Danas možemo vidjeti kako se ponaša Zapad nalazeći se u situaciji u kojoj je bio SSSR otprilike krajem 70-ih godina. Zasad ne znamo kako će se sve završiti, ali je dobro to što se nemaju gdje bacati atomske bombe. Zapad se ruši iznutra, a ne izvana.

Za početak, podsjetimo se da je pad učinkovitosti kapitala – kriza povezana s činjenicom da se rizici proizvođača uvećavaju produbljivanjem podjele rada i dostižu vrijednosti pri kojima daljnje investicije postaju nerentabilne, a njihovo vraćanje neostvarivo.

Pri tom, ako je ekonomija tržišna – kriza postupno utječe na jednu po jednu privrednu granu, a ista situacija je i sa raznim regijama. Iz tog razloga se dosta dugo stvara dojam da postoje razni “zeleni izdanci”.

U SSSR-u je privreda bila izgrađena na principu velike korporacije, odnosno na planskoj preraspodjeli resursa (u svjetskoj ekonomiji ona je i nastupala kao država – korporacija), ali se od toga ukupna reproduktivna kontura nije mogla principijelno izmijeniti iako je učinkovitost njene primjene bila veća nego u zemljama s tržišnom ekonomijom.

Ovdje postoji vrlo važan momenat. Sovjetski sustav podjele rada u početku je bio manji od zapadnog. Iz tog razloga se ne može izravno usporediti njihova ekonomska učinkovitost – treba uzimati u obzir razliku, koja se negdje do kraja 70-ih godina smanjivala, što i govori o većoj učinkovitosti planske privrede. Ipak, s padom učinkovitosti kapitala ta prednost je nivelirana.

Posljednje vrijeme kada je sovjetsko gospodarstvo bila potpuno izbalansirano najvjerojatnije su bile 1959-1960 godine. Naravno, to je procjena, ali u SSSR-u su upravo početkom 60-ih godina počele prve reforme povezane s promjenom gospodarskih modela. Sa čime su te reforme bile povezane?

Budući da se kriza pada efikasnosti kapitala izražava različitom brzinom u raznim gospodarskim granama, a u planskoj ekonomiji kriza se najprije prikaže u smanjenju učinkovitosti proizvodnih fondova, stvoren je dojam da su problemi ne toliko u ekonomiji (u tom momentu jednostavno nije bilo odgovarajuće teorije), koliko u upravljanju.

Prema tome, početkom 60-ih godina riješavan je glavni zadatak, kad je tempo gospodarskog rasta još bio vrlo visok, a svi problemi izgledali ne baš principijelni. Upravo iz tog razloga je u programu stranke za 80. godinu bila predviđena izgradnja komunizma – jednostavno je tempo rasta iz 50-ih bio produžen na 60-70 godine.

Reforme su bile usmjerene na povećanje efikasnosti upravljanja gospodarstvom. I podjela regionalnih komiteta na industrijske i poljoprivredne, te osnivanje savjeta narodnog gospodarstva, sve je bilo u istom smjeru – smanjivanje i pojednostavljivanje birokratske vertikale.

Rezultata nije bilo, situacija se pogoršavala i postalo je jasno da su potrebni ozbiljni i promišljeni koraci. Hruščov-a, koji očito nije bio spreman za sistemski rad, zamijenio je Brežnjev kada je i otpočela priprema za novu reformu pod nazivom “Kosigin”.

Neću sada analizirati političke uzroke neuspjeha te reforme (konfrontacija Vijeća ministara i partijskog aparata, koja je trajala još od vremena “poznog Staljina”), samo ću naglasiti da je ta reforma bila usmjerena na obnavljanje aktivnosti “odozdo” (nasuprot planskoj vertikali koja je očito “šepala”).

Treba istaknuti da je do tada 50-ih godina, nakon Staljinove smrti, vlast strogo proganjala svaku samostalnu aktivnost privatnih lica (pored ostalog bio je praktički eliminiran poljoprivredni sektor sovjetskog gospodarstva), tako da je u izvjesnom smislu to bio pokušaj da se vrati natrag, u razdoblje visokog rasta.

Danas, potkrijepljeni teorijom, mi razumijemo da je sa stanovišta ekonomskog uspjeha (odnosno utemeljenja znanstveno – tehničkog progresa) ta reforma bila beznadna (u svakom slučaju do raspada zapadnog sustava podjele rada, što se zamalo nije dogodilo početkom 70-ih), a najviše što bi se moglo postići je pojavljivanje velikog broja bogatih ljudi koji bi iskoristili slaba mjesta u sustavu raspodjele resursa socijalističkog tipa. Drugim riječima, ma kako to čudno zvučalo, partijski aparat je bio u pravu tako da nostalgija za tom reformom skoro da ničim posebno nije osnovana.

Kriza se nastavljala, ali, budući da planski znak gospodarstva nitko nije ukidao, onda su grane gospodarstva i regije koje su propadale, dotirane i podržavane na račun onih koji su se manje ili više razvijali normalno, što je i njih dovodilo do stanja zastoja. U tom trenutku desio se nagli skok cijena nafte na svjetskom tržištu, što je omogućilo dobivanje ozbiljnog resursa za kompenzaciju usporenog gospodarstva.

To je odložilo krizu za najmanje 10 godina i stvorilo čuveni efekt “gerontološkog rukovodstva”, kada je osnovna misao vlasti bila “ništa ne dirati da bi se još makar godinu-dvije normalno živjelo”.

U svemu ovome postojao je još jedan aspekt.

Čitav sustav socijalnog odgoja u zemlji također je bio usmjeren na konstantan porast, a kao rezultat toga do 70-ih godina stasala je prilično brojna generacija koja je bila naučena i pripremljena, te računala na brzi porast i mogućnosti karijere, a takve mogućnosti više nije bilo . Pokazalo se da je ta generacija, vrlo razočarana i ljuta na vlast, smatrala da joj namjerno nije dana mogućnost za razvoj i uspjeh.

Takvo mišljenje vlast je podržavala i odbijala priznati krizu pošto je ona u tom momentu bila u suprotnosti sa općeprihvaćenom teorijom. U prvo vrijeme i kriza se kretala polako, a mogućnosti za njezino maskiranje bilo je u izobilju. Kasnije je ona poletjela kao strijela, ali više nije bilo ljudi spremnih da na sebe preuzmu odgovornost za situaciju u zemlji. Oni, ili nisu bili spremni, ili su se već prestrojili za potpuno osobne interese koji su bili u suprotnosti s interesima države. (Hrvatski primjer 2007.- , skrivanje krize od očiju javnosti, te iznenadni udar prpadanja)

Uopće, u potpunosti se realizirala situacija o kojoj je poslije rata govorio Staljin: “Nama je potrebna dobra teorija, inače će nas slomiti!”. I slomili su se.

Ostaje poslijednje pitanje. Teorijski preduvjeti za razvoj nove ekonomije bili su spremni već 20-ih godina prošloga stoljeća, tako da je već u vrijeme Staljina bilo moguće pripremiti odgovarajuću teoriju. Da li se mogla izbjeći kriza? Odgovor na ovo pitanje je pozitivan.

Da je SSSR mogao u svojoj orbiti zadržati Kinu i uključiti je u sovjetski sustav podjele rada, najvjerojatnije je da bi sigurno pobijedio u natjecanju dva sustava. Uostalom, nije isključeno da je to Staljin shvaćao (ili osjećao), u svakom slučaju postoji informacija da su odnosi s Kinom za njega bili prioritet, čak i u odnosu na kontrolu nad Istočnom Europom. Druga stvar je što Zapad ne umije gubiti, a u tom slučaju – vjerojatno bismo dobili nuklearni rat.

Međutim, povijest nema suprotni smjer. Zato, danas možemo vidjeti kako se ponaša Zapad nalazeći se u situaciji u kojoj je bio SSSR otprilike krajem 70-ih godina.

Zasad ne znamo kako će se sve završiti, makar je dobro to što se nemaju gdje bacati atomske bombe – Zapad se ruši iznutra, a ne izvana.

Bar jedna dobra vijest.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(vestinet.rs/uredio: nsp)

Nova otkrića o tome kako je John Kennedy namjerno dramatizirao postavljanje sovjetskih raketa u susjedstvu, iako one nisu mijenjale tadašnju stratešku ravnotežu.

“Povijest je mit oko koje se svi slažu”, kaže jedna definicija i u skladu s tim ovih dana – Amerikanci imaju priliku da se suoče s jednim od najpostojanijih mitova vlastite povijesti.

Knjiga profesora povijesti Sheldon M. Stern-a “Kubanska kriza u američkom pamćenju” i članak koji je tim povodom objavio mjesečnik “Atlantik”, nisu doduše potaknuli velike debate, ali su uvjerljivije nego dosad udarile na mit o uzrocima dosad najvećeg sudara dvije nuklearne supersile koji je na ivicu “obostrano zajamčenog uništenja” doveo ne samo SAD i SSSR, nego i cijeli svijet.

Službena verzija o toj “Trinaestodnevnoj krizi” (16-28. listopada 1962) koju neće promijeniti ni spomenuti tekstovi, glasi – da su po naredbi tadašnjeg sovjetskog vođe Nikite Hruščova na Kubi tajno instalirane nuklearne rakete koje su, poremetivši stratešku ravnotežu, dramatično ugrozile nacionalnu sigurnost SAD i da je samo zahvaljujući čvrstom stavu i odlučnosti mladog predsjednika Johna Kennedy-ja spriječen nuklearni Armagedon, a rakete potom, na temelju međudržavnog sporazuma, uklonjene.

To se opisuje kao “herojska” pobjeda Amerike protiv “međunarodnog komunizma” i ta naracija u nebesa uzdiže mladog predsjednika, koji će potom, zbog svoje prerane smrti u atentatu, postati gotovo legendaran.

Ali koliko je prevladavajuća verzija, koja je najviše poduprta upravo memoarima kenedyjevih suradnika, izdržala probu vremena? “Kubanska raketna kriza ostaje čudna enigma, jedan od najdramatičnijih i dobro dokumentiranih događaja moderne povijesti – koji je u najvećoj mjeri pogrešno tumačen.”

Ovo već u predgovoru svoje knjige konstatira Sheldon M. Stern – knjizi kojoj uvjerljivost daje činjenica da je pune 22 godine, od 1977. do 1999, bio povjesničar kenedyjeve predsjedničke knjižnice u Bostonu i u toj ulozi imao neposredan pristup povijesnim izvorima o ovom događaju.

Stern je tako bio prvi povjesničar koji je preslušao sve snimke Kenedijevih sastanaka sa “Izvršnim odborom”, kriznim timom u kome je bio i predsjednikov brat Robert Kennedy. Te snimke, kaže Stern, daju za pravo njegovim lijevo orijentiranim kolegama koji su od samog početka Kenedy-a optuživali da njegova uloga u krizi ni približno nije bila tako herojska kao što je predstavljena, već čista politička i propagandna manipulacija. “Spin” kako bi se to reklo danas.

Po Sternu, ključne činjenice nisu sporne, ali drugu sliku daju neki prenapregnuti detalji i pogrešne interpretacije. Hruščov je, na primjer, doista poslao bojeve glave i balističke rakete srednjeg dometa na Kubu, ali je istodobno naredio da te glave budu odvojene od raketa.

Glavna teza je međutim da postavljanje tih raketa nije bila tako dramatična prijetnja Americi, niti je narušavala postojeću nuklearnu ravnotežu. Preciznije, neravnotežu, jer su Američke rakete sa atomskim bombama prije toga bile instalirane uz sovjetsku granicu u Turskoj, a po ukupnom broju bojevih glava SAD je uveliko nadmašivala o SSSR.

Tonski snimci sastanaka kriznog stožera, koji su po tadašnjim zakonima bili osobno Kenedy-jevo vlasništvo, pa prema tome nije mogao pretpostaviti da će biti dostupni javnosti, pokazuju da je ovu procjenu blagovremeno davao i tadašnji ministar obrane Robert McNamara.

“Raketa je raketa”, objašnjavao je on, “i nema velike razlike da li ćete biti ubijeni raketom iz Sovjetskog Saveza ili Kube.”

Upitan već na prvom sastanku Izvršnog komiteta kako sovjetske rakete u Karibima mijenjaju strateški balans, McNamara je odgovorio: “Nikako”. Mnogo više, Ameriku su ugrožavale rakete sa sovjetskih nuklearnih podmornica u njenom priobalju, koje bi u slučaju sukoba do svojih ciljeva stigle prije od onih s Kube.

Postavljanje raketa tražio je Fidel Castro, a Nikita Hruščov je, imajući u vidu američke rakete u Turskoj i svjestan strateškog hendikepa, samo namjeravao da Amerikanci “iskuse malo svoje medicine”. Osim toga, postavljanje tih raketa je bilo sasvim u skladu s međunarodnim pravom, dok američki “karantenu” oko Kube, neuspjeli pokušaji atentata na Castra i uopće tajni rat koji je protiv njega vođen, to nisu.

Ako dakle nije bilo ozbiljnog napada na američku sigurnost, pa prema tome ni razloga za političku dramu, zašto je Kennedy, koji je to savršeno znao, poslao opasan ultimatum drugoj nuklearnoj sili i izazvao krizu koja je mogla dovesti do katastrofe?

Odgovor je, po Sternu, jednostavan – Amerika nije bila u smrtnoj opasnosti, ali Kenedijeva vlada jeste.

Pošto je u izbornoj kampanji lagao da je vlada čiji je potpredsjednik bio njegov rival Richard Nixon omogućila opasan “raketni jaz” u korist SSSR-a (istina je bila da u to vrijeme je SAD imao sedam puta više nuklearnih bombi), “čvrstinu” u stavu prema Moskvi proglasio je za svoju vanjskopolitičku doktrinu, pa je u skladu s tim prisutnost ruskih raketa na Kubi bila zaista opasna politička prijetnja.

U intervju koji je dao 1987. McNamara je to ovako objasnio: “Morate imati u vidu da je predsjednik Kennedy od samog početka bio taj koji je rekao da je za nas politički neprihvatljivo da ruske rakete budu na Kubi. Nije rekao da je to neprihvatljivo vojno, već politički. “

Zbog toga Stern kaže kako povijesni izvori potvrđuju da je “Kennedy bio najopasniji od svih hladnoratovskih predsjednika”. “Krize su imali i drugi, ali nikad ni prije ni poslije toga ulog nije bio opstanak svijeta i civilizacije kao u tih 13 dana.”

Kriza je raspletena tako što su sovjetske rakete povučene s Kube, ali Kennedy, slaveći pobjedu, nije ni svojem potpredsjedniku Lyndonu Johnson-u niti građanima priopćio da je dio “ugovora” bio i demontaža američkih raketa iz Turske.

Stern također iznosi da je sreća što umjesto Johna Kennedy-ja, predsjednik tada nije bio njegov brat Robert, koji suprotno onome što se opisuje u njegovoj posthumno objavljenoj knjizi, nije bio nimalo pomirljiv već glavni “jastreb”. “Sa Robert Kennedy-jem nuklearni rat bi bio gotovo izvjestan ishod”, kaže Stern.

Benjamin Schwarz, autor teksta “Prava kubanska kriza” u “Atlantiku”, iz kubanske krize izvlači i neke pouke za danas, konstatirajući da je pogrešno i danas važeće uvjerenje da svaki pokušaj neke druge sile – danas Kine – da se suprotstavi prevelikoj strateškoj nadmoći SAD, automatski ugrožava američku sigurnost, iz čega proizlaze američki potezi koji održavaju stratešku dominaciju u istočnoj Aziji i na Pacifiku, to jest u “kineskom dvorištu”.

“Takav stav više govori o našim namjerama nego o kineskim”, ocjenjuje Schwarz. “Sasvim je sigurno da američka sigurnost ne bi bila ugrožena ako neka druga zemlja ima vlastitu sferu utjecaja.”
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(vestinet, youtube.com/uredio: nsp)