Navodno su otok prokleli njegovi prvi vlasnici benediktinci, jer ih je odande protjerala dubrovačka vlast. Od tada Lokrum su pratile tragedije obavijene ljubavnim strastima

Otočić Lokrum smješten je u dubrovačkom akvatoriju te je udaljen pola nautičke milje od Dubrovnika. 

Prekrasan otok obiluje mračnom prošlošću. Svojom rajskom florom i faunom privlačio je mnoge europske vladare i osvajače te je služio kao oaza za plemiće i bogataše. No, ljubitelji Lokruma tamo nisu nalazili mir i sreću već upravo suprotno – smrt i patnju. 

Od polovice 19. stoljeća pa sve do kraja Prvog svjetskog rata, dubrovački otok je bio u sastavu Austro-Ugarske i pretvoren u ljetni rezidencijalni posjed bečke carske obitelji. U živopisnim morskim lagunama uživali su najugledniji austro-ugarski prinčevi, plemići i dvorjani, a povremeno su u rajskoj raskoši Lokruma uživali i članovi carske loze Habsburgovaca. Rajski otok tako je bio svjedok njihovih radosti, ljubavnih romansi, ali i tragedija.

U modernijoj povijesti otoka, 2007. u benediktinskom samostanu navodno je snimljen duh, a vidjela su ga i mobitelom snimila dva radnika u benediktinskom samostanu. 

U jednoj kući na otoku tridesetih godina prošlog stoljeća nestala je cijela obitelj. 

Otok prokleli Benediktinci?

Navodno su otok njegovi prvi vlasnici, benediktinci, prokleli jer ih je odande protjerala dubrovačka vlast. Iz osvete su cijelu noć s upaljenim svijećama okrenutim naopako kružili oko njega i govorili: “Neka je proklet svaki koji pribavi Lokrum za osobno uživanje!”. Prokletstvo se, vjeruje se, može skinuti samo ako se skupi sav vosak koji je te noći iskapao.

Posjetio otok pa ga svrgnuli

Otto Friedrich Wilhelm (1845-1886), poznatiji kao Ludvig II. Bavarski, koji je bio ljubavnik Elizabete Bavarske, majke austrijskog nadvojvode i prijestolonasljednika Rudolfa, na Lokrumu je boravio kao zaručnik Elizabetine sestre. 

Nakon povratka kući doznao je kako ga je bavarsko ministarsko vijeće proglasilo ludim te ga svrgnulo s prijestolja. Samo nekoliko dana kasnije pronašli su ga u jezeru nedaleko svog imanja. 

S Lokruma krenuo u Meksiko pa ga strijeljali

Brat cara Franje Josipa I., nadvojvoda Maksimilijan je u travnju 1864. godine, u društvu supruge Šarlote, s Lokruma krenuo na daleki put prema Meksiku. Došavši do Meksika, proglasio se meksičkim carem, a zatim bio uhićen, zlostavljan, a na kraju i osuđen na smrt te strijeljan. 

Lijepa Šarlota još se jednom uspjela vratiti na Lokrum, ali je tamo doživjela brodolom i jedva preživjela. Ipak, njezin kraj bio je tragičan. Umrla je pomračena uma u Maksimilijanovom dvoru Miramare kod Trsta. 

Vratio se s otoka pa ubio ljubavnicu

Novi vlasnik Lokruma postao je prijestolonasljednik Rudolf (29), sin jedinac Franje Josipa I. i Elizabete Bavarske. Na dubrovačkom otoku proveo je medeni mjesec sa zaručnicom Stefanie. Priča kaže kako se ”zemlja zatresla, a more uznemirilo” kada se par iskrcao na lokrumsku obalu. Dubrovčani kažu kako je to bio predznak Rudolfove tragedije. 

I zaista, 29. siječnja 1889. godine u dvorcu Mayerling, opijen strastima austrijski prijestolonasljednik je na krevetu prekrivenom ružama ubio svoju ljubavnicu, 17-godišnju baronesu Mariju von Vetseru, prelijepu kćerku ugarskog plemića  Albina von Vetsere. Zatim je upucao sebe te tako okončao svoj kratki, ali turbulentan život. 

Atentat: Franjo Ferdinand prije Lokruma posjetio Sarajevo

Legenda kaže kako su se 1914. godine austrougarski prijestolonasljednik Franjo Ferdinand i njegova supruga Sofia Hohenberg pripremali provesti ljeto na Lokrumu. 

No, prije odlaska posjetili su Sarajevo gdje je Franjo Ferdinand 28. lipnja 1914. ubijen u atentatu kojeg je izvršio Gavrilo Princip. Ubojstvo je bilo povod za početak Prvog svjetskog rata u kojemu su pala čak tri carstva – austrougarsko, tursko i rusko.
 

 
(24sata.hr,youtube/uredio:nsp)

Londonska Velika loža utemeljena je 1717., prva francuska loža osnovana je 1725., a već 1742. conte Sigismund Gondola (Gundulić) bio je prvi hrvatski plemić koji je postao mason i koji je imenovan meštrom slobodne zidarske lože u Beču.

Kada se francuski liječnik i slobodni zidar Brasson 1754. doselio na Brač, a potom 1754. u Glini osnovana prva loža slobodnih zidara na tlu Hrvatske, masonerija se nezaustavljivo počela širiti po Hrvatskoj. I tako to traje već više od dva i pol stoljeća, piše Branko Šömen u nedavno objavljenoj knjizi “Mudrost”, prvom dijelu sveobuhvatne trilogije o povijesti slobodnih zidara na ovdašnjim prostorima.

Za Branka Šömena slobodno zidarstvo je izrazito pozitivno, svojevrsni put ka prosvjetljenju i traženju pravednosti bez monopola na vjeru. Ovakav stav ne iznenađuje – Šömen je bivši mason, i kako sam kaže, iz Velike lože Jugoslavije izbačen je zbog političkih neslaganja. U razgovoru za Jutarnji, Šömen je objasnio kako je “Mudrost” prvi dio trilogije “Mudrost, Snaga i Ljepota”, koju je pisao dvadeset godina, skupljao dokumentaciju po arhivima, knjižnicama i ložama, listao stare, slobodnozidarske revije Šestar; Neimar, Glasnik, i pročitao stotine knjiga, koje su pisale o slobodnom zidarstvu.

“U Hrvatskoj sam s prijateljem registrirao biografije 1800 slobodnih zidara koji su umrli, jer se o živima ne piše.

Negativna mišljenja

Među njima je mnogo eminentnih ljudi, intelektualaca, pravnika, pjesnika, slikara, humanista, a pored biskupa Galjufa i Vrhovca još 42 katolička svećenika. Negativno mišljenje o slobodnim zidarima prevladava posebno u državama s pretežno katoličkim vjernicima. Danas slobodni zidar može biti ateist, ali i katolik, židov, musliman, ali u ložama se ne govori ni o politici ni o Crkvi. Slobodno zidarstvo je jedina organizacija koja je preživjela sve političke sisteme. Danas je u svijetu više od šest milijuna slobodnih zidara.

U Velikoj loži Hrvatska radi više od 350 ljudi. Oni su ljudi na dobrom glasu, pošteni, pravedni, jer jedna od točaka njihova statuta kaže: slobodni zidari vole svoju domovinu. A kako ljudi ne znaju odnose unutar slobodnozidarske organizacije, ciljeva i namjera, dolazi još uvijek do nesporazuma, jer ljude više zanima što slobodno zidarstvo nije, nego što u stvari jest”, rezimira Šömen.

Šömenova knjiga opisuje mističnu povijest masonerije; otkako je u Hrvatskoj osnovana prva lože, masoni su se počeli brzo širiti od Zagreba, Varaždina, preko Križevaca, Osijeka, do Splita i Dubrovnika. Masoni nisu negirali postojanje Boga, ali u svjetonazoru 18. stoljeća bili su antiklerikalni i liberalni, i pristupali su im plemići, časnici, trgovci, suci i dio svećenstva.

Jedan od vodećih masona bio je zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac, član lože Mudrost, čiji je utemeljitelj grof Ivan Drašković, a jedan od “braće” bio je i biskup Josip Galjuf.

Filozofija masona

Vrhovac je bio atipičan biskup: za razliku od većine klera, bio je slobodni zidar, jakobinac, prikriveni protivnik Habsburgovaca, a privatno se družio s ateistima, revolucionarima i pobornicima prosvjetiteljstva. Bio je jako bogat i zauvijek je promijenio izgled Zagreba, kad je započeo uređivanje današnjeg Maksimira. Na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće slobodni zidari sve više prihvaćaju načela Francuske revolucije “Sloboda, jednakost, bratstvo”, i tako se definitivno svrstavaju među neprijatelje Habsburgovaca, ali i Katoličke crkve.

Maksimilijan Vrhovac više od četrdeset godina uspješno je balansirao između privatne sklonosti idejama masonerije, i visokog položaja u Crkvi i monarhiji. Masoni su, premda u manjoj mjeri, doprli i do Srbije i posredno utjecali na političke događaje i sporove koji ni danas nisu riješeni. Tako je mason Franjo Zach, blizak prijatelj Ljudevita Gaja, predložio Iliji Garašaninu da Srbija povede okupljanje južnoslavenskih naroda, ali ispalo je drugačije.

Zachov prijedlog upućen Garašaninu počinje formulacijom “Nova južnoslavenska država davala bi Europi sve garancije”. Umjesto toga, Garašanin u Načertaniju, svojevrsnom velikosrpskom programu, piše: “Nova srpska država davala bi Europi sve garancije…” Tako je Garašanin na neki način masonsku podršku ideji jugoslavenstva iskoristio kao podlogu plana stvaranja Velike Srbije. “Tada se u beogradskoj javnosti uvriježilo i mišljenje da je slobodno zidarstvo organizacija liberalne buržoazije”, zaključuje Šömen. Ništa bolje mišljenje o masonima nije vladalo u Katoličkoj crkvi.

Kako i bi kada su netom pred početak Drugog svjetskog rata osnovna načela zagrebačke Lože Maksimilijan Vrhovac nabrajala “uvođenje civilnog braka, ukidanje celibata, slobodnu školu, slobodu misli i savjesti, ukinuće crkvenih redova i da hrvatska politika može biti isključivo slavenska politika…”

Neprijatelji Crkve

Razumljivo da su zbog ovakvih stavova masoni proglašeni najopasnijim neprijateljima Katoličke crkve, o čemu je još prije dvadeset godina pisao Ivan Mužić. Prema Mužiću, službeno masonstvo u Hrvata bilo je, prema masonskoj dokumentaciji, protuhrvatsko jer je zastupalo jugoslavensku državnu ideju i postavljalo se izrazito neprijateljski prema ideji samostalne hrvatske države. Uz to, masonstvo je bilo i protukatoličko jer je htjelo odvojiti Katoličku crkvu u Hrvata od Rima i tako uništiti rimokatolicizam u Hrvata. Druga optužba protiv slobodnih zidara odnosila se na njihovu ulogu u pokušaju spašavanja Jugoslavije.

Pritom je meta postao čak i Franjo Tuđman, kojega desnica napada da nije uspio prekinuti polustoljetni kontinuitet vladavine eksponenata komunističkih i masonskih struktura nad Hrvatskom. “On je htio ostvariti samostalnu Hrvatsku utemeljenu na kršćanskim etičkim zasadama, kojoj će se priključiti Hrvati iz zapadne Hercegovine i dijela Bosne.

Slučaj Franje Tuđmana

Masonski graditelji novoga svjetskoga poretka, motivirani antiteističkim svjetonazorom i stvaranjem svijeta bez granica, doživjeli su Tuđmana kao sablast prošlosti čije se obnavljanje po potrebi mora i nasiljem onemogućiti. Oni se u svojoj subverziji služe novinama, radijskim i televizijskim emisijama”, teza je Ivana Mužića. Iz perspektive Branka Šömena, stvarnost je drukčija: “Mnogi su pokušavali zaustaviti raspad Jugoslavije, ali ne i slobodni zidari.

Slobodno zidarstvo se u jugoistočnoj Europi počelo razvijati poslije pada Berlinskog zida pa tako nije moglo utjecati na raspad nekadašnje države”, rezolutan je Šömen. Ipak, i on je krajem 80-ih zbog politike došao u sukob s beogradskim masonima, i naposljetku bio isključen iz Velike lože Jugoslavije: “Tada, na početku razvoja slobodnog zidarstva u nas, kada je počela raditi deputacijska loža Illyria, sastavljena od austrijske, slovenske i hrvatske braće u traganju za novom slobodnozidarskom organizacijom, neki su od nas došli u konflikt s beogradskom braćom.

Za razliku od njih, nas su zanimala humanistička načela, a ne politički prestiž”, kaže Šömen. Za četiri mjeseca izlazi drugi – po svemu sudeći najintrigantniji dio trilogije – pričao o masonskom utjecaju na političke procese u Kraljevini Jugoslaviji, teroru ustaškog režima i bijegu u izolaciju u socijalizmu. Uostalom, kralj Aleksandar Karađorđević, Ivan Meštrović i Ivo Andrić bili su utjecajni masoni. Iako ima indicija da su isto bili i Josip Broz Tito i Miroslav Krleža, nikada nisu pronađene njihove pristupnice.
 
 
izvor: jutarnji.hr/uredio: nsp
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=12586"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
banka, banke, krediti, kamate, otkup zlata