Svi tim krizama jedna je stvar zajednička. Europska unija, kao cjelina, na njih je reagirala sporo, polovično, neambiciozno. Izbjeglička kriza za to je možda i najbolji primjer

Suočena sa situacijom bez presedana u svojoj novijoj povijesti, Europska unija odgovorila je višemjesečnom svađom oko kvota za razmještaj 160 tisuća izbjeglica iz najpogođenijih država u druge zemlje članice

Bila je to noć u kojoj se otvarao šampanjac: prije punih deset godina, u noći s trećeg na četvrti listopada 2005. godine, ministri vanjskih poslova zemalja članica Europske unije dali su »zeleno svjetlo« za početak pregovora o članstvu s Hrvatskom.

Te je noći u Luxembourgu bilo razloga za slavlje: Europska unija u tom je trenutku bila političko-ekonomska integracija u punoj snazi. Svega godinu i pol ranije ostvareno je simboličko ujedinjenje europskog kontinenta – »veliki prasak«, povijesno proširenje na istok, na države koje su ne tako davno prije toga bile iza »željezne zavjese«.

Te su zemlje već 2005. osjećale konkretne koristi novostečenog članstva u Uniji, zahvaljujući izdašnim svotama iz europske blagajne, ali i općenito povoljnim gospodarskim okolnostima u Europi i šire. Gospodarstvo Europske unije, kao i ono unutar eurozone, raslo je po, za današnje uvjete, zavidnim stopama.

Zajednička valuta, euro, i zajednički prostor bez granica, Schengen, bili su – više nego plava zastava i zlatne zvjezdice – istinski simboli ujedinjene Europske unije koja je u tom trenutku bila pobjednički tim.

A onda je počelo desetljeće kriza

Najprije se dogodila institucionalna: nakon propasti europskog »ustava« na referendumima u Francuskoj i Nizozemskoj, Europska unija provela je sljedeće dvije godine u natezanjima oko novog temeljnog ugovora koji će joj omogućiti funkcioniranje s većim brojem članica, kao i daljnje širenje.

Zatim je uslijedila ekonomska: gospodarstva država članica počela su padati, a nezaposlenost rasti.

Onda dužnička: neke članice eurozone nisu više bile u stanju plaćati svoje dugove. Unutar ekonomske i dužničke, dominirala je grčka: stanje grčke ekonomije i duga postalo je neodrživo, što je tu državu u jednom trenutku dovelo na korak do izlaska iz eurozone.I na kraju, izbjeglička i migrantska – kojoj još uvijek svjedočimo, s tisućama ljudi koji svakodnevno stižu na europsko tlo.

Svi tim krizama jedna je stvar zajednička. Europska unija, kao cjelina, na njih je reagirala sporo, polovično, neambiciozno. Izbjeglička kriza za to je možda i najbolji primjer. Suočena sa situacijom bez presedana u svojoj novijoj povijesti, Europska unija odgovorila je višemjesečnom svađom oko kvota za razmještaj 160 tisuća izbjeglica iz najpogođenijih država u druge zemlje članice. Usporedbe radi, samo je kroz Hrvatsku u prvih dvadesetak dana prošlo 110 tisuća ljudi.

Europska unija ponovno je na ispitu, poručila je prije dva dana njemačka kancelarka Angela Merkel, pozvavši još jednom Europu da pronađe zajednički odgovor na izbjegličku krizu i upozorivši da je Europska unija snažnija kada djeluje ujedinjeno.

Cijela svrha Europske unije upravo je u tome – da pronađe europsko rješenje, kada je jasno da nacionalna rješenja nisu moguća. Ako to u slučaju izbjegličke krize ne uspije, ta bi se kriza mogla pretvoriti u ispit europske opstojnosti: jer ako se ne može nositi s ovakvom krizom, ako nije u stanju »uskočiti« kad je najpotrebnije, u nekom će se trenutku postaviti pitanje čemu nam onda služi ovakva Europska unija.
 
(novilist.hr/uredio:nsp)