„Možemo imati demokraciju ili možemo imati veliko bogatstvo koncentrirano u rukama nekolicine, ali ne možemo imati oboje”

1.) Gotovo je nemoguće isplatiti nacionalni dug:

To je zato što je novac stvoren iz duga. Američki nacionalni dug je 20 bilijuna dolara. To znači da (otprilike) 234 milijuna američkih građana će morati platiti oko 62.000 svaki da bi otplatili dug do kraja. To uključuje bebe, djecu, siromašne i beskućnike. Ima čak i onih koji tvrde da je matematički nemoguće otplatiti dug. I gotovo je svaka zemlja u dugu druge zemlje. To je nova spoznaja u kakvom ludilu funkcionira ovaj svijet.

Bivši guverner FED-a Marriner Eccles je jednom rekao: „Kada ne bi bilo dugova u našem novčarskom sustavu, ne bi bilo ni novca.”

2.) Ne postoji nikakva podloga na kojoj se temelji novac (to je sve iluzija):

„Novčanice Federalnih Reservi se ne mogu otkupiti u zlatu, srebru ili bilo kojoj drugoj robi, i te novčanice nemaju nikakog temelja. Novac nema zaa sebe nikakvu vrijednost.” – Riznica SAD-a

Novčanica dolara je dolar samo zato je su se svi složili da je dolar novčanica i sredstvo plaćanja. Novčanica dolara nije dopušten novac, već „zakonsko sredstvo plaćanja.” Novac se nekada koristio kao temelj “zlatnog standarda” – što znači da je vlada imala 100 dolara vrijednog zlata u sefu od kojih je tiskala novčanicu od 100 dolara koja je zatim plasirana tržište (iako samo zlato ima vrijednost, jer smo se svi složili od pamtivijeka da je to vrijedni plemeniti metal).

Međutim, oni se se odmaknuli zlatnih godina, tako da sada moramo vjerovati vladi na riječ da iza te novčanice od 100 dolara stoji kao temelj zlato vrijedno 100 dolara.

3.) Kako živjeti “izvan mreže”:

„Živi jednostavno, tako da i drugi mogu jednostavno živjeti.” ~ Gandhi

Prema vladi i eliti vi ne bi „trebali” znati kako živjeti “izvan mreže”, jer onda ne možete biti kontrolirani od strane vlade.

Što ste više samodostatni, manje novca korporacije mogu zaraditi na vama. Što više kišnice prikupite, manje ćete morati platiti za vodu tvrtkama. Što više vjetrenjača sagradite i solarnih panela, manje ćete morati platiti Elektroprivredi. Što više uređaja za kompostiranje instalirate, manje ćete morati platiti gradskoj kanalizaciji. Što više posadite bilja u vrtu, manje ćete morati platiti nekome drugome za hranu.

Ukratko: što više postanete neovisni, manje ćete biti ovisni o državi državu. A državi se to ne sviđa, jer oni vole svoj novac daleko više nego što vole vašu slobodu.

4.) Planirano zastarijevanje proizvoda:

„Naoružanje, univerzalni dug i planirano zastarijevanje – ovo su tri stupa zapadnog prosperiteta.” – Aldous Huxley

Govorimo o tome kako oni žele izvlačiti novac iz vas. Planirano zastarijevanje je način na koji tvrtke zarađuju novac od vas oslanjanjajući se na vaše tendencije konzumerizma.

Budimo realni, mi smo nacija potrošača koja ima umjesto mozga Big Mac-ove i iPhone umjesto srca. Trebamo tu drogu sada i brzo.

Planirano zastarijevanje je dizajnirano kod proizvoda da bi potaknulo potrošače da kupe sljedeći proizvod. Sve od tostera do automobila, od mikrovalne pećnice do mobilnih telefona je naprevljeno tako da planirano zastari od strane pohlepnih tvrtki koje znaju da ćete se vratiti po novi proizvod bez obzira na to koliko puta se vaša stvar raspala i nepovratno pokvarila.

5.) Oduzimanje civilne imovine:

Dok policijska brutalnost, iznuda i prekomjerno korištenje ovlasti nisu dovoljni, beskrupulozni policijski službenici sada manipuliraju totalno iskvarenim federalnim i državnim civilnim zakonima vezanim za imovinu građana dajući im pravo da oduzmu imovinu, iskoriste, zadrže ili prodaju bilo koju imovinu koja je navodno uključena u kriminal. Ključna riječ je „navodno”. Budući da se većina imovine oduzima bez i da se provede sudski postupak za kazneno djelo. To je ludo!

Izvorno su ti zakoni stvoreni za velike kriminalne organizacije, no sada se oni koriste isključivo za pojedince, narušavajući živote ljudi zbog sitnih „zločina”. Sve više i više policijskih uprava koristite zakone za oduzimanje imovine u borbi protiv kriminala.

6.) Američki zatvori imaju najviše vlastitog stanovništva od bilo koje druge zemlje (i profitiraju od toga):

Živjeti u onome što se naširoko smatra „zemlji slobodnih”, ovo bi trebao doći kao veliki udarac svakome tko istinski vjeruje u slobodu svoje države.

Ukupna zatvorska populacija je narasla za 500 posto u posljednjih 30 godina. 500 posto! Sjedinjene Države čine manje od 5 posto svjetske populacije, ali imaju gotovo 20 posto ukupne svjetske zatvorske populacije. Iako je kriminal na najnižim razinama u povijesti.

7.) Prisilni porez je krađa:

„Budući da je malo ljudi dovoljno mudro da vladaju sami sobom, još manje je onih dovoljno mudrih koji mogu vladati drugima.” – Edward Abbey

Kada je ste prisiljeni na plaćanje poreza, ne može se reći da živite u slobodnoj zemlji. Kada oporezivanje nije opcija, zemlja koja uvodi poreze i tjera vas da ih plaćate, nije slobodna zemlja. Ako netko u takvoj zemlji ne plati porez, oni vam prijete nasiljem ili zatvorom ako ne platite. To je otvorena iznuda. A budući da se radi o autoritarnoj vlast, to je prava tiranija.

Ako netko želi platiti porez, onda bi ga trebalo pustiti da plati. To je pošteno, jer je to dobrovoljno. No, ako država koristi svoj monopol na nasilje kako bi dobili novac od vas, to nije fer, to je ucjena. To je uistinu tako jednostavno.

8.) Nije „dozvoljeno” biti bez državljanstva:

„Čovjek bez vlade je kao riba bez bicikla.” – Alvaro Koplovich

Osoba bez državljanstva je strani koncept u našem svijetu, iako se može proširiti na sva živa bića „u principu” i „u teoriji”, te je izuzetno teško biti suveren i bez državljanstva. To je zato što je cijeli svijet zaražen bolešću koja se zove etatizam.

To je u prirodi našeg postojanja da mi nikada ne dovodimo to u pitanje. Možemo također biti i riba koja preispituje vodu. No, mi nismo ribe. Mi smo ljudska bića sa sposobnošću duboke logike, višeg rasuđivanja i u osnovi zdravog razuma. To jest, osim ako nismo zagazili u slijepo ropstvo i kratkovidnu podređenost, mi smo voljni ispitivati stvari … Zato smo i ovdje.

9.) Policija vas NIJE zakonski obvezna zaštititi:

„Nema slabosti toliko velike kao lažna snaga.” – Stefan Molyneux

Većina ljudi lažno i u neznanju pretpostavlja da je zakleta dužnost policije da vas zaštiti i služi. Ali, to je zapravo iznimka, a ne pravilo.

Policajac vas može zaštititi i služiti vam čisto iz ljudske dobrote, a ne zato što je on/ona dužan da to učini. Oni se samo ponašaju humano, dok nose značku. Realnost je da vlast ima tendenciju da to sve pokvari. To se posebno odnosi na policiju. A posebno i osobito na policiju koja je obučena da bude tiranska, iznuđivačka, ambiciozna i nasilna u izvršenju jedne etatističke Agende.

10.) Mi živimo u oligarhijskoj plutokraciji sakrivenoj u demokratskoj republici:

„Možemo imati demokraciju ili možemo imati veliko bogatstvo koncentrirano u rukama nekolicine, ali ne možemo imati oboje.” – Louis Brandeis, sudac Vrhovnog suda

U našem svijetu, novac je moć. Novac koncentriran u rukama nekolicine, znači moć koncentriranu u rukama nekolicine. A budući da vlast ima tendenciju da se pokvari ako se zapusti, ljudi moraju biti slobodni da to provjere s vremena na vrijeme, da tiranija ne bi prevladala. No, zbog dalekosežne militarizirizacije policije, ljudi nisu slobodni to provjeriti. I tu mi polako klizimo u tiraniju.

Da živimo u horizontalnoj demokraciji, mi bi imali veće šanse da budemo slobodni. Nema gospodara, nema vladara, i stoga, nema šanse da vlast da postane koncentrirana u rukama nekolicine. Lakše reći nego učiniti, naravno, ali ništa što se učini nikada ne ispadne lako.

Kao što stoji, nemoguće je slobodno živjeti u oligarhijskoj plutokraciji. Plutokrati će jednostavno nastaviti otkup moći stvaranjem opresivnih zakona i „pravnih” iznuda i reketa da bi ljudi bez bogatstva i moći ostali u trajnom stanju siromaštva i nemoći.

Dodaj tome uporabu lobista i bezvrijedne valutu koja se temelji na dugu, i imat ćete naciju prevarenih dužničkih robova koji su u zabludi da žive u slobodnoj demokratskoj republici. (TMU)
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Pojavile su se hipoteze da CERN pokušava otvoriti interdimenzionalni portal ka drugom univerzumu i postoji velika zabrinutost da bi to moglo imati velike posljedice po sve nas

Neki istraživači vjeruju da je crvotočina iz CERN-a odgovorna za misteriozne lebdeće gradove

Nedavno se ponovno pojavila udarna vijest o misterioznom lebdećem gradu u Kini. Lebdeći gradovi u Kini su se pojavjivali u nekoliko navrata.

Dok jedni ovaj fenomen objašnjavaju kao prirodnu “fatamorganu” ili optičku iluziju, drugi vjeruju da ovi gradovi ipak imaju drugačije porijeklo.

Na stotine ljudi u Dalianu je imalo prilike vidjeti misteriozni lebdeći grad. Snimka je objavio i kineski CCTV News.

Vjeruje se da su lebdeći gradovi koji su se pojavili na nekoliko mjesta u Kini zapravo “paralelni svemir” koji se slučajno pojavio uslijed otvaranja interdimenzionog portala u CERN-u.
 

 
Pored izvještaja da se misteriozni lebdeći grad pojavio u kineskim gradovima Dalijan, Fošan i Huangšan, ima i izvještaja o uočavanju slične pojave u selu Dula u Nigeriji 2011. godine ali i u Hastingsu u Engleskoj iu Kaliforniji u SAD.

Pojavile su se hipoteze da CERN pokušava otvoriti interdimenzionalni portal ka drugom univerzumu i postoji velika zabrinutost da bi to moglo imati velike posljedice po sve nas.

Ima i onih koji vjeruju da je ovo test Iluminata koji žele provjeriti kako će javnost reagirati na projekt Plava zraka (Blue beam).

Inače, projekt Plavia zraka je plan Iluminatija da hologramskom projekcijom isceniraju drugi dolazak Krista.

Scott Vering, urednik sajta UFO Sightings Daily, vjeruje da su lebdeći gradovi povezani s vanzemaljcima i NLO-ima.

On je rekao da je to u stvari bio ogromni matični NLO koji je pokušao sakriti na nebu i koji je aktivirao svoju površinu poput ogledala kako bi reflektirao suprotnu sliku, tj. krajolik zgrada.

Ipak, meteorolozi negiraju sve ove teorije i hipoteze objašnjavajući da je to najobičnija pojava fatamorgane, optičke iluzije koja se javlja uslijed inverzije i distorzije svjetlosnih zraka zbog objekata na vodi i prolaska svjetlosti kroz zrak različite temperature.
 

 
(webtribune.rs/uredio:NSP)

AMERIČKI VLAK IDE KA GRADU KOJI SE ZOVE DEGRADACIJA, A AMERIKANCI SU ISKLJUČILI MOZGOVE

Mark Steyn u svojoj knjizi After America (Poslije Amerike) je napisao: “Ako se uključite na autocestu koja vodi u grad degradaciju, izlaza s njega ima vrlo malo”.

Mi se danas približavamo točki s koje nema povratka. Nove generacije će teško razumjeti kako je najosobenija civilizacija u povijesti čovječanstva dobrovoljno odustala od svoje kulture, moralne superiornosti i nadvladanih postignuća, i sve to zamijenila za apatiju, svjesno ignoriranje, egoizam, i na kraju sumrak neznanja.

Prije nekoliko godina sam počela prikupljati informacije u prilog tezi da Amerika doživljava vrijeme degradacije. Moja prva premisa je bila da je to kazna zbog degradacije i propadanja moralnih načela.

Gledala sam kako se Miley Cyrus previja na sceni, mašući stražnjicom, kako Janet Jackson razgolićuje grudi na nacionalnoj televiziji, kako trče po Times Squareu polugoli prosjaci.

Čuvši, kako se raspusni američki predsjednik zaklinje pred licem cijele nacije da “nije imao seksualne odnose s tom ženom”, a zatim saznavši da je opozvan zbog laganja pod prisegom, pa je čak i u ostavci davao plodno tlo za glasine o bezbrojnim ljubavnim avanturama, čak sam pomislila: je l ‘ja ovo živim u Francuskoj.

Sada kada vidim Hillary kako stoji u bračnom kostimu u Mao-stilu pored svog muža, to mi je lako zamisliti.

Legalizacija marihuane i slike ljudi koji puše travu po cijelom Denveru, izazvali su uznemirenje među roditeljima.

Pjesma Bob Dylana “Everybody must get stoned” (Svi se trebaju napušiti) – samo je pjesma iz 60-ih, a ne zakon države. Uzgred, nešto i o zakonima. Kada je Vrhovni sud ozakonio ustavno pravo na abortus i gay brakove, došlo je vrijeme da se prestanemo čuditi što naš sadašnji predsjednik ignorira ustavna ograničenja i uništava doslovno sve. Od industrije ugljena do državne medicine.

U epohi reality emisija i društvenih mreža studenti sveučilišta ne znaju tko je Joe Biden, ali bez iznimke znaju za Kim Kardashian. Oni nemaju pojma tko je ratovao i pobijedio u Građanskom ratu, ali dobro znaju da je Snuki sudjelovao u realityju “Plaža”.

Hollywoodska elita je potresena zbog navodne diskriminacije crnih glumaca koji žive u kućama od 10 milijuna dolara, ali pritom ignoriraju prave tragedije koje se dešavaju u gradskim kvratovima, gdje crnci ubijaju jedni druge u rekordnom broju.

Progresisti traže uključivanje antiameričkih elemenata u školski curriculum. Koledži su prepuni nastavnika, koji uzgajaju mržnju prema demokraciji i kapitalizmu, ali koji malo razmišljaju o činjenicama i formiranju kritičkog mišljenja kod učenika.

Radikalni ludaci iz 60-tih godina danas su postali ugledni profesori i u svojim predavanjima često s mržnjom govore o Americi i Izraelu. Prozivanjem ovih liberalnih demokrata ne bavi se nitko osim računalnih klaunova, koji stalno traže siguran prostor, iako im je mjesto u ludnici.

“Occupy Wall Street”, “Životi crnaca su važni” (“Black lives matter”), razni pojedinci i organizacije, povezane s “Muslimanskim bratstvom” i svi ostali zli antiamerički razbojnici nalaze odobravanje i podršku Bijele kuće, koja je sada okupirana ljutim, sebičnim i ideološki opasnim crnim parom. Naš predsjednik više vremena provodi na golfu, na odmoru, u druženjima s bogatima i poznatima, nego se bavi važnim pitanjima.

Umjesto da posjećuje ranjene vojnike, da priča omladini o važnosti obiteljskih vrijednosti i napornom radu, i da objedinjuje rastavljenu naciju, Obama je svu svoju pažnju usmjerio na to kako da pošalje našu “idealnu uniju” na smetlište povijesti.

Ali, za stanje stvari u Americi ne treba kriviti samo Obamu. Amerikanci su ga izabrali dva puta, upecavši se prazna obećanja “nade i promjene”, i nepromišljeno vjerujući njegovim lažima. Vjerojatno im se može oprostiti to što su jednom ignorirali sve znakove upozorenja. Međutim, 2012. godine to je već bilo neoprostivo, jer im je pred očima bilo četiri godine ideološke vlasti, podjela i otvorene lijenosti.

I to me dovodi do predstojećih izbora. Ako je i bilo kakvih pitanja hoće li Amerika odstupiti ili i dalje ide u degradaciju, onda su izbori 2016. stavili točku na njih. Danas, kada cijeli svijet bijesni, kada se islamski terorizam širi kao šumski požar, a vlada načuvenim tempom troši novac, Amerikanci čuju samo kritike iz usta 74-godišnjeg marksiste.

Među vodećim kandidatima vidimo nepomirljivog i predanog socijalistu, koga podržava generacija 2000-ih i sve veći broj ljubitelja života na mufte; neosuđenog kriminalca, koga podržavaju starije generacije, koje bi trebalo da imaju životno iskustvo i znanje; predstavnicu establišmenta, koja konstanto laže i obmanjuje; i narcisoidnog demokratu, maskiranog u republikanca, koji pati od manije veličine i nikako ne želi odrasti, koga podržavaju ljudi u ljutnji i očaju i koji se vezuju za kult ličnosti, kao što su to radili demokrati prije osam godina.

Kao što se kaže, prevari me jednom – sram te bilo, prevari me dvaput – sram mene bilo.

I Trumpove pristalice će se sigurno sramiti, ako on pobijedi. Jer, ne samo da je ponizio prihvatljivu političku taktiku i debatu. On je postao personifikacija svega onoga što konzervativci mrze kod Obame – prezir prema vladavini prava, elitizam, narcizam, udovoljavanje svojim slabostima, maltretiranje drugih i pretenzije na osobna prava.

Obama previše igra golf i i previše se zabavlja? Samo pričekajte, i vidjet ćete kada su Bijelu kuću doseli kralj tuluma i kantri klubova.

Zloupotrebe izvršne vlasti? Momku, koji je opsjednut željom da pobijedi (i zaljubljen u pravo države na prinudno otuđenje vlasništva, univerzalnu zdravstvenu zaštitu i strogu državnu regulaciju) neće trebati čak ni telefon i olovka, kada on zauzme Ovalni ured.

Užasno stanje u gospodarstvu i visoka nezaposlenost? Zamislite poteze milijardera, koji profitira od stečaja drugih i koristi rad vanjskih radnika, kako bi “ponovo napravio Ameriku velikom”.

Naš sadašnji glavni zapovjednik nasilnik, koji je obećao da će ponijeti pištolj na borbu noževima – igrač je s klupe u odnosu na Trumpa, koji smatra, da protivnike treba “udariti po nosu”, zatim “iznijeti na nosilima”.

Konzervativci, koji su postali žrtve nemoralne Obamine porezne uprave i Ministarstva pravde, treba da se pripreme za nemoralne prijetnje protiv onih koji ga ne podržavaju. A ako mislite da Obama ostavlja fragmentirano biračko tijelo, onda pokušajte objasnite kako kandidat koji napada muslimane, Latinoamerikance, zarobljenike, žene, invalide, neobrazovane i ostale ljude, nas može ujediniti.

Očito, Teflonski Don drži na noćnom ormariću zbornik Hitlerovih govora. U nedjelju je izjavio da je sasvim ispravno citirati Mussolinija na Twitteru. Njegovi argumenti?

“Koja je razlika, koga citiraš?” Ne znam čemu to, ali je savršeno jasno da neovisno od toga da li će Trump pobijediti ili izgubiti, milijuni ljudi, koji njega obožavaju i aplaudiraju mu, ne obećavaju ništa dobro budućnosti ove zemlje. Ali bez brige – jer kukluksklanovski David Duke, kojeg je Trump odbio osuditi kao pristalicu superiornosti bijele rase, smatra da “glas protiv Donalda Trumpa … znači izdaju našeg nasljeđa”.

Kako možemo vjerovati da Amerika ne ide ka degradaciji, ako su prije osam godina birači glasovali za pretvaranje naše zemlje u još jednu neuspješnu, socijaliziranu i demilitariziranu Europu? Kako vjerujemo da će stvari biti bolje kada 35-40 posto republikanaca podržava Trumpa, koji nije sklon mijenjanju svojih stavova?

Kako Amerika može ostati zvijezda vodilja za cijeli svijet, kada je stalnorastuća Demokratska stranka, koja je apsolutno u stanju osvojiti Bijelu kuću i Senat, opsjednuta abortusima, istospolnim brakovima, pravima transrodnih, globalnim zagrijavanjem, sigurnim svemirom, dominacijom bijele rase, besplatnom milostinjom i islamofobijom?

Jeste li spremni za Clintonovu? Bolje je reći, jeste li spremni za još jednog glavnokomandirajućeg lažova?

Osjećate li Bernija (bern-gori)? To gore ostaci Nekada Velike Nacije.

Što se dogodilo s Amerikancima koji podržavaju Clintonica, a ne obitelji žrtava u Bengaziju? Bezdušnu Clintonica, koja je imala hrabrosti da nazove te obitelji lažovima zato što su je razobličili, optužujući je za smrt njihovih rođaka. A njeni fanatični pobornici nadvikuju i ućutkuju svakog tko pokuša kritički razmotriti činjenice, uključujući i umirovljenog marinca. Jedna od naših najgorih državnih tajnika čitav svoj život laže, obmanjuje, plaši ljude, probijajući sebi putu Bijelu kuću, a desetine milijuna Amerikanaca žele ona tamo stigne!

Amerika je prestala biti Velika generacija.

Oni koji su odrasli u vrijeme sadašnje velike recesije čitaju “Komunistički manifest” Karl Marxa i odustaju od svoje budućnosti. Donald Trump napada razumne mislioce poput Stephen F. Hayesa, Charles Krauthammera i George Willa, a Amerikanci to odobravaju, jer on “govori sve, kao što jest”.

Amerikanci su isključili svoje mozgove jer ako je trampovska verzija političke retorike postala prihvatljiva, ako patološke laži Clintonove svi ignoriraju, i ako je Sandersov socijalizam ponovno u modi – onda smo gotovi.

Znanstvena zajednica, Hollywood, novinari i federalna vlada voze nas putem ka gradu Degradacija, a Amerikanci s radošću plaćaju kartu i zauzimaju sjedala. Socijalizam je doživio krah u Njemačkoj, Francuskoj, Belgiji i Švedskoj. Nekontrolirano zaduživanje – kao da sutra ne postoji – ništa dobro nije donijelo Grčkoj i Portugalu. A otvorene granice su dovele do masovnog i kaotičnog priljeva migranata i terorista čije loše posljedice tek treba očekivati.

Međutim, mi i dalje idemo stopama Europe i ne sekiramo se za povijesno iskustvo. Ovo nije neki nesvjestan grijeh, kada pasivno i bespomoćno promatrati kako situacija izmiče kontroli.

Budućnost ove zemlje je uvijek bila u rukama njenih građana. Ovi grijesi su dobrovoljni, jer mi, po riječima Trumpa, biramo jednog gubitnika za drugim. A oni od nas, koji shvaćaju ovo, apsolutno mogu izgubiti bitku, jer su razumni i inteligentni mislioci gurnuti na marginu i podvrgnuti su napadima, demografske promjene postaju nepovratne, a neznanje postaje blaženo.

Umjesto filmova “Otac zna najbolje” i “Sretni dani” došle su serije “24 sata” i “Domovina”. Međutim, Amerikanci ne mogu shvatiti da oni pozdravljaju pojavu novog Mračnog stoljeća. Islamski terorizam se tajno, ali uporno raširio po cijelom svijetu i već je došao do naših obala. A ljevičari ne žele čak priznati ovu bitku, a da ne govorimo da li žele sudjelovati u njoj. Potpuno uobražena omladina i očajni starci ignoriraju lekcije povijesti i radosno pozdravljaju Hillary, Bernija i Donalda, koji sigurno neće spasiti našu republiku.

Sjeme uništenja i degradacije i dalje pada u plodno zemljište. Ono će rasti i cvjetati desetljećima, sve dok netko razuman i mudar, dobar i moralan ne osvoji srca i umove onih koji će konačno izaći iz zarobljeništva iluzija i prestati vjerovati u to da je besplatno zaista slobodni, da je islam religija svijeta, da nam izolacionizam osigurava sigurnost, da možemo koegzistirati ako pjevamo “Kumbora”, i da je Amerika carstvo zla.

Mene već neće biti kada nastupi sumrak ovog Mračnog stoljeća, ali se molim da on bude dovoljno kratak da moja djeca vide novu zoru. Možemo samo nagađati koliko će smrti i nevolja biti u ovom stoljeću, ali samo nada ga neće zaustaviti. Zdrav razum i prisustvo duha nas jedino mogu spasiti puta u degradaciju.
 
(fakti.org/uredio:NSP)

Pomnost je stanje aktivne, otvorene, namjerne pažnje usmjerene na sadašnjost

Postajući pomnim, shvaćate da vi niste svoje misli, te postajete promatrač svojih misli iz trenutka u trenutak bez da ih osuđujete.

Prakticirati pomnost znači prihvaćati svoje misli onakvima kakve jesu, ne prianjati uz njih, ali ih ni odbacivati. Na taj način, umjesto da vaš život da proleti kraj vas bez da ga proživite, probuđujete iskustvo življenja.

Kultiviranje takve neosuđujuće svjesnosti sadašnjeg trenutka pruža niz pogodnosti. Pomnost smanjuje stres, pojačava funkcioniranje imunološkog sustava, smanjuje kronične bolove, snižava krvni tlak, te pomaže pacijentima da se lakše nose s bolestima kao što je rak.

Provedemo li nekoliko minuta dnevno aktivno usredotočujući se na život u trenutku ublažavamo stres i smanjujemo rizik od srčanih bolesti. Pomnost može čak i usporiti progresiju HIV-a.

Pomni ljudi su sretniji, živahniji, suosjećajniji, i sigurniji u sebe. Oni imaju više samopouzdanja i prihvaćaju svoje slabosti. Utemeljenje svijesti u ovdje i sada smanjuje razne vrste impulzivnosti i reaktivnosti koje su temelj depresija, prejedanja i problema s koncentracijom.

Pomni ljudi mogu prihvatiti negativan odgovor bez osjećaja ugroženosti. Manje se svađaju sa svojim partnerima, ljubazniji su i pristupačniji, u vezi ne zauzimaju samo obrambeni stav. Kao rezultat toga, pomni parovi imaju skladniji odnos.

Pomnost je u korijenu budizma, daoizma, mnogih američkih domorodačkih tradicija, te naravno yoge. To je razlog zašto je Thoreau otišao na jezero Walden, to je ono o čemu su Emerson i Whitman pisali u svojim esejima i pjesmama.

Budisti kažu da je naš um poput divljeg slona koji je zalutao u staklarsku radnju. Svojim ljutitim ispadima, stalnim analiziranjem ili kritičnošću, um može povrijediti nas i one oko nas. Um je neprestano zatrpan kaotičnim mislima koje su najčešće negativne. Ono si što misliš, a naše misli su konstantno ili u prošlosti ili u budućnosti. Uporno se vraćamo na trenutke koji su prošli, beskonačno analizirajući svaki detalj. Ako ne radimo to onda se panično brinemo što će biti ili neće sutra. Ali život se odvija SADA, u ovom trenutku, dok ovo čitate.

Sada i ovdje je jedino mjesto gdje trebate biti. Unatoč svakodnevnoj rastresenosti, paradoks je da vaša budućnost ovisi o sposobnosti da obratite pažnju na ono što se događa upravo sada.

Uvijek smo nečim zauzeti i zbog toga često dopuštamo našoj sadašnjosti da nam izmakne, dopuštajući vremenu da proleti kraj nas, neprimijećeno i neuhvaćeno, rasipajući dragocjene sekunde našeg života. Nemamo vremena za prakticiranje mirnoće i smirenosti.

Kada smo na poslu sanjarimo o tome da smo na odmoru. Na odmoru brinemo o nakupljenom poslu koji nas čeka kad se vratimo s odmora. Umjesto da mi kontroliramo misli, one kontroliraju nas. Naši umovi skaču s jedne misli na drugu, poput majmuna koji skaču sa stabla na stablo. Trebamo naučiti živjeti u sadašnjem trenutku. Življenje u trenutku se naziva pomnost.

To je stanje aktivne, otvorene, namjerne pažnje usmjerene na sadašnjost. Trebamo naučiti promatrati svoje misli bez da ih zadržavamo ili analiziramo. Tako, prihvaćajući svoje misli onakve kakve jesu, pobuđujemo iskustvo življenja i ne dopuštamo da život prođe kraj nas a da ga ne proživimo.

Ova disciplina nam donosi mnoge koristi; smanjuje stres, pojačava funkcioniranje imunološkog sustava, smanjuje kronične bolove, snižava krvni tlak, te pomaže pacijentima da se lakše nose s bolestima kao što je rak.

Pomni ljudi su sretniji, živahniji, suosjećajniji, sigurniji u sebe, imaju više samopouzdanja i prihvaćaju svoje slabosti. Oni mogu prihvatiti negativan odgovor bez osjećaja ugroženosti.

Svi se slažemo da je važno živjeti u trenutku. Ali kako? Na koji način? Postoje mnogi načini vježbanja pomnosti i ironično, otpuštanje onog što želite je jedini način da ga dobijete.

Kako biste poboljšali izvedbu, prestanite razmišljati o njoj!!!

Previše razmišljanja o onome što radite zapravo pogoršava to što radite. Ako ste u situaciji koja vas čini zabrinutim ( trebate održati govor, upoznati se sa strancem, plesati) fokusiranje na zabrinutost povećava tjeskobu.

Trebate više pažnje posvetiti onome što se događa oko vas, u sobi gdje se nalazite, a manje na ono što se odvija u vašem umu. Utišajte mentalno brbljanje i doživite sebe kao dio nečega.

Smanjenjem samosvijesti, pomnost vam omogućuje da svjedočite prolazećoj drami osjećaja, društvenih pritisaka, pa čak i da vas ocjenjuju i podcjenjuju, a da ne uzimate njihova mišljenja osobno. Usredotočenje na sadašnji trenutak vas tjera i da prestanete previše razmišljati. Umjesto zapinjanja u mislima i zabrinutosti, možete se samo opustiti.

Usredotočite se na sadašnjost i izbjegnite brigu za budućnost

Koliko puta vam se dogodilo da se sunčate na plaži i umjesto da uživate u suncu vi se zamarate s tim kako sljedeći tjedan više nećete biti tu? Često, zar ne? Dok jedemo omiljenu hranu u glavi nam se roje opsesivna sjećanja iz prošlosti. Uopće ne posvećujemo pozornost tom predivnom okusu.

Mark Twain je rekao, “Imao sam mnogo velikih problema, ali većina ih se nikad nije dogodila.” Ljudi gotovo uvijek brinu o nečemu što se nije dogodilo i što se možda uopće neće ni dogoditi. Ako postanemo svjesni sadašnjeg trenutka nećemo moći biti zabrinuti oko budućnosti i tad se brige tope. Druga strana zabrinutosti je preispitivanje, razmišljanje o događajima iz prošlosti.

Prisilite se da budete u sadašnjosti tako da ne možete brinuti o stvarima koje ne postoje. Ne dozvolite da budete poput prijateljice Elizabeth Gilbert iz knjige ”Eat, Pray, Love” koja kad god ugleda prekrasno mjesto, skoro panično viče: “Ovdje je tako lijepo! Želim se vratiti ovamo jednog dana!” “Potrebne su sve moje snage da ju pokušam uvjeriti da je već ovdje”, kaže Gilbert.
 
(ladylike.hr,2012-transformacijasvijesti.com/uredio:NSP)

Zamislimo situaciju u kojoj su ljudi masovno odbili gledati vijesti o Manchesterskom masakru. Uspkros njegovoj grozoti, terorizam (sijanje straha i uvlačenje emocija ljudi u situaciju) bi bio osujećen! Koja bi se teroristička organizacija upuštala u organiziranje događaja bez pravog PR učinka?!

Kako se nositi s događajima poput napada na civile u Manchesteru? Zapravo, kako se skinuti s te udice manipulacije bez zatomljivanja osjećajne strane nas kao cjelovitih bića? Ono čemu smo podvrgnuti jest emocionalna ucjena divovskih razmjera, kojoj se teško suprotstaviti čak i razumijevanjem načina kako se bernaysovskim tehnikama manipulira „javnim mnijenjem” u svrhu dobivanja pristanka za akcije koje prije toga nitko normalan ne bi htio vidjeti u svom dvorištu.

Bez razumijevanja širih planova, pravih mapa distribucije moći u svijetu (koja je sve samo ne nalik onome kako se predstavlja) te njenih ciljeva i metoda teško je prihvatiti da smo zapravo izloženi PR-u – „odnosima s javnošću” na način kako ih je shvaćao Edward Bernays, kojeg ne bez razloga zove „ocem spina”.

On je još 1920-ih objasnio da se stručnjak za odnose s javnošću ne bavi nekakvim tamo reklamiranjem ili uvjeravanjem, već stvaranjem događaja koji prekidaju rutinu života i kroz psihološki učinak navode ljude da razmišljaju u određenom smjeru ili prihvaćaju neke zamišljene smjerove i načine djeovanja. Preslikajte tu definiciju na najnovije događaje i vidjet ćete da im skladno pristaje.

Svašta znamo, a na zdrav razum zaboravili

Bez obrzira na informacijski okoliš, potrebno je barem povremeno uključivati zdrav razum i stalno biti na oprezu. Jer sjetimo se misli Arthura Schopenhauera, da zdrav razum može nadomjestiti svako obrazovanje, ali obrazovanje ne može nadomjestiti zdrav razum. S obrazovanjima raznih vrsta nismo deficitarni, ali s korištenjem zdravog razuma često jesmo.

Ne samo svojom krivnjom – sustav i mediji se ponašaju kao da im je cilj ne dati predah dovoljno dug da čovjek može zastati i promisliti o svemu. Kad i dođe do takvog predaha prikladnog za razmišljanje, ljudima zavlada amnezija, sretni su što je sve prošlo i što su se nekako izvukli te se opet prepuštaju brojnim impulsima odvlačenja pažnje i „zabave” koje im sustav također neumorno servira.

Postavimo zato početnu radnu tezu o tome da je napad u Manchesteru još jedan od brojnih tzv. „false flag” napada kakvih smo se nagledali zadnjih desetljeća i razmotrimo je, ne naknadno nego baš u ovom trenutku dok je svuda oko nas sve prepuno emocionalnog naboja i sućuti.

Što se nas na Zapadu tiče, rekao bih da je ovoga puta posrijedi pravo suosjećanje, ne onakvo kada se sluša o krvavim zbivanjima u nekim dalekim zemljama koje si zapravo ne znamo niti predočiti kako spada (Pakistan, Sirija, Irak) pa za nas ostaju samo riječ iz novina. Ne, ovdje se radi o gradskim ulicama kakve dobro poznajemo u cijeloj Europi, o kafićima i koncertima kakvih su puni naši gradovi, o ljudima čiji su životni stil i razmišljanje sukladni našima.

Iznenadni smrtonosni prekid mirnodopske rutine

Ono što izaziva pravi užas jest činjenica tako iznenadnog i smrtonosnog prekida mirnodopske dnevne rutine. Netko se našao s prijateljem na kavi, netko je otišao na koncert, netko je tek žurio naći se s dečkom ili curom – i odjednom su postrijeljani usred opuštene jesenske večeri u petak prilikom opuštanja od radnog tjedna i očekivanja vikenda, pod gradskim svjetlima i neonskim reklamama. Na mjestu na kojem bi to svi najmanje očekivali.

S obzirom koliko opisani život nalikuje našim životima, takav će događaj kod Europljanina stvoriti pravi unutarnji užas. Njegova nepredvidljivost – zapravo činjenica da „razbija rutinu” – je zastrašujuća. Postoji li razuman način kako se postaviti u takvoj situaciji koju se može opisati kao „lose-lose” za prosječnog čovjeka? Ako ga te vijesti uvuku, bit će zastrašen i podoban materijal za davanje pogona stroju koji je generirao ovaj događaj i koji će generirati još takvih krvavih događaja.

Ako pak odluči ne zaplesati taj ples – kako to učiniti? Minorizirati tragediju? Ignorirati žrtve i činjenicu da se takva trauma širi i na sve ostale članove obitelji, na roditelje koji su besmisleno izgubili djecu i tome slično, da spomenem samo taj primjer gdje je veza među ljudima najdublja i stvara gubitak kojeg se ne može prežaliti cijeli život.

Kad smo već kod riječi „zastrašivanje”, to je ustvari hrvatski prijevod riječi „terorizam”. Podsjetimo se na trenutak biti tog pojma. S obzirom da je cilj terorizma širenje straha, neposredne žrtve nisu pravi cilj terorista. Njihov pravi cilj su svi oni koji će biti izloženi informacijama o nekom napadu i tako biti zastrašeni kako bi – tako se nadaju teroristi – djelovali ili razmišljali na određeni način. Kad se tako postave stvari, vidljivo je da je sam terostički čin tek početak, zapravo čak i manje važan dio slagalice, jer ga je nekad dovoljno i izmisliti. Puno važniji dio slagalice jest osiguravanje da informacije stignu do „ciljane publike”, da upotrijebimo još jedan PR pojam na posve neutralan način.

To u prijevodu znači da su sva medijska izvješćivanja i dani žalosti zapravo najvažniji dio terorizma. Sam događaj, koliko god grozan bio, ne bi imao nikakav učinak bez medija i sudjelovanja u medijskoj igri. Medije, naravno, nitko od nas ne može isključiti, ali ono nad čime je svatko od nas gospodar jest naša vlastita pažnja. Mi biramo na što ćemo usmjeriti pažnju, a ne što nećemo.

Jer sve bitno je sročeno na naslovnici jednih naših novina prije nekoliko dana, na kojom je velikim slovima pisalo: „Svijet tuguje i sprema se za rat”.

Treba li tome što dodati? U istoj rečenici je rečeno sve: opisane su emocije (stvorene ubijanjem i prenošenjem kroz medije), a u drugoj rečenici naveden je cilj zbog kojeg se sve to napravilo. Toliko je jednostavno.

Čemu će manchesterski napad uistinu poslužiti?

A rat bi možda trebao riješiti problem? A možda će ovaj događaj odvući pažnu od pregovora vezanih uz TIPP, kojima se ljude svijeta predaje u ruke korporacijama? Možda će napad poslužiti daljnoj destabilizaciji Europe jer se dogodio u isto vrijeme kad iz islamskih zemalja stižu milijuni ljudi, koji će sada biti okrivljavani zbog toga, pa će se braniti od napada i inercijom stvarati nove mlade teroriste, pijune spremna za samožrtvovanje, ali ne – kako oni to misle – za dobrobit svojih nacija, nego za dobrobit manipulotora zbog koji se i nalaze tisućama kilometara od svojih razrušenih domova?

Možda će se manje pažnje obratiti na pregovore o GMO-u, koji je dugoročno daleko pogubniji za živote ljudi, nego nekoliko napada strojnicama? Također, lako je predvidjeti „paljenje” sveopćeg nadzora u Europi, baš kao što se to zbilo nakon 2001. u SAD-u.

Pogotovo će ovaj događaj minornima učiniti, recimo, ionako nepriznate akcije poput „chemtrailova”. Na njihov spomen će svaki neupućen čovjek, pogotovo nakon ovog događaja, odmahnuti rukom jer, je li, postoje pravi problemi, sva ta ubojstva po ulicama, nije sad vrijeme za umišljaje i fantazmagorije.

U biti, ovo što gledamo je jedna divovska i užasna fantazmagorija, skoro halucinacija. Ili možda vrlo sofisticirani iluzionistički trik odvlačenja pažnje. Od čega, to se trebamo zapitati.

Zamislimo na trenutak utopističku situaciju u kojoj su ljudi masovno odbili gledati vijesti o manchesterskom napadu. Uspkros njegovo grozoti, terorizam (u smislu stvaranja straha i uvlačenja emocija ljudi u situaciju) bi bio osujećen. Upravo takva taktika jedina ima moć dugoročnog smanjenja terorizma. Koja će se teroristička organizacija upuštati u organiziranje događaja bez pravog PR-učinka?

Iz svega je očito da su mediji (i politika/političari, jer oni su u sprezi i jedno bez drugog ne postoji) glavna ruka terorizma. Oni imaju moć odabrati što će širiti, a što ne. I to i rade. Zato se tako malo čulo o mnogim masovnima antiratnim prosvjedima prošlih godina, a tako puno o raznim krivotvorenim izvješćima o navodnim oružjima masovnog uništavanja u vlasništvu država koje su bile meta globalne klike koja svoju bazu ima na vrhu nekih zapadnih zemalja.

Financijeri, organizatori i pokretači terorizma

Kaotične situacije su idealne da čovjek izgubi iz vida širu sliku, jer ga navode da se fokusira na određeni događaj, dok se prava slika stvari može uvidjeti samo defokusiranjem. Dakle, gledanjem ni-u-što-posebno i dopuštanjem da se detalji slike malo “zamute” kako bi se granice detalja izbrisale u maglici, pred očima promatrača spojile i time učinile prezentnom širu sliku događaja.

Ne zaboravimo stalno imati tu širu sliku pred očima: u korporatističko-državnim strukturama (te dvije stvari je nemoguće razdvojiti, kao što i pristoji svakom fašizmu, a o tome je ovdje riječ) zapadnih zemalja nalaze se financijeri, organizatori i pokretači tzv. “islamskog terorizma”.

A korporatistička strana tih istih struktura ima vlasništvo nad medijima. Jednom svojom rukom – onom kojom iz pozadine upravlja “teroristima” dajući im infrastrukturu i organizacijsku pomoć – oni stvaraju terorističke napade. (Nije li neobično da se u svim zemljama građane sve više podvrgava svim mogućim nadziranjima, snimanjima, biometriji, navodno radi sprječavanja terorizma, a sve te metode potpuno zakažu kad dođe do pravog napada? Tko je doista pravi cilj tog nadzora: “teroristi” ili građani?) Svojom drugom rukom – onom koja upravlja medijima – stvaraju željenu sliku i emocionalni učinak na ljude.

Drugim riječima, teroristi su zapravo mediji, jer oni šire strah, što je bit terorizma.

Zloporaba najpozitivnije ljudske osobine

Ta je taktika besprijekorna i teško nadvladiva jer računa na urođenu osobinu svih ljudi, upravo onu koju upravljači sustava nikad ne pokazuju (može se samo zaključiti da je jednostavno nemaju jer su u njihovoj selekciji dominantne tražene psihopatske osobine), a to je empatija.

Mi, ljudi, suosjećamo i zato želimo dobro, pa ja paradoksalno, ili tek dijabolično, ali svakako taktički i strateški vrhunski izvedeno, da se upravo najpozitivnija osobina ljudi zlorabi protiv njih.

Ako mislite da je ovo pretjerivanje, zamislite kako bi se većina ljudi odnosila prema čovjeku koji bi izjavio da ne mari za manchesterske napade, da ne želi to gledati i da ga to uopće ne zanima. Jednoglasno bi ga proglasili bezosjećajnim tipom, samoživim i egoističnim, mada je upravo on učinio ono što jedino ima smisla ako se ne želi pridonositi širenju terorizma: uklonio je sebe iz kanala i uklonio je sebe kao primatelja.

Iz te formule slijedi da bi upravo iz pijeteta prema mrtvima, da njihove smrti ne bi bile (kako se to frazira) “uzaludne” (molim vas, koja se to žrtva na kraju priče ne pokaže uzaludnom?), upravo to bilo ono što bi svaka osoba trebala napraviti. Početi ignorirati vijesti i prestati davati pristanak da se manipulira njegovom empatijom kao i prestati pristajati da mu se usađuje krivnja i da se njome manipulira.

Nije li doista morbidno da smrt svih ovih ljudi postane gorivo za stroj koji stoji iza organiziranja njihovih ubojstava? Bi li oni to zaista željeli, kad bi ih se moglo pitati i kad bi imali razumijevanje o tome kako funkcioniraju stvari? Ili bi možda s one strane života poručili da ne nasjedamo, da se ne uključujemo u sveopće orkestrirano žaljenje za njima, jer time samo samo skrećemo vodu na mlin njihovima ubojicama.

Ako mrtve želimo obezvrijediti, onda ćemo se uključiti u medijsku histeriju, spuštati zastave na pola koplja i tome slično. Ako želimo konačno reći “ne” bešćutnim manipulatorima i ubojicama, onda ćemo se na te događaje obazirati što manje. Najbolje ih je što brže zaboraviti, kao da se nikad nisu dogodili. Tako će ukupna šteta biti manja.

Naravno, u postojećem emotivnom i neinformiranom okruženju takva je ideja neprihvatljiva i potpuno politički nekorektna, što najvjerojatnije znači da ima neke veze s istinom. Ali ne zaboravimo, riječ je o zlouporabi naše empatije. Mediji imaju iste vlasnike kao i ratovi pa je ignoriranje medija prava borba protiv terorizma jer su suvremeni veliki korporatistički ili državni nadzirani mediji najvažniji dio terorizma. Bez njih ne bi imalo smisla postavljati bombe i kalašnjikovima rešetati kafiće.

Sjećam se neke situacije o navodnoj bombi koja je bila postavljena ili eksplodirala prije koju godinu u Zagrebu, bez žrtava. Ako se taj događaj zbio, bio je minoran i trajao je sekundu. Ali je pisanje o njemu trajalo tjednima. Isto tako se sjećam američkog istraživanja količine straha u djeci u SAD-u u usporedbi s djecom iz ratnih zona Bliskog istoka. Ono je pokazalo da su djeca u opasnijim zonama u daleko manjem strahu, dok su djeca u sigurnijim državama u većem strahu jer, kao i svi Amerikanci, gledaju televiziu.

Ta paralelna stvarnost je za njih prava stvarnost i kao kaugumu razvlači i prežvakuje svaki detalj. Za razliku od njih, klinac na Bliskom istoku lišen televizije, ako nije osobno nazočan, može niti ne saznati za neku eksploziju. Ili ako se to i dogodi, saznat će to kao informaciju koju me je netko ispričao, bez dodatnih patetikom i emocijama obojenih okolnih sadržaja, koji zapravo ne nose informaciju nego joj samo daju emocionalnu snagu i boju.

U nadahnutom i za svoje vrijeme politički pomalo nekorektnom filmu Antuna Vrdoljaka „Kad čuješ zvona” u jednom trenutku Pavle Vujisić, stanovnik zabačenog sela koji je „partizan” (srpske nacionalnosti), nađe se u sukobu sa susjednim skoro istoimenim selom u kojem su na vlasti „ustaše” (muslimani). Objašnjavajući svoje viđenje te za njega apsurdne situacije, on neprilagođenom političkom komesaru Borisu Buzančići kaže da bi najradije razrušio sve ceste jer „sve zlo stiže cestama”.

Sve zlo stiže cestama, a mediji su suvremene ceste

Zapravo je bio u pravu, a suvremene ceste su mediji. Parafaraziranjem možemo reći da sve zlo stiže kroz velike medije. Oni nas izlažu emocionalnoj ucjeni, zbog koje si ne možemo pomoći nego postajemo srednji dio glavne manipulatorske formule koja glasi: „problem – reakcija – rješenje”. Mi smo „reakcija”, mi tražimo daljnje akcije ili dajemo pristanak za njih.

Sve je to bullshit. Ako ne vjerujete, napravite eksperiment. Pokušajte se potpuno isključiti iz čitanja novina i praćenja bilo kakvih vijesti. Brzo ćete uočiti kako se vaš svijet odjednom smanjuje na ugodnu razinu. Sastoji se od ulica kojima prolazite, članova vaše obitelji, susjeda, kolega s posla, prijatelja, glazbe, knjiga ili filmova po vašem izboru. To je ono što doživljavate i osjećate iz prve ruke, to je stvarni svijet oko vas. Ugodno je malen, blizak i nekako zaštićujuć. Drugi za vas niti ne postoji.

A takvih stvarnih svjetova ima milijarde, baš koliko i ljudi. Ne postoje bombe koje mogu istovremeno eksplodirati u svima njima, osim kroz medije. Koji su teroristički po definiciji jer šire strah, a na kraju krajeva doista i pripadaju pravim teroristima ovog svijeta. Kroz njih dobivate „second hand” robu ili čak i krivotvorine, kao one lažne „markirane” komade odjeće koji stižu iz Kine.

Taj će svijet, koji se sastoji od namještenih ili izmišljenih „događaja”, na žalost, utjecati na vaš stvarni svijet. Ali ne koliko mislite jer se taj utjecaj može smanjiti ako mu ne dopustimo ulaz u naš stvarni svijet, prepun druženja, humora i ljepote, jer to je naša prava priroda.

Možda bi od svih ovih pretragičnih događaja bilo neke svrhe kad bi nas trgnuli da se konačno skinemo s te udice na kojoj se bacakamo kao netom uhvaćena riba. Neučinkovito i besmisleno, dok nas ribolovac ubacuje u svoju kantu i nosi prema roštilju.
 
(dnevno.hr)

Američki profesor gostujući prije dvije godine u emisiji Krešimir Mišaka, na Rubu znanosti govorio je alarmantne stvari vezane uz privatno vlasništvo koje uopće po njegovim riječima ne postoji

Riječ je o Jeffrey Groupu, profesorom filozofije, autoru brojnih znanstvenih radova i nekoliko knjiga, a u emisiji je sudjelovao zbog njegove knjige pod nazivom Korporatizam.

Group je tako hrvatskoj javnosti logikom pokušao predočiti zastrašujuću iluziju u kojoj živi naše društvo, a tiče se obmane koja nas uvjerava da mi kao ljudi nešto posjedujemo.

Iako je profesor govorio, tada o američkom društvu nevjerojatno, kako se danas dvije godine nakon sve može preslikati i na stanje u Hrvatskoj.

Mislite da posjedujete svoju kuću, stan, auto? Pogledajte ovaj video i razmislite ponovno!

(u 26:00 minuti Group objašnjava stvari vezane uz privatno vlasništvo)

Oduzimanje vlasništva i u hrvatskom zakonu!

Vezano uz šokantna saznanja gore navedenog profesora, donosimo vam otkriće velike ‘prijevare’ skrivene u hrvatskom zakonu! Znate ono kad nam Europa zavidi jer smo jedna od rijetkih država u Europi čiji ljudi imaju SVOJE VLASNIŠTVO (kuće, vikendice). Osim što je riječ o iluziji, u ljeto (za vrijeme godišnjih odmora) 2013. godine Vlada Zorana Milanovića donijela je jedan zakon koji potpuno obezvlašćuje hrvatski narod! I tu činjenicu svi su prešutjeli!

Naime, 2013. godine vlada je izglasala zakon o upravljanju i raspodjeli državne imovine koji je izvan snage stavio zakon o upravljanju državnom imovinom. Pretragom ovog novog zakona naišli smo na nešto vrlo neobično. Naime, članak 2, stavak 2. ovog zakona glasi: Raspolaganje državnom imovinom podrazumijeva pravo na otuđenje, opterećenje, ograničenje i odricanje prava.

Drugim riječima, država si je dala za pravo u korist države svakome od nas oduzeti ono što oni smatraju da je od interesa države. Da pojasnimo, ako se vaša kuća nalazi na mjestu gdje država ima u planu, primjerice, izgraditi novu cestu, ovim zakonom oni su dobili pravo da vašu kuću sruše ili je preuzmu, a vas potplate jer prema ovom zakonu čak nisu ni dužni platiti.

Ovim zakonom država ili bolje rečeno REPUBLIKA HRVATSKA d.o.o uzela si je pravo na posjedovanje i raspolaganje svom imovinom u RH. Više nema moje, tvoje, državno. Iako to zvuči ludo, sve je njihovo.

Na naša zapažanja osvrnuo se i odvjetnik Zvonimir Hodak koji je potvrdio da se ovdje upravo o tome radi. ‘Ta odredba je sramotna, uzeli su si pravo razvlastiti imovinu svega što oni procijene da je od državnog interesa’, rekao je Hodak te dodao da vlada ovom odredbom diskriminira svoje građane i to na privatan način.

Hodak je naglasio kako je država sama sebi dala pravo primjerice, rušiti kuće, uzimati zemlju seljaka ili bilo kojeg građanina ove zemlje, samo zato što je to u interesu države. Naglasio je i da se takve odluke ne događaju često, ali da bi se zbog ove odredbe moglo događati i češće.

U prijevodu, to bi značilo da smo mi samo fiktivni vlasnici naših posjeda te da država ima puno pravo upravljati našom imovinom čak i ako se mi tome protivimo.

No, opet ako smo svjesni da je Republika Hrvatska postala REPUBLIKA HRVATSKA. d. o. o., onda ovo nije ništa čudno. Sve što se nalazi u toj tvrtci njihovo je vlasništvo pa i ljudi, sve dok sami ne odluče drugačije.

Zbog toga, nadamo se da će se ljudi osvijestiti te spriječiti ovu brutalnu pljačku hrvatskoga naroda koji nije niti svjestan kako su vlasti običnom igrom riječi svu imovinu naše zemlje prisvojili sebi, a da su ljudi postali korisnici državne imovine. Ne bi se čudili ni da nam uskoro počnu naplaćivati najam za kuće u našem fiktivnom vlasništvu.

Naravno, oni su osigurani zakonom kojeg su sami sastavili, a mi obični ljudi taj zakon, dužni smo poštivati sve dok ne osvijestimo ovaj strašan problem u koji su nas samo ubacili i time si, eto, osigurali pravo na pljačku stoljeća. Sve što ste za života gradili, sve za što ste se znojili, može sutra nestati zbog interesa države, rekao je Hodak.

Moramo napomenuti kako Vlada sama procjenjuje što je interes države, a što nije, tako da je vladajuća vrhuška ovim zakonom dobila potpunu vlast nad narodom i svom državnom imovinom. Upozoravamo vas, ovo je vrlo opasan zakon i vrlo opasna odredba kojom nas sve država drži u šaci.
 

 
(dnevno.hr,youtube/uredio:nsp)

Obojene revolucije su nastale kao odgovor na nezadovoljstvo stanovništva, koje je legitimno, ali je zloupotrebljeno u svrhe političkih interesa SAD

Svaka obojena revolucija imala je svoj korijen, uzrok, tijek i rezultate. Zajednička im je želja za krucijalnom promjenom, za ljudskim slobodama, vladavinom prava i većim mogućnostima zapošljavanja, pogotovo za mlađu generaciju.

Međutim, s rušenjem Berlinskog zida i kolapsom Varšavskog pakta otvorio se prostor istoka Europe i Bliskog istoka koji su Sjedinjene Države pokušale popuniti svojim političkim, ekonomskim i vojnim prisustvom.

To je dovelo do jačanja nestabilnosti u određenim zemljama i pomoći onim političkim snagama koje su obećavale takve promjene koje bi vodile širenju NATO-a ka istoku i približavanju ruskim granicama.

“Sve što se dešavalo u Ukrajini i na Bliskom istoku imalo je za cilj približavanje i kontrolu ruskih granica prema Zapadnoj Europi. Bojim se da je ovo što se sada događa na Bliskom istoku nastojanje da se destabilizira i sama Europa, i ta destabilizacija je inspirirana od određenih centara moći u SAD“.

Nije prejako reći da su obojene revolucije samoubojstvo država, to je zapravo prava dijagnoza.

Kada bi ljudi koji su obmanuti da uzmu učešća u masovnom aspektu obojene revolucije znali što rade, kojim ciljevima stvarno služe i što će biti posljedice njihovih lakomislenih i nepromišljenih postupaka, nikada u tome ne bi uzeli učešće, kaže on.

“Sve se radi pod plaštom jedne iluzije koja se sastoji od prividnog nastojanja da se izađe u susret aspiracijama ljudi koje su potpuno normalne – za boljim životom, za reguliranjem njihovih eventualnih nezadovoljstava nekim objektivnim uvjetima u kojima žive …”.

Sve to mogu biti legitimni povodi za nezadovoljstvo, smatra on, ali oni koji mobiliziraju to nezadovoljstvo i usmjeravaju ga u pravcu državnog samouništenja to ne rade radi širenja demokracije ili iz želje da zadovolje aspiracije ljudi, nego da ih iskoriste radi dovođenja na vlast garniture koja će služiti stranom faktoru koji je inspirira, financira i usmjerava lažni proces koji se zove obojena revolucija.

“Da biste prepoznali proces obojene revolucije, morate uvijek imati širom otvorene oči za obrazac koji se ponavlja. U Americi postoji izreka, koja je u ovom slučaju relevantna: ako se kreće kao žaba, ako krekeće kao žaba i ako liči na žabu, onda je u pitanju žaba“.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(rs.sputniknews.com/uredio:nsp)

Mediji su podigli na noge građane sa vijestima o tome kako otac nije htio liječiti svog sina komoterapijom, jer je mislio da je kemoterapija obična i opasna prijevara i da su citostatici koji su koriste zapravo bojni otrovi koji se rabe još dan danas u ratovima… Otac je proglašen teoretičarem zavjere i krivim za smrt sina! Tko je tu u pravu?

Da pojasnimo… prije nego se upustite u kemoterapiju, što vam liječnik neće reći.

Kemoterapija, kao tretman za liječenje raka, prvi put je primijenjena iza Drugog svjetskog rata. Naime, znalo se da iperit (bojni otrov) uništava žive stanice, posebno one koje se brzo razmnožavaju.

Tada su liječnici došli na ideju da bi se iperitom mogle uništiti stanice raka, koje se razmnožavaju najbrže od svih.

U stvarnosti, mnogi citostatici, koji su danas u upotrebi, PO SASTAVU SU BLISKI IPERITU. Zbog toga su i toliko otrovni.

No, čista iluzija je da će toliko toksični lijekovi uništavati rak, a ostatak tijela neće. Sve je bazirano na bijednoj nadi da će iskorjenjivanje raka biti brže nego smrt pacijenta zbog otrovanja.

Prevedeno u praktične rezultate, REMISIJA SE MOŽE OČEKIVATI U SVEGA 3% SLUČAJEVA, prvenstveno kod Hodgkinsove bolesti, leukemije, raka jajnika i, rjeđe, kod nekih drugih oblika bolesti. Čak i kod najboljih rezultata, budućnost je posve neizvjesna.

MNOGI CITOSTATICI UZROKUJU RAK KASNIJE U ŽIVOTU. To je onda obično rak s lošijom prognozom. Djevojčice s tretiranom Hodgkinsovom bolešću imaju 3 puta veće izglede da obole od raka dojke ili kostiju kasnije u životu nego ostala populacija. Ne zaboravite, sve rečeno do sada zapravo su izvrsni rezultati.

Oni su izuzetno rijetki. Mirne duše, možemo ih zvati iznimkama. Uobičajni ishodi su sušta suprotnost. Prema registru za rak minhenskog sveučilišta, kemoterapija gotovo da nema utjecaja na ishod najčešćih oblika raka – dojke, debelog crijeva, želuca, jetre, prostate i pluća.

Dr Hoelzel s istog sveučilišta pretpostavlja da je upravo EKSPANZIJA KEMOTERAPIJE ODGOVORNA ZA SVE SLABIJE PREŽIVLJAVANJE KOD UZNAPREDOVALOG RAKA DOJKE.

Liječnici su oduševljeni kada vide da kemoterapija djeluje. NA NAČIN DA SE TUMOR SMANJUJE. To se dešava ponekad, ali «čudo» obično ne traje više od nekoliko mjeseci.

Bilo kakva početna pozitivna reakcija rijetko se pretvara u opipljivo produženje života ili poboljšanje kvalitete života.

Prema analizama jednog od najvećih proizvođača citostatika (Bristol Myers), na carboplatin i cisplatin kompletno reagira manje od 15% pacijenata. Remisija traje, u prosjeku, godinu dana, a preživljavanje 2 godine od početka terapije.

Uzmite u obzir da su to lijekovi za tretiranje raka jajnika, kod kojeg je inače reakcija na kemoterapiju jedna od najboljih. Ima još nešto. Ako se tumorska masa (pod utjecajem kemoterapije) djelomično ili (naoko) potpuno povuče, PREOSTALE STANICE RAKA ČESTO RASTU ZNATNO BRŽE. Nerijetko, PACIJENTI KOJI UOPĆE NE REAGIRAJU NA KEMOTERAPIJU ŽIVE DUŽE OD ONIH KOJI REAGIRAJU.

Po svemu sudeći, potpuni izostanak kemoterapije NE ZNAČI NIKAKVU ŠTETU ZA PACIJENTA. Užasavajuće nus-pojave samo su dodatni udar na ionako oslabljen organizam. Opadanje kose, slabost, povraćanje, propadanje kostiju i kasnija neplodnost dobro su poznati. Uz to, uništavaju se leukociti, KOJIMA JE INAČE ZADAĆA DA SE BORE PROTIV INFEKCIJA.

U situaciji kada bi opću otpornost zapravo trebalo povećati, ona praktički nestaje. KEMOTERAPIJA MOŽDA UBIJA PRIJE NEGO RAK. Usprkos svemu, trka za novim citostaticima nikada nije bila veća. Nikada toliko preparata nije stizalo na tržište.

Razlike u učinkovitosti su male, ako ih uopće ima. U kliničkim studijama, proizvođači uspoređuju stare s novim lijekovima. Efikasnost se NIKADA ne procjenjuje putem usporedbe s kontrolnom grupom, koja bi bila lišena bilo kakvog tretmana.

Rezultati bi mogli biti pogubni, pa je bolje ne istraživati. Znate, da je sa svakim novim lijekom povezan makar mali napredak, DANAS BI BOLESNIH BILO MALO. Jedini pravi novitet su sve veće cijene. Jedan onkolog s Mayo klinike je rekao:

«Pacijenti s uznapredovalim rakom i njihove obitelji imaju ogromnu potrebu za nadom. Ako im to ne ponudimo mi, nadu će potražiti kod šarlatana.»

Grubo rečeno, manje je bitno da li tretman djeluje ili ne. BITNO JE POTROŠAČA MEDICINSKIH PREPARATA ZADRŽATI PO SVAKU CIJENU. Tako će, barem za neko vrijeme, svi biti zadovoljni.

Jasnije malo? Pošaljite ovaj članak onome tko i dalje misli da je kemoterapija ljekoviti tretman koji nam daje nadu u život i koji će nas izliječiti.

 
(burza.com.hr/uredio:nsp)

Činjenica da samo par kompanija posjeduje sve masovne medije, demonstrira “iluziju izbora”…

Dok neke web stranice poput digg.com i reddit.com nisu u posjedu korporacija, Time Warner posjeduje medijske portale koje čitaju milioni ljudi tijekom dana.

Vratimo se nazad u 1983. godinu kada su medije posjedovale čak 50 kompanija.

Masovni mediji su pojam koji je ušao u uporabu 1920-ih godina s pojavom radija, tiska i kasnije TV-a. Pod njima se podrazumijevaju svi mediji koji su dizajnirani tako da ih “konzumira” široka publika, za koju se smatra da imaju zajednički interes

Masovni mediji su ujedno i podskup jednog šireg pojma, masovne komunikacije

Njihove osnovne odlike su da snažno utječu na formiranje “masovnog konzumenrskog društva” koje je uglavnom u kontrastu sa samostalnim odlučivanjem.

Masovni-globalni mediji nastali su dugo nakon pojave lokalnih i nacionalnih. U Europi prvi masovni mediji bile su novine koje su dominirale tijekom devetnaestoga stoljeća. Na samim početcima razvoj masovnih medija je bio kolebljiv, novine i časopisi su bili pisani isključivo za domaće čitatelje, što je bilo kombinirano s jezičkom barijerom uskraćivalo mogućnost izvoza.

U suštini mediji funkcioniraju na način na koji je odraz udruženih interesa moćnih društveni skupina koje su u položaju da vrše raspodjelu društvenih resursa. Unatoč ovim ograničenjima mediji igraju ključnu ulogu u svim modernim društvima.

Štoviše ako je društvo otvorenije za svačiji glas to je uloga medija važnija da bi ta otvorenost bila dugotrajnija. Danas se u masovne medije ubrajaju tisak, radio, TV, glazba i video zapisi, film, tiskani mediji, internet i računalni softver.

Jedno od najboljih objašnjenja i idefinicija masovnih medija dao je Denis McQuail, njegovu definiciju možemo podijeliti u šest posebnih stavki. Masovni mediji:

1. jesu razlučiv skup aktivnosti (stvaranje medijskog sadržaja)
2. uključuju posebne tehnološke konfiguracije (radio, televizija, videoteks, novine, knjige)
3. vezani su za formalno konstituirane institucije ili medijske kanale (sustavi, stanice, publikacije)
4. operiraju sukladno određenim zakonima, pravilima i shvaćanjima (profesionalni kodeksi i praksa, publika, društvena očekivanja i navike)
5. produkt su osobe koje zauzimaju izvjesne uloge (vlasnici, regulatori, produccenti, distributeri, oglašivači, članovi publike)
6. prenose informacije, zabavu, slike i simbole do masovne publike.

Iz ove podjele možemo izvući još jednu od definiciju masovnih medija – masovni mediji su društvene institucije koje funkcioniraju unutar određenih stega, pravila, prava i politike koje upošljavaju karakterističnu mješavinu kvalificiranog osoblja, koji se drže određenih procedura u prikupljanju informacija, radi stvaranja građe za vizualno, audiativno ili konceptualno usmjerene medije. Ukratko oni su učesnci u političkoj, ekonomskoj, socijalnoj i kulturnoj dinamici društvene moći.

Globalni medijski sustav

Većina masovnih medija su u vlasništvu deset vertikalno integriranih konglomerata od kojih većina ima sjedište u Sjedinjenim Američkim Državama.

Ostalih trideset ili četrdeset važnijih tvrtki koje rade kao njihova podrška zaokružuju značajnije pozicije toga sustava. Glavne karakteristike masovnih medija i globalnog medijskog sustava su žestoko nadmetanje po netržišnim osnovama i brza komercijalizacija.

Masovni mediji pripadaju globalnom sustavu koji je podjeljen u dvije sezone, prva u koju spadaju najznačajnije grupacije tvrtki i druga financijski slabija ali ne i puno manja značajna.

Šest najvećih medijskih tvrtki u svijetu: Time Warner, Disney, GE, Viacom, CBS i News Corporation one ujedno predstavljaju i naintegrisanije globalne medisjke gigante.

Ostale tvrtke koje pripadaju “prvoj ligi” su: TCI, Poly Gram, Sony, General Electric, Seagram. Djelatnost ovih tvrtki je obično bazirana velim filmskim i televizijskim studijima i produkcijskim kućama.

Firme iz druge lige su one koje na globalnom tržištu popunjavaju većinom regionalna tržišta. Njihovi najpoznatiji predstavnici su Kirch, Advance Publication, United Media, Thompson, Globo, televisió, Westinghouse, Canal plus, Havas- sve ove firme imaju za cilj proširiti svoju djelatnost i uđu prvu ligu i postanu pravi medijski giganti. Kao iu prvoj ligi više od polovice tvrtki dolazi iz Amerike.

Pogledajmo infografiku:

 
(businessinsider.com,wikipedia.org/uredio:nsp)

Brojni znanstvenici tijekom godina iznijeli su niz teorija o tome da je svijet u kojem živimo zapravo iluzija, simulacija super inteligentnih robota, a mi smo samo njihove igračke

Naravno, ovo je samo jedna od brojnih teorija, a čak i ako niste upoznati sa svakom od njih, vjerojatno ste pogledali “Matrix” koji se pozabavio jednom od njih.

Dakako, sve ovo zvuči smiješno, pogotovo kada je referenca običan blockbuster iz devedesetih, ali jedan se fizičar odlučio ozbiljno pozabaviti ovom temom.

Sve je simulacija

Robert Lawrence Kuhn, autor i voditelj showa “Closer to Truth” istražio je ovu teoriju u članku za Space.com u kojem, između ostalog, navodi i da bi teorija filozofa Nicka Bostroma s Oxforda prema kojoj je nastao i “Matrix”, mogla biti stvarnost.

No, umjesto mozgova koji su priključeni na golemi simulator, u ovom scenariju i sami su mozgovi dio simulacije.

“Bio bi to jedan veliki program koji simulira sve, uključujući i ljudske mozgove”, piše Kuhn koji citira Marvina Minskyja, jednog od vodećih američkih znanstvenika na polju umjetne inteligencije koji tvrd da bi bilo gotove nemoguće razaznati što je stvarnost, a što simulacija.

Međutim, to bi bilo moguće kada bi se programerima spomenute simulacije potkrala neka omaška.

Prije nekoliko godina, Silas Beane sa sveučilišta u Bonnu sugerirao je da postoji mnogo toga što ukazuje na mogućnost da živimo u simulaciji, a sve što trebamo učiniti jest otkriti ograničenja i izgraditi vlastitu simulaciju svemira.

Profesor Beane i njegove kolege sumnjaju da je svemir kakav poznajemo zapravo simulacija, ali oni su tek dio daleko veće skupine ljudi koji se bave ili su se bavili ovom temom.

Stara priča

Pitanje jesmo li zapravo svjesni realnosti pojavilo se daleko ranije, a postavio ga je još Platon u svojoj “Republici”. Naime, Platon je tvrdio da je jedini način da spoznamo pravi svijet detaljno proučavanje matematike i geometrije koja bi studentima pomogla da shvate stvarnu prirodu svijeta.

Francuski filozof Rene Descartes smatrao je da ništa što vidimo i osjećamo ne mora nužno biti istina, a jedino što je stvarno jesz um ili svijest koja propituje ili vjeruje u nešto. To ga je dovelo do poznate izreke: “Mislim, dakle jesam”.

Njegovi kritičari pak tvrde da to što postoje misli ne garantira postojanje mislioca.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(index.hr,youtube/uredio:nsp)