Sve vijesti su ispred naših očiju, a opet skriveno, programiranjem i zavođenjem uma i pažnje, prikazuju i same sudjeluju u gradnji orvelovske totalitarističke države sa svjetskom vladom, vojskom, elektronskom valutom i stanovništvom spojenim na svjetski kompjuterski sustav i mrežu satelitske navigacije tj. globalnog pozicioniranja

Danas se često spominje sintagma “teorija urote”. Još češće ćete od sasvim običnih ljudi u usputnim razgovorima, na spomen tog pojma, čuti kako kažu da se radi o “praksi urote”, a svaki od njih misli da se sam dosjetio te doskočice.

Možda je to posljedica toga da su mnoge činjenice već godinama “na stolu”, predstavljene u knjigama, na istraživačkim neovisnim web-siteovima ili youtubeu (zbog kojih je Barack Obama nedavno rekao da je “internet prijetnja demokraciji”; mo’š mislit’ kako sve puca od “demokracije”).

Bez obzira na kaos koji vlada na tom području, jednom kad se počne informirati izvan uobičajenih kanala, teško je ne uočiti oko sebe mnogobrojne potvrde i male korake tkanja te divovske psihološke igre koja zadire do naših najdubljih predodžbi o prirodi svijeta oko nas.

Sve vijesti su ispred naših očiju, a opet skriveno, programiranjem i zavođenjem uma i pažnje, prikazuju i same sudjeluju u gradnji orvelovske totalitarističke države sa svjetskom vladom, vojskom, elektronskom ugljičnom valutom i stanovništvom spojenim na svjetski kompjutorski sustav i svjetsku mrežu satelitske navigacije tj. globalnog pozicioniranja. To se sve zbiva u ovom trenutku i do detalja je dokumentirano, samo si treba dopustiti uočavanje tih detalja i povezati ih u smislenu cjelinu.

Paradigma manipulacije na naslovnici novina

Za potvrdu samo treba pogledati naslovnice novina. Prije nekoliko dana u prijelomu naslovnice jednih novina mogla se vidjeti paradigma manipulacije. Sredinom stranice dominirala je slika Karamarka i Milanovića, koji su za svjetske manipulatore prilično nebitni, ali su korisni za odvlačenje pažnje domaćeg čitatelja koje njihov odnos jako uzbuđuje.

No, iznad te slike bio je naslov koji nas je obavještavao o iznimno bitnoj temi. Pisalo je “EU formira vojsku”, uz dodatna objašnjenja da će ta vojska imati ovlasti ući u svaku državu u kojoj procijeni da joj granice nisu dobro čuvane, bez obzira želi li to ta zemlja, te da će trebati veto od tri četvrtine glasova država članica da se to spriječi. Takav široki mandat i zadiranje u suverenitet države članice i kontrole granica dosad nije imala nijedna europska agencija.

I eto još jednog odgovora čemu (još) služi projekt organizirane migracije. Opet je riječ tek o staroj, ali djelotvornoj formuli “problem-reakcija-rješenje”. Kreiraj problem, i kad stvoriš reakciju ljudi tada kao rješenje ponudi mjeru koja u pravilu vodi prema sve većem profiliranju diktatorskih ovlasti Europske komisije i rastu europskounijskog fašizma i totalitarizma. Prozirno, ali i dalje učinkovito.

Mnogi su ismijali ljude poput Davida Ickea i druge autore, ne razumjevši u potpunosti što njihove “teorije urota” govore. Svakako, treba se potruditi i razdvojiti žito od kukolja, ali možda vrijedi uložiti trud u opstruiranje nastanka svjetske elektronički nadzirane totalitarne države koja ljudskom rodu želi nametnuti nehumani mentalitet roja bez ikakve trunke empatije i suosjećanja, koja želi vladati svakim segmentom svakog pojedinca od rođenja do smrti?

Kako je rekao Brock Chisolm, bivši direktor zlokobne Svjetske zdravstvene organizacije: “Da bi se uspostavila jedna svjetska vlada neophodno je ukloniti individualnost iz ljudskih umova”. Zato je dr. John Rawling Reese, jedan od osnivača instituta Tavistock, rekao: “Trebamo se pobrinuti da kontrola uma prožme svaku obrazovnu aktivnost u životu ljudi.”

Nijedne sekunde ne smijemo smetnuti s uma da ta nadnacionalna struktura, koja je i sama tek operativna razina, ljude gleda isključivo kao, Rockefellerovim riječima, “kmetove”, niža bića. Nek’ to bude dovoljno, bez odlaženja u daleku prošlost, duboki svemir ili druge dimenzije, ali i to su sve smjerovi u kojima se može pratiti korijen današnjih zbivanja. U novije vrijeme možemo ići do 1770. kad je Mayer Amschel Bauer (alias Rotschild) osmislio i stvorio Iluminate, promičući misiju globalne dominacije putem mreže središnjih banaka kojima su upravljali njegova obitelj i njihovi skriveni partneri. Njima mnogi autori pripisuju današnje degenerativne socioekonomske trendove.

Sustav ne bi funkcionirao bez – vodećih medija!

Da ne budemo pesimisti, zamislimo čovječanstvo kao uspavanog diva koji se počeo meškoljiti. Možda baš zato danas svjedočimo potpuno otvorenim napadima na ljudsku privatnost, um, tijelo, zdravlje, duh, vlasništvo. Ako obratite pažnju primijetit ćete i slijedeće: istovremeno dok se sve više ljudi budi iz kolektivnog transa, drugi u nj tonu još dublje.

Jaz je sve veći, a oni koji zapadaju u sve dublji trans dobivaju poslove koji opslužuju sustav te rade kao namještenici državnih tijela i raznih agencija, kao znanstvenici, općinski službenici, čuvari parkirališta ili policajci. Na svu sreću, i među njima su brojni pojedinci koji nisu isključili iz sebe zdrav razum i humanost. Kad sustav nastoji nametnuti svoju volju, ma što on učinio, ne može slomiti informirane i svjesne ljude, koji se dignu i idu dalje nakon svake konstruirane krize. Zato mora to preduhitriti te ih zavesti, hipnotizirati, navući trikovima, lagati, programirati…

Dobra početna točka razumijevanja uvijek su mediji, tj. ono što oblikuje našu stvarnost. Treba imati na umu da su neki od najzadrtijih umova često baš novinari, programirani nevjerojatno ograničenim smislom za stvarnost koju potom prenose u obliku vijesti. Općenito su mnogi od njih neinformirani o svijetu o kojem tvrde da izvješćuju, a neznanje i bahatost su ubojita kombinacija. Većina novinarskih stavotvoritelja svoje “istraživanje” ograničava na čitanje raznih svjetskih medija.

Svjetske medije pak posjeduje i kontrolira sve manji broj korporacija koje su na kraju jedna te ista korporacija. To je kao da se informirate gledajući reklame. Kontrola medija ne znači da će postavljeni šefovi viriti svakom novinaru preko ramena. To nije niti ostvarivo niti potrebno, dovoljno je odrediti parametre i “norme” kroz koje mediji sve filtriraju. Da se danas smatra da je Zemlja ravna, suvremeni bi mediji ismijavali svakoga tko bi tvrdio suprotno. Nitko im ne bi morao reći da to čine, radili bi to pukim refleksom zbog načina na koji su programirani da vide svijet.

Stih jedne pjesme grupe Jinx glasi: “Svijet se manje-više istim tempom kvari”. To je doista tako, a zapravo je čudno samo po sebi, kad se pogleda oko sebe i vidi silna količina pozitivnih napora i stremljenja svih ljudi. Razlog tome je što netko stalno njiše brod i namjerno izbacuje ljude iz ravnoteže, a glavni mediji u toj operaciji predstavljaju glavno sučelje.

Napredak i rad ljudi neprestani su minirani umjetno stvorenim krizama i svjetskim diktatorskim institucijama, ili pak marionetama na čelu vlastitih izvršnih ili monetarnih vlasti. No, čak i kada stvari imaju pozitivan hod, i dalje se posvuda u medijima nastavlja isti refren koji ima namjeru srušiti ljudima vjeru u vlastite sposobnosti i tako ih navesti da prihvate “rješenja”, koja su istoga tipa kakva su i dovela do raznih “kriza”.

Ljudi kao baterije koje pokreće samo strah

Ali vrč ide na vodu dok se ne razbije. Na globalnoj, kao i na našoj lokalnoj razini, u tijeku je informacijski rat. Na jednoj strani su glavni mediji, kao glasnogovornici onoga što ću nazvati Kontrolni sustav, a na drugoj usmena predaja između ljudi, njihova vlastita iskustva i zdravi razum. I dok ljudi imaju samo jedni druge, nadnacionalna struktura u vlasništvu ima naftu, banke, medije, nalazi se iza svih naizgled suprotstavljenih strana i neprekidno, kroz mrežu više ili manje tajnih društava, stvara kaos iz kojeg potom gradi sve veću centralizaciju svjetskog sustava. U prijevodu, zatvor za ljude.

Njihov je cilj je razvlastiti ljude, oteti im zemlju, vodu, egzistenciju, učiniti ih baterijama koje emaniraju samo strah i kojima je to jedino što ih pokreće, a glavno sredstvo pri postizanju tog cilja jest masovna hipnoza. Vanjski događaji su mogući samo zbog toga što su umovi ljudi isprogramirani lažnom slikom stvarnosti na mnogo načina. Recimo, jedan od glavnih stupova te laži je povijest. Uglavnom netočna, tendenciozno i selektivno predstavljena, koja najvažnije stvari iz naše daleke, a i one bliže prošlosti, prešućuje.

Uostalom, i danas se neprekidno stvara, kroz lažnu interpretaciju suvremenih događaja koji već sutra takvi ulaze u povijest – pogledajte samo 9/11. Kod sadašnjosti koja se ovog trenutka krivotvori, a uskoro će postati povijest, danas još, kao suvremenici, možemo uočiti pozadinu zbivanja, ali što je bilo s događajima od prije nekoliko desetljeća, stoljeća ili tisućljeća, bolje je niti ne razmišljati.

Povijest kao zatvor za “hakirani um”

Kao i drugi koncepti, i povijest je zatvor za um, i posve je moguće da ljudi u plemenima bez povijesti žive puno zdravije i da im se ne mogu tako lako prodavati “štosevi” i sumanuta objašnjenja. Pretpostavljam da bi, neopterećeni konceptima povijesti, i na našem mjestu puno lakše uviđali bit zbivanja i donosili razumne zaključke. I uopće, konceptima svih vrsta.

Ukusi, ideologije, norme, sve su to programi, oni su međusobno sukobljeni, a ne mi u koje su “instalirani”. Može se reći i da su programi sve razine onih “ja” kakvim se smatramo i tako sve do najdubljih razina stvarnosti koje oblikuju privid vanjskog svijeta u našem umu. Većinu tih programa imamo s razlogom, kako bismo mogli doživljavati ikakva iskustva. Kako možeš znati što je uživanje u glazbi, ako nemaš ugrađen program ukusa i sklonosti barem prema nekoj vrsti glazbe? Isto vrijedi za mirise, okuse, fizička iskustva, kao i emocionalna.

Nije loše pokušati osvijestiti da naš “ja” zapravo nismo mi, da smo mi nešto drugo od sklopa uvjerenja i koncepata. To pruža distancu od zbivanja kojih smo dio i može nam sačuvati poprilično živaca i zdravlja. Ali dok se to ne napravi, bilo bi dobro barem razlučiti naše izvorne programe od potprograma koji su nam ciljano ubačeni (mada se oni vrlo dobro spajaju na izvorni program i ponekad mu nalikuju).

Cijela civilizacija tek je jedan program u ljudskom umu

Ti potprogrami su danas najveći problem. Koliko duboko idu programi? Vjerojatno beskonačno, sve do one razine na kojoj nestaje svaka misao ili stav o bilo čemu. Iz toga slijedi da je cijela civilizacija tek jedan program u ljudskom umu (s uključenim potprogramima, koji predstavljaju razne varijacije kultura), a također i sve što mislimo da vidimo, čujemo ili možemo opipati.

Dok nam programi generalno trebaju da bismo mogli imati iskustvo “stvarnosti”, ne trebaju nam baš svi potprogrami. Nekim se potprogramima mogu hakirati naši programi, a to se i radi. Osim ako se nositelj programa ne pokaže jačim od programa budnošću svoje svijesti. U tom slučaju, potprogram čak može i postojati u nositelju, ali biti benigan. Jer u konačnici, ipak je vlasnik uma taj koji ima svu moć da odredi koji će mu programi vladati umom.

Zahvaljujući programima nastaju sve podjele, kojima se toliko manipulira. Programi su smješteni u našem umu, računalu koje bi trebalo služiti samo za tehničke poslove. Kako sagraditi kuću, sjetiti se što sutra treba kupiti u dućanu, napisati filozofski traktat – to su zadaci za um pokretan programima. No, kad um kroz svoje programe počne interpretirati velika pitanja poput morala (koju su neuhvatljiva u norme, a opet svakome samorazumljiva, kolikogod to zvuči apsurdno), tada nastaje nered.

Tada, kad su programi ti koji su pokušali dokučiti što je dobro. Kad pomisle da su uspjeli, da su shvatili što je dobro, onda zaključe da je ovo što je preostalo – zlo. I da to treba ukloniti, da bi samo dobro preživjelo. Izgleda da je put do pakla uvijek popločan dobrim namjerama,

Pogledajmo recimo rat. Kao ljudi, svatko od nas iznutra zna da ne treba ubiti drugoga čovjeka. Možda bi u nekim drugim okolnostima bili dobri prijatelji koji dijele iste interese? Pa što ne “štima”, zašto se kolju? Ne “štima” to što su razni programi smislili kako bi mogli napraviti idealno društvo, ali da bi se to postiglo treba ukloniti neprijatelja koji stoji na putu jer je njegov program zamislio drukčiji oblik idealnog društva. Na kraju se ljudi poubijaju, a programi i dalje žive netaknuti.

Nije li i to apsurdno? Programi zaposjednu ljude, navedu ih da se poubijaju, a oni sami netaknuti i dalje žive, gdje god postoji netko u čije su se životne programe ugradili. Ubojstvo može biti radi cilja koji u sebi sigurno sadrži djelić neke izvorne težnje za pravednošću i dobrobiti, ali kad ta težnja bude provučena kroz programe koji matematičkim ili logičkim putem žele doći do rješenja… tada “drek udari u ventilator”, da upotrijebimo taj slikoviti američki izraz.

Sami programi nisu niti loši niti dobri, čak niti oni koji uzrokuju zlo. Oni samo pokušavaju umovanjem stići do dobra, pa načine štetu. Zato ih treba spriječiti da vladaju nama.

Svjetonazori su varka, košulja a ne koža

Svijet će se popraviti onog trenutka kad shvatimo da je sve što smatramo svjetonazorom, i na što smo jako ponosni, obična varka. Što ne znači da se zato moramo odreći svjetonazora – dovoljno je samo znati da su oni poput košulje, ugodne ili lijepe, ali ipak za košulju nikad ne pomislimo da nam predstavlja kožu.

Onaj tko razumije da je čovjek na jednoj razini biološki kompjuter sa sklopom svakojakih programa koji su mu neophodni za manifestaciju “stvarnosti” i ako ima neke ciljeve koje želi ostvariti, sve što treba napraviti jest hakirati te programe tj. na programe čija je svrha doživljavanje iskustva nalijepiti svoje potprograme. Nakon toga dobar programer više nema puno posla. Instalirani potprogrami rade sami i stvaraju nove potprograme.

Jedan paket potprograma neka se zove “Religija 2.0”, a u padajućem meniju nalazi se sve, od hinduizma i kršćanstva do new agea. Za hakiranje bi bio koristan i paket “Ideologija 2.0”, s jednako bogatim padajućim menijem punim potprograma koji vrte neke svoje algoritme.

Neki potprogrami su površni, jasno vidljivi, percepcija nametnuta kroz medije, poput programa “Migracije su spontane 2.0” ili programa “Mi smo nesposobni sami upravljati svojom imovinom pa je zato trebamo dati strancima 2.0”, dok su drugi potprogrami suptilniji i teško uočljiviji. No, svi oni, instalirani u domaćina, navode na određene radnje. Ako u tim radnjama domaćin strada, ili uzrokuje stradanje drugih domaćina potprograma, tim gore po domaćina. Jer program ostaje netaknut.

Ako se prevelikim zalogajem čini razlučiti sebe od svih programa, možda bi za početak bilo dobro razlučiti izvorne programe ove “stvarnosti”, našeg svijeta, od hakerskih potprograma. To “hakiranje” temeljni je alat urote protiv čovječanstva koja nas svakodnevno dohvaća u našim životima, kuhinjama, na poslu, u školama, pa i na našem kauču u dnevnoj sobi. To je zahvat širokih razmjera, konstruiran tako da mu se ne može izbjeći na ovoj razini shvaćanja i promatranja svijeta. Ipak, ima načina, ali tek kad se shvati ono temeljno – da je središnja točka urote okupacija ljudskih stavova i uvjerenja. To je prije svega psihološka igra, tj. igra uma.
 
(dnevno.hr/uredio:nsp)

Borba protiv ruske propagande postaje značajno pitanje čak i za zapadne državne proračune. Otvaraju se posebni centri, zapošljavaju se ljudi, plaćaju se ozbiljni prihodi . I sve podsjeća na stara dobra vremena Hladnog rata – radio prijemnici, ometači, redakcije. Razlika je jedino u tome što je ranije Sovjetski Savez ometao “neprijateljske glasove”, a sada ovom naprednom i progresivnom metodu pribjegavaju protivnici Rusije

• Ne bori se Rusija s njihovom propagandom, već oni – s njenom. A u svemu tome ima nečega. Nečeg važnog. Nečeg sudbonosnog. To je ironija koju ne vidimo. To je osmijeh Boga, koji još uvijek nismo vidjeli, niti razumjeli, niti ispoštovali. To je – sudbina. To je – ključ za razumijevanje svega što se događa
• Zar vas ovo ni na što ne podsjeća? Zabrane putovanja, migracijska paranoja, tajnost, kazneno gonjenje za širenje informacija? To je stari dobri SSSR uoči svog raspada.
• SSSR i moderna zapadna civilizacija boluju od iste bolesti. SSSR se borio, a Zapad se bori s poviješću.
• Ali, kolosalna je razlika u tome što je Sovjetski Savez bio preuranjen. On je bio neuspješan podvig, koji je preduhitrio budućnost, on je bio “ludilo hrabrih”. I pao je pod teretom ogromnog zadatka, neizdrživog za pojedinca
• A Europa i SAD se ne bore s ostacima prošlosti. Sada im je, da bi održali svoju dominaciju, neophodno zaustaviti progres, da zaustave prometne tokove, uništiti slobodu informiranja. Neophodno im je da ponovo podjele čovječanstvo zidovima, da kastriraju savjest

U POSLIJEDNJE vrijeme moram često raditi dvije stvari: da čitam o užasima Rusije i da čitam o užasima ruske propagande.

Naši susjedi na planeti su vrlo zabrinuti zbog ove kombinacije. Zajedno, ova dva užasa se međusobno nadopunjuju, tjerajući ih iz stanja obične paranoje u stanje epileptičnog napada s potencijalnom vjerojatnošću da napreduju do potpunog autizma.

Užasna Rusija – to je poznata stvar, u nekom smislu, čak i tradicionalna.

Užasna Rusija – to je sastavni dio svijesti svakog Europejca koji drži do sebe.

Osim toga – ako u svijesti Evropejca nema užasne Rusije, onda se njegovo europejstvo nalazi pod znakom pitanja, a njegov ugled je – u opasnosti.

Zato takvu ekstravaganciju mogu priuštiti samo Englez, Nijemac ili Talijan – kako njihovo europejstvo ne bi došlo u pitanje od strane njihovih istočnoeuropskih dvorjana.

Međutim sada se situacija promijenila. Čak i Nijemcima je postalo skupo gunđati.

Dovoljno je reći nešto dobro o Rusiji i o njezinom predsjedniku da ti odmah nakače etiketu “Putin feršteer” (onaj koji ima razumijevanja za Putina), to je dovoljno da te izbace iz “pristojnog” društva, a često i da te odvoje od pristojne plaće .

Razumjeti Putina – predstavlja javno rušenje dobrog ugleda.

Nekada je “razumjeti Putina” bila neka vrsta mode, pokušaj da se na neki način začini imidž. Sada je to bezmalo pa zločin.

Borba protiv ruske propagande postaje značajno pitanje čak i za državne proračune. Otvaraju se posebni centri, zapošljavaju se ljudi, plaćaju se ozbiljne novčane sume.

Nedavno je oživio stari dobri “Radio Sloboda”. I sve podsjeća na stara dobra vremena Hladnog rata – radio prijem, ometači, redakcije.

 Razlika je jedino u tome što je ranije Sovjetski Savez ometao “neprijateljske glasove”, a sada ovom naprednom i progresivnom metodu pribjegavaju naši protivnici.

Znači ne borimo se mi s njihovom propagandom, već oni – s našom.

U čemu je stvar? Što se promijenilo?

Imam teoriju.

Federika Mogerini (ona ista koja je ljetos najavila kreiranje plana za borbu protiv ruske propagande) zatražila je potapanje brodova koji prevoze izbjeglice u Europu.

SAD lovi Edward Snowden i Julian Assangea, koji su otvorili pristup informacijama koje su po američkom planu trebale ostati tajna sakrivena od cijelog svijeta.

Podižu se zidovi. Zidove ne gradi Sovjetski Savez, kojeg više nema, a ni Rusija. Zidove grade Europa i SAD.

A ako Americi zid u krajnjoj mjeri služi kao nešto uvjetno utilitarno – da odovoji SAD od Meksika i njegovih migracija i kriminala, onda su zidovi u Estoniji i Latviji – dubok i direktan simbol rusofobije, njezine besmislenosti, neosnovanosti i istovremeno njihove bespomoćnosti, jer nema nikakve rulje s ruske strane, od koje bi, u teoriji, zid treba zaštititi, a tenkove, ako do toga dođe, zid neće zaustaviti.

I u svemu tome ima nečega. Nečeg važnog. Nečeg sudbonosnog.

To je ironija koju mi ​​ne vidimo. To je osmijeh Boga, koji još uvijek nismo vidjeli, niti razumjeli, niti ispoštovali. To je – sudbina. To je – ključ za razumijevanje svega što se događa.

Zar ne vidite? Zar vas ovo ni na što ne podsjeća?

Zabrane putovanja, migracijska paranoja, tajnost, kazneno gonjenje za širenje informacija?

To je stari dobri SSSR uoči svog raspada.

Pogledajte što je izvor najveće opasnosti za zapadnu civilizaciju? Sloboda kretanja, povezana s logističkim i transportnim tehnologijama, kao i sloboda primanja i širenja informacija, povezana s razvojem informacijskih tehnologija.

Slaba točka je postalo ono, što je trebao biti osnova snage, ono, što im je nekada pomogalo u borbi protiv SSSR-a.

Transport i Mreža.

Oni čine svijet premalim, oni čini čovječanstvo suviše globalnim. Sustavi, koje su izgradili za ostvarivanje svojih interesa, postaju previše transparentni, pokazujući svima njihove ne previše ugodne iznutrice.

SSSR i moderna zapadna civilizacija boluju od iste bolesti.

Antiistoričnosti.

I jedni i drugi – i SSSR i Zapad – bore se s poviješću.

Ali, kolosalna je razlika u tome, što je Sovjetski Savez bio preuranjen. On je bio neuspješan podvig, koji je preduhitrio budućnost, on je bio “ludilo hrabrih”. I pao je pod teretom ogromnog zadatka, neizdrživog za pojedinca. Njegova smrt je bila tragična, a njegovom ubojici izazva osjećaj gađenja.

Europa i SAD se ne bore s ostacima prošlosti. Sada im je, kako bi održali svoju dominaciju, neophodno zaustaviti progres, da zaustave prometne tokove, uništiti slobodu informiranja. Neophodno im je da ponovo podjele čovječanstvo zidovima, da utvrde svoje granice, da oslijepe. Liše jezika. Oduzmu razum. Kastriraju savjest.

Ali to im neće uspjeti. Jer, progres se ne može zaustaviti. I zato njihova pogibija neće izazvati sućut. Jer je to samoubojstvo.

Kada Zapad traži razloge učinkovitosti ruske propagande u misterioznom “staljinskim nemuštom jeziku”, on upravo traži tamo gdje treba. Ali, to nije to. Stvar nije u metodama, već u sadržaju.

Stvar je u tome, da sada, kako bi dokazali istinu starih ruskih diplomatskih teza ne treba ništa novo izmišljati. Dovoljno je prosto omogućiti svijetu neograničeno dobivanje informacija.

Kao u WikiLeaks ili u izvještajima Stonea.

A rješenje socijalnih i međudržavnih kriza je u tome, da sada ima dovoljno sati leta da bi se kolonizirani licem u lice sreli sa kolonizatorom, i postavili mu sva goruća pitanja.

I, što tada odgovoriti?

Upravo zbog toga je neophodno uhvatiti Snoudena i Assangea, zabraniti Russia Today, graditi zidove i potapati brodove.

I shvatiti, da je sve to – besmisleno. “Od revizije nas može spasiti samo krađa”.

Stanje stvari mogla bi spasiti samo katastrofa planetarnih razmjera, globalni rat ili epidemija, koja bi mogla vratiti čovječanstvo pedeset godina unatrag.

Da li će se oni odlučiti na to? Mogu li? To prije svega ovisi o nama. To je naša uloga, to je naše mjesto na planeti.
 
(fakti.org/uredio:nsp)