Prema pisanju medija, “trudna” migrantica trudnički trbuh si je napravila tako što se omotala s mnoštvom odjeće

Ono što se većini čini nemogućom misijom, postala je svakodnevica mnogim migrantima. Građani okolice Korenice svakodnevno javljaju o kolonama ljudi koji bez previše snalaženja hodaju planinom Plješivicom. Ondje još uvijek ima 20-ak cm snijega, a ionako nisku temperaturu snižava jaka bura.

Nakon jedne od dojava o viđenoj skupini migranata pretragu terena obavili su policijski službenici.

Teren vrlo nepristupačan, a na planinskom masivu Plješivica kretanje nije uputno niti ljeti, a kamo li u ovo vrijeme.

Prema dojavama na nepristupačnom terenu nalazilo se više osoba, te da se među njima nalazi i ženska osoba u visokom stupnju trudnoće.

Policijski službenici Postaje granične policije Korenica i pripadnici Specijalne jedinice policije Split žurno su se uputili na mjesto događaja, a odmah je pozvana i Hitna medicinska pomoć.

Pretragu terena policijski su službenici obavili pješice, jer je teren vrlo nepristupačan, a na planinskom masivu Plješivica još uvijek ima nekoliko desetaka centimetara snijega.

Nešto prije 14 sati u snijegu su pronašli dijete, trudnu ženu i 13 muških osoba, a koji su nezakonito prešli državnu granicu, prenosi Novi list.

S obzirom da je trudnica, činilo se, bila u vrlo visokom stupnju trudnoće, te da je bila u lošem fizičkom stanju, pripadnici Specijalne policije Split na rukama su je donijeli do službenog vozila i odmah krenuli put Gospića kako bi se što prije susreli sa kolima Hitne medicinske pomoći koji su bili na putu.

Žena je u 14.23 sati predana djelatnicima Hitne medicinske pomoći koji su je prevezli u Opću bolnicu u Gospiću, dok se ostale osobe nalaze u prostorijama policije gdje je u tijeku utvrđivanje njihovog identiteta, te daljnje postupanje sukladno nacionalnom i europskom zakonodavstvu.

Za sve sudionike ove akcije spašavanja potom je uslijedio šok. Hospitalizirana žena uopće nije trudna! Potvrdila nam je to i ravnateljica Opće bolnice Gospić dr. Sandra Čubelić.

Oko 20 sati, iz PU ličko-senjske medijima je javljeno da hospitalizirana ženska osoba koja je spašena na Plješivici nije trudna.

Prema pisanju medija, “trudna” migrantica trudnički trbuh si je napravila tako što se omotala s mnoštvom odjeće.

(teleskop.hr, lika-online.com)

Žena zarobljena između vlaka i platforme u Bostonu, kojoj se vidjela kost kroz ranu na nozi, molila je ljude da ne zovu hitnu pomoć, pitajući ih “znate li koliko koštaju kola hitne pomoći?”

Nesreća se dogodila u petak, a novinar dnevnika Boston Globe na mjestu događaja opisao je kako je žena skliznula između vlaka podzemne željeznice i platforme, ozlijedivši nogu.

Žena je bila “u agoniji i plaču”, dok su putnici njihali vlak naprijed-natrag u pokušaju da je oslobode, nakon čega ih je zamolila da ne nazovu hitnu pomoć, rekavši: “To je 3000 dolara … to ne mogu priuštiti.”

U seriji naknadnih tweetova ovog utorka, novinar je objasnio kako je žena na kraju spašena i da navodno nije pretrpjela prijelom kostiju. Sjedila je na platformi u boli, navodno je plakala, zabrinuta zbog toga kako će nesreća financijski utjecati na nju.

Osoblje za slučaj nužde na licu mjesta povezalo je ranu neidentificiran žene i poslalo ju je u bolnicu. Iako nije imala slomljenih kostiju, i dalje su rekli da njezine ozljede zahtijeva operaciju.

Prema izvjestiteljici Mariji Cramer, hitna pomoć koja je trebala odvesti ženu koštala je otprilike 1200 dolara, što je još uvijek preveliki trošak za svakoga.

Ta cijena ne uključuje troškove stvarne medicinske skrbi, sobu i pansion u bolnici, lijekova, zavoja i mnogih drugih troškova koji američku zdravstvenu skrb čine najskupljom na svijetu.

Cramerova objava na Twitteru je postala viralna, i ta objava se smatra podignutom optužnicom protiv američkog zdravstvenog sustava.

Ljudi u SAD-u troše više na zdravstvenu zaštitu od ljudi u drugim zemljama prvoga svijeta. Prema Organizaciji za ekonomsku suradnju i razvoj, bolnički troškovi u Americi su 60 posto veći nego u 12 drugih razvijenih zemalja.

Osobe osigurane pod sustavom Obamacare nisu ništa bolje prošle. Najniža cijena zdravstvenog paketa “Bronze” prošle je godine iznosila više od 6000 dolara, poskupljujući treću godinu za redom za potrošače koji su pokriveni državnim osiguranjem.
 

Awful scene on the orange line. A woman’s leg got stuck in the gap between the train and the platform. It was twisted and bloody. Skin came off. She’s in agony and weeping. Just as upsetting she begged no one call an ambulance. “It’s $3000,” she wailed. “I can’t afford that.”

— Maria Cramer (@GlobeMCramer) June 29, 2018

 
NoviSvjetskiPoredak.com

Zack Clements je sedamnaestogodišnji dječak iz Teksasa, koji od malena voli sport i u odličnoj je formi

Ali, on se iznenada onesvijestio dok je trčao na satu tjelesnog, a liječnici kažu da njegovo srce nije kucalo, odnosno da je bio mrtav punih 20 minuta!

Liječnici hitne pomoći jedva su uspjeli oživjeti Zacka, nakon nekoliko dana se probudio iz kome, ali oni i dalje nemaju nikakvo znanstveno objašnjenje kako je njegovo srce ponovo zakucalo i kako mozak nije oštećen tijekom tog vremena. Ali, dječak tvrdi da zna kako je preživio – spasio ga je Isus Krist !

“Dok nisam bio živ, vidio sam čovjeka duge kose i guste brade. Stavio mi je ruku na rame i rekao da ne brinem, da će sve biti u redu. Nije mi trebalo mnogo da shvatim da je u pitanju Isus Krist”, ispričao je Zak za CBS DFW, a prenosi Daily Mail.

Možda zbog vlastite religije ili zbog toga što liječnici nemaju objašnjenje za čudnovato Zackovo preživljavanje, ali dječakova obitelj u potpunosti vjeruje u ovu priču:

“Kada se probudio, ispričao nam je kakvo iskustvo je doživio, ali ljudi nisu u stanju tako nešto shvatiti”, kaže Zackov otac Bili.

Ni njegova supruga Tereza nema sumnje da je osobno Isus spasio njeno dijete:

“Drago mi je što mi je dopustio da dobijem svoje dijete natrag”, istaknula je Zackova majka.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(Stil.kurir.rs,vestinet.rs)

Politolog i tata dvije kćeri iz Slavonskog Broda piše o stravičnom iskustvu

Bio je sasvim lijep zimski dan 2009. godine. Toga dana mi se nenormalno jela jabuka i osjećao sam se dobro. Već je pao mrak i vani je počinjala mećava: “Tata, hoćeš li me odvesti kod prijatelja?”, upitala me kći Hana. Odjenuli smo se toplo, već sam pri stavljanju kape osjetio neku nelagodu. Krenuli smo dolje do automobila. Vani je snijeg nemilice padao.

I onda, nekih 50 metara od ulaznih vrata, skužio sam da nerazgovjetno govorim. “Hana, idemo kući!” Ona je jadna skužila da nešto ne valja i gledala me uplašeno. Govorio sam joj nešto, a kao da sam bio u nekom klancu, čuo sam odjeke. Nekako smo se dovukli gore. Supruga, čim me je vidjela, pozvala je hitnu pomoć. U tim trenucima postavljao sam samo jedno pitanje: Hoću li umrijeti? Ni od djece se nisam oprostio.

Hitna je došla za nekoliko minuta. Doktorica, kolegica iz srednje, rekla mi je da me voze u bolnicu. Mogao sam hodati, ruke i noge su funkcionirale. Ušao sam u kola hitne s upitnikom – što mi je? Pomislio sam na moždani. O njemu znam ponešto, baka mi je imala moždani, ali bilo mi je čudno što nisam oduzet.

Stopostotni sam invalid

Tada sam imao 29 godina. Danas imam 35, živim u Slavonskom Brodu, 100-postotni sam invalid i život mi se te zimske večeri okrenuo naglavačke. Preživio sam dva moždana udara, bakterijski endokarditis, ugradnju mehaničkog zaliska. Prvi moždani udar doživio sam te večeri (hemoragijski), a drugi nekoliko tjedana poslije (teški ishemijski).

Kako je to doživjeti moždani udar u godinama kada biste trebali biti u naponu snage? Osjećaj je grozan, pogotovo gubitak kontrole nad tijelom. Zdravom i pokretnom čovjeku je strašno odjednom nekontrolirati govor i fiziološke potrebe. Opisao bih to kao gašenje ili resetiranje sustava. Bljeskovi, pa mrak (kod mene bez tunela). Osjetio sam strašnu slabost i strah.

Nisam bio svjestan što mi se događa te večeri. Kola hitne bila su totalno neudobna i drndava. Odvezli su me direktno u brodsku bolnicu, na neurologiju. Već je dobrano napadao snijeg. Primio me doktor Bojan, tad mislim specijalizant. “Sjedni, Vanja, prati pogledom moje ruke”. Sve sam naredbe obavljao, ali glas mi je stalno frfljao. Nakon pregleda rekli su mi da odmah idem na CT mozga.

Nisam mogao gutati

Na ulazu u prostoriju gdje snimaju CT, pogledao sam se u zrcalo. Izgledao sam kao da sam se potukao, cijela lijeva strana lica mi je visjela. “Ma nema šanse, odapet ću, a ni oporuku nisam napisao. Tek mi je 29 godina, pa zar još nije malo rano?”, pomislio sam. Nakon petnaestak minuta CT-a u prostoriju je ušla mama sretno rekavši: nije moždani.

Bit ću još živ, ja bih soka ili vode! Totalno sam dehidrirao od straha. Otišli su po ledeni čaj. Pohlepno sam nagnuo. Prvi, pokušaj, pa drugi. Ne mogu gutati, što se događa?!

Ostavit ćemo te večeras na promatranju, rekao mi je doktor Bojan. Na povratku u tu neurološku šok sobu, počeo sam jako štucati. Tada su donijeli sondu. Namazali su je kao s nekim vazelinom i počeli gurati u nos. Sonda je prošla kroz grlo do želuca. Onda stetoskop i opet injekcija. Upumpaju ti zrak u to kinesko sranje. Na stetoskopu su čuli da je zrak prdnuo u želucu. One silne jabuke s početka priče su me potjerale na pišanje. “Donijet ćemo ti gusku”, odmah su mi rekli. Tada sam upoznao gusku, a kasnije i patku. Tako je prošao 14. prosinca, prvi dan bolnice.

Dijagnoza tuberkoloznog meningitisa

Došao je sljedeći dan. Negdje oko 10 sati ujutro dolazi šef brodske infektologije. Odmah mi je rekao da sumnja na pravu dijagnozu, ali da će me premjestiti na zaraznu. Već tada sam se otežano kretao, pa su me po snijegu u invalidskim kolicima prevezli na zaraznu, u sobu br. 4. Moramo ti napraviti punkciju likvora, da potvrdimo dijagnozu. Čuo sam jedino da je likvor zamućen.

“Ti boluješ od tuberkoloznog meningitisa i promijenit ćemo ti terapiju. Tvoja tuberkuloza nije zarazna, ali liječenje će biti dugotrajno dok ti se moždane ovojnice ne oporave”, rekli su mi.

Sljedeće jutro je došla glavna sestra Marijana s novom terapijom, tuberkulostaticima koje sam povraćao svaki dan. Zaboravio sam napisati da nisam mogao gutati ni slinu. Pokraj mene je bio bubrežnjak, koji nema veze s bubrezima, limena posuda u koju pljuješ do mile volje.
U viziti sam se svako jutro kada bi došao šef infektologije morao mrštiti i kesiti, ali on mi nikada nije poslušao srce, a cijelo vrijeme je znao da sam kardiološki bolesnik i da sam 1989. operirao stenozu aorte. Nije me poslao ni logopedu za gutanje. Konstatacija je bila, manja faciopareza (paraliza lica).

Šok u ogledalu

Tata mi je svako jutro oko 6 donosio šatirana jaja. Samo sam ih liznuo, volio sam taj okus u ustima. Svaki dan je dolazila i supruga, pa bismo išli u šetnju po odjelu. Jednog dana dok smo šetali vrata lifta su se otvorila. U njemu je bilo veliko zrcalo. Kad sam vidio svoj odraz, hodajućeg skeleta sa surlom koja visi, zaprepastio sam se. Ali meni je bolje, još malo pa ću kući, tješio sam se. Svakog dana su mi te šetnje bile sve napornije, kao da idem na Mont Everest, a zapravo sam hodao 30 metara.

U bolnici sam posebno zapamtio strah u očima svoje osmogodišnje kćeri Hane. Bilo je i mene strah. Svaki tren s vlastitim djetetom pokušavaš upiti kao da je zadnji. Bio sam spreman na borbu zbog svojih cura, neprijatelj mi je, bio sam uvjeren, tuberkoloza. Bio sam opet u krivu.

U bolnici sam proslavio i Božić i novu godinu, samo su se cimeri mijenjali, a ja bih ostajao. U međuvremenu je moj liječnik otišao na skijanje, pa me preuzeo drugi. U to vrijeme sam opet postajao febrilan. Naime, prije prvog moždanog osim što sam gubio kilograme, bio sam i povremeno febrilan. No, ovaj doktor sad je tvrdio da ne treba mijenjati terapiju, da moje liječenje ide prema planu. U međuvremenu mi je liječnik s neurologije dao preporuku da odem na pregled internistu i na magnetsku rezonancu koja je zakazana za 26. siječnja.

Drugi moždani

Tog je jutra dan započeo kao i svaki drugi. Oko 6 sati čuo sam kucanje na prozoru. Bio je to moj tata koji mi je kao i svako jutro donio šato od jaja. I tada počinje moj pakao. Oko 7 sati je trebala doći hitna po mene, da me s mamom u pratnji vozi na Medikol. Tata je dosta kucao na prozor i primijetio da se ne dižem i otišao to reći mami. Supruga mi je poslala poruku da pita što se događa. Kasnije sam doznao da sam joj odgovorio praznom porukom.

Onda je uslijedilo ustajanje i moj pokušaj da dođem do šatoa. Sjeo sam na krevet, pokušao se dići a onda mrak, koji je trajao sekundu, dvije. Mrak kao da te netko ugasi. Taj mrak nije bio smrt već početak drugog moždanog. Dovukao sam se do kreveta i legao.

Tad dolazi moja mama i viče: Vanja, Vanja što se događa? “O čemu ona priča”, pomislio sam, ali ona je već otrčala po doktora. Tad opet dolazi moj doktor. Pokušao sam ustati, no počeo sam padati, a cimer je pritrčao da me pomogne držati. Tijelo mi otkazuje, samo sam pomislio. Doktor je, pak, zaključio: “On je razmažen, dajte mu apaurin”. Tada sam doslovno počeo umirati.

Agonija u kolima hitne pomoći

On me odlučio takvog poslati u Zagreb s mamom. Pred mene su stavili kolica, ne znam kako sam se dovukao do njih. Takvog me poslao na Medikol, s jednim apaurinom. Samo sam jednom upitao mamu što se događalo u kolima hitne. Pred Zagrebom sam ostao oduzet i počeo mokriti u gaće. Ustvari sam se pred očima vlastite mame gasio, gasio se moj život. Samo sam je ispitivao: “Hoću li ostati živ?”

Ni sam ne znam o čemu sam tad mislio, nisam ni bio svjestan da sam oduzet, kao ni da umirem. Tako smo došli do Medikola. Doduše, bio sam neproketan, ali nesvjestan toga. Na Medikolu su me stavili u kolica, već mi je tada bila oduzeta lijeva strana. Doslovno su me unijeli u prostoriju. Nakon toga slijede bljeskovi u sjećanju. Napravljen je MR i tu večer sam vraćen u brodsku bolnicu. Magnetska rezonanca je pokazala da je ono prvo bio blaži hemoragijski moždani udar, a upravo tad sam doživio teški ishemijski.

Pogrešno liječenje

Moždane udare dijagnosticirali su mi nakon mjesec i pol dana pogrešnog liječenja tuberkulostaticima u bolnici u Slavonskom Brodu, gdje su, a to sam kasnije doznao, nalazi na TBC bili negativni već 15. prosinca, na dan kada su mi odredili terapiju tuberkulostaticima. U Fran Mihaljeviću su mi isti dan ustanovili ispravnu dijagnozu pomoću vađenja hemokulture koja je bila pozitivna na streptokok (infektivni endokarditis).

Da su mi odmah postavili pravu dijagnozu danas bih bio zdrav čovjek s umjetnim zaliskom, samo da mi je izvađena hemokultura ili napravljen ultrazvuk srca kao primarno kardiološkom bolesniku.
Nakon svega, tužio sam bolnicu, utvrđena je pogreška u liječenju, a sada se vode vještačenja oko visine odštete.

Odlazak supruge

Supruga me ostavila. Svaki gubitak je težak, pa tako i supruge, koja mi je puno pomogla, ali svatko ima svoj put. Najteže od svega je biti sam i napušten, pogotovo kad si bolestan. Moji roditelji i prijatelji su od početka uz mene.

Mogu reći da sam imao sreće u nesreći i da sam sada dosta samostalan. Imao sam fizikalnu terapiju u kući tri puta tjedno. Prvi cilj bio mi je spustiti se i popesti na četvrti kat gdje živim. Uspio sam. Nakon toga krenuo sam pješke na fizikalnu terapiju s bivšom suprugom. Od 2010. do danas HZZO mi nijednom nije odobrio toplice. Nažalost, za sustav nisam akutan a sustav je naravno rob birokratskih pravilnika.

Što se tiče moga života, relativno sam se socijalizirao. Postoji naravno strah od odbijanja okoline, koji je uzrokovan mojom bolešću. U matičnoj bolnici su mi rekli da s obzirom na dijagnoze više neću moći gutati. S 30 godina to mi je bilo neprihvatljivo.

Najljepši osjećaj nositi kćer

Zahvaljujući upornosti logopedice Tamare Živković (KBC Rebro) nakon dvije godine negutanja danas mogu jesti sve. Ljudi pokraj mene trebaju ponekad uložiti malo i truda i volje da bi me mogli razumjeti; imao sam i traheotomiju zbog koje doslovno nisam mogao ništa govoriti.

Starija kći je jako teško ispočetka prihvaćala moju bolest. Mlađa, Tea, me i poznaje kao tatu s invaliditetom. Nevjerojatan uspjeh i najljepši osjećaj bio mi je nositi vlastitu kćer prvi put nakon njene četiri godine.

Zadajem si male ciljeve koji me vode naprijed. Prihvatio sam sebe i to je vrlo važno. Sretan sam jer sam dobio priliku za novi život i zato uživam u svakom danu. Pišem dnevnik bolesnika, urednik sam časopisa za invalide Zvjezdica, član sam šahovskog kluba invalida Kralj, šahovski sam sudac.

Žalim li za nečim? Vjerujte mi ne, jer život treba voljeti kakav jest. Jedino mi je žao što nikada neću doživjeti ispriku od liječnika koji je pogriješio.
 
(vtelegram.hr/uredio:nsp)

Irski tinejdžer Jamie Harrington jednim običnim pitanjem je odvratio muškarca od ideje da počini samoubojstvo

“Krenuo sam u trgovinu kada sam vidio muškaraca od tridesetak godina kako sjedi na rubu mosta.

Zastao sam i pitao ga je li dobro i shvatio iz njegovog pogleda da nije.

Nije ništa rekao, ali sam vidio kako mu kreću suze. Stajao sam kraj njega neko vrijeme, a onda sam mu prišao i sjeo na stepenice i na kraju je on to isto učinio”, počinje priču ovaj mladić.

Kako kaže, započeli su razgovor od 45 minuta o tome što mu se događa i zašto se tako osjećao.

“Nisam ga mogao ostaviti samog, ali morao sam krenuti, pa sam htio pozvati hitnu. Rekao sam mu da će mu oni pomoći da se osjeća bolje.”

Ipak, on mu nije dao da pozove hitnu već je rekao da je dobro i da će samo malo prošetati. No, mladić je ipak pozvao Hitnu, koja ga je odvezla u bolnicu, a uzeo je i broj njegovog telefona kako bi ostali u kontaktu. A onda se dogodilo nešto doista divno.

“Prije tri mjeseca mi je javio da mu je žena trudna, dobit će dječaka i dat će mu ime po meni. Možete li vjerovati? Dati će djetetu ime po meni.”

Kasnije mu je ovaj čovjek ispričao da je u trenutku kada mu je mladić prišao želio skočiti, a nekoliko riječi je bilo dovoljno da mu spase život. I dalje mu svakodnevno odzvanjaju u glavi riječi – “Jesi li dobro?”

“Ne razumijem baš kako su mu te riječi spasile život, ali rekao mi je: ‘Zamisli kako bi bilo kada nitko to nikada ne bi pitao’”, zaključuje Jamie.
 
(b92/uredio:nsp)

Za svaki slučaj, trebalo bi znati ovu proceduru ukoliko vas u ovo neizvjesno doba krize, depresije i stresa zadesi infarkt, a pomoć je na putu

Prema istraživanju, 80% slučajeva smrti uzrokovane srčanim udarom su osobe koje su bile same u vrijeme srčanog napada i nisu mogle pomoći same sebi.

Kako primijetiti ako imate srčani udar?
Srčani napad imate ako osjećate oštru bol u prsima koja se širi prema ruci i čeljusti.
Prema liječnicima, imate 15 sekundi da sami sebi pomognete prije nego što izgubite svijest

Ponekad simptomi počinju polako i traju duži vremenski period, što znači da imate vremena da stignete do najbliže bolnice ili nazovete pomoć. Međutim, nemojte riskirati već provedite sljedeći postupak.

Kašljite konstantno i snažno. Udahnite duboko prije svakog kašlja. Kašalj mora biti dubok i produžen.
Duboko udahnite i teško kašljite na svake 2 sekunde, dok pomoć ne stigne ili srce ne počne raditi pravilno.

Duboko disanje dovodi kisik u pluća i pokreti tijela tijekom kašljanja stežu srce i održavaju cirkulaciju krvi. Krvni tlak ponovno uspostavlja normalan ritam.

U međuvremenu, nazovite pomoć vaših susjeda telefonskim pozivom. Nemojte prestati s kašljanjem dok vam se netko ne javi na telefon – to će vam spasiti život!

Prema liječnicima, ljudi koji prakticiraju ovu metodu, uspješno stignu u bolnicu i sačekaju pomoc koja je potrebna.

Ova metoda nije znanstveno dokazan, ali doktori ovo savjetuju kada primijetite prve simptome srčanog udara.

Najbolje je potražiti liječničku pomoć, jer se ne zna da li je pacijent u stanju kašlje onoliko duboko koliko je neophodno da ponovo uspostavi normalan ritam srca, a da ne izgubi svijest.

U svakom slučaju, dobro je se upoznati se s ovom metodom!
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 

 
(vestinet.rs,youtube.com/uredio i preveo:nsp)