Ima nešto trulo u našoj Europi. To svi osjećaju. I svi se, onoliko koliko mogu shvatiti, pripremaju za nešto loše što se uskoro treba dogoditi

Tijekom proteklih sto godina, loše se zaista dva puta događalo – u vidu dva općeevropska rata koji su potom postali i svjetski. Nadam se, čak vjerujem, da danas nitko u Europi (ne znam kako stvari stoje iza oceana) ne želi takav izlaz iz krize.

Ali, zašta se to onda pripremaju, kakav ishod čekaju i priželjkuju.

Odavno je jasno da su se srušili snovi o općeevropskom domu (ne bez pomoći onih kojima općeevropski dom nije bio potreban). Sada se čak ni takva retorika više ne može čuti. A po šavovima puca sama Europska unija koja je mnogima izgledala kao neoboriva tvrđava suvremene europske civilizacije, pogotovo što je bila zaklonjena američkim NATO-vskim štitom.

Prije samo deset godina, ama kakvih deset – prije samo pet godina, kada su neki promatrači, govorili su da će se Europska unija raspasti – nazivali su nas ili neznalicama ili provokatorima. A zar sada u svakom dijelu Europe upravo o tome ne govore? Sa koje govornice se o tome – uključujući i službene – više ne raspravlja?

Situacija u današnjoj Europi (treba imati u vidu da ona nije isto što i EU, iako Bruxelles, London, Berlin i Pariz pokušavaju to ignorirati) može se opisivati ​​nadugo i naširoko. Nažalost, samo u bojama i tonovima koji izražavaju zabrinutost.

Što je glavni problemi Europe (kao kontinenta i civilizacije) danas?

Ovo se pitanje ne tiče ekonomskih problema i sličnih važnih gluposti, nego četiri fundamentalne okolnosti:

Prva: europska civilizacija (u njenoj EU-varijanti) postaje sve manje europska.

Druga: Europska unija smatra Europom samo sebe i nastavlja ignorirati pravo Rusije (ne samo njezino, ali njeno u prvom redu) da ne dijeli takozvane europske vrijednosti u njihovoj briselskoj interpretaciji, pravo da ima vlastitu predodžbu o svojoj sadašnjosti i budućnosti. Tim prije što EU poriče pravo Rusije da vodi vlastitu, neovisnu od Washingtona i Bruxellesa vanjsku i čak unutarnju politiku.

Treća: politička Europska unija pretvorila se u potpunog vazala SAD.

Četvrta: ni zajedno sa SAD, a pogotovo bez njih – Europska unija više nije dominantni igrač u svijetu. A sama SAD sve brže gube ulogu globalnog hegemona.

Bravurozne izjave Washingtona (o tome da je nekoga izolirao, da je nečiju ekonomiju razbio u paramparčad), čuju se i dalje, naravno, ali nema sumnje da Sjedinjene Države – koje brižljivo i svakodnevno nadziru da se slučajno antiruski žar Europske unije ne ohladi – tako grade svoju strategiju za budućnost, rukovodeći se ne samo fantazijama o vlastitoj ekskluzivnosti nego i realnim procjenama i računicama.

Glavna računica je, po mom mišljenju u tome da se SAD već pripremaju za raspad Europske unije i da su zato već preispitale svoj odnos prema ulozi Njemačke u budućoj “raspadnutoj Europi” i svoj odnos, samim tim, prema zadaćama NATO pakta čiji je realni borbeni potencijal – ako se iz njega isključi vojna moć samih SAD – jednak približno ratnom potencijalu sadašnjih oružanih snaga Ukrajine.

Ono što se izdogađalo s Ukrajinom u ovom smislu je vrlo indikativno. Jer, zbog čega su Europljani potpalili tu zemlju koja je i onako pod svim svojim predsjednicima, bili oni izabrani u prvom ili u drugom krugu, ili čak u trećem, stalno obmanjivala Rusiju? Zar je Europljanima bio potreban Sevastopolj – kao vojno pomorska baza?

Naravno da nije. Bio je potreban samo Amerikancima …

I uopće, čudno držanje Europske unije i čelnika njenih pojedinih zemalja, pa i europskih medija povodom Ukrajine, može se objasniti ili kolektivnim suicidnim pomješavanjem ili postojanjem nekog dalekosežnog cilja koji je skriven i od samih Europljana.

U vezi s ovim, najvažnije je obratiti pažnju na držanje Njemačke i njenog sadašnjeg kancelara gospođe Merkel.

Kao što se zna, NATO su Amerikanci formirali da bi SAD bila u Europi, Rusija (prvobitno – SSSR) izvan Europe (ovoliko o zapadnoeuropskim i gorbačovljevskim maštarijama o općeevropskom domu), a Njemačka – pod Europom.

Imenovanje ove formule pripisivano je raznim ljudima, ali njen sadržaj nitko nije osporavao.

Anglosaksonci su se uvijek bojali Njemačke (Hitlerova Njemačka je taj strah samo potvrdila), pa zbog toga tijekom svih poslijeratnih godina nisu htjeli nikakvo drugo jačanje Njemačke osim ekonomskog.

Sa ništa manjim zaziranjem se prema Njemačkoj uvijek odnosila i Francuska.

Međutim, još više su se europski anglosaksi (Velika Britanija) i Francuska uvijek pribojavali saveza Njemačke i Rusije. Iz ta dva razloga – Njemačka je (uz pomoć NATO) uvijek morala biti “pod Europom”, a Rusija “izvan Europe”.

Ali, povijest je krenula drugim putem. Još u sovjetskim vremenima je Bonn uspostavio isuviše dobre (po mišljenju Amerikanaca i Engleza) odnose s Moskvom. A poslije ujedinjenja Njemačke koje se dogodilo uz pomoć Moskve i unatoč željama Pariza i Londona, odnosi Njemačke i Rusije postali su opasno dobri za Washington.

Kancelar Schroeder imao je mnogo problema zbog svog dobrog odnosa prema Rusiji. Merkel, koja ga je naslijedila, u prvo vrijeme je nastavila politiku izvođenja Njemačke na globalnu političku razinu uz pomoć, pored ostalog jačanja ekonomskog i političkog saveza s Rusijom.

Što se dogodilo s kancelarkom Merkel tijekom posljednjih godinu i pol – možemo samo dugo nagađati, ali je rezultat te metarmofoze nesumnjiv.

Merkel je, unatoč željama mnogih njemačkih političara i biznismena, postala faktički glavni oponent Moskvi i osobno Putinu, s kojim ranije samo što nije bila u prijateljstvu.

Naravno da u toj metamorfozi kancelarke, koju su Amerikanci prisluškivali, ima i nešto osobno. Ali, u politici osim biča obvezni su i medenjaci.

Ako je prolaznim političkim figurama poput Porošenka moguće davati keksiće u dozama u kojima se daju lijekovi, takvom političkom teškašu kakava je Merkel, premijera zemlje koja je, makar preko financija, hegemon suvremene Europe (pored Velike Britanije koja nikada i nigdje neće otići od SAD) kojoj je potreban pravi medenjak. A drugih neovisnih igrača u Europi više i nema.

Eto zbog čega su, po hipotezi, SAD i Njemačka pod rukovodstvom Angele Merkel započele frontalnu ofenzivu protiv Rusije – političku, gospodarsku, informativnu i psihološku. I povijesnu.

Koristeći komplekse europskih zemalja, koje su bile u hitlerovskoj koaliciji i potomke kolaboracionista, koji su vjerno i po svojoj volji služili nacistima, bilo je odlučeno da se Rusija kao nasljednica Sovjetskog Saveza liši povijesnog i moralnog prava da bude zemlja pobjednik u Drugom svjetskom ratu, pa i više od toga – zemlja koja nije samo dala odlučujući doprinost razbijanju nacističke Njemačke, nego i zemlja koja je zajedno s ostalim državama – pobjednicama opredijelila cijelu konstrukciju današnjeg ustrojstva svijeta i njegove ključne institucije – Organizacije Ujedinjenih Naroda.

Nekome se može čini da takve političke marionete poput Jacenjuka i Shetinaa pričaju tek neke svoje budalaštine o Drugom svjetskom ratu – iz neznanja ili u svojoj antiruskoj jarosti. Ali ne, te stvari stoje ozbiljnijo.

Kao i uvijek, dvorskim ludama se dozvoljava da izgovaraju ono o čemu će potom početi govoriti kraljevi.

Sve u svemu, hipoteza je, da ponovim, ova: SAD prognozira raspad Europske unije. Zato im je potreban novi gazda nove Europe koja će nastati na ruševinama “europskih snova”.

Englezi sa svog otoka tu ulogu ne mogu igrati. Francuzi, sa svim karikaturistima i “Mistralima” kojima se ne zna gazda – također. Zato ostaje – Njemačka.

Nju sada više nije potrebno obuzdavati pomoću NATO-a, nju treba usmjeriti protiv Rusije. Naravno, i obećati joj nešto što na desetljeće može posvađati Rusiju i Njemačku, nešto što gospođi Merkel osigurava lovorike koje neće biti manje od počasti koje je dobio ujedinitelj Njemačke Helmut Kohl.

Prvi plijen je – Ukrajina, nad kojom će političku kontrolu ipak ostvarivati ​​Washington. Ali, ekonomska će biti prepuštena Berlinu.

Drugi plijen treba biti – Kalinjingradska oblast.

Eto objašnjenja zašto Jacenjuk i ostale prolazne figure počinju razmišljati o tome da je “Rusija izvršila invaziju na Ukrajinu i Njemačku” u vrijeme Drugog svjetskog rata. Zasad im u tome konkuriraju Poljaci, ali teško da će oni nešto proslaviti o Kalinjingradskom području, jer bi se u tom slučaju otvorilo pitanje čija je cijela Istočna Pruska.

Nije obavezno da Poljaci budu upućeni baš u sve, zato – neka malo rade na golom entuzijazmu. Nije grijeh iskoristiti tuđu glupost.

Ovo bi značilo da se strategija SAD u Europi kardinalno izmijenila.

Diktator (u civiliziranom smislu, razumije se) za cijelu Europu i glavni saveznik SAD poslije raspada Europske unije treba postati Njemačka. Njemačka država na koju je “invaziju izvršila Rusija” je tako dobila perspektivu “vraćanja iskonski njemačkih zemalja”, a Rusija treba u zapadnim udžbenicima povijesti postati glavni vinovnik Drugog svjetskog rata.

Tko je rekao da se povijest ne smije pisati iznova? Ona se može i prekrajati, što se pred našim očima upravo i događa. Čak prilično uspješno. Jer, slobodna i prosvijećena Europa šuti, a SAD i Njemačka su u akciji.

Ko im se suprotstavlja?

Samo Rusija.

Uistinu, sve liči na 1941. godinu …
 
 
(fakti/uredio i preveo:nsp)

Berlinska konferencija o zapadnom Balkanu za cilj ima demonstraciju podrške i obnavljanje poruke privrženosti Europske unije zajedničkoj budućnosti. Istodobno, i Berlin i Bruxelles žele čuti istoglasnu uzvratnu poruku o vjernosti. Da li je to priprema za Ujedinjene Europske Države?

Najavljujući ovu konferenciju iz Berlina i Bruxellesa stižu slične poruke. Glasnogovornik njemačke vlade, Steffen Seibert, naglašava važnost razgovora o „otvorenim pitanjima“ u regiji i davanje „novog impulsa“ za njihovo rješavanje: „To se posebno odnosi na jačanje i podršku suradnji u regiji kao i na približavanje Uniji, gospodarsko, političko, ali i na području vladavine prava. Njemačka stoji iza obećanja o europskoj perspektivi zapadnog Balkana“, navodi Seibert.

Početak serije

Bruxelles, sa svoje strane, „pozdravlja inicijativu Angele Merkel“ i ponavlja da su regionalna suradnja i upravljanje gospodarstvom „ključni čimbenici“ procesa proširenja. „Bit će to prilika za razgovore o prioritetima kao što su gospodarstvo, vladavina prava, pružanje sigurnosti stranim investicijama, otvaranje novih radnih mjesta“, kaže za Deutsche Welle, glasnogovornik Europske komisije Peter Stano.

I dok u Bruxellesu najavljuju kako je balkanski samit u Njemačkoj „prvi u nizu“ i da su sljedeći već zakazani za 2015. i 2016. u Austriji, odnosno Francuskoj, europski analitičari ukazuju na izostanak pitanja proširenja s liste prioriteta Europske unije, na „nacionalizaciju“ ovog procesa od strane zemalja članica, na vidno zaostajanje pojedinih zemalja regije ali i na važnu činjenicu da se sastanak organizira u trenutku zategnutih odnosa Bruxellesa i Moskve.

Proširenje u rukama članica

Poznavatelji europske politike već dugo ukazuju na činjenicu da je proširenje prestalo biti jedna od „ključnih misija“ Europske komisije i da je taj proces sve više vođen od strane Vijeća Europske unije, odnosno zemalja članica: „Imamo nešto što se zove ‚nacionalizacija proširenja’. Zemlje članice sve više sudjeluju u ključnim odlukama u tom procesu, prije nego što bi se oslonile na preporuke Europske komisije.

To se posebno odnosi na Njemačku i njezin Bundestag, koji je preuzeo gotovo presudnu ulogu u ocjenjivanju procesa u regiji“, objašnjava za Deutsche Welle, Corina Stratulat, iz Centra za europsku politiku u Bruxellesu. Ona ocjenjuje kako na taj način proces proširenja, s jedne strane, postaje inkluzivniji i demokratičniji , jer se umjesto samo odluke Bruxellesa traži i mišljenje nacionalnih parlamenta.

“S druge strane tu postoji rizik od pretjeranog miješanja tehnokratskih procedura u proces koji je već postavljen, što ga udaljava od već dogovorenog i dodaje nove uvjete i pravila što izaziva frustracije kod onih koji rade na tom procesu, ali i kod građana zemalja koje se nadaju članstvu“, kaže Stratulat i navodi primjere utjecaja odluke njemačkog Bundestaga na albanski zahtjev za kandidaturu 2009. godine, ali i početak pregovora Srbije o članstvu, prošle godine.

EU, Balkan, Rusija

Da se u proces pridruživanja danas sve više upliću i nacionalni interesi zemalja članica, i to na način koji „nije uvijek od pomoći“, smatra i Nicholas White, iz udruge „Neovisni diplomat“. On naglašava da bi bilo bolje da je proširenje ostalo „visoki prioritet“ Europske komisije, ali istodobno dodaje:„Ipak, vrlo je važno da se ovaj sastanak održava u Berlinu. Kancelarka Merkel jest vodeći političar u Europi.

Ona je dominantnija vjerojatno i od svojevremeno Helmuta Kohla, koji je kao ravnotežu imao Francuze, čiji su čelnici danas slabi. Dakle, sama činjenica da ona pitanje Balkana gleda ozbiljno usred velike krize s Rusijom ukazuje na to da Europa neće dići ruke od Balkana, da ta regija ostaje europski interes i buduća teritorija koja se neće prepustiti Rusiji. Čini mi se da se ovim sastankom šalje jasna poruka ne samo zemljama zapadnog Balkana već i Moskvi“, zaključuje White u razgovoru za Deutsche Welle.

Od Balkana se očekuje da dokaže svoj „europski izbor“

Pored najava službenog Berlina i Bruxellesa, ali i očekivanja koja dolaze iz glavnih gradova zemalja sudionica konferencije, europski analitičari u prvi plan dnevnog reda ove konferencije stavljaju upravo pitanje „privrženosti ideji o zajedničkoj budućnosti“, što se u ovom trenutku direktno odnosi na pitanje veza zapadnog Balkana, pogotovo Srbije, s Rusijom.

„Mislim da će EU na svakom koraku podsjećati zemlje zapadnog Balkana da ukoliko žele ući u ‘klub‘ moraju poštivati pravila tog ‘kluba‘ nije ovdje samo pitanje trgovine, nego čitavog pravnog poretka u EU, ali i balansa moći na kontinentu.

Dakle, čuli smo da su Srbija, BiH i druge zemlje regije načinile ‘europski izbor‘. Ako jesu, onda to moraju i pokazati“, smatra Nicholas White. Ocjenjujući inicijativu Angele Merkel, na osnovu koje je došlo do organizacije sastanka u Berlinu, kao „pozitivnu i konstruktivnu, a ne kritičku“, iz Centru za europsku politiku poručuju da će se pred regionalnim čelnicima „pogotovo onim iz BiH, Makedonije i sa Kosova“ u Berlinu naći i pitanje njihovog zaostajanja u procesu eurointegracija.

„Ova inicijativa povezana je i s potrebom da se suočimo s činjenicom da postoji nedovršeni posao na Balkanu. To jest posebno važno u trenutku kada Rusija ‚vježba mišiće’ u susjedstvu, a neke od zemalja Balkana stoje ili čak nazaduju u procesu približavanja EU. Zato je neophodna revitalizacija ovog procesa, neophodno je da se pozitivni signal ovakvog angažiranja zemalja članica materijalizira u konkretne korake približavanja EU i balkanskih zemalja“, zaključuje Stratulat u razgovoru za DW.

Uoči berlinskog sastanka na vrhu, poznavatelji europske politike i balkanskih prilika upozoravaju „Mostar, Banja Luku i Sarajevo“ da ne očekuju da će im njihovi „saveznici“ izvana doći i pomoći im kako bi riješili probleme, niti će se to dogoditi na sastanku s Angelom Merkel. Čelnicima u BiH se još jednom poručuje kako moraju međusobno surađivati na pronalaženju rješenja za svoju zemlju.

Članstvo balkanskih država u EU strateški cilj, a Hrvatskoj pohvale

Ulazak država Zapadnog Balkana u EU predstavlja politički, ekonomski i strateški cilj, zaključio je na konferenciji u Berlinu predsjednik EK Jose Manuel Barroso. Domaćin konferencije bila je njemačka kancelarka Merkel.

“Konferencija država zapadnog Balkana i EU u Berlinu bila je važan signal po pitanju europske perspektive za sve zemlje Zapadnog Balkana, čiji su premijeri i ministri sudjelovali na ovom skupu”, rekla je njemačka kancelarka Angela Merkel, otvarajući u sjedištu vlade konferenciju za novinare s predsjednikom Albanije Edijem Ramom i predsjednikom Europske komisije Joseom Manuelom Barrosom.

Kancelarka Merkel je naglasila da je državama Zapadnog Balkana mjesto u EU. „Konferencija je zaživjela nakon što smo se zapitali kako bismo mogli na odgovarajući način podsjetiti na to da je prije 100 godina počeo 1. Svjetski rat, prije 75 godina 2. Svjetski rat, a prije 25 godina došlo je do okončanja hladnog rata što je dijelovima Europe donijelo novu nadu.

A onda su se 90-tih godina u regiji Zapadnog Balkana rasplamsali ratni sukobi. To što su se osam premijera, ministara gospodarstva i ministara vanjskih poslova u četvrtak (28.8) kao gosti okupili kod nas u Berlinu je plod činjenice da se posljednjih godina u Njemačkoj puno toga dogodilo i da postoji spremnost na suradnju u cilju dobrobiti ljudi na Zapadnom Balkanu. Europska komisija, Europska unija i sve njene članice žele pomoći u tome.“

Austrija domaćin idućeg susreta

Kancelarka je naglasila da će naredne godine domaćin druge konferencije posvećene Balkanu biti Austrija. „Želimo pokazati da ovaj susret nije samo događaj dana, već da mi iz toga stvaramo radni proces jer pred nama je puno posla. Radi se i o političkom rješavanju problema, posebno između Srbije i Kosova, gdje smo u posljednje vrijeme ostvarili velike pomake. Riječ je i o pitanju formiranja vlade nakon izbora u Bosni i Hercegovini. Nadamo se da ćemo u oba područja iduće godine napraviti korak naprijed.”

Merkel je ponovila kako je naglasak konferencije bio na regionalnoj suradnji, da se razgovaralo o prometnim projektima i projektima infrastrukture, jer je cilj da ljudi imaju što više dodirnih točaka, da se susreću i da gospodarstvo može djelovati na zajedničkom prostoru. A onda je izrekla rečenicu koja je definitivno pobila sve ranije navode o umoru od proširenja. „Želimo da proces učlanjenja ide brže. „

Velika očekivanja stanovnika regije

Naglasila je da je to u rukama svake zemlje zasebno ali da ljudi u regiji imaju velika očekivanja i da žele veliki napredak po pitanju suzbijanja nezaposlenosti. A onda je lopticu prebacila predsjedniku Europske komisije. „ Od gospodina Barrosa sam jasno čula da je EK spremna pomoći“. Dodala je i da je povjerenik EU za privredu Oettinger s ministrima gospodarstva razmatrao važnost energetskih projekata u regiji, a da je povjerenik za proširenje Stefan Fuele bio na sastanku u vili Borsig zajedno s ministrima vanjskih poslova. Merkel je podvukla značaj konferencije, na koju je pozvala sve značajne političare iz Berlina i Bruxellesa, ali i stotinjak predstavnika gospodarstva.

Skup je okončan zaključcima u kojima se kaže kako će se sve strane pojačano zalagati za dalje konkretne korake u reformskom procesu, ali i rješavanju svih otvorenih bilateralnih pitanja i unutarnjih problema. Naglašeno je i da će se iduće godine u Austriji na drugoj konferenciji rezimirati i vidjeti što se sve za godinu dana postiglo. Do 2018. će se na idućim konferencijama kontinuirano nastaviti proces i rad na ključnim pitanjima za Zapadni Balkan.

Poboljšati međusobnu suradnju, rješavati probleme

Svi sudionici konferencije su se složili da je neophodno rješavati bilateralna pitanja što je moguće prije. Premijeri Srbije i Kosova su izrazili odlučnost da ubrzaju proces normalizacije odnosa. Mora se razriješiti i spor oko imena između Grčke i Makedonije i pokazati spremnost na kompromis. Zemlje Zapadnog Balkana su se složile da intenzivnije surađuju uz pomoć regionalnih organizacija kakva je Regional Cooperation Council.

Zemlje su se obvezale i na daljnje mjere suzbijanja korupcije i kriminala. Predviđena je čak “nulta tolerancija” za korupciju. U zaključcima se traži nastavak reformi u pogledu stvaranja nezavisnog pravosuđa i pravne države. Sudionici konferencije su se obvezali i na jačanje pluralističkih medija i nezavisnih sindikata. Ministarstvo vanjskih poslova u Berlinu će s tim ciljem organizirati radionicu za 12 vodećih novinara iz zemalja regije. Njemačka je ujedno, kaže se u završnom dokumentu, spremna provesti dodatne mjere, kako bi zemlje regije ohrabrila na korištenje sredstava iz europskih pretpristupnih fondova .

Rama pozdravio angažman kancelarke Merkel

Albanski predsjednik Edi Rama je u ime država Zapadnog Balkana zahvalio kancelarki za njenu inicijativu prema zemaljama Zapadnog Balkana. Zahvalio je i predsjedniku Europske komisije Barrosu, koji je spremno pristao podržati kancelarkinu inicijativu. Rekao je i da je jako važno da kancelarka Merkel preuzima vodeću ulogu kada je u pitanju regija Zapadnog Balkana. „Obvezujemo se nastaviti reforme, pred nama je dug put, to znamo. Moramo štititi i vjersku harmoniju i toleranciju u svojim zemljama i boriti se i dalje da na jednom prostoru muslimani i kršćani žive skupa i to u miru i blagostanju. Kako vi kao Europa možete nama pomoći, tako i mi možemo pomoći vama!”, rekao je Rama.

Jose Manuel Barroso je također zahvalio kancelarki za podršku za, kako je rekao, „agendu Zapadni Balkan“. I sa svoje strane on je podvukao kako Bruxelles želi da zemlje Zapadnog Balkana dugoročno sve postanu članice Unije i da im se na taj način osigura stabilnost i prosperitet. Pohvalio je napredak u Hrvatskoj i rekao da su značajni koraci postignuti i u Srbiji, Makedoniji i čak na Kosovu. Jedino BiH nije spomenuo. Rekao je kako će EU izdvojiti gotovo 12 milijardi za pomoć regiji do 2020. godine, od toga gotovo 20 posto za regionalne projekte. Dodao je da ljudi u zemljama regije prate šta se događa u Berlinu i da je važan signal kada se uputi jasno „Da!“ u korist pristupa njihovih zemalja EU.

Nakon konferencije održana je radna večera s premijerima i ministrima na kojoj je razmijenjeno sve što je dogovoreno na konferenciji. Saslušani su i mladi ljudi iz regije, koji su iznijeli svoje nade i očekivanja od konferencije. Kancelarka je tome pridala veliki značaj i rekla kako vjeruje da će to isto biti inspiracija „da ne popustimo u naporima ka cilju kako bi od regije napravili ne samo uspješniji ekonomski već i politički prostor. “
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(dw.de, youtube.com/uredio: nsp)