Bankarske krize u medijskim izvještajima najčešće se prikazuju kao nešto nepredvidivo i neočekivano. Stvara se dojam da su neočekivani ekonomski šokovi glavni krivac za destabilizaciju financijskih sustava koji u normalnim okolnostima funkcioniraju sasvim glatko

Ljudi obično krive politiku za ishode koji im se ne sviđaju i to s vrlo dobrim razlogom. No, u analizi bankarskih kriza ne primjenjuju istu pristup. S problematičnošću takvog načina promišljanja bankarskih kriza suočavaju nas Charles W. Calomiris i Stephen H. Haber u izvanrednoj knjizi Fragile by Design: The Political Origins of Banking Crises and Scarce Credit.

Baš kao i kultna knjiga Acemoglua i Robinsona Why Nations Fail?, Fragile by Design rezultat je suradnje politologa i ekonomista. Charles W. Calomiris je profesor financija na Columbia Business School dok je Stephen H. Haber politolog sa Sveučilišta Stanford.

Samo šest stabilnih zemalja

Sam naslov sugerira centralno pitanje knjige, koja se proteže na voluminoznih 500 stranica: Ukoliko je stabilan i efikasan bankarski sustav toliko dobar i važan za ekonomski rast, zašto toliko rijetko viđamo takav tip bankarskih sustava? Autori se oslanjaju na podatke MMF-a te na podatke o omjeru bankovnih kredita u odnosu na BDP iz World Bank Financial Structure Database. Haber i Calomiris uzimaju podatke za zemlje koje: postoji barem 14 observacija o omjeru bankovnih kredita i BDP-a u periodu od 1990. – 2010.; imaju više od 250.000 stanovnika i nemaju iskustvo komunističkih režima.

Ukupno 117 zemalja zadovoljilo je ove uvjete. Kada govore o bankarski krizama autori misle isključivo na krize sustava od 1970. – 2010., a ne na situacije povezane s propašću pojedinačnih banaka. S druge strane, efikasan bankarski sustav s izdašnom ponudom kredita definiraju kao onaj čiji omjer bankovnih kredita i BDP-a iznosi jednu standardnu devijaciju iznad prosjeka za 117 zemalja, a to je udio bankovnih kredita u BDP-u od 83%.

Uparivanjem prethodno navedenih definicija i pomnom analizom podataka dolaze do iznenađujućih podataka da je samo šest zemalja imalo stabilan i efikasan bankarski sustav u tome periodu. To su: Australija, Kanada, Novi Zeland, Singapur, Hong Kong i Malta. O detaljnijim faktorima uspjeha tih zemalja bit će riječi nešto kasnije, no prije toga iznimno je važno objasniti temeljni problem sukoba interesa u suvremenom bankarstvu. Upravo objašnjenja na tom tragu omogućavaju sastavljanje teške slagalice o razlikovanju uspješnih od manje uspješnih bankarskih sustava.

Tri sukoba interesa

Ključan problem stabilnog bankovnog sustava predstavlja institucionalno rješenje tri temeljna sukoba interesa. Prvi je da vlade nadziru i reguliraju banke a u isto se vrijeme oslanjaju na njih kao izvor financija. Drugo, vlade osiguravaju zakonsko pridržavanje obveza preuzetih iz ugovora o kreditu radi poticanja financijske discipline dužnika. Ipak, vlade u demokratskim sustavima ovise o političkoj podršci samih dužnika. Treće, u slučaju bankrota banke, vlade su zadužene za alokaciju gubitaka na različite grupe zainteresiranih dionika. Istovremeno, vlade ovise o političkoj podršci depozitara kao najbrojnije skupine vjerovnika.

Sustav vlasničkih prava rezultat je političkih dogovora te ima enorman utjecaj na stupanj efikasnosti rješavanja spomenutih sukoba interesa. Politički dogovori reguliraju koji će zakoni biti doneseni, koja skupina aktera ima dozvolu za sklapanje ugovora s drugim akterima, kakvog karaktera će biti ugovori i koju će svrhu ispunjavati. Dogovori će uvijek biti vođeni primarno logikom politike, a ne logikom efikasnosti.

Igra bankovnih pogodbi

Iako se radi o nečemu što bi trebalo zvučati zdravorazumski, ipak je mnogima to teško shvatiti. Kompleksna tehnička pravila koja definiraju bankarske sustave nisu proizvod robota programiranih da stvore socijalno blagostanje, već rezultat političkog procesa koji sadrži borbu za moć. Haber i Calomiris taj proces nazivaju ‘igrom bankovnih pogodbi’. Sudionici tog procesa, poput vlade, bankara, dioničara, dužnika, depozitara i poreznih obveznika, imaju u dizajnu bankovnog sustava specifične interese. Koalicije određuju: tko će imati mogućnost pružanja financijskih usluga (veličina i konkurentnost bankarskog sektora), kakva će biti kvaliteta i kvantiteta kreditnih tokova, koje će biti dopuštene aktivnosti banaka i kako će se alocirati gubici u slučaju kraha banaka.

Sustavne bankarske krize se događaju uz dvije pretpostavke. Prvo, banke postaju izložene sve većoj akumulaciji rizika u njihovim bilancama. Drugo, ne postoji adekvatna razina kapitala koja bi omogućila apsorpciju gubitaka iz rizičnih zajmova. Istovremeno, ova dva preduvjeta rezultat su političke pogodbe različitih dionika. Esenciju pogodbe čini stvaranje i dijeljenje renti te je neminovno da će ona prije ili kasnije dovesti do krize pod utjecajem srozavanja kreditnih standarda. Odgovor na pitanje kako je moguć nastanak takvog aranžmana treba tražiti u kompliciranoj i netransparentnoj prirodi pogodbe koja uključuje stvaranje neprincipijelne koalicije. U nekim zemljama priroda političkih institucija i koalicija interesa koja proizlazi iz njih rezultira stvaranjem regulatornog okruženja koje poboljšava tržišne ishode. Nasuprot tome, u drugim zemljama disfunkcionalne političke institucije primarno služe specijalnim interesima, često sa katastrofalnim posljedicama po ostatak društva.

Dakle, karakter partnerstva oblikuju institucije koje određuju distribuciju političke moći unutar političkog sustava i to je tema sljedećeg odlomka.

Bankarski sustavi u autokracijama

Prema Calomirisovoj i Haberovoj analizi nije moguće stvoriti bankarski sustav bez partnerstva vlade i bankara. Pri tome su detaljno objašnjeni potencijalni sukobi interesa. Svaka vlada uvjetuje izdavanje bankovne licence poštivanjem određenih obveza poput: plaćanja poreza na dobit ili kapital, zahtjeva da banke drže odgovarajuću količinu fiat novca ili vladinih obveznica te poštuju važeće propise. Zauzvrat, bankari dobivaju set privilegija poput stvaranja kreditnog novca, prava da drže vladine depozite te najvažnije, ograničenu odgovornost za dioničare. Navedena obilježja podjednako prožimaju bankarske sustave u demokracijama i autokracijama. Ključna razlika između uspješnih i manje uspješnih bankarskih sustava sastoji se u kvaliteti i karakteru političkih institucija koje smanjuju ili pojačavaju sukob interesa na relaciji vlada – banke.

Haber i Calomiris to objašnjavaju usporedbom bankarskih sustava u različitim tipovima autokracija i demokracija. Naravno, ne postoji jednostavna distribucija strukture bankarskih sustava koja bi korespondirala ovakvoj podjeli političkih sustava. Nasuprot tome, svaki politički sustav podrazumijeva postojanje specifične koalicije interesa te iz toga proizlazi niz permutacija.

Prvo, u slučaju autokratskog sustava s apsolutnom koncentracijom moći nije moguće sklopiti bilo kakav oblik partnerstva između autokrata i bankara koje bi imalo natruhu kredibiliteta. U tom slučaju nema bankarskog sustava i zemlja se nalazi u zamci siromaštva.

Drugi slučaj autokratskih sustava, poput Meksika od 1930. – 2000., ilustrira uspostavu mreže za stvaranje i alokaciju financijskih renti između vlade i bankara. Rizik eksproprijacije bankara je manji, u odnosu na sustav s apsolutnom koncentracijom moći. No, zbog toga što je to ipak moguće, bankarima se mora omogućiti visok povrat na uloženo putem bankarskog oligopola. Ponuda kredita u tim sustavima je nedovoljna za potrebe rastuće ekonomije i primarno se alocira političkim saveznicima autokrata. Ovakav ekvilibrij podložan je periodičkim šokovima, ali rezultira stabilnom državom.

Treće, slabije centralizirani autokratski sustavi, poput Brazila od 1945. do demokratizacije koncem 1980-ih, suočeni su s izazovom centralizacije političke moći nasuprot brojnih lokalnih oligarhija. Izgradnja jake i centralizirane države zahtjeva financijske resurse koje je potrebno namaknuti oporezivanjem. No, ukoliko je to nemoguće izvesti zbog postojanja lokalnih oligarhija, a koje opet nisu toliko moćne da bi mogle biti veto-igrač u pitanju licenciranja banaka na nacionalnoj razini, tada dolazi do financiranja države oslanjanjem na inflacijski porez, kojega dijeli politička elita na centralnoj razini i bankari s njome u koaliciji. Nakon Drugog svjetskog rata brazilske političke i financijske elite u mnogim su godinama imale zaradu od inflacijskog poreza na razini od 8% BDP-a. To je rezultiralo povlačenjem depozita iz banaka i dodatnim pokušajima još većeg inflacijskog oporezivanja sve manje baze depozita. Banke su odobravale sve manje kredita, a razina investicija se mogla održati isključivo visokim državnim investicijama, upitne kvalitete.

Zadnju podvrstu autokratskog sustava ilustrira Brazil od ostamostaljenja 1822. do stvaranja Republike 1930. U tom periodu u Brazilu nije bilo banaka s nacionalnom poveljom, bankarski sustav bio je fragmentiran, a to se manifestiralo slabom centralizicijom vlasti.

Sve autokratske sustave povezuje izostanak vladavine prava koja bi sputala politički motivirane kreditne plasmane. U takvom sustavu koalicija sastavljena od vlade, bankara i manjinskih dioničara najčešće ostvaruje korist nauštrb depozitara i poreznih obveznika. Nedostatak povjerenja depozitara rezultira manjim financijskim produbljivanjem. Bankarski insideri periodički izvlašćuju manjinske dioničare i depozitare, ponekad porezne obveznike, a u slučaju političke ugroženosti režima autokrat i njegovi saveznici izvlašćuju sve po redu.

Demokracije

Haber i Calomiris slijede politologa Williama Rikera, koji vidi dvije inačice demokracija, populističku i liberalnu. U slučaju liberalnih demokracija s jakim sustavom ‘kočnica i ravnoteža’ i postojanjem veto-točaka poput decentraliziranih političkih stranaka i bikameralne parlamentarne strukture, bankarski sustav je kompetitivan te osigurava stabilnu ponudu kredita. S druge strane, populističke demokracije imaju na dispoziciji dva načina redistribucije koju zahtijeva većina glasača. Prvi je transparentan i vidljiv u proračunskim stavkama kao u mnogim zemljama kontinentalne Europe. Drugi je daleko manje transparentan i stabilan te se u redistribuciji oslanja na banke.

Haber i Calomiris na temelju iscrpne komparacije demokratskih i autokratskih političkih sustava izvlače tri temeljna zaključka. Prvo, u demokratskim političkim sustavima rizik eksproprijacije bankara, manjinskih dioničara i depozitara je daleko manji nego u autokracijama. Logično je da autokrat ima veći manevarski prostor u odnosu na političare koje se može sankcionirati na izborima. Takav sustav onemogućava optimalnu i stabilnu ponudu kredita. U demokracijama je ponuda kredita veća, no ne nužno i stabilnija. Bankarski sustavi u demokracijama su otvoreniji konkurenciji i podložni manjoj količini političkih restrikcija.

Drugo, dužnici u demokracijama više nisu pasivni promatrači ‘igre bankovnih pogodbi’ kao što to imamo prilike primjetiti ovih dana i u Hrvatskoj. Dužnici mogu formirati koaliciju s pripadnicima političke elite koja će redistribuirati rente u bankarskom sustavu.

Treće, za razliku od autokracija, demokracije vrlo rijetko imaju problema s galopirajućom inflacijom. U većini demokratskih sustava građani su neskloni podržati kandidate koji se zalažu za inflacijski porez kada postoji daleko ‘bezbolnija’ varijanta, oporezivanje drugih skupina građana. No, nisu sve demokracije pogodne za uspostavu stabilnog bankarskog sustava, što pokazuje kontrast između SAD-a i Kanade.

Kontrast Kanade i SAD-a

Odličan primjer važnosti razlike u političkim institucijama, te njihovom utjecaju na mogućnost uspostave stabilnog i efikasnog bankarskog sustava, dolazi iz Sjeverne Amerike. Usprkos obostranoj pripadnosti anglosaksonskom svijetu i kulturološkoj sličnosti, putanja razvoja bankarskog sustava Kanade i SAD-a ne može biti različitija. U proteklih 180 godina SAD je imao nevjerojatnih 14 sustavnih bankarskih kriza dok kanadski bankarski sektor uopće nije bio uzdrman krizom većih razmjera. Ta je činjenica uistinu neobična, uzme li se u obzir da bi Kanada kao izvoznica sirovina trebala biti izložena većoj financijskoj volatilnosti. Gdje su korijeni te razlike?

Haber i Calomiris najveću razliku vide u tipu federalizma u SAD-u i Kanadi. U SAD-u su sve ovlasti koje nisu Ustavom dodijeljene federalnoj vladi u Washingtonu pripale saveznim državama. U Kanadi obratno: ovlasti koje eksplicitno ne pripadaju provincijama prelaze u domenu federalne vlade. Posljedica je to želje Velike Britanije da spriječi secesiju Kanade od britanske krune ustupanjem široke autonomije frankofonom stanovništvu. U slučaju Kanade došlo je do centralizacije politike licenciranja i reguliranja banaka, za razliku od SAD-a u kojemu je vrlo brzo nakon proglašenja neovisnosti došlo do stvaranja koalicije populističkih političara i bankara na lokalnoj razini. Licenciranje banaka se nije našlo u domeni federalne vlade. U slučaju Kanade došlo je do stvaranja banaka s nacionalnom poveljom što je značilo da su banke mogle slobodno osnivati svoje podružnice diljem Kanade. Na taj su način banke osigurale diverzifikaciju rizičnosti plasmana na daleko većem teritoriju uz korištenje mogućnosti transfera likvidnosti između podružnica u slučaju panične navale depozitara.

U čistoj suprotnosti s primjerom Kanade, koalicija populista i lokalnih bankara u SAD-u učinila je američki bankarski sustav od početka krhkim i osjetljivim na krize. Američki farmeri težili su stvaranju okruženja u kojemu će banke imati ograničenu mogućnost diverzifikacije kreditnog portfelja i usmjeriti kreditne plasmane prema njima. Naravno, to podrazumijeva protuuslugu pa su lokalni bankari dobili mogućnost monopola. U usporedbi s kanadskim bankarskim sustavom koji je od početka bio koncentriraniji i čiju strukturu se i danas može označiti kao kompetitivni oligopol, američki bankarski sustav nije postigao tu razinu kompeticije usprkos daleko većeg broja banaka. U prilog tezi ide i podatak da je kroz povijesti razlika između prosječne aktivne i pasivne kamatne stope u Kanadi bila manja nego u SAD, uz jednaku prosječne aktivnu kamatnu stopu. Osim toga, kanadski bankarski sustav povijesno je imao veću razinu profitabilnosti zbog korištenja ekonomije razmjera te se također pokazao kompetentniji u upravljanju rizicima. Neprincipijelna koalicija farmera i lokalnih bankara bila je zacementirana zabranom osnivanja podružnica banaka preko granica saveznih država, a ponekad je to vrijedilo i za grananje banaka unutar samih saveznih država.

Nakon 1960-ih spomenuta koalicija suočila se sa snažnim izazovima uzrokovanim nekolicinom trendova: tehnološke inovacije (bankomati i računala), premještanje stanovništva iz ruralnih u urbane sredine i rastuća inflacija koja je potaknula proces financijske disintermedijacije. Tehnološke inovacije omogućile su lakše prikupljanje informacija o klijentima na udaljenim lokacijama i time stvorile preduvjet za val okrupnjavanja banaka. U tom trenutku postalo je očito da dojučerašnja koalicija nije održiva, ali njezino nestajanje nije uvelo SAD u razdoblje financijske stabilnosti. Novonastali vakuum popunila je nova koalicija između urbanih aktivista i bankara. Više je elemenata u toj slagalici, ali Haber i Calomiris navode najvažnije.

Manipulacija društvenom odgovornošću

Community Reinvestment Act donesen je 1977. godine s ciljem veće fokusiranosti banaka na siromašne okruge u kojima postoje klijenti s potencijalno dobrim bonitetom. No, usprkos plemenitim namjerama uskoro je instrumentaliziran od udruga za promicanje kućevlasništva (npr. ACORN i Greenlining Institute). S druge strane nalazili su se bankari koji su željeli okrupniti svoje poslovne operacije i tražili su političke saveznike. Naime, svjedočenje udruga na temu ‘društvene odgovornosti’ imalo je važnu ulogu na FED-ovim sjednicama koje su odobravale spajanje banaka. Stoga su od 1992. do 2007. udrugama ili dužnicima identificiranima s njihove strane odobreni krediti od 850 milijardi.

Na to se nakalemila daleko najmoćnija interesna skupina zainteresirana za povećanje kreditnih plasmana dužnicima sa slabim bonitetom. Od 1992. administracija američkog predsjednika Billa Clintona vršila je ogroman pritisak na Fannie Mae i Freddie Mac u smjeru povećanja otkupa hipotekarnih kredita i njihove sekuritizacije. U komercijalnim je bankama došlo do snižavanja standarda procjene boniteta dužnika jer su hipotekarne kredite masovno otkupljivali kvazi-javni giganti, Fannie Mae i Freddie Mac. Clintonova administracija im je omogućavala da za razliku od komercijalnih banaka na svakih 100 dolara hipotekarnog kredita u svojoj bilanci imaju samo 2,5 dolara temeljnog kapitala umjesto 4 dolara (!).

Sve to pokazuje koliko su velik utjecaj u proliferaciji toksičnih zajmova imale disfunkcionalne političke institucije zajedno s Clintonovom politikom Trećeg puta. Američka epizoda globalne financijske krize pokazuje sva ograničenja redistribucije na netransparentan način, izvan proračunskih stavki. Suprotno američkom iskustvu, kanadske vlasti su kroz period od stoljeća i pol zadržale praksu redovite parlamentarne revizije bankovnih licenci i Banking Act-a. Od 1992. godine parlamentarna revizija koja se organizira svakih pet godina služi kao metoda ‘mrkve i batine’. Njezine primjena osigurava da visoka koncentracija kanadskog financijskog sustava ne ugrozi kompetitivnost i stabilnost. Primjeri ove dvije zemlje odlično demonstriraju ključnu ulogu političkih institucija u uspostavi distribucije političke moći u nekome društvu.

Uspješnije inačice demokracije

Vraćajući se na rezultate istraživanja prema kojima Australija, Kanada, Novi Zeland, Singapur, Hong Kong i Malta imaju stabilne bankarske sustave s izdašnom ponudom kredita, potrebno je dati određene odgovore. Potonje tri zemlje su gradovi-države ili mali otoci te je prema Haberu i Calomirisu njihov uspjeh uvjetovan izostankom heterogenih interesnih skupina. To čini politiku etabliranja i regulacije bankarskog sustava daleko jednostavnijom. Lakše usklađivanje preferencija proizvođača, bankara i političara te prisustvo vanjskih ugroza manifestira se u jednostavnijoj uspostavi dobro funkcionirajućeg bankarskog sustava. Prve tri zemlje su bivše britanske kolonije s jakom vladavinom prava, ali i ključnom razlikom u odnosu na druge zemlje s vladavinom prava. Ta razlika proizlazi iz postojanja veto-točaka koje sprječavaju nastajanje koalicije koju čine bankari i populistički političari u svrhu povećanja kreditnih plasmana, često na temelju ne-ekonomskih kriterija.

U liberalnoj koncepciji demokracije veto-točke čine prvenstveno bikameralni parlamenti i decentralizirane političke stranke. Ključna značajka bikameralnih parlamenata sastoji se u tome da manjini daje veću političku težinu u odnosu na njezinu brojnost. Neizabrani gornji domovi u Novom Zelandu i Kanadi predstavljaju odličan primjer. Premda australski Gornji dom nije imenovan nego demokratski izabran, Australija je kroz povijest uspjela izbjeći bankarske krize zahvaljujući regulaciji banaka na nacionalnoj razini čime je sprječavala formiranje koalicija bankara i populističkih političara na lokalnoj razini. Premiještanje politike licenciranja banaka i njihove regulacije izvan dometa homogenih i organiziranih koalicija dovodi do suzbijanja politički determinirane ponude kredita, politički uvjetovanog poboljšanja njihove otplate i u konačnici, njihovog oprosta svaljivanjem na leđa poreznih obveznika. To je osnovna pouka analize ove tri zemlje.

Zaključak

Stephen H. Haber i Charles W. Calomiris proveli su minucioznu studiju političkih i povijesnih silnica koje su odredile karakter bankarskih sustava u pet zemalja koje su detaljno proučavali: SAD, Kanada, Velika Britanija, Meksiko i Brazil. Autokratski politički sustavi definitivno zahtjevaju demokratizaciju i jačanje sustava vlasničkih prava, proces koji traje generacijama. Što je pak s demokracijama?

U demokracijama reforme bankarskog sustava zahtjevaju više od dobrih ideja i kratkih perioda s povoljnom političkom konstelacijom unutar kojih policy-poduzetnik može djelovati. Usprkos mnogim barijerama – poput namjerne dezinformacije javnosti od ukorijenjenih interesnih skupina, slabosti medijskog izvještavanja i kompleksne tematike od koje većina birača zazire – teškoće u stvaranju stabilnijeg i efikasnijeg bankarskog sustava ne bi trebale voditi cinizmu i beznađu. Policy-poduzetništvo u demokracijama može promiješati karte u špilu ‘igre bankovnih pogodbi’. Prema autorima početna točka bilo koje ambicioznije reforme obuhvaća identifikaciju nositelja političke moći i institucija koje im omogućavaju njezinu projekciju. Drugi korak uobličava potencijalne reformske dobitke onima koji su u poziciji veto-igrača. George Bernard Shaw jednom je rekao da se razuman čovjek prilagođava svijetu, a nerazuman čovjek uporno pokušava da svijet prilagodi sebi: o njemu ovisi progres. To vrijedi i kod reforme bankarskog sektora. Uloga reformatora sastoji se u upornom i tvrdoglavom održavanju dobrih ideja na životu te njihovom povezivanju s interesima dionika.
 
Iz knjige “Fragile by Design”
(banka.hr/uredio:nsp)

Općenito govoreći, posuđivanje novca ili dizanje kredita za kuću, obrazovanje ili možda čak i vozilo, može biti korisno. Ali postoje neke stvari za koje nikada ne bi trebalo posuđivati novac da bi ih se kupilo, piše Business Insider.

Upravljanje financijama može zahtijevati puno discipline. Treba naučiti čekati ili sniziti očekivanja, što će vam nesumnjivo uštedjeti novac, a vjerojatno i mnoge glavobolje na duge staze. Balkanske zemlje poput Hrvatske, Srbije, Bosne su nakon 20 godina osamostaljenja upale u brutalne dugove, kako na državnoj razini, tako i na osobnoj razini. Pojedinac se ne zna nositi sa kapitalizmom i upada u sve veće i veće dugove, živjeći time iznad svojih mogućnosti.

Nikada ne treba posuđivati novac za kupnju sljedećih stvari:

1. Brod

Zaduživanje za brod može značajno povećati iznos – pogotovo nakon što dodate troškove registracije, osiguranja, spremanja i porinuća broda.

Postoji mnogo opcija koje vas mogu odgovoriti od zaduživanja kako biste kupili brod. Ako vam čekanje dok ne skupite dovoljno novca za kupnju istoga ne zvuči dovoljno privlačno, onda radije kupite rabljeni brod, ili ga kupite zajedno s prijateljima, ili ga iznajmite. Iako vam se ove opcije ne čine uzbudljivima kao kad biste kupili novo plovilo, sigurno će vam uštedjeti dovoljno novca tijekom vremena, piše Business Insider.

2. Skupocjena vozila – buggyje, motocikle i druge velike igračke

Isto tako, buggyje, motocikle i druge velike igračke treba kupiti samo kad se jednom skupi dovoljno novca da ga se isplati odjednom. A prije toga dobro razmisliti koliko kupnja takvih stvari ima smisla.

3. Vjenčanje

Sve je češća pojava da se podiže kredit kako bi se platila ekstravagantna vjenčanja. Ako mislite o tome, međutim, najgori način da počnete svoj bračni život je uz planinu duga. No posljednje što vam treba je početak bračnog života s velikim dugom nad glavom. Pronađite kreativne načine za smanjenje troškova vašeg vjenčanja i radije iskoristite kredit za kupnju kuće. Dvadeset godina kasnije vjerojatno ćete biti zahvalni sami sebi što ste uložili u budućnost, a ne u show koji traje jednu večer.

4. Zaručnički prsten

Još gore od zaduživanja za vjenčanje je zaduživanje za zaručnički prsten! Ako će se vaša partnerica vjenčati za vas samo zbog toga što prsten košta 10.000 dolara, možda je bolje da razmislite je li ona prava djevojka za vas. Ljubav ne bi trebala imati naljepnicu s cijenom.

5. Odmor

Potreba da s obitelji uživate u ljetu može učiniti primamljivim podizanje kredita za taj ‘savršeni’ odmor. Međutim, to je vrlo loša financijska odluka. Umjesto zaduživanja za odmor ovog ljeta, radije počnite štedjeti za sljedeću godinu.

6. Namještaj ili kućanski aparati

Nažalost, postoji mnogo dućana koji nude financiranje za sve, od kauča do HDTV-a, perilica i sušilica. Iako zvuči primamljivo opremiti kuću ili stan u kratkom roku uz pomoć kredita, na kraju će vas to vjerojatno dovesti u lošiju financijsku situaciju.

7. Svjetsko nogometno prvenstvo u nogometu

Vidimo u medijima sve više reklama banaka koje nude kredite za pojedince koji nemaju novaca za odlazak na Svjetsko nogometno prvenstvo, sa kamatama od mizernih 7-8% godišnje. Naravno da emocije tu prevladaju razum i ljudi upadaju u financijske krahove zbog najvažnije sporedne stvari na svijetu, nogometa.
 
(tportal/uredio: nsp)

Teorije zavjere oduvijek su imale svoje poklonike kojima su golicale maštu, a pojavom modernih medija postale su neraskidivi dio suvremenog društva i kulture.

Znak upozorenja ispred baze Area 51

No što su zapravo teorije zavjere? Teorije zavjere ili teorije urote pokušaji su da se objasni neki povijesni ili trenutni događaja kao rezultat tajnog djelovanja elita, odnosno udruženja raznih moćnika, da bi ostvarili svoje skrivene ciljeve.

Teorije zavjere postoje oduvijek, no do pojave modernih medija, televizije i interneta, bile su poznate samo nekolicini entuzijasta. Pojavom televizije, a pogotovo interneta, postale su dostupne širokim masama. Cijela tematika serije ”Dosjei X” vrti se oko paranormalnog i tajnih elita koje to zataškavaju.

Isto tako, knjiga i film ”Da Vincijev kod” bazirani su na potrazi za Svetim Gralom, odnosno Isusovim potomkom, a tumačenja o reptilima koji upravljaju svijetom Davida Ickea postala su svakodnevica.

Neke teorije zavjere donekle su osporene. Primjerice, nedavno su progovorila petorica bivših zaposlenika tajne vojne baze Area 51. Izlaskom u javnost bivši su zaposlenici potvrdili postojanje baze, ali su opovrgnuli da se vojska bavila kopiranjem vanzemaljske tehnologije. No, zagriženi pobornici urota ne vjeruju u to nego smatraju je riječ o novom zataškavanju i obmani javnosti.

Najpopularniji događaji iza kojih stoje razne elite su:

10. Microsoft šalje skrivene poruke putem fonta Wingdings

Ova kontroverzna teorija nastala je još 1992. godine, nekoliko dana nakon puštanja u prodaju Windowsa 3.1. Naime, otkriveno je, ako se u fontu Wingdings upišu slova NYC, na ekranu će se ispisati simboli mrtvačke glave, Davidova zvijezda te gesta ‘palac gore’. Ti se simboli mogu protumačiti kao odobravanje ubijanja Židova, pogotovo onih koji žive u New Yorku.

Nadalje, nakon događaja 11. rujna otkrivena je još jedna poruka, doduše lažna, ali su mnogi bez zadrške u to povjerovali. Iako su brojevi letova zrakoplova koji su se zabili u WTC bili 11 i 175, netko se dosjetio i lakovjernicima podvalio lažni broj leta jednog od zrakoplova ‘Q33NY’. Ako se taj broj upiše u fontu Wingdings, dobije se jeziva najava samog događaja, zrakoplov koji leti prema dvama neboderima, mrtvačka glava te Davidova zvijezda.

9. Roswell

Teorija je to koja datira iz davne 1947. godine, o padu vanzemaljske letjelice u američkom gradiću Roswellu u Novom Meksiku. Razvila se jer je američka vlada prvo potvrdila da se srušio ”nekakav tanjur”, a potom promijenila izjavu da se srušio meteorološki balon.

Prema nekim novim podacima, u Roswellu je uistinu bilo zataškavanja. Naime, nije se srušila vanzemaljska letjelica niti meteorološki balon, nego tajni špijunski balon kodnog imena Projekt Mogul. No, Edgar Mitchell, bivši astronaut iz misije Apollo 14, nedavno je izjavio kako je vlada natjerala mještane Roswella da šute o padu i da se uistinu srušila vanzemaljska letjelica.

8. Ubojstvo američkog predsjednika Johna F. Kennedyja

John F. Kennedy ubijen je u Dallasu 1963. godine. Nakon desetomjesečne istrage pronađen je ubojica Lee Harvey Oswald. Teoretičari zavjera smatraju da je morao postojati barem još jedan atentator, a sumnjaju i u Oswaldove motive.

Oko ubojstva 35. američkog predsjednika tokom godina razvilo se mnogo teorija koje sugeriraju da iza atentata stoje različite političke opcije i državne agencije, od CIA-e i KGB-a, preko mafije pa sve do tadašnjeg potpredsjednika Lyndona B. Johnsona, Richarda Nixona, Georgea H. W. Busha, a čak se i Fidel Castro našao na popisu osumnjičenih.

7. Svijetom upravlja rasa reptila

Začetnik ove teorije bivši je engleski vratar i BBC-ov reporter David Icke. On tvrdi da svijetom upravlja rasa reptilskih vanzemaljaca koji mogu poprimati ljudski oblik te da se oni nalaze na svim vodećim državnim funkcijama.

Prema Ickeovom tumačenju, britanska kraljevska obitelj, cijela obitelj Bush te mnogi drugi svjetski vođe nisu ljudska bića nego reptili. Iako nema dokaza za svoje tvrdnje, David Icke putuje po svijetu i održava govore, seminare, prodaje knjige te gostuje na televizijama.

6. Paul McCartney je mrtav

Prema urbanoj legendi, Paul McCartney umro je još 1966. godine, a članovi Beatlesa zamijenili su ga s dvojnikom. Pobornici ove teorije tvrde da se dokazi nalaze na mnogim Beatlesovim albumima. Navodno postoje poruke koje se mogu čuti ako se neke pjesme puste unatrag, odnosno da su tragovi vidljivi na slikama s albuma i da riječi u pjesmama upućuju na to da je McCartney mrtav.

Glavni je dokaz cijele teorije fotografija na Beatlesovom albumu ”Abbey Road”. Naime, teoretičari su na toj fotografiji vidjeli skrivenu simboliku jer je Paul McCartney bos i izgubio je korak s ostalim članovima sastava.

5. NASA je lažirala slijetanje na Mjesec

Mnogim se ljudima prvi koraci astronauta Armstronga na Mjesecu 1969. nisu činili uvjerljivima i tako je nastala teorija da posjeta Zemljinom satelitu nije ni bilo. Navodno je taj scenarij osmislio pisac znanstvene fantastike Arthur Clarke, a režiju potpisuje CIA.

Pobornici ove teorije smatraju da put na Mjesec nije moga biti moguć zbog sljedećih razloga: astronauti ne bi mogli preživjeti ekstremnu radijaciju, kvaliteta snimljenih fotografija nemoguće je visoka, na fotografijama se ne vide zvijezde, na svim fotografijama teren je identičan. Također, tokom dana je na Mjesecu toliko vruće da bi se film u kameri otopio, nema kratera koji je trebao nastati nakon slijetanja letjelice, a na snimci je vidljivo da se zastava zavijorila, iako na Mjesecu nema vjetra.

4. Josip Broz Tito je bio sovjetski špijun

Da teorije zavjera nisu samo rezervirane za Zapadne zemlje, potvrđuje i jedna ‘domaća’ urbana legenda.

Naime, prema nekim pričama, ‘najveći sin naših naroda i narodnosti’ poginuo je, a Kominterna je na njegovo mjesto postavila dvojnika koji je bio špijun. I tu postoji više teorija. Jedna tvrdi da je Tito stradao u Rusiji 20-ih godina prošlog stoljeća, a druga da je poginuo u bitci na Sutjesci, no u obje teorije zamijenjen je sovjetskim agentom.

Prema nekim pričama, taj dvojnik bio je osiromašeni poljski plemić. Tome u prilog ide priča da Tita nakon rata mještani Kumrovca nisu prepoznali. Navodno ‘pravi’ Tito nije imao tri prsta desne ruke, a dvojnik je čak svirao klavir.

3. Smak svijeta 2012. godine.

Znanstvenici su otkrili kako je Mayanski kalendar poprilično precizan u predviđanju kozmičkih događaja, odnosno ulozi planeta u tim događajima. Problem je u tome što u kalendaru poslije 2012. godine nema više zapisa, odnosno predviđanje događaja tu prestaje.

Mnogi ljudi koji proučavaju taj fenomen sigurni su da će se dogoditi nešto važno, no ne znaju točno što. Razna su predviđanja, od toga da će se ciklus vratiti na početak i početi ponovno od početka ili će doći do kozmičke kataklizme koja će izbrisati sav život na Zemlji.

Prema nekim teorijama, 2012. godine dogodit će se totalni nuklearni rat, a čovječanstvo će od izumiranja spasiti vanzemaljci.

S druge strane, neki vjeruju da će poslije 2012. godine čovječanstvu ući u zlatno doba, u eru prosperiteta, blagostanja i trajnog mira.

No, sve u svemu, svi se zagovornici ove teorije slažu u jednom: svjetske vlade znaju što će se dogoditi, ali skrivaju istinu od građana.

2. Globalna financijska i gospodarska kriza namjerno je uzrokovana

Jedna od najnovijih teorija zavjere jest namjerno rušenje ekonomije kako bi se uništio kolektivni imetak prosječnog čovjeka. Prema teoretičarima, od polovice prošlog stoljeća Amerikanci su svoj imetak držali u bankama, u mirovinskom osiguranju i nekretninama.

No, kako se tim novcem nije moglo manipulirati niti ga kontrolirati, elite su odlučile pronaći nove metode koje će im omogućiti upravljanje njime, a to je burza dionica. Polako su ljudi počeli ulagati u dionice, a ne u banke i mirovinsko. Tako su investicijske banke počele nicati.

Sljedeći su korak bile nekretnine. Počeli su se davati hipotekarni krediti osobama koje nisu bile u stanju vraćati ih, a to je u konačnici dovelo do sloma tržišta nekretnina.

Oni koji su to isplanirali dobili su pozamašne financijske nagrade, ali su pritom milijuni Amerikanaca ostali bez svojih dugogodišnjih ušteđevina, a vrijednost njihovih nekretnina drastično su pale.

1. Novi svjetski poredak

Ova je teorija ‘majka svih teorija’, njihova jezgra, jer sve elite koje žele svojim zakulisnim igrama dograbiti moć kao krajnji cilj, imaju uspostavu novog poretka.

U srži su ove teorije tajna društva poput Bilderberga, Iluminata te Masona koja poput lutkara upravljaju poznatim ličnostima u politici, ekonomiji ili kulturi, a sve u cilju stvaranja jedne globalne policijske države.

Namjerno uzrokovana globalna kriza te slabljenje vanjskopolitičkog utjecaja SAD-a, prema nekim tumačenjima, najnoviji su potezi za uspostavljanje globalne države. Zataškavanje NLO-a i vanzemaljaca također je njihovih ruku djelo, a teoretičari kažu da to čine jer im je potrebna vanzemaljska tehnologija kako bi mogli upravljati cijelom svjetskom populacijom.

No, na kraju krajeva, svako kriminalno djelo, od pljačke banke i naručenog ubojstva pa sve do afere Watergate, u čijem planiranju sudjeluje više od jedne osobe, može se protumačiti kao urota.
 
 
(dalje.com/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=7250"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]