Dok Sjedinjene Države nastavljaju sa provokativnim akcijama u Južnom kineskom moru, vrijedi se zapitati: Što bi se dogodilo kada bi došlo do vojnog sukoba između Washingtona i Pekinga

Novi izvještaj RAND korporacije uspoređuje vojne sposobnosti dviju zemalja u deset različitih područja

Izvještaj “Amerika-Kina, krajnji rezultat: vojne snage, geografski položaj, napredak vojne moći od 1997. do 2017″, na kome je radilo 14 analitičara, fokusiran je isključivo na vojnu moć, ignorira politička pitanja, i bavi se hipotetičkim scenarijem – vojnom akcijom kod otoka Sprete i kineskom invazijom na Tajvan.

Napad Kine na zrakoplovnu vojnu bazu

Kina je 1997. godine imala vrlo malo kratkodometnih balističkih raketa, a danas oko 1.400. One lako mogu oštetiti američku vojnu bazu Kadena na japanskom otoku Okinawa.

“Žestok napad bi mogao onesposobiti bazu na nekoliko tjedana”, navodi se u izvješću i dodaje da bi se time veoma povećala distanca koju bi američke zrakoplovne snage morale prijeći. One bi bile primorane da operiraju iz Aljaske, Guama ili s Havaja, što bi Kini osiguralo mnogo više vremena da se pripremi za obranu.

Odnos američke i kineske zrakoplovne moći

Peking je drastično unaprijedio sposobnost svojih zrakoplovnih snaga, modernizujući polovicu svojih borbenih aviona, čime su mogućnosti dviju snaga skoro jednake, s minimalnom prednošću za Ameriku.

Kada bi Kina izvršila invaziju na Tajvan, američkim vojnim snagama bi bilo potrebno najmanje sedam dana da adekvatno odgovore iz svojih baza. U slučaju duže operacije, Amerika bi bila u prednosti, ali bi njene kopnene i pomorkse snage bile u većoj opasnosti, navodi se u izvješću.

Prodiranje u američki zračni prostor

Kina danas ima oko 200 raketnih sustava zemlja-zrak, kao i poboljšane obrambene radarske sustave, tako da bi američka avijacija imala mnogo poteškoća u slučaju invazije na Tajvan.

Međutim, u slučaju vojne akcije kod otoka Sprete, američke zrakoplovne snage bi bile u prednosti, s obzirom da se arhipelag nalazi oko 1.280 kilometara od kineskog kopna.

Napad na kinesku avio – bazu

Amerikanci bi imali određenu prednost u ratu za Tajavan, a značajnu u ratu za Otočje Spratly, zahvaljujući dalekodometne raketama. Međutim, ta prednost je kratkotrajna zbog ograničene količine dotičnog naoružanja, navodi se u izvješću.

Napad na američke pomorske snage

U slučaju borbi u Južnom kineskom moru, Washington bi se svakako oslonio na svoje nosače aviona, ali bi mu veliku prijetnju predstavljao veliki razvitak kineskih protivpomorskih raketa.

Ti nosači aviona bi mogli uspješno da se brane, ali SAD bi morale i da se natječu protiv uznapredovanom kineske obavještajne službe, nadzora i špijunskih podmornica.

Napad na kineske pomorske snage

Kako se navodi u izvješću, u borbi za Tajvan kineske snage bi pretrpjele značajne gubitke, koje bi najvjerojatnije oslabile organizaciju desantnih trupa. Međutim, Kina je od 1997. značajno poboljšala vlastite kapacitete za borbu protiv podmornica i brodova.

Američki svemirski sustavi

Washington je poboljšao svoje svemirske sustave od 2002. godine, pa je u mogućnosti da onesposobi neprijateljske satelite, dok se može poslužiti i raketama za obaranje špijunskih satelita, a u izvješću se spominju i laserski sustavi koji bi mogli naškoditi kineskom svemirskom programu.

Kineski svemirski sustav

Prijetnja po američke komunikacijske satelite je “žestoka”, uzimajući u obzir ispitivanja protusatelitskih raketa koje Peking izvodi od 2007. godine. Posjedovanje ruskih sustava za onesposobljavanje satelita treba još više da brine Washington, navodi se u izvješću.

Cyber ​​rat

Zbog sofisticiranih američkih cyber sustava i Američke agencije za nacionalnu sigurnost (NSA), Washington bi imao prednost u cyber ratu tijekom okršaja. Međutim, obje strane bi dočekalo nekoliko značajnih iznenađenja. U izvješću se također navodi da se SAD žestoko oslanjaju na nepouzdane internet mreže, u koje bi lako mogli prodrijeti neprijateljski hakeri.

Nuklearna stabilnost

Iako je Kina poboljšala nuklearni arsenal nakon 1997. godine, i dalje je daleko od efikasnosti i brojnosti koju posjeduje SAD. Samim tim, autori izvješća daju prednost Washingtonu u odnosu 13:1.

Zaključak

Izvješće predviđa da bi razvitak kineske vojne moći mogao dovesti do pada utjecaja američkih snaga na Pacifiku. Peking bi, hipotetički, mogao se “domoći određenih ciljeva bez poraza američkih snaga”. Uz znatne gubitke obiju strana, Amerika više ne bi dominirala Pacifikom kao nekada.
 

 
(sputniknews.com,youtube/uredio:nsp)

Japan je od 09.03.2011. do 12.03.2011. bio izložen sinkroniziranom napadu HAARP sustava. Prvo je izazvan jaki potres magnitude 7.2 po Richteru s epicentrom 413 km sjeveroistočno od Tokia 09.03.2011. u 02.45h UTC (11.45h po lokalnom vremenu) s hipocentrom na dubini od 32km.

Potres nije izazvao nikakva oštećenja. Zatim je 11.03.2011. u 5.46h UTC (14.46h lokalno) izazvan razoran potres jačine 9 po Richteru 373km sjeveroistočno od Tokija na istoj dubini kao i prvi potres (32km).

Drugi potres je uzrokovao tsunami i oštečenje nuklearnih reaktora u Fukushima I nuklearnoj elektrani uzrokujuči curenje radioaktivnog materijala i njegovo širenje cijelim Japanom i Tihim oceanom.

Prve procjene govore o desecima tisuća poginulih i nestalih, uglavnom kao posljedica tsunamija. Procjenjuje se da će japansko gospodarstvo pretrpjeti gubitak od nekoliko stotina miljardi eura.

S obzirom na količinu radioaktivnosti i širenje radioaktivnosti iz nuklearne centrale smatra se da je ovo nakon Černobila največa svjetska nuklearna katastrofa. Analizirajuči zbivanja koje prenose svjetski mediji, moja sumnja je da je Fukushima I elektrana doživjela istu sudbinu kao i Černobilska elektrana, ako ne i goru i da je večina prastarih reaktora pred topljenjem jezgre.

Iako se Japan nalazi blizu takozvanog Pacifičkog Kruga Vatre (granica tektonske ploče Tihog oceana) u kojem se događa i preko 80% svih potresa na svijetu i prirodna pojava potresa je sasvim moguća, postoje indicije koje ukazuju na to da su ovi potresi u Japanu bili umjetno izazvani tzv. HAARP sustavima. Pa idemo redom nabrojati sve indicije.

Indicije o namjernom izazivanju potresa u Japanu

Jaka aktivnost Gakona HAARP sustava
Tijekom tri dana (09.03, 10.03. i 11.03.2011.) zabilježena je jaka aktivnost na indukcionom magnetometru smještenog blizu američke HAARP postaje na Aljasci (Gakona). Ovaj instrument bilježi fine varijacije magnetskog polja uzrokovanog strujama u ionosferi. Činjenica je da prije i poslije potresa nije bilo ovakve aktivnosti.

Smatra se da HAARP sustav (više o ovom sustavu ovdje) izaziva ovakve poremećaje u ionosferi te da mora djelovati više sati, jedan ili više dana prije na određeno mjesto prije nego što izazove micanje tektonskih ploča koje mogu uzrokovati potres. Mnogi mediji su pogrešno prenijeli podatak da je indukcioni magnetometar smješten na Sveučilištu u Tokiju, a činjenica je da ovaj uređaj napravljen na Sveučilištu u Tokiju i instaliran na Aljasci unutar HAARP postrojenja. Največa nelogičnost u ovim podacima je besmislenost da bi eventualni počinitelji javno objavili svoje zločinačko djelovanje.

Slike s indukcijskog magnetometra smještenog u HAARP postrojenju na Aljasci od 07.03 do 15.03.2011:

 
Čudne karakteristike potresa
Oba izazvana potresa (09. i 11. ožujka 2011) su nastala na maloj dubini i spadaju u kategoriju takozvanih plitkih potresa koji su najrazorniji. Wikipedia navodi da je ovo najčešća vrsta potresa. Potresi se inače mogu pojaviti i na dubinama i do preko 300km. Smatra se da svi potresi izazvani HAARP sustavom imaju malu dubinu hipocentra.

Vrlo je intrigantna činjenica da oba potresa imaju istu dubinu hipocentra koja je relativno plitka što daje indikaciju da su možda umjetno izazvani, s tim da je potres od 11.03 bio možebitno ‘korigiranje’ jačine i lokacije prvog slabijeg potresa od 09.03. Ovo se može uočiti na gornjim slikama magnetometra kad se aktivnost HAARP sustava dodatno pojačala 10.03. oko 08.00h UTC vremenu ‘pripremajuči’ teren za glavni udar.

Potres na Haitiju 2010.g. je imao slične karakteristike kao i ovaj japanski potres: mala dubina (13km) i jaka aktivnost zabilježena na Gakona magnetometru.

Razorni japanski potres od 11.03.2011. je trajao neobično dugo. Svjedoci kažu i preko par minuta što je vrlo neobično iako ne i nemoguće kod prirodnih potresa. Neobično dugo trajanje potresa se isto može smatrati kao indicija koja govori u prilog djelovanju HAARP sustava.

Neobično vrijeme prije potresa
Svjedoci su prijavili čudno vrijeme neposredno prije potresa. Prema svjedočenju izvjesnog Jamesa iz Tokia neposredno prije potresa padala je kiša iako na nebu nije bilo oblaka. Izjavio je da je temperatura naglo narasla te je imao osječaj da ga je uhvatila groznica te osječaj težine i pritiska. Ljudi su počeli paničariti i prije samog potresa. Neobične vremenske anomalije prije samog potresa su jaka indicija da se radi o djelovanju HAARP sustava. Najčešće su zabilježene pojave neobičnih duga (Sichuan China 2008).

Stare snimke japanskog neba dokazuju HAARP aktivnost: oblaci se pravilno formiraju u skladu s HAARP frekvencijama

Plačeni provokatori
Na forumu abovetopsecret.com i youtube.com te sličnim forumima koji raspravlju o mogućem HAARP djelovanju na Japan, vrlo je jaka navala plačenih dežurnih provokatora koji neumorno napadaju HAARP tezu i spamaju ‘thread’ tako da se čovjek vrlo lako izgubi u mnoštvu gluposti. Nadalje, osim ovih provokatora, velika je navala pobornika teorije da solarna aktivnost može uzrokovati potrese (teza zastupljena u filmu 2012), zatim su se u priču umiješali zagovaratelji teze o utjecaju kometa Elenin ili samog mjeseca koji se nalaze na putanjama ‘bliskim’ Zemlji. Pošto sve svemirske snimke pa i podatke kontrolira jedan izvor (NASA), moje mišljenje je da su ovo namjerno plasirane dezinformacije s pravim tajmingom koje upravo potvrđuju HAARP teoriju.

Informacije o ucjeni Japana
Benjamin Fulford je Kanađanin koji je dugo godina bio japanski izvjestitelj za razne magazine (Forbes). 2005.g počinje karijeru nezavisnog novinara i objavljuje knjige, a od 2007.g. dobiva japansko državljanstvo. Biva tužen i osuđen za širenje ‘lažnih informacija’ jer u svojim knjigama tvrdi da su SAARS i AIDS umjetno stvoreni virusi, smatra da je 9/11 napad na WTC tornjeve unutarnji posao američke vlade, smatra da je HAARP američko vojno oružje koje je odgovorno za potrese u Kini, Haitiju, Čileu i ostale stvari provokativne prirode.

Benjamin Fulford 2008.g objavljuje video klip u kojem eksplicitno kaže da je u razgovoru s bivšim japanskim ministrom financija saznao da je Japan ucijenjen da se pokori željama zapadne bankarske elite. Kao sredstvo ucjene se spominjala mašina za izazivanje potresa i to posebno potresa koji bi mogli razoriti nuklearne centrale u Japanu.

Mislim da je Benjamin Fulford sumnjivog kredibiliteta i to najviše zahvaljujući tome što mu se podmetale razne dezinformacije što je poseban oblik specijalnog psiho-socijalnog rata protiv onih koji govore istinu (diskreditacija). Međutim, bez obzira na sve, ako se usporedi današnji razvoj događaja u Japanu s obzirom na nuklearnu katastrofu i ono što se govori u ovom video klipu, mislim da ima dovoljno razloga za opravdanu sumnju, što pak navodi na zaključak da se Japan ‘odmetnuo’ od politike koju je ‘trebao’ provoditi po nalogu svjetskih močnika. U nastavku teksta ću navesti dokaze ovog ‘zastranjivanja’ japanske politike.

Alex Collier je stari ufolog koji isto zastupa kontroverzne teze koje su u suprotnosti s ‘mainstream’ istinom. Indikativan je isječak iz njegovog predavanja održanog 1995. godine u kojem kratko kaže da če dio Japana biti potopljen, ali ne prirodnim silama, već na umjetan način od strane tzv. NWO-a.

Iako obe individue imaju problema s kredibilitetom, činjenica je da se nedavni potres u Japanu može uklopiti u njihova ‘proročanstva’.

Kineski sindrom
Svaka veća nuklearna nesreća u nuklearnim elektranama namjerno je izazvana. Najpoznatija havarija se dogodila 1972.g. u američkoj državi Pensilvaniji u elektrani Three Mile Island kada je zbog ‘kvara’ ispuštena velika količina radioaktivnog materijala. Netom prije nesreće snimljen je poznati film s Jane Fonda nazvan Kineski Sindrom koji se upravo bavi temom nesreće u nuklearnoj elektrani, a ime filma se zasniva na bojazni da bi nesreća u nuklearnoj elektrani mogla doslovno probiti tunel kroz zemljinu površinu sve do Kine koja se nalazi na suprotnoj strani svijeta. Ovo je bila koordinirana akcija sijanja straha od nuklearne energije.

Nakon ove nesreće kao odgovor na ovakve i slične krize osnovana je američka agencija FEMA (Federal Emergeny Agency). Istovremeno na krilima ove nesreće sedamdesetih godina po cijelom svijetu je naglo niknuo pokret zelenih koji su se navodno borili za zaštitu okoliša, a glavna meta su im bile nuklearne elektrane.

Kasnije se ispostavilo da su moćni bankarski i naftaški lobiji financirali i osnovali GreenPeace i ostale pokrete ‘zelene akcije’ kako bi u startu napali razvoj nuklearnih elektrana. Razvoj nuklearnih elektrana je naročito bio jak u Njemačkoj i Francuskoj nakon velikih umjetno izazvanih naftnih šokova koji su enormno poskupili cijenu energije i doveli ove dvije moćne zemlje na rub krize.

Danas smo svjedoci kako se organiziraju ogromni prosvjedi kad se nuklearni otpad transferira između Njemačke i Francuske. Zbog ogromnog pritiska Njemačka koja je peti najveći potrošač električne energije na svijetu koja trenutno 23% svojih potreba za električnom energijom zadovoljava iz nuklearnih elektrana biva prisiljena 2000. godine donijeti plan o zatvaranju svih nuklearnih elektrana do 2025.g., dok istovremeno mora uvoziti do 2/3 primarnih energetskih sirovina (nafta, plin) što je u principu čini državom koju je lako kontrolirati što je u biti i cilj svjetskih močnika koji kontroliraju naftnu i plinsku industriju.

S druge strane Francuska zadovoljava 77% svojih potreba za električnom energijom iz nuklearnih elektrana te ima vrlo unosne buduće poslove u Italiji i Finskoj za gradnju novih nuklearnih elektrana. S obzirom na japansku nesreću pitanje je da li će svi poslovi biti realizirani.

Nuklearna elektrana u Černobilu je napajala rusku verziju HAARP postaje Duga-2. 1986.g. biva uništena namjernom diverzijom ili vanjskim napadom te ispušta ogromne količine radiokativnog materijala. Okarakterizirana je kao najgora nesreča nuklearne elektrane u svijetu.

Iz svega je jasno da jaki naftno-plinski lobi želi kontrolirati sve države na svijetu pomoću energije kao svojevrsnog sredstva za ucjenu. Činjenica da je gospodarski razvoj pojedine zemlje uvjetovan dostupnošću i cijenom električne energije, a svaka naftna kriza (Libija 2011) i rast cijene nafte čine državu ranjivom i izloženoj potencijalnoj krizi.

Iako proizvodnja električne energije iz nuklearnih elektrana ima očiglednih nedostataka (slaba iskoristivost radi parne turbine koja je srce sustava, komplicirana, skupa i duga izgradnja, te problem deponiranja nuklearnog otpada) činjenica da je u konačnici dobivena energija mnogo jefitnija i dapače ekološki prihvatljivija nego energija dobivena vađenjem, transportom, preradom i korištenjem fosilnih goriva. Stoga je jasno da je nuklearna energija ‘glavni neprijatelj’ današnjih močnika koji drmaju svijetom kontrolirajuči cijenu i dobavljivost nafte i plina.

Gledano iz ovog konteksta može se zaključiti da bi namjerno izazivanje havarije u japanskoj nuklearnoj elektrani djelovanjem HAARP sustava pogodovalo današnjim strukturama moći.

Fukushima I nuklearna elektrana koja je danas u ruševinama kao posljedica potresa, izgrađena je sedamdesetih godina po nacrtu General Electric američke kompanije u vlasništvu Rockefellera s uglavnom američkim General Electric reaktorima (6 reaktora). Fukushima II nuklearna elektrana koja je svega 11km daleko od Fukushima I nuklearke nije pretrpjela nikakava oštečenja iako je defacto na istom području. Svi reaktori u Fukushima II elektrani su japanskog porijeka izgrađeni početkom osademsetih godina. Iako su reaktori u Fukushima II noviji i jednu generaciju ‘napredniji’ od reaktora u Fukushimi I, vrlo je sumnjiva činjenica kako su dvije skoro slične elektrane doživjela različita oštečenja iako su locirane na istom području (jedna pred totalnim kolapsom, a druga netaknuta).

Dapače, ako se pažljivo pogleda mapa nuklearnih elektrana u Japanu, može se uočiti da je epicentar potresa bio najbliži nuklearnim elektranama Fuskuhima i Oganawa. Oganawa je moderna elektrana koja je bez problema pretrpila potres s manjim oštečenjima, dok je kompleks u Fukushimi I jedan od najstarijih, stoga ne čude velika oštečenja. Može se reći da je odabir epicentra potresa bio nemilosrdno precizan.

Japan je treći na svijetu po proizvodnji električne energije iz nuklearnih elektrana s kojima pokriva oko 34% ukupne potrošnje. Japan ima 55 nuklearnih reaktora. Zadnjih 40 godina od 1970.g. Japan nikada nije proglasio nuklearnu krizu sve do najnovijeg potresa 11.03.2011.g. Japanci su bili svjesni opasnosti od potresa, stoga su pažljivo gradili elektrane s pojačanim sigurnosnim mjerama. Dokaz njihovih mjera opreza je duga 40-godišnja povijest nuklearne energije bez večih incidenata. Sama ova činjenica baca još jaču sumnju na mogućnost namjerne diverzije u Fukushima nuklearnoj elektrani.

Iako je vrlo teško špekulirati, nameće se opravdana sumnja da je potres namjerno tempiran da pogodi staru Fukushima I elektranu koja je najvjerovatnije imala poznate konstrukcijske greške (možda čak i namjerno ugrađene s američkim reaktorima i cijelom konstrukcijom elektrane dizajniranom u General Electric laboratorijima) u smislu izazivanja nuklearne katastrofe.

Borba za Okinawu
Najvažnije pitanje je zašto bi Amerikanci ili bilo tko drugi imao koristi izazvati ovakav razoran potres u Japanu. Danas u večini medija Japan i SAD se deklariraju kao partneri i saveznici. Japan je logistički pomagao invaziju SAD-a na Afganistan i Irak. Jake su i gospodarske veze između Japana i SAD-a. Na otoku Okinawa se nalaze brojne američke baze s ukupno 50000 američkih trupa, a Japan uživa vojnu zaštitu SAD-a pod takozvanim ‘nuklearnim štitom’.

Međutim, iza ove idile krije se i jedna mračna strana koja ima svoj začetak od bacanja atomskih bombi na Nagasaki i Hiroshimu 1945.g. Pred kraj Drugog Svjetskog rata Japan se htio predati, međutim vodstvo SAD-a na čelu s Eisenhowerom se oglušilo na japanske zahtjeve. Imali su jasan cilj da bace atomsku bombu na Japan kako bi idučih pedeset i više godina mogli sijati strah takozvanim hladnim ratom i držati cijeli svijet pod kontrolom sijajuči strah od nuklearnog sukoba. Največi problem je bio što atomska bomba nije billa spremna na vrijeme, stoga je bilo potrebno umjetno produžiti rat kako bi se dobila prilika za bacanje bombe i kako bi opravdali bacanje atomske bombe.

Pomračeni vojni umovi su isplanirali invaziju na otok Okinawa, znajuči da će ova samoubilačka misija koštati mnogo života američkih vojnika. Operacija Okinawa se provodila od travnja do lipnja 1945, a rezultat je bio gubitak oko 100.000 japanskih života i 50.000 života američkih vojnika. Iako je cijeli Japan bio temeljito bombardiran, samo Nagasaki i Hiroshima koji nisu imali nikakvo vojno značenje su ostali pošteđeni. Nažalost početkom kolovoza 1945.g. Nagasaki i Hiroshima bivaju izbrisani s površine zemlje. Počinjen je najveći zločin u povijesti čovječanstva koji je odnio preko 300.000 života. Ovo je podrobno opisano u tekstu Eustace C. Mullins pod nazivom Why Hiroshima Was Destroyed – The Untold Story.

Kad se Japan predao bio je prisiljen potpisati tajne ‘sporazume’ s američkom vladom u kojem se Japan odriče suverentita nad svojim teritorijem. Jedna od stavki ovog ugovora je omogučavala SAD-u intervenciju u Japanu u slučaju građanskih nemira. Danas je Japan prisiljen ne samo tolerirati američke baze na svom teritoriju (ukupno 13 baza s oko 50000 trupa), uplovljanje američkih brodova na nuklearni pogon u japanske teritorijalne vode, nego je prisiljen i plačati sve troškove američkih baza na svom tlu. S obzirom na drakonske uvjete ovog sporazuma te na osjetljivost japanske javnosti u svezi stradanja u Hiroshimi i Nagasakiju, sasvim je razumljivo da se isti držao tajnim.

Novinar vodečih japanskih novina “The Mainichi Shimbun” Takichi Nishiyama je osuđen 1978.g. za odavanje državne tajne jer je 1971.g. objavio tajne odredbe prije spomenutog američko-japanskog vojnog pakta. Vlada SAD-a je početkom 2000.g. deklasificirala neke tajne dokumente koji su pomalo otkrivali postojanje te pravu narav američkog-japanskog pakta. Izvjesni stariji japanski diplomat je priznao da je lagao na suđenju novinaru Takicihiju potvrđujuči postojanje pakta.

Slijedom svih događanja raspoloženje japanske javnosti se drastično promijenilo prema američkoj vojnoj prisutnosti na japanskom tlu te je 2009.g. na izborima pobijedila Demokrarska Partija Japana (DPJ), na čelu s budućim premijerom Yukio Hatoyama koja je obečala zatvaranje američke baze Futenma na otoku Okinawa. Premijer Hatoyama je ozbiljno shvatio posao, te je angažirao ministra vanjskih poslova Katsuya Okada da istraži postojanje tajnog američko-japanskog vojnog pakta, te da pokrene pregovore s Amerikancima o razmještanju njihove baze s Okinawe. Ovo je bila velika pljuska Amerikancima i ugrožavanje njihove vojne prisutnosti na zapadnom Pacifiku odnosno u području Kine, Koreje, Tajvana i Japana.

Vojna nazočnost Amerikanaca je imala deklarativnu svrhu obrane Japana i politike zastrašivanja (Kine). Međutim, svi vojni analitičari se slažu da američke vojne formacije prisutne u japanskim bazama nisu predviđene za obranu nego za invazije tipa Vietnam, Irak ili Afganistan. Premijer Hatoyama je gradio politiku japanske vlade na jačanju i harmoniziranju veza s Kinom i Korejom upravo radi smanjenja potrebe jake vojne pristunosti i tenzija.

Japan godišnje izdvaja oko 2.2 miljardi dolara godišnje za troškove američkih baza na svom teritoriju. Bivša vlada Liberalne Demokratske Partije (LDP) je na kraju svog mandata (8/2009) potpisala sporazum kojim se Japan obvezao financirati premještaj 8000 američkih vojnika u Guam bazu s oko 6 miljardi dolara. Nadalje bivša vlada LDP-a se obvezala financirati preseljenje Futenma baze na novu lokaciju na otoku Okinawa (Henoko) s oko 11 miljardi dolara. Japan je s 13 miljardi dolara financirao američke ratne ‘napore’ u Iraku i Afganistanu, te je slao svoje pomorske snage kao logističku potporu operacijama u Afganistanu i Iraku. Postoji anegdota da je George W. Bush Japan smatrao bankomatom za koji ne treba PIN broj. Na temu ovog sramotnog i ponižavajučeg položaja Japana u odnosu na SAD, Gavan McCormack je napisao knjigu: “Client State: Japan in the American Embrace”

Može se zaključiti da Japan nije američki saveznik već američki rob. Sve ovo se moglo preokrenuti 2009.g. dolaskom na vlast DPJ stranke na čelu s Hatoyamom. Međutim, Amerikanci su novog premijera izložili nevjerovatnom diplomatskom pritisku koji je kulminirao posjetom državnog sekretara SAD-a za obranu Roberta Gatesa Japanu u studenom 2009.g. koji je otvoreno ucjenio japansku vladu prijeteči ozbiljnim posljedicama ako se ne ispoštuju dogovori bivše japanske vlade.

Diplomatski pritisak nije bio dovoljan, već se Hatoyami namješta financijski skandal te biva prisiljen dati ostavku u lipnju 2010.g. Japan preuzima Naoto Kan (isto iz DPJ stranke) koji odmah zaoštrava sukobe s Kinom nepotrebnim hapšenjem kineskog ribara blizu spornog Senkaku otočja. Američka provokacija Sjeverne Koreje koja je kulminirala sjevernokorejskim bombardiranjem otočja Yeonpyeong 23.11.2010.g. isto ide u pravcu američke politike dizanja vojne napetosti s Kinom, kako bi se pasivizirao Japan.

Iako su Amerikanci promijenili ‘potencijalno opasnog’ premijara Hatoyamu, zbog masovnog i hrabrog otpora jadnih stanovnika Okinawa otočja koji svakodnevno organiziraju proteste protiv američke vojne nazočnosti, ni dan danas Japan nije počeo provoditi premještaj baze Futenma i gradnju nove baze Henoko. Raspoloženje japanske javnosti je izrazito negativno prema Amerikancima i njihovoj vojnoj nazočnosti na japanskom tlu, kako zbog nepotrebnih i skupih davanja za vojsku tako i zbog eventualne sumnje da Amerikanci imaju nuklearno oružje u svojim bazama.

Zaključak je da je Japan postao prava ‘odmetnuta’ nacija. Revoltirani i ogorčeni japanski narod više neće trpjeti američku čizmu što je i pokazao na izborima 2009.g. S obzirom da Amerikanci imaju jaku potrebu za vojnom nazočnošću u blizini Kine i Sjeverne Koreje, blizu svoja dva ‘dežurna’ neprijatelja, a u svrhu izazivanja tenzija, pa čak i rata, SAD nikako neće dopustiti da im Japan izmakne kao ‘vojna baza’. Sasvim je onda logično da se pošalje jasna ‘poruka’ japanskom vodstvu i narodu kakve su moguće posljedice neposluha, stoga gledano iz ovog konteksta, namjerno izazivanje potresa 11.03.2011.g. s HAARP ili nekim drugim sustavom je itekako moguća.

Dvije riječi o nafti, nuklearnoj energiji i alternativnim izvorima energije

Nafte ima u izobilju
Največa brižljivo skrivana tajna vladajučeg establishmenta je porijeklo nafte. Danas se nafta smatra fosilnim gorivom čije su svjetske zalihe ograničene. Teorija koja je stara preko 100 godina kaže da je nafta produkt tisučgodišnjeg taloženja organskih ostataka (životinje), odnosno organskog porijekla. Ova teorija je bila dobro pripremljena laž Rockefellerovih i ostalih močnika u posjedu naftnih kompanija koja im je omogućavala izazivanje raznih naftnih šokova, kriza i umjetnih nestašica, a u svrhu podizanja cijene nafte i vlastitog bogaćenja.

Činjenica je da je nafta anorganskog porijekla. Nafta se non stop obnavlja ispod zemljine površine (neki je smatraju i limfnim sustavom Zemlje) i može se naći praktično bilo gdje u svijetu ako se dovoljno duboko buši. Više o ovome Leroy Fletcher u kratkom intervjuu i kratkom isječku iz Ruba Znanosti. Svi ratovi, jad i bijeda ljudi uzrokovani potragom za naftom su nažalost samo posljedice okrutne politike naftnih lobija koji u svrhu vlastitog bogaćenja ne prezaju gaziti preko tisuća ljudskih života, a u stanju su falsificirati cijela područja znanosti na način da se pojedine znanstvene teme pretvaraju u crkvene dogme.

Bez obzira na činjenicu da nafte ima u izobilju, ne slažem se s njenom upotrebom jer mislim da su njeni produkti i sama eksploatacija previše toksična kako za ljude tako i za okoliš (plastika kao največi neprijatelj modernog čovjeka).

Nuklearna energija je možda trenutno najčistija energija
Nuklearna elektrana se oslanja na izum parne turbine iz 1712.g. Umjesto sagorijevanja drva ili ugljena za grijanje parnog kotla koristi se proces atomske fisije (cijepanja jezgre) atoma. Apsurdno je da se moderna kvantna tehnologija cijepanja atoma koristi za pokretanje parne turbine koja ima vrlo malu iskoristivost. Utjecaj nuklearne elektrane na okolinu je trostruk: deponiranje radioaktivnog otpada, mogućnost topljenja jezgre odnosno efekt prljave bombe s širenjem radijacije (kao danas 3/2011 u Japanu), te zagrijavanje vode iz obližnje rijeke ili mora u sekundarnom krugu reaktora.

Bez obzira na ove očite nedostatke, ako se modernim dizajnom eliminira eventualna mogučnost topljenja jezgre (core meltdown), nuklearna energija je jeftina i ekološki puno prihvatljivija nego energija dobivena korištenjem nafte, plina ili ugljena. Eksploatacija nafte i plina čini ogromnu štetu okolišu. Sama eksploatacija i transport troši ogromne količine energije s velikom mogučnošču zagađenja okoliša (Exxon Valdez oil-spil). Prerada i pretvorba je neefikasna i štetna za okoliš. Nisam pobornik nuklearne energije, ali činjenica je da danas najjače gospodarske zemlje imaju relativno visoki udio nuklearne električne energije:

Francuska 77%, Ukraine 46.7 %, Sweden 42.6 %, South Korea 34.0 %, Japan 24.0 %, Germany 23.5 %, United States 19.3 %, Russia 15.7 %, Canada 14.4 % i China 2.0%.

Alternativna energija
Budućnost čovjeka je vezana za tzv. alternativnu energiju. Mislim da neće doći do pravog razvoja ljudskog društva sve dok se večina potreba za energijom ne podmiri iz tzv. alternativnih obnovljivih izvora energije. Pod alternativnim izvorima ne smatram energiju vjetra i sunca već energiju iz prostora za koju danas ne postoji jedinstven termin pa se ponekad naziva Zero Point energy, Orgon, Eather i slično. Činjenica je da je Tesla prvi pronašao način kako crpiti ovu energiju iz prostora.

Danas postoje mnogi priznati istraživači (John Bedini, Tom Bearden) koji su uspili rekonstruirati uređaje koji naizgled daju više energije na izlazu nego što dobivaju, prividno rušeči pravilo o očuvanju energije, a u biti rade na principu korištenja energije iz prostora. Činjenica je da su danas mnogi zakoni i cijele grane znanosti falsificirane ili samo djelomično točne, te nisu u stanju objasniti cijeli spektar naizgled čudnih zbivanja oko nas. Stoga svima onima otvorenog uma, željne znanja, ali i učestvovanja u izgradnji vlastitog izvora energije preporučam da se ostave nebitnih stvari i da se udruže u potrazi za rješenjima alterntivnih izvora energije.

Upravo velike nesreće, kao ovaj potres u Japanu jasno daju indiciju kako je vrlo teško preživiti običnom čovjeku kad ostane bez servisa moderne civilzacije (struja, voda, komunalije). Stoga toplo preporučam forume: http://www.energeticforum.com, http://www.overunity.com i http://www.e-vozila.com/forum/index.php

Zaključak

Japan se nalazi na trusnom području kraj Pacifičkog Kruga Vatre i konstatno je izložen potresima. Najteži potres je pretrpio 1923.g. (Kanto potres) kada je poginulo oko 145.000 ljudi. U novijoj povijesti najteži potres je bio 1995.g. u Kobeu kad je poginulo 5500 ljudi. Na godišnjoj bazi Japan pretrpi u prosjeku sedam potresa. Gledano iz ove perspektive, sasvim je nerazumno najnoviji japanski potres od 11.03.2011.g. okarakterizirati kao namjerno izazvan događaj. Međutim, poznavajuči mentalitet močnika iz sjene koji danas vladaju svijetom i naslučujući kojim arsenalom oružja raspolažu (HAARP), mislim da je opravdano sumnjati da je i ovaj potres namjerno izazvan.

O izjavama tipa: ova katastrofa nikome ne odgovara, pa nisu toliko okrutni ili slično neću ni raspravljati. Činjenica je da se radi o strukturama i centrima moći koji rade van bilo kakve kontrole. Mislim da uništenje Japana uveliko odgovara ovim mračnim centrima moći. Isti pomračeni umovi su izazvali potres u Haitiju, ubojstvo poljskog predsjednika i vlade, eksploziju naftne bušotine u Meksičkom zaljevu i slične grozote, tako da se ovaj japanski potres uklapa u nastavak iste okrutne politike.

Što kazati na kraju. Vrlo je teškom običnom čovjeku vidjeti sav taj užas i katastrofu koji trpe naša brača i sestre u Japanu. Indicije i sumnje da je ova katastrofa namjerno izazvana samo povečava frustraciju. Međutim, mislim da je bitno uvijek tražiti istinu bez obzira na sve. Nadam se da će jednog dana odzvoniti mračnim umovima koji traže profit i uživaju u izazivanju tuđe nesreće.
 

 
(mandrilo.com,youtube.com/uredio:nsp)

Krajnji cilj SAD je spriječiti bilo kakvu alternativu, tj. euroazijske integracije. Zato je uništenje Rusije strateški cilj

Krajnji cilj SAD i NATO je podijeliti (balkanizirati) i pacificirati (finlandizirati) Rusku Federaciju, najveću zemlju na svijetu, čak i uspostaviti temelj za vječitu nestabilnost (somalizaciju) diljem Rusije ili barem jednog dijela ostatka postsovjetskog prostora, kako je učinjeno na Bliskom istoku i u Sjevernoj Africi.

Budućnost Rusije – ili više Rusija, koje bi ustvari bile mnogo slabih i podijeljenih društava – bio bi deinstrijaliziran, siromašni prostor, bez ikakvih obrambenih kapaciteta i strukture za eksploataciju resursa. Bila bi to zemlja koju Washington i njegovi NATO saveznici vide u demografskom padu.

PLANOVI IMPERIJE ZA KAOS U RUSIJI

Raspad Sovjetskog saveza nije bio dovoljan za Ameriku i NATO. Krajnji cilj SAD je spriječiti bilo kakvu alternativu s europskog i azijskog prostora, tj. da spriječe euroazijske integracije. Zato je uništenje Rusije jedan od njihovih strateških ciljeva.

Takvi ciljevi Washingtona bili u jeku tijekom sukoba u Čečeniji. Isti ciljevi su bili očigledno na sceni tijekom Euromajdana u Kijevu. Zapravo, prvi korak ka razvodu Rusije i Ukrajine je raspad SSSR i sprječavanje svakog pokušaja da se ponovo ujedini. Poljsko-američki intelektualac Zbigniew Brzezinski – koji je bio savjetnik predsjednika Cartera za državnu sigurnost i koji se bavio sovjetskom invazijom na Afganistan – isticao se u zalaganju za dezintegraciju i devoluciju Rusije.

On je predviđao da će “decentralizirana Rusija biti manje imuna na imperijalističke težnje”. [1] Drugim riječima, ako bi Amerika podijelila Rusiju, Moskva ne bi bila na razini tog izazova.

U tom kontekstu Brzezinski također kaže: “Neujedinjenoj Rusiji, sastavljenoj od europskog dijela Rusije, Sibirske republike i Dalekoistočne republike, bilo bi bolje da razvije gospodarske odnose s Europom i novim državama Istočne i Središnje Azije, čime bi ubrzali vlastiti razvoj”. [2]

Ovo mišljenje ne dolazi od nekog prosječnog akademika, koji tek tako sije svoja razmišljanja. Ovi stavovi imaju podršku vlade i svoje kultivirane pristalice. Odraz toga može se vidjeti u nastavku teksta.

DRŽAVNI MEDIJI SAD I BALKANIZACIJA RUSIJE

Dmitrij Sinčenko je na temu podjele Rusije 8. rujna objavio članak pod naslovom Čekajući Treći svjetski rat – kako će se svijet promijeniti. [3] Sinčenko je bio uključen u Euromajdan i njegovu organizaciju, pa i u “Sveukrajinsku inicijativu”.

Zagovara etnički nacionalizam, teritorijalno širenje Ukrajine na račun susjeda, oživljavanje GUAM (Organizacija za demokratski i ekonomski razvoj, proamerička grupacija koju čine Moldavija, Gruzija, Ukrajina i Azerbajdžan) i, ​​za kraj, pridruživanje Ukrajine NATO-u i napad na Rusiju kako bi se unaprijed osujetili vanjskopolitički planovi Moskve. [4]

Treba napomenuti da GUAM nema nikakve veze s demokracijom čim je Azerbajdžan uključen u projekt, već služi kao protuteža ruskoj Zajednici Nezavisnih Država (ZND).

Sinčenko svoj članak počinje lekcijom iz povijesti, navodeći da je SAD svoje neprijatelje, kako bi ih ocrnili, etiketirao kao “osovinu zla”. Podsjeća kako je George Bush tim izrazom obuhvatio Irak, Iran i Sjevernu Koreju. Zatim je John Bolton, bivši Bushov veleposlanik u UN, popis proširio na Siriju, Libiju i Irak, da bi odmah poslije njega Condoleezza Rice, bivša Bushova šefica State Departmenta, uključila i Bjelorusiju, Zimbabve i Mianmar (Burmu).

Na kraju su predložili da tom popisu doda i Rusija kao centar svih odmetničkih država. Sinčenko dalje tvrdi da je Rusija odgovorna za sve sukobe na Balkanu, Kavkazu, Bliskom Istoku, Sjevernoj Africi, Ukrajini i jugoistočnoj Aziji.

Optužuje Rusiju da je planirala invaziju na baltičke zemlje, Kavkaz, Poljsku, Moldaviju i, što je još smješnije, na dva njena najbliža vojna saveznika Bjelorusiju i Kazahstan. Kako se u naslovu teksta namjerno implicira, Rusija otvoreno provocira Treći svjetski rat.

Ova fikcija nije predstavljena u svim američkim medijima, ali jeste u državnim. Tu prognozu je također objavila ukrajinska podružnica radija Slobodna Europa, koji je američko propagandno sredstvo u Europi i na Bliskom Istoku, kojim su se rušile vlade.

Jezivo je što se u tekstu pokušavaju predstaviti scenariji za Treći svjetski rat. Odvratno ignorirajući scenarij upotrebe nuklearnog i oružja za masovno uništenje, autor samo nježnije oslikava veliki rat, koji će ispraviti političku kartu svijeta. Autor i radio Slobodna Europa su narodu Ukrajine poručili da je rat “dobar za njih” i da će im se pod nogama stvoriti neka vrsta utopijskog rata, čim bukne rat u Rusiji.

Članak se vrlo lijepo uklapa u konture prognoze Brzezinskog za Rusiju, Ukrajinu i euroazijska prostranstvo. Prognoze su da će se Rusija raspasti, a Ukrajina postati dio proširene Europske unije u koju će ući Armenija, Azerbajdžan, Libanon, Izrael, Bjelorusija i Grenland kao danski protektorat, a formirat će se konfederacija država na Kavkazu i na Mediteranu.

Ovo drugo će biti Mediteranska unija, koja će obuhvatiti Tursku, Siriju, Egipat, Libiju, Tunis, Alžir, Maroko, kao i Zapadnu Saharu, koja je pod marokanskom okupacijom. Ukrajina je dakle predstavljena kao dio EU. I Ukrajina će tako postati dio francusko-njemačko-poljsko-ukrajinskog koridora, koji je Brzezinski predlagao još 1997. kako bi se izazvali Rusija i njena ZND. [5]

NOVI IZGLED AZIJE I MAPA PODIJELJENE RUSIJE

Podjelom Ruske Federacije bi se, naglašava Radio Slobodna Europa, svako suparništvo Washingtona i Moskve zauvijek okončalo. Najironičnije je to što se navodi da će se tek uništenjem Rusije stvoriti multipolarni svijet, bez obzira što će Amerika biti najjača sila, ali, pored EU, i vidno oslabljena nakon rata s Rusijom.

Tekst prate i dvije karte koje ocrtavaju euroazijski prostor i svijet nakon uništenja Rusije. Štoviše, ni autor ni njegove dvije karte ne pokazuju promjenu granica na Krimu, označavajući ga kao ukrajinsku zemlju, a ne rusku.

Od zapada ka istoku, napravljene su sljedeće promjene u geografiji Rusije:

- Rusku oblast Kalinjingrad će anektirati Litva, Poljska ili Njemačka. Kako god da bude, ona će postati dio proširene Europske unije;

- Istočna (ruska) Karelija, uz Sanktpeterburšku i Lenjingradski, zatim Pskovsko, Novgorodsko i Murmansko područje će biti pod utjecajem Finske, ili će možda čak biti dio Velike Finske. Iako je u pisanoj formi, Arhangelsko područje je navedeno kao dio te cjeline, na karti se to ne vidi, vjerojatno greškom;

- Južna administrativna područja Sebeški, Pustoškinski, Neveljski i Usvjatski, kao i zapadna administrativna područja Demidovski, Desnogorsk, Duhovčinski, Kardimovski, Kislaviški, kao i cijela Smolenska oblast i centralno administrativno područje, biti će uključeno u Bjelorusiju. Dijelovi Smolenske oblasti biće nova granica između Bjelorusije i pokidane Rusije;

- Kavkaski konfederaciju, koja će biti pod utjecajem EU, činiti će Sjeverni kavkasko federalno područje, koje će sačinjavati republike Dagestan, Čečenija, Sjeverna Osetija – Alanija, Stavropolj – Kraj, kao i Karakaj-cerkeske i Kabardino-Balkarska republika;

- Cjelokupni Južno federalno podruje Rusije, dakle Volgogradska, Rostovska i Astrahanska oblast, kao i republike Kalmička, Edgeja i dr., će ući u sastav Ukrajine. To znači da će Ukrajina dijeliti granicu s Kazahstanom i da će Rusiji biti uskraćeni resursi Kaspijskog mora i granica sa Iranom;

- Ukrajina će također preuzeti Belgorod, Kursk, Brijansk i Voronjež, odnosno najnaseljeniji dio Rusije;

- Sibir i Daleki istok će se također otcjepiti od Rusije. U tekstu se dalje navodi da će Sibir i veći dio Dalekog istoka potpasti pod kineski utjecaj ili će, zajedno s Mongolijom, postati dio NR Kine, sve osim Sahalina;

- Rusija gubi i Sahalin (ili Karafuto na japanskom) i Kurilski otoci, koja se uključuju u Sahalinsku oblast. Taj dio anektira Japan.

Na svom blogu je Sinčenko postavio tekst par dana prije nego što ga je Radio Slobodna Europa objavila. [6] Tamo je još jedna slika koja i nije vrijedna pogleda – Rusija koju su rastrgli njezini susjedi. [7]

Tekst prate i dvije karte koje ocrtavaju euroazijski prostor i svijet nakon uništenja Rusije. Štoviše, ni autor ni njegove dvije karte ne pokazuju promjenu granica na Krimu, označavajući ga kao ukrajinsku zemlju, a ne rusku.

SVIJET NAKON TREĆEG SVJETSKOG RATA

Druga mapa oslikava svijet nakon Trećeg svjetskog rata, gdje se vidi nekoliko nadnacionalnih država. Japan je jedini izuzetak.

Druga mapa i nadnacionalne države se mogu ovako opisati:

- Kao što je spomenuto, EU se proširila i ima kontrolu na periferiji, na Kavkazu, u Jugozapadnoj Aziji i Sjevernoj Africi. To se sve događa u sklopu NATO Partnerstva za mir na terenu Mediterana, kao dijalog koji se odvija na političkom i vojnom razini. To će biti plod Istočnog i Euromediteranskog partnerstva Europske unije, također na vojno-političkoj razini;

- SAD će stvoriti nadnacionalni entitet čija će baza biti Sjeverna Amerika. Tu se uključuju Kanada, Meksiko, Guatemala, Belize, El Salvador, Honduras, Panama, Nikaragva, Kostarika, Kolumbija, Venezuela, Gvajana (Francuska Gvajana, Surinam, Gvajana) i čitavi Karibi;

- Od zemalja koje ne proguta Amerika će formirati svoju državu u užem dijelu Južne Amerike, gdje će dominirati Brazil;

- Neku vrstu entiteta u jugozapadnim Azijskom bloku će formirati Afganistan, Pakistan, Irak, Iran, Jordan, Saudijska Arabija, Kuvajt, Bahrein, UAE, Jemen i Oman;

- Isto to će se dogoditi u Južnoj Aziji, gdje će se udružiti Indija, Šri Lanka, Bangladeš, Mianmar, Nepal, Butan i Tajland;

- U regiji Australije i Oceanije će se okupiti Filipini, Malezija, Indonezija, Singapur, Brunej, Istočni Timor, Papua Nova Gvineja, Novi Zeland, kao i pacifička otoka. Državom će dominirati Australija;

- Pošto će Sjeverna Afrika biti pod kontrolom EU, ostatak Afrike će se ujediniti pod vodstvom Južne Afrike;

- Superentitet Istočne Azije će se sastojati od dijelova Rusije, Indokine, Kine, Korejskog poluotoka, Mongolije i postsovjetske središnje Azije. Tu će prevladati Kinezi i vladat će se iz Pekinga.

Iako se članak koji je Slobodna Europa objavila na prvi pogled može okarakterizirati kao neostvariv, trebalo bi prvo postaviti određena pitanja. Prvo, odakle autoru takve ideje? Da li je taj plan za budućnost skovao netko iz SAD ili EU, izravno ili neizravno?

Drugo, odakle je autor prikupio informacije kad je stvorio ovakvu viziju svijeta poslije rata? Autor se svakako oslonio na nacrt podjele Rusije od Brzezinskiog.

Tekst uključuje karte na kojima periferija EU počiva na prostorima Sjeverne Afrike, Bliskog Istoka i Kavkaza. I ti prostori su obojeni svijetlo plavom, a ne tamnijom nijansom, kojom je obilježena EU. Iako se članak Slobodne Europe definitivno odbacuje, ne treba zaboraviti da Japan i dalje traži Sahalinsku oblast i da su SAD, Turska i Saudijska Arabija podržavale separatističke pokrete u Južnom federalnom i Sjevernom kavkaskom području.

UKRAJINIZAM

Radio Slobodna Europa izvještava u duhu ukrajinizma, koji i nije vrijedan spomena. Ali Nacije su izgrađene tako što su ih gradili i održavali kolektivi i pojedinci koji su stvoreni za tako nešto. Postoje makinacije kojima se pokušavaju izgraditi ili srušiti nacije i grupe na postsovjetskom prostoru i Bliskom Istoku.

To se može nazvati “plemenskom manipulacijom” u sociološkom i antropološkom žargonu ili, u političkom žargonu, ispadanje iz Velike Igre. U tom kontekstu, ukrajinizam su podržvali antiruski elementi više od sto godina, prvo pod okupacijom Austrijanaca i Nijemaca, zatim Poljaka i Britanaca, a danas Amerike i NATO-a.

Ukrajinizam je ideologija, koja zahtijeva novi pogled na krivotvorenu povijest, u kojoj se na Ukrajince gleda kao na odvojenu naciju. Ukrajinizam je politčki projekt, u kojem se teži da se negira povijesna jedinstvenost istočnih Slavena, kao i geografski korijeni i povijesni kontekst između Rusa i Ukrajinaca. Drugim riječima, ukrajnizam traži da se prestane tražiti razlika između Rusa i Ukrajinaca zato što su ta dva naroda različita već sama po sebi.

* * *

Rusija se uvijek nastojala dignuti iz pepela, o čemu može svjedočiti povijest. Bilo kako bilo, Rusija će se održati. Dok god različiti narodi Rusije budu stajali pod jednom zastavom za svoju domovinu, njima nitko neće moći ništa. Rusija je preživjela katastrofalne ratove i invazije. I nadživjela je svakog neprijatelja. Karte i granice mogu mijenjati, ali Rusija će ostati.

_________

Uputnice:

[1] Zbigniew Brzezinski, The Grand Chessboard: American Primacy and Its Geostrategic Imperatives (NYC: Basic Books, 1997), p.202.

[2] Ibid.

[3] Dmitro Sínčenko [Dmytro Sinchenko], V očíkuvanní Tretʹoí̈ svítovoí̈ víjni. Âk zmínitʹsâ svitu, [Waiting for World War III: How the World Will Change], Radío vilna Êvropa / Radío Svoboda [Radio Free Europe / Radio Liberty], September 8, 2014.

[4] Vseukraí̈nsʹkoí̈ iniciativu Ruh deržavotvorcív, [Ukrainian Initiative Statesmen Movement] Strategie zovníšnʹoí̈ politike, [Foreign Policy Strategy] Ruh Deržavotvorcív: vtílimo mríí̈ v žittâ [Statesman Movement: Chasing Dreams / Visions]. Accessed September 9, 2014.

[5] Brzezinski, The Grand Chessboard, op. cit., pp.85-86

[6] Dmitro Sínčenko [Dmytro Sinchenko], V očíkuvanní Tretʹoí̈ svítovoí̈ víjni. Âk zmínitʹsâ svitu, [Waiting for World War III: How the World Will Change], Dmitro Sínčenko (blog) [Dmytro Sinchenko {blog}], September 2, 2014.

[7] Ibid.

_________

Piše: Mahdi Dariusz Nazemroaja (Mahdi Darius Nazemroaya)) je poznati geopolitički analitičar
 
(webtribune.rs/uredio: nsp)