Deepak Chopra: “Religija je vjerovanje u tuđe iskustvo. Duhovnost ima svoje iskustvo”

Kada kažete ljudima da ste duhovni, ali ne i religiozni, oni često imaju zbunjeni izraz lica.

Ljudi imaju tendenciju da razmišljaju o duhovnosti kao nečemu vrlo čudnom i misterioznom. Oni se još vijek bore da razlikuju duhovnost od religije, ali to je samo zato što ljudi u današnjem društvu imaju strah od manipuliranja i imaju nedostatak znanja kada su u pitanju ne-materijalni predmeti rasprave.

Istina je u tome da je duhovnost možda nešto najprirodnije što postoji, to je jednostavno samosvjesna samostojeća spoznaja da ste više nego samo tijelo, da ste duša s beskonačnim potencijalom.

Kako bi pojednostavili i pokušali objasniti razliku donosimo kratak popis stvari koji će vam pomoći da istaknete razlike između religije i duhovnosti:

Nema pravila u duhovnosti.

Za razliku od slijepog praćenja određene ideologije ili skupa pravila, duhovnost vam jednostavno omogućuje da slijedite svoje srce, te vas potiče da slušate svoju intuiciju i činite ono što je pravo za vas i druge oko sebe. Duhovnost uistinu oslobađa stanje u kojem možete biti najbolji i biti dobra osoba bez obećanja kazne ili nagrade. Nagrada je jednostavno vaša vlastita unutarnja sreća.

Duhovnost se temelji samo na ljubavi, a ne na strahu.

U povijesti religije postoji puno straha. Strah od posljedica svojih radnji, strah od onoga što bi se moglo dogoditi nakon što umrete ako ne živite svoj život u skladu s tim.

Pa, u duhovnosti postoji samo ljubav, ona vas potiče da usredotočite svu svoju energiju samo na dobro, i da djelujete samo na temelju ljubavi. To je ključna točka za vas, i bilo koji izbor napravljen iz straha neće biti dobar za vašu dušu. Odluke iz ljubavi samo će vas osnažiti, ohrabriti i nahraniti vašu dušu. To pokazuje kako trebate stajati unatoč tome što vas je strah, kako dalje raditi ono što osjećamo da je pravo, unatoč posljedicama koje mogu doći.

Religija vam govori istinu – Duhovnost vam omogućava da ju otkrijete.

Za razliku od onoga da vam kažemo crno na bijelo kako je svemir nastao i zašto smo ovdje, duhovnost nam omogućuje da otkrijete ova pitanja i odgovore, sami za sebe. To vam omogućuje da pronađete svoju istinu u svim stvarima i ne postavljate ograničenja koliko duboko možete ići u razumijevanju svega što se može znati.

Religija razdvaja, duhovnost ujedinjuje.

U našem svijetu postoje mnoge religije i svi one propovijedaju da je njihova priča PRAVA PRIČA. Duhovnost vidi istinu u svakoj od njih, i ujedinjuje ih, jer istina je ista za sve nas, unatoč našim razlikama i jedinstvenosti. Ona je usredotočena na kvalitetu božanske poruke, a ne na razlike u detaljima priče koju govore religije.

Razlika u odnosu Karme i Kazne.

Umjesto da se govori o kazni ili prijetnjom pakla, duhovnost samo govori o Karmi. To je Zakon privlačnosti, da dobijete ono što datjete. Jednostavno.

Hodajte svojim putem.

Umjesto Starih priča o anđelima i Bogu, duhovnost vas potiče da stvorite svoj vlastiti put i stvorite vlastite priče. To vas postavlja na put prosvjetljenja i samootkrivanja na kojem ograničenja možete postaviti sami sebi. To vas potiče da vjerujte u svoje srce i slijedite ga tamo gdje vas može dovesti.

Ako pogledate religije, one sve proizlaze iz duboke duhovnosti. Isus i poslanik Muhamed, na primjer svi su imali duboka duhovna putovanja prije nego što su krenuli na svoja putovanja.

Dakle, ja vjerujem da sve religije imaju istinu u sebi, i da mnogi ljudi mogu biti istinski lijepe duše i religiozni u isto vrijeme, ali u konačnici sve što vas razdvaja ili stvara podjele nije dobro za vašu dušu i definitivno nije dobro za čovječanstvo.

Duhovnost nas podsjeća da nismo odvojeni, da nemamo granica, nemamo rasa i nemamo kulturnih podjela. Sve što je istina je da smo svi jedno, a jedina konstanta je Ljubav. (Kasim Kan – Team Spirit)
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Sigurno ste bar jednom čuli priču o nekome tko je neobjašnjivo ozdravio, sam od sebe, od neke neizlječive bolesti. Ovakvi slučajevi su slabo istraženi fenomeni za koje se zapravo ni ne zna koliko su učestali jer mnogi nisu dokumentirani. No, oni koji su zabilježeni naoko i dalje predstavljaju veliku zagonetku

Pod pojmom spontane remisije smatra se “nestanak, potpuni ili nepotpuni, bolesti ili raka bez liječenja ili liječenja za koje se smatra da nije bilo adekvatno da bi polučilo nestanak simptoma bolesti ili tumora.” Ovu su definiciju iznijeli su Caryle Hirshberg i Brendan O’Regan, u knjizi “Spontana remisija: anotirana biografija”, koju je 1993. izdao Institut za noetičke znanosti.

Do tada nisu postojale standardne reference za područje spontane remisije te je prvi zadatak projekta “Spontane remisije” navedenog Instituta bio napraviti katalog svjetske medicinske literature na tu temu. Kao rezultat, prikupljena je najveća baza medicinski prijavljenih slučajeva spontane remisije u svijetu, s više od 3.500 referenci. Iako se prethodno vjerovalo da je ovaj fenomen vrlo rijedak, ovo istraživanje pokazuje da baš i nije, te da se dojam o ne učestalosti zapravo stječe samo zbog premalog broja izvještavanja. Osim toga, istraživanje je pokazalo i porast broja novih slučajeva u posljednjih nekoliko desetljeća.

Neki znanstvenici koji istražuju ovaj fenomen smatraju da izraz “spontane” nije sasvim prikladan, te da je bolji izraz “neočekivane”, “malo vjerojatne” ili “radikalne” jer vjeruju da su ove pojave ipak nečim uzrokovane, samo što to znanost još nije objasnila. Zapravo, ovo razmišljanje ima smisla, jer se naše razumijevanje spontanih remisija temelji na shvaćanju samoiscjeljenja. Naša tijela su naučila kako se mogu izliječiti tijekom milijuna godina evolucijskog vremena i najbolje su ljekarne u prirodi.

Ona čine protutijela, tvari za spavanje i smirenje, imunomodulatore i lijekove protiv raka s preciznom dozom u točno vrijeme koje treba i točno tamo gdje treba, a sve upute dolaze u samom pakiranju, odnosno, našoj nutrini koja odražava mudrost svemira. Razmišljanje, raspoloženje, naši osjećaji i ponašanje, socijalne interakcije, osobni odnosi, okoliš, prehrana i unutarnji svijet svijesti, sve to utječe na biologiju ozdravljenja. Naša tijela imaju moć samoozdravljenja, samo ih moramo potaknuti na to, bilo kroz unutrašnje ili vanjske poticaje. Dobar i jednostavan primjer su obične prehlade, za koje nema lijeka, i od kojih će većina ljudi brzo ozdraviti, ali kod nekih će se pogoršati. Brže će ozdraviti oni koji će svoj imunitet potaknuti, poput unosom ljekovitog bilja ili vitamina, ali i stanjem svoje svijesti i mislima.

Istraživanja spontanih remisija

Nije čudno što se spontane remisije slabo proučavaju, teško je započeti istraživanje o nečemu što se ne može objasniti. Mnogi liječnici ignoriraju i ne dokumentiraju stanja samozdravljenja i zbog bojazni da će time drugim pacijentima uliti lažnu nadu, kao da je nada neka nepoželjna reakcija. Činjenica je da su upravo vjera, nada i pozitivne misli potaknule mnoga samoozdravljenja. O ovome je računa povela doktorica nauka Kelly A. Turner, koja se također se bavi istraživanjem ove pojave.

Ona navodi da se na početku svog istraživanja, još za vrijeme svog studija, susrela s ne postojanjem baze podataka pomoću koje bi nalazila slučajeve za analiziranje. Drugi problem koji je primijetila je da su dvije skupine ljudi u postojećim istraživanjima u velikoj mjeri zapostavljeni, a radi se o samim osobama koje su ozdravile te o alternativnim iscjeliteljima.

Ovo joj je bilo jako neobično, da se u nastojanju da se objasne neočekivane remisije, nisu tražila mišljenja ljudi kod kojih se bolest povukla bez konvencionalnih tretmana, te da se nisu tražile hipoteze alternativnih iscjelitelja koji su bili uključeni u njihovo izlječenje, pogotovo kada se zna da samoozdravljenja nisu bila rezultat alopatskih tretmana. Ona je stoga u svoju disertaciju uključila ove dvije skupine, te je provela deset mjeseci putujući svijetom tražeći 50 iscjelitelja raka koji se bave alternativnom medicinom, a kada se vratila, pronašla je još 20 slučajeva osoba koje su doživjele neočekivanu remisiju.

Prikupila je više od tri tisuće stranica transkripata koje je analizirala više puta kako bi pronašla ponavljajuće teme, te je identificirala više od sedamdeset i pet tretmana za rak, od kojih je šest bilo vrlo učestalo kod svih 70 ispitanika. Također su se pojavila i zajednička uvjerenja o razvoju bolesti i zdravlju, od kojih su tri bila vrlo česta:

Promjena uvjeta pod kojima rak napreduje

Većina ispitanika dr. Turner vjeruje da rak napreduje pod određenim, suboptimalnim stanjima u sustavu tijelo-um-duh, te da bi rak nestao, ta se stanja moraju promijeniti. Jedan iscjelitelj navodi da su najuspješnije remisije bile snažno povezane s velikim mentalnim, emocionalnim ili fizičkim promjenama kod oboljelih osoba.

Bolest nastaje blokadom ili usporavanjem, a ozdravljenje nastaje protokom energije

Većina ispitanika također vjeruje da bilo koja bolest, uključujući i rak, predstavlja blokadu ili usporavanje negdje u sustavu tijelo-um-duh, a ozdravljenje se događa kod stanja ne ometanog protoka energije. Jedan iscjelitelj objašnjava svoju teoriju “zaobilaznice”, koju je opisao kao psihološki obrambeni mehanizam koji se stvara zbog energetske blokade. Ova blokada može biti smještena na bilo kojoj duhovnoj, mentalnoj, emocionalnoj ili fizičkoj razini, a zaobilaznice postaju čvrste tijekom vremena. Po njegovom mišljenju, istinsko ozdravljenje se javlja samo kada osoba prestane raditi zaobilaznice i otpusti izvornu blokadu.

Postoji interakcija između tijela, uma i duha, a energija prožima sve tri razine

Većina ispitanika se slaže da postoji interakcija između tijela, uma i duha te da energija prožima sve tri razine. Jedan iscjelitelj navodi da većina nas, koji živimo u našim fizičkim tijelima, ni ne znamo ništa o duhovnim i emocionalnim tijelima, a trebali bi svo troje povezati.

Kao sljedeće, dr. Turner je navela kojih šest tretmana su oboljeli i iscjelitelji najčešće razmatrali:

Promjena prehrane

Većina ispitanika ističe da vjeruju kako je važno promijeniti ishranu te su to i primijenili isključujući iz ishrane meso, šećer, mliječne proizvode i rafinirane žitarice.

Produbljivanje duhovnosti

Naglašeno je kako je važno osjetiti unutarnji osjećaj božanskog, odnosno energije ljubavi. Neki ispitanici su doživjeli trascendentna iskustva koja su iskusili putem meditacije. Ta iskustva nisu znali objasniti, doživljavali su to kao da vide bljesak energije unutar sebe, koji im prožima svaku stanicu. Njihovi terapeuti su im objasnili da su osjetili svoju dušu, svoju pravu bit.

Osjećaj ljubavi, radosti i sreće

Ispitanici su istaknuli važnost povećanja ljubavi i sreće u svom životu kako bi se moglo povratiti zdravlje. Neki su tijekom tretmana osjetili kako su preplavljeni energijom nakon čega su osjećali bezuvjetnu ljubav prema svima i prema svemu. Ovakvi tretmani su ih nagnali da shvate kako će samo osjećajući tu bezuvjetnu ljubav moći izliječiti rak od kojeg boluju.

Oslobađanje potisnutih emocija

Mnogi ispitanici vjeruju da bolest predstavlja stanje blokade, stoga vjeruju kako je zdravo osloboditi sve potisnute emocije, kao što su to strah, ljutnja i tuga.

Uzimanje ljekovitih tvari ili vitamina

Većina ispitanika je navela kako su uzimali različite oblike suplemenata, zbog uvjerenja kako će im to pomoći da očiste svoje tijelo od nagomilanih otrova i jer će potaknuti rad imunološkog sustava.

Intuicija

Ispitanici su također istaknuli važnost korištenja intuicije kao pomoći kako bi donijeli odluke povezane s s liječenjem.

Osim ovih šest navedenih tretmana, koji su bili uobičajeni i kod ispitanih osoba koje su doživjele spontanu remisiju, kao i kod iscjelitelja, istaknuli su se i dodatni tretmani koji su bili vrlo česti u skupini oboljelih osoba, ali manje u skupini iscjelitelja.

Preuzimanje kontrole o zdravstvenim odlukama

Velika većina osoba koje su doživjele spontanu remisiju su istaknule važnost preuzimanja aktivnije ulogu u odlučivanju o zdravstvenim pitanjima, za razliku od samog pasivnog prihvaćanja bilo čega što bi im njihovi liječnici rekli.

Snažna volja za životom

Ispitanici su istaknuli kako im je za borbu s bolešću bila potrebna snažna volja za životom, gotovo tvrdoglavost da će nadvladati bolest.

Potpora društva

Oboljeli koji su doživjeli spontano povlačenje bolesti su istaknuli kako im je pozitivna potpora društva bila također vrlo važna. Izljevi ljubavi koje su osjetili i doživjeli od ljudi su im pomogli da shvate vrijednost samih sebe kao i svog života.

Misli, stavovi i postupci potiču i bolest i zdravlje

Moderna fizika danas potvrđuje – sve je vibracija, jedno i nedjeljivo, sve je cjelina, sve je energija. Naša svijest nije ništa drugo nego energija u njenom najfinijem i najdinamičnijem obliku, njome upravljamo našom fizičkom stvarnošću. Svi smo dio Svemira, i svi vibriramo svemirskom energijom koja je u nama. Ovisno na kojem smo energetskom nivou, takvu ćemo i energetsku poruku primati, i odašiljati, kako drugima, tako i sebi. Znanstveno je dokazano da se telepatski može utjecati mislima, namjerom, na nečiju dobrobit, na izlječenje, pa zašto onda ne bi mogli utjecati sami na sebe?

Tisućama godina, tradicionalna, autohtona medicina integrira tijelo, um i duh u cjeloviti sustav ozdravljenja. Kada je moderna znanost nastala u 17. stoljeću, razbila je to ljudsko iskustvo u mjerljive komponente koje se mogu označiti, a fizičko tijelo je označeno isključivo kao biološki stroj. Ljudska duša je izostavljena kao neobjašnjiva, a imunološki sustav je dobio zasluge kao jedini meritorni sustav ozdravljenja. Ovaj model nije zadovoljio mnoge oboljele osobe kao ni stručne osobe, postojala je potreba za novim istraživanjima koja će se baviti mogućnošću ljudske transcendencije u svjetlu bolesti.

Tako je primjerice, zahvaljujući istraživanjima, nastala i psihosomatska medicina koja se bavi bolestima koje se očituju organskim promjenama, a psihogeno su uvjetovane. Dakle, danas znamo da naši doživljaji raznih utjecaja i naše negativne misli koje su povezane s time utječu na naše zdravlje, u smislu da stres, strah, briga i/ili napetost mogu preko živčanog sustava izazvati bolest. Ne samo da će izazvati povišen krvni tlak, nesanicu ili kožne bolesti, već mogu izazvati i teška oboljenja poput srčanog udara ili raka. Ako je ovo znanstveno potvrđeno, onda je sasvim logično da i naše pozitivne misli i reakcije mogu utjecati i na poboljšanje zdravlja. Psihosomatska medicina je definitivno dokazala da su kognitivni procesi, neurobiologija i imunološki sustav funkcionalno integrirani, odnosno da faktori povezani sa svjesnošću, kognitivni i emocionalni, igraju veliku ulogu i u zdravlju i u bolesti.

Daljnjim istraživanjima se došlo do razvoja nove znanstvene discipline pod nazivom psihoneuroimunologija, koja proučava složene odnose između socijalnih, psiholoških, živčanih, endokrinoloških i imunoloških čimbenika koji doprinose očuvanju zdravlja, odnosno razvoju bolesti. Fizički i psihički integritet organizma temelji se na održavanju homeostaze, odnosno dinamičke ravnoteže. Kada je ta ravnoteža narušena, to nazivamo stresom, koji može biti izazvan vanjskim ili unutarnjim, fizičkim ili psihološkim faktorima. U stanjima narušene ravnoteže, ako se organizam ne uspije oduprijeti i povratiti u homeostazu, organizam postaje podložan bolestima.

Metode za jačanje imuniteta

Život u miru, ljubavi i staloženosti, možda zvuči nadobudno, no to zaista uvelike poboljšava šanse za oporavak od bolesti i jača organizam. Postoje razne metode borbe protiv stresa, a svatko će za sebe naći koja mu najbolje odgovara ili će to biti kombinacija raznih metoda.

Ljubav prema sebi i drugima - svaka misao i svaki osjećaj uzrokuje trenutnu kaskadu stotina, ako ne i tisuća neuropeptida i hormona koji orkestriraju simfoniju pozitivnih ili negativnih učinaka unutar tijela, ovisno o tome što mislimo ili doživljavamo. Osjećajmo stoga pozitivne misli, ljubav, radost, suosjećanje.

Smijeh – koristi se uspješno kao terapija već 30 godina. Dokazano je da smanjuje razinu kortizola i adrenalina, koji se pojavljuju kao reakcija na stres, a tijekom smijanja, imunološki sustav otpušta endorfine, tvari koje sprečavaju bol. Smijeh poboljšava rad srca i produbljuje disanje, čime se oslobađamo napetosti.

Meditacija – proučavana je razlika mozga u stanju meditacije ili van nje, te je tijekom meditacije uočena visoka aktivnost lijevog prefrontalnog korteksa, regije u mozgu povezane sa srećom i pozitivnim mislima. Za razliku od toga, u mozgu osobe koja je zabrinuta ili depresivna aktivne su  amigdala i desni prefrontalni korteks, koje se smiruju kada smo u pozitivnom raspoloženju.

Disanje – istraživanja su dokazala da dubokim, kontroliranim disanjem možemo kontrolirati emocije, utjecati na krvni tlak i broj otkucaja srca te smanjiti razine kortizola.

Postoji još drugih metoda, poput joge, šetanja, vježbanja, bavljenja hobijem, glazbom ili plesom, puno toga što je besplatno, praktično i jednostavno naučiti i što mjerljivo može smanjiti krvni tlak i broj otkucaja srca, kolesterol, inzulin i šećer u krvi, jačati imunološki sustav, usporiti moždane valove do kreativnih i ozdravljujućih alfa i theta frekvencija, poboljšati protok kisika do mozga što dovodi do boljeg razmišljanja i pamćenja, te cijeli niz drugih pogodnosti koje će doprinijeti boljem psihičkom i fizičkom stanju.

Na internetu, a posebno na stranicama Instituta za noetičke znanosti (IONS), nalaze se brojni dokumentirani slučajevi spontanih remisija, koji će možda najbolje dočarati iskustva koja su imale oboljele osobe koje su neočekivano ozdravile, jer često osobna svjedočenja daju veću težinu od svih znanstvenih istraživanja, no najbolje je ovo dvoje u kombinaciji, kada osobna iskustva potvrde istraživanja. Također, dostupna je i stranica dr. Turner (http://www.drkellyturner.com/), gdje se mogu naći njezina istraživanja te slučajevi oboljelih koji su doživjeli, kako to ona naziva, radikalnu remisiju.

Ovakvih je svjedočanstva zaista mnogo, no ono što sada nedostaje je da se provedu klinička ispitivanja koja će proučavati ovakva iskustva, gdje će se testirati sigurnost, izvedivost i naravno uzročnost hipoteza. U međuvremenu, dok konvencionalna medicina ne prihvati da su tijelo, um i duh povezani, te da će samo liječenje cijelog tog sustava holističkim pristupom donijeti odgovarajuće rezultate, kao i činjenicu da ljudski organizam ima sposobnost samoizlječenja koju je ponekad potrebno potaknuti, preostaje nam da otvorimo svoj um i poslušamo što nam poručuju osobe koje su doživjele spontanu remisiju. Ne, oni nisu čudo, niti su doživjeli čudo, oni su samo osobe koje su imale vjeru u sebe i koje su bile spremne preuzeti odluke o svom zdravlju u svoje ruke.
 
(nexus-svjetlost.com/uredio:nsp)

Društveni odnosi su vjerojatno najvažniji dio života. Naše iskustvo nastaje i oblikuje se u interakciji s drugim ljudima

Razvoj naših umova i duša ovisi od ljudi koji nas okružuju u ovom životu. Postoji mnogo različitih arhetipova koji se čine da su univerzalni u ljudskom putovanju, a pojavljuju se iznova i iznova u našim životima.

Primjerice, tu je prijatelj koji je dobar slušatelj. Prijatelj koji uvijek vidi svjetlu stranu. Prijatelj koji se nikada nije plašio reći istinu.

Lista se nastavlja i dalje. Ali, za svaku pozitivnu arhetipsku ličnost, postoji i negativna ličnost koju moramo držati na oku.

Postoje neke vrsta ljudi koja jednostavno ne trebaju biti dobrodošli u vašem području energetike ako želite živjeti sretan život. Ako želite iskoristiti ovaj život, okružite se ljudima koji imaju pozitivnu vrijednost za vas.

Ovdje su 3 vrste ljudi treba izbjegavati u životu:

1) Manipulator

Ovaj tip osobe se koristi obmanama, a dovoljno je lukava da vas prevari da pomislte da oni nisu takvi. Njihov cilj je da zarade vaše povjerenje, a zatim vas iskoriste za što god požele.

Možda je to vaš novac, seks, vaša popularnost, ili možda vas samo žele vrtiti oko prsta. Ključ problema je da vjerujete svojoj intuiciji.

2) Siledžija

Ovakva osoba dobiva čudnu vrstu ispunjenja da gleda druge ljude kako pate. Dok omalovažavaju druge, oni jačaju svoj osjećaj samopoštovanja i potvrđuju svoju superiornost.

Cilj im je da se drugi osjećaju loše, jer tako manje mrze svoj loš život. Ključ je da se ne uzimate ništa za ozbiljno što god vam kažu ili naprave. Oni bitku bore sa sobom, a ne sa vama osobno.

3) Ego-manijak

Ovo je osoba koja će se družiti samo s vama dok doprinosite njegovoj osobnoj slici. Družit će se s vama samo da bi poboljšali svoj društveni identitet, a kada budu vidjeli da mogu i bez vas, okrenut će vam leđa. Oni nisu stvarno zainteresirani za prijateljstvo.

Oni su zainteresirani za povećanje vlastitog identiteta kroz vas. Volite sebe dovoljno, toliko da ne dopustite da ovakav tip ljudi uđe u vaš život.

Vaša intuicija je kompas koji pomaže pri navigaciji i donosi odluke u životu. Život je prekratak da bi se proveli sa ljudima koji ne zaslužuju vaše vrijeme i energiju.

Zato, radite na sebi, provodite sami sa sobom dosta vremena čitajući, radeći i razvijajući se, a društvo birajte sami! Nedajte da vam itko uzima energiju i vrijeme.
 
(webtribune.rs/uredio:nsp)

Teško je pronaći riječi za ono što se dogodilo na 7. siječnja u Parizu, kada su teroristi upali u redakciju časopisa «Charlie Hebdo», ali, pošto su odmah poslije toga najavili «oštru borbu protiv terorizma» i Martin Schulz i Francois Hollande, trebalo bi se zabrinuti? Naravno, Schulz i Hollande su ovdje samo ilustrativni primjeri, nikako pojedinci koji presudno utječu na pojave i procese o kojima će biti riječi

Krvavi pir radikalnih islamista jeste «kukavički čin» i «pucanj u poslanika Muhameda», kako to objašnjava reis islamske zajednice Crne Gore Rifat Fejzić, jer niti ovo što se dogodilo ima veze s izvornim principima islama, niti će na bilo koji način pomoći muslimanskoj populaciji, ali, hajde da, kako to mudro savjetuje beogradski muftija Muhamed Jusufspahić, pogledamo malo i što su uzroci ovakvih dešavanja, da se ne bavimo samo posljedicama.

Na kraju, ponajviše bi se trebali zabaviti analiziranjem uzroka na samom Zapadu, na isti onaj način, na koji to čine kada sličan teroristički akt naprave dagestanski ili čečenski teroristi u Moskvi ili Volgogradu. «Charlie Hebdo» se proslavio u tome. Za njih su, bez ikakve sumnje, Putin i njegova politika bili uzroci napada radikalnih islamista na moskovski metro (karikature u nastavku su iz časopisa «Charlie Hebdo»).

Dakle, uzroke ne treba samo tražiti u frustriranom dijelu islamske zajednice, već prije svega u odlukama zapadnih političara i «političkom kretanju» zapadnog sustava. Točno, ubojstvo novinara francuskog satiričnog časopisa jeste i pucanj u slobodu govora, jer kako to opisuje jedan novinar «naša civilizacija počiva na kritici svih autoriteta», samo bi prije toga morali jasnije se odrediti oko dva pitanja: što su vrijednosti «naše civilizacije» i kako nas predstavnici drugih civilizacija promatraju?

Ovdje se pod pojmom «naša civilizacija» misli na onaj dio svijeta koji je Samuel Huntington označio kao «zapadna civilizacija».

Ne treba puno analitičkog iskustva niti političkog dara pa da se u traženju odgovora na prvo pitanje napravi izravna veza između nesretnih postupaka političara, poput Schulza i Hollandea, i onoga što nam se danas događa. Europski političari su na početku XXI stoljeća i definitivno odbacili sve «okove» vlastitog povijesnog nasljeđa i «ograničavajuće» moralne vrijednosti tradicionalnog društva.

Prelazimo iz moderne u postmodernu, i ako se «prvi slom paradigmi» koji se ticao prelaska iz tradicionalnog društva u modernu temeljio na posttradicionalizmu i razvijao «sustav kriterija u kome su nauka, iskustvo, tehnički razvoj, racionalizam, kriticizam i individualizam zamijenili teologiju, kolektivnost, vjeru, dogmatiku, holizam, intuiciju, ontologizam tradicionalnog svijeta», onda se «drugi slom paradigmi» temelji na antitradicionalizmu.

Postmoderna se ne zadovoljava relativizacijom i marginalizacijom teologije, kolektivnosti, vjere, dogmatike, holizmom, intuicije i ontologizma tradicionalnog svijeta, već zahtijeva da se protiv njih bori. «Charlie Hebdo», iako daleko od bilo kakvog centra, bio je na periferiji ove borbene linije, i mnogo prije nego što što su se pojavile karikature koje nedolično prikazuju proroka Muhameda, satiričari su se pozabavili i kršćanskim vrijednostima.

Kroz modernu, Europa se odrekla Krista. Ulaskom u postmodernu, ona ga je ponovno ubila. Zato djeluje potpuno logično kada Angela Merkel na posljednjem summitu G-20, kako to predstavljaju zapadni mediji – održi lekciju Vladimiru Putinu o pravima homoseksualaca u Rusiji. Da bude jasnije, to «držanje lekcije» se zapravo tiče pitanja legalizacije homoseksualnih brakova i Putinove nepospustljivosti oko toga.

A za bolji ilustrativni prikaz dešavanja u europskoj politici na početku razdoblja postmoderne, treba još podvući da je Merkel na čelu stranke koja se zove Kršćansko-demokratska unija. Antitradicionalistički diskurs mora sve ismijati i obesmisliti. Zato su «kršćanske vrijednosti» postmoderne Europe i «homoseksualni brakovi» i «politička korektnost» koja promovira stavljanje Krista u nedoličan kontekst (jer to je sloboda mišljenja svih autoriteta).

Ono što se u posljednjem desetljeću događa u Europi, a tiče se pokušaja nametanja novih vrijednosnih sadržaja muslimanskom društvu i stavljanja proroka Muhameda u nedoličan kontekst, samo je logična posljedica razvoja okolnosti i odnosa u posljednja tri desetljeća.

Dotle su nas doveli Schulz i Hollande. Međutim, razlika je u tome, što kršćanski dio Europe nije imao ni snage ni prostora da «brani Krista», dok se muslimansko društvo homogenizira i spremno je da «brani Muhameda» (kada pišem o spremnosti muslimana da brane Muhameda, ne mislim na terorizam, već na političku homogenizaciju i socijalno komešanje koje svaki napad ovakve vrste izazove, kao i potrebu da se polemizira o tome).

Ovo je važno i zbog traženja odgovora na drugo pitanje. Jer, s jedne strane, antitradicionalistička Europa je postala uvjerena da je samo njen put ispravan, da ona drži monopol nad pravom na istinu, pa da zbog toga drugima može držati lekcije (kao što je Merkel dala sebi za pravo da održi lekciju Putinu) .

Ono što je «zapadno», treba postati i «globalno», općeprihvaćeno. Svako drugačije mišljenje ili postavljanje se unaprijed proglašava atavizmom, «političkim nekorektnim» i diskvalifikujuća za sudjelovanje u raspravi o budućnosti svijeta.

Ne znam na čemu se temelji uvjerenje europskih političara da ovakav pristup može biti uspješan, osim ako u cijelu računicu nije uključena i američka vojna sila, ali to onda izravno vodi ka zaključku da će Europa biti puki izvođač američkih radova u pojedinim dijelovima svijeta, ali nikada više i sila svjetskog značaja.

Tek, zbog ovoga Europa sve manje razumije druge civilizacije i sve je udaljenija od drugih. Europa ne razumije muslimane, njihove frustracije, njihov život u «kulturi poniženja» (kako to opisuje Diminik Mojsije u «geopolitici emocija»), njihove nade i strahove.

Sa druge strane, postavljanje vodećih europskih država se u svim ostalim dijelovima svijeta smatra licemjernim.

Drugi gledaju na zapadnu civilizaciju kao na nasilnu, licemjernu, okrenutu samo izvlačenju materijalne dobiti kroz razne vidove pljačkanja prirodnih dobara u drugim dijelovima svijeta. U moru karikatura koje su objavljene u danima nakon napada na redakciju «Charlie Hebdoa» izdvojila se jedna, na kojoj su Francois Hollande i Bashar Assad.

Hollande govori kako je napad «čin izuzetnog barbarstva», dok mu sirijski predsjednik odgovara: «ne pričaš tako kad ih šalješ kod mene». Braća Said i Sheriff Kuasa su povratnici iz Sirije, gdje su njihovu borbu oružjem, financijama i neophodnom logistikom pomagali i SAD i Francuska, mada su u prvom redu to činili bliskoistočni saveznici Zapada – Saudijska Arabija i Katar.

Ruski obavještajni analitičari čak navode i kako se ovakva regrutacija u muslimanskom korpusu u Francuskoj vrši još od 1979, kada se od strane SAD počelo s formiranjem «Al Qaide» i prikupljanjem dobrovoljaca koji će ratovati protiv sovjetskih trupa u Afganistanu.

Dok su islamski fundamentalisti predstavljali «korisne idiote» zapadnih država sve je bilo u redu. Sada, kada je stvar izmakla kontroli, nastao je problem. Ili možda stvar i nije izmakla kontroli !? Možda je ovo način da se Europa još čvršće veže za SAD i uključi odlučnije u «borbu protiv terorizma» i «ljudska prava» od Sirije, preko Irana, do Ukrajine. Jačanje radikalnog islama je američki projekt.

Što će biti konkretne mjere koje će se poduzimati nakon napada u Parizu još uvijek nije poznato, ali one ne mogu biti izvan dosadašnje matrice koja nas je i dovela dovde. Zato treba strahovati od najava Schulza i Hollandea o jačoj «borbi protiv terorizma».

Što Zapad, a sada će to biti združene snage SAD i Europe, budu više dodavali gas u «borbi protiv terorizma», to će se muslimani osjećati ugroženijim, njihovi strahovi će se povećavati, a poniženje će biti sve veće. Da li će nam to pomoći u rješavanju problema? Neće, niti na Bliskom istoku, niti u Europi.

Kako je predstavio britanski «Economist» (grafički prikaz u nastavku teksta je preuzet sa internet stranice ovog časopisa) danas je percepcija Francuza kako u njihovoj zemlji živi čak 31% posto muslimana, iako ih je tamo svega 8% posto, u Njemačkoj je taj odnos 19,6% , u Velikoj Britaniji 21,5%, a u Belgiji čak 29,6%.

Nevjerojatan je podatak da u Poljskoj, gdje muslimani čine svega 0,1 posto stanovništva, građani misle kako ih je 5 posto!? Kako ovo drugačije tumačiti, nego antimuslimanskom histerijom koju proizvode vodeći europski (samim tim i poljski) mediji!?

U strahu su velike oči, pa se zato Europljanima pričinjava da je muslimana tri do pet puta više nego što ih je zaista. A straha je puno jer se u postmodernoj, antitradicionalističkoj paradigmi muslimanska zajednica predstavlja kao društvo s «okovima» vlastitog povijesnog nasljeđa i «ograničavajućim» moralnim vrijednostima tradicionalizma (samim tim, ove vrijednosti postaju-nemoralne).

Ne treba ni sumnjati da će ovi trendovi postati još izraženiji nakon pokolja u Parizu. Prvi rezultati već su vidljivi u Njemačkoj, u kojoj je «Bertelsmann» obavio ekspres-anketu: 61% posto ispitanika smatra da se islam ne uklapa u europski sustav vrijednosti; njih 40% posto je priznalo da se osjećaju «strancima u vlastitoj zemlji zbog povećanja broja muslimana»; a 24% posto misli da bi muslimanima trebalo potpuno zabraniti useljavanje u Njemačku.

Zbog svega, najvjerojatnije nam slijedi zaoštravanje odnosa između Europe i muslimana. To će se manifestirati kako u odnosu EU prema pojedinim islamskim državama, tako i unutar EU, u narušavanju ionako loših odnosa između većinskih naroda i muslimanske manjine.

Na kraju, sva ta pogoršanja mogu uzrokovati nova krvoprolića, terorizam i destabilizaciju. Kako konstatira Željko Cvijanović:

«Umjesto da zločin, koji je otvorio još jedna vrata pakla svijeta u kojem živimo, bude poziv na duboko razmišljanje i suočavanje s istinom, još jednom je pobijedila potreba da ostanemo budale». Budalaštine će se nastaviti i mnogo će nas koštati.

Europa se ne može braniti slijepim praćenjem Amerike, imitiranjem njezinih mjera i prihvaćanjem njezinih vrijednosti. Europa je i postala to što jeste zahvaljujući strpljivoj izgradnji vlastite matrice, njegovanju tradicije i kršćanskih vrijednosti.

Ona može razumjeti muslimane samo ako se vrati Kristu, kroz preispitivanje antitradicionalizma i zaustavljanje štetnih učinaka «drugog sloma paradigmi». Ona može opstati samo ako se distancira od Amerike. Ukoliko ne bude imala snage za to, današnja Europa će nestati.

Jer, kada se radi o europskim narodima, trećina stanovnika EU je starija od 55 godina, a u 2014. se broj stanovnika povećao za svega 0,22% posto. Prosječna starost stanovnika EU je 37,7 godina, a ukoliko se nastave postojeći trendovi, do 2050. godine će se povećati na čak 52,3 godine.

Europa sebi ne smije dozvoliti ulazak u oštar sukob s islamom, jer je to može koštati teškog, civilizacijskog poraza. Možda je to u interesu SAD, koje bi u islamskoj kontinentalnoj Europi dobile solidnog saveznika u razračunavanju s Rusijom i nizom drugih regionalnih sila, ali nije u interesu Europe.

Zbog toga se i vlast u Hrvatskoj ne smije zaljetati. Svašta će se narednih godina «prodavati» uvijeno u oblandu «borbe protiv terorizma» i obrane «europskih vrijednosti» (svakako, antitradicionalističkih vrijednosti). Hrvatskoj je, naravno, u interesu da donekle surađuje u ovim poslovima sa Zapadom, jer je prijetnja od terorizma realna opasnost za naše građane, ali tu se mora naći određena mjera.

Jer, treba podvući, da «ubijanje Muhameda» na koje će pozivati ​​Zapad nije naša misija. To nije naš rat! U njemu ne smijemo sudjelovati. Na kraju, Hrvatska i nema problem koji imaju zapadne zemlje. «Naši» muslimani nisu imigranti, već staro, domaće stanovništvo koje je primilo islam.

To su ljudi koji govore istim jezikom, s kojima se možemo razumjeti i dogovoriti. Da, između «nas» ​​i «njih» je mnogo otvorenih pitanja, teških tema iz dalje i bliže prošlosti, ali je možda ovo i prava šansa da se sva ta pitanja postupno otvaraju i o njima razgovara.

Naša budućnost nije u Hantingtonovoj pretpostavci o «sukobu civilizacija». Na to se ne smijemo upecati. Naša budućnost je u «susretu civilizacija».

Zato moramo znati i gdje su korijeni naše civilizacija, gdje su temelji na kojima smo zidali kuću. Europa, ako to bude volja Shultza i Hollandea, i ako ih u tome podrži većina građana u njihovim zemljama, neka ide svojim putem. Mi moramo tražiti svoj.
 
 
(vestinet.rs/uredio i preveo:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=19733"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]