Sve veći broj mladih ljudi dolazi do zaključka da je vrijeme da učine sve ono što njihovi roditelji nisu. Izvrću kulturološke i ekonomske konvencije koje smatramo integralnim dijelom civiliziranog društva

Ne ulaze u brakove. Odbijaju postati dijelom kompetetivne korporacijske kulture, a većina njih ne pripada niti jednoj organiziranoj religiji

Jeff DeGraff, profesor, pisac i savjetnik brojnih američkih organizacija, stručnjak je za inovacije i na sveučilištu Michigan vodi poseban program koji se bavi upravo inovacijama, a najpoznatiji je njegov doprinos pri stvaranju modelu naziva Competing Values Framework koji pomaže brojnim organizacijama da ujedine naoko suprotstavljene vrijednosti i pretvori ih u nešto što u konačnici rezultira napretkom i rastom.

U svojoj nedavnoj kolumni pozabavio se zanimljivim društvenim kretanjima i došao do zaključka da “sljedeća velika stvar” neće biti neki novi gadget niti čudotvorni lijek već način života. Ovu “društvenu inovaciju”, kako je on naziva, neće obilježiti novi početak već niz završetaka.

Naime, sve veći broj mladih ljudi dolazi do zaključka da je vrijeme da učine sve ono što njihovi roditelji nisu. Izvrću kulturološke i ekonomske konvencije koje smatramo integralnim dijelom civiliziranog društva. Ne ulaze u brakove. Odbijaju postati dijelom kompetetivne korporacijske kulture, a većina njih ne pripada niti jednoj organiziranoj religiji.

Kraj braka

Prema pisanju New York Timesa, više od pola Amerikanki mlađih od 40 godina djecu je rodila izvan braka. Prilagodite li parametre pretrage kvalitetnoj edukaciji i ekonomskom stanju, taj je broj znatno veći.

Naravno, za ovaj trend postoji niz drugih objašnjenja, od financijske neovisnosti educiranih žena koje se ne obaziru na kulturološku stigmu rađanja izvan braka pa sve do latentne reakcije na razvod njihovih roditelja. Ova promjena sa sobom donosi i niz kompleksnih izazova. Primjerice, brak je temelji element američke zakonske regulative vlasništva.

Neki vjeruju da je ovaj trend doveo i do većeg broja djece koja žive u siromaštvu. Isti ti skeptici smatraju da bi polagana propast institucije braka mogla dovesti do niza nepredvidivih posljedica. I dok su se društvene norme možda i promijenile, pravni sustav koji bi nevjenčane majke štitio još uvijek kaska.

S druge strane, piše DeGraff, kraj braka mogao bi označiti početak nečeg velikog. Pogledajte samo skandinavske zemlje koje spadaju među države s najobrazovanijim stanovništvom i standardom koji je daleko iznad prosjeka. I kod njih viđamo isti trend među mladima, a društvo je daleko od raspada i kao što možemo vidjeti, ide im daleko bolje nego što je to slučaj s državama u kojima glavnu riječ vode tradicionalisti koji forsiraju obiteljske vrijednosti.

Kraj kapitalizma

Prije kolapsa ekonomije srednje klase u Americi, Europi i Aziji, među mladima je došlo do prebacivanja fokusa s ekonomije na društvene vrijednosti. Prema nekim istraživanjima, ova promjena stvara golemi generacijski jaz između boomera i milenijalaca koji postaje sve veći i veći.

Ovo je vjerojatno izravna reakcija na vjerojatno najgoru mogućnost zapošljavanja u posljednjih 100 godina, a ono na što se nekad gledalo podozrivo, danas se doživljava daleko pozitivnije. Dijele kuće i aute, a svakog dana svjedoci smo polagane smrti intelektualnog vlasništva. Znakovi anti-komercijalizma su na svakom koraku, a mladi iz dana u dan pronalaze nove načine kako “hakirati novi svijet”.

Time je milenijalce nazvao “generacijom ja ja ja”. I dok su gomile čitatelja negativno reagirale na zajedljivi ton eseja Joela Steina, najveći propust je to što je autoru promakla kolaboracijska priroda ove generacije. Postoji veliki zaokret među mlađarijom koja polagano napušta tradicionalne karijere i okreće se nekim drugim vrijednostima čiji je cilj boljitak zajednice.

Primjerice, daleko veći postotak mladih s diplomom posao traži u neprofitnom sektoru nego što je to bio slučaj u proteklih 40 godina. Neki će reći da se radi o očekivanoj reakciji na stanje na tržištu rada ili pripisati sve većoj roditeljskoj podršci, ali ovaj globalni pogled na svijet pokazuje prave promjene što se tiče stavova prema onom što izraz “smisleni posao” znači.

Kraj Boga

Prema pisanju Washington Posta, 25 posto milenijalaca ne želi biti povezano s tradicijom utemeljenom na vjeri, a čak dvostruko više njih ne pripada niti jednoj crkvi. Štaviše, sve veći broj mladih ne vjeruje u Boga, a ovo su trendovi ne samo u SAD-u već i u Europi. Ateizam je jednostavno novi trend među mladim odraslim ljudima.

Što je to mlade otjeralo od duhovne tradicije u tako velikom broju u rekordno kratkom vremenu?

Istraživanje pokazuje da je riječ o kulturnom i svjetonazornom jazu za koju je najviše kriva crkvena dogma vezana za istospolne brakove i stavove prema znanosti i medicini. Jedan od presudnih faktora svakako su i slučajevi seksualnog zlostavljanja. Čak i vjerski časopis Relevant u članku “Hoće li internet ubiti kršćanstvo?” govori o sve većem broju informatički pismenih vjernika koji odbacuju crkvenu hijerarhiju i duhovno utjehu pronalaze među sobom. Dakle, odbacuju tradiciju i duhovnost pronalaze na alternativnim mjestima.

Ovo nikako nije prvo ukazanje ove kombinacije individualizma i komunitarizma. Na posljetku, to je bio temelj američkog napretka u ranom 20. stoljeću. No, institucionalne tvorevine koje su nekoć služile kao most između različitih skupina različitih pogleda na svijet, danas djeluju neprohodno i razdvajaju nas.

Zašto se sve ovo događa i šta to znači?

Neki sociolozi tvrde da se ne radi o ničem neviđenom već samo savremenoj verziji nerazumnog izobilja kakvo smo viđali u kasnim dvadesetima i šezdesetim godinama prošlog stoljeća. Ukratko, oni tvrde da stvari treba pustiti da idu svojim tokom i da će se sve vratiti u normalu.

No, u stvarnosti, neograničena povezanost promijenila je način na koji proživljena iskustva integriramo u naše tumačenje tih iskustava i to je stvorilo “novo normalno”. Sve te tehnologije, od pametnih telefona preko društvenih mreža do tehnologija koje služe za prevođenje, sve nam je to dalo širi pogled, ali kroz manju leću.

Savremena komunikacija djeluje horizontalno, demokratično i inkluzivno, ali sve te manje zajednice rezultiraju isključivanjem iz većih sustava traženja većeg rješenja. Drugim riječima, imamo čitav niz mikro-segmenata i vrlo malo konsenzusa jer ne postoji neki veći svjetonazor koji svi dijelimo. Upravo suprotno, radi se o personaliziranim svjetonazorima.

Max Weber, osnivač sociologije, predvidio je ovo još prije sto godina i napisao da će dezintegracija uloga koje nam je društvo dodijelilo, u konačnici dovesti do propasti integracijskih institucija i popularizacije ekstremnog individualizma. Weberova vizija budućnosti u kojoj nema jedinstvene perspektive integracije vrijednosti, nije daleko od stvarnosti. Bez braka, kapitalizma i Boga koji služi kao veza koja objedinjuje naša zajednička iskustva i interpretacije, nestaje zajednički identitet i osjećaj svrhe. Postali smo “kolektivno ja”.

Je li ovo uistinu kraj braka, kapitalizma i Boga?

I da i ne. Da jer sve više ljudi odlučuje izaći iz ovih institucija te se aktivno postavljaju nasuprot istih. I ne jer bez obzira na alternative, uvijek će postojati potreba za stabilnom obitelji, meritokraciju i vjeru u nešto više od sebe samog.

Ironija je to da su ljudi koji najviše vole ove institucije i sustave vjerovanja roditelji ljudi koji ih danas odbacuju. Boomeri su bili usredotočeni na osobne slobode i slobodu u toliko mjeri da su zaboravili očistiti put za svoju djecu.

Na mjestu kolektivnog osjećaja sudbine koja bi povezivala Amerikance dvadesetog stoljeća, nalaze se pojedinačni primjeri suosjećanja i samoostvarenja. Umjesto da rade na većem dobru kao što je liječenje neke bolesti ili slanje ljudi na Mjesec, milenijalci rade na osobnom dobru. No, to ne znači da su mladi ljudi sebični. Upravo suprotno. Mnogobrojne dobrotvorne organizacije ljudima daju priliku da pomognu drugima i sebi. Moćna je to kombinacija altruizma i ličnog razvoja. Naši dijelovi sada su naša cjelina. Suočeni s fragmentacijom, sljedeće generacije stvaralaca i mislilaca pronalazi sebe same i potiče ljude oko sebe da učine isto.

Brak, kapitalizam i Bog nastavit će postojati, ali pojavit će se u nekom drugom obliku. Velike sila na osobnijoj, intimnijoj razini. Ključan je koncept hibridnosti, mješavine starih institucija i inovativnih vrijednosti. Fleksibilniji brakovi koji su široko definirani, ekonomski sustavi koji se opiru kategorizacijama kao što su mikrofinanciranje i bitcoini, ali i religije koje su mješavina drevnih tradicija i osobnog razvoja karakterističnog za 21. stoljeće, od joge do psihoterapije.

Naravno, sve su to spekulacije. Istina je da se krećemo u nepoznatom smjeru i da je to nešto s čim se trebamo pomiriti. Svi mi želimo vidjeti budućnost, to je u našoj prirodi. No, jednostavno to ne možemo. Temeljna otežavajuća okolnost inovacije je da nemamo podatke o onom što dolazi. To je vječna frustracija, ali u isto vrijeme i izvor neograničenih mogućnosti. Trebamo se odmaknuti od tradicionalne strukture i dopustiti našim granicama da postanu fleksibilne i da se, na kraju krajeva, i sruše.

“Ja sam oženjeni kapitalist i katolik i vjerojatno djelujem kao kvintesencijalna stara garda. No, suzdržavam se od osude i otvorena sam uma. Ne samo da sam spreman da sve ono što poznajem jednog dana nestane – ta me pomisao uzbuđuje. Trebala bi i vas”, zaključuje DeGraff.
 
(freshpress.info/uredio:NSP)

Alexander Dugin – RAT PROTIV RUSIJE I NJEGOVA IDEOLOŠKA DIMENZIJA – u svjetlu Četvrte političke teorije - Nadolazeći rat kao koncept

Rat protiv Rusije danas je pitanje o kojemu se na Zapadu najviše raspravlja. Zasad je on još namisao i mogućnost. No, on može postati stvarnost ovisno o odlukama koje će donijeti sve strane uključene u ukrajinski sukob – Moskva, Washington, Kijev i Bruxelles.

Ne želim ovdje raspravljati o svim aspektima tog sukoba niti o njegovoj povijesti. Umjesto toga predlažem analizu njegovih dubokih ideoloških korijena. Moje viđenje glavnih događaja zasniva se na Četvrtoj političkoj teoriji, a njezina načela opisao sam u svojoj knjizi istog naslova koju je na engleskome jeziku objavila izdavačka kuća Arktos prije nekoliko godina.

Neću, dakle, ovdje proučavati rat Zapada s Rusijom procjenjujući njegove rizike, opasnosti, probleme, troškove ni posljedice, nego ću proučiti njegovo ideološko značenje na globalnoj razini. Promišljat ću o smislu takvog rata, a ne o samome ratu (stvarnom ili virtualnom).

Srž liberalizma

Na modernome Zapadu postoji jedna glavna i vladajuća ideologija – liberalizam. On ima mnogo tipova,verzija i oblika, mnogo nijansi, no srž je uvijek jedna te ista. Liberalizam u svojoj unutrašnjoj fundamentalnoj strukturi sadrži sljedeća aksiomatska načela:

• antropološki individualizam (individuum je mjera svih stvari);
• progresizam (svijet se kreće prema boljoj budućnosti, prošlost je uvijek gora od sadašnjosti);
• tehnokracija (tehnološki razvitak i učinkovitost izvedbe smatraju se najvažnijima u prosudbi naravi nekog društva);
• eurocentrizam (euro-američka društva uzima se kao mjerilo i standard za ostatak čovječanstva);
• ekonomija je presudna (ekonomija slobodnog tržišta jedini je oblik normativnog ekonomskog sustava – sve ostale tipove ekonomije potrebno je ili reformirati ili uništiti);
• demokracija je vladavina manjina (njihova obrana protiv većine, uvijek sklona izroditi se u totalitarizam, ”populizam”);
• srednja klasa je jedini stvarno postojeći društveni akter i univerzalna norma (neovisno o činjenici je li neka osoba već dosegnula taj status ili je tek na putu postati stvarnom srednjom klasom, pa trenutno predstavlja srednju klasu koja to tek želi postati);
• jedan svijet, globalizam (ljudska bića u svojoj osnovi su ista, samo s jednom razlikom – onom individualnom – pa stoga svijet treba biti integriran na individualnoj osnovi, kozmopolitizam – građanin svijeta);

To su sržne vrijednosti liberalizma, koji je manifestacija jedne od triju tendencija što potječu iz prosvjetiteljstva, skupa s komunizmom i fašizmom, a koje predstavljaju alternativne interpretacije samog duha moderne. Tijekom XX. st. liberalizam je pobijedio svoje suparnike i nakon 1991. g. postao je jedinom i prevladavajućom ideologijom na svjetskoj razini.

Jedina sloboda izbora u carstvu globalnog liberalizma bila je između desnog liberalizma, lijevog liberalizma i radikalnog liberalizma, uključujući i ultradesni liberalizam, ultralijevi liberalizam te vrlo radikalni liberalizam. Dakle, liberalizam je bio instaliran kao operativni sustav zapadnih društava i svih drugih društava koja su se našla u zapadnoj zoni utjecaja. U jednom trenutku postao je zajedničkim nazivnikom za svaki politički korektan govor, oznaka onih koje glavna politička struja prihvaća, odnosno odbacuje kao marginalne. Liberalnom je postala i sama konvencionalna mudrost.

Geopolitički, liberalizam je ucrtan u model kojemu je SAD središte, etnička jezgra su anglosaksonci, a atlantističko euroameričko partnerstvo, NATO, predstavlja stratešku jezgru svjetskog sustava sigurnosti. Svjetska sigurnost izjednačena je sa sigurnošću Zapada te, u krajnjoj liniji, sa sigurnošću Amerike. Liberalizam, dakle, nije samo ideološka sila nego je i politička, vojna i streteška sila. NATO je liberalan u svojim korijenima. On brani liberalna društva, boreći se za libralizam.

Liberalizam kao nihilizam

U liberalnoj ideologiji ima jedna točka koja je odgovorna za njegovu današnju krizu. Liberalizam je u svom središtu duboko niholistički. Sklop vrijednosti koje liberalizam brani bitno je povezan s glavnom tezom – sloboda, oslobođenje. No, sloboda je u liberalnom viđenju u biti negativna kategorija: ona želi biti slobodna od (J.S. Mill) a ne biti slobodna za. To nije tek sekundarno, to je srž problema.

Liberalizam se bori protiv svih oblika kolektivnog identiteta, protiv bilo kojeg tipa vrijednosti, projekata, strategija, ciljeva, svrha, itd., koje bi bile kolektivne, odnosno barem ne-individualističke. To je i razlog što jedan među najvažnijim teoretičarima liberalizma, Karl Popper (na tragu F. v. Hayeka) u svojoj knjizi Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji ( a koju G. Soros smatra svojom osobnom Biblijom) tvrdi da se liberali trebaju boriti protiv svake idologije ili političke filozofije (od Platona i Aristotela pa do Marxa i Hegela) koja bi ljudskom društvu postavljala neki zajednički cilj, zajedničku vrijednost, zajednički smisao. Bilo koji cilj, vrijednost, smisao, u liberalnom društvu (‘otvorenom društvu’) trebaju biti strogo individualni.

Tako su neprijatelji otvorenog društva (a upravo je taj liberalni model otvorenoga društva na snazi u zapadnome društvu nakon 1991. g te se smatra globalnom normom za ostatak svijeta) vrlo konkretni. Glavni neprijatelji su komunizam i fašizam ( oba potječu iz iste filozofije prosvjetiteljstva i središnji su im ne-individualni koncepti – klase u marksizmu, rase u nacionalsocijalizmu te nacionalna država u fašizmu). Stoga je smisao borbe liberalizma na frontu postojeće moderne alternative (fašizam ili komunizam) posve očigledan. Liberali tvrde da osobađaju društvo od fašizma i komunizma, od dvije glavne moderne verzije izričito ne-individualističkog totalitarizma.

Borba liberalizma u procesu likvidacije ne-liberalnih društava posve je smislena: svoje značenje ona zadobiva iz same činjenice postojanja ideologija koje izričito ne prihvaćaju i niječu individuuma kao najvišu vrijednost. Posve je jasno protiv čega se vodi bitka. Oslobođenje od onog što je označeno kao meta. No, činjenica da je sloboda (onako kako je shvaćaju liberali) u biti negativna kategorija, ovdje nije jasno zapaženo. Neprijatelj je ovdje i on je konkretan. Upravo ta činjenica daje liberalizmu konkretan sadržaj. Činjenica da postoji društvo koje nije otvoreno – dovoljna je da opravda proces oslobađanja.

Unipolarno razdoblje: prijetnja od implozije

Kada je 1991. g. pao Sovjetski Savez koji je bio posljednji protivnik zapadnjačkom liberalimu, neki zapadnjaci (npr. F. Fukuyama) proglasili su kraj povijesti. Posve logično: više nije bilo eksplicitnog neprijatelja otvorenog društva – pa tako ni povijesti koja je tijekom moderne bila upravo bitka između tri političke ideologije (liberalizma, komunizma i fašizma) za naslijeđe prosvjetiteljstva. Strateški rečeno, bio je to unipolarni trenutak (Ch. Krauthammer). To razdoblje od 1991. – 2014. godine usred kojega se dogodio napad Bin Ladena na WTC – bilo je doista razdoblje globalne dominacije liberalizma. Aksiome liberalizma prihvatili su glavni geopolitički akteri – uključujući Kinu (u ekonomiji) i Rusiju (( u ideologiji, ekonomiji, političkom sustavu). Postojali su liberali i oni koji bi to željeli biti, zatim još-ne-liberali, ne – dostatno-liberali, i tako dalje. Pravih i istinskih iznimaka bilo je tek nekoliko (Iran, Sjeverna Koreja). Svijet je postao liberalnim po ideološkoj aksiomatici.

Upravo to je bio najvažniji trenutak u povijesti liberalizma. On je pobijedio svoje neprijatelje ali ih je u isto vrijeme i izgubio. Liberalizam je u svojoj biti oslobađanje, borba protiv onoga što nije liberalno (još nije ili nije uopće). Stoga upravo od neprijatelja liberalizam zadobiva svoje stvarno značenje, svoj sadržaj. Dokle god postoji ne-liberalno društvo, liberalizam je pozitivan. On počinje pokazivati svoju negativnu bit tek nakon pobjede.

Nakon pobjede 1991. g. liberalizam je stupio u svoju implozivnu fazu. Nakon što je porazio i komunizam i fašizam, liberalizam je ostao sam. Bez neprijatelja i bez borbe. I to je bio trenutak za početak unutrašnje borbe, liberalno čišćenje liberalnih društava u nastojanju da se zatru posljednji neliberalni elementi – seksizam, politička nekorektnost, nejednakost spolova, ma koji ostatci neindividualne dimenzije institucija poput države, crkve, itd. Liberalizam, dakle, treba neprijatelja kojega će osloboditi. Inače on gubi svoj sadržaj, njegov implicitni nihilizam postaje preupadljiv. Apsolutni trijumf liberalizma je njegova smrt.

To je ideološko značenje financijske krize početkom 2000.-te u 2008. godini. Upravo uspjesi, a ne neuspjesi nove, čisto financijske ekonomije (turbokapitalizma, prema G. Lytwaku), odgovorni su za njegov kolaps. Sloboda da svatko čini što god hoće, ali samo na individualnoj razini, izazvat će imploziju osobnosti. Čovjek prelazi u područje ispod –ljudskog, u sub-individualne domene. I tu se on suočava s virtualnim. Poput sub-individualnog sna, sloboda od bilo čega. To je iščezavanje čovjeka. Carstvo ničega kao posljednja riječ totalne pobjede liberalizma. Postmodernizam priprema teren za to poslije-povijesno, samo sebi upućeno, recikliranje besmisla.

Zapad u potrebi za neprijateljem

Možda ćete ovdje upitati: pa kakve veze ima to sve s (pretpostavljenim) ratom do kojega će doći s Rusijom? Odmah ću na to odgovoriti.

Liberalizam je dobio na globalnoj razini. To je činjenica 1991. godine. Neposredno potom on je počeo implodirati. Stigao je do posljednje točke i počeo je sam sebe likvidirati. Masovne migracije, sudari kultura i civilizacija, financijske krize, stvarni terorizam, porast etnizma, znaci su nadolazećeg kaosa. A taj kaos ugrožava Poredak. Bilo koji poredak uključujući i sam liberalni poredak. Što je liberalizam uspješniji to je bliže svome kraju. I kraju današnjega svijeta. Tu imamo posla s nihilističkom srži liberalne filozofije, s Ništa kao unutrašnjim ontološkim načelom ”slobode od”. Arnold Gehlen, njemački antropolog s pravom je definirao čovjeka kao ”biće nedostatka” (Mangelwesen).

Čovjek sam u sebi je ništa. Sve što čini njegov identitet on uzima iz društva, povijesti, naroda, politike. Stoga ako se okrene svojoj čistoj biti tamo će prepoznati ništa. Taj ponor skriven je iza raspršenih krhotina osjećaja, nejasnih misli, mutnih želja. Virtualnost podljudskih emocija tanki je veo iza kojega se nalazi čista tama. Razotkrivanje te nihilističke osnove ljudske naravi posljednje je postignuće liberalizma. No, to je kraj. A kraj je isto tako i za one koji upotrebljavaju liberalizam za vlastite svrhe, koji imaju koristi od liberalne ekspanzije, za gospodare globalizacije. Svaki poredak pada u takvoj krajnjoj nužnosti nihilizma. I liberalni poredak također.

Tako, da bi se spasilo vladavinu onih koji imaju koristi od nihilizma, oni moraju načiniti korak unatrag. Liberalizam će svoj smisao zadobiti samo ako se opet bude bavio neliberalim društvom. Korak natrag jedini je način da se spase ostatci tog poretka, da se liberalizam spasi od njega samoga. Pa se tako na obzoru pojavljuje Putinova Rusija. Niti je ona antiliberalna, niti je totalitarna, niti je nacionalistička, niti komunistička. Prije bi se reklo, još ne preliberalna, ne potpuno liberalno-demokratska, još ne dostatno kozmopolitska, ne tako radikalno antikomunistička. Ali na putu da postane liberalnom. Korak po korak. U procesu gramscijevskog prilagođavanja na hegemoniju, transformismo.

No, u globalnoj agendi liberalizma (SAD, NATO), potreban je drugi akter, druga Rusija koja bi opravdala Poredak na polju liberalnog tabora, pomogla mobilizirati Zapad koji se raspada od unutrašnjih problema, koja bi dala neizbježnoj provali unutrašnjeg nihilizma stanovitu odgodu i tako spasila liberalizam od njegovog logičnog sve bližeg kraja. Stoga oni grčevito trebaju Putina, Rusiju, rat. To je jedino rješenje da bi se preduhitilo kaos na Zapadu i spasilo ostatke poretka. Rusija bi u toj ideološkoj igri trebala opravdati samo postojanje liberalizma, jer je neprijatelj taj koji daje značenje borbi otvorenoga društva, koji tom društvu pomaže da se konsolidira i nastavi se globalno potvrđivati.

Radikalni islam (al-Kaida) bio je drugi kanditat za ovu ulogu, ali mu je kao neprijatelju za to nedostajala veličina. Zato je, međutim, bio upotrebljen na lokalnoj razini. Opravdao je intervencije u Afganistanu, okupaciju Iraka, pomogao u svrgavanju Gadafija, u započinjanju građanskog rata u Siriji. No, bio je preslab i ideološki primitivan da bi predstavljao pravi izazov potreban libralima.

Rusija – tradicionalni geopolitički neprijatelj Anglosaksonaca – mnogo je ozbiljnija kao protivnik. Ona odlično odgovara svim zahtjevima – još su živa povijesna sjećanja i uspomene na hladni rat. Mržnju prema Rusiji najlakše je izazvati, s relativno malim sredstvima. Stoga mislim da je rat s Rusijom moguć. On je ideološki nužan kao posljednje sredstvo kako bi se odgodila konačna implozija liberalnog Zapada. Jedan korak unatrag.

Spasiti liberalni poredak

S obzirom na više različitih slojeva koncepta ”rat s Rusijom”, predlažem ovdje nekoliko točaka:

1. Rat s Rusijom pomoći će odgoditi opći nered na globalnoj razini. Većina zemalja koje su uključene u liberalnu ekonomiju, koje imaju udjela u aksiomima i institucijama liberalne ekonomije i koje su ovisne ili su izravno pod kontrolom SAD-a i NATO-a, konsolidirat će se još jednom na strani liberalnog Zapada u njegovoj potjeri protiv neliberalnog Putina. Rat može poslužiti za reafirmaciju liberalizma kao pozitivnog identiteta, u trenutku kada se taj identitet raspada zbog svoje nihilističke biti.

2. Rat s Rusijom ojačao bi NATO, a ponajviše njegove europske dijelove koji bi još jednom bili dužni gledati na američku supermoć kao na nešto pozitivno i korisno, zastarjeli ostatak hladnoga rata. U strahu od dolaska zlih Rusa Europljani bi se ponovno mogli osjetiti lojalnima SAD-u, njihovom spasitelju. Tako bi vodeća uloga SAD-a i NATO bila ponovno potvrđena.

3. Europska unija se raspada. Zajednička prijetnja koja dolazi od Rusa mogla bi spriječiti konačni rascjep, mobilizacijom društva tako što će potaknuti narode još jednom na žestoku obranu njihovih sloboda i vrijednosti pod pritiskom Putinova imperija.

4. Ukrajina i kijevska hunta trebaju rat kako bi opravdali i prikrili sva zlodjela počinjena na Majdanu na pravnoj i ustavnoj razini, kako bi suspendirali demokraciju (koja bi zaustavila njihovu vlast u jugoistočnim pretežno proruskim područjima) i kako bi uspostavili vlast i nacionalistički poredak izvanrednim sredstvima.

Jedina zemlja koja ne želi rat u ovom trenutku je Rusija. No, Putin ne može pustiti jednu radikalnu proturusku vladu da vodi zemlju u kojoj je pola stanovništva rusko i u kojoj postoje mnoge proruske zone. Ako to dopusti gotov je na međunarodnoj i na domaćoj razini. S mnogo oklijevanja, dakle, on prihvaća rat. A jednom kada u njega uđe onda neće biti druge solucije za Rusiju nego da u njemu i pobijedi.

Ne bih se upuštao u spekuliranje o strateškim aspektima toga rata. Prepuštam to drugim kvalificiranim analitičarima. Želio bih, međutim, formulirati neke ideje koje se tiču ideološke dimenzije toga rata.

Putina staviti u zadane okvire

Značenje tog rata na Rusiju jest posljednji pokušaj da se spasi liberalizam od implozije. Ako je to tako, onda liberali imaju potrebu definirati Putinovu Rusiju ideološki – očito poistovjećujući je s neprijateljem otvorenoga društva. No, u riznicama modernih ideologija postoje samo tri glavne verzije. Liberalizam, komunizam i fašizam (nacizam). Posve je jasno da liberalizam predstavljaju svi, osim Rusije (SAD, NATO, Euromajdan, kijevska hunta). Ostaju, dakle, komunizam i fašizam. Putin je, tako, sovjet, KGB komunist. Ovu sliku prodavat će se najglupljoj vrsti zapadnjačke publike. No, neki aspekti patriotske reakcije od strane proruskog i protubanderovskog stanovništva (obrana Lenjinovih spomenika, Staljinovih portreta i spomenika iz 2. svjetskog rata) mogli bi potvrditi tu zamisao.

Nacizam i fašizam predaleko su od Putina i suvremene Rusije, no u konstrukciji slike velikog Zla evocirat će se ruski nacionalizam i ruski imperijalizam. Putin, dakle, je nacionalist, fašist i imperijalist. To će djelovati na druge Zapadnjake. Putin može biti oboje – komunist i boljševik u isto vrijeme, dakle, prikazat će ga se kao nacional-boljševika (no, to će biti malo teže prodati posve neupućenoj postmodernoj zapadnjačkoj publici). Očito je da u stvarnosti Putin nije ništa od toga – ni komunist, ni fašist. On je politički realist (u smislu međunarodnih odnosa – zato on voli Kissingera i Kissinger voli njega). On nema nikakve posebne ideologije. No, bit će obavezan slijediti ideološki okvir. To nije njegov izbor. takva su pravila igre. U tijeku rata na Rusiju, Putina će se stavljati u zadane okvire i to je najzanimljiviji i najžešći aspekt te situacije.

Glavna zamisao kojom će liberali nastojati ideološki definirati Putina bit će da je on sjenka iz prošlosti, nešto poput vampira, ”oni se katkad vraćaju”. Pravi, pak, razlog koraka nazad je spriječiti konačnu imploziju liberalizma. Glavna poruka je, liberalizam je živ živcat i pun snage zato što u svijetu postoji nešto od čega svi moramo biti slobodni. Rusija postaje objekt tog oslobađanja. Cilj je osoboditi Ukrajinu (Europu, čovječanstvo) od Rusije, i na koncu osloboditi i samu Rusiju od njezina neliberalnog identiteta. Eto, imamo neprijatelja.

Takav neprijatelj daje liberalizmu razlog za ponovno postojanje. Rusija je izazov predliberalne prošlosti bačen u liberalnu sadašnjost. Bez tog izazova u liberalizmu više nema života, više u svijetu nema Poretka, sve se raspada i implodira. S takvim, pak, izazovom, div globalizma koji se ruši zadobiva novu energiju. Rusija je tu kako bi spasila liberale. No, da bi to učinila, Rusija mora biti ideološki uokvirena kao nešto predliberalno. Mora biti komunistička, fašistička ili barem nacional-boljševička. To je ideološko pravilo. Boriti se s Rusijom ili samo razmatrati boriti se ili ne, ima i dublju zadaću – staviti Rusiju u ideološki okvir. To će se činiti kako iznutra tako i izvana. Oni će pokušati obvezati Rusiju da prihvati bilo komunizam bilo nacionalizam, odnosno, tretirat će Rusiju kao da je komunistička ili nacionalistička. To je ta igra zadavanja okvira.

Poslijeliberalna Rusija: prvi rat u smislu ”četvrte političke teorije” (4PT)

Ono što predlažem kao zaključak je sljedeće:

Potrebno je da svjesno suzbijemo sve pokušaje da se Rusiju stavi u okvire predliberalne sile. Potrebno je da nipošto ne dopustimo da se liberali spase od dolaska sudbonosnog kraja. Ne smijemo to odgađati nego trebamo to ubrzati. Da bismo to učinili potrebno je da predstavimo Rusiju ne kao nešto predliberalno nego kao poslijeliberalnu Revolucionarnu silu koja se bori za alternativnu budućnost za sve narode na planeti. Ruski rat neće biti rat za ruske nacionalne interese nego za pravedan multipolarni svijet , za istinsko dostojanstvo i istinski pozitivnu slobodu – ne slobodu ”od”, nego slobodu ”za”. Rusija će u tom ratu postati primjerom obrane Tradicije, konzervativnih organskih vrijednosti, stvarno oslobođenje upravo od otvorenog društva i njegovih pokrovitelja – globalne financijske oligarhije. Taj rat nije protiv Ukrajine niti protiv dijela Ukrajinaca. Nije ni protiv Europe. On je protiv (ne)reda liberalnoga svijeta i mi nećemo spašavati liberalizam, mi ćemo ga dotući jednom i zauvijek. Modernizam je bio bitno u krivu. Mi se nalazimo na samrtnoj točki modernizma. Za one koji su od modernizma načinili vlastitu sudbinu ili su dopustili da se to dogodi nesvjesno, to će značiti stvarni kraj. Ali za one koji su na strani vječne istine Tradicije, Vjere, duhovne i besmrtne ljudske biti, to će biti novi Početak.

Najvažnija bitka danas je bitka za Četvrtu političku teoriju. To je naše oružje s kojim ćemo spriječiti da se Putinu postave okviri kakve žele liberali te s kojim ćemo reafirmirati Rusiju kao prvu poslijeliberanu ideološku silu koja se bori protiv nihilističkog liberalizma , a u ime otvorene multipolarne i doista slobodne budućnosti.

Prev. na hrv., M.K., Zadruga Eneagram, Zagreb
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=17189"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]