U Hrvatskoj smo vidjeli brojne slične primjere, samo što je etiketa ‘teoretičara zavjere’ promijenjena s ‘veleizdajnikom’ i sličnim kovanicama

Baš kao što kaže najpoznatiji banalni servis na planeti – Wikipedia – ‘Teorija zavjere je špekulacija ili hipoteza u kojoj tumač pretpostavlja kako dvije ili više osoba iza zatvorenih vrata kuju zavjeru koja ima utjecaj na osobe koje s istom nisu upoznate, a ta urota je ili protuzakonita ili štetna.’

Mnogi je uspoređuju s paranojom i kao ključni argument navode da velike igrače goni interes koji nije suprotstavljen dobrobiti naroda, te je teorija slučajnog slijeda događanja često zapravo i korisna za mase.

Iako brojni dokazi govore suprotno, teorija zavjere ostaje teorija najčešće zbog ‘službenih izvješća’ koja eksplicitno ne potvrđuju navode teoretičara.

Tako Nixon nije priznavao Watergate, NSA je diskvalificirala Snowdena dok su brojni hrvatski novinari smatrani ‘redikulima’ zbog istraživanja Sanadera i njegovih tadašnjih suradnika. Nećemo ići u dubinu same ‘teorije zavjere’ već ćemo se pozabaviti teoretičarima zavjere, koji najčešće sežu u istraživačko novinarstvo, te političkim napadima.

Možemo se tako prisjetiti govora Davida Camerona iz 2014. godine u kojem je ‘nenasilne ekstremiste poput grupacije ‘Istina o 9/11′ ili teoretičare zavjere’ proglasio ‘podjednako opasnima s ISIL-ovim teroristima’. Kako je tada u jeku bila istraga o pedofilskim prstenima BBC-Westminster-Buckingham koje je razotkrio bivši BBC-ev novinar David Icke još davne 1998. (što je smatrano ‘suludom teorijom zavjere’ no Icke se unatoč nabrajanju imena i situacija nikada nije suočio s tužbama), ovo je predstavljalo enorman pritisak na novinarsku profesiju, a brojni poznati novinari odlučili su se distancirati od slučaja zbog straha od etikete i agresije.

Nekidan se Cameron do kraja odlučio obračunati s Ickeom koji mu očigledno predstavlja ‘trn u oku’. Tijekom govora o ‘Brexitu’ iliti potencijalnom izlasku Velike Britanije van EU, Cameron se osvrnuo na svog starog poznanika. ‘Naravno, možete reći da je u pitanju neka velika zavjera, nešto u stilu Davida Ickea… No to je besmislica’, rekao je Cameron na što se zaključilo da političari ne bi radili nešto što je protiv interesa vlastitog naroda.

S druge strane Atlantika glavna tema svih novinara i političara je Donald Trump. Čovjek kojeg se odrekla vlastita stranka, a niti u medijima ne kotira najbolje – savezništvo je pronašao upravo kod etiketiranog teoretičara zavjere, Alex Jonesa.

U jednom od intervjua s kojim je njegovom alternativnom portalu ‘Infowars’ prilično digao popularnost, Trump je obećao da će ukoliko on pobjedi upravo ovakav tip novinarstva dobiti jednu novu dimenziju. Jones je poznat po istraživanju okultnih rituala elite, brojnim videima vezanim upravo uz 9/11, a u posljednje vrijeme odlučio se za nenadanu podršku upravo diskvalificiranom Trumpu.

Clintonica, isto tako poznata po brojnim sumnjivim radnjama i ratnoj praksi koja koketira s ‘ratnim zločinom’ (za koji se američke trupe ne može procesuirati) – uživa naklonost upravo tih istih novinara koji su u potpunosti zaboravili na istraživački sektor, osim ako u pitanju nije Donald Trump.

U Hrvatskoj smo vidjeli brojne slične primjere, samo što je etiketa ‘teoretičara zavjere’ promijenjena s ‘veleizdajnikom’ i sličnim kovanicama. Kako vješto pratimo svjetske trendove, ne bi čudilo da uskoro počnemo s Cameronovom praksom prokazivanja. Ickea se sustavno diskvalificira s ‘gmazovskom teorijom’, Jones je pak na piku zbog ‘False Flag 9/11′, europski novinari ismijavani su zbog bilo kakve teorije o pariškim napadima i imigrantima, u Australiji Max Igan ima problema zbog uočavanja totalitarističkih zakona, u Rusiji novinari nestaju zbog pisanja o Rothschild – Putin hobotnici…
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(blog.vecernji.hr/uredio:NSP)

Ako je Antarktik doista bio dalje na sjeveru nego što je sada i ako nije bio pokriven ledom do prije 6.000 godina prije Krista, tko je onda živio u to vrijeme da je mogao to zabilježiti na karti, prije svih poznatih civilizacija?

I tko je to mogao učiniti dugo prije izmišljanja morskog kronometra u 18. stoljeću, koji je konačno riješio problem točnog praćenja zemljopisnih dužina na visokim morima?

Ako konvencionalno znanje o povijesti ljudske rase točno, ljudska civilizacija nije dovoljno stara, niti je bila dovoljno napredna, da bi joj se pripisala mnoga misteriozna monolitska i arheološka nalazišta diljem svijeta.

Mjesta kao Gobekli Tepe u Turskoj, bosanske piramide i Adamov kalendar u južnoj Africi postavljaju isto pitanje: ako ljudska civilizacija navodno nije dovoljno stara da napravi ova mjesta, tko je onda, ili što, imao kapacitet da napravi toliko detaljnih građevina diljem svijeta?

Jasno je da je naše razumijevanje povijesti nepotpuno i da postoji mnogo uvjerljivih dokaza koji ukazuju da su na Zemlji postojale inteligentne i civilizirane kulture dugo prije nego što su se ljudske kulture pojavile na Bliskom istoku oko 4.000 godina prije Krista.

Karta admirala Piri Reisa iz 1513. godine je dio pojavljivanja kompletnije priče o našoj povijesti, koja naveliko izaziva rašireno shvaćanje.

Pravljenje mapa je složen i civiliziran zadatak, a smatra se da se prvi put pojavilo 1.000 godina prije nove ere s babilonskim glinenim pločama. Antarktik je službeno prvi put uočen na ruskoj ekspediciji 1820. godine i u potpunosti je prekriven ledenom površinom za koju se smatra da se formirala prije oko 34-45 milijuna godina.

Iz tog razloga, Antarktik se nije mogao pojaviti na karti prije 1820. godine, a sve mape koje sadrže Antarktik trebalo bi imati naznačene ledene polove koji su stari nekoliko milijuna godina.

Karta svijeta koju je napravio otomanski kartograf i vojni admiral Piri Reis, izaziva izvjesne sumnje o tome što zaista znamo o drevnoj civilizaciji.

Karta Piri Reisa, koja se fokusira na zapadnu Afriku, istočnu obalu Južne Amerike i sjevernu obalu Antarktika, sadrži detalje obale za koju mnogi povjesničari i geolozi smatraju da je Zemlja kraljice Mod, tj. Antarktik.

Nevjerojatno, na ovoj karti ledeni kontinent nije prekriven ledenom površinom, već gustom vegetacijom.

Kako mapa iz 1513. godine može sadržavati kontinent koji je otkriven tek 1820. godine? I ako su kontinent otkrile civilizacije koje su se pojavile 4.000 godina prije nove ere, zašto nema ledenih površina na karti?

Paradoksi na ovoj karti nisu imali većeg značaja dok Charles Hepgud, profesor povijesti iz New Hampshirea u SAD nije rekao da informacije se na karti Piri Reisa podržava drugačiji pogled na geologiju i drevnu povijest.

Hepgud je vjerovao da je mapa potvrdila njegovu svjetsku geološku teoriju, koja objašnjava kako su veliki dijelovi Antarktika mogli biti bez leda do oko 4.000 godina prije Krista.

Hepgudova prezentacija je toliko uvjerljiva da je čak i čuveni teoretski fizičar i filozof Albert Einstein napisao podržavajući komentar za Hepgudovu knjigu iz 1953. godine:

“Njegova ideja je originalna, puna razumljivost i – ako se dokaže – od velike važnosti svemu što je vezano za povijest površine Zemlje” – Albert Einstein.

Mapa bez sumnje nije prijevara, jer je potvrđeno autentična, ali informacije na karti su za provjeru. Sam Piri Reis napominje da je mapa nacrtana prema informacijama sa starijih mapa, grafika i zapisa, od kojih su mnoge, kako Hepgud kaže, kopirane i prepisivane iznova još od prije uništenja Aleksandrijske biblioteke u Egiptu, koje je izbrisalo veliku količinu literature i kulturnog znanja.

Hipoteza otvara vrata mogućnosti da je neka zaboravljena drevna civilizacija imala kapacitet da putuje do Antarktika, obilježavajući zemlju s tehnologijom za pravljenje mapa, nekad prije nego što su se ledne površine formirale. To je značajno razilaženje s našim trenutnim shvaćanjem povijesti.

Odsustvo ledenih površina na karti Piri Reisa je u najmanju ruku čudno, a 1960. godine Hepgud je iznio svoje teorije zrakoplovstvu SAD. Hepgud je pitao, između ostalog, da li je oblik kontinenta, kako je prikazan na reisovoj karti, sličan obliku kontinenta pod ledom, kao što je otkrilo nedavno testiranje zrakoplovstva o seizmičkim podacima kontinenta. Odgovor je bio zapanjujuć:

“… Geografski detalji prikazani u donjem dijelu karte nevjerojatno se dobro slažu sa seizmičkim profilom koji je napravila švedsko-britanska antarktička ekspedicija 1949. godine.”

To znači da je obala mapirana prije nego što je postala prekrivena ledenom površinom!

Ledena površina u ovoj regiji je sada debela oko 1,5 kilometar.

Nemamo pojma kako bi se podaci na ovoj karti mogli uklopiti sa pretpostavljenim stanjem zemljopisnog znanja u 1513. godini.

Harold Z. Olmayer, Potpukovnik, zapovjednik USAF:

Ako Hepgudova teorija vrijedi, kao što je Einstein vjerovao, onda je postojao period vremena od oko 13.000-te godine p.n.e. do 6.000-te godine p.n.e. kada je Antarktik bio bliži ekvatoru, te je tamo vladala relativno tropska klima, kao u dijelovima Južne Amerike.

Ovo je uzrokovano iznenadnom promjenom čitave Zemljine litosfere, teoretizirao je on, s istovremenim pomicanjem svih kontinenata na njihovu trenutnu poziciju što je mnogo drugačije shvaćanje nego široko prihvaćeno objašnjenje o teoriji tektonskih ploča.

Ako je Antarktik doista bio dalje na sjeveru nego što je sada i ako nije bio pokriven ledom do prije 6.000 godina prije Krista, tko je onda živio u to vrijeme da je mogao to zabilježiti na karti, prije svih poznatih civilizacija?

I tko je to mogao učiniti dugo prije izmišljanja morskog kronometra u 18. stoljeću, koji je konačno riješio problem točnog praćenja zemljopisnih dužina na visokim morima?

Da li je Zemlja već bila mapirana 4.000 godina p.n.e. od strane civilizacije koja je zaboravljena, kao što analiza Reisove karte i teorija Charlesa Hepguda tvrde?
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(vestinet.rs,youtube/uredio:nsp)

Iako je znanost posljednjih desetljeća napredovala velikom brzinom i razjasnila mnoge nepoznanice života, neke ostaju potpuna misterija

Predstavljamo vam nekoliko problema na koje znanstvenici još nemaju odgovor:

Zašto se krave dok pasu uvijek okreću sjeveru ili jugu?

Znanstvenici su pregledali tisuće fotografija krava koje pasu dobivenih putem Google Earth satelita i otkrili da ove životinje uvijek stoje duž Zemljinih magnetskih polova okrenute sjeveru ili jugu. Međutim, nitko nema odgovor na pitanje zašto je to tako.

Iako je od ranije poznato da neke životinje imaju takozvani unutarnji kompas, ovo je prvi put da je detektiran kod krupnijih sisavaca.

Zašto su se neki sisavci vratili u vodu?

Kopneni oblici života evoluirali su iz vodenih i dobili udove pogodne za kretanje tlom. Međutim, zašto su neki od njih, poput dalekih predaka kitova i tuljana, odlučili se vratiti u more?

Jedno je sigurno: mnogo je teže da se kopnene životinje nastane u moru, nego obrnuto, budući da kretanje kroz vodu zahtijeva mnogo više energije. Upravo zato znanstvenike muči to pitanje.

Također, morski sisavci su razvili učinkovitiju metodu navigacije repom, što dovodi do pitanja zašto su se uopće i pokušavali nastaniti na kopnu?

Alkaloidi u biljkama

Znanstvenici još ne znaju zašto biljke sadrže alkaloide. Inače, tih tvari od kojih je najpoznatiji morfij, ima oko 7.000 vrsta i mogu izazvati razne reakcije organizma nakon konzumacije.

U slučaju maka, koji sadrži morfij, znanstvenici smatraju da služi za odvraćanje grabežljivaca, ali kako taj analgetik može pomoći u zaštiti biljke, nikome nije jasno.

Zašto se cvijeće nalazi svuda?

Cvjetnice formiraju klasu biljaka poznatih kao angiosperme koje se nalaze posvuda. Ono što je interesantno je to da ih je nekada davno bilo daleko manje. Cvjetnice su preuzele druge tipove biljaka u kratkom razdoblju prije oko 400 milijuna godina, a danas čine 90 posto svih biljnih vrsta na Zemlji.

Taj problem toliko je mučio Charles Darwina da ga je nazvao “abominalnom misterijom”.

Zašto je biodiverzitet najveći u blizini ekvatora?

Kako se od hladnijih dijelova planete približavate ekvatoru, primijetit ćete sve više biljnih i životinjskih vrsta. To je prvi uočio pruski istraživač Alexander von Humboldt prije oko 200 godina, ali nije našao odgovor na to pitanje.

Znanstvenici ni danas nemaju jednoglasan zaključak o tome, iako je predloženo tridesetak hipoteza.

Paradoks fitoplanktona

Fitoplanktoni pripadaju klasi organizama koji naseljavaju mora i oceane i uključuju brojne podvrste. Ove biljke koje plove razvile su se u tako mnogo različitih oblika, da znanstvenicima nije jasno kako su uspjele preživjeti budući da su resursi vrlo ograničeni. Ipak, fitoplanktoni su i dalje tu.

Problem nije ograničen samo na njih, nego i na brojne druge organizme koji žive od ograničenih količina nutrijenata u morskoj vodi. Fenomen se naziva paradoksom obogaćenja, budući da se očekuje da u područjima bogatijim nutijent dolazi do većeg diverziteta.

Kako argentinski mravi održavaju koloniju diljem kontinenata

Argentinski mravi izgledaju kao sasvim obični kukci. Međutim, oni su vjerojatno jedina vrsta izuzev ljudi koja je uspjela kolonizirati tri kontinenta. Sve tri super-kolonije ovih mrava u Europi, Južnoj Americi i Aziji sastoje se od mrava koji imaju iste genetske osobine i u suštini su ista mravlja populcija.

Inače, oni odlično prepoznaju pripadnike svoje vrste, ali su agresivni prema drugim. Njihov genetski kod nije se mijenjao tisućama godina, što je neobično, budući da organizmi izvan svoje postojbine obično brzo evoluiraju.

Misteriozni ljudski predak

Podrijetlo modernih ljudi detaljno je proučavano posljednjih godina, pa imamo mnogo novih saznanja o našim precima. Međutim, sve što smo naučili došlo je pod znak pitanja nakon što su otkriveni tragovi DNK sasvim drugačiji od onih s kojima su stručnjaci do sada imali dodira. DNK je pronađen u ostacima Denisovana, hominida bliskih neandertalcima.

Iako se i o denisovanima zna relativno malo, barem imamo predodžbu odakle su potekli i gdje su se naseljavali. Međutim, o vrsti koja je s njima živjela i križala se prije 30.000 godina nemamo nikakvu predodžbu.

Životinje koje žive bez kisika

Gotovo svim organizmima na Zemlji potreban je kisik u nekom obliku. Zato su se znanstvenici iznenadili kada su pronašli životinje u dubinama Sredozemnog mora kojima taj plin uopće nije potreban.

Riječ je o klasi sićušnih životinja za koje znanstvenici smatraju da su evoluirale tako da žive od soli.

Ranije nije bila poznata ni jedna klasa višestaničnih stvorenja koja može preživjeti bez kisika, pa ne znamo ništa o njihovoj evolucijskoj prošlosti.

Seksualna reprodukcija

Osim nekih mikroba i biljaka gotovo sva živa bića na svijetu razmnožavaju se seksualnim putem. To uzimamo zdravo za gotovo, pa i ne uviđamo kolika je to evolucijska anomalija.

Polovica od svake vrste – mužjaci – nisu u stanju dati potomstvo, a koriste iste količine resursa u okruženju. Zašto je onda uloženo toliko truda u razvoj mehanizma, koji očito ima svoje nedostatke?

Mnoge prednost daju teoriji da seks smanjuje šansu za razvoj štetnih mutacija, ali to vjerojatno nije slučaj.

Kada su znanstvenici proučavali 700 gena različitih organizama, otkrili su čak 0,5 štetnih mutacija po generaciji. Dakle, ta vrsta argumenta nije dovoljna da opravda seksualnu reprodukciju. Seks je i dalje nešto što znanstvenici ne razumiju u potpunosti.
 
(webtribune.rs/uredio:nsp)

Ruski znanstvenik A.I. Oparin i britanski znanstvenik J.B.S. Haldane su 1920 – tih godina iznijeli su teoriju da su munje u primitivnoj atmosferi mogle proizvesti kemijske građevne blokove života.

Darwin je razmišljao da je život mogao početi u “nekoj toploj maloj bari”. Slično tome, Oparin i Haldane su postavili hipotezu da su se kemikalije proizvedene u atmosferi rastvarale u prvobitnim morima formirajući “toplu razvodnjenu juhu” iz koje su proizašle prve žive stanice.

Oparin-Haldane hipoteza je zaokupila maštu mnogih znanstvenika i tako postala “ono što znanstvenici misle” o prvim koracima u postanku života. Ali je ostala kao netestirana hipoteza sve do ranih 1950 – tih kada su američki postdiplomac Stanley Miller i njegov mentor Harold Urey proizveli neke od kemijskih građevnih blokova života ubacujući električnu iskru u mješavinu plinova za koju su smatrali da je simulirala Zemljinu primitivnu atmosferu.

Godine 1953, Miller-Ureyin eksperiment je stvorio ogromno uzbuđenje u znanstvenoj zajednici i uskoro je našao svoj put u skoro svaki srednjoškolski i fakultetski udžbenik biologije kao dokaz da su znanstvenici demonstrirali prvi korak u nastanku života – bez Boga.

Millerov eksperiment je još uvijek istaknuto prikazan u udžbenicima, časopisima i televizijskim dokumentarnim filmovima, kao ikona evolucije. Pa ipak, više od desetljeća većina kemičara je bila uvjerena da eksperiment nije uspio simulirati uvjete na ranoj Zemlji i da tako ima malo ili nimalo veze s porijeklom života. Evo zašto.

Oparin-Haldaneov scenarij

Prvi korak u Oparin-Haldaneovom scenariju proizvodnje životnih kemijskih gradivnih blokova uz pomoć munja presudno ovisi od sastava atmosfere. Zemljina sadašnja atmosfera sadrži oko 21% kisika. Skloni smo misliti da je atmosfera bogata kisikom bitna za život, jer bismo umrli bez nje. Pa ipak, što je paradoksalno, životni gradivni blokovi se ne bi mogli formirati u takvoj atmosferi.

Nije iznenađujuće da je isti kisik koji je bitan za disanje često fatalan za organsku sintezu. Električna iskra u zatvorenoj posudi s močvarnim plinom (metanom) može proizvesti neke interesantne organske molekule, ali ako je prisutna samo mala količina kisika iskra će proizvesti eksploziju.

Pošto slobodan kisik može uništiti mnogo organskih molekula, kemičari često moraju uklanjati kisik i koriste zatvorene posude gdje sintetiziraju i čuvaju organske kemikalije u laboratoriju. Ali prije postanka života, kada nije bilo ni kemičara ni laboratorija, kemijski gradivni blokovi života su se mogli formirati samo u prirodnoj sredini koja nije imala kisik.

Prema Oparin i Haldaneu, ta sredina je bila Zemljina primitivna atmosfera. Zemljina sadašnja atmosfera je jako oksidirajuća. Oparin i Haldane su pretpostavili njenu suštu suprotnost – jako reducirajući atmosferu bogatu vodikom.

U to vrijeme, činilo se razumljivim pretpostaviti jako reducirajući atmosferu. Znanstvenici su vjerovali da je Zemlja izvorno formirana zgušnjavanjem međuzvjezdane prašine i plina, pa je bilo razumno pretpostaviti da je prvobitna atmosfera ličila na međuzvjezdane plinove koji se sastoje prvenstveno od vodika.

Godine 1952., dobitnik Nobelove nagrade, kemičar Harold Urey, zaključio je da se rana atmosfera sastojala prvenstveno od vodika, metana, amonijaka i vodene pare – baš kao što su Oparin i Haldane pretpostavili.

Ureyov postdiplomac na Chicago Sveučilištu, Stanley Miller, riješio je da eksperimentalno testira Oparin-Haldaneovu hipotezu. Miller je sastavio zatvorenu staklenu aparaturu u Ureyevom laboratoriju, ispumpao zrak i zamijenio ga metanom, amonijakom, vodikom i vodom.

(Da nije uklonio zrak, njegov sljedeći korak je mogao da mu bude i posljednji.) Onda je zagrijavao vodu i pustio da plinovi prelaze preko visoko voltažnih električnih iskri da bi stimulirao munje.

“Do kraja tjedna”, izjavio je Miller, voda “je bila tamno crvena i mutna”. Uzeo je dio za kemijsku analizu i identificirao nekoliko organskih spojeva. Među njima su bili i glicin i alanin, dvije najjednostavnije aminokiseline nađene u proteinima. Ipak, većina produkata reakcije su bili prosti organski spojevi koja se ne javljaju u živim organizmima.

Godine 1977, istraživači porijekla života Sidney Fox i Klaus Dous objavili su da je važniji razlog zašto je za Zemljinu primitivnu atmosferu “rasprostranjeno vjerovanje da u svojim ranijim fazama nije sadržavala značajnije količine kisika” te da “eksperimenti pokazuju da bi kemijska evolucija, kakva se opisuje sadašnjim modelima, bila uvelike spriječena kisikom “.

James C.G. Walker je također pisao da je “najjači dokaz” za sastav primitivne atmosfere “osiguran uvjetima za nastanak života. Redukcijska atmosfera je potrebna “.

Sudionici konferencije o podrijetlu života iz 1982. godine (od kojih je jedan bio Stanley Miller) složili su se da nije moglo biti slobodnog kisika u ranoj atmosferi “zato što su reducirajući uvjeti potrebni za sintezu organskih spojeva neophodnih za razvoj života”. Iste godine, britanski geolozi Harry Clemmey i Nick Badham pisali su da pokazuju dokaze da je “od najranijih vremena datiranih stijena, Zemlja imala atmosferu s kisikom”. Clemmey i Badham su izjavili da je obična “dogma” tvrditi da je Zemljinoj ranoj atmosferi nedostajao kisik.

Ali, geološki i biokemijski dokazi više nisu bili važni, zato što su izvjesni utjecajni znanstvenici odlučili da je Millerov eksperiment pokazao prvi korak u nastanku života, i oni su objavili da primitivnoj atmosferi mora da je nedostajao kisik. Clemmey i Badham su bili u pravu. Dogma je zauzela mjesto empirijske znanosti.

Sa znanstvene perspektive, ova dogma stavlja kola ispred konja.

Izdanje časopisa National Geographic iz ožujka 1998. godine prikazuje fotografiju Millera kako stoji pored svoje eksperimentalne opreme. Članak časopisa National Geographic objašnjava: “Mnogi znanstvenici sada misle da je rana atmosfera bila drugačija nego što je Miller prvo pretpostavio.”

Ali, slika vrijedi tisuću riječi – naročito kada njen naslov obmanjuje, a istina je zakopana duboko u članku. Čak je i pažljiv čitatelj ostavljen pod dojmom kako je lako bilo životu nastati na ranoj Zemlji.

Očito je da se danas široj populaciji promovira, a studentima biologije predaje mitologija umjesto znanosti.

DODATNO ČITANJE, knjiga:

HARUN YAHYA – Podvala Teorije Evolucije

 

 
NoviSvjetskiPoredak.com