Prvi kršćani nisu slavili Uskrs, on se prvi put spominje u drugom stoljeću poslije Krista, a njegov nadnevak i brojni danas popularni običaji preuzeti su iz drugih religija i poganskih kultova, tvrde stručnjaci

Mnogi povjesničari danas se slažu da je rano kršćanstvo posudilo neke datume proslava, ceremonija i simbola iz drugih religija. Uglavnom se smatra da su rani kršćani time vlastiti kult htjeli utvrditi kao društveni fenomen. Naime, ostali misteriji iz toga vremena na određene su dane javno slavili neke događaje, pa ih je rimska zajednica usvojila. Kršćani su najvjerojatnije odlučili iskoristiti već uvriježene i općeprihvaćene festivale kako bi slavili i promicali svoga Boga, što je na kraju dovelo do toga da su preuzeti datumi opstali kao kršćanski.

Prije kršćanstva mnoge su religije i kultovi imali svetkovine kojima se krajem ožujka obilježavala proljetna ravnodnevnica i ponovno buđenje vegetacije, a česta je bila i ideja o bogu koji, poput prirode, umire da bi se ponovno rodio.

Judaizam

Prije svega, Uskrs se kako datumom (što je logično jer je posljednja večera održana u vrijeme Pashe, a nakon nje uslijedilo je raspeće), tako i simbolikom (oslobađanje od ropstva – uzdizanje iz ovozemaljskog u duhovni svijet) može povezati sa židovskim blagdanom Pashe. Na nekim jezicima čak mu je i ime slično ili istovjetno – primjerice na grčkom (Paskha), arapskom (Pesah) ili latinskom (Pascha).

Kult Atisa i Kibele

Jedna od prvih orijentalnih religija koja je prodrla u Rimsko Carstvo, a bila je popularna u vrijeme kršćanstva, bio je kult Velike Majke bogova. Obožavano božanstvo bila je Kibela, izvor sveg života, a s njom se povezivao božanski heroj i dobri pastir Atis koji je smatran personifikacijom biljaka. Kada je Atis umro, Kibela ga je toliko oplakivala da je on u proljeće doživio obnovu. U Rimu se svake godine između 22. i 25. ožujka održavala svečanost koja je obilježavala smrt Atisa i njegov povratak čiji su simbol bile ljubičice što su niknule iz Atisove krvi.

Vjerovalo se da ljudi koji sudjeluju u ritualima tog kulta mogu pobijediti smrt. Tijekom nje svećenik je nudio krv svoje ruke i time simbolično žrtvovao sam sebe. Neki povijesničari tvrde da su svećenici na kraju festivala na treći dan odlazili u praznu grobnicu iz koje je Atis ustao. Tijekom proslave jela se neka vrsta posvećenog objeda, a sljedbenicima su bili izbrisani svi grijesi jer su bili posvećeni krvlju, odnosno žrtvom svećenika.

Mitraizam

U stručnoj literaturi često se spominje da je rimski mitraizam bio glavni suparnik kršćanstvu te da je kršćanstvo preuzelo neke od njegovih odlika i rituala. Obožavanje Mitre kao dijela trojstva zaštitnika ahura započelo je oko 3000. godine prije Krista u Perziji u sklopu mazdaizma. Međutim, u Rimu je on uzdignut do vrhovnog božanstva. Dječak Mitra, kojeg je rodila stijena, borio se sa Suncem, pobijedio ga i prozvao ga svojim vječnim prijateljem. Time Sunce postaje Mitra sâm i kasnije ubija bika, prvo stvoreno živo biće.

Tek nakon smrti bika rađa se svijet i vrijeme, a od njegova tijela nastaje bilje koje prekriva zemlju. Ritualno žrtvovanje bika simboliziralo je pobjedu duhovne moći nad animalnom, a Mitra se smatrao spasiteljem koji budno pazi na ‘zlo’ što u zasjedi vreba čovjeka. Ako ‘zlo’ nadvlada, besmrtna duša grešnika biva odvučena u pakao. Za pravedne život se, nakon ovozemaljskog, nastavlja.

Mitraisti su slijedili niz obreda, a cilj im je bio dokazati se pripadnikom svoje vjere kroz sedam inicijacijskih stupnjeva (kao što to rade kršćani u sakramentima) i tako osigurati dobar položaj u zagrobnom svijetu. Vjernici su pili vino i jeli kruh, a nedjelje su smatrane svetima. Rođenje Mitre slavilo se u vrijeme ljetnog solsticija.

Kršćanstvo i mitraizam podudaraju se i u sakramentu krštenja, svetoj večeri, pojmu žrtve te konceptu bezgrešnog rođenja (rođenje iz stijene). Također, žrtvovanje bika neki povjesničari religije povezuju sa žrtvovanjem janjaca, pa i žrtvom Krista.

Slična ideja umiranja i ponovnog oživljavanja boga bila je prisutna i u popularnom kultu Ozirisa i Izide, a prema zapisima Herodota i Plutarha u Egiptu se svake godine održavao festival kojim se slavio povratak Ozirisa. U Eleuzinskim misterijima, jednim od najutjecajnijih misterija onoga vremena, povratak u život, koji dolazi s povratkom Perzefone iz podzemlja na zemlju, uzrokuje rast biljaka u proljeće i simbolizira ponovno rađanje. Smatra se da su Eleuzijanci također prakticirali ritual sličan krštenju prije kršćana.

Običaj ukrašavanja uskrsnih jaja

Jaje je od drevnih vremena bilo poganski simbol ponovnog rođenja na Zemlji, a u mnogim se kultovima koristilo u obilježavanju proljetnih svetkovina. Kršćani su ga kasnije prihvatili kao simbol uskrsnuća Isusa Krista. Poznato je da su jaja prigodom novogodišnjih svetkovina, koje su se slavile za proljetni solsticij, bojali još zoroastrijanci. Tvrdo kuhana jaja u judaizmu su simbolizirala Hashlamim – festival prinošenja žrtava za mir, a jela su se za Pashu. U tradiciji istočnog kršćanstva postoji legenda prema kojoj je Marija Magdalena na Isusov grob u košari donijela jaja kako bi ih podijelila s drugim ženama. Kada je vidjela uskrsnuće Krista, jaja su poprimila sjajno crvenu boju. Jaje u toj tradiciji predstavlja kamen na Kristovom grobu, a najčešća boja kojom se ukrašavaju je crvena.

Uskrsni zec, simbol plodnosti

Zeca koji za Uskrs donosi jaja prvi put spominje njemački liječnik i kemičar Georg Franck von Franckenau u 17. stoljeću u svojem djelu ‘De ovis paschalibus’ (O uskrsnom jajetu) u kojem govori o alzaškoj tradiciji uskrsnog zeca.

Zečevi su, baš kao i jaja, od drevnih vremena bili simboli plodnosti jer su početkom proljeća rađali mnoštvo mladunaca, a također i zato što zečice mogu začeti nove mladunce dok su još skotne.

Mediteran je bio enciklopedija klasičnog svijeta

Uzroke ovih sličnosti za tportal je pojasnio hrvatski stručnjak za stare religije i kultove dr. sc. Željko Miletić, profesor na Odjelu za arheologiju Zadarskog sveučilišta.

‘Vodeći povjesničar religija Richard Gordon sjajno je definirao razloge sličnosti u vjerovanjima i kultu kod kršćana, mitraista i sljedbenika metroačkih i izijačkih vjerovanja. One su rezultat nastajanja ili barem oblikovanja u približno isto vrijeme i na istom prostoru rimske države’, rekao je Miletić.

‘Istina, metroački kult Velike Majke bogova i egipatski Izidin kult tisućama godina su stariji od kršćanstva i mitraizma, ali svoj konačan oblik dobivaju nešto prije Kristovog rođenja i u prva dva stoljeća Rimskog Carstva. Sva znanja koja su bila dostupna stanovnicima Mediterana tog doba, filozofske ideje koje su kružile i učenja raznih religija Gordon je nazvao enciklopedijom klasičnog svijeta iz koje su se gradila vjerovanja i kultovi.

Sve spomenute vjere stoga su slične jer su misterijske, naime u sve je ugrađena temeljna ideja da postoji ‘tajna’ vjere u koju se potrebno uputiti da bi se postigao konačan cilj – soterija – život nakon smrti, odnosno preživljavanje na ‘drugom’ svijetu. Da bi vjernici to ostvarili, morali su se pridržavati moralnih načela tih religija i ponašati prema propisanim normama.

Njihov važan dio bio je upražnjavanje raznih rituala, često bizarnih. To je još jedan element koji povezuje sve misterijske kultove – sakramentalnost obreda. Stoga kod svih njih na općoj razini postoje razna ‘krštenja’, kušnje, potvrde, blagovanja svojih bogova itd. U detaljima se ti rituali često jako razlikuju. Postoje i osobine karakteristične samo za kršćanstvo, tako Isusovo uskrsnuće (kao i uskrsnuće tijela vjernika na Posljednjem sudu), koje drugdje ne postoji, premda se čak i u znanstvenoj literaturi provlači pogrešna ideja o Atisovom ili Ozirisovom uskrsnuću.

Teško da su kršćani posuđivali izravno od poganskih misterijskih kultova i obrnuto. Osim toga, postoje i bitne razlike. Premda su Velika Majka Bogova (Kibela), Izida ili Mitra dominantni likovi u njihovim teologijama (mogli bi ih stoga nazvati henoteističkim vjerovanjima), oni nisu jedini božanski likovi, za razliku od kršćanstva u kojem postoji samo jedan Bog. Upravo taj monoteizam, kao i u judaizmu i gnosticizmu, bio je razlog netolerancije u odnosu na višebožačko poganstvo.

Osim u teologiji, suprotstavljanje je još oštrije bilo na političkom planu jer kršćani nisu htjeli priznati druge bogove, pa ni božanske rimske careve. Zato je dolazilo do progona kršćana i Židova. Legaliziranjem kršćanstva u doba Konstantina Velikog 313. godine, a onda i početkom propasti poganstva krajem 4. stoljeću, u doba Teodozija, situacija se obrnula, sad je trebalo potpuno kristijanizirati rimski svijet. Od presudne važnosti bilo je očistiti kalendar od poganskih festivala, obreda i običaja, a posljedica je bila stvaranje jednog sloja elemenata u kršćanstvu lažne genetske sličnosti s poganstvom.

Tako je poganski festival rađanja Sunca (danas djelomice sačuvan kroz Badnjak) zamijenjen rađanjem Krista – kršćanskog sunca pravde (premda se Isus nije rodio na taj datum). Najpopularniji poganski proljetni festivali u kasnoj antici, oni Velike Majke Bogova koji su slavili obnovu života i život nakon smrti, zamijenjeni su Uskrsom, najvažnijom kršćanskom svetkovinom koja slavi tajnu vjere – vječni život. Panteon, poganski hram svih bogova u gradu Rimu, početkom sedmog stoljeća, na 13. svibnja, bio je posvećen Bogorodici i Mučenicima i na taj dan sve do 8. stoljeća bio je blagdan Svih Svetih. Iznad metroačkih svetišta podižu se crkve posvećene Bogorodici koja se s Kristom djetetom u naručju prikazuje se kao Izida s Ozirisom djetetom. U povijesti postoji još velik broj drugih primjera takvih preslojavanja’, objasnio je profesor Miletić.
 
*stisnite “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 

 

 
 
(tportal.hr, youtube.com/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=13238"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Da li je Američki orao u stvari Feniks? Izbor čudesne drevne ptice čini se da je bila namjera dizajnera Velikog Pečata SAD-a. Feniks je simbol ponovnog rođenja u mudrosti ….

Dizajn na poleđini Velikog Pečata povezan je s Redom Tragaoca. Piramida i Svevideće Oko, predstavljaju Univerzalnu Kuću okruženu zračećim simbolom Velikog Arhitekte Univerzuma … Kombinacija ova tri simbola je više nego slučajna.

Kada je došlo vrijeme da se izabere prikladan amblem velikog pečata Sjedinjenih Američkih Država, nekoliko dizajna je bilo u opticaju. Njih je opisao Hunt Gailard, u knjizi Povijest Pečata Sjedinjenih Američkih Država, objavljenoj u Washingtonu 1909. godine. Većina dizajnera je u svojim originalnim idejama imalo za središnji motiv pticu Feniks kako sjedi na svom plamenom gnijezdu. Jedan dizajner, sada nama poznat, bio je konačno izabran, a za mišljenje o njegovom izboru je bio pitan i Benjamin Franklin.

Franklin je dao neposredno odobrenje, primjećujući naivno da je veoma prikladno izabrati divlju puricu za simbol nove države: Puran je ptica divnih kvaliteta, vrijedna i marljiva, dobrog moralnog kvalitete, s perjem suprotno crvenoj boji, u to vrijeme nepopularnoj među kolonijalistima. Kada je Franklinu objašnjeno da ptica na pečatu treba predstavljati orla, gorko se razočarao, i tada je inzistirao da crtež ne liči na orla, i još je dodao, “orao je ptica grabljivica s nekoliko uglednih kvaliteta purice”.

Dizajneru je rečeno da nacrta Feniksa. Njegov izbor je svakako bio primjeren. Među čuvenim drevnim pticama koje su zvali Feniks, kako su ih barem opisivali rani pisci poput Klimenta, Herodota i Plinija, prosječna veličina im je slična orlu, ali postojale su izvjesne razlike. Tijelo ptice Feniks prekriveno je sjajnim ljubičastim perjem, dok su ukrasna perja na njegovom repu bila naizmjenično plava i crvena.

Glava ptice je svijetle boje, a oko vrata ima prstenčić od zlatnog perja. Na poleđini glave Feniks ima krestu sjajne boje. Po predanju, samo jedna ptica živi u svakom trenutku, a njena kuća se nalazi u udaljenim predjelima Arabije, u gnijezdu tamjana i smirne. Ptica Feniks, kako je rečeno, živi 500 godina, a u trenutku smrti joj se otvara tijelo i iz njega izlazi novo rođeni Feniks. Zbog svog simbolizma, Feniks se općenito smatra predstavnikom besmrtnosti i uskrsnuća.

Svi simboli imaju svoje porijeklo u nečem opipljivom – u čvrstim činjenicama, a Feniks je jedan od znakova tajnih redova drevnog svijeta kao i njihovih iniciranih, jer bilo je uobičajeno da se on odnosi na onoga koji je prihvaćen u hramovima kao na dvaput-rođenog, ili ponovno-rođenog. Mudrost daruje novi život, a oni koji su postali mudri su ponovno-rođeni.

Feniks je veoma bitan simbol i na drugi način, on je amblem među skoro svim civiliziranim nacijama – kraljevskih moći, superiornosti i besmrtnosti. Kineski Feniks ima identično značenje kao i egipatski Feniks, a grčki Feniks je identičan s Pticom Gromom američkih Indijanaca.

Na pratećem crtežu, glava ptice kako se pojavljuje na pečatu 1782. godine se može usporediti sa sadašnjim oblikom. Odmah je uočljivo da ptica na originalnom pečatu nije orao, ni divlja purica kako se Franklin nadao, već ptica Feniks, drevni simbol ljudskih stremljenja k Univerzalnom dobru. Kljun je različitog oblika, vrat je mnogo duži, dok mali čuperak na potiljku ne ostavlja sumnje u namjere umjetnika.

Ali ako je ovaj dizajn na licu pečata utisnut s potpisom Reda Tragaoca, onda je dizajn na poleđini definitivno povezan sa još starijim Misterijama.

Ovdje je predstavljena velika piramida u Gizi sastavljena od 13 redaka zidarstva prikazujući 72 kamena. Piramida je bez kamenja na vrhu, a iznad njezine gornje platforme lebdi trokut sa svevidećim okom okruženim zrakama svjetla. Ovaj dizajn nije bio po volji profesora Harvard sveučilišta, Charles Eliot Nortona, on je svoje nezadovoljstvo sažeo riječima: “Izgled koji je usvojio Kongres je praktično nepodoban da bi se učinkovito tretirao, jer pečat se teško može nazvati umjetničkim dizajnom, već prije dosadnim grbom masonskog bratstva.” Citat je iz Povijest pečata Sjedinjenih Američkih Država.

Ako veliki pečat nije moguće tretirati umjetnički, podložan je dubokoj interpretaciji. Drevni Egipćani su vjerovali da je Piramida u Gizi sveti grob boga Hermesa, ili Tota, personifikacije Univerzalne Mudrosti. Osim priča, nema tragova koji ukazuju da je ikada pronađen vrh piramide. Ravna platforma na vrhu je kvadratnog oblika površine trideset četvornih stopa i ne ukazuje da je ovaj dio piramidalne strukture ikada bio završen, što je moguće, jer Piramida predstavlja ljudsko društvo, nesavršeno i nepotpuno.

Konvergentni kutovi i stranice kamene strukture koji se stapaju na vrhu predstavljaju zajedničku težnju čovječanstva, dok iznad lebdi simbol ezoteričnog reda, zračeći trokut sa Sve-videćim Okom. Sam trokut je u obliku grčkog slova D, Delta, prvog slova Božijeg imena – božanskog djela prirodnog završetka dijela Čovječjega. 72 kamena su 72 uređenja Tetragramatona, četvoroslovnog Imena Božjega, na Hebrejskom. Ova četiri slova se mogu kombinirati u 72 kombinacije, što je rezultiralo onim što se naziva Šemhameforaš, što predstavlja, zakone, moći i energije Prirode pomoću kojih se dostiže savršenstvo čovjeka.

Piramida je Univerzalna kuća, a iznad njenog nedovršenog vrha sjaji amblem Velikog Arhitekte Univerzuma. Postoji legenda da je na izgubljenoj Atlantidi postojao veliki sveučilište na kome je nastao najveći broj umjetnosti i znanosti koje su predane u ruke današnjoj Rasi. Sveučilište je bilo izgrađeno u obliku ogromne piramide, na čijem vrhu je postojala opservatorij za proučavanje zvijezda. Ovaj znanstveni hram na staroj Atlantidi nalazi u sjeni pečata nove Atlantide. Je li to društvo nepoznatih filozofa koji su utvrdili razmjere nove nacije vječnim amblemima, da bi sve nacije znale razlog utemeljenja nove države?

Prednju stranu velikog pečata koristio je State Department od 1782. godine, ali zadnju stranu pečata nisu prihvatili u ovom obliku, u to vrijeme, jer amblem je smatran simbolom tajnog društva neprikladnog za suverenu državu. Rijetka su javna otkrića o korištenju ovog simbola sve do nedavno. Većina američkih građana po prvi put uči što predstavlja dizajn na poleđini njihovog pečata od dana kada se pojavila novčanica od jednog dolara, serije 1935 A, koliko je poznato 1935. godine ovaj pečat se počeo koristiti bez nekog posebnog predmišljaja ili posebnih namjera. Ali zanimljivo je da se njegovo pojavljivanje poklapa s velikim promjenama koje su utjecale na demokraciju u svim dijelovima svijeta.

Već 1935. godine duga sjena svjetske tiranije proširila se diljem planete. Demokracija je bila na pragu svojih najtežih testova – koji se nastavljaju. Prava čovjeka, koja je Thomas Paine branio, napadnuta su svuda i na svakom mjestu – sebičnošću i tiranijom. Tada se na zajedničkom mediju američke valute pojavio vječni amblem našeg cilja.

Kombinacija Feniksa, Piramide i Svevidećeg Oka je više nego slučajna. Tamo nema ništa o ranim borbama kolonijalista koji su predložili takav izbor poljoprivrednicima, trgovcima i seoskoj gospodi. Postoji samo jedan mogući izvor ovih simbola, a to je, tajno društvo koje je došlo u Ameriku 150 godina prije izbijanja revolucionarnog rata. Većina patriota koji su se borili za nezavisnost Amerike bili su članovi ovih društava, crpeći inspiraciju, hrabrost i uzvišenu svrhu iz njihovog drevnog učenja.

Nema nikakve sumnje da je veliki pečat izravno inspiriran nalogom Reda Tragaoca, i da je zacrtan kao daleki cilj ove nacije onako kako je viđen i znan Ocima Osnivačima. Monogram nove Atlantide otkriva ovaj kontinent kao izdvojen za realizaciju Velikog Djela – ovdje treba izrasti Piramida ljudskih stremljenja, škola tajnih nauka. Nad ovom nacijom vlada vrhovni kralj, Vječno Živući Bog. Ovaj narod je posvećen ispunjenju Božanske Volje. U mjeri u kojoj čovjek shvati to, i posveti sebe i svoj rad ovoj svrsi, njegova zemlja će procvjetati. Odvajanje od ovog simbola, od ove uzvišene sudbine biti će pobačaj velikog povjerenja danog u neprocjenjivo nasljeđe.

 

 
 
(hramezoterije.com, youtube.com/uredio i preveo: nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=11293"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]