

I onda, nekih 50 metara od ulaznih vrata, skužio sam da nerazgovjetno govorim. “Hana, idemo kući!” Ona je jadna skužila da nešto ne valja i gledala me uplašeno. Govorio sam joj nešto, a kao da sam bio u nekom klancu, čuo sam odjeke. Nekako smo se dovukli gore. Supruga, čim me je vidjela, pozvala je hitnu pomoć. U tim trenucima postavljao sam samo jedno pitanje: Hoću li umrijeti? Ni od djece se nisam oprostio.

Hitna je došla za nekoliko minuta. Doktorica, kolegica iz srednje, rekla mi je da me voze u bolnicu. Mogao sam hodati, ruke i noge su funkcionirale. Ušao sam u kola hitne s upitnikom – što mi je? Pomislio sam na moždani. O njemu znam ponešto, baka mi je imala moždani, ali bilo mi je čudno što nisam oduzet.

Stopostotni sam invalid

Tada sam imao 29 godina. Danas imam 35, živim u Slavonskom Brodu, 100-postotni sam invalid i život mi se te zimske večeri okrenuo naglavačke. Preživio sam dva moždana udara, bakterijski endokarditis, ugradnju mehaničkog zaliska. Prvi moždani udar doživio sam te večeri (hemoragijski), a drugi nekoliko tjedana poslije (teški ishemijski).

Kako je to doživjeti moždani udar u godinama kada biste trebali biti u naponu snage? Osjećaj je grozan, pogotovo gubitak kontrole nad tijelom. Zdravom i pokretnom čovjeku je strašno odjednom nekontrolirati govor i fiziološke potrebe. Opisao bih to kao gašenje ili resetiranje sustava. Bljeskovi, pa mrak (kod mene bez tunela). Osjetio sam strašnu slabost i strah.

Nisam bio svjestan što mi se događa te večeri. Kola hitne bila su totalno neudobna i drndava. Odvezli su me direktno u brodsku bolnicu, na neurologiju. Već je dobrano napadao snijeg. Primio me doktor Bojan, tad mislim specijalizant. “Sjedni, Vanja, prati pogledom moje ruke”. Sve sam naredbe obavljao, ali glas mi je stalno frfljao. Nakon pregleda rekli su mi da odmah idem na CT mozga.

Nisam mogao gutati

Na ulazu u prostoriju gdje snimaju CT, pogledao sam se u zrcalo. Izgledao sam kao da sam se potukao, cijela lijeva strana lica mi je visjela. “Ma nema šanse, odapet ću, a ni oporuku nisam napisao. Tek mi je 29 godina, pa zar još nije malo rano?”, pomislio sam. Nakon petnaestak minuta CT-a u prostoriju je ušla mama sretno rekavši: nije moždani.

Bit ću još živ, ja bih soka ili vode! Totalno sam dehidrirao od straha. Otišli su po ledeni čaj. Pohlepno sam nagnuo. Prvi, pokušaj, pa drugi. Ne mogu gutati, što se događa?!

Ostavit ćemo te večeras na promatranju, rekao mi je doktor Bojan. Na povratku u tu neurološku šok sobu, počeo sam jako štucati. Tada su donijeli sondu. Namazali su je kao s nekim vazelinom i počeli gurati u nos. Sonda je prošla kroz grlo do želuca. Onda stetoskop i opet injekcija. Upumpaju ti zrak u to kinesko sranje. Na stetoskopu su čuli da je zrak prdnuo u želucu. One silne jabuke s početka priče su me potjerale na pišanje. “Donijet ćemo ti gusku”, odmah su mi rekli. Tada sam upoznao gusku, a kasnije i patku. Tako je prošao 14. prosinca, prvi dan bolnice.

Dijagnoza tuberkoloznog meningitisa

Došao je sljedeći dan. Negdje oko 10 sati ujutro dolazi šef brodske infektologije. Odmah mi je rekao da sumnja na pravu dijagnozu, ali da će me premjestiti na zaraznu. Već tada sam se otežano kretao, pa su me po snijegu u invalidskim kolicima prevezli na zaraznu, u sobu br. 4. Moramo ti napraviti punkciju likvora, da potvrdimo dijagnozu. Čuo sam jedino da je likvor zamućen.

“Ti boluješ od tuberkoloznog meningitisa i promijenit ćemo ti terapiju. Tvoja tuberkuloza nije zarazna, ali liječenje će biti dugotrajno dok ti se moždane ovojnice ne oporave”, rekli su mi.

Sljedeće jutro je došla glavna sestra Marijana s novom terapijom, tuberkulostaticima koje sam povraćao svaki dan. Zaboravio sam napisati da nisam mogao gutati ni slinu. Pokraj mene je bio bubrežnjak, koji nema veze s bubrezima, limena posuda u koju pljuješ do mile volje.
U viziti sam se svako jutro kada bi došao šef infektologije morao mrštiti i kesiti, ali on mi nikada nije poslušao srce, a cijelo vrijeme je znao da sam kardiološki bolesnik i da sam 1989. operirao stenozu aorte. Nije me poslao ni logopedu za gutanje. Konstatacija je bila, manja faciopareza (paraliza lica).

Šok u ogledalu

Tata mi je svako jutro oko 6 donosio šatirana jaja. Samo sam ih liznuo, volio sam taj okus u ustima. Svaki dan je dolazila i supruga, pa bismo išli u šetnju po odjelu. Jednog dana dok smo šetali vrata lifta su se otvorila. U njemu je bilo veliko zrcalo. Kad sam vidio svoj odraz, hodajućeg skeleta sa surlom koja visi, zaprepastio sam se. Ali meni je bolje, još malo pa ću kući, tješio sam se. Svakog dana su mi te šetnje bile sve napornije, kao da idem na Mont Everest, a zapravo sam hodao 30 metara.

U bolnici sam posebno zapamtio strah u očima svoje osmogodišnje kćeri Hane. Bilo je i mene strah. Svaki tren s vlastitim djetetom pokušavaš upiti kao da je zadnji. Bio sam spreman na borbu zbog svojih cura, neprijatelj mi je, bio sam uvjeren, tuberkoloza. Bio sam opet u krivu.

U bolnici sam proslavio i Božić i novu godinu, samo su se cimeri mijenjali, a ja bih ostajao. U međuvremenu je moj liječnik otišao na skijanje, pa me preuzeo drugi. U to vrijeme sam opet postajao febrilan. Naime, prije prvog moždanog osim što sam gubio kilograme, bio sam i povremeno febrilan. No, ovaj doktor sad je tvrdio da ne treba mijenjati terapiju, da moje liječenje ide prema planu. U međuvremenu mi je liječnik s neurologije dao preporuku da odem na pregled internistu i na magnetsku rezonancu koja je zakazana za 26. siječnja.

Drugi moždani

Tog je jutra dan započeo kao i svaki drugi. Oko 6 sati čuo sam kucanje na prozoru. Bio je to moj tata koji mi je kao i svako jutro donio šato od jaja. I tada počinje moj pakao. Oko 7 sati je trebala doći hitna po mene, da me s mamom u pratnji vozi na Medikol. Tata je dosta kucao na prozor i primijetio da se ne dižem i otišao to reći mami. Supruga mi je poslala poruku da pita što se događa. Kasnije sam doznao da sam joj odgovorio praznom porukom.

Onda je uslijedilo ustajanje i moj pokušaj da dođem do šatoa. Sjeo sam na krevet, pokušao se dići a onda mrak, koji je trajao sekundu, dvije. Mrak kao da te netko ugasi. Taj mrak nije bio smrt već početak drugog moždanog. Dovukao sam se do kreveta i legao.

Tad dolazi moja mama i viče: Vanja, Vanja što se događa? “O čemu ona priča”, pomislio sam, ali ona je već otrčala po doktora. Tad opet dolazi moj doktor. Pokušao sam ustati, no počeo sam padati, a cimer je pritrčao da me pomogne držati. Tijelo mi otkazuje, samo sam pomislio. Doktor je, pak, zaključio: “On je razmažen, dajte mu apaurin”. Tada sam doslovno počeo umirati.

Agonija u kolima hitne pomoći

On me odlučio takvog poslati u Zagreb s mamom. Pred mene su stavili kolica, ne znam kako sam se dovukao do njih. Takvog me poslao na Medikol, s jednim apaurinom. Samo sam jednom upitao mamu što se događalo u kolima hitne. Pred Zagrebom sam ostao oduzet i počeo mokriti u gaće. Ustvari sam se pred očima vlastite mame gasio, gasio se moj život. Samo sam je ispitivao: “Hoću li ostati živ?”

Ni sam ne znam o čemu sam tad mislio, nisam ni bio svjestan da sam oduzet, kao ni da umirem. Tako smo došli do Medikola. Doduše, bio sam neproketan, ali nesvjestan toga. Na Medikolu su me stavili u kolica, već mi je tada bila oduzeta lijeva strana. Doslovno su me unijeli u prostoriju. Nakon toga slijede bljeskovi u sjećanju. Napravljen je MR i tu večer sam vraćen u brodsku bolnicu. Magnetska rezonanca je pokazala da je ono prvo bio blaži hemoragijski moždani udar, a upravo tad sam doživio teški ishemijski.

Pogrešno liječenje

Moždane udare dijagnosticirali su mi nakon mjesec i pol dana pogrešnog liječenja tuberkulostaticima u bolnici u Slavonskom Brodu, gdje su, a to sam kasnije doznao, nalazi na TBC bili negativni već 15. prosinca, na dan kada su mi odredili terapiju tuberkulostaticima. U Fran Mihaljeviću su mi isti dan ustanovili ispravnu dijagnozu pomoću vađenja hemokulture koja je bila pozitivna na streptokok (infektivni endokarditis).

Da su mi odmah postavili pravu dijagnozu danas bih bio zdrav čovjek s umjetnim zaliskom, samo da mi je izvađena hemokultura ili napravljen ultrazvuk srca kao primarno kardiološkom bolesniku.
Nakon svega, tužio sam bolnicu, utvrđena je pogreška u liječenju, a sada se vode vještačenja oko visine odštete.

Odlazak supruge

Supruga me ostavila. Svaki gubitak je težak, pa tako i supruge, koja mi je puno pomogla, ali svatko ima svoj put. Najteže od svega je biti sam i napušten, pogotovo kad si bolestan. Moji roditelji i prijatelji su od početka uz mene.

Mogu reći da sam imao sreće u nesreći i da sam sada dosta samostalan. Imao sam fizikalnu terapiju u kući tri puta tjedno. Prvi cilj bio mi je spustiti se i popesti na četvrti kat gdje živim. Uspio sam. Nakon toga krenuo sam pješke na fizikalnu terapiju s bivšom suprugom. Od 2010. do danas HZZO mi nijednom nije odobrio toplice. Nažalost, za sustav nisam akutan a sustav je naravno rob birokratskih pravilnika.

Što se tiče moga života, relativno sam se socijalizirao. Postoji naravno strah od odbijanja okoline, koji je uzrokovan mojom bolešću. U matičnoj bolnici su mi rekli da s obzirom na dijagnoze više neću moći gutati. S 30 godina to mi je bilo neprihvatljivo.

Najljepši osjećaj nositi kćer

Zahvaljujući upornosti logopedice Tamare Živković (KBC Rebro) nakon dvije godine negutanja danas mogu jesti sve. Ljudi pokraj mene trebaju ponekad uložiti malo i truda i volje da bi me mogli razumjeti; imao sam i traheotomiju zbog koje doslovno nisam mogao ništa govoriti.

Starija kći je jako teško ispočetka prihvaćala moju bolest. Mlađa, Tea, me i poznaje kao tatu s invaliditetom. Nevjerojatan uspjeh i najljepši osjećaj bio mi je nositi vlastitu kćer prvi put nakon njene četiri godine.

Zadajem si male ciljeve koji me vode naprijed. Prihvatio sam sebe i to je vrlo važno. Sretan sam jer sam dobio priliku za novi život i zato uživam u svakom danu. Pišem dnevnik bolesnika, urednik sam časopisa za invalide Zvjezdica, član sam šahovskog kluba invalida Kralj, šahovski sam sudac.

Žalim li za nečim? Vjerujte mi ne, jer život treba voljeti kakav jest. Jedino mi je žao što nikada neću doživjeti ispriku od liječnika koji je pogriješio.
 
(vtelegram.hr/uredio:nsp)

Čovjek iz Bugarske govori ispovijest o njegovom životu i borbi s opakom bolešću. Njegova priča mnogim ljudima daje nadu, a evo i zašto!

“U 2002. godini liječnik su otkrili benigni tumor u mom mozgu. Odmah sam primljen u bolnicu “BLD – Sofja” na operaciju. Tumor je bio 5,5 cm veličine, ali je operacija bila uspješna. Operirali su me najbolji neurokirurzi u Bugarskoj, piše livetravelenjoy.com

Nakon dvije godine tumor se ponovno vratio i narastao do gotovo iste veličine. Morao sam na novu operaciju, ovoga puta laserskom tehnikom, ali nakon operacije lijeva ruka i noga su mi postale paralizirane. Liječnici su ispitivali moj tumor za koji se ispostavilo da je atipičan.

Onda sam otišao na onkologiju, nakon čega je uslijedila radioterapija, ali ni to nije pomoglo. Tumor je opet izrastao i nova operacija je bila zakazana. Nakon operacije otišao sam na rehabilitaciju i tamo, na moju sreću, upoznao čovjeka koji je promijenio moj život.

Taj čovjek je bolovao od raka bubrega. Na žalost, njegova operacija je prošla neuspješno, a doktori su rekli da mu je ostalo još samo 3-4 mjeseca života.

Onda je upoznao jednu ženu koja mu je ispričala o biljci koja može izliječiti ovu opaku bolest i kako pripremiti lijek od nje. Biljka se zove crna bazga. Crna bazga je grm koji raste oko riječnih kanala, i daje plod koji podsjeća na borovnice.

Plodovi sazrijevaju krajem kolovoza i početkom rujna. Plod treba biti dobro zreo da bi imao ljekovita svojstva. Kada uberete bobice, operite ih i stavite u staklenke, redajući naizmjenično jedan red bobica, pa jedan red šećera, dok se staklenka se ne napuni do vrha.

Skladištite teglu na mjestu gdje ima sunca, tako da može doći do vrenja. Nakon dva tjedna, teglu treba zatvoriti i staviti u hladnjak.

Možete napraviti 2, 3 ili 4 teglice, ali morate imati najmanje dvije da biste imali dovoljno ovog lijeka do iduće godine.

Uzimajte najmanje 1 žličicu svakog jutra na prazan želudac, 10 minuta prije obroka.

Čovjek koji je mi je rekao za ovu biljku me je uvjerio u njena ljekovita svojstva. On je počeo konzumirati ovaj lijek u trenutku kada su mu liječnici priopćili dijagnozu – 5 mjeseci je prošlo nakon toga i on je još živ.

Rezultati na kontroli su pokazali da je rak nestao. Onda sam počeo i ja uzimti, ali sam prvo sačekao 2 mjeseca kako bih ubrao crnu bazgu, pripremio lijek i počeo sa primjenjujem. Četiri godine je prošlo od moje posljednje operacije, a tumor se nije vraćao.

Ispričao sam mnogim ljudima o ljekovitoj moći crne bazge i nakon razgovora s jednom doktoricom saznao sam da je jedna njezina pacijentica izliječila rak dojke koristeći isti lijek. Tijekom kontrole, i njeni rezultati su pokazali da je rak potpuno nestao.

Crna bazga je korisna za imunološki sustav i liječenje mnogih bolesti.

Plodovi crne bazge su najbolji kada su potpuno zreli, a ako se u masi nađe poneka zelena i nezrela bobica, najbolje je da se ukloni. Plod treba biti mekan, taman, gotovo crn.

U početku je okus ovog napitka pomalo neugodan, dok se ne naviknete. Ja sam u početku imao osjećaj da ću povratiti prilikom uzimanja ovog lijeka, ali na kraju sam se navikao na to.

Također, dok vam se organizam privikava na lijek, budite sigurni da u blizini imate WC, jer 30 minuta nakon konzumiranja učestala je potreba za odlaskom na zahod.

Usput, zdravim ljudima koji žele ojačati svoj ​​imunološki sustav također preporučujem crnu bazgu. Crna bazga, na primjer, pomaže protiv gripe.

Želim svima sreću i zdravlje i najviše od svega želim izlječenje bolesnima!”

Možemo zaključiti priču da nam je lijek ponekad nadohvat ruke, samo nam netko treba netko otvoriti oči.
 

 
(livetravelenjoy.com,youtube/uredio:nsp)

Anita Moorjani u posljednjoj fazi limfoma je pala u komu, doživjela duboku spoznaju i potom čudesno izlječenje

U svojoj knjizi “Ponovno rođena” detaljno opisuje svoje iskustvo i što znači živjeti autentično i bez straha. Njezina poruka je da je nužno da snažno i svim srcem volimo – sebe!

“Udovoljavala sam drugima, stavljala ih na prvo mjesto i bojala sam se biti autentična. Pokušavala sam biti netko tko nisam i iscrpljivala se radeći za druge. I uvijek sam mislila da je sebično slijediti svoje potrebe jer su tuđe veće i važnije. Međutim, kad sam ja postala ostvarena, tada sam zdravija, sretnija, više dajem, a manje mi je potrebno. Također mi je jasno i da ako stalno pokušavamo biti netko tko nismo, planet lišavamo nas samih.”

Ovim riječima Anita počinje svoju dirljivu ispovijest o čudesnom izlječenju koje joj je donijelo duboke spoznaje i promijenilo njen odnos prema životu. Naime, u veljači 2006. godine Anita je primljena u bolnicu u terminalnoj fazi karcinoma.

Pala je u komu i svi organi su joj otkazali. Liječnici su rekli njezinoj obitelji da će živjeti još samo nekoliko sati. Ali ono što nitko od prisutnih nije znao je da je Anita upravo tada doživljavala nevjerojatno iskustvo blizu smrti (near-death experience, NDE).

U tom stanju mogla je da vidi, da čuje i osjeti sve što se oko nje događalo. Doživjela je rijetko iskustvo. Prešla je na “drugu stranu”, kako kaže, i vratila se kako bi podijelila s nama ono što je naučila.

Liječnici su joj tog jutra prognozirali još samo nekoliko sati života, a ona se već sljedećeg probudila. Nekoliko dana kasnije karcinom se potpuno povukao

U intervjuu koji je dala spisateljici Jennifer Pastilof, Anita je nepretenciozno i ​​šaljivo podijelila ono što je naučila iz svojeg iskustva:
 

 

 
(kurir.rs,youtube/uredio:nsp)

Neovisno o tome koliko je autentično pismo koje je sredinom 70-ih Titu uputio bivši ministar Ivan Gošnjak, pa čak i ako sam Tito nije bio mason, neporecivo je da su pripadnici masonskog pokreta i te kako utjecali na događaje u bivšoj Jugoslaviji

Tito, ja znam da ćeš mi zamjeriti što s mojim smjenjivanjem povezujem i Marka (Aleksandra Rankovića), koji je prije devet godina prošao gore od mene. Samo nas nekoliko, Ti, Lazar Koliševski, Josip Kopinić, Koča Popović, Jovanka Broz i ja znamo zašto si naprasno otjerao Marka. I sam znaš da je prisluškivanje laž… Razlog smjenjivanja Marka, druže Tito, Ti to dobro znaš, jest njegovo izvješće o masonima u Jugoslaviji, odnosno konstatacija i tvrdnja autora izvješća da masoni vladaju Jugoslavijom.”

Ove retke navodno je polovinom sedamdesetih napisao Ivan Gošnjak, Hrvat, nakon što je smijenjen s mjesta ministra obrane i načelnika generalštaba Titove Jugoslavije. Gošnjak u pismu traži susret “u četiri oka”, odgovore na dvadesetak pitanja i Titu jasno daje do znanja da je upravo spominjanje njegova imena u izvješću, koje su “sastavili najbolji Rankovićevi obavještajci”, u kontekstu s masonima, dovelo do toga da Tito “politički ubije” Rankovića.

Gošnjak podsjeća na 1961. godinu, kada je Tito bio na svojem “putu mira” po afričkim zemljama i kada je, navodno, došlo do sukoba između Jovanke Broz i Lazara Koliševskog, koji je, kako u pismu tvrdi Gošnjak, spriječio Tita da ide na skupštinu masona koju je priredio marokanski suveren, odnosno kralj koji je, prema Gošnjaku, bio veliki meštar masonske lože. Pismo nikada nije došlo do Tita, jer kako u knjizi “Posljednja Titova ispovijest” tvrdi njezin autor, hrvatski novinar i publicist Vjenceslav Cenčić, koji je prvi objelodanio ovo pismo što nudi nove priloge za upoznavanje jednog dijela političke povijesti Titove Jugoslavije, na pismu stoji napomena Edvarda Kardelja, ili Stane Dolanca, da ga ne treba dati Titu “jer je star i bolestan”.

O tome je s Gošnjakom trebala razgovarati posebna komisija. Navodno su ispod ove napomene stajali potpisi Kardelja, Bakarića, Dolanca, Stambolića, Ljubičića i Jovanke Broz. Dakako, ima i suprotnih mišljenja. Povjesničar prof. dr. Ranko Končar sumnja u vjerodostojnost ovoga pisma, a jednako tako i Zoran D. Nenezić, jedan od najboljih poznavatelja masonerije, svojedobno prvi veliki meštar novouspostavljene Velike lože Jugoslavije nakon njezina “samouspavljivanja”. Bora Krivokapić, novinar i publicist, zna reći ne samo za ovo pismo, nego i za niz drugih dokumenata u Cenčićevoj knjizi, da su “originali falsifikata”.

Povjesničar Končar ne vjeruje da je Kardelj, iako utjecajan, imao tolikog utjecaja da bi mogao zabraniti da pismo stigne do Broza. Nenezić postavlja pitanje gdje je faksimil pisma, koji se 12 godina nakon objavljivanja u Cenčićevoj knjizi nije pojavio, a do sada se nisu oglasili ni sastavljači izvješća, “Rankovićevi obavještajci”, kojih sigurno još ima među živima. U neku ruku može se razumjeti ogorčenost Ivana Gošnjaka, ako je napisao pismo, jer su upravo on i Ranković u vrijeme poslije rata bili najodaniji Brozu, a on ih se grubo riješio. Toliko su mu bili odani da ih je Vladimir Dedijer nazvao u svojim pisanjima o Brozu i njegovu vremenu “policijskim psima na Titovu lancu”. Bili su i dio Titova najintimnijega kruga, jer su i Gošnjak i Ranković bili kumovi na vjenčanju Broza i Jovanke 1952. godine, upriličenom u vili “Dunavka” pokraj Iloka. Osim ovih sumnji, ostaju i povijesne činjenice.

Prisluškivanja je bilo, i to ne samo Tita te njegovih i Jovankinih odaja, ali razlozi tog velikog obračuna i smjena Rankovića na Brijunskom plenumu prvenstveno su bili politički, zbog drukčijega gledanja na ustrojstvo jugoslavenske federacije, plus Rankovićev nacionalizam. Ostaje, ipak, bez obzira na vjerodostojnost pisma i izrečenoga u njemu, intriga vezana uz masone i pitanje koliko su slobodni zidari, odnosno taj “red iz sjene”, utjecali na politička kretanja u bivšoj Jugoslaviji i poslije. To je teško objektivno dokučiti upravo zbog zatvorenosti masona, zbog čega im se ponekad pripisuje i ono što nisu učinili. Za Josipa Broza jedni tvrde da je bio mason, a drugi da nije, i pri tome ni jedna ni druga strana nemaju valjane dokaze za svoje tvrdnje. Nema sumnje da je bio okružen masonima i da su oni mogli u određenim situacijama imati utjecaja na njega ili su svojim individualnim masonskim kontaktima utjecali na tijek ovdašnje povijesti.

Najbolji primjeri za to su Miroslav Krleža, koji je bio Titov prijatelj i mason, kao i Ivan Ribar, mason, koji je bio predsjednik Narodne skupštine Kraljevine Jugoslavije, a poslije rata i parlamenta Jugoslavije. Jedan od najvećih utjecaja na Broza, prema tvrdnjama onih koji se bave izučavanjem masonerije, imao je Winston Churchill, koji je bio viđeniji engleski mason. Prema jednima je upravo Churchill, za kojega je Broz čak izjavljivao da mu je “duhovni otac”, i “doveo Broza na vlast”.

Tu se spominje Churchillova zamisao da Tita “gurne” među vođe nesvrstanih u trenutku kad je “Zapad ocijenio da države trećega svijeta klize prema Rusiji”, pišu ovi autori. U famoznom pismu Gošnjak još spominje da su “Rankovićevi obavještajci” utvrdili kako su masoni nesumnjiva politička i duhovna elita bivše Jugoslavije, preko osoba poput Kardelja, Bakarića (pod tajnim imenom Kupferstein), braće Dizdarević, Vidmara, Krleže, Grge Novaka, dr. Savića, Koče Popovića, Antuna Augustinčića, dr. Kocbeka, Ivana Ribara, Oskara Daviča, Džemala Bijedića, Milovana Đilasa, Pavla Gregorića, Jovana Hristića, Miloša Crnjanskog, Vase Čubrilovića, Antonija Isakovića, Mladena Ivekovića, Ivana Politea, Srđana Price, Smodlake, Mike Tripala, Milana Bartoša, Gustava Krkleca, Krešimira Baranovića, pa čak i čuvenog pokojnog sportskog komentatora Hrvoja Macanovića i drugih.

Nenezić piše da su se mnogi masoni odmah nakon Drugog svjetskog rata priključili “novoj” Jugoslaviji i radili na njezinu priznanju i stvaranju ugleda. Tako se od hrvatskih slobodnih zidara spominje da su se novoj vlasti “stavili na uslugu”, među ostalima, i dr. Andrija Štampar, dr. Marko Kostrenčić, dr. Miroslav Musulin, Marino Tartalja, Mijo Mirković, Stanko Frank, Franjo Durst, dr. Josip Badalić, dr. Petar Skok, Krklec, Milan Marjanović, Ljubo Babić, Tomislav Krizman i drugi. Sa srpske strane novoj su se vlasti priključili, među ostalima, dr. Viktor Novak, Ivo Andrić, Krešimir Baranović, Veljko Petrović, Aleksandar Belić, dr. Siniša Tasovac i drugi. Masonima se pripisuje nesumnjiv utjecaj na stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, ali i razbijanje Jugoslavije.
Velika Jugoslavenska loža uz “blagoslov” Slobodana Miloševića ponovno je registrirana početkom devedesetih, uz pomoć njemačke Velike lože. To što se to dogodilo godinu dana prije agresije na Hrvatsku dalo je povoda za neke tvrdnje u Hrvatskoj kako “masoni potiču agresiju”. Sa srpske strane upirao se prst u hrvatske slobodne zidare i “put prema separatizmu” te razbijanju Jugoslavije. Nenezić upozorava i na to da je “svoje interese u jugoslavenskim proturječjima našla i inozemna masonerija”.

Citirajući dio teksta izvjesnog F. Zellera, objavljenog 1974. u Parizu, izdvaja dio u kojem se spominje Miko Tripalo, koji se sa skupinom hrvatskih intelektualaca masona povezao s inozemnom masonerijom.

“Oni su preko nekih znanstvenih aktivnosti oko JAZU-a još od kraja šezdesetih godina bili povezani sa slobodnim zidarima u inozemstvu, koji su pružali svaku potporu nacionalističko-separatističkim strujama u Hrvatskoj.”

U masonskim dokumentima pronađeno je i ono što je pretočeno u život.

U jednom takvom dokumentu, koji je pronašao Zoran Nenezić i predočio ga javnosti, piše i sljedeće: “I prije nego komunistima dođe kraj, Srbi trebaju blagovremeno zauzeti pozicije kako nam sutra drugi ne bi krojili kapu. Više se ne smije dozvoliti da između Hrvatske i Srbije bude uspostavljena povijesna granica. Tu treba fiksirati etničku granicu, pa onda iseljavati Srbe iz Hrvatske u Srbiju, a Hrvate iz Srbije u Hrvatsku. Jer, danas nema zajedničkih interesa.”

Bijele rukavice i drugi ‘dokazi’

Argumenti da Tito nije bio mason bili su vezani uz poslijeratno razdoblje, u kojem je masonerija nestala s jugoslavenske političke scene. Zagovornici tvrdnji da je Tito bio mason izvukli su “argumente” poput njegovih bijelih rukavica, masonske prepoznatljivosti, koje je nosio na summitima nesvrstanih. Ili, podsjećali su na to da je pokopan ispod bijele obrađene ploče, ispod kakve su pokopani i neki od poznatih masona, poput Dositeja Obradovića i Vuka Karadžića. Titov sprovod, po zagovornicima teze da je pripadao masonima, bio je “pravi masonski ritual”, a oni bolje upućeni pronašli su još jedan bitan detalj. Kažu da je mnogima promaknulo da je tadašnji američki predsjednik Jimmy Carter na Titov pokop, umjesto svojih suradnika, poslao svoju ostarjelu majku. U tome su neki, poput Zorana Lj. Nikolića, publicista, prepoznali Carterov intimni čin, jer masoni sebe u svojoj simbolici tretiraju kao “djecu udovice”.

Od suđenja Stepincu do bombardiranja SRJ

Da su i masoni “obični ljudi”, potvrdio je svojim primjerom Ivo Andrić. Njemu se u jednom razdoblju života svidjela supruga Gustava Krkleca, a šuška se da je između njih “nešto i bilo”. No, Andrić je zbog toga isključen iz beogradske masonske lože “Istina”. Svojim privatnim vezama masoni su ponekad utjecali na pojedine događaje. Viktor Novak, poznati autor “Magnum Crimena”, preko svojih masonskih veza u svijetu skrenuo je pozornost inozemnoj javnosti na komunistički proces protiv kardinala Alojzija Stepinca. Masoni su, navodno, svojim utjecajem spriječili da 9. ožujka 1991. godine, za prvih velikih prosvjeda srpske oporbe, dođe do kaosa na beogradskim ulicama.

U tome je važnu ulogu odigrao književnik Borisav Pekić. Isto tako, masonima se pripisuje da su 5. listopada 2000., za vrijeme svrgavanja Miloševića, spriječili krvoproliće. Velika loža Jugoslavije preko američkog predsjednika Georgea Busha starijeg, koji je također mason, uspjela je ishoditi kod Miloševića da se Vuka Draškovića i njegovu suprugu, koje je zatočio, pusti iz zatvora i omogući im se liječenje u Francuskoj. Preko svojih masonskih veza u Francuskoj srpski su masoni navodno uspjeli spasiti beogradske mostove za vrijeme bombardiranja SRJ 1999. godine. J.P.
 

 
 
(slobodnadalmacija.hr,youtube.com/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=9345"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]