Nova studija svjetskih ekonomista i stručnjaka pokazala je da izbjegavanje i utaja poreza svake godine iznosi na stotine milijardi dolara neplaćenih poreza, a novac završava u džepovima najbogatijih ljudi na svijetu

Rad poznatih ekonomista pod nazivom ‘The Exorbitant Tax Privilege’, ko-autora Thomas Wright i sveučilišta University of California i ekonomiste Gabriel Zucmana sa sveučilišta u Berkeley, jedan je od najboljih svjetskih radova o poreznim oazama.

Istraživanje je pokazalo da je gotovo 50 posto dobiti američkih multinacionalnih tvrtki trenutno generirano u poreznim utočištima, dok je 1970. godine broj bio manji od 10 posto.

Korporacije učinkovito plaćaju porezne stope od 27 posto na dobit generiranu u ne-poreznim utočištima, i sedam posto u poreznim utočištima.

Prema riječima Jamesa Henryja, istraživačkog ekonomiste i višeg savjetnika u Tax Justice Network-u, američki bogati kleptokrati, porezni štetnici, a osobito multinacionalne tvrtke masovno prebacuju novac u porezne oaze.

Rekao je da su američke multinacionalne tvrtke do 2017. godine “nagomilale oko 2,6 bilijuna dolara u poreznim utočištima da ne bi platili 35 posto poreza na dobit SAD-u”.

Od ranih 1990-tih, stopa koju su plaćale američke ne-naftne multinacionalne tvrtke na inozemnu dobit pala je sa 35 na 20 posto. Slično tome, porezna stopa koju su američke naftne kompanije platile stranim vladama pala je od prosjeka sa 70 posto prije Zaljevskog rata 1991. na 45 posto.

To prema Zucmanu i Wrightu može odražavati “povratak vojne zaštite koju su Sjedinjene Države dodijelile državama koje proizvode naftu”.

Američki nagomilani inozemni dug veći je od bilo koje druge zemlje, na oko 8 bilijuna dolara ili više od 40 posto američkog bruto domaćeg proizvoda (BDP).

Tih 8 bilijuna dolara je razlika između 35 bilijuna dolara inozemnih ulaganja u američkoj imovini i 27 bilijuna dolara američkih ulaganja u inozemnu imovinu.

Porezne oaze dobivaju oko 180 milijardi dolara godišnje, ili gotovo jedan posto američkog BDP-a, zaključilo je istraživanje.

Novi-Svjetski-Poredak.com

Ruska imovina u Sjedinjenim Državama vrijedna stotine milijuna dolara zamrznuta je u sklopu Washingtonske kampanje sankcija protiv Moskve od 2013. godine do danas, izjavila je zamjenica tajnika američke riznice Sigal Mandelker

“Akcije američke riznice imale su značajne posljedice za financijske interese pojedinaca i tvrtki koje su pogođene, uključujući blokiranje stotina milijuna dolara ruske imovine u Sjedinjenim Državama” – rekla je Mandelker u utorak.

Izjava je objavljena nedugo prije njezina govora u Kongresu.

Mandelker, koja je odgovorna za sankcije od strane američke trezora, dodala je da “Rusija bilježi ove provedene radnje”.

Izravna strana ulaganja u Rusiju su pala za pet posto od 2013. godine, a izravna ulaganja iz SAD-a su pala za 80 posto, navodi se u priopćenju.

Mandelker očekuje da će kasnije u utorak priopćiti Kongresu da, ako se ruska “maligna aktivnost” nastavi, Moskovski “avanturizam” će se bilježiti tako da SAD može donijeti još više ekonomske patnje Rusiji kroz dodatne sankcije.

Trumpova administracija je od siječnja 2017. godine sankcionirala 217 ruskih fizičkih osoba i entiteta, uključujući naftnu tvrtku Surgutneftegaz i elektroprivrednu tvrtku EuroSibEnergo.

Ciljevi sancija su uključivali šefove velikih državnih banaka i energetskih tvrtki, a neki od njih su najbliži suradnici predsjednika Putina.

“Kako tvrtke širom svijeta rade na tome da bi se udaljile od sankcioniranih ruskih osoba, naše akcije nameću neviđenu razinu financijskih pritisaka onima koji podupiru malignu agendu Kremlja i ključne sektore ruskog gospodarstva” – rekla je Mandelker, inače izvorno rođena u Izraelu.

Moskva je u više navrata rekla da je uvođenje sankcija od strane Washingtona kontraproduktivno, a rusko ministarstvo vanjskih poslova ih naziva nelegitimnim i beskorisnim.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Turski predsjednik naložio je zamrzavanje imovine američkih tajnika pravosuđa i unutarnjih poslova u odgovoru na sankcije koje je Washington nametnuo Ankari

Turskao strpljenje je sada gotovo, rekao je.

Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan zatražio je u subotu da se zamrzne imovina američkih dužnosnika u Turskoj, reagirajući tako na slične sankcije koje je Washington uveo turskim ministrima u vezi sa zadržavanjem američkog pastora u kućnom pritvoru u Turskoj.

Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan ipak je, čini se, htio zaustaviti eskalaciju napetosti između dviju zemalja saveznica u NATO-u, u trenutku kada bi nove sankcije mogle dodatno pogoršati stanje ionako oslabljenog turskog gospodarstva.

“Bili smo strpljivi do jučer navečer. Danas ću dati uputu: zamrzavamo imovinu američkih ministara pravosuđa i unutarnjih poslova u Turskoj, ako je imaju”, rekao je Erdogan u govoru u Ankari koji je prenosila televizija.

Ta je izjava izravan odgovor na američku odluku od srijede da sankcionira turskog ministra unutarnjih poslova Suleymana Soylua i pravosuđa Abdulhamita Guela.

Sankcije im se uvode zbog navodne uloge u suđenju Andrewu Brunsonu, američkom pastoru koji je u Turskoj optužen za “terorističku” djelatnost i za špijunažu.

No u subotu nije bilo jasno misli li turski predsjednik na američkog ministra unutarnjih poslova Ryana Zinkea koji je zadužen za nacionalne parkove i za politiku prema urođenicima ili na ministricu za domovinsku sigurnost Kirstjen Nielsen.

Na upit AFP-a turski dužnosnici nisu iznijeli nikakve potankosti.

Turski ministri su izjavili da u Sjedinjenim Državama nemaju nikakvu imovinu, a malo je vjerojatno da je imaju i američki ministri u Turskoj, zbog čega su ove sankcije tek simbolične.

Svađa između NATO saveznika Sjedinjenih Država i Turske eskalirala je na u aferi Brunson, no dvije su se strane već bavile sporom oko kupovanja ruskihsustava protuzračne obrane S-400, što je šokiralo SAD. Tijekom svađe, obje su strane ozmjenjivale prijetnje i zapaljive izjave.

Erdogan, koji je odavno kritičar SAD-a, prethodno je upozorio Washingtona na gubitak “snažnog i iskrenog saveznika” ukoliko bi američka administracija nastavila s pritiskom. Washington je, pak, prijetio zaustavljanjem isporuke lovaca bombardera F-35 ukoliko Ankara dovrši sporazum sa Rusijom o isporuci sustava S-400.
 
(tportal.hr)

„Možemo imati demokraciju ili možemo imati veliko bogatstvo koncentrirano u rukama nekolicine, ali ne možemo imati oboje”

1.) Gotovo je nemoguće isplatiti nacionalni dug:

To je zato što je novac stvoren iz duga. Američki nacionalni dug je 20 bilijuna dolara. To znači da (otprilike) 234 milijuna američkih građana će morati platiti oko 62.000 svaki da bi otplatili dug do kraja. To uključuje bebe, djecu, siromašne i beskućnike. Ima čak i onih koji tvrde da je matematički nemoguće otplatiti dug. I gotovo je svaka zemlja u dugu druge zemlje. To je nova spoznaja u kakvom ludilu funkcionira ovaj svijet.

Bivši guverner FED-a Marriner Eccles je jednom rekao: „Kada ne bi bilo dugova u našem novčarskom sustavu, ne bi bilo ni novca.”

2.) Ne postoji nikakva podloga na kojoj se temelji novac (to je sve iluzija):

„Novčanice Federalnih Reservi se ne mogu otkupiti u zlatu, srebru ili bilo kojoj drugoj robi, i te novčanice nemaju nikakog temelja. Novac nema zaa sebe nikakvu vrijednost.” – Riznica SAD-a

Novčanica dolara je dolar samo zato je su se svi složili da je dolar novčanica i sredstvo plaćanja. Novčanica dolara nije dopušten novac, već „zakonsko sredstvo plaćanja.” Novac se nekada koristio kao temelj “zlatnog standarda” – što znači da je vlada imala 100 dolara vrijednog zlata u sefu od kojih je tiskala novčanicu od 100 dolara koja je zatim plasirana tržište (iako samo zlato ima vrijednost, jer smo se svi složili od pamtivijeka da je to vrijedni plemeniti metal).

Međutim, oni se se odmaknuli zlatnih godina, tako da sada moramo vjerovati vladi na riječ da iza te novčanice od 100 dolara stoji kao temelj zlato vrijedno 100 dolara.

3.) Kako živjeti “izvan mreže”:

„Živi jednostavno, tako da i drugi mogu jednostavno živjeti.” ~ Gandhi

Prema vladi i eliti vi ne bi „trebali” znati kako živjeti “izvan mreže”, jer onda ne možete biti kontrolirani od strane vlade.

Što ste više samodostatni, manje novca korporacije mogu zaraditi na vama. Što više kišnice prikupite, manje ćete morati platiti za vodu tvrtkama. Što više vjetrenjača sagradite i solarnih panela, manje ćete morati platiti Elektroprivredi. Što više uređaja za kompostiranje instalirate, manje ćete morati platiti gradskoj kanalizaciji. Što više posadite bilja u vrtu, manje ćete morati platiti nekome drugome za hranu.

Ukratko: što više postanete neovisni, manje ćete biti ovisni o državi državu. A državi se to ne sviđa, jer oni vole svoj novac daleko više nego što vole vašu slobodu.

4.) Planirano zastarijevanje proizvoda:

„Naoružanje, univerzalni dug i planirano zastarijevanje – ovo su tri stupa zapadnog prosperiteta.” – Aldous Huxley

Govorimo o tome kako oni žele izvlačiti novac iz vas. Planirano zastarijevanje je način na koji tvrtke zarađuju novac od vas oslanjanjajući se na vaše tendencije konzumerizma.

Budimo realni, mi smo nacija potrošača koja ima umjesto mozga Big Mac-ove i iPhone umjesto srca. Trebamo tu drogu sada i brzo.

Planirano zastarijevanje je dizajnirano kod proizvoda da bi potaknulo potrošače da kupe sljedeći proizvod. Sve od tostera do automobila, od mikrovalne pećnice do mobilnih telefona je naprevljeno tako da planirano zastari od strane pohlepnih tvrtki koje znaju da ćete se vratiti po novi proizvod bez obzira na to koliko puta se vaša stvar raspala i nepovratno pokvarila.

5.) Oduzimanje civilne imovine:

Dok policijska brutalnost, iznuda i prekomjerno korištenje ovlasti nisu dovoljni, beskrupulozni policijski službenici sada manipuliraju totalno iskvarenim federalnim i državnim civilnim zakonima vezanim za imovinu građana dajući im pravo da oduzmu imovinu, iskoriste, zadrže ili prodaju bilo koju imovinu koja je navodno uključena u kriminal. Ključna riječ je „navodno”. Budući da se većina imovine oduzima bez i da se provede sudski postupak za kazneno djelo. To je ludo!

Izvorno su ti zakoni stvoreni za velike kriminalne organizacije, no sada se oni koriste isključivo za pojedince, narušavajući živote ljudi zbog sitnih „zločina”. Sve više i više policijskih uprava koristite zakone za oduzimanje imovine u borbi protiv kriminala.

6.) Američki zatvori imaju najviše vlastitog stanovništva od bilo koje druge zemlje (i profitiraju od toga):

Živjeti u onome što se naširoko smatra „zemlji slobodnih”, ovo bi trebao doći kao veliki udarac svakome tko istinski vjeruje u slobodu svoje države.

Ukupna zatvorska populacija je narasla za 500 posto u posljednjih 30 godina. 500 posto! Sjedinjene Države čine manje od 5 posto svjetske populacije, ali imaju gotovo 20 posto ukupne svjetske zatvorske populacije. Iako je kriminal na najnižim razinama u povijesti.

7.) Prisilni porez je krađa:

„Budući da je malo ljudi dovoljno mudro da vladaju sami sobom, još manje je onih dovoljno mudrih koji mogu vladati drugima.” – Edward Abbey

Kada je ste prisiljeni na plaćanje poreza, ne može se reći da živite u slobodnoj zemlji. Kada oporezivanje nije opcija, zemlja koja uvodi poreze i tjera vas da ih plaćate, nije slobodna zemlja. Ako netko u takvoj zemlji ne plati porez, oni vam prijete nasiljem ili zatvorom ako ne platite. To je otvorena iznuda. A budući da se radi o autoritarnoj vlast, to je prava tiranija.

Ako netko želi platiti porez, onda bi ga trebalo pustiti da plati. To je pošteno, jer je to dobrovoljno. No, ako država koristi svoj monopol na nasilje kako bi dobili novac od vas, to nije fer, to je ucjena. To je uistinu tako jednostavno.

8.) Nije „dozvoljeno” biti bez državljanstva:

„Čovjek bez vlade je kao riba bez bicikla.” – Alvaro Koplovich

Osoba bez državljanstva je strani koncept u našem svijetu, iako se može proširiti na sva živa bića „u principu” i „u teoriji”, te je izuzetno teško biti suveren i bez državljanstva. To je zato što je cijeli svijet zaražen bolešću koja se zove etatizam.

To je u prirodi našeg postojanja da mi nikada ne dovodimo to u pitanje. Možemo također biti i riba koja preispituje vodu. No, mi nismo ribe. Mi smo ljudska bića sa sposobnošću duboke logike, višeg rasuđivanja i u osnovi zdravog razuma. To jest, osim ako nismo zagazili u slijepo ropstvo i kratkovidnu podređenost, mi smo voljni ispitivati stvari … Zato smo i ovdje.

9.) Policija vas NIJE zakonski obvezna zaštititi:

„Nema slabosti toliko velike kao lažna snaga.” – Stefan Molyneux

Većina ljudi lažno i u neznanju pretpostavlja da je zakleta dužnost policije da vas zaštiti i služi. Ali, to je zapravo iznimka, a ne pravilo.

Policajac vas može zaštititi i služiti vam čisto iz ljudske dobrote, a ne zato što je on/ona dužan da to učini. Oni se samo ponašaju humano, dok nose značku. Realnost je da vlast ima tendenciju da to sve pokvari. To se posebno odnosi na policiju. A posebno i osobito na policiju koja je obučena da bude tiranska, iznuđivačka, ambiciozna i nasilna u izvršenju jedne etatističke Agende.

10.) Mi živimo u oligarhijskoj plutokraciji sakrivenoj u demokratskoj republici:

„Možemo imati demokraciju ili možemo imati veliko bogatstvo koncentrirano u rukama nekolicine, ali ne možemo imati oboje.” – Louis Brandeis, sudac Vrhovnog suda

U našem svijetu, novac je moć. Novac koncentriran u rukama nekolicine, znači moć koncentriranu u rukama nekolicine. A budući da vlast ima tendenciju da se pokvari ako se zapusti, ljudi moraju biti slobodni da to provjere s vremena na vrijeme, da tiranija ne bi prevladala. No, zbog dalekosežne militarizirizacije policije, ljudi nisu slobodni to provjeriti. I tu mi polako klizimo u tiraniju.

Da živimo u horizontalnoj demokraciji, mi bi imali veće šanse da budemo slobodni. Nema gospodara, nema vladara, i stoga, nema šanse da vlast da postane koncentrirana u rukama nekolicine. Lakše reći nego učiniti, naravno, ali ništa što se učini nikada ne ispadne lako.

Kao što stoji, nemoguće je slobodno živjeti u oligarhijskoj plutokraciji. Plutokrati će jednostavno nastaviti otkup moći stvaranjem opresivnih zakona i „pravnih” iznuda i reketa da bi ljudi bez bogatstva i moći ostali u trajnom stanju siromaštva i nemoći.

Dodaj tome uporabu lobista i bezvrijedne valutu koja se temelji na dugu, i imat ćete naciju prevarenih dužničkih robova koji su u zabludi da žive u slobodnoj demokratskoj republici. (TMU)
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Mirovinski fondovi svojim su ponašanjem prema Ivici Todoriću, odnosno ulaganjem u njegove financijske akrobacije, teško narušili povjerenje svojih članova

No kako u svakom zlu ima barem zrnce dobroga, tako je i u ovom slučaju dobro da je (ne)rad mirovinskih fondova došao u središte pozornosti javnosti.

Kao što smo već ranije pisali, mirovinci su novcem svojih članova dokapitalizirali Ledo, kako bi Ledo vašim novcem mogao od Agrokora kupiti srpski Frikom, i crnogorski Ledo Podgorica. U toj operaciji Agrokor je dobio stotine milijuna kuna gotovine, a opet je sve ostalo pod njegovom kontrolom. Osim toga, mirovinci su Todoriću dozvolili da Ledo jamči za čak 19 milijardi kuna kredita koje je dobio Agrokor i tako izložili riziku novac svojih članova.

Ideja dobra – realizacija katastrofalna

Vratimo se sada na početak, u 2002. godinu, kada je krenula mirovinska reforma i uveden tzv. drugi stup.

Ideja za uvođenje drugog mirovinskog stupa, odnosno kapitalizirane štednje u osnovi je bila dobra. Loši demografski trendovi upućivali su na to da će se broj umirovljenika i radnika izjednačiti, što se na kraju i dogodilo. Naravno, ako imamo isključivo solidarni sustav, a za jednog umirovljenika od svoje plaće izdvaja jedan radnik, mirovine će biti mizerne.

Zbog toga se išlo na formiranje drugog stupa, u koji bi radnik izdvajao dio novca iz plaće – 5 posto – koji bi bio isključivo njegova imovina, povjerena na upravljanje mirovinskim fondovima koja bi kroz više desetljeća, osim uplatama, trebala rasti i od povrata na investicije te osigurati da budući umirovljenik ne ovisi samo o solidarnosti budućih radnika, odnosno o njihovim uplatama u prvi stup.

Država odglumila mirovinsku reformu

Gdje je krenulo krivo? Država je preusmjeravanjem dijela uplata u drugi stup smanjila dotok novca u državni mirovinski fond. Državi je i dalje trebao novac, pa ga je kroz izdanja obveznica počela posuđivati od novonastalih mirovinskih fondova.

Novoosnovani mirovinski fondovi koji upravljaju drugim stupom, umjesto da novac plasiraju u kvalitetne vrijednosne papire – dionice ili obveznice renomiranih kompanija u zemlji, ali i inozemstvu, kako bi sačuvali i povećali imovinu svojih članova, počeli su kupovati obveznice Hrvatske i zapravo prosljeđivali novac državi.

Time smo, umjesto prave reforme mirovinskog sustava, dobili zapravo odglumljenu reformu, u kojoj se iz perspektive građana, članova mirovinskih fondova, odnosno budućih umirovljenika, malo toga promijenilo, osim što su banke dobile dobru priliku za zaradu kroz “upravljanje” tim fondovima.

Glavnina imovine u obveznicama koje spadaju u kategoriju “smeće”

Mirovinski fondovi trenutno raspolažu s oko 86 milijardi kuna, od čega je najveći dio uložen u državne obveznice. Najveći broj budućih umirovljenika novac drži u fondovima “kategorije B” koji imaju imovinu od 82 milijarde kuna, a čak 60 milijardi su u državnim obveznicama.

Znači, građani uplaćuju novac u fondove, oni ga prosljeđuju državi, i za to “upravljanje” naplaćuju milijunske naknade.

Osim što građani na neki način preko mirovinskih fondova posuđuju novac državi koji će na kraju kao porezni obveznici ti isti građani i vraćati, problem je i rizičnost tih ulaganja.

Zbog relativno visokog javnog duga i slabe ekonomije, hrvatske obveznice spadaju u kategoriju “smeća”, nemaju investicijski rejting, tako da je glavnina novca za mirovine u drugom stupu zapravo vrlo rizično uložena.

Spašavanje propalih tajkuna

Nisu problem samo visokorizične državne obveznice, već i ostala “ulaganja”. Kao što smo već spomenuli, novac članova mirovinskih fondova kroz dokapitalizaciju Leda koristio se za pomaganje propalom privatizacijskom tajkunu Todoriću, a sličnih primjera bilo je i ranije.

Tako su prije sedam godina mirovinski fondovi novcem svojih članova pokušali spasiti Nexe grupu. U tu su kompaniju, za koju je bilo jasno da je u ogromnim financijskim problemima, kupnjom obveznica ulupali ukupno 24 milijuna eura.

Slična “ulaganja” imali su i u propali fond Quaestus Borislava Škegre, u koji su ubacili 100 milijuna kuna te u građevinsku firmu Ingra koja je završila u predstečajnoj nagodbi.

Ako mirovinski fondovi ne prestanu glumiti upravljanje imovinom, a zapravo se baviti financiranjem države i pomaganjem propalim tajkunima, buduće umirovljenike čeka vrlo neizvjesna budućnost i kopanje po kontejnerima.
 
(index.hr)

Od trenutka kada je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić priopćio da će Annie Brnabić povjeriti mandat za sastavljanje nove vlade, domaći ali i mediji u regiji, ne prestaju se baviti likom i djelom Vučićeve nasljednice

TEKST O ANI BRNABIĆ IZ “JUTARNJEG LISTA”:

Ana Brnabić ljetovala je kao i svake godine u svojoj obiteljskoj kući skrovito položenoj na ulazu u Staru Bašku, malo mjesto na krajnjem jugu otoka Krka koje ne treba miješati s razvikanom Baškom jer ih dijeli najviši vrh otoka, Obzova.

Kupala se s društvom i prijateljima iz djetinjstva na plaži počesno nedaleko od katnice u kojoj je pronalazila mir. Sve dok, kao u pjesmi Partibrejkersa “1000 godina”, nije zazvonio mobitel iu Staru Bašku došao “jedan poziv koji mijenja sve”. A poziv je došao od premijera, ali ne hrvatskog, nego srpskog, Aleksandra Vučića.

“To je bilo ovdje lani, početkom osmog mjeseca, kada je Ana bila zadnji put ovdje”, pokazuje rukom njezina susjeda koja nas je zamolila za diskreciju. “Tu je bila kad ju je Vučić kasno navečer nazvao, bile smo zajedno. Istu večer se spakirala i otišla za Beograd.”

Isti događaj, aktualna srpska ministrica državne uprave i lokalne samouprave Ana Brnabić ranije je opisivala u srpskim medijima, izbjegavajući govoriti o detaljima razgovora.

“Pozvali su me iz kabineta i zamolili da se javim Vučiću. Bilo je kasno navečer, nakon radnog vremena, što mi je potvrdilo da Vučić ima radni dan od 12 ili više sati. U tom trenutku bila sam u inozemstvu, prekinula sam put, vratila se, vidjeli smo se sjedeće jutro i kad mi je dao ponudu, rekla sam ‘da’ “, rekla je tada u intervjuu za srpski Express, ne otkrivajući da je zapravo bila na odmoru u obiteljskoj kući na Krku.

“Samo da joj ne ugrozite privatnost. Sad se bojimo da neće moći doći ako joj oduzmete privatnost”, brine se još jedna susjeda koju smo sreli nedaleko od kuće Brnabića. Objašnjavamo da je privatnost teško zadržati kad je netko na istaknutoj javnoj funkciji kao što je ministarska. A o kući na Krku prvi su se raspisali beogradski mediji kada je objavljena imovinska karta ministrice uprave.

Ovih dana Ana Brnabić opet je u središtu pozornosti srpskog medija jer joj je, sada kao predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić po svemu sudeći uputio novi poziv, onaj prihvatiti i funkciju premijerke.

“O tome saznala iz medija, a ne od Vučića”, izjavila je Brnabić sredinom sjednice za RTV Vojvodine, priznavši da bi razmislila o toj ponudi.

Glavna kandidatkinja

A dok ministrica Brnabić razmišlja, u Srbiji ne prestaju špekulacije o budućem premijeru nakon što je dosadašnji Aleksandar Vučić postao predsjednik države. Glavni favoriti su osim Ane Brnabić, gradonačelnik Novog Sada Miloš Vučević i čelnik Socijalističke stranke Ivica Dačić.

Prema pisanju, za Dačića aktivno lobiraju utjecajni predstavnici Srpske pravoslavne crkve i njegov partner Dragan Marković Palma, koji je lakonski poručio da bi premijer trebao “biti domaćin i netko tko ima djecu”.

Diskriminatorska Palmina izjava jasna je poruka da dio Srbije ima problem s aktualnom ministricom Anom Brnabić koja se javno deklarirala kao homoseksualka, a nije ni manjkalo ni prebrojavanja krvnih zrnaca, u ovom slučaju – hrvatskih.

Potencijalna predsjednica Vlade Srbije, Ana Brnabić, zaista ima hrvatske korijene, a njeni preci živjeli su prema crkvenim knjigama u Staroj Baški još 1673. godine.

Novu kuću Brnabića u Staroj Baški sagradili su djed i baka 1980. godine, a danas je u vlasništvu Ane iako je koriste i drugi članovi obitelji, ponajprije stariji brat Igor koji također živi u Beogradu. Na pitanje kako je obitelj dospjela u Beograd, susjedi odgovaraju da je djed bio vojno lice pa se davno prije izbijanja Domovinskog rata preselio u Srbiju.

Od Krka do Londona

Ana Brnabić rođena je u Beogradu 28 rujna 1975., gdje je završila osnovnu školu i Petu beogradsku gimnaziju. Nakon srednje škole 1994. odlazi u SAD na Northwood University (Michigan), gdje 1998. završava studij poslovne administracije. Školovanje nastavlja u Engleskoj, gdje na University of Hull stječe MBA diplomu iz marketinga.

“Život u Engleskoj me naučio da nije sramota raditi bilo koji posao. Danas si direktor, a sutra, dok se snađeš, radiš u kafiću. Dok sam bila na magistarskom u Engleskoj, dijelila sam letke u Londonu za jednu školu engleskog jezika da bih zaradila pet funti na sat, a izdavala sam i knjige u studentskoj knjižnici”, ispričala je A. Brnabić o svojim studentskim danima u jednom razgovoru za beogradske Novosti.

Susjedi u Staroj Baški o njoj imaju samo riječi hvale. Ne mogu nahvaliti “svoju” Anu koja je uz sve završene škole i uspjehe u karijeri ostala jednostavna “cura iz sela”.

“Ponaša se najnormalnije, uvijek prva pozdravlja, neko vrijeme su imali gliser, a posljednjih godina vozi terenac Toyota RAV”, rekao nam je još jedan susjed, Senad, koji se Brnabića sjeća još iz djetinjstva. “Kupali smo se i družili još kao djeca, svako ljeto, Ana i Igor, njezin stariji brat. Oni su ‘prva liga’ ljudi, čisti pozitivci. Evo, i prošlog ljeta me zvala na pivo”, pohvalio se njezin vršnjak.

Dok je u Staroj Baški za vrijeme ljeta bila tek “cura iz sela”, Ana Brnabić polako je iz Londona nakon sveučilišne počela graditi političku karijeru.

Još u vrijeme studija u Engleskoj počela je raditi kao osoba zadužena za odnose s javnošću u Srpskom informacijskom centru, kojem je glavni zadatak bila održavanje veze između reformistički nastrojenih stranaka u Srbiji s civilnim medijima u Velikoj Britaniji.

Nakon povratka u Srbiju, nakratko radi kao PR na Programima za agrarni razvoj pod okriljem EU, da bi potom radila na projektima USAID u Srbiji. Karijera je kasnije vodi u američku kompaniju za razvoj vjetroelektrana Continental Wind Serbia, gdje je bila direktorica sve do odlaska na ministarsku funkciju.

Paralelno s navedenim, Ana Brnabić bila je i društveno angažirana kao predsjednica Upravnog odbora Nacionalne alijanse za lokalni ekonomski razvoj (NALED), a osnovala je i vodi privatnu zakladu, koja stipendira studente iz Srbije i Makedonije koji žele magistrirati na Cambridgeu pod uvjetom da se vrate u svoju zemlju i stave na raspolaganje državnoj upravi.

“Ljudi me pitaju zašto sam s jedne uspješne i fantastično plaćene pozicije, s karijerom koja je bila puna perspektive za napredovanje, prihvatila Vučićevu ponudu. Sa svojom 41 godinom sam situirana i mogu sebi dopustiti to raditi u Vladi i da ne očekujem ništa materijalno”, odgovorila je prije devet mjeseci novinarima zašto se prihvatila slabije plaćene političke funkcije.

No pravo je pitanje zašto je Ana Brnabić, kao deklarirana pripadnica LGBT zajednice i pristalica reformskih stranaka u Srbiji, pružila ruku Aleksandru Vučiću. Čini se da je dio odgovora (i) u tome što je upravo Vučić prvi premijer koji je u Srbiji organizirao LGBT paradu.

“Imala sam predrasuda prema Vučiću dok ga nisam upoznala”, izjavila je ovih dana Brnabić. “Vučić je čovjek koji je učinio sve što sam očekivala da će učiniti Demokratska stranka od 2000. na ovamo. Pitam se je li moguće da DS nije mogao osigurati organizaciju gay parade?

Meni je to nevjerojatno. Da stvar bude mnogo, mnogo gora, imali smo izjave čelnika DS-a: Ej, ja sam protiv toga, ja se ograđujem, ja nisam gay. U Vučićevoj vladi se nitko nije ograđivao, nitko nije raspravljao, to je ljudsko i ustavno pravo. Kako bih vam rekla, to je za mene ‘ćao’, ‘zdravo’ “, poručila je Brnabić koja, dodajmo, nije ni članica Vučićeve stranke.

Svojevremeni izbor Ane Brnabić za ministricu državne uprave i lokalne samouprave ipak je obilježila upravo njena seksualna orijentacija.

Kao deklarirana pripadnica LGTB stanovništva, odmah se našla na udaru srpskih medija. Dok su srpski tabloidi izmišljali šašave naslove poput onog “Otkrivamo kako je ministrica spetljala ribu”, Ana Brnabić baš nikad nije javno govorila o svom privatnom životu.

Jasno, kad je prihvatila funkciju ministrice, imala je otvoren razgovor s tadašnjim premijerom Vučićem.

Samo rezultati

“Kao što je i Vučić rekao, otvoreno smo razgovarali o tome. Za mene postoje dva aspekta. Prvi, nisam željela to potencirati zato što mislim da to nije moja karakterna osobina, niti je u mom CV-u. S druge strane, htjela sam svoju orijentaciju kriti iz tog aspekta o kojem smo pričali. Mislim, ako radim neki posao i ako me netko pita: OK, jesam, ne znam je li to problem, nije problem, tako je, što ćemo sad, što je, tu je.

Tako da smo pričali otvoreno o tome, ja sam mu rekla, njemu nije smetalo, štoviše, bio je potpuno otvoren prema tome.

Kao što je i rekao, zanimaju ga rezultati, zanima ga čime ja mogu pridonijeti. Vidjet ćemo svaki dan mogu li ja ili ne mogu nešto napraviti u državnoj upravi. Je li to velika stvar za Srbiju?

Pa, ne znam što bih vam rekla. S jedne strane, mislim da jest; s druge, jako volim svoju zemlju i vjerujem u nju i u njezine ljude. Ne mislim da je ona toliko strašno konzervativna koliko pričaju. Nadam se da Srbija, iako nije, svakako postaje zemlja u kojoj nitko nema problem s tim, ali na kraju krajeva, u kojoj se to ne potencira kao osnovna karakteristika nekog čovjeka.”

Imovinska kartica

Zbog doprinosa LGBT populaciji u Srbiji, Ana Brnabić je dobila i nagradu Duga za 2016./2017. godinu. Riječ je o nagradi koju Gay Straight alijansa (GSA) dodjeljuje već pet godina, a ustanovljena je radi poticanja i afirmiranja, promocije i zaštite temeljnih ljudskih prava LGBT osoba u Srbiji.

“Ne želim biti brendirana kao LGBT ministrica jer ni druge ministre na brendirate kao straight ministre”, požalila se ovih dana u tom kontekstu Brnabić i u razgovoru za srpski Vice.

U Staroj Baškoj, čini se, iako otočne sredine znaju biti zatvorene, nemaju predrasuda prema poznatoj sugrađanki.

“Nismo mi zadrti kao što neki misle”, objašnjava nam jedan mještanin, objašnjavajući da su upravo oni među prvima na Jadranu još prije pedeset godina prihvatili – nudizam. “Nemojte raditi šušur bez potrebe”, dobacuje nam drugi, ne krijući nezadovoljstvo što se novinari motaju po njihovu malom mjestu.

A jedan od povoda za naš dolazak u Staru Bašku bila je objava imovinske karte ministrice, a možda i nove premijerke Brnabić. Riječ je o relativno opsežnom dokumentu u kojem je starobašćanska vila od 167 četvornih metara samo jedna od devet upisanih nekretnina. Iako se u imovinskoj kartici ne vodi kao nekretnina, jedna od većih vrijednosti Brnabića zapravo je parkirališno mjesto koje drže iznad kuće jer se u zbijenoj Staroj Baški prostor za parkiranje i izvan sezone plaća – zlatom i smatra se pravim bogatstvom.

Prvi na popisu imovine Ane Brnabić stan je na beogradskom Dedinju u blizini Belog dvora, površine 328 četvornih metara, koji je kupila 2014. godine. Po vrijednosti slijedi još jedan stan u Beogradu, na Vračaru pokraj hrama Svetog Save površine 85 m2, u kojem je trenutno privatni dječji vrtić, i kuća na beogradskoj Paliluli od 103 m2 u kojoj živi majka Ružica.

Impresivan popis uključuje još vikendicu u Grockoj, koja je u vlasništvu brata Igora, te zemljišta u Beogradu i na otoku Krku (8900 m2), uključujući jednu devastiranu šupu od 30 četvornih metara.

“Nemojte me slikati”, viče još jedna susjeda koja šeće sa stafordom oko kuće trenutno najpoznatije, iako povremene, Starobašćanke. “I pustite Anu na miru”, dodaje.

Ostavljamo na miru i Anu i susjedi. Miješalice zuje, grade se apartmani, mještani čekaju turiste, među kojima bi se uskoro mogla naći i srpski ministrica, a možda nova – premijerka. Tko će ga znati.

“U Staroj Baški se svi rađaju s malom maturom, ništa nas ne bi čudilo”, zaključuje još jedna susjeda dok nas ispraća prema Puntu.
 
(Intermagazin, Jutarnji list)

Jeste li gledali španjolski film “El Concursante” (Natjecatelj)? Vjerojatno ne, jer su ga rijetki otkupili i preveli, i to zbog jedne scene u filmu u kojoj se vrlo jednostavno opisuje tko, kako i zašto upravlja našim životima

YouTube je objavio tri verzije spornog ulomka, ali samo na španjolskom i talijanskom, koji opisuje stvaranje vječnog duga

Mladi ekonomist dolazi kod starog Martína Circa Martina, profesora ekonomske povijesti, te traži razgovor s njim. Film se dotiče mnogih pitanja u gospodarstvu, posebice stvaranja vječnog duga od strane banaka. Mladić pokuca na vrata starog profesora  i kaže kako “želi znati” ono što je on saznao.

Sporna konverzacija o stvaranju vječnog duga je sljedeća:

Profesor: Nikada ne pričam s ekonomistima. Nikada. To je gubljenje vremena. S vama ću napraviti izuzetak, jer mi se činite kao loš ekonomist.

Mladi ekonomist: Zapravo ja nisam…

Profesor: Ovo su pravila: Ja pričam a vi slušate. Nema pitanja. Ne znam vaš slučaj, ali znajte ovo. Postoji samo jedan slučaj, samo jedna situacija. Dakle, nemojte da gubim moje vrijeme slušajući vas. Ako budete pažljivi, nešto možete naučiti. Držat ćemo se pravila i biti brzi. Imate li što za prigovoriti?

(Tišina)…

Profesor: Odlično. Što, dakle, želite?

Mladi ekonomist: Želim znati!

Profesor prelazi na primjer.

Profesor: Ja imam kokoši, a vi vrt s rajčicama. Ja želim rajčice, a vi jaja. Što ćemo učiniti?

Mladi ekonomist: Razmjenu.

Profesor: Jednu običnu razmjenu. Jedno jaje, za jednu rajčicu. Tako su stvari funkcionirale na početku. No, jasno je da su nekad vaše rajčice bile dobre, a nekada ne. Ili, na primjer, da ja želim kupiti konja, a nije jasno koliko mi jaja treba da ga kupim. Ali uzmimo, na primjer, kao vrijednost određenu količinu zlata. Zlato je lijepo, sja i nema ga puno. Vrijedno je. Sada možemo napraviti računicu za razmjenu. Ako tucet jaja vrijedi kao grumen zlata, a jedan konj košta 100 grumena, jasno je da konj vrijedi koliko…?

Mladi ekonomist: 100 tuceta jaja…

Profesor: Jednostavno, zar ne?

Profesor: Zlato je tako postalo moneta za razmjenu. Da pojednostavimo. Naravno, ne može se kupiti konj s jajima, ali zato promijenimo jaja za monetu, i stvar je gotova. (U scenu ulazi bijeli konj) Lijep je, zar ne? Ovo je prvi korak, ostalo je, manje ili više, sve isto kao i prije. Samo što nam je sada potrebno zlato kako bi kupili stvari koje ne proizvodimo. Mlijeko, meso, odjeću, aparate… Na kraju, osoba koja je izmislila sustav mora imati način da on funkcionira, mjesto gdje će se skladištiti zlato.

Dvojica tada dolaze pred zgradu Središnje banke.

Profesor: Taj je čovjek velikodušan, naravno. On nam ne želi prodati zlato, nego samo posuditi. Na primjer, meni posudi 10 moneta i ostavi mi ih sljedećih 12 mjeseci. Logično, od mene traži malu zaradu, svoj interes. Uzmimo da on iznosi 10%. On tako riskira svoje zlato, a ja ne riskiram ništa. Međutim, njemu treba nekakvo jamstvo, u slučaju da ja ne ispoštujem dogovor. U vašem slučaju, ako želite zlato, stavit ćete pod hipoteku vaš vrt. Tako će vam čovjek posuditi 10 moneta. U zamjenu za mrkve?

Mladi ekonomist: Ne.

Profesor: Ne!? Vi ostajete s vašom proizvodnjom mrkvi i rajčica. Ne morate se brinuti o ničemu i možete nastaviti proizvodnju i prodaju. Samo što banci u godinu dana morate dati 11 moneta. Onih 10 što vam je posudila i jednu monetu kamata. Što ćete učiniti?

Mladi ekonomist: Imam vrt i mogu prodati moje proizvode.

Profesor: Ali imate vremena samo jednu godinu, a ako ne ispoštujete dogovor, banka će vam uzeti vrt. Je li tako? Dakle. Gdje je problem? Nema problema. Gdje je uopće problem? Uzmimo da banka ukupno ima 100 zlatnih moneta. To je količina zlata koja postoji. Ni monete više. S druge strane “dobrog” čovjeka je deset ljudi. Vi, ja, kovač, krojačica, policajac… Ukupno deset ljudi. Svi smo tražili zlato potrebno za kupnju i svi smo ga posudili. Svatko od nas 10 moneta, što je ukupno 100 moneta. (…) Razumijete li? Naravno da razumijete. Bankar nam je dao sve svoje zlato. S apsolutnom velikodušnošću. U zamjenu za što…? Običnih 10%. To je jedna moneta po osobi. Točno!?

No postoji jedno “ali”, jedno najobičnije “ali”. Prema Pitagori, mi ovdje imamo problem. Ako svake godine svatko od nas mora platiti 11 moneta, vratiti 10 posuđenih i jednu za poslovanje banke, gdje ćemo ih naći? 11 moneta po osobi je 110 moneta, što znači da imamo 10% moneta kamata koje nikada nećemo moći vratiti. Nikada! Bilo što da se dogodi.

Ali nema problema. Banke su izmišljene da nam olakšaju život, a ne da nam ga kompliciraju. No, kod njih postoji razumno rješenje. Ne brinite se. Neka mi svatko od vas plati samo kamate. Jednu monetu godišnje. Ja ću čekati. Sljedeće godine ćete mi vratiti monete koje sam vam posudio na početku. Dakle, ukupno onih 10 moneta. Sad ste vi na redu.

Mladi ekonomist: Ali ako platimo jednu monetu kamata, ostaje nam 9. Devet svakome od nas desetero. Dakle, ako moramo platiti onih deset, na kraju godine smo opet u istom problemu. Što je gore, imat ćemo manje novca.

Profesor: Točno! Imat ćemo jednu monetu manje nego prošle godine. Ako ovu operaciju ponovimo sljedećih deset godina, uvijek ako nam dozvole da plaćamo samo kamate, nakon tog razdoblja nećemo više imati ništa. Ostat ćemo bez svih deset moneta, ali ćemo još uvijek imati početni dug za vratiti. Banka je uspjela vratiti sve svoje zlato, a mi ostali nemamo ništa.

Osim toga, imamo dug za vratiti. Nas desetero ukupno 100 moneta koje nikada nećemo moći vratiti, jer jednostavno “ne postoje”. Tako ćemo izgubiti zemlju, životinje, sve što smo na početku založili kao jamstvo.

Prije 10 godina. U tih 10 godina banka je vratila sve zlato od ranije, ali sad ima i našu imovinu. Mi nemamo ništa. Apsolutno ništa. Praktično smo postali robovi banke. A zašto? Zbog ničega u zamjenu nizašto…

Sporni ulomak iz cenzuriranog filma:
 

 
(logicno.com)

Ruski predsjednik Vladimir Putin izjavio je na sastanku s guvernerom Centralne banke Elvira Nabiullina koji je naložio vladi i policiji utvrditi kazne za bankare koji su prekršili ruskog zakona i pobjegli u inozemstvo

“Neizbježnosti kazne ključna je stvar da to isto ne bi ponovili drugi bankari, uključujući, nažalost, slučajeve kada bankari odlaze u inozemstvo, iznoseći imovinu. Tu imovinu treba vraćati. Ne treba ih samo kažnjavati, već i vraćati pokradenu imovinu. To je naravno složen posao”, rekao je Nabiulina na tijekom sastanka sa šefom države.

Ona je primijetila da je u 70 posto slučajeva oduzimanje licenci bankama povezano s pranjem novca. Šefica Centralne banke je pozvala da se nađe rješenje ovog problema na zakonskom nivou.

“Treba biti vrlo pažljiv da se ne bi ograničila sloboda ljudi, ali treba dati jamstva i državi i društvu i ulagačima banaka od svih kriminalnih radnji. Ajde da ovaj nalog dam i Vladi i policijskim tijelima – i zajedno da razmislimo”, izjavio je Putin.

Ruski bankarski sustav za posljednje tri godine mnogo manje je vršio usluge u kriminalnoj sferi.

Prema riječima guvernerke, opseg operacija izvlačenja novca u inozemstvo se smanjio sa 1,7 bilijuna rubalja u 2013. godini do 110 milijardi rubalja u prvom polugodištu 2016. godine.

(cafe.ba)

Američka zaklada Heritage Foundation objavila je Indeks ekonomske slobode 2016. TOP 20 čine Hong Kong, Singapur, Novi Zeland, Švicarska, Australija, Kanada, Čile, Irska, Estonija, Ujedinjeno Kraljevstvo, Sjedinjene Američke Države, Danska, Litva, Tajvan, Mauricijus, Nizozemska, Njemačka, Bahrein, Luksemburg i Island.

Hrvatska je tek 59 posto ekonomski slobodna zemlja. U godinu dana pala je za 2,4 postotna boda, odnosno za 22 mjesta na listi – sa 81. na 103. mjesto.

Tako je Hrvatska na 38. mjestu od 44 europske zemlje. Heritage ističe kako se Hrvatska nalazi među ekonomski neslobodnim zemljama Europe (zajedno sa BiH, Moldavijom, Grčkom i Rusijom), dok su Ukrajina i Bjelorusija označene kao represivne zemlje za ekonomsku slobodu. Istaknuto je kako su fiskalne prilagodbe doprinijele povratku ekonomske dinamike u Europi. Ipak, Hrvatska je s Rusijom označena kao zemlja s najmanjim postignućem u tom području.

Uzroci pada

Metodologija Indeksa ekonomske slobode obuhvaća 10 područja. Hrvatske bodove i mjesto u poretku srušio je prije svega rastući udio javnog duga u BDP-u.

U području javne potrošnje zabilježen je pad za 12,8 bodova. Do rezanja potrošnje nije došlo u dovoljnoj mjeri kako bi se suspregnuo neobuzdani rast deficita (uglavnom zbog financijskih troškova kamata). U području vlasničkih prava Hrvatska je pala za okruglih pet bodova. Metodološki se ovo područje odnosi na odsutnost vladavine prava i disfunkcionalnost pravosuđa.

Sporost sudova u rješavanju predmeta kao i provedbi pravomoćnih presuda jedan je od bitnih razloga. Problem ostaje vrlo rašireno državno vlasništvo u stotinama poduzeća. Isto tako, broj nenaplativih kredita se povećao. Kada se gledaju primjedbe i preporuke Europske komisije, upravo su navedena područja istaknuta kao najproblematičnija.

Heritage ističe kako birokratske poteškoće utječu na konkurentnost investicijskog okruženja i kako je malo koraka učinjeno kako bi se kontrolirala javna potrošnja. Može se pročitati iz navedenog kako Heritage sugerira rezanje države upravo u tim segmentima gdje birokracija stvara prepreke investicijama potrebnim za rast gospodarstva.

Kako je rastući javni dug problem koji je najviše utjecao na pad hrvatske ekonomske slobode, onda je jasno da deficit treba rezati tamo gdje država ne isporučuje uslugu, odnosno tamo gdje stvara prepreke investicijama kao vitalnom pokretaču razvoja.

Mali pomaci

Heritage ističe kako su poduzeti određeni koraci za kontroliranje javne potrošnje. Ipak, to nije dovoljno, a javni dug je u međuvremenu porastao. Bitni zahvati na rashodovnoj strani proračuna su dakle izostali.

Spominju se i određeni koraci u fleksibilizaciji tržišta rada, koji nisu dovoljni. Ponešto je olakšano osnivanje poduzeća, ali regulatorni teret za poslovanje ostao je velik. Zahvaljujući benefitima liberalizacije EU tržišta Hrvatska nema carina prema EU, dok postoje dobri signali zbog planiranja transatlantske slobodne trgovine (TTIP i CETA). Bankarski sektor je zdrav i konsolidiran. Kaznenim zakonom se oštrije kažnjava korupcija. Novi sustav imenovanja sudaca je povećao profesionalizam.

Metodološki deficit

Indeks ekonomske slobode se sigurno može poboljšati. Primjerice, mjeri se kao jedan od izvora fiskalne (ne)slobode granična stopa poreza na dohodak. Što niža granična stopa, to je veća ekonomska sloboda. Niski flat tax se sigurno predlaže kao rješenje u tom slučaju, a Hrvatska je ionako dio Istočne Europe gdje je to trend. Ipak, trebalo bi diferencirati porezne pragove na koje se odnosi granična stopa poreza na dohodak.

Premda je povećan taj prag, hrvatski porezni sustav i dalje guši srednju klasu sa 40 postotnom stopom, pogotovo IT sektor. U tom smislu, premda se ne predlaže, nije isto ako se takva stopa primijeni za izrazito visoke dohotke.

Zaključno

Izazov fiskalne prilagodbe ostaje broj jedan Hrvatske kada je u pitanju zadatak za popravak. Promašene fiskalne politike su porezni obveznici previše trpjeli da bi se obilno financirali viškovi i neefikasnosti u javnom sektoru, pogotovo oni segmenti koji guše slobodu poslovanja i poduzetničku inicijativu.

U tom smislu, alternativa u smjeru ekonomske slobode nije, kako se to često pojednostavljeno čini, generalirati javnu upravu kao problem. Ekonomska sloboda je moguća samo uz preciznu diferencijaciju efikasnijih i manje efikasnih elemenata i struktura u javnoj potrošnji.

Standardi kvalitete javnog menadžmenta bi mogli uvelike pomoći u tom procesu smanjivanja državne potrošnje i svih onih uplitanja koja su pokazala kako pretjerana i neumjerena birokracija guši zdravo tkivo građanskog društva – niz poduzetničkih inicijativa za stvaranje vrijednosti.

Kada se gleda metodologija ovog indeksa, u hrvatskom slučaju su institucionalne nadležnosti za povećanje ekonomske slobode prije svega su u području financija, pravosuđa i rada. U području financija treba dobro koordinirati fiskalnu prilagodbu.

U području pravosuđa treba olakšati osnivanje i stečaj poduzeća te stvoriti uvjete za ubrzanje sudskih procesa kako bi pravda bila dostižna. U području rada je potrebno fleksibilizirati tržište rada. U području gospodarstva, moguće je sa horizontalne razine, uz punu podršku Vlade, koordinirati procese deregulacije tržišta i administrativnog rasterećenja gospodarstva iz područja niza resora.

Manji porezi, uz manje birokracije, efikasnija i manja država – sve su to vrijednost koje su primjerice Litvanci odabrali u određenom trenutku svoje političke povijesti. Zbog toga su već na 13. mjestu u indeksu ekonomske slobode. Ako žele, mogu Litvanci biti i bolji od Hong Konga – najbolji na svijetu. Samo trebaju dodatno odrezati državu, poreze, regulacije, unaprijediti sudove i vladavinu prava.

Politika se kao sustav administrativne moći često pokazuje kao prepreka ekonomskoj slobodi. Nema zemlje bez države, ali ima zemalja gdje je država po opsegu manja i manje tereti porezne obveznike. Ekonomska sloboda zato nije utopija u kojoj bi uživali idealisti. Ekonomska sloboda znači da sustav javnih politika čini što više u tom smjeru.

U hrvatskoj javnosti treba takvog optimizma, da shvatimo kako u TOP 20 nisu samo razvijene bogate zemlje. Svatko je pozvan natjecati se i pobjeđivati u toj neprestanoj borbi za narodno oslobođenje. I to na kraju donosi političke bodove i kod samih građana. Hrvatski političari to tek trebaju shvatiti.

Autori Indeksa ističu da u društvu koje je ekonomski slobodno, moć donošenja odluka o ekonomiji je široko raspršena, a alokacija sredstava za proizvodnju i potrošnju se zasniva na slobodnom i otvorenom takmičenju, tako da svaki pojedinac ili tvrtka ima nepristranu mogućnost uspjeha.

U Hrvatskoj, moć donošenja odluka o ekonomiji je koncentrirana u nekoliko ekonomskih subjekata koij su u državnom vlasništvu ili vrlo usko surađuju s državom. Osim toga, sama država i navedeni subjekti zapošljavaju većinu građana u Hrvatskoj i time ograničavaju političku slobodu, slobodu govora i slobodu medija. Vjerujem da su naši građani postali svjesni da veliki i neodgovorni državni aparat, sa tvrtkama u državnom vlasništvu i korupcijskom privatizacijom pogoduje onima koji su na vlasti, a šteti svim građanima Hrvatske.

U Hrvatskoj, građani nisu ekonomski slobodni i zbog toga nemaju niti političke slobode

Hrvatska prije svega treba nezavisno pravosuđe, uz gostujuće suce i tužitelje iz zemalja sa snažnom vlavinom prava koji će bez sadašnjeg političkog utjecaja na pravosuđe moći procesuirati sve slučajeve korupcije koji do danas nisu riješeni.

Uz njihovu pomoć, oduzeli bismo imovinu svim političarima i njihovim partnerima u kriminalu koji ne mogu dokazati da su imovinu stekli na legalan nacin (poštujući vladavinu prava) i uplatiti je u riznicu za povrat inozemnog javnog duga.

Uz temelje nezavisnog pravosuđa i zaštitu privatnih vlasničkih prava, te smanjenjem poreza, smanjenjem državnog aparata i povećanjem slobode rada, Hrvatska bi se u relativno kratkom vremenu mogla pretvoriti u tigra jugoistočne Europe.

U takvoj Hrvatskoj bi se građani usudili ulagati, postati poduzetnici, naći zaposlenje kod većeg broja poslodavaca koji bi se takmičili za nove zaposlenike i građani bi dosegli viši životni standard. Vjerujem da bi nova generacija mladih, koja sada želi napustiti Hrvatsku jer ne vidi budućnost u ovakvoj Hrvatskoj, rado ostala u zemlji u takvim, novim prilikama.
 

 
Nataša Srdoč
Suosnivačica i Predsjednica
Adriatic institut za javnu politiku.

(index.hr)

Tretman koji je bio rezerviran za Grčku je pokazao da su EU i MMF postali samo instrument u rukama bogatih za pljačku planete, za Counterpunch je izjavio Paul Craig Roberts

Obzirom da je iskoristila EU da preuzme vlast nad grčkim narodom, te da “ljevičarsku vladu” Syrize pretvori u marionetu njemačkih banaka, Njemačka se sada suočava s međunarodnim monetarnim fondom koji ometa njen plan pljačkanja Grčke sve do njene smrti.

Pravila koja ima MMF sprečavaju tu organizaciju da posudi novac zemljama koje ga nisu u mogućnosti vratiti. MMF je na temelju podataka i analiza zaključio da Grčka neće moći vratiti posuđeni novac. Dakle, MMF ne želi posuditi Grčkoj novac, kojeg zemlja treba isplatiti kreditorima i privatnim bankama.

MMF tvrdi da kreditori Grčke, od kojih mnogi nisu ni originalni vjerovnici, već jednostavno lešinari koji su kupili grčki dug po povoljnoj cijeni, u nadi da će njime moći špekulirati, moraju otpisati dio duga i dovesti ga do iznosa koji je održiv za grčko gospodarstvo.

Banke ne žele da Grčka dođe u situaciju da može vratiti dug, jer one žele koristiti nesposobnost Grčke da vraća dugove kako bi mogle opljačkati njenu imovinu, te uništiti cijelu socijalnu sigurnosnu strukturu izgrađenu tijekom dvadesetog stoljeća.

Neoliberalizam nije ekonomska doktrina koja bi nam trebala omogućiti bolji i lagodniji život, nego je provedba ovog modela zamišljena da svijet vrati u feudalizam u kojem će biti nekoliko plemića i gomila kmetova. Omjer je poznat: 1% prema 99%.

Kako to vidi Njemačka, MMF bi trebao posuditi Grčkoj novac koji će se vratiti njemačkim bankama. Tada će MMF za svoj novac prisiljavati Grčku da smanji ili ukine mirovine, dokine javne službe i otpusti državne službenike, a sav ušteđeni novac će se koristiti za isplatu Međunarodnog monetarnog fonda.

Budući da novca nikada neće biti dovoljno, nametat će se nove mjere štednje, tako da će Grčka biti prisiljena prodati nacionalnu imovinu, kao što su javna društva za upravljanje vodama, zaštićena mjesta i grčki otoci, a sve će po povoljnoj cijeni kupiti strani investitori, uglavnom iste banke koje su stvorile grčki dug ili njihovi najbolji klijenti.

Do sada su se takozvani “vjerovnici” bavili nekim oblikom olakšanja duga, iako nedefinirano, za sljedeće dvije godine. Do tada će mladi Grci pobjeći u druge zemlje EU, a bit će zamijenjeni imigrantima koji bježe od ratova koje je Washington zapalio na Bliskom Istoku i Africi, koji će još više opteretiti grčki sustav socijalne skrbi, ionako već lišen sredstava.

Drugim riječima, Grčka je uništena od strane Europske unije, institucije koju su tako zdušno podržavali i cijenili. Ista stvar se događa u Portugalu i priprema se provesti u Španjolskoj i Italiji ili Hrvatskoj. Pljačkanje već proždire Irsku i Letoniju, kao i dobar broj zemalja Latinske Amerike, a eklatantan primjer u tijeku je Ukrajina.

Aktualni naslovi u medijima izvještavaju o sporazumu postignutom između Međunarodnog monetarnog fonda i Njemačke o smanjenju grčkog duga na održivu razinu, ali su oni lažni. Nijedan “vjerovnik” nije dao suglasnost o otpisu dijela, pa čak ni jednog jedinog centa duga. Sve što je MMF dobio od takozvanih “vjerovnika” je nejasna obveza oko nepoznatog iznosa otpisa duga, “koji će biti poznat za dvije godine”.

Naslovi u medijima nisu ništa više nego fasada za skrivanje činjenice da je MMF popustio pred pritiskom i prekršio svoje sveto pravilo. No, to je učinio i s Ukrajinom, kojoj je također odobrio program pomoći, iako Rusiji nije vratila niti jedan od 3 milijarde dolara posuđenih Kijevu krajem 2013.

Međutim, MMF je u slučaju Grčke otišao korak dalje i ne da je pristao na nejasno obećanje o navodnom otpisu dijela duga, nego će svoj novac posuđivati ​Grčkoj, kako bi Atena mogla podmiriti dugovanja prema privatnim bankama.

Drugim riječima, MMF je postao još jedna u nizu zapadnih institucija čija pravila vrijede manje od američkog Ustava ili riječi vlade u Washingtonu, kaže Paul Craig Roberts.

Mediji i dalje pljačku Grčke nazivaju “programom spašavanja”, ali nazvati pljačku zemlje i njezinih ljudi “štednjom” je dostojno Georgea Orwella.

Ispiranje mozga je toliko uspješno, da su čak i grčki mediji i političari pljačku financijskih imperijalista počeli doživljavati kao “paket pomoći”.

U cijelom zapadnom svijetu veliki broj odluka, kompanija i vlada, dovodi do stagnacije rasta profita. Da bi nastavili ostvarivati profit, mega-banke i multinacionalne kompanije su se posvetile pljački. Sustav socijalne sigurnosti i javne službe su stavili na aukciju i sve se mora privatizirati, a potrebno zaduživanje u provedbi ovog modela je najbolje opisao John Perkins u svojoj knjizi “Ispovijedi ekonomskog ubojice” (Confessions of an Economic Hit Man). Sada je u tijeki implementacija modela kojim se priprema teren za pljačku velikog broja zemalja.

Kapitalizam je ušao u fazu pljačke, a rezultat će biti pustošenje, zaključuje Paul Craig Roberts, dok većinu elemenata grčkog modela prepoznajemo i u politici naše nove, iako trenutno uzdrmane, “reformističke” vlade Tihomira “Tima” Oreškovića, premijera koji je kao zec izvučen iz šešira s posebnom zadaćom da odigra posljednji čin hrvatske drame.

Za bolje razumijevanje koje će zemlje puniti bunar bez dna mega-banaka i multinacionalnih korporacija je potrebno vidjeti omjer njihovog nacionalnog duga i BDP-a. Naravno, ne treba uzimati u obzir zemlje koje zajedno s drugima stvaraju vlastite financijske modele i ne žele imati posla s Wal Streetom, Međunarodnim monetarnim fondom, što su uglavnom zemlje koje nisu dio zapadnog svijeta, a klikom na svaku od njih na stranici National Debt Clocks ćete dobiti kompletan uvid u njihovu financijsku stabilnost.

Hrvatske na ovom popisu nema, ali stranica Hrvatski dug.com i dug od preko 56 milijardi eura govori da ćemo ovakvom politikom, koja je u manjoj ili većoj mjeri sljednica svih prethodnih, teško moći “spasiti strateške kompanije” i zaustaviti daljnje propadanje.

Hrvatski mediji, kao i u Grčkoj, govore kako su reforme nužne, državi ne trebaju kompanije, jer država nije stvorena da gospodari, a zaustavljanje rasta javnog duga jedan je od najvažnijih zadataka nove vlade. Obveze su nam tolike da će do kraja mandata vlada Tihomira Oreškovića morati otplatiti više od 120 milijardi kuna, što je više od trećine ukupnog novca koji se ekonomskim aktivnostima ostvari u jednoj godini. Samo u tekućoj godini treba vratiti 28,14 milijardi kuna, a riječ je o godini kada nema velikih otplata.

Samo jedna obveznica stiže na naplatu, i to ona na domaćem tržištu u iznosu od 3,5 milijarde kuna. Sve ostalo se odnosi na vraćanje kamata i kredita. Država će ove godine bankama vratiti 14,99 milijardi kuna nakon što poplaća sve kamate i glavnice. Samo za kamate će bankama dati 1,6 milijardi kuna. Za obveznice treba dati 8,44 milijarde kuna kamata i 3,5 milijardi kuna glavnice.

Što da se radi? Na ovo je pitanje teško odgovoriti, jer su Grci od 2011. do 2015. imali 27 000 prosvjeda samo u Ateni, referendum, odlučnu ljevičarsku vladu i nisu postigli ništa. Dakle, nesporna je činjenica da nam je potreban novi model suprotstavljanja ovoj grabeži, ali s njim još nitko nije izašao u javnost.

Francuzi ovih dana također prosvjeduju, bilo je i sukoba, a intelektualna elita francuske ljevice želi kanalizirati prosvjede u smjeru da ne štete krupnom kapitalu, piše Gearóid Ó Colmáin za AHTribune.

Val štrajkova diljem Francuske i desetine tisuća prosvjeda u Grčkoj, kao i oni u drugim zemljama Europske unije, pokazuju da je militantnost radničke klase i dalje snažna.

No, radnički pokret prije svega mora prekinuti suradnju sa salonskom ljevicom i socijaldemokracijom, ako želi uspjeti u borbi protiv pljačke i pustošenja, što će, ne pronađu li europski narodi učinkovit oblik klasne borbe, biti neminovan ishod.
 
(altermainstreaminfo.com.hr)