Bijela kuća planira da vojnici arapskih država zamjene Amerikance u Siriji radi stabilizacije situacije na sjeveroistoku zemlje, piše „Wall Street Journal”, pozivajući se na američke činovnike

Dok zapadni eksperti smatraju da je to teško ostvariva ideja, ruski stručnjaci veruju da je stvaranje „arapskog NATO-a“ moguće, ali da bi to bio manji kontigent sastavljen od jedinica za specijalne namjene.

Kako navodi izvor američkog lista, savjetnik za nacionalnu obranu SAD-a John Bolton nedavno je pozvao obnašatelja dužnosti šefa Obavještajne službe Egipta, generala Abasa Kamela, kako bi saznao da li Egipat hoće pomoći u realizaciji plana.

List navodi da se administracija SAD ranije obratila Saudijskoj Arabiji, Kataru i Ujedinjenim Arapskim Emiratima sa molbom da izdvoje milijarde dolara za obnovu sjevernog dijela Sirije. Prema podacima činovnika, rukovodstvo zemlje takođe želi da arapske zemlje pošalju vojnike u regiju.

Neimenovani izvor je naveo i da je sa Saudijskom Arabijom, Katarom i Ujedinjenim Arapskim Emiratima uspostavljen kontakt o financijskoj podršci i širem učešću.

Nova inicijativa administracije SAD usmjerena je na to da se izbjegne „vakuum na području sigurnosti“ u Siriji, koji bi militantima terorističke organizacije ISIS omogućio da se vrati u regiju.

Ruski analitičari podsjeć da je Washington i ranije pokušavao angažirati arapske vojnike, čiji bi zadatak bio ostvarivanje američkih ciljeva u Siriji i regiji.

„SAD su i ranije pokušavale stvoriti u regionu neku arapsku proameričku koaliciju, koju su mediji ranije nazvali ’arapskim NATO-om‘, ali do sada im to nije polazilo za rukom. Sada vidimo da ponovo pokušavaju organizirati nešto slično. Cilj je realizacija zadataka koje SAD postavlja u Siriji. Konkretno, to se odnosi na promjenu režima i moguće dijeljenje Sirije. Amerikanci pokušavaju da za to pridobiti zemlje kao što su Saudijska Arabija, Jordan, Katar, a moguće i druge arapske države Perzijskog zaljeva. Pokušavali su u te svrhe angažirati i Egipat, ali u tome nisu uspjeli“, rekao je za analitičar Boris Dolgov.

Prema njegovom mišljenju, Washington u svakom slučaju neće uspjeti uvjeriti arapske zemlje da pošalju značajne kontingente vojske u Siriju.

„Direktno učešće oružanih snaga arapskih zemalja u borbama u Siriji teško da je moguće, jer bi po standardima arapskog svijeta to bila direktna intervencija. Međutim, sudjelovanje postrojbi za specijalne namjene je već moguće. Između ostalog, na tu temu već je bilo nekih službenih nepotvrđenih javnih obavijesti. Ako arapski specijalci budu poslani, oni bi mogli odigrati određenu ulogu u postizanju američkih ciljeva u Siriji i u osiguranju kontrole nad onim teritorijama na kojima su prisutni Amerikanci i naoružane formacije, koje su pod njihovim okriljem“ – rekao je Dolgov.

Analitičar Instituta za Bliski istok Charles Lister smatra da je ta inicijativa teško ostvariva, jer su „Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati prisutni u Jemenu, dok Egipat štiti teritorij koji ne kontrolira Bashar al-Assad“.

Prema njegovim riječima, arapske države neće pristati da pošalju u Siriju snage ako SAD ne pristanu da tamo ostave jedan broj svojih vojnika.
 
(sputniknews.com)

“Američka vojska trebala bi nadvladati puko ubijanje ljudi i razaranje stvari – ali to ne čini”, piše američki list “Nation”

Amerikanci očekuju da u svemu budu najbolji. To je potvrdila i prva dama Michelle Obama, koja je SAD nedavno nazvala “najboljom državom na svijetu”.

Hillary Clinton otišla je i korak dalje, nazvavši Ameriku “najboljom državom koja je ikada postojala”.

S druge strane, Donald Trump ima potpuno suprotno mišljenje, i smatra da je Amerika u teškom stanju, te da su “dani veličine” odavno iza nje, ali da će on Ameriku ponovo učiniti velikom, ako mu glasači ukažu povjerenje i izaberu ga za predsjednika .

Svoju narcisoidnost i osjećaj moći Amerikanci su stekli prije svega zbog svojih vojnih intervencija, piše američki magazin “Nation”.

Časopis navodi da su u svojim “ranim godinama” SAD postavile brojne crne rekorde – istrebile urođenička plemena, kažnjavale Meksiko i Španjolsku … ali da to nije ništa prema onome što je došlo kasnije.

“Naša vojska jedna je od najboljih i ujedno najfinijih borbenih sila na svijetu – izgovorio je nedavno Barack Obama i pobrao aplauze svojih pristaša, ai ujedno izazvao smijeh, tugu i zaprepaštenje u ostatku svijeta”, piše “Nation”.

Da stvar bude gora, ta izjava je praktično identična onoj koju je iznio George Bush mlađi, Obamin prethodnik i čovjek koji je umnogome doprinio razaranju Bliskog istoka.

U godinama između ove dvije izjave, SAD su sudjelovale u devet ratova, pokazuju podaci koje je dostavio SOCOM, odnosno Naredba specijalnih operacija SAD.

Bilanca “najveće i najfinije borbene sile” je sljedeći: nula pobjeda, dva poraza i sedam neriješenih.

Ovaj rezultat objavljen je u izvještaju “Stoljeće ratovanja i sive zone” – koji objedinjuje i ispituje sve američke ratove i vojne intervencije u posljednjih 100 godina.

Umirovljeni general Andrew Bacevic, danas profesor povijesti i međunarodnih odnosa na Bostonskom sveučilištu, vjeruje da je ovaj izvještaj “poprilično točan”, naročito dio poslije 11. rujna 2001.

“Iako Hillary Clinton uporno inzistira na tom terminu kako smo mi ‘najveća vojska koju je svijet vidio’, nikako da se dotakne rezultata. Što smo mi kao ta ‘velika sila’ uspjeli postići? Činjenica je da mi svoje ciljeve nismo uspjeli ostvariti”, kaže general.

12 pobjeda 9 poraza i 43 remija?

Izvještaj i rezultate o američkoj ratnoj povijesti u prošlom stoljeću SOKOM predstavlja sportskim rječnikom: 12 puta su Amerikanci pobijedili, devet puta izgubili, a nevjerojatnih 43 puta bilo je “neriješeno”.

Od čak 64 konflikta u 100 godina, Naredba je samo pet okarakterizirala kao ratove (dva svjetska rata, “Pustinjska oluja” – pobjede, Vijetnam – poraz, i Koreja – neriješeno).

U ostalim manjim konfliktima, koje SOCOM naziva “sivom zonom”, bilanca je sljedeća: devet pobjeda, osam poraza i 42 neriješena ishoda.

Kada pogledate ovaj bilanca, shvaćate da je to jako loše. Na prvi pogled djeluje da ima malo tih poraza, ali i nenormalno mnogo ishoda sukoba koji su opisani kao neriješeni.

Shvatite da je većina tih također izgubljena. Zato svi moramo se zapitati zašto su SAD tako neefikasne u tom pogledu – kaže general Bacevic.

Ubijanje i razaranje

Može li američka vojska poslije 2001. istovremeno biti “najveća na svijetu” ako gubi ratove i kvaziratove?

Tijekom predizborne debate Republikanske stranke ranije ove godine, tada još kandidat Mike Huckabee je rekao da je svrha vojske da “ubija ljude i razara stvari”.

Da li je to zaista tako? “Nation” piše da “nitko o tome nema pojma”. Jer, veliki broj američkih intervencija je zaboravljen, ispario iz sjećanja prosječnih Amerikanaca, ali i ostatka svijeta.

Jer, tko se sjeća intervencija u Libanonu (1958.), Kongu (1964. i 1967.), Dominikanskoj republici (1965.), Kambodži (1975.), Iranu (1980.), El Salvadoru (1980-1982.), Grenadi (1983.), Čadu (1983.), Libiji (1986.), Perzijskom zaljevu (1987-88.) Hondurasu (1988.), Panami (1989.), Somaliji (1992-95.), Haitiju (1994- 95.), Albaniji (1997) …

“Niti se tko sjeća, niti zna koji je bio ishod ovih intervencija. Da li su te operacije zaista bile protiv čimbenika koji prijete američkoj sigurnosti? Da li su te intervencije osigurale sigurnost u svijetu? Što ćemo s Irakom i akcijom “najveće svjetske vojske” u toj zemlji?”, pita magazin.

U ožujku 2003. godine tadašnji ministar obrane SAD Donald Rumsfeld rekao je sljedeće:

“Naš cilj je obrana američkog naroda, uništenje iračkog oružja za masovno uništenje i oslobađanje naroda u toj zemlji.”

Međutim, akcija u Iraku pretvorila je tu zemlju u magnet za teroriste: stvoren je zloglasni kalifat koji je zatrovao i susjednu Siriju i samo povećao nestabilnost.

Eliminacija oružja za masovno uništenje nije uspjela jer se ispostavilo da to oružje nikada nije ni postojalo. Oslobađanje iračkog naroda završilo se smrću milijuna ljudi i prisilnom evakuacijom milijuna ljudi.

Zemlja je postala duboko podijeljena između vjerskih skupina. Što ćemo s američkim narodom? Amerikanci se svakako ne osjećaju odbranjenim. Prema anketama, Amerikanci se više plaše terorizma danas nego tik poslije 11. rujna.

A znate čega se naviše plaše? Terorističke grupe koja se rođena i odgojena u američkim zatvorima diljem Iraka – ISIS-a, piše “Nation”, i zaključuje:

“Znate što je jedino sigurno? SAD iza sebe imaju vijek sukoba i ubijanja ljudi od Nikaragve, Njemačke i Japana, i razaranja zemalja od Koreje i Vijetnama do Iraka i Afganistana.

“Konstantno smo u ratu od 1980. godine, a pobjede se mogu prebrojati na prste jedne ruke. Možemo ubijati, razaramo, ali ne možemo ostvariti političke ciljeve. Zato nismo ni blizu toga da budemo ‘najveća vojska svih vremena’”, zaključuje američki list.
 
(Blic)

Ako Turska napadne ruske zračne snage u Siriji – to će značiti objavu rata i tada je moguće da ruski avioni bombardiraju Tursku, pa bi i otvoreni sukob s NATO postao realnost, upozoravaju ruski vojni stručnjaci

Ukoliko pak saudijske trupe pokušaju s područja Turske ući u Siriju i napasti regularnu sirijsku vojsku, djelovati će ruski avioni ili će Moskva poslati specijalnu padobransku diviziju da zaštiti granicu, procjenjuju stručnjaci.

Ipak, oni vjeruju da je takav razvoj događaja najmanje vjerojatan, kao i da će se Saudijci i Turci zadovoljiti isporučivanjem oružja i obukom islamista koji se bore portiv Asada.

Ruski vojni stručnjak Mihail Aleksandrov, vodeći stručnjak Centra za vojnopolitička istraživanja međunarodnih odnosa Moskovskog državnog sveučilišta, navodi da Saudijcima, u logističkom smislu, neće biti lako poslati vojne trupe u Siriju.

Irački koridor je problematičan Rijadu jer bi Bagdad na to reagirao krajnje negativno, pa im preostaje slanje trupa preko Turske.

Za prebacivanje nekoliko tisuća pripadnika specijalnih jedinica iz Saudijske Arabije u Tursku radi vojne intervencije u Siriji potrebna je ozbiljna priprema, i u tom slučaju potrebno je već na teritoriju Turske postaviti trupe u borbeni poredak.

To se ne može izvesti neprimjetno, a i potrajalo bi, pa će snage Bashar al-Assada udvostručiti napore da blokiraju sirijsko-tursku granicu.

U slučaju da ne stignu to učiniti, Rusija im može pomoći prebacivanjem desantne padobranske divizije, smatra Aleksandrov.

Ruski vojni stručnjaci procjenjuju da saudijska intervencija ne djeluje kao nešto ostvarivo, dok se upad turskih trupa ne može potpuno isključiti, utoliko prije što su turske jedinice ranije već ušle na sjever Iraka, u područje gdje žive Kurdi, pod izgovorom borbe protiv “terorista” iz Kurdistanske radničke stranke.

U varijanti da turska vojska uđe u kurdsko područje, ruske snage najvjerojatnije neće ulaziti u direktan sukob s Turcima, ali je moguće da Rusi pomognu Kurdima u obuci vojnika i isporuci naoružanja.

Sirijske i turske postrojbe stajat će na liniji razgraničenja, dok će se u kurdskim područjima Sirije voditi žestoke borbe između kurdskih dobrovoljaca i turske vojske.

Ruski stručnjaci ističu da je važno to što Turci više ne mogu zauzeti Alepo na sjeveru zemlje, blizu sirijsko-turske granice, jer regularna sirijska vojska već zauzima grad.

Zbog toga su mogućnosti napredovanja turskih snaga u ovom pravcu vrlo ograničene, navode ruski vojni portal.
 
(Srna,vestinet.rs/uredio:NSP)

‘Budete li se suprotstavili, poduzet ćemo dodatne mjere’ zaključilo je Vijeće i poslalo 5000 vojnika u ovu ‘političku krizu’

AU iliti Afrička unija već godinama djeluje kao kontinentalni savez 54 države članice, bez Maroka, Burkine Faso i Centralnoafričke Republike. Zanimljiv i rijetko navođen dio njezina je vojna pozadina i podrška

Libija razbila demokratski ustroj

Među postulatima koji je krase jasno se ističe ‘obrana suvereniteta, teritorijalnog integriteta i nezavisnosti država članica’. Pod tim se podrazumijevaju vojne intervencije koje takvu vojnu silu čine izuzetno moćnom, barem kada interese ne ‘ganjaju’ neke još moćnije klike.

Tipičan primjer te ‘suverenosti’ AU-a vidjeli smo tijekom svrgavanja Gaddafija i desanta na Libiju kada su ovu razvijenu afričku državu do nogu potukli i uništili NATO-ovi vojni poligoni.

Tada je i otvoreno spriječen diplomatski način rješavanja problema, neposredno prije leta predsjedničke komisije na susret s libijskim liderom. Proglašavanje zone zabrane leta nad Libijom polariziralo je i razbilo koherentnost unije iznutra, no nezadovoljstvo je kasnije kompenzirano obostranom koristi – AU je dobila pravo legitimiranja Nacionalnog tranzitnog vijeća u post-Gaddafijevoj Libiji unatoč početnim odbijenicama. ‘Bolje naša i uništena nego tuđa i napredna’ može se razmatrati kao pouku tog akta, iako je Gaddafi bio i predsjedatelj AU-a.

Carstvo uzvraća udarac

Građanski ratovi, pučevi i prevrati u Togou, Mauritaniji i Maliju bili su vježba pred ono što nas je čekalo kasnije. Četvrti stavak Ustava AU-a tako dopušta Protokol koji ‘daje pravo na intervenciju u državu članicu tijekom ratnih zbivanja, genocida ili zločina protiv čovječnosti’.

Problem je nastao kada su za te stvari bile zaslužne strane interesne klike – licemjerje i dvostruka mjerila vodile su gotovo sve naknadne odluke. S jedne strane zaštićeni su diktatori, a s druge uklanjani slobodarski elementi.

Prvi veliki slučaj bio je sudanski Darfur gdje se formiralo tijelo ‘mirotvoraca’ od čak 7000 članova. Kritike su dolazile sa svih strana – premali broj ljudi, potpuni nedostatak sredstava, nemogućnost obrane genocida…

I onda na red dolazi trenutna situacija. Vijeće za mir i sigurnost (CPS) Afričke unije u etiopskoj je prijestolnici Adis Abebi odlučilo ‘odobriti slanje misije za prevenciju i zaštitu u Burundi na razdoblje od šest mjeseci s mogućnošću produljenja’ i zatražilo od vlade Burundija da u roku 96 sati od donošenja ove odluke ‘potvrdi pristanak na suradnju’.

‘Budete li se suprotstavili, poduzet ćemo dodatne mjere’ zaključilo je Vijeće i poslalo 5000 vojnika u ovu ‘političku krizu’. Ova kombinacija NATO-a i EU upravo je ono što međunarodna klika predvođena Rockefellerom i Rothschildom godinama želi ozakoniti.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(dnevno.hr,youtube/uredio:nsp)