Ljevičari pakleno nastoje uništiti tradicionalnu zapadnu kulturu, sve se više fokusirajući na temeljne vrijednosti koje smo od početka vremena uzimali zdravo za gotovo – poput spolova

Većina ljudi, za sada, još uvijek shvaća da postoje dva spola i da bez obzira kako se netko ‘identificira’ ili se naziva, još uvijek postoje samo dva biološka spola na planeti.

Ne mogavši se nositi s tom stvarnošću, neki ljevičari sada pribjegavaju onome što je uobičajena taktika: to je … zabrana!

Kao što je napomenuo portal Infowars.com, francuska web stranica pod nazivom Mediapart upravo je objavila članak kojim se poziva na zabranu heteroseksualnosti jer – pokušajte ovdje držati korak s ‘logikom’ – ona potiče ‘homofobiju’ i ‘rasizam’.

“Heteroseksualnost nije seksualna orijentacija, već sustav dominacije koji generira i njeguje seksizam, homofobiju, transfobiju, bifobiju i druga ugnjetavanja kao što su rasizam, sposobnost ili klasizam” – piše autor članka Merome Jardin, dugogodišnji aktivist za prava gay osoba.

Koristeći dodatne izmišljene riječi i izmišljene konstrukte kao što je “femicid” – “žena umire svaka tri dana u rukama svog muškog pratioca”, Jardin okrivljuje heteroseksualnost za svaku bolest svijeta, uključujući silovanje, pa čak i samoubojstva LGBT osoba.

Ima još. Ovaj članak također uspoređuje heteroseksualnost sa poricanjem holokausta, ističući da su heteroseksualci podržali prava homoseksualaca samo kada “smo im protrljali nosove o užasima koje su stvorili i napravili.”

A Jardin tvrdi da je heteroseksualnost čak kriva i za epidemiju AIDS-a.

Dakle, “hitno treba zabraniti heteroseksualnost” – zaključuje Jardin, ne trudeći se razmotriti kako će se svjetska populacija nadopunjavati ako se to doista i dogodi.

Progresivizam je štetan

Ova luda tvrdnja je objavljena bez ikakve ironije, i napominje da je Jardin član grupe koja se zove “Kolektiv protiv islamofobije”.

Islam je religija čiji su sljedbenici poznati kao anti-gay i homofobični, čak i do te točke da ubijaju homoseksualace i lezbijke.

Budući da je islamsko stanovništvo u Francuskoj najviše zastupljeno u Europi s gotovo devet posto, pitate se kako taj segment društva rješava njegov zahtjev.

To je tek posljednji čin ludila – i očaja – koji dolazi od strane liberalnih skupina koje bi htjele srušiti još jedan stup tradicionalne zapadne kulture.
Novi-Svjetski-Poredak.com

Tvrdnja da je islam fašistička ideologija sada je govor mržnje

Novinar u Njemačkoj je dobio 6 mjeseci zatvorske kazne zbog objavljivanja povijesne fotografije na Facebooku i za objavljivanje argumenata da je islam fašistička ideologija.

Michael Stürzenberger, koji se borio protiv izgradnje mega-džamije u Münchenu, objavio je fotografiju na Facebooku na kojoj se nacisti rukuju sa Amin al-Husseiniem, Jeruzalemskim veleposlanikom, tijekom Drugog svjetskog rata.

Slika je bila popraćeno tekstom u kojem Stürzenberger tvrdi da je “islam fašistička ideologija” i da je “politička ispravnost dugo spriječavala da se ova činjenica javno izgovori”.

Stürzenberger je usporedio Kuran sa Hitlerovim Mein Kampfom.

Za ovaj misaoni zločin, novinar je kažnjen sa 6 mjeseci zatvora i 100 sati društvenog rada.

Stürzenberger je osuđen zbog “širenja propagande antisocijalnih organizacija”, dok ga je tužiteljstvo optužilo za “poticanje mržnje prema islamu” i “vrijeđanje islama” objavom povijesne fotografije svastike koja je korištena za ilustraciju činjenice da su nacisti surađivali sa muslimanskim vladama tijekom Drugog svjetskog rata.

Sud je također utvrdio da je Stürzenberger citirao odlomke iz knjige pod naslovom “Islamski fašizam”, koju je napisao egipatski političar Hamed Abdel-Samad, što predstavlja “kršenje javnog mira”.

Prema Stürzenbergeru, ako on ponovno bude kritizirao islam u roku njegove uvjetne kazne, koja traje tri i pol godine, on će ići u zatvor.

“Ovo je apsurdno, ali nažalost to nije lažna vijest”, rekao je Stürzenberger, uspoređujući njegov tretman s tretmanom novinara u Sjevernoj Koreji i Turskoj.

Kritika drugih religija, poput kršćanstva, hinduizma ili budizma se dopušta, ističe Stürzenberger, jer za razliku od muslimana, pripadnici tih religija ne napadaju ljude propitujući svoja uvjerenja.

“Ludilo! Naravno, možete reći što želite o kršćanskim religijama, tada vi ne kršite mir”, navodi on.

Slučaj predstavlja još jedan hladan primjer njemačkog naginjanja prema autoritarnosti pod krinkom političke ispravnosti.

Od 2015. kancelarka Angela Merkel zatvara oči nad politikom masovnog uvoza pretežito muslimanskih migranata u zemlju, što je potaknulo ogromne stope kriminala, masovne seksualne napade i terorističke napade.

Umjesto da preokrene politiku i prizna da je to bila golema pogreška, njemačka je vlada odlučila osuditi one koji se protive takvoj politici, a vlasti su surađivale sa bivšim dužnosnicima Stasi-ja kako bi pronašle “govor mržnje” na Facebooku i drugim mrežama društvenih medija.

Pogledajte intervju s Michaelom Stürzenbergerom u nastavku:
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “pravokutnik” i odaberite “Prijevod titla”*

 
NoviSvjetskiPoredak.com

Već smo navikli da masovni mediji prešućuju događaje kada se, kao u ovom slučaju milijuni okupe protiv okupacije zdravog razuma!

Prosvjed za blokirane u Hrvatskoj nije popratio niti jedan medij. Nije ga čak niti najavio. Svi masovni mediji su šutjeli danima, a ako su i pustili vijest iz nekog razloga nisu poticali ljude da se bore za malene, za slabe za blokirane! A blokirani su svi.

Niti jedan masovni medij osim HRT-a nije ni došao prvog dana prosvjeda. Pitanje je za koga rade? Nasuprot toga, prisjetite se masovne medijske histerije i nabrijavanja ljudi na prosvjed za kurikularnu reformu.

Propaganda je trajala danima, ljudi su izašli na ulice iako nisu ni znali da izlaze za pedofilske lektire, seksualni odgoj i manipulaciju te reformu koja je potpuno u skladu s ciljevima novog poretka, Sorosa i liberalne ideologije preodgoja novih generacija u kojoj se poništava moralno učenje o svetosti života i čovjeka samog a djecu se indoktrinira u smjeru jedne države, jedne vlade i propalog čovjeka u duhu.

Opet se postavlja pitanje za koga rade? Jer hrvatski mediji ne samo da ne prenose prosvjede poput blokiranih u Hrvatskoj, oni su toliko pristrani da ne izvještavaju ni o događajima u svijetu ako oni nisu u skladu s tom istom diktatornom agendom koja se nameće pod krinkom slobode.

Tako su prešutjeli spektakl, odnosno milijun i pol Peruanaca na ulicama na prosvjedu pod nazivom : ‘Miči ruke s moje djece’.

Svijet se zaista budi iako ljudi u Hrvatskoj, zahvaljujući orkestriranom medijskom divljaštvu nemaju pojma o tome.

Naime, povijesni protest u Peruu koji je okupio milijune bio je održan u zajedništvu tog mnoštva s ciljem ukidanja rodne ideologije u školama, koja je kod njih, baš kao i kod nas nametnuta od jedne male vrhuške dobro potkovane novcem – mlijardama koje ekipa poput Sorosa uplaćuje kako bi se indoktriniralo čovječanstvo – u njihovom smjeru, daleko od istine, što bi nas trebalo dovesti do propasti kršćanske civilizacije i svih njenih temelja.

Peruanci su to prepoznali, i ujedinili se protiv, pedofilije, nametanja pederastije, nametanja rodne ravnopravnosti koja s mozgom veze nema, a ne sa znanosti i općenito protiv prljavog udara na djecu svijeta. Zato su prosvjed i nazvali ‘Miči ruke s moje djece’.

‘Roditelji imaju temeljno pravo obrazovati svoju djecu i odgajati ih onako kako žele. Ovakvo nametanje liberalne ideologije propasti dovodi nas do toga da smo morali ujedinjeni izaći na ulice u bitku, duhovnu bitku za umove naše djece.

Mi se borimo za moral, za svetost ljudskog života od začeća do njegove prirodne smrti. Mi se borimo za zaštitu obitelji i tradicionalnog odgoja, i ljudi su nas podržali’, rekao je biskupski vikar zadužen za pastoral obitelji, Lois Gašpar koji je oduševljen odazivom još dodao: ‘Morate shvatiti da smo na bojnom polju. Na bojnom polju u kojem se borimo za našu djecu’.

Šteta da u Hrvatskoj ljudi nisu svjesni koliko su izmanipulirani, pogotovo kad se bore za indoktrinaciju u hrvatskim školama, pa izlaze na ulice samo onda kad to dobro plaćeni mediji organiziraju, ali ne i onda kad se trebamo zauzeti jedni za druge, kao što su to učinili Peruanci.
 

(dnevno.hr)

“Američka izuzetnost” i mesijanizam su postali opravdanje za ekspanzionizam

“Dobri su američki putevi, ali kuda vode?”
V. Zorin

Dvadeseto stoljeće, kako se danas mnogim čini, proteklo je u znaku dominacije Sjedinjenih Američkih Država.

Vodeća uloga SAD u svjetskoj ekonomiji, u međunarodnim odnosima, u vojno-tehničkoj i vojno-strateškoj sferi prilično je očigledna. Mnogo je teže odrediti se kakve su pozicije na svjetskoj sceni i postignuća američkog društva u duhovnoj sferi, koliko je značajna dubinska, ontološka metafizika tog društva koja se odražava u globalnom povijesno-društvenom napretku, ukratko – u kome pravcu se zaista pomaknulo čovječanstvo uslijed američkih humanitarnih, i, u užem smislu, ideoloških napora.

“Ako je Rim dao svijetu pravo, Engleska – parlament, a Francuska – kulturu i nacionalnu republiku, moderne Sjedinjene Države dale su svijetu znanstveno-tehnički napredak i masovnu kulturu” – pisao je američki politikolog Zbigniew Brzezinski.

Naravno, Brzezinski je kao socijalni filozof isuviše odiozna figura, a njegova intelektualna dostinguća na tom području su prilično upitna, ali nama je interesantan njegov izbor “suhog ostatka” “američkog stoljeća” koji se može svrstati u neprolazne vrijednosti.

Reći ćemo odmah Brzezinski otvoreno vara, dajući Americi povijesni primat u pokretanju znanstveno-tehničkog napretka. Taj proces ima svoje univerzalne zakone, a točka njegove bifurkacije je, razumije se, vezana za realizaciju projekta “moderna”.

Teško da Brzezinski to ne zna. Očito, iskusni politikolog zna da je u SAD, kao ni u jednoj drugoj zemlji, znanstveno-tehnički napredak bio komercijaliziran, da nije stavljen u službu “postizanja sreće cijelog čovječanstva (pobjeda nad bolestima, glađu, povećanja ukupnih resursa zahvaljujući istraživanju i čak promjeni prirode , itd.), već je iskorišten za “postizanje sreće pojedinca”.

Iz SAD je došlo previše (riječ “suviše” je ovdje na mjestu) tehnički i tehnološki naprednih proizvoda za masovnu upotrebu – od sigurnog brijača, do pristupačnog automobila, a zatim i osobnog računala.

Dok je masovna kultura, koju je spomenuo Brzezinski, po našem mišljenju, sasvim na mjestu. Upravo je u SAD pokrenuta masovna proizvodnja ideoloških proizvoda s dobrom potražnjom (glazbe, filmova, brendova, moderne odjeće i još mnogo toga) i uspješno je organiziran njihov izvoz u druge zemlje.

Upravo tu se krije važan razlog potpunog zamagljivanja uzroka uspjeha. Zašto se to zamagljivanje dogodilo – ta tema može biti predmet posebnog istraživanja, ali je njegova suština u sljedećem: korištenje učinkovitih marketinških tehnologija (u širem smislu te riječi) bilo je prikriveno ideološkim faktorima.

Aktivno se eksploatirala teza da su sva postignuća i “duhovno vodstvo” SAD rezultat isključivo postojanja univerzalne i čvrste nacionalne ideje. Upravo je ona pomogla da se ujedini narod, štoviše, ona je pomogla da se umjetno stvori nova nacija i, kao posljedica toga, da se postigne povijesni uspjeh. I da se tvrdi da je mogući sumrak SAD daleko iza vidljivog horizonta.

Danas je uobičajeno da se na nacionalnu ideju SAD gleda kroz prizmu jačanja modela sekularnog društva i kroz kult potrošnje. Međutim, fenomen američke nacionalne ideje imao je eshatološke korijene.

Prvi doseljenici, konkretno – engleski protestanti, koji su stigli u Novi svijet 1620. godine, nisu maštali o bogatstvu, oni su maštali o izgradnji Kraljevstva Božjega na zemlji. Oni su htjeli da žive i rade u ime Gospodina. A rad su shvaćali kao služenje Bogu, bogatstvo i uspjeh – kao znak Božje ljubavi, ali sva bogatstva, smatrali su oni, treba da pripadaju samo Gospodinu.

Stvaranje bogatstva samo za sebe smatralo se grijehom. “Mi moramo pamtiti da ćemo biti kao grad na vrhu brda, i pogledi svih ljudi biće upereni u nas – zato, ako u poslu kojeg smo se prihvatili ne budemo postupali po pravdi Božjoj, i On nas zbog toga liši svoje pomoći, koju nam sada pruža, svi ljudi u cijelom svijetu o tome će znati i pričati “- pisao je John Vintrop, prvi guverner kolonije Massacusetskog zaljeva, na brodu “Arabella”, ploveći ka obalama Amerike.

Upravo u toj propovijedi “Obrazac kršćanskog milosrđa” sadržane su osnovne dogme i obrazloženje izuzetnosti prvih kolonista, a zatim i novoformirane američke nacije. “Takva je bila svijeta i premudra Promisao Gospodina Svemogućeg u opredeljivanju ljudskog života, da u svim vremenima jedni budu bogati, drugi siromašni, jedni da vladaju i uzdižu se, drugi da budu u ništavilu i podčinjavaju se”.

Te riječi nas upućuju na same korijene američkog mesijanizma, o kojem su kasnije govorili svi istaknuti političari SAD.

Kako je pisao Friedrich Engels – “Amerika je stvarala svoju tradiciju sama, polazeći od konkretnih okolnosti, a te okolnosti su formirale potrebne nove oblike odnosa …”. I zaista, ispostavilo se da je američka ideologija nevjerojatno vitalna, zahvaljujući svojoj univerzalnosti. Demokracija, sloboda, jednakost, napredak, mogućnost da se radi i razvija, da se stekne ostvari uspjeh i stekne bogatstvo. To je ono čemu teži cijeli svijet.

Međutim, danas “američki san” gubi svoju popularnost. Tvrtka 24/7 Wall St. analizirala je rezultate anketa i sastavila listu od deset zemalja s najnegativnijim stavom prema SAD i međunarodnoj politici koju provode. Na 10. mjestu nalazi se Slovenija, gdje je postotak građana koji ne odobravaju djelovanje SAD – nešto ispod 54 posto. Na 9. mjestu je Tadžikistan, 54 posto. 8. Austrija – 55 posto. 7. Egipat- 58 posto. 6. Iran – 61 posto. 5. Pakistan – 65 posto. 4. Libanon – 66 posto. 3. Bjelorusija – 69 posto. 2. Palestina – 72 posto. 1. Rusija – 82 posto.

Da bi se otkrili uzroci krize “američkog sna”, potrebno je upoznati se s transformacijom nacionalne ideje SAD i dinamikom njenog razvoja.

Ideje ujedinjenja i prosperiteta američkog društva, jamčenje slobode govora, vjeroispovijesti, tiska i mitinga, ideje o zemlji koja će predstavljati primjer cijelom svijetu, danas se transformiraju i umnogome su se pretvorile u ideju o “američkoj izuzetnosti”.

Postoje različiti argumenti koji idu u korist ovakvog zaključka. Početkom XX stoljeća pojam “američka izuzetnost” počeli su naširoko koristiti sociolozi u pokušaju da objasne uzroke slabe zastupljenosti radikalnih ideja među pripadnicima američke radničke klase.

Znanstvena zajednica aktivno je tražila odgovor na pitanje: zašto su Sjedinjene Države jedina industrijski razvijena zemlja u kojoj nije bilo značajnijeg socijalističkog pokreta? Taj problem je zanimao mnoge, pošto po Marksu “razvijenija zemlja pokazuje manje razvijenim sliku njihove budućnosti”. Polazeći od te logike, SAD je trebalo da bude prva socijalistička zemlja.

Na samom početku prošlog stoljeća njemački socijalista, sociolog Werner Zombart, izdao je knjigu pod nazivom “Zašto nema socijalizma u Sjedinjenim Državama?” Godine 1927. Jay Lavston, generalni sekretar Komunističke partije SAD (a kasnije – ljuti antikomunista i agent CIA ), definirao je “američku izuzetnost” kao samo njegovoj zemlji svojstven postepeni rast čvrstoće i stabilnosti američkog kapitalizma, koji je, kako je rekao, spriječio socijalističku revoluciju u Americi.

Josif Staljin je 1929. godine, negirajući tvrdnju da je Amerika otporna na društvene revolucije, okarakterizirao Lavstonove ideje kao “herezu američke izuzetnosti”

Pristaše američke izuzetnosti tvrde da su Sjedinjene Države “poseban slučaj”, jer su one jedine u svom državnom uređenju bile zasnovane na republikanskim idealima, a ne na zajedničkom povijesno-kulturnom nasljeđu, etničkoj homogenosti ili konsolidiranoj vladajućoj eliti.

Politiku SAD od momenta njihovog formiranja karakterizira sustav kočnica i ravnoteža, koji je zamišljen tako da spriječi prekomjerno jačanje pojedinih osoba ili političkih partija.

Uslijed toga, u SAD je sačuvana slobodna republikanska demokracija, i građani žive na teritoriju čiji zakoni odražavaju građanske vrijednosti. Još jedan argument u korist “Američke izuzetnosti” je društvena mobilnost. Sjedinjene Države su poznate kao “zemlja mogućnosti”, i time se ponose, a vlada zemlje navodno uvijek pomaže da se stvori “početna platforma” da bi svaka ličnost uvijek mogla popeti na društvenoj ljestvici.

Treba istaknuti da se tijekom dva mandata Georgea Busha mlađeg u znanstvenoj praksi i političkoj publicistici termin malo udaljio od svog povijesnog konteksta.

Pristaše i protivnici “američke izuzetnosti” počeli su koristiti taj pojam u kontekstu diskusije o tome mogu li SAD da budu “iznad zakona” ili “izuzete iz zakona” kada je u pitanju bilo koje međunarodno pravo. To je dovelo do terminoloških zabuna, pošto je prilikom korištenja termina dolazilo do pomicanja smisaonog akcenta i udaljavanja od povijesnog konteksta.

Mnogi pobornici ideje “tradicionalne američke izuzetnosti”, koja kaže da je Amerika izuzetna nacija u usporedbi s drugima, jer je kvalitativno različita od ostatka svijeta, slažu se s tim da Sjedinjene Države moraju u potpunosti da se podčinjavaju međunarodnom javnom pravu i da djeluju samo u njegovim okvirima. Međutim, zbog navedenih razloga, danas se “američka izuzetnost” i mesijanska uloga SAD smatraju opravdanjem za američki ekspanzionizam.

Za današnje kritičare SAD upravo su američka “svjetska” ekspanzija i agresivna vanjska politika glavni kontraargument u diskursu o jedinstvenosti američke ideje. Primjerice, poznati američki intelektualac Hauard Zin u knjizi “Narodna povijest Sjedinjenih Država” tvrdio je da u američkoj povijesti postoje takvi užasavajući primjeri “nemorala”, da on ni na koji način ne može biti primjer vrline.

Američki teolog Reynhold Niburu tvrdi da će vjera Amerikanaca u to da su nositelji samo dobra na kraju dovesti do moralnog raspada društva.

S tim je nemoguće ne složiti se. Sa povijesnog aspekta, SAD su jedna od najekspanzionističkih država današnjice.

“Ekspanzija” je počela odmah po ujedinjenju 13 kolonijica na istočnoj obali Sjeverne Amerike. Osvojeni su Teksas, Arizona, Novi Meksiko i Kalifornija od Meksika 1846. godine. Do sredine 19. stoljeća Washington je istisnuo Veliku Britaniju s niza teritorija u sjeverozapadnom dijelu Pacific priobalja i uspostavio hegemoniju u zapadnoj hemisferi.

Podsjetimo da je 1823. godine, u pismu kongresu, James Monroe, peti predsjednik SAD, proglasio takozvanu Monroovu doktrinu. U njoj se govorilo da su zemlje na američkom kontinentu zona isključivog utjecaja SAD i da će se svaki pokušaj miješanja europskih država u poslove zemalja tog kontinenta smatrati agresijom prema SAD. Štoviše, SAD su davale sebi za pravo da izvedu preventivni napad na svaku državu koja ugrožava njihove nacionalne interese.

Noam Chomsky, američki politički aktivist i profesor na Harvardskom sveučilištu, izložio je suštinu Monroe doktrine na sljedeći način: “sloboda da se pljačkaju i eksploatiraju zemlje u zapadnoj hemisferi”.

Američki politolog Kenneth Kolman povezuje Monroovu doktrinu političkom mitologijom i ideologijom imperijalizma: “Politički mit Monroe doktrine nastajao je paralelno s nastankom američke imperije … Hegemonija, kao i imperija, zahtijeva stvaranje legitimizujuće mitologije … U procesu osvajanja novih prostranstava, imperijalna mitologija tvrdi: “mi vladamo tobom, pošto je naša vladavina u tvom interesu”.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata dogodilo se zemljopisno proširenje primjene Monroe doktrine. Prema geopolitičkoj koncepciji Makindera, unutarnji prostor Euroazije, koji je on u početku nazivao osovinskim regijom svjetske politike i povijesti, a kasnije Hartlendom, i koji se uglavnom poklapao s teritorijem Sovjetskog Saveza, ima ključnu ulogu za vladavinu svijetom.

Naširoko su poznate geopolitičke maksime Makindera: “Tko upravlja Istočnom Europom, taj vlada Hartlendom; Tko upravlja Hartlendom, taj vlada Svjetskim otokom, tko upravlja Svjetskim otokom, vlada svijetom”.

Već pominjani Zbigniew Brzezinski najbolje je izrazio i obrazložio politiku novog američkog ekspanzionizma.

Koncepcija Brzezinskog o povećanju granica američke hegemonije sastoji se u stalnom proširenju obima Monroe doktrine.

Danas SAD djeluju djeluju u potpunosti u skladu s tim doktrinama: uspostavu kontrole nad Istočnom Europom putem gutanja Poljske, Češke i Mađarske u obliku njihovog članstva u NATO, komadanje, uništavanje i okupiranje Jugoslavije i uspostavu američke hegemonije na Balkanskom poluotoku, a sada i uspostavu kontrole nad Ukrajinom.

Lako je dokazati da se upravo na ideji “američke izuzetnosti” zasniva kako Monroe doktrina, tako i sva današnja vanjska politika SAD i da upravo ta ideja opravdava sve što radi američko rukovodstvo. To dokazuje i činjenica da su tijekom cijele američke povijesti istaknuti državnici u svojim javnom nastupima govorili o “američkoj izuzetnosti”.

Ronald Reagan je 1982. godine govorio: “Uvijek sam smatrao da je ova blagoslovljena zemlja na neobičan način bila odvojena od drugih, da je Božja promisao stavila ovaj kontinent između oceana kako bi ga otkrili ljudi sa svih krajeva Zemlje s posebnom ljubavlju prema vjeri i slobodi”.

U naše vrijeme određeni krugovi američkih konzervativaca smatraju smatraju da će ideja izuzetnosti raditi upravo u njihovom interesu. Prema rezultatima istraživanja Gallupa (2010.), to je zaista tako.

Većina Amerikanaca (80 posto) slaže se s tvrdnjom da su SAD jedinstvena država zahvaljujući svojoj povijesti i Ustavu, koji je razlikuju od drugih naroda, kao najveću naciju na svijetu.

Zvezda u usponu Republikanske stranke senator Marko Rubio, jedan od kandidata na predsjedničkim izborima, učinio je “američku izuzetnost” središnjem temom svoje kampanje za izbore za senat 2012. godine u državi Florida. U svom govoru nakon pobjede on je opisivao Ameriku kao “mjesto kojem nema ravnih u povijesti cijelog čovječanstva”.

Ta tema je bila glavna i u vanjskopolitičkim parolama Mitt Romneya (kandidat Republikanske stranke na izborima za predsjednika SAD 2012. godine): “Amerika treba biti svjetski lider. Smatram da smo izuzetna zemlja s jedinstvenom sudbinom i jedinstvenom ulogom u svijetu. Ovaj momenat pripada Americi. Nikada se neću ispričavati zbog Amerike”.

Polazeći od svega navedenog, može se zaključiti da američka ideja prije osigurava rad gigantskog imperijalnog stroja nego što predstavlja ideal svakog čovjeka na našoj planeti. Naročito treba naglasiti da ta ideja nije toliko univerzalna.

Ovdje treba primijetiti da se sami Amerikanci suzdržavaju od korištenja pojma “nacionalna ideja”. Ekvivalent ideologije u SAD je više takva smisaona konstrukcija kao što je “američki san”, koju je uveo poznati američki povjesničar James Adams u njegovom povijesnom traktatu “Epos Amerike” (1931).

Sam po sebi traktat je imao prilično prozirnu ideološku funkciju, pošto je trebalo podići optimizam i vjeru u budućnost građana zemlje tijekom “velike depresije”. To je također u određenoj mjeri pokazatelji amerikocentričnosti ideologije vladajuće klase SAD.

Međutim, iako Amerikanci tvrde da svatko može ostvariti američki san, u stvarnosti to nije tako.

U SAD je razvijen kult sile zato što u toj zemlju vodeću ulogu imaju postavke socijalnog darvinizma.

Socijal-darvinistički “borba za život” između rasa je, primjerice, po mišljenju američkih političara, nepromjenjivi biološki temelj međunarodnih odnosa. Ideolozi, geopolitičara i politički lideri Sjedinjenih Država odlično razumiju da osobna potrošnja, koja faktički i određuje okvire nacionalnog ideala, ima čvrste “granice rasta”: na Zemlji nema dovoljno resursa da svatko ostvari “američki san”.

Zato je za američke ideologe najvažnije da se u društvenoj svijesti stvori model države u kojem građani sve što učine Kongres i predsjednik (čak i ako je to praćeno ubijanjem i nasiljem) doživljavaju kao jedino ispravno rješenje u konkretnoj situaciji – da narod podržava čak i najokrutnije odluke vezane za bilo koju drugu naciju. Tako da je sve oprošteno i opravdano, pošto se u tom slučaju (i samo u tom) osigurava sretan život Amerikanaca, kako u svojoj zemlji, tako i u inozemstvu.

To se može potkrijepiti citatom jednog od rodonačelnika geopolitike Mehena: “Još uvijek veći dio svijeta regiji divljacima ili državama koje su nerazvijene u ekonomskom ili političkom smislu, i zbog toga nisu u stanju da u potpunosti koriste potencijal teritorija kojima upravljaju. S druge strane, u visoko civiliziranim državama gomilaju se viškovi energije. Ta energije u vrlo bliskoj budućnosti treba biti usmjerene na osvajanje novih prostora”.

Narodi koji nisu dovoljno kvalitetni u rasnom smislu, koji nemaju političku i ekonomsku tradiciju, nemaju pravo upravljati prostorima. A Anglosaksonci su politički i ekonomski najrazvijenija rasa. Zbog toga Anglosaksonci imaju pravo na svaki prostor.

Tako je američka ideologija – ideologija izabranih.

Većina drugih zemalja odbacuje zapadni kulturni kod. Ali, s tim u vezi, ne može se pravilno shvatiti budućnost američkih ideologema bez prizivanja faktora povijesne dinamike.

Filozofija Moderne, kao što je poznato, glavnu pozornost posvećuje napretku, a napredak se u toj paradigmi predstavlja kao jedno linijsko “uzlazno stubište vremena”.

Prostorne, civilizacijske, državne, kontinentalne razlike nemaju nikakvog značaja. Međutim, u XXI stoljeću, u eri globalizacije, svijet postaje sve zatvoreniji i uzajamno povezaniji.

Prostor se smanjuje, neki narodi, koji su ranije bili u kulturnoj, političkoj i ideološkoj izolaciji, priključuju se zajedničkom informativnom prostoru i to se ne može ignorirati. Zato se danas pojavljuju takve geopolitičke koncepcije (koje su već postale banalne) kao “sukobi civilizacija”, etnokulturna barijera, sukob Sjever – Jug, konflikt Istoka i Zapada i dr.

U takvim današnjim uvjetima važno je shvatiti da Amerikanci u principu ne mogu uspostaviti “novi svjetski poredak” – Pax Americana. Ljudi će uvijek težiti univerzalnijim i fundamentalnije koncepcijama, primjerice, kao što je religija.

Iako su i budizam, i kršćanstvo, i islam različiti, raznoliki i imaju mnogo tokova i sekti koje se razlikuju po mnogim osnovnim odredbama, svim tim religijama je svojstven fundamentalizam. Danas većina stručnjaka smatra da je religija univerzalnija ideologija za sve slojeve stanovništva, za sve nacije i narode. Dok je kult sile – ideologija uskog, elitnog sloja stanovništva, koji ima mogućnost da bude na vrhu društvene piramide.

Štoviše, sami Amerikanci prestaju vjerovati u “američki san”.

Richard Esko, stariji znanstveni suradnik “Kampanje za budućnost Amerike”, u svom članku “Sedam činjenica koje pokazuju da je američki san mrtav” piše o tome da je daleko od toga da danas svaki Amerikanac može ostvariti “američki san”.

Robert Putnam, politolog i profesor ekonomije i državne politike na Harvardskom sveučilištu, u svojoj knjizi “Naša djeca” piše: “Mi vjerujemo da je Amerika zemlja mogućnosti, gdje sve ovisi od vaših sposobnosti i napora. Međutim, u posljednjih 25 godina svjedoci smo velikog jaza između mogućnosti ljudi iz različitih klasa.

Amerikanci su uvijek vjerovali u jednakost mogućnosti, ideja, da sva djeca, bez obzira na status obitelji, trebaju imati mogućnost da poboljšaju svoj ​​život. Danas taj Središnji princip američkog sna više nije toliko ostvariv, u svakom slučaju je mnogo manje ostvariv nego ranije”.

Može se zaključiti da je američki kult potrošnje, zbog ograničenosti resursnog potencijala Zemlje, slabost američke ideologije. “Američki san” bi trebalo sadržavati univerzalnije dogme, da bi ostao aktualan i primjenjiv. Možda je “američki san” koji se temelji samo na materijalnog bogatstvu neodrživ.

Da li je smanjenje kvalitete života zaista toliko loše? Nezaposlenost je oslobodila mnoge od posla koji su mrzili. Manje kredita znači da ćemo se manje oslanjati na banke, a više jedni na druge”- navodi su članku američkog ekonomskog stručnjaka Kimberly Amadeo.

Američki stručnjaci zvone na uzbunu: potrebno je pronaći nove ideologeme na kojima će se zasnivati ​​”američki san”, inače će izvoz američke ideologije doživjeti neuspjeh. Danas postoji mnogo ideja koje mogu je zamjene, bilo to rusko pravoslavlje, kineski komunizam, učenja i dogme islama.

Štoviše, treba primijetiti da će se uvijek naći zemlje koje imaju iste karakteristike kao Amerika. Zemlje i narodi koji također smatraju sebe izuzetnima.

Povijesni jedinstvena sudbina Sjedinjenih Država je više rezultat kombinacije mnogih faktora i ne tiče se konkretnih aspekata nacionalnog karaktera. Nacionalni znak je kombinacija svih njegovih komponenti, i zato je svaki narod na Zemlji jedinstven. Iz toga proizlazi da promoviranje principa jedinstvenosti određene nacije ili zemlje i ne može biti aktualna ili unikalna ideja. I to je najveća greška američkih ideologa.
 
(fakti.org)

Nova umjetnost nadzora – FBI razvija softver za čitanje tetovaža za bolje praćenje kriminalaca, ali i običnih ljudi

Upravo je objavljeno da Federal Bureau of Investigation (FBI) surađuje s vladinim znanstvenicima koji razvijaju “naprednu tehnologiju prepoznavanja tetovaža”, prema istragi Electronic Frontier Foundation (EFF) – grupi za ljudska prava.

To bi omogućilo provoditeljima zakona da klasificiraju i identificiraju ljude na temelju njihove tetovaže kako bi saznali njihovu “pripadnost bandi, subkulturi, vjerskom ili ritualnom vjerovanju, ili političkoj ideologiji”.

Računalni znanstvenici na američkom Nacionalnom institutu za standarde i tehnologiju (NIST) uskoro će početi drugi krug neovisne studije u kojima će biometrijski podudarajući algoritami raditi na združivanju tetovaža sa osumnjičenicima za kaznena djela, neidentificiranim žrtvama i navodnim članovima bande.

Međutim, takav program je podigao veliku prašinu o mjerama zaštite privatnosti i istraživačke etike.

Prema EFF izvješću, američki provedbeni zakona želi novu tehnologiju za dekodiranje tetovaža koji “sadrži inteligenciju, poruke, smisao i motivaciju.”

Projekt je dio šireg pokreta za provedbu američkog zakona koji bi koristio napredne algoritme i velike skupine podataka za obavljanje svog ​​posla. Ti projekti mogu biti moralno neispravni i potaknuti predrasude.

Zašto tetovaže?

Projekt je započeo 2014. godine u američkom Nacionalnom institutu za standarde i tehnologiju (NIST) koji koristi bazu podataka tetovaža zatvorenika. Tehnologija razvijena od strane NIST bi bila “mrežna karta među ljudima sličnih tematskih tetovaža, te napravila zaključke o ljudima na osnovu njihove tetovaže”, priopćeno je iz EFF.

Istraživanje EFF-a također tvrdi da znanstvenici zanemaruju osnovne etičke državne istraživačke standarde, posebno one koji se odnose na zatvorenike.

Metodologija istraživanja NIST programa također podiže etička pitanja. Malo je vjerojatno da su znanstvenici dobili dozvolu od zatvorenika. “Oni se stvarno odnose prema zatvorenicima kao da su baze podataka”, rekao je Dave Maassova, istraživač s EFF-a.

15.000 slika tetovaža je došlo od strane zatvorenika i uhićenika koji nikada nisu dali svoj pristanak za ovo istraživanje.

Istraživači su samo tražili dopuštenje od nadzornika tek nakon što su obavili preliminarno istraživanje. Oni također nisu otkrili da su ti podaci došli od zatvorenika i uhićenika.

Uz programe kao što su identifikacija i analiza tetovaža, lokalna policija također sve više koristi tehnologiju prepoznavanja lica u potjerama i prilikom identifikacije kriminalaca.

NIST i FBI će ući u novu fazu projekta u kojem će testirati postojeće sustave za prepoznavanje tetovaža na mnogo širem planu tijekom ljeta. Nadaju se da će započeti novu fazu projekta sa 100.000 slika tetovaža prikupljenih od uprave za kazneno pravo države Tennessee, Michiganske policije, te ureda šerifa okruga Pinellas na Floridi.

Međutim, ako se koristi u stvarnim istraživanjima, ovaj program bi moglo dovesti do profiliranja i neistinitih zaključaka.

Samo zato što netko ima tetovažu koja je slična onoj koju nose određeni članovi bande, ne znači da su počinili nekakav zločin, odnosno da su oni također članovi bande. U Kaliforniji, tetovaže su jedan od faktora koji vodio ljude da se na pogrešan način dodaju u bazu podataka članova bande.

Tetovaže su također bili faktor u odlukama za imigraciju. Mnogi od meksičkih imigranata u SAD-u su rekli da su im zahtjevi za vize odbijeni, jer su imali ono što je State Department vjerovao, tetovaže vezane uz bande.

Baze podataka koje klasificiraju građane na temelju tetovaže koje mogu ili ne prikazivati njihova vjerska ili političke uvjerenja, društvene veze ili interese, čine se uznemirujućima, tvrdi EFF.

Zbog nebrige o prepoznatljivim vladinim postupcima istraživanja, EFF poziva da se istraživanje obustavi. No, no mala je vjerojatnost da će se to desiti.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Živimo u okvirima ideologije koja još uvijek nije jasno opisana i definirana. Neoliberalizam se spominje u različitim i često za mnoge zbunjujućem kontekstu ili se u potpunosti prešućuje

No, upravo tišina i odvraćanje pozornosti od ideologije su ono što se događa od ranih ´70-ih, vremena kada se u Sjedinjenim Državama toj ideološkoj platformi utire put, a zahuktava se u vrijeme predsjednika Billa Clintona i od strane demokrata.

Bez neoliberalnog okvira, možda nije jednostavno shvatiti što je dobro ili loše za građane Hrvatske pod Oreškovićem ili Karamarkom naspram Milanovića ili manje više bilo koje političke opcije trenutno prisutne u političkoj areni u Hrvatskoj. Ukoliko na trenutak ostavimo po strani ideološke i povijesne zavrzlame, makar i posve opravdane, nužno je pronaći odgovor na pitanje u kojoj mjeri se svaka od njihovih stranaka slaže ili ne slaže s neoliberalizmom?

Postoje li uopće bitne razlike, ako govorimo prvenstveno o gospodarskim i socijalnim pitanjima? Kako razlučiti što se događa kada nam HDZ i Most obećaju gospodarske reforme koje su pisali njihovi prethodnici i navodni politički oponenti i zahvaljujući istima dobivaju izbore?

Odgovor leži u ideologiji o kojoj se u mainstreamu šuti, a zacijelo je najuspješnija od svih prošlih ideologija u redefiniranju subjektivnosti, u navođenju ljudi da promijene poimanje samih sebe, svojeg identiteta, osobnosti, nada i očekivanja, te snova i idealizacija. Klasični liberalizam je u zapadnom svijetu također u tome bio uspješan, i to punih 250 godina. Uspio je ljudima nametnuti nove načine definiranja samih sebe i novi čovjek je stvoren. Na žalost, ne i bolji.

Međutim, neoliberalizam je otišao „korak dalje“ i u svojoj pravoj i čistoj, a često pogrešno shvaćenoj ili tumačenoj verziji, nije okrenut slobodnom tržištu koje je potka onog starog. Štoviše on podrazumijeva snažnu državu, ali koja radi u korist isključivo bogatih. Naj veća od svih pogrešaka u interpretacijama je kako se radi o ideologiji koja podupire neutralnost države i jednakost kako je to činila klasična liberalna država. I to valja stalno ponavljati.

Radi se o perfidnom kapitalističkom projektu koji je započet odavno, a zadaća mu je transformirati sve, svako živo biće, svaku stvar, svaku istinu i na način na koji to niti jedna ideologija do sada nije uspjela.

Ako bi išli tako daleko da kažemo da je neoliberalizam konačni završetak u dugom nastajanju projekta kapitalizma, možemo reći da se u okviru njega svaki predmet, svako živo biće, svaka činjenica na planeti razlikuje od bilo koje prethodne ideologije. Neoliberalizam ima sreću što se poklapa s tehnološkim promjenama koje su mu omogućile potpuni prodor u svako područje društvenog života po prvi put u ljudskoj povijesti i on kao takav jest ideologija, ne samo ekonomska doktrina.

Od ranih ’30-ih, kada je Velika depresija prijetila klasičnom liberalnom konsenzusu, odnosno, ideji da su tržišta regulirala sama sebe, a država je trebala  samo igrati ulogu noćnog čuvara, do ranih ’70-ih, kada je vladala globalna nestabilnost, uključujući valutni kaos, demokratski svijet je živio pod kejnzijanskom paradigmom. Naime, tržišta su shvatila da su nestabilna, a intervencionizam vlade je ipak bio potreban da bi kapitalizam funkcionirao, inače su ekonomiji prijetili usponi i padovi.

Ovdje se nameće zanimljivo pitanje i jesu li ’70-e s uvođenjem zlatnog standarda i naftnim embargom uzrokovale neoliberalnu revoluciju s Miltonom Friedmanom i njegovom fiskalnom i monetarnom politikom ili je neoliberalizam došao sam po sebi, a Nixonova ga je administracija samo ukalupila u Friedmanove ideje, čime je kraj kejnezijanske ere postao neizbježan.

Treba reći da je neoliberalizam uspijevao izazvati krizu nakon svake krize, te je dokazano više od svih prijašnjih ideologija upućen na iskorištavanje krize u kojoj će svaka sljedeća dokidati prava radničke klase i bogate činiti bogatijima. Postoji određena aura nad neoliberalizmom, umotana u žargon ekonomske ortodoksije, koja je ostala imuna na političke kritike, jer je to dogma koju je ovjekovječila Margaret Thatcher i njezini ministri, a ona glasi kako on nema alternativu.

Neoliberalizam pravda krize koje je uzrokovao više puta kao ciklus koji se redovito ponavlja u posljednjih četrdeset godina. Tako je bilo s krizom zemalja u razvoju koje je ’70-ih pritiskao dug,  kreditna i kriza štednje ’80-ih, azijska valutna kriza iz ’90-ih, kao i krize drugorazrednih hipotekarnih kredita 2000-ih, bolje od bilo koje poznate ideologije.

To je djelomično zbog toga što postojanje neoliberalizma kao vladajuće ideologije, stanovništvo u cjelini uopće ne primjećuje, nego nastavlja izvući  preostale koristi od socijalne države koje je omogućilo doba kejnezijanizma. Međutim, neoliberalni ideolozi su uspjeli uvjeriti stanovništvo da razmišlja tako da je oslanjanje na vladu vrijedno osjećaja krivnje, stida i melankolije, a ne nešto na što ljudi imaju legitimno pravo.

Nije iznenađujuće da neoliberalni multikulturalisti, udobno raspoređeni po raznim akademijama, jednako tako demoniziraju ova potraživanja stanovništva, dok s druge strane, recimo, brane muslimane, Meksikance ili Afroamerikance. Međutim, kada je u pitanju radnička klasa, oni postaju proletarijat, smetnja koja ima problema s prihvaćanjem stvarnosti i ne uspijeva se ostvariti i definirati u okvirima neoliberalizma.

George W. Bush je imao korisnu funkciju i neoliberalizmu potrebne krize je uveo u sustav, koji je do tada bio “previše stabilan”. On je u javno mnijenje ubrizgao poželjnu paniku, koja je služila kao pogonsko gorivo za raspirivanje vatre neoliberalne revolucije. Primjerice, ovog trenutka u Americi Trump je od strane „demokrata“ prikazivan kao otpadnik, barem do sada, jer stvara kaos oko svih ključnih pojmova koji ne zvuče neoliberalno, a to je neprihvatljivo. Stoga ga je Jeb Bush nazvao “kandidatom kaosa.”

Neoliberalizam inače voli kaos, koji je bio njegov modus operandi još od ranih ’70-ih, ali samo onu vrstu kaosa kojeg može kontrolirati i usmjeravati.

Ovdje se treba vratiti na njegovo podrijetlo, a to je Velika depresija koja je završila s početkom Drugog svjetskog rata, nakon čega je došlo doba kejnezijanizma i trajalo trideset i pet godina.

No, baš kao što su globalna institucija kejnezijanizma, posebno MMF i Svjetska banka, osnovane u Bretton Woodsu 1944. godine, osnivači neoliberalne revolucije, naime Friedrich Hayek, Ludwig von Mises, Milton Friedman i drugi, su formirali Mount Pelerin Society u istoimenom švicarskom odmaralištu 1947. i posvetili se stvaranju ideologije koja je na kraju porazila kejnezijanizam i prevladala ga tijekom ’70-ih.

Što je dakle neoliberalizam i po čemu se razlikuje od klasičnog liberalizma?

Neoliberalizam nas uvjerava da su tržišta dovoljna sama sebi, kako ona ne trebaju propise, te da su najbolji jamci ljudskog blagostanja.

Sve što potiče tržište, a to su privatizacija, deregulacija, sloboda i mobilnost financija i kapitala, odustajanje vlada od socijalne države je dobro i za tržište i za ljude, a sve što navodno smanjuje tržište ili ga ograničava, gdje se nabrajaju državne službe, regulacija, ograničenja ulaganja i kapitala, treba obeshrabriti i uništiti.

Kada je Hillary Clinton odgovarala na česte zahtjeve za ponovnom regulacijom financija, uvijek je ponavljala kako se moramo pridržavati “vladavine prava”. Time je mislila razumijevanje zakona koji utjelovljuju osjećaj tržišta i to u čisto ekonomskom smislu. U ovoj revoluciji ljudi nemaju nikakav status u odnosu na korporacije i nacionalne države su na putu ka odumiranju, a sve se opet rastače pred apstrakcijom koju nazivamo “tržište”.

Jedan od načina da se sumira  neoliberalizam je reći da je sve podčinjeno tržištu, uključujući i države, civilno društvo i, naravno, sva ljudska bića.

Čak se i demokracija počinje tumačiti kao tržište, a politika je podlegla neoliberalnoj ekonomskoj teoriji, tako da govorimo o kraju demokratske politike kakvu smo poznavali protekla dva i pol stoljeća. Kao što je tržište apstrakcija, tako to postaje i demokracija, a pravo igralište je negdje drugdje, gotovo sigurno u carstvu stvarne i istinske ekonomske razmjene, koja, međutim, nije tržište. Možemo reći da se sva razmjena u stvari odvija na neoliberalnoj površini.

Neoliberalizam se često opisuje, a to izaziva puno konfuzije, kao „tržišni fundamentalizam“ i dok to može biti i istinito u neoliberalnoj samopromociji i samopredstavljanju, samo tržište je prije svega i uistinu samo mit, jednako kao i vrijednosti koje pripadaju prošlosti. Tržište u neoliberalizmu nema nikakve veze s tumačenjem istog u prijašnjim ideologijama.

Stvoren je novi entitet koji nadmašuje termin neoliberalne države, jer on obuhvaća i potencijalno inkorporira sve države svijeta, svemoćan je i ne ostavlja mjesta za individualne slobode koje je propagirao klasični liberalizam, pa i druge ideologije poput komunizma. Do izvjesne mjere nadmašuje čak i fašizam.

Tumačenja neoliberalne globalizacije se razlikuju po pitanju da li je država jaka ili slaba u odnosu na korporacije koje su glavni pronositelji neoliberalizma. No, možda to više nije pravo pitanje, već je li uopće išta ostalo od države, jer je ona postala tržište, a tržište je postalo država.

Projekt neoliberalizma, odnosno redefiniranja države kao institucije društva, je otišao tako daleko da je njegovo zadiranje toliko duboko da nitko od „demokratskih“ aktera neće moći dovesti u pitanje njegovu učinkovitost.

Čak i američki predsjednički kandidat Bernie Sanders, samoproglašeni demokratski socijalist, vrlo je opasno artikulirao koncepciju države i civilnog društva koja se temelji na efikasnosti i racionalnosti tržišta. Hillary Clinton, kojoj se smiješi predstojeća pobjeda na predsjedničkim izborima, tvrdi da se tržište može uhvatiti u koštac i s klimatskim promjenama, nejednakosti dohotka ili nepravednim zdravstvenim i obrazovnim sustavom ili rasnom nepravdom. Ali, istina je da će ako pobijedi, Hillary Clinton samo ojačati neoliberalizam, kao silu „koja nema alternative“.

Nasuprot njima, simpatizeri Trumpa su spremni na zabranjeno i “politički nekorektnu” borbu sa svim ostalima. Oni žele biti “pobjednici”, pa čak i po cijenu istrebljivanja drugih, a to nije neoliberalan način, koji ne priznaje da može biti pobjednika i gubitnika u neoliberalnom svemiru.

U tekućoj predizbornoj kampanji je Hillary Clinton savršeno artikulirala neoliberalizam, bolje od svih kandidata. Ljudi mogu opaziti da joj je ideologija utemeljena na konceptu da ljudska bića nemilosrdno teže da postanu ljudski kapital, što znači da one koji ne uđu u okvire neoliberalizma treba rigorozno izopćiti i kazniti.

To je ona tamna strana neoliberalizma, ideološka, koja na multikulturalizam ljudskih bića gleda kao na kapital, zbog čega se ovaj projekt sve više povezuje sa suzbijanjem slobode govora i netolerancije prema onima koji odbijaju ići zajedno s vrstom politike identiteta koje neoliberalizam promiče.

A to objašnjava zašto su ’90-ih pod Clintonom simultano i paralelno rasli i neoliberalna globalizacija i različiti načini neoliberalne dresure, kao što su sram i isključenje primatelja socijalne skrbi.

Istinski trošak države na socijalna davanja je zanemariv, ali je njegova simbolika neprocjenjiva. U Sjedinjenim Državama je obračun protiv socijalne skrbi išao uporedo s uvođenjem disciplinskih zakona koje guraju Clintonovi, a dovodi do epidemije masovnih uhićenja i zatvaranja.

Neoliberalizam ne dopušta fluidnost samoizražavanja i povremenu prisutnost na tržištu i postavlja zatvore kao jedinu alternativu za sve one koji nisu voljni poimati sebe kao tržišnu robu.

Kada govorimo o tržištu kao mitu, jer niti jedan od elemenata kojih bi moralo biti kod tržišta da bi ono funkcioniralo nije na mjestu, to je kada tržište poprimi neoliberalni oblik, kada klasične koncepcije kupca i prodavatelja kao slobodnih igrača više ne postoje i tada je radikalna nejednakost jedini prirodni ishod.

I ta nejednakost u posljednja četiri desetljeća bilježi nagli rast, štoviše može se govoriti o eksploziji nejednakosti, a ona u potpunosti opovrgava tvrdnje zagovaratelja neoliberalizma kako on povećava blagostanje građana.

Neoliberalizam se voli fokusirati na javni dug i rezanje javnog duga postaje poput manije, ali se uporedo sa smanjivanjem ili dokidanjem socijalnih davanja ide i na smanjenje poreza za bogate. Čak su i ratovi diljem svijeta bolja opcija od „rata protiv nejednakosti“.

Sveopći uspjeh neoliberalizma je sahranio socijalnu državu i pretvorio je u državu discipline popustljivu jedino spram tržišta.

Neoliberalizam i obrazovanje

Neoliberalizam očekuje da svi stupnjevi obrazovanja budu redizajnirani za promociju ideje da se donošenje odluka vođeno ekonomijom mora aplicirati u sva područja života, roditeljstva, intimnih odnosa, seksualnosti i identiteta u svim njegovim formama, a svi koji se neće slagati biti će izloženi disciplinskim mjerama. Svi su dužni investirati u svoju budućnost, kako ne bi pali na teret državi ili bilo kome drugome. U protivnom će im biti uskraćeno priznanje kao ljudskom biću.

Ova takozvana ekonomska „realnost“, iako krajnje iracionalna, se proteže na civilno društvo, ali jednako i na državu i nijedan ideal nekadašnje liberalne ili drugih ideologija koje vuku korijen iz humanizma, više se ne priznaju. Jedina vrijednost je ona obnavljanja tržišta, drugim riječima, neoliberalizam je izdignuo tržište kao jedinu vrednotu koju valja slijediti. Postao je poput boga, eteričan, neupitan, neosporiv i sveprisutan. Sve što u obrazovanju i državnoj politici nije sukladno i ne služi tržištu mora biti protjerano, zabranjeno i izbrisano iz sjećanja, a što objašnjava radikalnu javnu narativu koja sužuje javni diskurs, uključujući važnost politike identiteta, a isključuje svaki klasni korijen problema.

Neoliberalizam i klasni problem

Neoliberalizam će ići dalje s politikom ograničavanja mogućnosti razvoja društva, jer to je jedna od njegovih značajki, kao sustava koji želi dominaciju na svjetskoj sceni i kao takav će stalno sužavati polja ljudskog djelovanja.

Raseljeni radnici, koji su pretrpjeli najviše zbog erozije starih industrija u bivšim proizvodnim centrima, u svijetu su postali nevidljivi u razjedinjenosti, i više ne mogu biti dio političke jednadžbe.

Da rekapituliramo, neoliberalizam nije samo ekonomska doktrina, kako je žele prikazati, koja se drži ortodoksne teorije da tržišta reguliraju sama sebe, nego je riječ o ideologiji koja zadire u sve pore društva. U političkom smislu se privid demokracije ostvaruje kroz mogućnost izbora između dvije političke opcije koju čine socijaldemokratska ljevica i konzervativni demokršćani. Obje opcije, koje se u zapadnim zemljama, kao i u Hrvatskoj, desetljećima smjenjuju na vlasti, djeluju po istom neoliberalnom obrascu i razlikuju se samo u sitnim ideološkim detaljima, uglavnom kada je riječ o povijesnim i svjetonazorskim temama, koji služe samo za odvraćanje pozornosti javnog mnijenja od stvarnih problema.

Imamo dvije glavne političke opcije koje će nastaviti s provođenjem neoliberalne agende „slobodnog tržišta“, jer još uvijek ne postoji intelektualni pokret koji će razbiti mit o njemu.

Reforme koje podrazumijevaju ekonomsko restrukturiranje i posljedično i neizbježno, rast nejednakosti u društvu idu dalje, a koliko dugo, to ovisi o našoj sposobnosti za razmišljanje izvan neoliberalne paradigme. Ne smijemo nasjedati na lažna obećanja o sitnim kratkoročnim ustupcima, jer na tome počiva uspješna budućnost opakog i tvrdokornog neoliberalnog projekta.
 
(altermainstreaminfo.com.hr)

Iako se čini da je Rusiji svejedno tko će biti novi predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, jer od njega malo toga ovisi, ipak je vrlo važno tko će zamijeniti Baracka Obamu, piše za RIA Novosti filozof Vladimir Lepehin

Sjedinjene Države su, sudeći po svemu, jedina država na svijetu koju su osnovali krupni zemljoposjednici, industrijalci i bankari. Osnivači SAD uspjeli su stvoriti principijelno novi sustav upravljanja državom, u kojem imovinu, vlast i ideologiju ne kontroliraju kraljevske dinastije i crkva nego oligarsi, objašnjava Lepehin.

Tijekom cijele američke povijesti, podsjeća autor, tko god da je bio u vladajućoj klasi i tko god da je biran za predsjednika te zemlje, pravi upravljači države bili su upravo krupni bogataši.

Ipak, propusnica u njihove zatvorene klubove nikada nisu bile samo razmjere imovine nego i vjernost svojoj kasti.

“Razumljivo je da ova kasta ne može dopustiti da se na poziciji lidera države pojavi političar koji nije pod njezinom kontrolom. A otkud bi drugo on u Americi uopće i mogao doći kad je cijeli politički sustav odozdo prema vrhu od početka ustrojen tako da je bez ozbiljne financijske potpore spomenutih zatvorenih klubova (uvjetno nazvanih ‘republikanski’ i ‘demokratski’) nemoguće postati čak i obični kongresmen?”, pita se autor.

Očito je, piše Lepehin, da u takvom sustavu vlast mjesto predsjednika SAD predstavlja samo dekoraciju. Istinsku politiku ove zemlje ne oličava šef Bijele kuće nego državni aparat koji je apsolutno lojalan establišmentu i američkim vrijednostima. Zadatak tog aparata je i kontrola nad samim predsjednikom i njegovim potezima, napominje autor.

Lepehin navodi da su u 20. stoljeću postojala samo dva izuzetka, u kojima su američki predsjednici bili manje ili više nezavisni.

Prvi je bio Franklin Roosevelt, koji je u uvjetima ekonomske katastrofe 1933. i potom Drugog svjetskog rata dobio “Carte blanche” za samostalno djelovanje.

Drugi je, napominje autor, bio John Kennedy, demokrata koji za razliku od Roosevelta nije imao mandat od oligarha i koji je samim tim bio neprihvatljiv za američki sustav vlasti, ne samo u redovima republikanaca nego i među vlastitim demokratima.

Surovo udaljavanje Johna, a potom i Roberta Kennedyja postalo je temelj za sve ostale Amerikance koji su kasnije težili ući u veliku politiku države. I pravila ove politike do sada nitko nije narušavao, uključujući Baracka Obamu, navodi autor.

Zbog čega je Hillary opasna , a Donald Trump interesantan

“Treba odati priznanje Baracku Obami. On je zauzeo predsjedničku poziciju imajući nekakve ideje, a pokušao je čak i realizirati neke od njih “, piše Lepehin, navodeći kao primjer njegov program reformi zdravstvene zaštite i obrazovanja.

Obama je, međutim, kao i njegovi prethodnici, morao suočiti s činjenicom da je realiziranje bilo kakvih, makar i neznatnih ideja, u Americi nemoguće bez podrške establišmenta.

“Pretpostavljam, ipak, da je američki predsjednik sivim eminencijama koje su blokirale njegove ideje odgovorio time što je sabotirao nekoliko njihovih zahtjeva. On je izašao u susret oligarhijskim lobistima u vezi s Libijom i Sirijom, ali je ‘podigao ručnu’ na pozive da ‘žestoko odgovori’ Rusiji za Gruziju, Krim i Donbas. Potpisao je odluku o produžavanju sankcija Rusiji, ali po svojoj prilici bez posebnog zadovoljstva”, kaže Lepehin.

Mnogi Obamu nazivaju “američkim Gorbačovom” zbog njegove nedosljednosti i neodlučnosti.

“S moje točke gledišta, Obama će ući u povijest kao predsjednik koji je pokušao u američku politiku unesti nešto svoje i pozitivno, za razliku, uzgred, od cinične Hillary Clinton koja jurca ka vlasti”, piše Lepehin.

U svjetlu svega ovoga nesumnjivo interesiranje izaziva kandidatura Donalda Trumpa – čovjeka koji je, kako se tvrdi u njegovim reklamnim spotovima, sam sebe napravio, kao i lijevog demokrate Bernija Sandersa, koji se zalaže za borbu protiv terorista u savezu s Rusijom, smatra autor.

Prema njegovom mišljenju, kao milijarder i samim tim čovjek neovisan od sebi sličnih, Trump može uništiti obiteljsku vezu sa strukturama iz sjene i njihovim marionetama na mjestu šefa države. “Moguće je da bi tu vezu mogao poljuljati i Sanders”, misli Lepehin, ali je skeptičan prema mogućnosti da se to zaista i dogodi.

Vladajućoj klasi Amerike potreban je predsjednik-upravljač. Ali problem je u tome što u toj klasi više nema jedinstva kakvog je bilo ranije. Bankari su se konačno otuđili i izdjelili u posebnu, nadnacionalnu kastu, i samim tim su proturječnosti republikanskog i demokratskog kluba unutar američkog establišmenta izašle na strateški nivo, objašnjava autor.

Danas se republikanci ne zadovoljavaju demonstracijom političke korektnosti biranjem žene na mjesto šefa države. U uvjetima erozije američkog identiteta, potreban im je stabilan i konzervativan predsjednik.

Bankarima je, naprotiv, potreban takav šef Bijele kuće koji bi oličavao novi nadnacionalni identitet. Takav je Afroamerikanac Obama, takva će, vjerojatno, biti i Hillary Clinton.

Moguće je da su predsjednički izbori 2016. godine prva u povijesti SAD općenacionalna izborna kampanja u kojoj vladajuća klasa nema usuglašene stavove, zaključuje Lepehin.
 
(sputniknews.com/uredio:NSP)

Kobasice i svinjetina općenito su najvažniji dio njemačke gastronomske kulture, uz pivo. Ali, kancelarka Merkel odlučila ih je protjerati u ime tolerancije i multikulturalizma iz škola, bolnica, i javnih restorana, jer vrijeđa muslimane

I suočila se s neočekivanim otporom stranačkog ogranka u Schleswig-Holsteinu, koji je krenuo u rat za zadržavanje svinjetine na meniju.

Njemačka nastavlja s politikom kulturnog suicida. Nova izvješća govore o tome da su kobasice i proizvodi od svinjetine protjerani iz kantina i škola kako bi hrana bila prihvatljiva novopridošlim “doktorima i atomskim fizičarima” iz Afganistana i Pakistana.

No, regionalni ogranak CDU-a, stranke koju vodi Angela Merkel, krenuo je u bitku da se svinjetina zadrži na meniju. Prijedlog zakona bit će predložen od strane grupe zastupnika CDU-a iz pokrajine Schleswig-Holstein na zasjedanju parlamenta slijedećeg tjedna. Daniel Günther, lider ove grupe, tvrdi da se proizvodi od svinje – kobasice, kotleti, i sve ostalo – sustavno uklanjaju s menija u školama, bolnicama, i kantinama u tvrtkama.

“Zaštita manjina – uključujući zaštitu vjerskih prava – ne smije značiti da je većini onemogućeno slobodno odlučivanje zbog nečijeg loše koncipiranog pogleda na problem”, kaže Günther. Njegov argument je očit i logičan – jedenje svinjetine je dio njemačke kulture i tradicije. “Tolerancija mora značiti uvažavanje i prihvaćanje drugih gastronomskih kultura i životnih stilova”, kaže on, a ne odricanje od vlastite kulture.

No, u strahu da će biti optuženi za najveći krimen na današnjem zapadu – “diskriminaciju” – javne ustanove i brojne tvrtke u Njemačkoj koje imaju kantine za svoje zaposlenike i dalje uredno protjeruju svinjetinu s menija, kako ne bi uvrijedile veseljake s Bliskog istoka koji dolaze na besplatan obrok, a ponekad i pokoje besplatno silovanje.

Zato je ogranak CDU-a u utorak objavio plan po kom će zahtijevati da svinjetina bude dostupna u javnim kantinama, kao i u školama i ustanovama za dnevni boravak djece na cijelom području te savezne države na sjeveru Njemačke. U susjednoj Danskoj takav zakon već postoji: lokalne vlasti u Randersu su nedavno uvele obavezu javnim institucijama da imaju svinjetinu na meniju.

Odluka je donesena na zahtjev anti-imigrantske Danske narodne stranke (DPP) da svinjetina bude obavezno prisutna na menijima svih gradskih institucija, uključujući škole i vrtiće, i prihvaćena je s tankom većinom od 16 glasova za i 15 protiv. Gradsko vijeće zahtijeva da meniji gradskih institucija koje poslužuju hranu trebaju imati “Dansku gastronomsku kulturu kao dio ponude” i navodi da to “uključuje ponudu svinjetine ravnopravno s drugim namirnicama”.

Taj zakon je prouzročio “rat mesnih okruglica” u gradu, jer se protivnička politička strana oštro usprotivila. Danski autor Manu Sareen nazvao je to političkim skandalom, i “nametanjem djeci ideologije” – što je čisto izvrtanje činjenica, indoktrinacija i prisila je upravo nametanje “politički korektne” hrane djeci!

Političar iz DPP-a mu je odgovorio kako je “neprihvatljivo prognati dansku kulturu prehrane, uključujući obroke sa svinjetinom, iz danskih institucija”te je napisao kako Danska narodna stranka, DPP, radi za dansku kulturu, uključujući gastronomsku, i kako se slijedom toga protivi islamskim pravilima i pogrešno shvaćenoj obzirnosti koja diktira danskoj djeci što bi trebala jesti”.

Günther je za lokalne njemačke novine “Lübecker Nachrichten” rekao kako je bar jedan vrtić u svakom biračkom okrugu skinuo svinjetinu s menija nakon što su počeli uzimati u obzir zahtjeve roditelja muslimana. Istodobno, moja poznanica je u njemačkoj doživjela da se mama jedne druge djevojčice koja s njenom ide u školu nije htjela s njom rukovati rekavši kako se ne rukuje s “nečistima!” (kršćanima). Toliko o toleranciji.

Günther kaže kako nikog ne bi trebalo tjerati da jede svinjetinu ako ne želi, “ali isto tako ne želimo da se većina mora odreći svinjetine protiv svoje volje.” Osobno ne dijelim njegovo mišljenje – svinjetina bi trebala biti prvi kulturološki test za mogućnost adaptacije i integracije “izbjeglica” u njemačko društvo, no njegov stav je teško, ako ne i nemoguće, argumentirano osporiti.

Uzgoj svinjetine, i konzumacija iste, ima posebno važnu ulogu u Schleswig-Holsteinu, koji je po tome sličan Slavoniji. Prema tamošnjoj poljoprivrednoj komori, oko 17% prihoda pokrajine dolazi od poljoprivrede, a najviše od uzgoja svinjetine.

Iako CDU demantira da njihov zahtjev ide u smjeru nametanja obaveze javnim institucijama da služe svinjetinu, njihov je prijedlog dočekan na društvenim mrežama s izrugivanjem i sprdnjom. Naročito na Twitteru, gdje je #schweinefleischpflicht – što znači “obaveza svinjetine” – postala najpopularniji hashtag u Njemačkoj u utorak. Uz to ide slika “Wurst case scenario”: njemački zeleni, koji nisu zeleni samo u ekološkom smislu već i inače naginju svemu što je zelene boje – poručila: “Sad konačno znamo što je CDU mislila pod ‘dominantna kultura’”.

Ralf Stegner, zamjenik predsjednika CDU-u konkurentske Socijaldemokratske stranke, napisao je: “Vegetarijanci, vegani i muslimani su sveto trojstvo: preuzimaju vlast u kantinama Schleswig-Holsteina”. Berlinski WWF je također kritizirao zahtjev CDU-a, kao i najveći dio njemačke javnosti koji u tome vidi rasizam prema muslimanima.

“U ovom trenutku nema dokaza da svinjski kotlet ili odrezak trebaju biti tretirani u njemačkim kantinama kao zaštićena vrsta,” navela je ova eko-organizacija. “Umjesto toga, CDU bi trebao razmotriti savjesnu i odgovornu konzumaciju mesa, u svjetlu ekološke štete do koje dolazi konvencionalnom proizvodnjom mesa”.

Nemoguće je nakon svega ne zapitati se, što se desilo Nijemcima? Izgleda da su svi postali veći katolici od pape, odnosno obzirniji spram islama od samih muslimana – koji inače uredno posjećuju Oktoberfest, publika je tamo “globalna”, i većina njih i te kako jede svinjetinu i pije pivo, bar dok su u Njemačkoj.

Brige oko toga da pivo ili svinjetina “vrijeđaju muslimane” postoji zapravo samo u glavama političara, žrtava indoktrinacije, i jednog manjeg broja muslimana u Njemačkoj. Na žalost, političari to uzimaju za ozbiljno, i zahtjevi da se uništi njemačka tradicija, uz pomoć muslimana, neće prestati – ona je dio političke borbe za kontrolu javnog mišljenja, koje ljevica tradicionalno želi monopolizirati.

Da li će se uskoro i u Hrvatskoj zbog istih razloga morati ukinuti slavonski kulen, vrijeme će pokazati.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(dnevno.hr/uredio:NSP)

Oni imaju plan, plan za globalnu civilizaciju, svjetski vjerski poredak. Plan koji samo oni znaju

Poglavar Ruske pravoslavne crkve Kiril sreo se u Havani s kubanskim čelnikom Fidelom Castrom (89). Razgovarali su iza zatvorenih vrata – o “raznim temama”, iključujući “međunarodne probleme”.

Razgovor je potrajao dulje od sata, a Castro je naglasio da jučerašnji susret patrijarha Kirila i pape Francisca smatra važnim.

Njih dvojica su se već sretala u listopadu 2008-me, a Fidel – koji se školovao u zatvorenim katoličkim koledžima – prošle godine se sreo i sa papom Franciscom.

Kiril je inače – u intervjuu televiziji RT America – rekao da će njegov susret u Havani s papom “pomoći da se izgradi nova globalna civilizacija zasnovana na moralnom konsenzusu koja će moći iskorijeniti terorizam”

(vestinet.rs,youtube.com/uredio:NSP)

Pritom je naglasio: “Mi to moramo pokušati. Vjerujem da je to moguće. U tom smislu je moj susret s papom Franciscom bio vrlo važan”.

Dodao je da su dvije najveće crkve – čiji poglavari su se sreli da “usuglase satove” – ​​razgovarale o istim problemima, svaka sa svoje točke gledišta.

“Uvjerili smo se da možemo doći do zajedničkog odgovora, i to lako, zato što je među nama već postojao moralni konsenzus – vjera u Gospodina Isusa Krista, u Njegove zapovijedi i Njegove zakone” – naglasio je patrijarh Kiril.

Odmah potom je upozorio: “Danas nema nikakvog pozivanja na moral kad je u pitanju ograničavanje ljudskih sloboda. Mi se, na žalost, sve više udaljavamo od onoga što nas je dubinski i ontološki spajalo. Ako se ovaj rascjep bude povećavao – čovječanstvo ima lošu perspektivu. Nadam se da moj susret s papom Franciscom daje doprinos formiranju moralnog konsenzusa za sve ljude “.

Kiril je naglasi da nije dogovoren nikakav novi susret, pa dodao: “Ali, pošto je došlo do ovoga, moguće je da dođe i do drugog i do trećeg susreta”.

Francisco je sa svoje strane – dok je letio za Meksiko – rekao da je oduševljen susretom s Kirilom.

“Osjećao sam da sam pored brata, a i on je meni rekao to isto. Mi smo kao dva episkopa razgovarali o problemima svojih crkava io situaciji u svijetu, o ratovima koji prijete da u sebe uvuku sve … Zaista sam osjetio unutarnju radost koja je od Gospodina “.

Francisco je otkrio da su razgovoru prisustvovali ruski mitropolit Ilarion i katolički kardinal Kurt Koch.

“Kako sam već govorio, jedinstvo se gradi u učenju, u izučavanju bogoslovlja. Ali, pošto Gospodin dolazi – svi ćemo još graditi jedinstvo. Jedinstvo se gradi tijekom putovanja, dok idemo i neka Gospod, kada dođe, vidi da smo bar na putu”.
 
(fakti.org/uredio:NSP)

Globalizam se ne dešava slučajno. Mnogi analitičari, čak i oni nereligiozni, pisali su i govorili puno na temu novog svjetskog poretka, čiju okosnicu bi činila jedna svjetska vlada i jedna svjetska religija odnosno ideologija

Logično je očekivati da bi lideri u jednom takvom sistemu bili oni koji su sada i vjekovima ranije nosioci moći, javni ili tajni. Dakle, globalna elita, politička, ekonomska, duhovna.

Sasvim je izvjesno i to da iza globalizacije stoje određeni ciljevi. Šta žele upravljačke strukture? Moć i kontrolu. Šta žele još više? Još moći i kontrole ili apsolutnu moć.

Koliko god se činili kompliciranim kretanja i potezi na svjetskom nivou, sa svim svojim razlikama, sukobima, interesima, težnjama, tezama i antitezama, svi imaju zajednički korijen i izvor. Postavit ćemo jedno jednostavno pitanje: da li je želja čovjeka za dominacijom dobra ili loša? Ako tražimo odgovor kod samog čovjeka, dobit ćemo sve osim punu istinu. Zašto?

Jer čovjek ne stoji u istini. On ima potrebu da manipulira zbog stanja u kojem se nalazi. Biblija to stanje naziva grijehom, bezakonjem, pobunom protiv Boga. Biblija ne samo što identificira prvobitnog pobunjenika u osobi palog anđela najvišeg reda – Lucifera ili Sotonu – već raskrinkava i sistem koji pobunjeno čovječanstvo, pristalice sotonizma, izgrađuju radi kontrole stanovništva odnosno održanja sotonističkog poretka.

Kako sve to funkcionira? Duhovne sile nevidljive za ljudske oči regrutuju svoja ljudska oruđa, nosioce kontrolnih mehanizama. Takvi pojedinci se obično drže načela da „cilj ne bira sredstva“ i postaju moćni, ugledni, priznati i poznati, namećući se kao vladari ili kontrolori važnih resursa. Oni uspostavljaju mehanizme vladavine društvom putem uprave nad ideološkom paradigmom, koristeći „neupućene“ mase za svoje ciljeve (vidi 2. Timoteju 3:13).

Šta „elitu“ čini „upućenima“? Odakle crpe moć? Isus Hrist je svojim učenicima i slušaocima morao navesti mnoštvo primjera i ilustracija kako bi im objasnio razliku između „carstva nebeskog“ (Božjeg poretka i sistema vrijednosti) i carstava ovog svijeta. On sam je nedvosmisleno izjavio da Njegovo carstvo nije od ovog svijeta (vidi Matej 18:36). To je vrlo važno saznanje.

Iako Bog preuzima konačnu odgovornost za sve što se dešava u univerzumu, iako On kontrolira i zemaljske sile tame, On nije odgovoran za posledice slobodnog izbora i udruživanja palih anđela i palih ljudskih bića. Bog predočava posljedice jednog ili drugog izbora, ali ničim ne prisiljava našu slobodnu volju.

Ako, dakle, ovo na zemlji nije Božje carstvo, čije je onda? Biblija Sotonu naziva princem i vladarom ovog svijeta. Sotona i demoni daju moć svojim oruđima. Oni ih upućuju u tajne vladanja, u okultna, skrivena znanja. Zbog toga na svijetu postoje tajna društva. A tajna iza tajnih društava, brižljivo skrivana od naroda, ima svoj personalitet u Sotoni, uzurpatoru i lažnom bogu.

Šta nudi Sotona? Isto ono što je ponudio Isusu Kristu, pod uslovom da mu se pokloni i prizna ga za gospodara ove planete. Ta iskušenja su bila vrlo stvarna, a jedno od njih se sastojalo u ponudi svjetskih carstava i njihove slave. Vladat ćeš svijetom i dobitćeš privilegije i slavu, kaže Sotona, ali u moje ime. I ta ponuda ostala je aktualna u sve vjekove.

Nepopravljivost i beznadežnost carstva ovog svijeta

Satanistički koncept počiva na mješavini dobra i zla, pri čemu se dobro zloupotrebljava u sebične svrhe. Sotona se predstavlja kao onaj ko je donio spoznaju, novu svjetlost, „božanski“ status čovjeku u nezavisnosti od Tvorca.

Apostol Pavle je upozoravao na vjerske poslanike koji se lažno predstavljaju u ime Božje i Kristovo. Dalje on konstatira da „nije ni čudo, jer se i sam Sotona pretvara da je anđeo svjetlosti. Zato nije ništa neobično ako se i njegove sluge pretvaraju da su sluge pravednosti.“

Da li je iz ovoga teško razumjeti da na zemlji imamo sistem lažiranih religija? Kako možemo identificirati lažnu religiju? Na sličan način kao što recimo obučeni bankarski službenik razlikuje lažnu novčanicu. Naravno osnovni uvjet je da točno zna kako izgleda prava. Naša teološka pismenost, koja dolazi kroz poznanje Božje Riječi – Biblije – osposobljava nas da pravimo razliku između prave i lažne religije, razliku koja nikad nije crno-bijela, kao što ni sam ljudski karakter nije obojen jednostavnim bojama.

Poziv na ujedinjenje nosioca lažne religije

Protivno Božjem pozivu, danas smo svjedoci da glavni nosilac lažne religije, najveći falsifikator vjere u povijesti čovječanstva, koji je preuzeo monopol nad duhovnošću, rimski papa, prepoznat od svih reformatora izvorne religije kao antihrist, poziva na ujedinjenje.
 
Poziv pape Franje na na međuvjersko jedinstvo (VIDEO)

 
Kratko ćemo analizirati sadržinu poruke gornjeg reklamno-propagandnog ekumenskog video klipa u svjetlosti biblijskog otkrivenja.

Zapazite centralnu tezu na kojoj se navodno zasniva međureligijsko jedinstvo: MI SMO SVI DJECA BOŽJA. Drugim riječima, mi smo djeca Božja, bez obzira na religiju koju ispovijedamo. Svi putevi vode Bogu.

Upravo dijametralno suprotno ovom stavu, Božja Riječ nas obavještava da smo mi u svojoj prirodi pobunjenici, djeca gnjeva. Nadahnuto svjedočanstvo kaže da mi možemo dobiti status USVOJENE djece Božje isključivo kroz Kristove zasluge, koji nas vraća iz smrti, jer smo „bili mrtvi u prestupima i grijesima, u kojima ste nekada živjeli prema dobu ovog svijeta, u skladu sa knezom koji vlada u zraku, duhom koji sada djeluje u sinovima neposlušnosti. I među njima smo svi mi nekada živjeli po željama svog tijela ugađajući prohtjevima tijela i uma, i po svojoj prirodi bili smo djeca gnjeva, kao i ostali.“

Božji plan je jedinstven i nema nikakvih alternativa. Iz tog razloga, riječ Božja dočekivana je sa neprijateljstvom, otporom i negiranjem kroz sve vjekove pobune. Danas ne samo što nije ništa drugačije, već njeno suptilno odbacivanje dostiže svoju kulminaciju. Sile zla se udružuju za poslednji veliki otpor Bogu koji podrazumijeva podjarmljivanje kompletnog čovječanstva sotonističkom poretku.

Crne naočaLe onemogućuju ljudima da vide duhovnu stvarnost

„A ako je i pokrivena dobra vijest koju objavljujemo, pokrivena je onima koji odlaze u propast, onima kojima je bog ovog doba zaslijepio nevjernički um, da do njih ne prodre svjetlost slavne dobre vijesti o Hristu.“ (2. Korinćanima 4:4)

Sotonine crne naočare mogu se skinuti samo na jedan način: ako promijenimo gospodara. Kako se to dešava već smo čitali iz Božje Riječi. Obrazac je jednostavan: „Dakle, vjera proističe iz propovijedanja, a propovijedanje kroz objavu Božju.“ Lažni bogovi su karakteristični po tome što udovoljavaju zahtjevima naše pale prirode i nikada ne pozivaju na stvarnu promjenu srca i karaktera.

Onaj Tko nosi crne naočaLe nije u stanju prepoznaTI obmanu. Takvima će pozivi na jedinstvo u duhu ovog svijeta izgledati ne samo prihvatljivi, već i kao jedino pravo rješenje. Oni će biti ogorčeni protivnici Božjeg naroda koji neće pristati na to i koji će ukazivati na prIJevaru.

Argumenti koji će se potezati biti će da čovječanstvo konačno mora riješiti osnovne probleme u miru i ljubavi, da je jedinstvo u različitosti neophodno, da duhovne vođe znaju najbolji put, itd. Biblija će biti podmuklo napadnuta i interpretirana na način koji izvrće i anulira sve njene osnovne poruke.

Protivnici novog svjetskog poretka će biti optuženi za govor mržnje, fundamentalizam, vjerojatno čak i svrstani u istu kategoriju sa teroristima, ako je suditi po aktuelnoj proizvodnji terorizma i navodnoj borbi protiv njega (zapazimo da se terorizam po pravilu veže za vjerski fanatizam). Oni će biti izolirani, diskreditirani i omalovaženi na svaki mogući način.

Ali sila Božja i zaštita pratiće Njegov narod, koliko god se činilo da će biti satrti i praktično pregaženi. Unaprijed data upozorenja i ukazivanje na scenario završne obmane, otvorit će oči mnogima koji će prepoznati i prihvatiti poziv na život.
 
(religija.me/uredio:NSP)