Razne sofisticirane tehnologije kontrole uma već postoje. Znanstvenici su 2013. u laboratoriju uzgojili “minijaturne” ljudske mozgove, a najavljuju i razvoj daljinskog “skenera misli” – i uređaja za praćenje, stvaranja “umjetnih sjećanja”… Znanstvenici bi “jednoga dana” mogli pristupati i “snovima, sjećanjima i slikama proizvedenima u mozgu…”

Nema puno novoga u tvrdnji da je povijest čovječanstva obilježena razvojem tehnika kontrole uma ili barem nastojanjima u tom smjeru. Čak i u drevna vremena kad su vladari otvoreno vladali golom silom morali su potčinjenima ponuditi barem neki izgovor, pa makar bila to i neprovjerljiva teza da su kraljevi predstavnici Boga na Zemlji.

S razvojem društva, tehnologije i sveopće umreženosti razvijene su, naravno, metode stvaranja pristanka što je nazvano propagandom, ali razvoj znanosti (kako sa strane upoznavanje mehanizama ljudskog tijela tako i sa strane računala, radiotehnologije i elektronike) donio je i neke mogućnosti koje nikad prije nisu bile viđene.

Razumijevanje načina na koji naše misli i stanja ovise o našem hardwareu tj. mozgu, koji upravlja kako kemijom organizma tako i električnim tokovima, omogućilo je razvoj tehnologija za interakciju koje su u posljednjih nekoliko desetljeća postajale sve sofisticiranije. Većina najvećih proboja u stalnom su skrivanju pod isprikom nacionalne sigurnosti, ali čak i one objelodanjene spoznaje imaju uznemirujuće implikacije.

U dva nastavka proći ćemo kroz neke od njih. I dok će se drugi dio baviti elektromagnetskom kontrolom uma (za koju postoje uvjerljive naznake da je također već razvijena mada je mnogi optimisti smatraju tek znanstvenom fantastikom) u ovom prvom sažeto ćemo promotriti današnje dosege umrežavanja mozgova i sličnih pothvata.

Do 2050. godine

Naravno, na tako važne teme “šapu” će uvijek staviti vojska i obavještajne službe, pa ne čudi da izvješće Američkog ratnog zrakoplovstva još iz 1995., u odlomku pod naslovom „Upravljanje biološkim procesima”, predviđa da ćemo prije 2050. „steći jasno razumijevanje o radu ljudskog mozga, kako on doista upravlja raznim tjelesnim funkcijama i kako se njime može manipulirati. (…) Već možemo naslutiti razvoj izvora elektromagnetske energije (…) koji se mogu spojiti na ljudsko tijelo na način da omoguće pojedincu da spriječi voljne mišićne pokrete, upravlja emocijama (a time i postupcima), izazove san, prenosi sugestije, remeti … pamćenje, iznjedri sklop iskustava te izbriše sklop iskustava.“ Uskoro ćemo biti na pola puta od 1995. do 2050. Možda je i razvoj tih tehnologija odmakao već barem toliko daleko?

Čak i letimičan pregled “otvorene literature” pokazuje da razne sofisticirane tehnologije kontrole uma već postoje i koliko je napredna tehnologija kontrole uma bila čak još prije nekoliko desetljeća. Primjerice, izum Roberta G. Malecha iz 1974. (za koji je patent odobren 1976. i ustupljen dobavljaču vojne opreme Dorneu & Margolinu Inc). za „daljinsko nadziranje i mijenjanje moždanih valova.”

Štoviše, eksperimenti što su se provodili prije više od tri desetljeća na Istraživačkom institutu Stanford pokazali su da je moguće bazično čitanje uma iz očitanja EEG-a (elektroencefalograma), otkrivajući postojanje „jednog nesimboličkog jezika obrazaca moždanih valova” koji bi se mogao dešifrirati i prevesti.

I zaista, „do kasnih 1960-ih (…) ‘daljinsko upravljanje’ čovjekovim mozgom – postignuto bez usađivanja elektroda – već je bilo na dobrom putu da bude ostvareno.” Razvijena su sredstva za stimulaciju mozga „stvaranjem električnog polja posve izvan glave” te je otkriveno da električni pulsevi mogu stimulirati mozak pomoću daleko manje energije negoli se ranije „smatralo (…) mogućim kod stare tehnike implantiranja.” Opravdani su strahovi budućnosti u kojoj bi se na takav način moglo upravljati “ljudskim robotima”.

Mozgovi bez tijela

U Pentagonovom izvješću sastavljenom 1970-ih godina stoji da će u roku od „nekoliko godina” vjerojatno biti moguće umetati zvukove i riječi izravno u mozak (zaobilazeći uši), te koristiti „kombinacije frekvencija i značajke drugih signala za stvaranje neuroloških efekata”. U izvješću se napominje da su Sovjeti uočili „razne promjene u kemijskim procesima u tijelu” te u “funkcioniranju” mozga nakon njegova izlaganja različitim frekvencijama.

Spominju se i istraživanja s MIT-a koja pokazuju da se „magnetski moždani valovi mogu uhvatiti (…) i pojačati kao da je mozak radio-odašiljač”, bez ikakvih implantata ili elektroda. U jednom članku iz 1981. opisano je kako će „mikrovalni generatori” postavljeni na odgovarajuće lokacije te odašiljući valove pri niskoj energiji stvarati „interferentne obrasce” na osnovu interakcije s moždanim valovima (moždanim elektricitetom). Potom bi ove obrasce interferencije „računalo moglo sastaviti u trodimenzionalnu pokretnu sliku mentalnih procesa”. Drugim riječima, mogao bi se razviti daljinski „skener misli” (i uređaj za praćenje).

To je bilo tada. Je li posrijedi bio neumjereni optimizam ili početni koraci koji su izmakli cenzuri, ali u današnjim člancima o navodno novijim inovacijama na polju “čitanja misli” i tehnologije kontrole uma ponekad se tvrdi da su za čitanje i “kontrolu” uma neophodni skeneri, elektrode i blizina subjekta. Kako god da bilo, naivno je misliti da će znanstvenici povezani s CIA-om o svojim istraživanjima objavljivati znanstvene radove, s obzirom da su svi potpisali ugovore o tajnosti. Nema šale, ta riječ je o “nacionalnoj sigurnosti”! Da ne pričamo o istraživačkim programima koji ponekad “zahtijevaju” labavije etičke standarde.

No, recimo da želimo ignorirati vjerojatno postojanje “tajne znanosti” o kontroli uma. I novije spoznaje predočene javnosti dovoljno su rječite. Evo nekih primjera.

Uzgoj mozgova

2004. godine je 25.000 neurona štakora na staklenoj ploči naučilo pilotirati simulatorom mlaznog aviona lovca F-22. Nakon što su znanstvenici stavili neurone na ploču, neuroni su se brzo počeli „ponovno povezivati, tvoreći živu neuralnu mrežu, svojevrsni mozak.”

Vodeći znanstvenik dodao je da bi se „jednoga dana”, iako naravno „u ne baš najbližoj budućnosti”, mozgovi bez tijela mogli koristiti za upravljanje dronovima, premda se tim eksperimentom željelo samo povećati spoznaje o funkcioniranju mozga i možda otkriti „mehanizam disfunkcije mozga”.

U kolovozu 2013. znanstvenici su objavili da su u laboratoriju uzgojili “minijaturne” ljudske mozgove. Kao što obično biva, minimizirane su sve eventualne negativne implikacije ili razlozi za brigu, ali su zato naglašavane moguće “terapeutske” primjene za razumijevanje razvojnih mana. Jedan istraživač je ipak napomenuo da bi uzgajanje većih laboratorijskih mozgova bilo “nepoželjno”. Bu’mo vidli, rekli su slijepci!

1. srpnja 2013. u jednom je časopisu navedena tvrdnja neuroznanstvenika dr. Sergio Canavera kako je sada moguće presaditi glavu jednog čovjeka na tijelo drugoga i ponovno spojiti leđnu moždinu. Potom, rekonstruirane su, na temelju fMRI-a (funkcionalnih prikaza magnetske rezonance) mozga, nasumične slike koje su vidjeli subjekti, u istraživanju koje “nagovještava” da bi znanstvenici „jednoga dana” mogli „pristupati snovima, sjećanjima i slikama proizvedenima u mozgu”.

Nadalje, spojeni su mozgovi dvaju štakora tako da je jedan, koji se nalazio u Sjevernoj Karolini, reagirao ‘telepatski’ na misli drugoga koji se nalazio u Brazilu. Mozak tog drugog štakora obrađivao je signale iz mozga prvog štakora, prenesene preko interneta, kao da su njegovi vlastiti. Znanstvenik je iznio pretpostavku o „budućoj mogućnosti svojevrsnog biološkog računala u kojem su povezani brojni mozgovi.” Unaprijed se veselim!

Napravljeno je i sučelje gdje su povezana dva mozga, što ljudima omogućuje da pokreću štakorov rep samim razmišljanjem o tome, a za predaju impulsa u štakorov mozak korišten je fokusirani ultrazvuk. Čitateljima je rečeno da iako još nije moguće „komunicirati s drugim ljudima izravno preko mozga (…) možda smo na dobrom putu da (…) upravljamo” drugim biološkim vrstama. Ali, budući da je „još veoma rano”, pisac članka se nada da se „sve etičke nedoumice mogu ukloniti”.

Kad se već spominje ultrazvuk, pokazalo se da fokusirani pulsevi ultrazvuka niskog intenziteta i niske frekvencije, prenošeni neinvazivno kroz lubanju do ljudskog mozga, mogu stvarati ne samo bol nego i zvuk, te izazivati „osjetilne podražaje”. U skladu s time, jedan laboratorij koji „tijesno surađuje” s DARPA-om (Agencijom za napredna vojna istraživanja), ministarstvom obrane i američkim obavještajnim zajednicama proučava korištenje pulsnog ultrazvuka za kodiranje „senzornih podataka u korteks”; drugim riječima, za stvaranje halucinacija kroz daljinsko i izravno podraživanje moždanih sklopova.

Moguće je postići da se „daljinski upravlja aktivnošću mozga” i „stvaraju umjetna sjećanja”. U ta istraživanja uključio se čak i Sony, patentirajući uređaj za korištenje ultrazvuka da bi se stvarale halucinacije, što je opet opisano kao „prenošenje senzornih podataka izravno u ljudski mozak”. Možda stoga i nisu nevjerojatne nedavno iznesene tvrdnje da se američka NSA (Agencija za nacionalnu sigurnost) služi ultrazvučnom tehnologijom za praćenje pojedinaca pomoću njihovih ‘pametnih telefona’.

Podsjetimo se i da je jedan je znanstvenik uspio natjerati svog kolegu u drugom uredu da pomakne svoj prst, i to pukim razmišljanjem o tome, u “prvoj” demonstraciji sučelja s dva ljudska mozga. Nadalje, uspjelo je daljinsko upravljanje crvom pomoću usađivanja magnetskih nanočestica u njega, nakon čega ga se izložilo „radiofrekvencijskom magnetskom polju” koje je stimuliralo njegove neurone.

Znanstvenici su rekli da bi njihova istraživanja mogla dovesti do „inovativnih načina liječenja raka” i „boljih načine liječenja dijabetesa”, kao i „novih načine liječenja nekih neuroloških poremećaja koji nastaju zbog nedovoljne neuro-stimulacije.” O manipulaciji ljudima nije bilo riječi. Nadalje, pisalo se o i LED-žaruljama (LED = dioda koja emitira svjetlo) koje se promiču tobože zbog njihove duže trajnosti u odnosu na dosadašnje “obične” žarulje. Međutim, LED svjetla su također poluprovodnici s mogućnošću da izazivaju “biološke i bihevioralne učinke”.

Kontrola uma

S time na umu prijeđimo na temu elektromagnetske kontrole uma. Budući da je tehnologija kontrole uma velikim dijelom vrlo tajna, izjave i službeni dokumenti s ‘viših instanci’ o njenom napretku nisu dostupni. Međutim, i opet je moguće pregledati čime se bave najsofisticiranija javna istraživanja, poput onoga pod vodstvom dr. Michaela Persingera, istraživača kognitivne neuroznanosti i profesora na Sveučilištu Laurentian u Ontariju u Kanadi.

Značajni aspekti Persingerova rada izravno se dotiču izvedivosti elektromagnetske kontrole uma usmjerene na ciljane pojedince ili populacije, i tako predstavljaju nastavak istraživanja o kojima se naglo prestalo pričati tijekom 1970-ih. A već su ta istraživanja sugerirala da bi se udaljena polja elektromagnetske energije mogla iskoristiti za utjecanje na mozak.

Prema Persingeru, na mozak mogu utjecati „elektromagnetska polja povezana sa sviješću koja su vrlo, vrlo slaba”. Ova elektromagnetska polja mogu čak “oponašati” učinke povezivane s uzimanjem raznih droga. To je moguće zato što mozak radi preko elektromagnetskih obrazaca (moždanih valova) a ne samo preko kemije, a za svaku drogu postoji „odgovarajući vremenski obrazac” elektromagnetskog zračenja „jednak molekularnoj strukturi” odnosne droge.

Uvođenjem elektromagnetskog ekvivalenta droge u mozak pojedinac bi trebao imati doživljaj kao da je doista konzumirao tu drogu. Drugim riječima, „za to vam ne treba nikakva kemikalija”. Trebamo li početi razmišljati o „elektromagnetskom LSD-u” ili „elektromagnetskom valiju” isporučenom ciljanom pojedincu ili populaciji preko satelita?

Elektromagnetski obrasci također mogu stvarati umjetna “osjetilna” iskustva. Naime, osjetilno iskustvo nije percepcija određene stvari “same po sebi”, nego tumačenje (od strane mozga) električnih obrazaca stvorenih nekim podražajem. Drugim riječima, ono što vidimo ili čujemo je “second-hand” roba.

Percepcija ruže je, u biti, iskustvo mozga s određenim elektromagnetskim rezonancijskim obrascem nastalim interakcijom ruže i osjetila, a ne doživljaj “same” ruže. Uvođenjem obrasca elektromagnetske rezonancije (koji se inače stvara danim podražajem) izravno u mozak, potreba za stvarnim podražajem (na primjer, za pravom ružom) „može se zaobići”. Drugim riječima, želi se reći da se živopisne halucinacije mogu stvoriti uvođenjem precizno podešenog elektromagnetskog zračenja u mozak.

Čini se da takve mogućnosti nisu samo teoretske. U članku iz časopisa „US News & World Report“ John Norseen, konstruktor neuralnog oružja za Lockheed Martin, rekao je da se elektromagnetski pulsevi mogu koristiti za stvaranje onoga što je nazvao „sintetskom stvarnošću”.

Norseen je o tome opširnije pisao u nizu mailova upućenih umjetniku Duncanu Laurieu, objavljenih na Laurieovoj web stranici (Norseen je umro 2007.). U jednoj takvoj raspravi Norseen je govorio o tehnologiji za stvaranje halucinacija. Tema se nametnula kad je Laurie spomenuo susret jednog meksičkog policajca s „letećom vješticom”. Prema policajčevoj priči, vještica je pala sa stabla i lebdjela iznad tla, da bi potom poletjela prema policajcu, „pokušavajući ga zgrabiti rukama kroz vjetrobran automobila”.

Premda je policajac vješticu doživio kao stvarno biće, Norseen je sugerirao da ta vještica nije bila živo biće nego tehnološki izazvana halucinacija koja je „prodrla u [policajčev] percepcijski mehanizam iz nutrine njegovih misaonih struktura”.

Drugim riječima, Norseen je pretpostavio da policajac nije imao stvarno osjetilno iskustvo već je doživio slijed događaja iz virtualne stvarnosti: živo i realistično, kompleksno “osjetilno” iskustvo proizvedeno isključivo u njegovu mozgu. Pravo pitanje za Norseena bi bilo je li ta vrsta halucinacija sada dostupna u arsenalu psiholoških operacija? Norseen je objasnio da je vještica mogla biti produkt „kružećeg satelita koji je greškom odaslao snažnu ‘tematsku’ zraku u [spomenuto] meksičko selo”.

Gornja “vještica” primjer je onoga što je Norseen zvao „semiotičkim elementom”. Za našu je svrhu dovoljno reći da je semiotički element „neuralna informacija” kodirana u „nosivim valovima”, koju potom dekodira mozak pojedinca. Norseena je osobito zanimala semiotika, poput “vještice” koja je „refleksivno upravljala” pojedincem.

Norseen je opisao i eksperiment sa štakorima u kojem bi štakor pritisnuo gumb, a elektromagnetsko polje bi stimuliralo dio štakorova mozga, izazivajući (po svemu sudeći) u štakoru osjećaje ushita. Štakor bi nastavio pritiskati gumb, otpuštajući „semiotički element zadovoljstva (Lauriejev izraz)”, sve dok nije uginuo. Po Laurieu, „Norseen je želio pokazati da kad biste mogli daljinski aktivirati taj dio mozga, putem određene transmisije, primatelj bi bio praktički nemoćan “zaustaviti svoj mozak da reagira na utvrđen, podražajno-reakcijski način na dani semiotički element”.
 
(dnevno.hr/uredio:NSP)