Ako su neki filmovi znanstvene fantastike tako duboko prodrli u svakodnevni život i kulturu, onda su to “Ratovi zvijezda” i “Zvjezdane staze”. I opet su aktualni

U kinima se prikazuje najnovija priča iz serijala “Ratovi zvijezda”, što otvara mogućnost da se razmišljamo o različitim vizijama budućnosti, prenosi sajt “Što se priča o Americi”.

Na mnogo načina, političke norme svakog društva utječu na razvoj koji je s druge strane uvjetovan razvojem tehnologija. Ipak, određene ograničenosti tih tehnologija koje usporedo definiraju i društva i političku realnost, stvaraju međuovisnost između stila života i opet tehnologija. Zato je svrsishodno analizirati tehnološki razvoj viđen kroz dva različita serijala, a iz različitih perspektiva.

Teško da se ne može uočiti različitost tehnologija u dva serijala tih znanstveno-fantastičnih filmova.

Etos “Ratova zvijezda” mogao bi se gotovo nazvati srednjovjekovnim u odnosu na super moderne tehnologije “Zvjezdanih staza”. Galaksija kojom upravlja Imperija neodoljivo podsjeća na američki zapad, gdje napredne inovacije idu ruku pod ruku s primitivnim stvorenjima.

U usporedbi s ovim, visokotehnološki razvoj prikazan u “Zvjezdanim stazama” granični se sa znanstvenom fantastikom (a mnogo toga danas je realnost).

Bilo bi pošteno spomenuti da je većina epizoda u ovom serijalu snimljen u specijalno dobro opremljenim svemirskim brodovima, uz znanstveno inovativni pristup. U jedinoj epizodi gdje se radnja događa na udaljenoj svemirskoj stanici “Deep Space Nine” srećemo stvorenja koja nisu stanovnici Federacije, stoga ne mogu imati pristup visokim tehnologijama i drugim blagodatima Federacije.

Postoji još faktora osim spomenutih kontrasta koji čine razliku između ta dva, tehnološki gledano, različita svijeta, što ćemo dalje u tekstu ukratko sumirati.

Tko donosi političke i ekonomske odluke?

Kao što smo već spomenuli, ekonomski i politički poredak proizlazi iz prihvaćanja različitih vrsta tehnologija. Ta pitanja ovise io razine znanstvenih dostignuća, ali i stupnja korištenja tehnologija. Odabir tehnologija u jednom serijalu drugačiji je od izbora u drugom i zato je interesantan način kako su donošene političke i ekonomske odluke.

Zapravo, razlike (ni)su tako velike. U “Ratovima zvijezda” postoji klasna i ekonomska podijeljenost – odnosno, postoje siromasi, robovi, skitnice, kao i super bogati, odnosno nekoliko klasa aristokracije. Sa druge strane, u “Zvjezdanim stazama” nailazimo na mnogo ravnomjerniju raspodjelu bogatstva, gdje mnogo više ljudi – makar oni koji žive u Federaciji imaju sve ono što im treba.

Ipak, novac kao takav ne vidimo.

Jedini oblik valute je latinijum koji čuva humanoid Ferengi, jedan od omiljenih likova publike “Zvjezdanih staza”. Ne čudi što se ispostavlja da je latinijum otrovna materija.

Politička postavka “Zvjezdanih staza” podrazumijeva postojanje manje-više kompetentnih osobe koje se nalaze na određenim pozicijama vlasti, bez obzira na njihovo socijalno podrijetlo ili financijski status.

U “Ratovima zvijezda”, pak, čitava sudbina galaksije, čini se na prvi pogled, leži u rukama jedne obitelji, dok mnogo toga ovisi od ishoda konflikta između dva klana podjednako spretnih i iskusnih vitezova.

Novac postoji i cvijeta tijekom razdoblja crne ekonomije sa svim popratnim pojavama poput kriminala, krijumčarenja, krađa … Vidimo hijerarhijski strukturirano društvo u kojem se rođenjem i potom pripadnošću jednom od klanova determinira sudbina pojedinca.

Gdje se bolje živi?

Društvo u oba serijala ima svoje prednosti – teško je reći gdje je zapravo život bolji, mnogo ovisi o perspektive pojedinca.

Zvjezdana flota u “Zvjezdanim stazama” nije zamišljena da bude vojna organizacija, ali ona predvodi izviđačku misiju. Unatoč tome što u Zvjezdanoj floti postoje činovi admiral, kapetan i slično, ta organizacija više podsjeća na policiju ili čak vatrogasce-spasioce, nego na vojsku. Zapravo ta struktura ima mnogo više sličnosti sa službama sigurnosti nego sa vojskom. Usput, Federacija (u Zvjezdanim stazama) uopće nema vojsku, au slučaju potrebe intervenira Zvjezdana flota.

Sa druge strane, Imperija u “Ratovima zvijezda” ima veliku vojsku po čitavoj galaksiji, koja je uključena u operacije poput ratova svemirskih brodova, očuvanja ili uništavanja planeta, ali i osiguravanja mirovnih misija. “Ratovi zvijezda” mogu se tumačiti i kao priča o građanskom ratu između tiranski nastrojene moćne armije i oskudno naoružanih pobunjenika.

Uspoređujući ta dva serijala, postaje jasno da bi u svakom slučaju bilo bolje živjeti u jednom, ali bi život bio interesantniji u drugom.

Neka tako i bude

Ako uzmemo u obzir gore rečeno – da su se neke sjajne ideje iz “Zvjezdanih staza”, one koje su (sasvim je moguće) još nedavno djelovale kao potpuna znanstvena fantastika, a kasnije materijalizirale, to je onda ono što danas svakodnevno koristimo.

Kao što su junaci serije koristili “komunikatore”, tako mi danas koristimo mobilne telefone. Tadašnji mobilni kompjuteri su ono što danas poznajemo kao tablet. Uvelike koristimo i računalne programe za prevođenje s jednog jezika na drugi.

Također, bez obzira na manjkavosti, koristimo i programe koji podsjećaju na “pitanje i odgovor programe” koji je koristila Zvjezdana flota. Da ne govorimo o “touch screen” ekranima koje danas imamo na mobitelima, tabletima, računalima …

“Ratovi zvijezda” su više bili inspiracija za igračke i računalne igre. Mnogo šta viđeno u tim serijalima filmova predmet je masovne proizvodnje – bioničke tehnologije, solarne baterije, roboti, hologrami, laseri … Ipak, tu je bilo malo revolucionarnih momenata, više je u filmu korišteno ono što je već postojalo u stvarnom životu.

“Ratovi zvijezda” predstavljaju nešto širu verziju svakodnevnog života sa srednjovjekovnim primjesama – feudalni sustav, društvena nejednakost i misticizam – s malo tehnoloških inovacija. Sa druge strane, u “Zvjezdanim stazama” vidimo kako će život izgledati u budućnosti sa visoko razvijenim znanstvenim dostignućima.

Sve u svemu “Zvjezdane staze” su više kao proročanstvo, dok su “Ratovi zvijezda” u najboljem slučaju pesimistički pogled na budućnost koji pokušavamo izbjeći.
 
(sputniknews.com/uredio:nsp)

Bezbožnički iluminati streme uništenju religije, društva i civilnih zakona, te destrukciji privatnog vlasništva. Patriotizam i osobna privrženost su slaboumne predrasude, a bračne veze i roditeljski autoritet oduzimanje prirodnih prava čovjeka. Prinčevi i nacije nestat će s lica Zemlje – a ta revolucija bit će naše djelo – hvale se!

Ako izuzmemo one šarene, kompilativne knjige zabavnog karaktera naslovljene “Tajna društva”, “Najpoznatije teorije urota” ili slično, prva knjiga u kojoj se domaći čitatelj mogao informirati o pozadinskim manipulacijama bila je “Stoljeće rata” Williama Engdahla objavljena sredinom 1990-ih. U toj knjizi naglasak je na nafti, ali jasno su ocrtani obrisi povijesti u kojoj su svjetski ratovi namješteni i upravljani događaji. Kuriozitet je što je ta knjiga svoje prvo objavljivanje imala u Hrvatskoj i nekoliko godina bila je na vrhu domaćih ljestvica najprodavanijih knjiga.

Od 1990-ih knjiga o pozadinskim manipulacijama na raznim poljima ne nedostaje, od onih koje se bave GMO-om, farmaceutskom industrijom, korporatizmom, NASA-om, novcem, raznim više ili manje tajnim grupama, tajnim oružjima i slično. No, mada je princip manipulacije cijelo vrijeme isti, desetljećima nikome nije padalo na pamet svjetske ratove proglasiti proizvodom namjere i manipulacije. Nakon namještaljke zvane Yom-Kipurski rat početkom 1970-tih, koji je lansirao cijene nafte u stratosferu (gdje se i danas nalaze), trebalo je “tek” dvadesetak godina da svijetom počnu kružiti i neki drukčiji pogledi na stvari.

Nakon drugog iračkog rata trebala je koja godina da Internetom počnu kružiti zanimljiva pitanja. Nakon 9/11 to se dogodilo nakon nekoliko mjeseci. Tijekom libijskog rata i tzv. “arapskog proljeća” moglo se u anketama čuti ljude kako izražavaju skepsu o tome jesu li Gadafi i libijski događaji doista takvi kakvima ih se prikazuje još za vrijeme zbivanja događaja. Iz toga slijedi da će knjiga koje se bave tom tematikom biti tim manje čim dublje idemo u prošlost. Ipak, nekoliko autora su bili pioniri istraživanja urote i u onim vremenima kad je moderno društvo tek nastajalo, sa širenjem pismenosti, tiska, medija.

Dokazi o uroti iluminata protiv svih religija i vlada Europe

Knjige koje razotkrivaju “iluminate” tiskaju se najmanje od kraja 18. stoljeća kad je otkriveno postojanje bavarskih iluminata, nakon što su vlasti došle u posjed nekih tekstova te grupe. Jednu od prvih i najpopularnijih knjiga o iluminatima objavio je 1798. John Robison, profesor filozofije prirode na sveučilištu Edinburgh u Škotskoj, u vrijeme kad se povijesne iluminate razotkrilo javnosti. Puni naslov knjige bio je “Dokazi o uroti protiv svih religija i vlada Europe na tajnim sastancima slobodnih zidara, iluminata i čitateljskih društava”. Skraćeno – “Dokazi o uroti”.

To je izvješće iz prve ruke o njihovu djelovanju i tome kako su postali poznati javnosti. Robison je u knjigu uključio velike dijelove izvornih tekstova osnivača bavarskih iluminata Adama Weishaupta i drugih članova koji su postali poznati javnosti nakon otkrića tih tekstova. Weishauptove riječi i planovi koje je opisao precizno oslikavaju ciljeve i metode kojima iluminati mogu preuzeti kontrolu nad vladama, medijima i drugim ključnim utjecajnim institucijama.

Robison piše: “Udruga o kojoj pričam je Red iluminata, kojeg je 1775. utemeljio Adam Weishaupt, profesor kanonskog prava na sveučilištu Ingolstadt, a ukinuo ga je 1786. izborni knez Bavarske, ali je ubrzo nakon toga, pod drugim imenom, opet oživljena, u drukčijem obliku svuda po Njemačkoj. Opet je zamijećena i naizgled slomljena; ali do tog vremena je pustila toliko duboko korijenje da i dalje neprimjetno postoji te se proširila u sve zemlje Europe. Prvi procvat imala je među slobodnim zidarima, ali je potpuno drukčija od slobodnih zidara.”

Robison u detalje objašnjava kako su se informacije o iluminatima počele otkrivati te kako njihovi dokumenti pronađeni i dati na uvid javnosti: “Početkom 1783. četiri profesora iz Marianske akademije, (…) Utschneider, Cossandey, Renner i Grunberger, s još dvojicom ljudi, pozvani su pred istražni sud i ispitivani o svojoj odanosti Redu iluminata. Priznali su da su mu pripadali, a kad ih još pomnije ispitalo, otkrili su nekoliko okolnosti o njegovu ustroju i principima. Njihovi su iskazi smjesta objavljeni, a bili su vrlo nepovoljni. Rečeno je da je Red želio odreći se kršćanstva i da odbija pristup u više stupnjeve svima koji su pripadali bilo kojoj od tri vjeroispovijedi.”

Robison dalje piše: “Zbirka originalnih dokumenata i prepiske pronađena je pretresom kuće Xaviera von Zwacka 1786. godine. Sljedeće godine je puno veća zbirka otkrivena u kući barona Bassusa; od tog vremena je baron Knigge, najaktivniji član uz Weishaupta, objavio izvješće o nekim od viših stupnjeva koje je sam oformio.”

Robison opisuje inicijacijsku ceremoniju u stupanj “regenta iluminata”, koji je blizu najviše razine u hijerarhiji, a koji opisom nalikuje ritualu za ulazak u Društvo Lubanje i kosti na Sveučilištu Yale. Robison opisuje da tijekom ceremonije iluminata inicirani stoji ispred kostura, a na njegovim stopalima nalaze se kruna i mač. Tad ga se pita “je li kostur kralj, plemić ili prosjak”. Usprkos njegovom izboru, predsjednik bi rekao: “Karakter da se bude čovjek je jedino važan”.

Unutar sjedišta društva Lubanje i kosti na Yaleu, znanog kao “Grobnica”, piše: “Wer war der Thor, wer Weiser, Bettler oder Kaiser? Ob Arm, ob Reich, im Tode gleich.” U prijevodu – “Tko je bio budala, tko je bio mudrac, prosjak ili kralj? Bio bogat ili siromašan, sve je isto u smrti”. To je tek jedna od poveznica između bavarskih iluminata i društva Lubanje i kosti. Jedan od utemeljitelja Lubanja i kosti, William Huntington Russell, vratio se sa studija u inozemstvu u Njemačkoj malo prije nego što je 1832. pokrenuo Lubanje i kosti. I sami članovi grupe rekli su da je Russell prilikom studija dobio dopuštenje “njemačkog tajnog društva” za pokretanje društva Lubanje i kosti. Iz tog morbidnog društva proizašli su mnogi američki predsjednici i drugi utjecajni američki političari.

Abbe Barruel o Weishauptu i njegovim urotnicima

Francuski isusovački svećenik Abbe Barruel objavio je 1797. seriju knjiga o jakobincima i njihovom utjecaju na Francusku revoluciju. Jakobinci su u Francuskoj bili moćni politički klub koji je pomogao u organizaciji revolucije krajem 18. stoljeća. U četiri knjige nazvane “Memoari koji ilustriraju povijest jakobinizma”, Barruel je objasnio da je Francuska revolucija bila proizvod tajnih društava, najviše bavarskih iluminata. Dvije knjige usredotočuju se na Adama Weishaupta i iluminate, a Barruelovi tekstovi također su jedan od rijetkih povijesnih tekstova jer su pisani u vrijeme kad su Weishaupt i njegovi urotnici, kao i njihovi planovi, razotkriveni svijetu i uhićivani.

Neke informacije su iste kao i u Robisonovoj knjizi, mada dvojica autora nisu bili u kontaktu niti su prije objavljivanja knjiga znali za rad onog drugog. Barruel je napisao: “Treća urota, koju ću sad istražiti, urota je ateističkih iluminata, koju sam nazvao urotom bezbožnika čiji je cilj anarhija protiv svake religije. Ne samo protiv kraljeva, već protiv svake vlade, protiv cjelokupnog građanskog društva i čak protiv svakog privatnog vlasništva.”

O dokumentima 1786. Barruel objašnjava kako “sadrže neporecive dokaze o najodvratnijoj uroti. Oni govore o načelima, cilju i načinima te sekte; o bitnim dijelovima njihova kodeksa, ustrajnoj korespondenciji sljedbenika, posebno njihova šefa, te tvrdnjama o njihovu napretku i budućim nadama.”

Barruel pripisuje stvaranje iluminata Adamu Weishauptu, ali smatra da je on samo izabran da modernizira organizaciju i formulira suvremene ciljeve i metode operacija koji će biti u skladu s općim napretkom u društvu. Barruel je rekao da “nije poznato i da je teško otkriti je li Weishaupt ikad imao gospodara ili je sam veliki tvorac tih monstruoznih doktrina na temelju kojih je utemeljio svoju školu”. No, bez obzira na sve, ciljevi iluminata ostaju isti: “Uništenje religije, uništenje društva i civilnih zakona, destrukcija vlasništva – to je bio cilj kojemu je uvijek stremio.” Citirao je Weishaupta koji je napisao: “Da, prinčevi i nacije će nestati s lica Zemlje; da, doći će vrijeme kad čovjek neće poznavati nikakav zakon osim velike knjige prirode: ova revolucija bit će djelo tajnih društava i to je jedna od naših velikih tajni.”

Seth Peyson o prljavom poslu iluminata

Seth Payson 1802. objavio je knjigu “Dokazi o iluminatima”, treću od tri knjige koje su objavljene u vrijeme kad su se iluminati organizirali. Payson je bio Amerikanac, služio je u Senatu države New Hampshire od 1802. do 1805., a dio njegove političke kampanje bila je alarmirajuća poruka iz njegove knjige. O Adamu Weishauptu je napisao: “Njegova plan je proračunat, ne toliko za ujedinjavanje osoba sličnih sklonosti iz nekog društva, već za zavođenje onih koji imaju suprotne sklonosti, da pomoću najlukavijih i najodvratnijih procesa postupno briše iz njihova uma svaki moralni ili religijski osjećaj. Iz te perspektive potrebno je da čovječanstvo obrati pažnju na taj plan zavođenja, jer on razvija tajnu, podmuklu politiku u kojoj su njihovi sljedbenici, zahvaljujujući nevjerici, vođeni planovima tih grupa koje kriju svoje prave namjere sve dok um ljudi ne bude uvučen u labirint pogrešaka ili upleten u omče iz kojih nema povratka.”

Dosta dobar opis masovne manipulacije umom, koja se i danas koristi u daleko razrađenijim oblicima.

U to vrijeme bez radija i televizije, Payson je uvidio kako su iluminati kontrolirali tijek informacija: “Glavna sredstva, o kojima su ovisili za kvarenje javnog mnijenja, bila su čitalačka društva ili čitalački klubovi: njih su organizirali u svakom gradu. To su bile modifikacije Weishauptovih minervijanskih škola; postale su vrlo brojne; posao tajnika i iniciranih prodavača knjiga bio je da ih opskrbljuju knjigama uglavnom antikršćanskog karaktera.” Payson je također objasnio kako su članovi iluminata indoktrinirani korupcijom te su smatrali da je prihvatljivo koristiti bilo koja neophodna sredstva da se unaprijedi njihov red: “Stavlja ga se u situaciju gdje čuje prepredeno prihvatljivo, ali pogrešno zaključivanje koje se koristi da se dokaže da su patriotizam i osobna privrženost slaboumne predrasude: da su bračne veze i roditeljski autoritet oduzimanje prirodnih prava čovjeka; da osjetila zadovoljstva odgovaraju zakonima prirode i da je prikladno, za dobru svrhu, koristiti ta sredstva koja inače zli ljudi koriste za zle svrhe.”

Nesta Webster o spiritualnoj aroganciji i gnusnoj tiraniji

Nesta Webster 1924. je objavila knjigu “Tajna društva i subverzivni pokreti” u kojoj je raspravljala o iluminatima i tome kako su tajna društva kroz povijest koristila svoje skrivene mreže za organiziranje revolucija i monopoliziranje moći u društvu. Pisala je da su tajna društva bila korištena da se bave ezoteričnim znanjem, ali i za političke svrhe, a kao primjere navodi Francusku i Rusku (Oktobarsku) revoluciju. O ezoteričnim i mističnim aspiracijama tajnih društava Webster objašnjava: “Dok su religijski vođe poput Bude ili Muhameda tražili božansko znanje kako bi ga napravili dijelom svijeta, Inicirani su vjerovali da svete misterije ne bi trebale biti otkrivene svjetovnom puku, već da trebaju ostati ekskluzivno u njihovom posjedu. Pa iako do želje za inicijacijom može doći iz najviše težnje za ispunjenjem, bilo ono stvarno ili imaginarno, ta želja je često dovela do spiritualne arogancije i gnusne tiranije.”

Po pitanju iluminata, Webster raspravlja je li Adam Weishaupt stvorio organizaciju prema svom nahođenju ili je radio u ime drugih te traga za izvorom njegove inspiracije. Rani pisci i istraživači povezuju Adama Weishaupta s trgovcem iz Jutlanda imenom Kolmer koji je studirao okultizam u Egiptu i kasnije došao u Njemačku. Neki vjeruju da je Kolmer susreo Weishaupta i inicirao ga u tajne doktrine. Drugi istraživači, piše Webster, vjeruju da je Weishaupta ovlastila obitelj Rotschild da bi organizirao i modernizirao ciljeve misterijskih škola. Ona piše: “Moguće da Weishaput, iako bez sumnje čovjek velikih organizacijskih kapaciteta i obdaren izvanrednom domišljatošću, u stvarnosti nije bio samostalni autor iluminizma, već član grupe koja je, prepoznavši njegove talente i vrijednost njegove neumorne aktivnosti, stavila usmjeravanje u njegove ruke.”

Stigli smo i do – Bilderberga

Nevelika knjiga koju je 1972. objavio autor Gary Allen, pod naslovom “Nemojte ni pokušati to zvati urotom” (“Non Dare Call it Conspiracy”) prvi put je dala neka viđenja suvremenih manipulacija poput onih vezanih uz Federalne rezerve i druge institucije vlasti. Gary Allen za opisivanje organizacije koju je razotkrivao nije koristio izraz iluminati već “insajderi”. Iluminate spominje u knjizi, ali je smatrao da izraz “insajderi” preciznije opisuje grupu a da joj se ne daje formalno ime. Primarno se usredotočuje na elitne bankarske kartele i obitelji koje su u potaji financirale komunizam i specijalizirale se u uvlačenje vlada u dugove prema njima. Napisao je da je “utemeljitelj ovog tipa tajnog društva bio Adam Weishaupt, čudovište koje je 1. svibnja 1776. utemeljilo Red iluminata u svrhu urote da bi se kontrolirao svijet. Uloga Weishauptovih iluminata u takvim užasima kao što je francuska Vladavina terora je neupitna, a tehnike iluminata su odavno prepoznate i kao model komunističke metodologije. Weishaupt je također koristio strukturu isusovaca kao model i ponovno napisao njihov kodeks u masonskim terminima.”

Usto što je ukazao na velike korporacije i privatne organizacije poput Federalnih rezervi, Allen je uočio i opasnost bacanja krivice za cijelu urotu samo na jednu grupu pa je upozorio ljude da će neki ljudi “uzeti male djeliće legitimnih dokaza i proširiti ih u zaključak koji će podržavati njihove određene predrasude tj. da je urota je potpuno ‘židovska’, ‘katolička’, ‘masonska’. Ti ljudi ne pomažu razotkrivanju urote, već nažalost igraju u korist onih koji žele da javnost vjeruje da su urotnici neki čudaci”.

Allen je pisao i o medijima: “Zato jer establishment kontrolira medije, svatko tko razotkriva insajdere bit će izložen stalnoj bujici uvreda iz novina, magazina, s televizije i radija. Na taj način osobi se prijeti gubitkom ‘društvenog ugleda’ ako se usudi načeti temu da postoji organizacija iza svih problema koji trenutno muče Ameriku”. Allen detaljno objašnjava kako su međunarodni bankari iz New Yorka i Londona financirali Hitlera i komunizam i kako američko Vijeće za vanjske odnose i Federalne rezerve u tajnosti manevriraju kako bi zavladali vladom i gospodarstvom. Allen je čak diskutirao o grupi Bilderberg, za koju tada skoro nitko nije ni čuo, znao je da je organizacija stvorena 1954. i da se svake godine sastaje na elitnim mjestima kako bi raspravljala o planovima za Novi svjetski poredak. Danas mnogi znaju za Bilderberge, a poneka vijest o njima čak se zna probiti i do novina, ali 1970-ih, kad je Allen pisao svoju knjigu, to je bilo nepoznato područje.

TAJNA DRUŠTVA Organizacija iluminata

Ključne zadaće ‘okultne teokrazije’

Knjiga “Okultna teokrazija” – s više od 700 stranica informacija o tajnim društvima, njihovim povijestima i planovima za nametanje svjetske dominacije – napisana je 1933. godine. Knjigu je napisala žena imenom Edith Starr Miller, a objavljena je ubrzo nakon njene smrti. “Teokrazija” znači spajanje nekoliko božanstava i bogova u jednog, što je definirano na početku knjige i označava vladu koju vode svećenici koji tvrde da imaju neko božansko pravo na to. Knjiga daje dugi popis okultnih društava i filozofija, objašnjenja ezoteričnih okultnih filozofija te raspravlja o slobodnom zidarstvu tvrdeći da se u njegovoj jezgri krije doktrina luciferijanstva. Edith Miller objašnjava: “Kako se organizacija iluminata razvijala, tako su se razvijale i njihove ambicije, koje su završile urotom da potkopaju slobodno zidarstvo prema svom cilju svjetske dominacije pod svaku cijenu i svim dostupnim sredstvima (…) Religijski, ona je bila antikršćanska. Njeni članovi su bili obvezani na slijepu poslušnost svojim pretpostavljenima, a to je osigurano strogim sustavom tajnih ispovijedi i mjesečnim izvješćima koje se provjeravalo međusobnim špijuniranjem.”

Miller je navela prioritete iluminata:

1. Uništenje kršćanstva i svih monarhističkih vlada

2. Uništenje nacija u korist univerzalnog internacionalizma

3. Obeshrabrivanje patriotskih i lojalističkih napora koje će se obilježiti kao plitkoumne predrasude, nespojive s načelima dobronamjernosti za sve ljude i zovom za “univerzalnim bratstvom”

4. Ukidanje obiteljskih i bračnih veza

5. Potiskivanje prava na nasljeđe i vlasništvo
 
(dnevno.hr/uredio:nsp)

Gotovo da ne postoji čovjek koji se barem jednom nije posvađao do krajnje granice s drugom osobom

Pitanje verbalnog konflikta je staro koliko i samo čovječanstvo, a iznimno bitna premisa cijele priče uvijek dolazi na vidjelo: Je li svađa izraz premoći ili nemoći i postoji li razlog zašto su neke osobe revnije međusobnoj svađi dok za neke osobe gotovo da nismo niti čuli da u njihovom sustavu emocija postoji razdražljivost i svadljivost?

Subjektivno gledište kao konflikt

Često je ključni element svađa pojam subjektivnosti i sukobljavanje oko objektivne točke stajališta. Stručnjaci navode da ukoliko u svađi nema žestokog sukoba i oštre subjektivnosti onda bi se ista nazivala znanstvenom raspravom. Osobno me na svađu navodi isključivost, etiketiranje bez poznavanja mog karaktera i ‘to je nemoguće’ stav. Naravno, ukoliko bismo analizirali takav vid ponašanja shvatili bi da je riječ o ničemu drugome nego o nametanju moje vlastite subjektivnosti – drugima namećem vlastiti sustav vrijednosti koji itekako može biti u koliziji s tuđima.

Tako recimo moj sustav vrijednosti uključuje borbu protiv dogmi, autoriteta, hijerarhije i isključivosti, čime sam izuzetno invazivan prema okolini. Smatrajući isključivo svoj pogled korektnim definitivno djelujem pogrešno. To je ključan problem i svih ostalih aktera u svađama. Obrambeni mehanizam mi alarmira kako je riječ o tuđoj zatucanosti i nedovoljno širokim vidicima, drugi mene promatraju kao nekonzervativnog i preliberalnog, pa rasprave završavaju u konfliktu subjektivnosti.

Povrijeđeni ego i gubitak integriteta

Ukoliko gledamo drugu točku sukoba, riječ je svakako o egu. Ovaj alat često je zlouporabljivan kao osnova svih naših misli, vjerovanja, emocija i sjećanja – kao svojevrstan osvrt same svijesti. Povrijeđeni ego udar je na naše temelje. Ključna pogreška spuštanje je na tuđi nivo prilikom ataka na ego. Izjave poput ‘Odvratan si!’, ‘Glup si’ ili ‘Ti si jedna obična budala’ popraćene psovkama osobu guraju prema afektu i vrijeđaju ego (nekada i nepovratno, kod tzv. ‘zlopamtila’) iako bi svaki pojedinac objektivizacijom situacije i izdizanjem iz nje shvatio da je svatko u svačijim očima drugačiji i da je gotovo nemoguće svakom udovoljiti, svakome biti savršen i sa svakim biti dobar.

Također, bitan aspekt u ovoj određenoj situaciji je i neiskrenost druge osobe kojoj je možda isto tako povrijeđen ego pa vrijeđanjem stvara određen štit oko svoje u tom trenutku prilično labilne psihe. Naravno, vječiti optimist će ustvrditi da u svađi ego ne mora nužno biti povrijeđen nego dapače, pojedinim osobama upravo svađa služi za prehranu njihovog ega pa će se zato svađati s osobama koje su na intelektualnom ili ‘svojem ja’ planu inferiorne. Osobno preferiram verbalni sukob s osobom koja me je kadra u istom nadjačati, jer nema ljepše pobjede od one u dvanaest rundi protiv velikog favorita.

Pozitivni odjeci svađe

A takve pobjede ponajviše služe unaprjeđenju odnosa sa suprotstavljenom osobom. Službena definicija svađe je ‘komunikacija s mnogo očitih negativnih emocija, otvoreno iskazivanje srdžbe i trošenje energije onih koji se svađaju’. Svađa uključuje teške riječi i povređuje. Ima neposredni povod i dublji uzrok. Stručnjaci navode da postoje osobe koje se nikada ne posvađaju, žive u određenoj idili no kod takvih odnosa u jednom nezanemarivom postotku na kraju ipak dođe do okršaja koji zbog svoje snage završi fatalno za njihov međuodnos. Dakle, svojevrsni naputak znanosti je poticanje svađe jer ona zapravo unaprjeđuje odnose.

Neposredni povod nikada nije zapravo bitan, bitni su dublji uzroci. Tako se često dogodi da ljubavni par nasred ulice ima sraz jer je netko zaboravio kupiti kruh. Pravi razlozi su zapravo nakupljene frustracije iz nekog drugog slučaja koje osoba pokušava riješiti na ekstrovertan način pri čemu je žrtva inferiorna osoba. Ego će se nahraniti tako da će napadnuta osoba pognuti glavu dok će se dublji osjećaji najčešće puniti njegovim revoltom u situaciji. Situacija nije ogledni primjer jer je najgora svađa ona u kojoj osoba s povrijeđenim egom na još gori način vraća lopticu partneru u sukobu ali se da shvatiti da je svađa jako dobra stvar ukoliko se iz iste izvuku pouke.

Negativni odjeci svađe

Jasno, ukoliko se drugoj strani ‘digne nos’ ili, ne daj bože, osoba verbalnu podjarmljenost pretoči u fizičko nasilje (što je najprimitivniji afekt osobe) svađa postaje vrlo negativno nabijeno iskustvo. Koliko smo samo puta teško ili nikako zaspali jer smo shvatili da smo pogriješili? Tvrdoglavu osobu je još teže navesti na oprost, a po mom mišljenju najveći problemi nastaju kada želja za isprikom kod druge osobe biva protumačena kao ego trip. Onda doslovno moramo padati ničice na koljena i poklonima kupovati ponovnu naklonost osobe koju očito cijenimo (ovo nipošto ne bih preporučio, no to je reakcija mog ega).

Bitna je i kategorizacija osoba na opuštene i napete. Imao sam iskustva (pošto sam napeta osoba) da se sukobim s još jednim oglednim primjercima i svaki puta je bilo prilično vatreno. Kod mene je srećom izražen i adrenalin pa mi to na neki bizarni način imponira jer mi je izazov. No što ako drugu osobu vrijeđa takva agresivnost? Onda bih svakako morao naučiti koje su granice u bilo kojem verbalnom sukobu jer imam ozbiljnih problema u tome. Zaključak je da će svađa biti negativna isključivo kada osoba pređe granicu dobrog ukusa ili kada osobe izbjegavaju shvaćanje pouke i uzroka.

Aspekti svake svađe:

- Subjektivnost
– Tvrdoglavost
– Uzimanje strana
– ‘Uvijek u pravu’ stav
– Povreda ega
– Neinformiranost
– Predrasude
– Uski pogledi na situacije
– Pomirba
– Pouke i uzrok svađe

Pitanje - Zašto su neke osobe revnije međusobnoj svađi dok za neke osobe gotovo da nismo niti čuli da u njihovom sustavu emocija postoji razdražljivost i svadljivost?

Odgovor – Zato što su karakterno jako slične ili u potpunosti suprotne i zato što se na određenoj razini POŠTUJU!

Ovo potonje nije samo moje mišljenje nego i mišljenje stručnjaka. Kada se netko konstantno svađa onda se u 99% slučaja i poštuje, poput sukobljenih generala u ratu. S jedne strane je jasno prisutan antagonizam prema toj određenoj osobi no s druge strane nema ništa ljepše nego kada uzdignute glave izađete iz ovog verbalnog boksa bez obzira primili ili zadali batine jer ste dali sve od sebe. Tom linijom nije ni čudo da se često dogodi nemoguće, da osobe koje se toliko javno ne vole na koncu postanu jako dobre. Dakle, ne mora nužno značiti da je svađa loša niti za budućnost odnosa jer je često upravo to poveznica i očigledno je da osobe u takvim slučajevima imaju jako dobre teme za raspravu i gledanje istih s različitih aspekata.

Pitanje – Je li svađa zapravo izraz premoći ili nemoći?

Odgovor – OBOJE!

Prvo jer čovjek po prirodi voli pobjeđivati i biti u pravu, a drugo jer čovjek po prirodi ne voli biti stjeran u kut niti biti ponižen. Upravo zbog nemoći svađa zna eskalirati u fizički sukob ili u potpuni prekid odnosa. Svađa je svakako vrlo jako oružje ka osobnom samoostvarenju i bitno je samo kako ćete je upotrijebiti, kao ultimativnu samopomoć i spoznaju ili kao obijest i lijek protiv frustracija.
 
 
(blog.vecernji.hr/uredio:nsp)

Gibney je pred kameru doveo brojne bivše članove pokreta koji danas funkcionra kao biznis: investiraju u nekretnine i teški su dvije do tri milijarde dolara

Kabelska mreža HBO ove se godine ne može požaliti na svoj dokumentarni program. Najprije je serija “Pehist: život i smrti Roberta Dursta” Andrewa Jareckog imala senzacionalan odjek jer je tajnoviti tajkun nesmotreno priznao da je ubojica dok mu je mikrofon bio uključen, a prošle nedjelje je i film “Pročišćenje: Scijentologija i zatvor vjere” Alexa Gibneyja ostvario sjajan rezultat – za prvog emitiranja vidjelo ga je milijun i 700 tisuća gledatelja, a u reprizama i dodatnim uslugama kao što je HBO GO skupit će ih se i više. Još od dokumentarne serije Spikea Leeja “Kad se brane sruše” o uraganu Katrina iz 2006. ta kabelska mreža nije s tom vrstom programa ostvarila takvu gledanost.

Veliki dokumentarist

Za film se očekivalo da će biti hit. Alex Gibney jedan je od najplodnijih američkih dokumentarista (u našim doku kinima nedavno je igrao njegov film “Nalazeći Felu”, portret glazbenika Fele Kutija), magazin Esquire ga je 2010. proglasio najvažnijim redateljem u toj domeni, dobio je Oscara za dramatični “Taksi do tamne strane” koji se bavi mučenjem i ubojstvom skromnog afganistanskog taksista od strane američkih vojnika, a priličnu pozornost izazvali su i “Mea maxima culpa: Tišina u božjoj kući”, istraga o seksualnom zlostavljanju gluhih maloljetnika u katoličkoj crkvi, “Armstrongova laž” portretirala je slavnog biciklista Lancea Armstronga nakon afere s dopingom, “Klijent 9: Uspon i pad Eliota Spitzera” istraživao je seks skandal bivšeg guvernera države New York, a “Mi krademo tajne: Priča o Wikileaksu” bio je puno zanimljiviji od igranog filma “Peti stalež” s Benedictom Cumberbatchom u ulozi Juliana Assangea. Kad se doznalo da Gibney priprema film po knjizi Lawrencea Wrighta “Pročišćenje: Scijentologija, Hollywood i zatvor vjere”, bilo je očito da je u pitanju još jedan eksplozivan redateljev projekt.

Ni Wright ne zazire od vrućih tema, njegova knjiga “Toranj miraža: Al-Qaeda i put prema 11. rujnu”, koja nije prikrivala američke propuste u sprječavanju rušenja Dvojnih tornjeva, dobila je Pulitzerovu nagradu i niz drugih priznanja. “Pročišćenje” je pripremao nekoliko godina, razgovarao s otpadnicima od te crkve, ali i onima koji su joj još pripadali te oslikao nevjerojatnu organizaciju čija bi praksa odavno bila osuđena da nije medijske i pravne umješnosti njezinih vođa i odvjetnika.

Gibney je koristio uglavnom sugovornike koje je Wright pronašao. Na ekranu to sve izgleda puno efektnije no na stranicama knjige: moć filmske slike je neporeciva i vjerojatno će film polučiti reakcije koje knjiga nije bila u stanju, iako je bila bestseler. Kako je napisao kritičar online magazina vulture.com, o nesretnoj sudbini kitova ubojica u zabavnim parkovima napisano je na stotine potresnih izvještaja, no tek kad se pojavio dokumentarni film “Blackfish” nešto je učinjeno da im se poboljša položaj.

Jednako će tako i Gibneyjev film biti efikasniji od Wrightova rada. Vidjelo se to već na premijeri na Sundance film festivalu, na kojem se bez ozbiljnog kritičarskog pedigrea nije mogla dobiti ulaznica ni za jednu projekciju. Gibneyjeve “glumce” čuvali su festivalski volonteri, kako im suviše revni scijentolozi ne bi naudili, no srećom, sve je prošlo bez posljedica.

Ako želite doznati nešto više o scijentologiji, film vam neće pružiti suviše odgovora, uputnije je pročitati Wrightovu knjigu ili pogledati film “Master” Paula Thomasa Andersona: u potonjem su imena promijenjena, ali se može shvatiti kako je osnivač scijentologije L. Ron Hubbard, inače renomirani SF pisac, regrutirao svoje pristalice i ostvarivao kontrolu nad njima.

Lažirao ratni staž

Početkom pedesetih operirao je uglavnom sa svoje jahte u međunarodnim vodama, donekle i stoga da izbjegne progon Američke agencije za hranu i lijekove, koja ga je htjela pritvoriti kao šarlatana. Ima u filmu dosta njegovih snimaka, neki su čak i u boji, što je podvig, jer je Hubbard izbjegavao medije, a nije zaboravljeno spomenuti kako je pisac lažirao svoju pomorsku karijeru, tvrdeći da je za 2. svjetskog rata zapovijedao s dva broda i sudjelovao u bitkama, no ništa od toga nije bilo istina, jer su ga oba puta smijenili zbog nesposobnosti. Opsjednutost morem je, međutim, ostala, odatle stalne plovidbe jahtama, kao i dosjetka da članovi njegove organizacije Sea Org Project moraju nositi uniforme koje su podsjećale na one američkih pomorskih kadeta.

Hubbard u spomenutom razdoblju nije bio u zavidnoj financijskoj situaciji, no tada je napisao “Dijanetiku”, tzv. znanost o mentalnom zdravlju, koja se odlično prodavala i predstavljala je temelj za njegovo kasnije naukovanje o scijentologiji.

Što je zapravo scijentologija? Nije to lako obrazložiti, ali u pitanju je neka vrsta samopomoći koja sugerira da se čovjek treba riješiti trauma i osloboditi: nema tu motiva organiziranih religija, Boga, raja i pakla, međutim, hijerarhija postoji, čovjek postiže ispunjenje kad postane “čist” i shvati da je tijelo samo “kuća” u kojoj obitava njegova duša. Ne čudi što je pokret postao tako dominantan među ljudima solidnog imovinskog stanja, kojima ni protestantska ni katolička crkva nisu nudili odgovore.

Haggis na bugarskom

Prvi sugovornik u filmu je scenarist i redatelj Paul Haggis, dobitnik Oscara za “Fatalnu nesreću”. On je kao mladić imao ljubavnih nevolja i scijentologija mu je predstavljala potporanj koji mu je nedostajao, no kasnije je izračunao da je svoju privrženost platio barem 250 tisuća dolara. Još je dobro i prošao jer je znao bogataše koji su pokretu priložili 25 milijuna.

Raskinuo je sa scijentologijom kada je obznanio da su mu dvije od tri kćeri lezbijke: po njihovu naučavanju homoseksualizam je bolest, što Haggis nikako nije mogao prihvatiti jer je veliki zagovornik ljudskih prava, osobito onih seksualnih i rasnih manjina. Napisao je pismo u kojem raskida s pokretom, a nedugo zatim pred kućom ga je sačekala poveća grupa scijentologa i tražila da se odrekne onoga što je napisao. Nije htio ni čuti pa ga je objavljivao u nastavcima, na blogu svog prijatelja, ali najprije anonimno da bi se potpisao tek na kraju. Izbio je skandal. Tekst je diljem interneta preveden na jedanaest jezika, pa čak i na bugarski.

Nije lako riješiti se scijentologa, o čemu svjedoče i nekadašnji visoki funkcionari tog pokreta koji su ga se odrekli. Marty Rathbun, desna ruka mladog i energičnog Davida Miscavigea, koji je zamijenio Hubbarda nakon njegove smrti 1986., upoznao je pokret u svim njegovim segmentima i naposljetku ga zgrožen napustio.

Bivši sljedbenici progonili su ga punih pet godina, špijunirali njega i njegovu suprugu Monique iz kuće preko puta, a kad bi bračni par pozvao policiju, pretvarali bi se da snimaju neobaveznu dokumentarnu reportažu. Naposljetku je Monique povukla najmudriji potez, nije tužila pokret nego Miscavigea osobno, što je potonjem bilo iznimno neugodno: klonio se medija kako je znao i umio, nije znao kako se postaviti prema provokatorima, a sada se našao na sudu i bio iznerviran drskim pitanjima odvjetnika. Uzgred, njegova nećaka Jenna također je napustila pokret i nema dobro mišljenje o svojem stricu.

Rathbun je bio svjedokom Miscavigeovih manipulacija, kako je uklanjao ljude u organizaciji koji su mu smetali do apsolutne vlasti, no znao je i puno neugodnije stvari. Recimo, jedna od uobičajenih metoda kojoj se podvrgavalo nove članove bilo je ispitivanje tzv. Hubbardovim elektrometrom: to je nekakva vrsta poligrafa čija bi kazaljka jako skočila kad bi ispitanik evocirao iznimno neugodan događaj iz svoje prošlosti, a čim bi to ponovio, reagirala bi slabije, jer bi se on već polako oslobađao traume. Nezgodno je jedino to što su sve te ispovijedi snimane i zapisivane te korištene protiv onih koji su htjeli napustiti scijentologiju.

Reakcija FBI-a

Još je gora bila navada da se članove tjera do krajnjih fizičkih granica, u dva kontejnera u Južnoj Kaliforniji koje se zvalo “Rupa” bilo je svačega, iznurivanja članova dok nisu pali u nesvijest, lizanja jezika podom i još koječega. Kada je intervenirao FBI, nije bilo rezultata, jer su članovi na to pristajali dobrovoljno. Ne svi, Spanky Taylor, bliska prijateljica Johna Travolte, bila je zgrožena u kakvim su joj nehigijenskim uvjetima držali dijete i uspjela se nekako s njim prošvercati na slobodu. Scijentologija je profitirala i od jeftine radne snage, svojim niže pozicioniranim aktivistima plaćala bi po 40 centi na sat, a neki od njih radili bi po 14 do 18 sati dnevno.

Scijentologija je bila pred financijskim krahom početkom devedesetih, trebalo je platiti milijardu dolara poreza, no sve bi se to umanjilo ako bi ih država prestala tretirati kao vjersku sektu i priznala religijom, nakon čega bi porez bio radikalno smanjen. Neumorni scijentolozi fanatično su slali na stotine pisama i pokretali bezbroj tužbi: naposljetku im je 1993. priznat status religije, i to od strane državnih činovnika koji zapravo jedva razlikuju što je vjera, a što uvjerenje. Porezni dug je umanjen na njima beznačajnih 12 i pol milijuna dolara. Danas su teški dvije-tri milijarde, šire se po čitavom svijetu, trguju nekretninama i investiraju: odličan je to posao jer se članstvo stalno smanjuje, a prihoda je sve više.

Najpoznatiji scijentolozi svakako su John Travolta i Tom Cruise, no nijedan nije pristao nastupiti pred Gibneyjevom kamerom. Srećom, postojećeg dokumentarnog materijala bilo je dovoljno. Travolta je navodno imao razdoblje kolebanja, htio je napustiti crkvu, ali su možda presudile intimne ispovijedi pred elektrometrom: u njegovu životopisu štošta je toga problematično, pa i nekoliko gay veza, koje javno nikad nije htio priznati. Cruise je drukčiji slučaj. Na snimanju “Dana groma” upoznao je Australku Nicole Kidman i zaljubio se u nju, međutim, njezin otac bio je poznati psihijatar, što je scijentolozima bilo dovoljno upozorenje: tu struku smatraju neprijateljskom, valjda zato što im se metode tu i tamo preklapaju, a ovi drugi ih smatraju prevarantima.

Kidmanica nije htjela ni čuti za scijentologiju, Cruise je to isprva prihvaćao, no u crkvi su bili uporni, čak su i prisluškivali njezin telefon, pa se brak naposljetku raspao. Kada se Cruise požalio Miscavigeu da nikako ne može pronaći novu partnericu, šef scijentologa imao je rješenje tog problema: mladoj i perspektivnoj glumici Nazanin Boniadi (gledali smo je kao analitičarku CIA-e Faru Sherazi u drugoj i trećoj sezoni serije “Domovina”) najprije su pokazali spis iz kojeg je očito da je njezin dečko vara, a kad su raskinuli, poslali su je na potpuni “makeover”, postala je glamurozna dama i isporučili Cruiseu. Njih dvoje počeli su zajedno živjeti, no ona je napravila grešku kada im je Miscavige došao u posjet, imala je glavobolju i nije baš bila entuzijastična što ga vidi. Cruise joj je prigovorio, ona se požalila prijateljici i u trenu je izletjela iz redova scijentologa.

Kao nacističke relikvije

Gibneyjev film gleda se bez daha unatoč tome što traje puna dva sata, ima u njemu potresnih ispovijedi, poput one Sare Goldberg, koja je bila zgranuta što kći prekida odnose s njom zato što je napustila crkvu i što joj zabranjuje da ubuduće viđa unuku. Fascinantni su i dijelovi snimljeni na proslavi scijentologa prije dvije godine, na kojoj se Miscavige ponaša kao da je vladar svijeta, iako kičerski simboli te crkve više podsjećaju na nacističke relikvije nego na ozbiljan vjerski pokret.

Prema Gibneyju, scijentologija bi mogla dospjeti u ozbiljne probleme ako se preispita njezin status religije i time izgubi mogućnost oslobađanja od poreza.

Po mnogima, to je najobičnija vjerska sekta kakvih je u Americi na desetke: jedna od njih je i Transcendentalna meditacija kojoj pripada i David Lynch i ta odlično zarađuje na lakovjernim članovima, ali ni približno tako dobro kao scijentologija. Drugi ozbiljan udarac bio bi kad bi crkvu napustile njezine najveće zvijezde, Travolta i Cruise.

Prvi je labilan, usprkos tome što svako malo izgovori nekakvu pohvalu scijentologiji, a drugi je zbog nje izgubio već dvije supruge, uz Kidmanicu tu je i Katie Holmes, koja mu neko vrijeme nije dozvoljavala viđati njihovu kćer Suri, u strahu od negativnih utjecaja scijentologa.

Koliko dugo će on trpjeti da mu vjera upropaštava privatni život, vidjet ćemo.
 

Going Clear Scientology and The Prison of… by disnmad
 
(jutarnji.hr,youtube.com/uredio:nsp)

Astana je prvi glavni grad neke države sagrađen gotovo kompletno u XXI stoljeću i savršeno govori tome u kojem se smjeru svijet kreće.

Oličenje vizije predsjednika Kazahstana Nursultana Nazarbajeva, koji nije žalio da potroši milijarde dolara zarađenih na nafti za gradnju nove, velebne glavnog svoje zemlje, Astana je podignuta u udaljenim stepskim predjelima i posjetitelje ostavlja bez daha svojim futurističkim izgledom.

Ipak, za dobre poznavaoce iluminatske i masonske simbolike, ovo je okultni grad u kojem su jasno da ne može biti jasnije spojene dvije tendencije – slavljenje “Novog svjetskog poretka” i najdrevnija od svih do sada poznatih religija, one posvećene obožavanju Sunca kao vrhovnog božanstva.

Astana je i dalje ogromno gradilište, ali su monumentalna zdanja koja su do sada podignuta i ona čiji su nacrti i makete predstavljeni javnosti bili dovoljni da joj donesu naziv “iluminatskog okultnog centra”. Sama riječ “astana” na perzijskom jeziku znači “kraljevski ili sveti prag” na kojem ljudi stoje u znak strahopoštovanja.

Preslikana hijerarhija

Gradom dominira “Palača mira i pomirenja” poznata i kao “Piramida mira”, sagrađena na temelju zamisli jednog od najpoznatijih britanskih arhitekata lorda Norman Fostera. Visoka je 62 m (plus osnova od 15m), i završena je 2006. godine, a koštala je oko 60 milijuna dolara.

Iako je po izjavi svog tvorca trebalo dovesti do “spajanja svih svjetskih religija” i da baš zbog toga i ne sadrži nikakve vidljive religiozne simbole, istina je zapravo suprotna – riječ je o okultnom hramu posvećenom Suncu. Unutrašnjost piramide je napravljena po svim masonskim okultnim pravilima i prikazuje put ljudskog bića na stazi prosvjetljenja, počevši od njegove inicijacije, pa sve do “stjecanja svjetlosti”.

U podzemnom dijelu je operna dvorana, koja može primiti 1500 posjetitelja, mračna i nalik pećini, kojom dominira ogromna slika Sunca koja zauzima cijelu tavanicu. U središnjem dijelu “Piramide mira” je konferencijska dvorana s okuglim stolom također u obliku Sunca, koje je postavljeno točno iznad Sunca na stropu opere.

Simbolika je i ovdje jasna-ako je to mjesto za sastanke vjerskih vođa iz čitavog svijeta koji bi za tim stolom trebalo sjediti i razgovarati u pokušaju da pomire međusobne razlike, stvarajući jednu jedinstvenu religiju, što je jedan od ciljeva “Novog svjetskog poretka”, onda je očito koje je vrhovno božanstvo u toj religiji. Treći nivo je vrh, zastakljen i pun svjetlosti. Tu se nalaze slike bijelih golubova, koji simboliziraju mir koji će zavladati dolaskom novog poretka. To je istovremeno i postizanje prosvjetljenja na individualnom i na svjetskoj razini.

Podjela unutrašnjosti “piramide mira” na ova 3 dijela predstavlja oličenje Pitagorine vizije svijeta i njegove podjele na Vrhovni, Viši i Niži svijet. Na dnu je neprobuđen masa koja uživa u zabavi, u središnjem dijelu oni koji odlučuju o sudbini svijeta (ili bar misle da odlučuju), a na vrhu su oni koji su dostigli prosvjetljenje i koji su stvarni gospodari svijeta.

Čista simbolika

Kula Bajterek, visoka 105 m, također je djelo arhitekta lorda Normana Fostera, i drugo zdanje u Astani koje naprosto vrvi od simbolike. Po osnovnoj zamisli, ova kula predstavlja prikaz drevne perzijske bajke o drvetu topole među čijim granama je magična ptica sreće Samruk snijela zlatno jaje. Ipak, i ovdje je prisutna okultna simbolika – drvo je zapravo “drvo života”, poznato u gotovo svim ezoterijskim učenjima, a zlatna kugla na njegovom vrhu je vrhovno božanstvo Sunce.

Drvo predstavlja put kojim duh napušta materijalni svijet i ulazi u božanski svijet.

U unutrašnjosti zlatne kugle iz koje se pruža predivan pogled na cijelu Astanu, smješteno je nekoliko predmeta kojima je nemoguće utvrditi namjenu, a među njime je najčudniji zlatni trokut s otiskom šake predsjednika Nazarbajeva koji djeluje kao da se tu stvorio pravo iz nekog znanstveno-fantastičnog filma . Tu je i globus s potpisima predstavnika 17 vjerskih pravaca, što nas ponovno vraća na temu spajanja svih religija u jednu.

Dva zlatna stupa koji dominiraju gradom predstavljaju nedvosmisleno podsjećanje na dva stupa koja su krasila Istočnu kapiju Solomonovog hrama u Jeruzalemu, koji je najveća svetinja “slobodnih zidara”. Stup s desne strane poznat je pod imenom Jakin, a lijevi kao Boaz. Jedan od vjekovnih ciljeva masonerije je stvaranje Novog Jeruzalema i ponovna izgradnja Solomonovog hrama u svoj njegovoj nekadašnjoj veličanstvenosti, pa su prikazi stupova Jakina i Boaza jedan od najraširenijih masonskih simbola.

Predsjednička palača “Ak Orda”, površine 36,72 tisuća m², obložena talijanskim mramorom, smještena je u središnjem dijelu grada, na lijevoj obali rijeke iSIM i na udaljenosti od 300 m od kule Bajterek. Na vrhu palače je velika kupola koja predstavlja ženski princip nasuprot kuli Bajterek koja svojim oblikom predstavlja muški princip.

Ovo smjenjivanje kupola i kula ili obeliska kao oznaka muškog i ženskog principa prisutno je u svim velikim gradovima koji se smatraju centrima moći i koji su građeni u skladu sa principima Svete geometrije i okultne simbolike kao što su Pariz, London i Washington.

Oko svevideće

“Kan Šatiri centar za zabavu” poznat je kao “najveći šator na svijetu”. Ispod ovog “šatora” koji prekriva površinu veću od 10 nogometnih igrališta, nalazi se ogroman park, zone za shopping i zabavu, umjetna rijeke po kojoj se može ploviti i plaža uz nju.

Simbolika šatora prisutna je u ezoterijskim učenjima zbog svoje povezanosti s biblijskim vremenima kada su Židovi kao nomadski narod živjeli pod šatorima.

Nemoguće je spomenuti sve zgrade i građevine koje su obilježje ovog jedinstvenog grada, budući da je gradnja u punom jeku i stalno niču nove, među kojima se posebno po svom neobičnom izgledu ističu ogromna koncertna hala, Islamski centar s džamijom (koja ima 4 minareta visine 63 mi može primiti 5.000 vjernika), medresom i bibliotekom, a tu je i novi sportski luksuzni stadion s pokretnim krovom, koji gledano iz zraka neodoljivo podsjeća na možda najpoznatiji masonski simbol takozvano “svevideće oko”.
 

 
(treceoko, youtube.com/uredio: nsp)

Rimokatolička crkva je najmoćnija organizacija na svijetu – financijski, religijski i politički.

Vatikan posjeduje svoju državu sa svim pravima, što znači da imaju diplomatske imunitete i slično. Također, Rimska crkva ima svoju banku koja je jedina banka na svijetu koja nema superviziju, što znači da je idealno tlo za pranje novca – jer nema kontrole.

Vatikanska banka, koja se naziva “Institut za religiozne poslove”, značajan novac investira po svijetu – u nekretnine, druge banke, poznate tvrtke. Osim njihovih izravnih biznisa, postoji i priljev novca od vjernika.

Procjenjuje se da Rimska crkva ima oko milijardu vjernika. Vatikan provodi kontrolu glavnih tokova u svijetu preko svojih organizacija, čiji su članovi moćni ljudi koji zauzimaju važne funkcije na polju politike, financija i dr.. Na primjer, vatikanske glavne organizacije, čiji su članovi položili zakletvu na lojalnost crkvi i papi jesu: jezuiti, tajno društvo Malteški vitezovi, Opus dei, Vitezovi Kolumba i dr.. To je papinska vojska – vitezovi – na isti način kao nekada u povijesti, samo sada na mnogo perfidniji i suptilniji način.

Jezuti su glavna katolička poluga, koja kontrolira sve druge organizacije. Postoji neformalna hijerarhija u tom sustavu u kojoj je glavni čovjek jezuitski general.

Zato se i zove “general”. Njegovi potčinjeni ga zovu “otac general”. To se može vidjeti i na njihovoj oficijelnoj web stranici. Aktualni jezuitski general je Španjolac Adolfo Nicolas, koji je rođen 1936. godine u vrijeme najvećeg uspona fašizma, u obitelji koja je bila veliki simpatizer Adolf Hitler-a, po kojem je i dobio ime.

Prema rimskoj hijerarhiji, jezuitskom generalu potčinjeni su i Malteški vitezovi, Vitezovi Kolumba i Opus dei. Jezuiti rade tajno, dok članovi organizacija Malteški vitezovi, Opus dei i Vitezovi Kolumba su u dobroj mjeri javne ličnosti. Na primjer, Vitez Kolumba je rođeni brat bivšeg predsjednika Amerike George Busha, Jeb Bush, inače guverner Floride.

On ne propušta priliku da papi poljubiti ruku i pokaze svoju lojalnost. Malteški vitezovi su znatno brojniji i danas su postali vjerojatno najutjecajnije tajno društvo u svetu. Neki od članova su gradonačelnik New Yorka Michael Bloomberg, najmoćniji čovjek među milijarderima, prema anketi magazina Forbes.

Zatim Frank Karluči, nekada visoki funkcioner CIA-e, a sada prvi čovjek američke Carlisle grupe, jednog od službeno najvećih trgovaca oružjem u svijetu. Carlisle grupa je inače među najmoćnijim tvrtkama u svijetu. Dakle, malteški vitezovi u dobroj mjeri kontroliraju vojnu industriju.

Članak Malteskih vitezova je i Michael Chertoff, direktor Homeland security, američke carinske i imigracijske službe. Rimska crkva svjesno ubacuje svoje ljude u tu službu jer se preko nje provodi politika izmjene demografske strukture Amerike.

Na primjer, sada su Španjolci (useljenici iz Južne Amerike koji govore španjolskim jezikom, uglavnom Meksikanci) moćna glasačka mašinerija u Americi (danas ih ima više nego crnaca u Americi), a gotovo svi su katolici. Tako je rimokatolika svake godine sve više u Americi.

Važan član Malteških vitezova je španjolski kralj Juan Carlos, pod čijom kontrolom je između ostalog i Španjolac Javier Solana, visoki dužnosnik EU, koji je bio šef NATO-a u vrijeme bombardiranja SR Jugoslavije. Prvi čovjek Malteških vitezova u Americi je njujorški kardinal Edward Egan.

Kada su srušene neboderi blizanci 11. rujna, Egan je i bio šef Malteških vitezova u Americi, a član iste organizacije je bio tadašnji direktor CIA-e George Tenet, koji je bio, dakle, podređen Eganu. Vjeruje se da je CIA tada o svemu bila upoznata, a zna se da postoje brojne sumnje da je spomenuti događaj bio isceniran.

Suština je da su ljudi pod kontrolom Rimske crkve vodili cijeli “proces”. Najmoćniji bankar u 20. stoljeću, David Rockefeller, također je član Malteških vitezova. Malteški vitezovi su članovi Vrhovnog suda Amerike – Samuel Alito i Antonin Skalila, oba su katolici.

Član Malteškog reda, između ostalih, je i John De Joya, prvi čovjek George Town Sveučilišta u Washingtonu, koji producira kadrove za američku administraciju i Pentagon. George Town je jezuitski koledž (bivši predsjednik Bill Clinton je studirao na ovom koledžu). Jezuiti kontroliraju službeno najviše koledža u Americi, a među njima je i poznati forda Sveučilište u New York-u.

Mnogi od članova Malteških vitezova i ne kriju da su članovi ove organizacije. Spiskovi o članovima u dobroj mjeri se mogu naći na internetu i u knjigama raznih autora.

Za članove organizacija poput jezuita, i njihovih ogranaka poput Malteški vitezovi, vrijedi da su dobro infiltrirani u masoneriju i slična tajna društva. Leo Zagami, odbjegli član Iluminata, organizacije koja predstavlja elitu masonerije, kaže da jezuiti kontroliraju vrh svjetske masonerije.

Na primjer, obitelj Rothschild je glavna za britansku masoneriju. Rimskoj crkvi je dovoljno da kontrolira jednog ili nekoliko članova te obitelji da bi kontrolirao čitavu britansku masoneriju, a da to niži članovi i ne znaju. Rothschildi, kao vjerne sluge Rimske crkve, predano se zalažu za svjetsku vladu.

Iz knjige “Vatikanske ubojice”. Knjigu možete skinuti OVDJE
 

 
(vestinet.rs,youtube/uredio:nsp)

Organizacija je strukturirana i organizirana na način koji sugerira da se radi o sustavu. To će biti dio mreže. Ona ima hijerarhiju i druge vrste veza. Kraljevske obitelji i divovske korporacije čine podršku, posebno u smislu financiranja.

Primijetit ćete da se sportašima često trguje. U stvari, njima se trguje kao stokom. Trgovanje u sportaša je oblik trampe ili razmjene. Trampa ili praksa razmjene, se čini da je temeljno djelovanje Iluminata, osobito na razini banaka i bankara. Razmjena se stvarno čini kao neka vrsta krađe, jer razmjena često nije ni razmjena, naknada je egzaktna. Ponekad naknada može biti novčana, no ona također može poprimiti oblik štete koje se očekuje.

Organizirani sportovi su često puni korupcije, čak i na procjeni i na suđenju. Neredi mogu izbiti kao rezultat odluka i rezultata nekih od igara. Rivalstvo i timski duh, za razliku od suradnje čini se da je pod stresom. Ljudi imaju različita mišljenja o vrijednosti natjecanja i razina na kojoj to može biti prekomjerna i neprimjerena.

UEFA predstavlja nacionalnu nogometnu asocijaciju u Europi, glavna je za nacionalna i klupska natjecanja, kontrolira i novčane nagrade, propise i medijska prava na tim natjecanjima.

UEFA je osnovane u 1954. godine u Baselu, u Švicarskoj. Henri Delaunay je bio prvi glavni tajnik i Ebbe Schwartz prvi predsjednik. Sadašnji je predsjednik Michel Platini. Sjedište je u Nyonu u Švicarskoj.
 

Video stvaranja LOGO-a, više liči na čarobnjaštvo i uvod za novi film Harry Potter-a, nego na pravi uvodni komercijalni video za europsko provenstvo u nogometu.

Iluminati razotkriveni : Poznati nogometaš Ronaldinho pokazuje simbol sotonističke ruke

A čija je ovo produkcija ?

 

 
Zato, Hrvati, ne očajavajte, tu se radi o puno višim stvarima od samog sporta !
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=9508"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]