Senat Sjedinjenih Država je izglasao Zakon o svemiru 2015. godine, koji uključuje niz zakonodavnih promjena namijenjenih jačanju američke svemirske industrije

Za nekoliko tjedana navršit će se jedna godina otkako je Luksemburg postao druga zemlja na svijetu koja je u svom parlamentu donijela zakon kojim se pravno regulira komercijalno iskorištavanje svemira.

Drugim riječima, kojim se odlučuje tko i kako ima pravo, primjerice, rudariti po asteroidima.

Prethodno je to 2015. učinio SAD i popis zemalja s takvom zakonskom regulativom sigurno neće ostati samo na ove dvije. A onda se nameće pitanje – tko zapravo što posjeduje ili smije posjedovati u svemiru?

Naša zemlja je među rijetkima u svijetu, SAD i Luksemburg već imaju zakone o rudarenju asteroida, a čiji je zapravo svemir?

Pitanje je zabavno, budi maštu na tragu SF-a, ali već godinama više nije trivijalno, posebno otkako je letjelica Europske svemirske agencije (ESA) Rosetta 2014. uspjela lansirati svoju sondu Philae na komet 67P/Churyumov–Gerasimenko, otkako se po Marsu razmiljelo mnoštvo rovera s pravim laboratorijima po sebi, da se ne govori o projektima za komercijalne letove u svemir, svemirski turizam, gradnju baza po Mjesecu, Marsu…

Kada je američki Kongres 2015. odobrio SPACE Act, direktor tvrtke Planetary Resources usporedio je to s donošenjem zakona Homestead Act iz 1862. kojim je određeno da se svakom naseljeniku na američki zapad poklanja 65 hektara. I potpuno je pogriješio.

Njegova tvrtka doista u svom opisu ima izraz “rudarenje asteroida”, industrijske sile doista imaju planove o iskorištavanju vrijednih metala, minerala i vode sa svemirskih tijela, ali unatoč zakonima koje su donijeli Luksemburg i SAD, niti jedna zemlja svijeta nema pravo suvereniteta na bilo što u svemiru.

O tome da su naseljavanje bijelaca po Sjevernoj Americi indijanski narodi doživjeli kao bjelačku invaziju i genocid, da se ne govori.

Svemir je zajedničko vlasništvo, de facto ne pripada nikome. Što se čovječanstva tiče, tako stoji u Sporazumu o vanjskom svemiru koji je donesen u UN-u još 1967. Do danas je ovaj sporazum potpisalo i potvrdilo 107 država svijeta, uključujući sve industrijske sile.

Još 23 države sporazum su potpisale, ali ga nisu potvrdile u svojim parlamentima.

Ako koga zanima, sporazum nije niti potpisala niti potvrdila niti jedna bivša jugoslavenska republika ili pokrajina, pa tako ni Hrvatska kao ni Albanija, ali zato jest ogromna većina država od SAD-a do Rusije i Kine, uključujući i većinu afričkih zemalja, pa primjerice Afganistan, DR Kongo, Laos… Sporazum se počeo “kuhati” još 1957. kada je SSSR lansirao svoj Sputnik, prvi umjetni satelit.

Kako su u SAD-u bili nemoćni da učine bilo što osim da promatraju to malo komunističko čudo kako im prolazi visoko iznad glava i slušaju njegovo “bip-bip”, dok su nekoliko godina poslije u SSSR-u morali priznati da su Amerikanci žestoko krenuli u svemirsku utrku, a sve to usred nuklearne hladnoratovske paranoje, do 1967. i jedni i drugi plus cijeli ostatak svijeta bili su dovoljno zreli za priznati si nužnost takvog mirovnog sporazuma. Dokument je uvelike svjedok svoga vremena.

Tako se u njemu prvenstveno navodi da nitko ne smije u svemir slati oružje za masovno uništenje, da nitko ne smije graditi vojne baze, da se eksploatiranje svemira, odnosno svemirskih tijela, smije provoditi samo u korist cijelog čovječanstva, “bez obzira na stupanj nečijeg tehnološkog ili znanstvenog razvoja”, da nitko ne smije uskratiti bilo čijim astronautima ili drugom svemirskom osoblju ili službenicima pomoć u nevolji.

Tri su osnovna problema takvog sporazuma danas. Tada je glavna namjera autorima bila spriječiti vojni sukob u svemiru, pa se i sporazum najviše odnosi na takve situacije i izrazito se obraća nacijama.

U vremenu kad se razmatra kako bi se kao raketno gorivo mogla koristiti nalazišta vode na Mjesecu i asteroidima te instalacija pogona za preradu kako se gorivo ne bi moralo dopremati sa Zemlje, jasno je da sporazum ne pokriva privatne tvrtke. Sporazum je apsolutno izdržao ispit vremena.

Kada je 2007. Kina raznijela svoj meteorološki satelit u orbiti svojim balističkim projektilom, mnogi su se pobunili, prvenstveno Japan, da je time prekršila sporazum. Ispalo je da ipak nije, zato što je satelit bio njeno vlasništvo, a projektil nije bio oružje za masovno uništenje.

Sasvim je druga priča to što je Kina tim potezom užasno pridonijela povećanju broja krhotina i svemirskog smeća u orbitama oko Zemlje. Drugi problem tog sporazuma iz 1967. je što ne uključuje nikakve kaznene sankcije za eventualnog prekršitelja.

Treći je to što ne predviđa nikakvo svjetsko tijelo koje bi dozvoljavalo, kontroliralo i reguliralo koncesije za svemirsko eksploatiranje, kao što je slučaj s bušenjem nafte i plina u međunarodnim morima.

O tome da se po ovom pitanju učini nešto kao s Antarktikom, gdje je na pola stoljeća zabranjeno bilo kakvo eksploatiranje, nema govora.

Prema postojećoj UN-ovoj regulativi načelno svatko ima pravo eksploatirati svemir tako dugo dok time ne ugrožava nikoga, dok pritom ne uništava nikakav život, jasno je da je riječ o vanzemaljskom životu, dok se ne zafrkava s oružjem i dok ne tvrdi da posjeduje bilo koji dio bilo kakvog svemirskog tijela po bilo kojoj osnovi.

Sporazum se prvi put aktivirao 1976. kada je osam zemalja kroz koje se proteže ekvator, pokušalo nacionalizirati orbite oko Zemlje iznad svojih teritorija.

Bili su to: Kolumbija, Ekvador, Kongo, Indonezija, Kenija, Uganda, tadašnji Zair i Brazil kao promatrač. Tvrdili su da geostacionarne orbite nisu vanjski svemir i da one imaju pravo biti suverene na tim područjima.

No, to im nije prošlo. Sadašnji pokušaji SAD-a i Luksemburga nešto su drugačije, ove zemlje misle ozbiljno. Mali Luksemburg zacrtao si je prošle godine da će u tvrtke za “svemirsko rudarenje” investirati 200 milijuna eura, što je odmah i počeo raditi, a tih tvrtki ima sve više; jedna je Deep Space Industries.

Na naznake SAD-a da namjerava donijeti svoj zakon, odmah se pobunila Rusija, a skrštenih ruku nisu ostale niti mnoge druge industrijske sile koje iz ovih ili onih pobuda narednih desetljeća namjeravaju krenuti u pohod po Sunčevom sustavu.

No, ispostavilo se da i luksemburški i američki zakon nisu mogli pokrivati bilo što više od tvrtki koje su registrirane u tim državama.

Znači, Luksemburg je sa svojim zakonom, a općenito ga se hvali kao naprednijeg od američkog, nadležan samo za luksemburške tvrtke, dok je američki nadležan samo za američke tvrtke.

Nekakva japanska, kineska, ruska ili bilo kakva druga tvrtka, kamoli neka svjetska vlada, ne bi bila ni na koji način obavezna prema zakonima Luksemburga odnosno SAD-a.

Tako da je svemir dandanas slobodan prostor koji ne pripada nikome osim sam sebi, a u velikoj mjeri je još uvijek i zaštićen od Zemljana sporazumom UN-a iz 1967.
 
(express.hr)

U SAD-u je predložen prijedlog zakona kojim se učvršćuje pravo vlasništva nad svemirskim resursima. Njime bi Amerika prisvojila pravo na iskorištavanje mjesečevih resursa, posebno na eksploataciju helija-3, visokokvalitetnog i idealnog goriva za atomske reaktore

Gledajući u noćno nebo, možemo se diviti ljepoti punog Mjeseca kao dijelu univerzalne slike Božjeg stvaranja. Ali, hoćemo li uskoro gledajući Mjesec istodobno gledati i dio američkog teritorija? Uz aktualne geopolitičke bitke na Zemlji, čini se kako se nova podjela svijeta sve snažnije projicira i na svemirska prostranstva. Gospodstvo nad svemirom nije važno isključivo s pozicije vojno-strateške, elektroničke ili komunikacijske dominacije nad ovozemaljskim procesima, već i u smislu ovladavanja bogatstvima još neistraženih svjetova.

Naime, U SAD-u je ovih dana predložen projekt zakona kojim se učvršćuje pravo vlasništva nad svemirskim resursima. Na taj bi način Amerika željela prisvojiti pravo na iskorištavanje resursa koji bi se dobivali na Mjesecu. Poseban interes predstavlja eksploatacija helija-3, kao visokokvalitetnog i idealnog goriva za atomske reaktore. Zakon kojeg predlaže američka Komisija za vrijednosnice i burze, morao bi urediti temeljne pozicije glede korištenja svemirskih resursa. Njihova posljedica zadirat će u samu bit rješavanja možebitnih sudskih sporova.

Američki fizičar Gerald Kulcinski s Wisconsin Energy Institutea misli kako se s površine Mjeseca može dobiti oko milijun tona helija-3. Svega 40 tona toga rijetkog plina dostatno je za osiguranje energije SAD-u za jednu godinu.

Direktor njemačkog Instituta za zračno i svemirsko pravo Kölnskog univerziteta, prof. Stephan Hobe, izjavio je kako suglasno međunarodnom dogovoru, Mjesec pripada cijelom čovječanstvu, a ne bilo kojoj pojedinoj državi. Također i eksploatacija resursa s Mjeseca mora imati dozvolu u skladu s današnjim međunarodnim pravom.

Jedna od prvih američkih tvrtki koja je uloge stavila na poslove s asteroidima je Planetary Resources, a među njenim investitorima su i osnivač tražilice Google, Larry Page i filmski redatelj James Cameron.

Kako su Rusija i Kina upravo ove godine objavile planove o zajedničkom letu na Mjesec koje pripremaju njihove svemirske agencije s ciljem omogućavanja korištenja mjesečevih resursa za ljudske potrebe, postalo je razvidno da je započela bitka za jedini Zemljin prirodni satelit i eksploataciju njegovih bogatstava. Službene ruske i kineske reakcije na inicijativu američkog predlagatelja zakona, još uvijek nema. Međutim, svatko si može predočiti kakvu bi buru u svijetu izazvao taj potez, da su ga slučajno inicirale Rusija ili Kina, želeći za sebe prisvojiti mjesečeva prirodna bogatstva.

Čini se kako u bliskoj budućnosti i na Mjesecu može postati vrlo vruće, čak i na njegovoj strani koja je uvijek „leđima“ okrenuta sunčevu izvoru topline.

Hladni rat i svemirska utrka

U vrijeme Hladnog rata, SSSR i SAD vodili su i tzv. svemirsku utrku, u kojoj su u određenim trenucima postizali zapanjujuće rezultate. Običnoj javnosti najupečatljiviji dosezi te utrke i danas su, svakako, prvi čovjekov let u svemir (Jurij Gagarin) i prvo čovjekovo slijetanje na Mjesec (Neil Armstrong). SSSR je u trenucima svoje najveće snage u drugoj polovici 70-ih godina prošlog stoljeća, razvio i projekt stacionarne svemirske postaje „Mir“ o kojem se nije puno govorilo. On je istodobno predstavljao i predmet zabrinutosti i predmet interesa SAD-a jer je, za razliku od NASA-inog programa Space Shuttle, omogućavao permanentan boravak astronauta u Zemljinoj nižoj orbiti i sustavno obavljanje eksperimenata. NASA je početkom 80-ih godina planirala izgradnju modularne postaje „Freedom“ kao odgovor na ruske projekte, ali nije zaživjela zbog financijskih i konstrukcijskih problema. Rusi su za 1990. planirali realizaciju i novog projekta „Mir-2“ ali zbog raspada SSSR-a i nedostatka sredstava do njega nije došlo.

Propašću SSSR-a i gospodarskog kraha njegove nasljednice Rusije, projekt „Mir-2“ je otkazan, a Amerikancima je pošlo za rukom taj projekt, uz suglasnost ruskog državnog vrha iz 1992., pretvoriti u međunarodni, te on danas nosi naziv – Međunarodna svemirska postaja (ISS). U novom projektu, u koji je u međuvremenu ubrizgana ogromna količina novca, sudjeluju Ruska svemirska agencija RKA (Roskosmos), Američka svemirska agencija NASA, japanska YAXA, kanadska CSA i europska ESA. Nakon završetka planiranih zadaća u konstrukciji postaje, ona će se sastojati od šesnaest modula koji uključuju laboratorije, zračne komore, čvorišta i životni prostor. Gotovo svi moduli (njih 15) su već dostavljeni bilo ruskim raketama Proton ili Sojuz, bilo američkim Space Shuttleima, koji su u međuvremenu – ukinuti. Vlasništvo i uporaba ISS-a regulirani su međunarodnim ugovorima prema kojima je Rusiji omogućeno zadržavanje punog vlasništva nad svojim modulima, a ostatak postaje se dijeli između ostalih sudionika u projektu.

ISS je smješten u orbiti između 278 i 460 kilometara iznad površine Zemlje, a giba se prosječnom brzinom od gotovo 28.000 km/h. Kao takav, ISS ima veliki značaj za testiranje pojedinih komponenti svemirskih brodova koji će se koristiti za ljudske misije na Mjesec i Mars. Međutim, zemaljska politička realnost i povratak u „hladni rat 2“ donose i možebitni prekid suradnje Amerikanaca i Rusa u već započetim projektima svemirskih istraživanja. I to bez obzira što se tome oštro protive astronauti obiju zemalja i profesionalci iz struke – matičnih svemirskih agencija.

Kongres zabranio uvoz ruskih motora

Bolji poznavatelji astronautike sigurno znaju kako američki raketoplani za svoje izvanorbitalne letove koriste i snažne ruske raketne motore. Ali da i Pentagon u značajnoj mjeri koristi ruske motore u proizvodnji vojnih raketa, ipak je puno manje poznato. Upravo je ovih dana New York Times pisao u svezi odluke američkog Kongresa da se zbog sankcija Rusiji zabrani uvoz njihovih raketnih motora. Na taj način američki zakonodavac je u neudobnu situaciju doveo i sam Pentagon. Pristalice zabrane ne žele da novac iz američkog proračuna ide u rusku blagajnu. Međutim, piše NYT, u Americi još uvijek ne postoji alternativa ruskom raketnom motoru RD-180 za američku raketu „Atlas-5“, a korištenje drugih raketa suočava se s čitavim nizom ekonomskih poteškoća.

Naime, nakon ruskog prisvajanja Krima, Kongres je donio zakon kojim se zabranjuje Ministarstvu obrane kupovina ruskih raketnih motora koje je američka vojska koristila u vojne i obavještajne svrhe od 2000. godine. Nakon svega pet mjeseci od stupanja zakona na snagu, Pentagon je počeo vršiti pritisak na Kongres s ciljem relaksiranja tog zakona. Međutim, to se ne sviđa mnogim kongresnicima, na čelu sa senatorom Johnom McCainom iz grupacije tzv. jastrebova iz Republikanske stranke. Neki njihovi članovi rukovode se jednostavnim načelom: Možete li vi zamisliti utrku u osvajanju svemira s korištenjem ruskih raketa? Zbog suprotstavljenih stavova, sljedećih mjeseci u Kongresu po toj temi predstoje žestoke rasprave.

U grupaciji pristalica omekšavanja zabrane je i vrlo utjecajna tvrtka United Launch Alliance koja se bavi lansiranjem raketa, a također i američki ministar obrane Ashton Carter, kao i direktor krovne Nacionalne obavještajne službe (NSA) James Clapper, koji je izjavio kako odustajanje od ruskih motora „predstavlja velike teškoće“ za ispunjenje programa obrane i obavještajnih aktivnosti. Vlasti još traže kompromis, a incident predstavlja „seizmički pomak“ u odnosima SAD-a i Rusije, poglavito u kontekstu dogovora s Rusijom postignutog poslije završetka Hladnog rata o korištenju ruskih raketnih motora.

Dobrodošla ruska pomoć

Novonastalo stanje dovelo je do suglasnosti Pentagona i United Launch Alliancea o potrebi vlastite proizvodnje raketnih motora. Međutim, zapovjednica Zrakoplovnih snaga SAD-a, Deborah Lee James, izjavila je kako će nedostupnost ruskih RD-180 ostaviti američke „Atlase“ prizemljene do 2018. godine. Osim toga, stručnjaci kažu da izgraditi alternativu ruskim motorima nije tako jednostavno, imajući u vidu manjak financija i razvojne vizije, kao i problem birokracije.

Međutim, sve ide na ruku drugoj konkurentskoj američkoj tvrtci SpaceX, koja koristi vlastite motore Falcon-9 i ne ovisi o Rusima. Međutim, oni su znatno skuplji od ruskih, a po kvaliteti nisu superiorni. Upravo se tom činjenicom i rukovodio Pentagon koji je želio izbjeći monopolističku poziciju SpaceX, te omogućiti zdravu konkurenciju između tvrtki koje se bave lansiranjem raketa.

Prošlotjedna eksplozija rakete Falcon-9 pri njezinom pokušaju dostave opreme i namirnica za posadu ISS-a, još je više produbila nesuglasja i unijela dodatni nemir glede budućnosti američkog svemirskog programa kao unilateralnog projekta. Nakon svega nekoliko dana od eksplozije, u pomoć je uskočila ruska raketa Sojuz, koja je istu opremu uspješno dostavila posadi ISS-a koju trenutačno čine američki i dvojica ruskih astronauta.
 

 
(dnevno.hr,youtube/uredio:nsp)