Nakon više od stotinu godina rasprave, znanstvenici su konačno dokazali da su plemena američkih Indijanaca, kao što su Asteci, Irokezi ili Inke, usko povezani s etničkim skupinama iz Sibira

Ruski istraživački tim, predvođen istaknutim genetičarem doktorom Olegom Balanovskim, potvrdio je ranije spekulacije i studije o tom pitanju.

“Ta studija potvrđuje teoriju da su altajski narodi usko povezani s Indijancima. Mi sada imamo jasan dokaz i besmisleno ga je osporavati”, kaže genetičar Valerij Iljinski iz Instituta za opću genetiku RAN.

Podrijetlo Indijanaca višedesetljetni je predmet živih rasprava. Rezultati koji su objavljeni 2013. godine, potvrdili su spekulacije da Indijanci vode porijeklo od sibirskih naroda koji su regiju napustili prije 20.000 do 30.000 godina.

Istraživački tim doktora Balanovskog pregledao je DNK uzorke različitih nacionalnosti i potvrdio da Indijanci imaju zajedničko porijeklo sa altajskim etničkim skupinama. Još jedan zanimljiv nalaz odnosio se na vezu Indijanaca sa domorocima Australije i Melanezije.

“To je zapanjujuće, zato što se nalaze na suprotnim krajevima planete”, rekao je doktor Balanovski.

Prema njegovim riječima, istraživači će nastaviti raditi na tom pitanju jer ostaje nejasno kako je došlo do migracija iz Sibira u druge krajeve svijeta.
 
(Oslobođenje/uredio:NSP)

U šumovitoj zabiti Rumunjske, grupa znanstvenika pronalazi ruševine manastira iz 13. stoljeća, s hodnicima koje je zapečatilo davno zaboravljeno bratstvo monarha.

Dolaze do zaprepaštujućeg otkrića: manastir je sagrađen iznad ulaza u gigantski sustav podzemnih špilja. Lokalni biolozi vjeruju da pećina krije nepoznati ekosustav, pa skupina speleologa kreće u istraživanje. U mračnim dubinama podzemlja, oni se suočavaju s gomilom bizarnih stvorenja, ali i sa skupinom istraživača koji su tri desetljeća ranije zalutali u pećinama i koji su odavno izgubili karakteristike ljudskih bića ….

Ovo je kratki sinopsis filma “Špilja” iz 2005. godine sa Coll Hauser i Linom Heidi u glavnim ulogama, koji je režirao Bruce Hunt. Reklamni slogan filma glasi: “Ispod Raja leži Pakao, a ispod Pakla ….?” Dobar uvod za pitanje možemo li uopće naslutiti što se sve krije u podzemlju naše planete i čemu su sve nekada služili ogromni prirodni umjetno sustavi pećina i podzemnih tunela koji su – prema nekim istraživačima, povezivali čitav civilizirani svijet?

ULAZ U PAKAO

U knjizi “Podzemni svjetovi u unutrašnjosti Zemlje”, autor Timothy Binkley priča više nego zanimljivu priču. On podsjeća da su katolički svećenici, koji su poslije konkvistadorskog osvajanja Južne Amerike pokušavali pokrstiti domorodačko stanovništvo, otkrili ulaz u podzemnu pećinu koju su nazvali “Pakao”. Taj ulaz je danas zatvoren tonama krša, zemlje i ogromnih stijena. Naselje Liobaa (čije ime u prijevodu znači Pećina Smrti), nalazi se u provinciji Zapoteka, u blizini drevnog sela Miktlan takozvanog “Naselja iz Podzemnog svijeta”.

Špilja Smrti se zapravo nalazi u posljednjoj od osam odaja zgrade velikog hrama. Četiri prostorije hrama su sagrađene iznad površine tla, a preostale četiri ispod razine tla. Visoki svećenici drevne indijanske religije su izvodili ceremonije namijenjene običnim ljudima uvijek u gornjim odajama hrama, ali one prave, najsvetije obrede vršili su duboko u podzemnim prostorijama.

U prvoj od njih su prinošene ljudske žrtve. Zidovi ove prostorije prekriveni su prikaza različitih bogova. Na kamenom oltaru u središtu prostorije, još uvijek prekrivenom osušenom krvlju, svećenici su živim ljudima vadili srca i nudili ih kamenim idolima bogova, u nadi da će se ovi obnoviti i ponovno oživjeti.

U toj prvoj prostoriji postoje još jedna vrata koja vode u sljedeću odaju – kriptu gdje su čuvana mumificirana tijela svih preminulih prvosvećenika. Iz kripte se kroz vrata prolazi u treću podzemnu odaju gdje su čuvana tijela svih prethodnih kraljeva Teozapotlana. Kada bi kralj umro, njegovo tijelo ukrašeno kraljevskim insignijama svećenici bi prenijeli u ovu odaju i postavili ga kraj njegovih prethodnika uz sve počasti i posmrtne ponude.

Vrata na grobnici kraljeva vode u posljednju podzemnu odaju u kojoj nema ničega osim još jednih vrata koja su zatvorena ogromnom kamenom stelom. To je ulaz u “Pakao” onakav, kako su ga zamišljali katolički svećenici. Zapravo, u špilji iza kamene stele su ostavljana tijela žrtvovanih ljudi, ali i tijela ratnika poginulih u bitkama, značajnih plemića i gospodara osvojenih zemalja. Tijela ratnika su dopremana sa velikih daljina i uvijek ostavljana u ovoj pećini.

ZAUVIJEK ZATRPAN

Mnogi obični ljudi, osjetivši da im se bliži smrt uslijed teške bolesti ili starosti, molili su svećenike da im dopuste privilegiju da prođu kroz vrata smrti dok su još uvijek živi. Vjerovali su da će time zaslužiti posebno mjesto u zagrobnom životu.

Svećenici su ih ponekad prihvaćali kao žive žrtve i poslije posebne ceremonije im dozvoljavali da uđu u Pećinu Smrti. Ne treba ni spomenuti da se nitko od njih više nije vratio natrag, u svijet živih.

U pokušaju da domorodačko stanovništvo koje je vjerovalo u ovaj “mit” preobrate na kršćanstvo, katolički svećenici su odlučili da uđu u podzemlje i dokažu da nema mjesta “bezrazložnom strahu”. Osigurali su veliki broj dobrovoljaca koji su nosili baklje i dugačko uže, jednim krajem vezano za tešku kamenu stelu kraj vrata. Također su angažirali naoružane vojnike da paze da se vrata kojim slučajem ne zatvore (slučajno ili nemarno).

Zapalili su baklje i prošli kroz vrata, da bi otkrili nekoliko visokih stepenica koje vode u podzemlje. Prolaz je zatim vodio dalje od stepeništa, izravno u mračne dubine utrobe zemlje. Svuda okolo su se bjeljele ljudske kosti, dok su hodali prolazom bez kraja. Sa obje strane staze se širio labirint ogromnih kamenih stupova koji kao da su podupirali masivnu planinu iznad njihovih glava. Nastavili su spuštanje u unutrašnjost, a zagušljivi, zagađeni zrak im je jedva dozvoljavao disati. Zmije, preplašene svjetlom, bježale u sjene stupova.

Na dubini od oko 40 metara, iznenadio ih je jak nalet ledenog vjetra. Vjetar je puhao niotkuda, a svećenici su s pratnjom tvrdoglavo nastavili spuštati. Ali kada su se baklje počele gasiti, užasnuti ne samo sve većim brojem zmija i mrakom već i čudnim zvucima čije podrijetlo nisu mogli odrediti, vrlo su se brzo odlučili vratiti. Iznenada su se našli u potpunom mraku.

Baklje su se ugasile. Držeći se za uže, počeli su da se vraćaju istim putem, uz sve glasnije molitve i litanije. U daljini su ugledali baklju jednog od vojnika ostavljenih da čuvaju vrata. Kada su se svi sretno vratili u predsoblje “Pakla”, ulaz su zatvorili kamenom stelom i pridodali još jedan ogroman kamen. Zatim je naređeno da se sve podzemne odaje napune zemljom i kamenjem, da se svi tragovi stepenica unište, a svaki prolaz ka podzemlju hrama zapečati. Tako je ulaz u Pećinu Smrti zauvijek zatrpan.

TUNELI JUŽNE AMERIKE

U Južnoj i centralnoj Americi, baš kao i u Meksiku, drevne kulture nisu poricale postojanje podzemnih špilja, odaja i tunela. Naprotiv. Asteci Meksika imali su svoj mračni, užasavajući Tlaksiko kojim je vladao Miktlan, njihov bog smrti. I Maje sa Jukatana su čvrsto vjerovale u podzemne svjetove. Nazvali su ih Miktlan i smatrali da su ledeno hladni, poput mnogih podzemnih odaja i tunela (ako posjetite neku veliku pećinu odjeveni u ljetnoj odjeći, shvatit ćete koliko to može biti neugodno iskustvo).

Podzemnim svjetovima vladao je Ah Puh, gospodar smrti. Spominju se i u svetoj knjizi Maja Popol Vuh, u knjizi Čilam od Čumajela, pa čak i u kodeksima.

U Peruu i Čileu iz vremena vladavine Inka, također je bilo rasprostranjeno vjerovanje u podzemni svijet. Supai, bog smrti, vladao je zastrašujućim Mestom Tame. A onda je Pačakamče, bog zemlje, preplavljen bijesom zatresao svijet. Zemlja se toliko zatresla, da su se u pozemní svjetovima obrušile stijene, a tutnjava se čula čak na površini gornjeg svijeta.

Legenda o prvom Inki Manko Kapeku, govori da su on i njegovi sljedbenici koji su osnovali kraljevstvo Inka, došli iz podzemnih pećina dok su ljudi toga vremena duboko poštovali zmije zbog Urkaguja, boga podzemnog blaga. Ovaj bog je prikazan kao velika zmija na čijem repu vise privjesci, glava jelena i mnogi zlatni lanci. Čak i knjiga Komentarios Reales de los Inkas Garsilasija de la Vege, nagovještava postojanje misterioznog, zastrašujućeg podzemlja.

Priče o podzemnim tunelima došle su do nas zahvaljujući informacijama koje su prikupili konkvistadori. Iz nama nepoznatog izvora, saznali su da je bogatstvo kraljevstva Inka skriveno u ogromnom podzemnom tunelu ili sustavu hodnika koji se kilometrima protežu ispod površine zemlje. Pizzaro je zarobio Atahualpu, kralja Inka, ne bi li se dočepao njegovog blaga. A ako je kralj i znao gdje se nalazi ulaz u zlatno podzemlje, nikada to nije otkrio svom tamničaru.

Svećenici Boga Sunca i supruga prvog Inke su, kako se navodi, okultnim sredstvima riješili njegovu sudbinu. Saznanje da Pizarro nije namjeravao poštediti život Atahualpa, navela ih je da zapečate ulaz u podzemlje i tako ga dobro sakriti, da ni do danas nije pronađen.

Danas se u Peruu šuška da nekolicina Kinča Indijanaca, potomaka linije drevnih svećenika Inka, poznaju tajnu lokaciju gdje se nalazi ulaz u tunel. Oni sebe smatraju čuvarima te tajne.

Još jedan izvor informacija o tunelu mogla bi biti ogromnna, monolitna vertikalna stijena, namjerno odvojena od svog prirodnog habitata – planina. Tko je, kako i zašto uspravio taj ogromni komad stvrdnute lave, ne zna se. Saznanje o tome izgubljeno je davno prije nego što je kraljevstvo Inka osnovano.

Taj ogromni monolit stoji uspravan i usamljen na obali Ila, malog gradića na južnom kraju Perua, nedaleko od granice s Čileom. Na njemu su urezane hijeroglifske oznake, znakovi koji jedino pod svjetlošću zalazećeg sunca otkrivaju skupinu tajnih simbola. Priča kaže da će samo onome ko umije ih dešifrirati, uklesani znaci otkriti lokaciju tajnog ulaza u tunele. Ulaz se, kako tvrde neki istraživači, nalazi u divljinama Los Tres Pikas, odnosno, regije Tri Vrha. To je trokutna formacija planinskih vrhova u blizini monolita, u dijelu kraj rijeke Loa.

ATOMSKO SVJETLO

Kada je čuvena gospođa Blavatska posjetila Peru, potvrdila je da su informacije o simbolima Ila monolita točne. Također je naglasila i da su informacije koje se tiču ​​lokacije ulaza u podzemne tunele uklesane u zidine Hrama Sunca u Kusku. Informacije su simbolizirane, ali su i dalje realne informacije koje će samo osoba koja poznaje značenje simbola uspjeti pročita i otkrije tajni ulaz u tunele koje su čuvali svećenci Boga Sunca.

Ostalo je zabilježeno da je gospođa Blavacki, prilikom posjete Limi, od starog Indijanca dobila na poklon kartu tunela. Ta mapa se danas nalazi u adiđara u Indiji, gdje se čuvaju arhive Teozofskog društva.

Harold T. Wilkins, autor Misterija drevne Južne Amerike, godinama je istraživao priče o podzemnim tunelima Inka. Na kraju je zaključio da od Lime u Peruu vode dva podzemna puta. Jedan ispod zemlje ide sve do Kuska, protežući se gotovo 650 kilometara na istok. Drugi podzemni put je dugačak više od 1.500 kilometara i ide na jug sve do Solar de Atakame. To je ogromna slana pustinja u Čileu, ostatak nekadašnjeg oceana čije su vode nestale prilikom tektonskog podizanja tla.

Jedna takva kataklizma je stvorila jezero Titicaca, i podigla je grad Huanako visoko iznad linije obale. O tome piše i Immanuel Velikovsky u poglavlju “Tihuanaku u Andima” u knjizi Zemlja u previranju. Dijelovi današnjih Kordiljera su, evidentno, okružili veliki dio mora kada se tlo izdiglo. Pošto je morska voda isparila, ostale su ogromne naslage soli i pustinja koju je gotovo nemoguće prijeći.

Tunel čiji se ulaz, navodno, nalazi negdje u trokutu Tri Vrha, također je bio povezan s ovim dugačkim podzemnim putem. Možda je kataklizma tijekom koje se izdigao planinski vijenac Anda, potpuno pekinula južni tunel koji bi, u slučaju da je nastavljen, mogao povezati drevne tunele Čilea i Perua s navodnim Gradom Duge na Antarktiku, čije postojanje nije potvrđeno.

Tektonski poremećaji i pomicanje zemljine kore, ostali su zapamćeni u predanjima i nekih sjevernoamerčkih Indijanaca, s obzirom da bar jedno pleme s koljena na koljeno prenosi legendu da su njihovi preci na sjever stigli iz Južne Amerike.

Legenda govori o davnoj prošlosti, kada su preci plemena živjeli u velikom kamenom gradu daleko na jugu. Čak se i zvijezde na nebu koje legenda spominje, mogu povezati s Južnim Kižem. Moguće da je taj grad predaka bio Huanaka, iz vremena prije nego što je izdignut iznad razine mora. U svakom slučaju, legenda dalje priča da su ljudi iz grada na jugu bili prisiljeni napustiti svoje domove jer su ih otjerali novopristigli okrutni i neustrašivi ratnici. Grupice preživjelih stanovnika grada lutale su dugo, dugo vremena podzemnim prolazima koji vode na sjever. Na kraju su stigli na sjeverozapad današnjeg SAD, izašli iz podzemlja i tu se naselili kao pleme.

Legenda ne govori ništa o tome kako su ti drevni Indijanci mogli vidjeti u mraku podzemlja, čime su se hranili i kako su se orijentirali. Neki vjeruju da su drevne tunele sagradili Atlanti ili Titani, rasa ljudi neke pradavne civilizacije koja je postojala mnogo prije svih nama poznatih drevnih kultura. Zagovornici ove teorije također vjeruju i da su podzemni tuneli bili osvijetljeni nekom vrstom atomskog svjetla.

TAJNA MALTEŠKE PEĆINE

Ulaz u malteškom špilju nalazi se na otoku Malta, najvećem od tri otoka koja razdvajaju Europu od Afrike. Malena Malteška otočja leže daleko od obala mnogo većeg otoka Sicilije, koje se nalazi na pola puta između libijske luke Tripoli i Kalabrije, područja smještenog na palcu talijanske čizme.

Tri Malteška otoka su Gozo, Comino i Malta. Ona čine jedan od najmanjih arhipelaga na svijetu i ostaci su pradavnih formacija kada su kontinenti imali sasvim drugačiji oblik. U tim predkataklizmičkim danima kada su Atlantida i Mu još uvijek postojali, postojao je i kopneni most između Europe i Afrike. Bili su to dani kada je današnji mediteranski bazen predstavljalo samo nekoliko većih jezera.

Malta je glavna od tri otoka. Široka je oko 14 km, a dugačka oko 28 km. Gozo je mnogo manji otok, a Komino gotovo točkica koja razdvaja prethodna dva otoka. Na Kominu nikada, u čitavoj povijesti njegovog postojanja, nije živjelo više od 50 ljudi.

Malta je najjužniji otok, udaljen oko 290 km od obala Afrike. Bila je središte antičke civilizacije u vrijeme kada su je iz Kartage osvojili Feničani. Tada ni prinošenje krvne žrtve nije bilo strano Maltežanima, pa su spremno prihvatili svećenike Moloha kao drugačije predstavnike Baala, boga sunca i vatre. Moloh svećenici su svome bogu žrtvovali ljude.

Od vremena Kartaginjana na ovamo, Maltom su vladali mnogi narodi: Rimljani, Arapi, Normani, Aragonci, Kastiljani, kratko vrijeme Francuzi i konačno Britanci u čijem je posjedu i danas.

Ali unatoč šarolikoj povijesti i brojnim osvajačima koji su stoljećima nametali svoju vlast, Maltežani još uvijek govore drevni kanaanitski jezik, semistki jezik Feničana i maternji jezik kraljice Dido, žene koja je osnovala Kartagu. Na Malti je rođen i Hanibal – najslavniji Kartaginjanin, čovjek koji je zastresao temelje Rima na vrhuncu svoje moći i jedan od najvećih vojskovođa svijeta.

Na severoistočnj obali otoka postoji nekoliko velikih zaljeva. Jedan od njih je poznat pod imenom Velika Luka. Na njegovim obalama sagrađen je glavni grad Malte, La Valletta. Nekoliko kilometara od grada ka jugu, veliki plato Koradin nadvisuje ravnicu koja vodi do obale. Na platou je sagrađeno maleno seoce Kasal Paula. Sa tog mjesta se, kao na dlanu, vide La Valletta, Velika Luka, ravnica koja vodi do njih i dobar dio okolnog mora.

Kada su 1902. radnici kopali bunar u Kasal Pauli, doslovno su propali u zemlju. Tako je sasvim slučajno pronađen zaboravljeni ulaz u vanjsku odaju Malteške pećine. Ovaj ulaz je nazvan Hipogeum Hal Saflieni, s obzirom da je bunar trebao biti iskopan za obitelj čija se kuća nalazila u glavnoj ulici sela nazvanoj Hal Saflieni. Hipgeum je latinski naziv za podzemnu strukturu, jer je odaja u koju su radnici propali bila samo prva u cijelom kompleksu pećina: tri su predstavljale seriju odaja iskopanih u čvrstoj stijeni, a tri sljedeće su otkrivene na još nižoj razini.

Arheolozi su kasnije otkrili da su ove podzemne odaje locirane u središtu drevnog, neolitskog sela. Na temelju konstrukcije kamenova kraj ulaza, pretpostavlja se da su, u nekom davnom vremenu, za to kamenje pred ulazom u pećinu vezivane ljudske žrtve. Ulaz, zidovi i stropovi nekih od prolaza i prostorija, ukrašeni su crvenom bojom i primitivnim umjetničkim slikarijama.

Ali kada su prvi put otkrivene, tri špilje su bile pretrpane skeletima oko 30 000 muškaraca, žena i djece. Pošto su kosti uklonjene, ukazali su se primitivni murali. Imali su oblik dijamanta i izduženih ovala, spojenih valovitim linijama i vrtlozima. Svi ti ukrasi bili su iscrtani isključivo crvenom bojom.

NESTALI UČENICI

Kada se prođe kroz ulaz, uskim prolazom se stiže do prve prostorije. Tu je pronađeno “proročište”. Proročište je poluloptasta rupa u zidu, postavljena niže od usta čovjeka prosječne visine. Otprilike je 60 cm u promjeru, tako da čovjek može govoriti kroz tu rupu. U stražnji dio špilje je uklesana iskrivljena linija ukrasa koja je služila kao rezonator.

Glas onoga tko govori kroz rupu je pojačan i gromoglasno odjekuje kroz preostale odaje špilje, stvarajući efekt koji je sasvim sigurno utjerivao strah u kosti primitivnim ljudima i navodio ih prinositi svoje suplemenike kao žrtvu biću koje govori “glasom Boga”.

Kroz uzani prolaz stiže se na donji nivo u još jednu odaju. U središtu ove prostorije nalazi se kružni kamen oltar sa žljebovima, o čijoj se ulozi samo može nagađati. U zidove prostorije uklesane su brojne niše, a u njima strukture nalik krevetima na kat, sa šupljinama za glave, tijela i stopala bića koja su bila visoka najviše oko 120 cm, mnoga su, očito, bila i niža.

Ispod ove prostorije je mali, tijesni prolaz koji završava još jednom velikom podzemnom odajom, odakle se kroz procjepe u stijeni ulazi u ulaze u druge manje pećine koje okružuju tu prostoriju. Jedan otvor je, međutim, prozor koji gleda u drugu pećinu, a prekriven je velikom kamenom pločom. Prozor gleda dolje u ono što je, bez ikakve sumnje, morao biti zatvor. Kako su bića visoka jedva 120 cm mogla pomaknuti tu ogromnu kamenu ploču, još uvijek je misterija.

Otvor na zidu nasuprot ulazu u ovu pećinu, vodi u tijesan, vijugav prolaz – to je ulaz u prave, prirodne špilje. Prolaz završava stazom koja se proteže duž rubova ogromne pukotine u tlu, stazom uklesanom duž zastrašujućeg ponora koja vodi još niže, do dugačkog niza podzemnih tunela i špilja, kojima se može putovati cijelom dužinom otoka, pa čak i dalje.

Prema legendi, ovi podzemni prolazi bili su u davna vremena povezani s podzemnim kriptama koje čine današnje rimske katakombe. Postoji mogućnost da je ova legenda istinita – treba se prisjetiti da je Mediteransko more stvoreno tek poslije razdoblje neolita, tako što je došlo do kataklizmičnih tektonskih premještanja zemljine kore. Ako su drevni tuneli i postojali i povezivali sva ta mjesta, sasvim je moguće da su se urušili nakon strašnog potresa koji je protresao planetu, a sjećanje na njih je do nas stiglo u obliku legendi i narodnih priča.

Tuneli ispod Hipogeuma su zapečaćeni još otkako je jedan učitelj osnovne škole poveo u pećine 30 svojih učenika. Nestali su svi, učitelj, učenici i vodič. Vlasti su tvrdile da su se vjerojatno na njih obrušili zidovi. Spasilačke ekipe nisu pronašle nikakav trag nestalih.

Pričalo se da su se na različitim dijelovima otoka tjednima čuli odjeci vriske i dozivanje izgubljene djece, ali nitko nije uspio locirati izvor zvuka. A ako su se zidovi zaista obrušili, kako to da nitko nije uspio pronaći urušavanje i spasiti preživjele? Misterija je i kako su djeca uspjela preživjeti tjednima, koliko su se njihova dozivanja i krici čuli?

U svakom slučaju, nakon tog nemilog događaja, svi ulazi u podzemlje Malte su zapečaćeni i nikome više nije dozovoljeno istraživati.
 

 
(NoviSvjetskiPoredak.com)