SAD su zabrinute zbog mogućeg ruskih upada duž granice s državama NATO-a na Baltiku tijekom velikih ruskih vojnih vježbi pod nazivom “Zapad 2017″

One bi trebale biti održane u rujnu i zbog toga će Washington poslati dodatne snage u to područje, rekao je zapovjednik američkih snaga u Europi Ben Hodges.

Rusija je odbacila strahovanja Zapada da bi te vježbe mogle ugroziti stabilnost u Jugoistočnoj Europi, prenosi Reuters. Dužnosnici NATO-a smatraju da bi to mogli biti najveći ruski manevri od 2013. godine, uz sudjelovanje više od 100.000 vojnika.

“Kada je (Rusija) ušla na Krim, to je bilo pod izgovorom vježbe. Kada su otišli u Gruziju, to je bila vježba. Njihova povijest puna je primjera da se oni ne drže nikakvih sporazuma … Oni rutinski narušavaju takve stvari “, rekao je Hodges tijekom izvođenja vojnih vježbi NATO-a u Poljskoj.

On je dodao da će SAD tijekom trajanja vježbi “Zapad 2017″ rasporediti jedinice s do 600 zračnih snaga u baltičkim država.

Ministarstva obrane Rusije je ranije izdalo priopćenje da su strateški bombarderi Ratnog zrakoplovstva Rusije proveli planirane prelete preko neutralnih voda Baltičkog mora, a da su ih tijekom leta pratili borbeni zrakoplovi NATO-a.

Strateške bombardere Tupoljev Tu-160, u NATO-u poznati kao “Blackjack”, tijekom preleta pratili su danski, švedski i finski avioni.

Ministarstvo je priopćilo da su te zrakoplove pratili i ruski lovci Suhoj Su-27 i jedan radarski zrakoplov.

Kako je agencija prenijela, finska vojska je priopćila da je poslala F / A-18 lovce kako bi “identificirali i slikali ruske zrakoplove”.
 
(sputniknews.com)

Papa Franjo održao je misu na uglavnom praznom stadionu u Tbilisiju, čime su njegovi pokušaji da poboljša odnose s Gruzijskom pravoslavnom crkvom doživjeli javni neuspjeh

Papa Franjo održao je misu pred oko 3.000 ljudi, na stadionu koji može primiti 27.000 gledatelja.

Na iznenađenje Vatikana, misi nisu prisustvovali čelnici Gruzijske pravoslavne crkve, prenose agencije, napominjući da je predsjednik Gruzije Giorgi Margvelašvili bio jedini prisutni političar.

Tako su, kako ocjenjuje AP, pokušaji pape poboljšati odnose sa Gruzijskom pravoslavnom crkvom doživjeli javni neuspjeh pošto je Gruzijska patrijaršija odlučila ne poslati zvaničnu delegaciju na misu uz obrazloženje da pravoslavni vjernici ne mogu sudjelovati u katoličkim službama.

Tijekom priprema za papinu posjetu Kavkazu, glasnogovornik Vatikana rekao je da će izaslanstvo pravoslavnog svećenstva prisustvovati misi u Tbilisiju “kao znak bliskosti između dvije crkve”.

Glasnogovornica Gruzijske patrijaršije Nato Asatiani rekla je, međutim, da delegacija nije prisustvovala misi “sukladno obostranim dogovorom”.

“Sve dok postoje dogmatske razlike između naših crkava, pravoslavni vjernici neće sudjelovati u njihovim molitvama”, objavila je Patrijaršija na svom sajtu, korigirajući prvobitno priopćenje.

Ranije je planirano da se papa osobno sastane s pravoslavnom izaslanstvom na kraju mise, ali se on umjesto toga zahvalio “pravoslavnim vjernicima” koji su nazočili misi.

Papa Frano je u petak navečer doputovao u Gruziju, gdje su ga dočekali predsjednik Giorgi Margvelašvili i patrijarh Ilija II, poglavar Gruzijske pravoslavne crkve. Gruzija je većinski pravoslavna zemlja.

Prema podacima Vatikana, u njoj živi 112.000 katolika, odnosno 2,5 posto ukupnog stanovništva.
 
(sputniknews.com)

Prije svega, Sjedinjene države nemaju medije. Imaju Ministarstvo propagande. Mediji u Sjedinjenim državama služe sustavu vojne sigurnosti i neokonzervativcima, a njihova ideologija je svjetska hegemonija

Kontrola nad cijelim svijetom u Americi znači i kontrola nad Rusijom i Kinom.

Neokonzervativci kažu da je povijest izabrala Sjedinjene države da budu imperija koja vlada svijetom. Zato i govore da su Sjedinjene države nezaobilazna država, a da su Amerikanci poseban narod.

To je ideologija, ista kao Hitlerova. Drugi nisu važni.

Neokonzervativci čine napore da destabiliziraju Rusiju. Zato se u Gruziji i Ukrajini događa što se događa. To je razlog i za vojne aktivnosti NATO pakta i Sjedinjenih država ruskim granicama.

Ovim se želi destabilizirati ruska vlada, mada se neokonzervativci pripremaju da sve pretvore u rat.

Iza želje za ratom postoje razlozi; primjerice da vojno-industrijski kompleks treba biti nahranjen iz vladinog proračuna, jer i njegova zarada u potpunosti ovisi od proračuna. Zato mu je potreban neprijatelj.

U vrijeme Hladnog rata, imao je odličnog neprijatelja. I zato se sada teži tome da se ponovi Hladni rat, a to je postao i jedan od načina pritisaka na Rusiju.

U Europi, Washington koristi strah: vidi, napast će vas Rusi, moramo vas zaštititi! Ovim se stvara veći strah i države upadaju u zbrku.

Imamo i neoliberalno krilo američkog establišmenta. Oni smatraju da samo treba dovoljno pritisnuti Rusiju i, onda će Moskva da se povinuje i pristane biti neka vrsta vazalske države.

Oni smatraju da treba “natjerati Rusiju da koristi svoje resurse za vojni razvoj, pa će tako domaća ruska ekonomija stradati”.

Sve ove stvari su planski izvedene, sve su opasne jer sve vode ka ratu, ali je najopasnija ideologija neokonzervativaca.

U njihovoj doktrini se jasno navodi da je glavni cilj vanjske politike Sjedinjenih država sprječavanje napretka Rusije.
 
(katehon.com)

Soros će poduprijeti većina anti-kršćanskih i pro-muslimanskih predsjedničkih kandidata u različitim zemljama

George Soros ima popis i on ga provjerava više puta nego što vi to mislite.

Popis je mjesto na koje će se usredotočiti njegove (CIA-povezane) nevladine organizacije (NVO) u zemljama širom svijeta u 2016., prenosti Infowars.

Dok on uvijek podržava program CIA-e, Soros uvijek uspijeva povećati svoju dobit od kaotičnih situacija, on i njegovi poslovni inženjeri širom svijeta.

Donosimo vam TOP 10 ciljeva George Sorosa za 2016. godinu:

#1. Soros dalje će olakšavati dolazak stotina tisuća, uglavnom muslimanskih migranata s Bliskog istoka, Afrike i Azije u Europu. Politička i granična destabilizacija Europe će rezultirati uvođenjem drakonskih mjera sigurnosti od strane Europske unije, i to su vrlo visoki prioriteti na dnevnom redu Sorosa.

#2. Soros podupire tematsku revoluciju Srpske Republike u Bosni i Hercegovini. Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, prijeti da proglasi nezavisnost od federacije Bosne i Hercegovine i pridružiti se Srbiji. Dodik ima potporu Vlade Srbije, kao i ruskog predsjednika Vladimir Putin. Soros je odlučila napraviti sve da svrgne vladu Srbije u Beogradu i vladu Republike Srpske u Banja Luci i time osigura popustljivost i anti-rusku vladu koja bi preuzela vlast u obje republike.

#3. Soros će se boriti za svoje resurse u Haitiju kako bi osigurao da haićanski banana mogul Jovenel Moise pobjedi na predsjedničkim izborima u Haitiju. Moise je odabran kao nasljednik aktualnog predsjednika Michela Martellya, inače pjevača po profesiji.

#4. Sorosevo otvoreno društvo i druge tvorevine Nevladinih organizacija (NVO) dalje će poduprirati propalu državu Ukrajinu. Soros će posebno ojačati premijera Arseniy Yatsenyuksa, američkog ministara financija Natalie Jaresko i regionalnog guvernera Odesse Mihail Saakashvilija, bivšeg Sorosevog instaliranog predsjednika Gruzije, koji je sada traženi kriminalac vlade u Tbilisiju. Soros će i dalje pobrinuti da ukrajinske redovite i neredovite vojne snage i dalje izazivaju granične probleme sa ruskim autonomnim republikama Lugansk i Donetsk na istoku, te da se sankcije protiv dužnosnika Luganska, Donjecka i Krima ne samo održe već i pojačaju.

#5. Soros će pritisnuti kontroliranu oporbu Narodne skupština Venecuele da ukine diplomatsko priznavanje Abhazije i Južne Osetije, dvije republike koje su se odvojile od Gruzije.

#6. Sorosevi operativci u Kini će i dalje pojačavati političke probleme prema Pekingu u posebnim upravnim područjima Hong Kong i Makao s povećanim uličnim demonstracijama. Soros će također će pojačati svoju financijsku i političku potporu separatista u Tibetu, Istočnom Turkestanu (Xinjiang Uighur-Autonomna Republika), i Mongoliji.

#7. Argentinsko predsjedništvo i venecuelansku Narodnu skupštinu će pogurati pod kontrolu desničarskih fašistički orijentiranih političkih stranaka, Soros će mobilizirati svoje latinoameričku imovinu da bi prisilio brazilskog predsjednice Dilme Rousseff da napusti svoju poziciju.

Soros prezire Rousseffovu zbog nekoliko razloga, ali uglavnom zbog njegove predanosti BRIKS savezu Brazila, Rusije, Kine, Indije i Južne Afrike; Rousseffova se protivi privatizaciji poduzeća u državnom vlasništvu – industrija u kojoj Soros želi ulagati; i Rousseffova se suprotstavlja novim temama u brazilskim školama koje se koriste za promicanje homoseksualne stilova života. Glavni cilj Sorosa je izbaciti Rousseffovu i zamijeniti ju sa desničarem koji će povući Brazil iz BRIKS bloka.

#8. Još jedan lider iz bloka BRIKS koji je Sorosu stao na žulj je Jacob Zuma, predsjednik Južne Afrike. Soros ima cilj uništiti BRIKS na taj način što će pokušati povući Južnu Afriku i Brazil iz saveza, ostavljajući samo Kinu i Rusiju, kao članice nakon što Indija može biti uvjerena da je saveze mrtav. Zuma i njegov Afrički nacionalni kongres također je cilj Sorosevih planova zbog njihovog protivljenja izraelskoj politikci u Palestini i istospolnim brakovima. Soros podupire Stranku demokratskog saveza, koja prima mnogo financijske potpore od cionista iz Južne Afrike i židovske dominantne idustrije dijamanata.

#9. Tko god bio predsjednički kandidat SAD-a, Soros će ugurati svoj novac i potporu svojih nevladinih organizacija prema Hillary Clinton, inače njegovoj osobnoj prijateljici. Soros može se očekivati ​​da će financirati intenzivne oporbu i lažne ankete protiv predsjedničkog kandidata GOP-a.

#10. U raznim predsjedničkim izborima zakazanim za 2016., Sorosove snage će poduprijeti i financirati većinu anti-kršćanskih i pro-muslimanskih predsjedničkih kandidata: Srednjoafričkoj Republici; Antonio Vitorino, inače “Eurokrat” kojeg će probati kandidirati za predsjednika Portugala; pro-zapadni premijer Benina Lionel Zinsou za predsjednika Benin; voditelja hedge fondova Pedro Kuczynskog za predsjednika Perua; Juan Cohena za predsjednika Dominikanske Republike; sve kandidate su protiv Putina na ruskom izborima za Državna Duma; pro-Saakašvilijevskih kandidata u gruzijskim parlamentarnim izborima; pro-NATO stranaka; pro-EU stranke na parlamentarnim izborima u Crnoj Gori; i pro-EU i pro-NATO stranke na rumunjskim parlamentarnim izborima.

Soros će raditi na porazu bolivijskog ustavnog amandmana koji će omogućiti predsjedniku Evo Moralesu se kandidira još jedan mandat. Oni će također raditi protiv reizbora Robert Ficoa, kao premijera Slovačke i izbora Samia Nkrumahe, kći Ganskog predsjednika Kwame Nkrumah kao predsjednika Gane. U Tanzanijskom ustavnom referendumu, soroseve snage će nastojati zaštititi sadašnji status quo sindikata i poraz bilo kojeg pokušaja Zanzibara na odcjepljenje.

Očito je da ima puno “posla” ove godine.
 
(preveo:mag.A.B./uredio:NSP)

Omar al-Shishani, zapovjednik Islamske države ISIS, obučavan je od strane specijalnih jedinica SAD-a u Gruziji, u razdoblju od 2006. do 2010. godine, a o tome piše više utjecajnih američkih medija

Naime, Business Insider navodi da “američki mediji priznaju ulogu SAD-a u rastu Islamske države”, baveći se temom ove informacije da je džihadist obučavan u američkoj vojsci koja je odjeknula u američkim medijima.

Informacija je postala glavna tema najutjecajnijih američkih političkih portala, piše Businessinsider.

Naime, otkriveno je i potvrđeno da je Omar al-Shishani, jedan od glavnih ljudi Islamske države, obučavan od strane specijalnih jedinica armije SAD-a u trening centrima u Gruziji.

Al-Shishani je poznat kao borac u Čečeniji, a zatim i u Gruziji, da bi danas ratovao u Siriji i Iraku kao jedan od zapovjednika terorističke skupine Islamska država.

On je zapravo iz Gruzije i pravo ime mu je Tarkan Batirašvili.

Portal McClatchyDC.com se poziva na izvore u vojnom vrhu Gruzije i navodi svjedočenja da je “Al-Shishani prepoznat kao zvijezda i istaknuti borac u specijalnim jedinicima SAD-a”.

On je bio zvijezda u usponu i kao takav je tretiran, navodi McClatchyDC.com riječi jednog od još uvijek aktivnih pripadnika vojske Gruzije.

“Svi smo bili trenirani od strane američkih specijalnih jedinica i on je bio jedan od najboljih vojnika.” – rekao je izvor portala McClatchyDC.com.

“Svi smo ga dobro trenirali, i imao je puno pomoći od strane Amerikanaca”, rekao je još jedan gruzijski neimenovani vojni dužnosnik.

“Shishani je nešto jedinstveno među zapovjednicima ISIS-a. Shishani se bori kao pobunjenik.”

Ova informacija nikako ne ide u prilog Bijeloj kući, jer glasno otvara pitanje da li su SAD pokrovitelj islamskih terorista, odnosno, rasvjetljava činjenicu da uloga SAD-a u razvoju Islamske države nimalo nije naivna, nego da je riječ o dugogodišnjim odnosima vojske SAD-a s različitim terorističkim grupacijama koje lako staviti pod kontrolu.
 

 
(pravda.ru,vestinet.rs/uredio:nsp)

Koliko smo slobodni u izboru zemlje za život? Rusija, Francuska, Španjolska, Velika Britanija, Kanada, Australija, Indija, Gruzija – u koju god točku svijeta da odete, svejedno ostajete u Americi

Mi svi odavno živimo u Americi, bilo da to želimo ili ne, bilo da to shvaćamo ili da se još uvijek plašimo pogledati istini u oči.

Proces globalizacije, a suštinski – amerikanizacija planeta koja nemilosrdno briše kulturne razlike, uništava nacionalni identitet zemalja i naroda, mijenja vrijednosti, ruši tradicionalne društvene institucije, diktira svoja ekonomska i politička pravila igre.

Oružane snage Sjedinjenih Država pobjednički marširaju ne samo po Europi.

Paučina vojnih baza SAD obavila je planet: Njemačka, Velika Britanija, Katar, Australija, Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Izrael, Kosovo, Kuvajt, Turska, Nizozemska, Japan, Brazil i još nekoliko desetaka drugih zemalja, gdje se “izabrani” ljudi u maskirnim uniformama brinu o očuvanju “demokracije”.

Ali, nije samo stalno vojno prisustvo SAD na teritoriju neke države ono što osigurava totalnu kontrolu nad društvom. Države se jedna za drugom, bez borbe, s pravima kolonije uklapaju u američki model ustrojstva svijeta. Model gdje “odabrana nacija” dominira u svim sferama.

Mi jedemo američku hranu, gledamo američke filmove, šou-emisije i serije prevedene i prilagođene domorodcima; mi slušamo američku glazbu, pričamo engleski, dižemo u zrak heroja američke likove koji nikada nisu postojali, obožavamo dolar i klanjamo se američkim idolima.

Naša djeca se igraju s Miki Mausom i Barbikama, a gledaju Spužva Boba i Shreka. Prema kome se ravnaju nove generacije? Prema Jevgeniju Rodionovu ili? Prema Valentini Tereškovoj ili Grdani? Da li naša djeca znaju za podvige ruskog naroda? Ne znam, ali zato sigurno znaju protiv kojeg zlikovca se borio Spiderman, tko je Kapetan Amerika i kakve moći ima Batman.

Nije obavezno da ruski školarci znaju rusku povijest i rusku klasičnu književnost, ali jeste engleski jezik. Bez znanja stranog jezika si neznalica, nitko i ništa, neće te primiti na posao na iole važniju poziciju.

Da biste pokazali da ste napredni, obrazovani i da pripadate intelektualcima, dovoljno je izgovoriti što više stranih termina i anglicizama. Mi i ne primjećujemo kako se u svakodnevnom govoru odvija potiskivanje i zamjena ruskih stranim riječima.

Za nas je Amerika bastion demokracije, raj na zemlji. Tamo pare padaju s neba, tamo građani imaju sve i ne ulažu u to nikakve napore. Tamo nema neravnopravnosti, siromaštva, demografskih i rasnih problema. Tamo žive sretne Barbike i Kenovi s njihovim vječitim holivudskim osmijehom. I američki san je san svakog od nas.

Mi živimo u američkom svijetu, na brzinu skrojenom 90-tih po američkom modelu. Mi živimo u skladu s američkim zakonima, s američkom podjelom vlasti, partijama i sudovima. Mi radimo samo ono što nam dopuštaju da radimo.

Gledamo samo ono što nam daju da gledamo, što se smatra općeprihvaćenom normom. Mislimo onako kako nam govore da mislimo. I slobodni smo u svom djelovanju točno onoliko koliko nam dopuštaju da takvi budemo. Živimo u skladu s njihovom ideologijom. Pokušavamo da budemo takvi kao oni, takvi kakve nam ih predstavlja propaganda.

Treba shvatiti jedno: model je njihov, a mi smo loši imitatori. Svi smo mi loši i ne pretjerano smiješni klaunovi. To vam je isto kao da mrkog medvjeda obučete u kostim Ronalda Makdonalda, natjerate ga da ždere big mack i pleše uz pjesmu Madonne radi zabave “prekooceanskih partnera”.

Kreveljenje i naopakosti u svemu – od politike do kulture.

Došlo je vrijeme da počnemo pošteno gledati svijet oko sebe i nas same – ruskim pogledom, a ne kroz zvjezdano-prugaste naočale.
 
(fakti.org,youtube/uredio:nsp)

Napetosti između SAD i Rusije rastu sve više, povodom Ukrajine, BRICS-a, sankcija i opkoljavanja od strane NATO-a, a najnovija meta angloameričke destabilizacijske kampanje je Makedonija

George Soros, NATO i elementi “Obojene revolucije” će se pobrinuti da se uništi makedonsku vlast i osigura propast makedonskog naroda uvođenjem zapadne demokracije.

George Soros je najpoznatiji po tome što je financirao takozvanu “Buldožer revoluciju” u Srbiji, kojom je svrgnut predsjednik Slobodan Milošević 2000. godine, zatim po financiranju “Revolucije ruža” u Gruziji 2003. godine, financiranju islamskog pokreta u Turskoj, ali i pokreta Occupy Wall Street u SAD, a svaki od tih događaja je donio samo bijedu i siromaštvo, opravdavajući djelovanje policije protiv građana.

Također, George Soros ima umiješane prste u društvenim nemirima koji se trenutno događaju u SAD od Floride, preko Fergusona, Baltimorea do Clevelanda.

Soros svoje djelovanje skriva iza “ljevičarskih” nevladinih organizacija, koje su u stvari revolucionarne organizacije osmišljene da prate političku agendu, da uvode marionetske režime i služe angloameričkoj oligarhiji.

Njegova poznata organizacija po imenu Open Socety Institute (OSI) je vrlo aktivna u Makedoniji i djeluje sa mnoštvom drugih “građanskih organizacija”, opkoljavajući Makedoniju sa svih strana.

OSI u Makedoniji djeluje već skoro 20 godina, na čelu s Vladimir Milcinom,, bivšim policijskim doslušnikom iz vremena komunizma. Milcin je bio ključan za ocrnjivanje glumca i disidenta Riste Siskova.

Pored OSI, u Makedoniji djeluju još i MoveOn.org, Media Matters, Centar za američki progres itd.

Također, treba istaknuti da su makedonski mediji poput Telma i 24 Vijesti veliki pobornici antivladinih prosvjeda. Obje ove medijske kuće financira Soros.

Zaista, čak je i oporbeni čelnik Zoran Zaev sorošov plaćenik koji je povezan s CIA-om. Čitava njegova stranka Socijaldemokratske unije Makedonije (SDSM) predstavlja sorošovog plaćenika.

Navodi se da stranka SDSM dobija velike količine novca od Nacionalnog demokratskog instituta (NDI), Nacionalnog pokreta za demokraciju (NED), OSI-a i ostalih kako provela revoluciju protiv VMRO-DPMNE stranke Nikole Gruevskog. Također, poznato je da OSI dobiva velike količine novca iz SAD.

Navodi se i da je pomoćnica tajnika za europske i euroazijske poslove, Victoria Nuland, optužena kao suučesnik Zaeva i njegove stranke od strane makedonske obavještajne službe.

Nuland i njezini zavjerenici očito žele iscenirati još jedan prevrat sličnom onom u Kijevu, ali nisu računali na agilnost makedonske policije, koja je u racijama u Skoplju i Velesu konfiscirala 5 laptopa, 3 računala,19 mobitela,100 CD-ova i DVD-a,17 hard diskova i 9 štednih knjižica koje pripadaju nevladinim sorošovim organizacijama. Također se navodi da su bankarski računi zavjerenika puni novca koji je poslala CIA.

Uporaba društvenih medija također nije strana. Organizatori obojenih revolucija su ih koristili u Ukrajini, Tunisu, Egiptu, Gruziji, Kirgistanu, pa čak i Iranu.

Mnogi mediji su spomenuli sudjelovanje organizacije Canvas u makedonskim prosvjedima.

Kako navodi Macedonia Online:

“Članovi Canvas-a nikad više neće moći ući u Rusiju, ali su zato dobrodošli u makedonskoj prijestolnici. OSI i CIA su unajmili Canvas da djeluje u Makedoniji. Canvas je obećao makedonskim studentima da će dvije najbolje ideje za protest nagraditi sa po 1.500 dolara”.

Inače Ujedinjeni Arapski Emirati su imenovali Canvas kao jedinu nemuslimansku terorističku organizaciju u rangu Al Qaedae.

Canvas je postao zloglasan prilikom svrgavanja vlasti 1995. u Srbiji, a kasnije je ponovno unajmljen u Gruziji, Moldaviji, na Maldivima, u Libanonu, Egiptu, Ukrajini itd.

Canvas je također umiješan u smrt ruskog opozicionara Nemcova, a cilj je bio stvaranje destabilizacije i internog konflikta. Međutim, Rusi su prozreli ovaj napad.

Nemiri koji se trenutno odvijaju u Makedoniji i izvode na desetke tisuća Makedonaca na ulice jesu rezultat uspostavljanja zapadnjačke “Obojene revolucije” s ciljem destabilizacije i zbacivanja makedonske vlasti, koja je željela surađivati s Rusijom i izgraditi Balkanski tok kroz svoju državu.

Ova Obojena revolucija, koju su organizirale zapadne vlasti, NATO i Soros nevladine organizacije, ima za cilj ukloniti bilo kakvu prednost koju Rusija ima nad SAD i da potpomogne širenju svjetske hegemonije.

Moramo podržati makedonski narod u borbi protiv revolucije!

Brandon Turbeville (Activist Post)
 
Izvor: Webtribune.rs
priredio: NSP
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=21130"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Cijene nafte 2015. je u padu! Stručnjaci predviđaju da će se potražnja ipak povećati nakon prošlogodišnjih padova, a analitičari upozoravaju na vjerojatno smanjenje proizvodnje u Meksičkom zaljevu, u Sjevernom moru i Brazilu, jer naftne kompanije namjeravaju smanjiti rashode

Cijena nafte raste i unatoč strahovima smanjene potražnje u Kini i štrajkovima u rafinerijama u SAD-u. Prema pisanju Reutersa, utorak će biti treći dan štrajka u nekim američkim rafinerijama čiji je kapacitet 10% ukupnih rafinerijskih kapaciteta u zemlji. Ranije su analitičari sumnjli stabilnost potražnje za naftom u Kini zbog najavljivanja pada industrijskih aktivnosti u zemlji u siječnju, no kap koja je prelila čašu na tržištima je ipak stalno smanjenje broja bušotina u Sjedinjenim Državama, a analitičari sumnjaju da će oporavak potrajati jer američke zalihe i dalje znatno premašuju tražnju.

Cijene nafte su padale od lipnja prošle godine, kada su se kretale iznad 100 dolara za barel, izgubile preko 50 odsto vrednosti, a sve je posljedica prekomjernih globalnih rezervi uzrokovanih snažnom proizvodnjom nafte iz škriljaca u SAD-u. Analitičari su od samog pada cijena nafte tvrdili da će njihov kolaps u prvom redu natjerati američke kompanije da smanje proizvodnju, što su one na kraju i učinile. Nakon ranije zatvorenih bušotina i obustavljenih istraživačkih projekata, broj naftnih bušotina u SAD-u je samo u nedelju pao za rekordne 94 bušotine, čime je ukupno, prema podacima kompanije Baker Hughes, zatvoreno 1 223 bušotine, što bi na duži rok moglo značiti značajno smanjenje proizvodnje.

SAD od početka krize 2008. ne žele saudijsku naftu

Zbog krize koja je buknula 2008. američke kompanije, ne samo da su reaktivirale stare naftne bušotine, nego su, kako piše New Eastern Outlook, za unutarnju potražnju pokrenule proces proizvodnje plina iz škriljca (Shale gas). Cijena tog plina je u Sjevernoj Americi s 13 dolara za milion britanskih toplinskih jedinica ( British Thermal Units/BTU), koliko je koštao 2008., u prosincu 2013. pala na 4,29 dolara po milionu BTU. Uz relativno jefitnu energiju koju proizvode sami, Amerikanci smanjuju ovisnost o nafti s Bliskog Istoga, posebice saudijskoj. Ova relativno nova tehnlogija je dovela do toga da Washington popušta pritisak na Bliski istok, ali to nije odgovaralo jedino Saudijcima, koji su i dalje računali na američkog saveznika u sučeljavanju s Iranom.

U to je vrijeme Američka Nacionalna agencija za energiju navodila „kako do 2020., a u najgorem slučaju do 2030. želi zemlju učiniti energetski neovisnom i tada bi, prema nekim prognozama, Sjedinjene Države čak mogle postati izvoznik energenata na svjetskom tržištu“. Naravno sve ovisi i o razvoju tehnologije i razni eksploatacije škriljca, oko čega između kompanija i udruga za zaštitu okoliša postoji mnogo neslaganja i prijepora. Američke kompanije su potom uložile milijarde dolara u projekte dobivanja nafte iz škriljevca, što je dodatno povećalo unutarnju proizvodnju energenata, ali istovremeno snizilo cijenu na svjetskom tržištu.

Obama sada pokušava spasiti situaciju tako što je potpisao zakon o ograničenju emisije metana i prisilio energetske kompanije na dodatno smanjenje proizvodnje, čime je u SAD-u uzrokovao ono što je priželjkivao Rusiji, Iranu, Venezueli i drugim izvoznicima – „neprijateljima demokracije“, a to su socijalni nemiri i rat vlade s energetskim kompanijama.( SAD i “bumerang efekt” sankcija)

Između iluzije i stvarnosti – plin iz škriljca i američke plinske bajke Kijevu

Ukrajinska kriza i zaoštravanje odnosa u prvom redu Washingtona, tek potom u izvjesnoj mjeri i Bruxellesa na jednoj strani i Rusije na drugoj su na sklizak teren naišli kada se dotaklo pitanje gospodarske suradnje i neraskidivih veza Europe i Ruske Federacije u energetskom sektoru. Bez obzira što gotovo cijela Europa ovisi o ruskim energentima, američki predsjednik Barack Obama je bio uporan u nametanju gospodarskih sankcija Rusiji, koje su na kraju u velikoj mjeri prihvatili i europski čelnici.

Međutim, njemačka kancelarka Angela Merkel i najviše lideri nekih istočnoeuropskih zemalja su uvidjeli da su tako radikalni potezi kao što je uvođenje sankcija Gazpromu, o kojem ovisi energetska sigurnost Europe, ravni samoubojstvu. Tada je američka administracija vršila pritisak na Bruxelles i „predlagala “da se što prije otklone prepreke za uvoz američkog plina i u najkraćem mogućem roku postigne sporazum o slobodnoj trgovini između Sjedinjenih Država i Europske unije” (TTIP), te da se na taj način “Putinu oduzme najjače oružje: profit od prodaje nafte i plina”. Sada Grčka najavljuje da će po pitanju TTIP-a uložiti veto i minirati tajne pregovore, što znači da, barem srednjoročno, Europa neće biti tržište za američki ukapljeni plin.

“Kada postignemo trgovinski sporazum, Sjedinjene Države će lakše dobivati izvozne dozvole za projekte u dostavi prirodnog ukapljenog plina Europi i sve će ići puno lakše, što je naprosto nužno u današnjem geopolitičkom okruženju”, 26. ožujka 2014. na konferenciji za novinare u Bruxellesu je izjavio Barack Obama, čime je htio minirati energetsku suradnju europskih zemalja s Rusijom. “Mislim da je za Europu korisno da razvija vlastite energetske resurse, a Sjedinjene Države će Europskoj uniji moći isporučiti ostatak energenata. Istina je da baš kao što ne postoji jednostavan, besplatan način da se obranimo, nema savršenih, slobodnih, idealnih i jeftinih izvora energije.

Svaki mogući izvor energije ima neugodnosti ili mane, i mislim da mi i Europa, u svjetlu onoga što se dogodilo, zajednički moramo ispitati našu energetsku politiku i pronaći način kako što brže postići energetsku neovisnost. Sjedinjene Države su kao izvor energije jedna od mogućnosti i mi imamo nevjerojatne resurse”, izjavljuje Barack Obama i pri tom je mislio na izvoz američkog plina dobivenog procesom drobljenja škriljca, tzv. “shale gas”.

Reuters navodi kako je američki predsjednik pod razvojem europskih resursa mislio i na nuklearnu energiju, kao i plin iz škriljca, čija je proizvodnja zbog enormnog zagađenja podzemnih voda i zraka trenutno zabranjena u Francuskoj i Bugarskoj, dok su se u zemljama poput Britanije i Poljske održali veliki prosvjedi čak i protiv eksperimentalnog procesa proizvodnje.

Osim što američki predsjednik zbog “geopolitičke situacije i zajedničke obrane” Bruxelles praktično prisiljava da prekrši ekološke standarde koje je sam postavio, ono što posebno brine je žurba Washingtona kojom se Europa želi uvući u Sporazum o slobodnoj trgovini s Amerikom, koji bi po mnogima pogodovao isključivo američkom gospodarstvu, a Europi nanio nepopravljivu štetu. Iako visoki dužnosnici vole naglašavati kako će TTIP “donijeti nekoliko stotina tisuća radnih mjesta s obje strane Atlantika”, američki ekonomist i analitičar Dean Baker tvrdi kako sporazum kojeg Barack Obama zbog ukrajinske krize nameće kao spasonosno rješenje “nema nikakve veze sa slobodnom trgovinom”.

Iako Washington od početka ukrajinske krize koristi sve raspoloživo oružje protiv Moskve, kada je postalo jasno da će sankcije protiv Rusije jednako pogoditi i Sjedinjene Države i Europsku uniju, zapadni lideri su počeli razmatrati i druge oblike “kažnjavanja” Rusije, uključujući i rušenje vrijednosti energenata na tržištu. Obama je davao obećanja“ kako će započeti opskrbu Europe energentima direktno iz Amerike“, što su mnogi protumačili “energetskim ratom protiv Rusije” i istoga dana kada je američki predsjednik držao govor u Bruxellesu, američko Povjerenstvo za inozemne poslove je održalo sastanak o “Geopolitičkom potencijalu američkog energetskog procvata” (The Geopolitical Potential of the U.S. Energy Boom).

Na sjednici koja je trajala puna dva sata razmatralo se o mogućim načinima proizvodnje energije i povećanju proizvodnih kapaciteta u Sjedinjenim Državama koji bi mogli biti iskorišteni u sukobu s Rusijom.

Kongresmeni su pregovarali o mogućnosti ukidanja ograničenja na izvoz američkih energenata, čime bi se smanjio utjecaj Rusije u Istočnoj Europi, što Washington otvoreno naziva “ruskom agresijom koja je geopolitička prijetnja svjetskom miru”, iako nije jasno prijeti li Moskva Mađarskoj, Slovačkoj, Bugarskoj, Srbiji, Češkoj, pa čak i vječno neprijateljski raspoloženim zemljama Poljskoj, Litvi i drugima, ili se američki kongresmeni boje smanjivanja utjecaja njihove zemlje u tom dijelu Europe? Republikanac Ed Royce, predsjedavajući Povjerenstva za inozemne poslove, inače vatreni zagovornik uvođenja sankcija Rusiji, otvoreno je izjavio “kako europska ovisnost o ruskim energentima paralizira američku politiku u Ukrajini”.

Utjecaj Sjedinjenih Država i autoritet američkog predsjednika su na globalnoj razini umanjeni i prema mišljenju Eda Roycea je jedini način da se situacija ponovo okrene u njihovu korist slabljenje utjecaja Rusije, što znači da se treba raditi na spuštanju cijena energenata i “protjerivanju” ruskih kompanija s njihovih tradicionalnih tržišta.

“Jednostavno rečeno, američka proizvodnja energenata će istovremeno poduprijeti i našu ekonomiju i našu nacionalnu sigurnost. Sjedinjene Države bi smanjenjem uvoza energenata iz zemalja članica kartela OPEC u okolnostima političkih ili sigurnosnih prepreka za našu opskrbu energentima bile manje ranjive. Povećanje izvoza bi dovelo do jačanja našeg geopolitičkog utjecaja, a umanjilo utjecaj i važnost Rusije i drugih zemalja”, rekao je kongresmen Ed Royce.

Jasno je da je ukrajinska kriza događaj koji je primorao Sjedinjene Države na razradu nove strategije, a ujedinjenje Krima s Rusijom je na kraju bio razlog da se i otvoreno objavi energetski rat Moskvi.

Američki parlament je 2007. usvojio zakon o energetskoj neovisnosti kao sigurnosnom pitanju (Energy Independence and Security Act). Tim se zakonom definira energetska politika Sjedinjenih Država prema Moskvi i u odnosu na njen utjecaj na tržišta poput Ukrajine ili Gruzije, a ključni dio dokumenta je ograničavanje utjecaja Rusije u te dvije susjedne zemlje. Dakle sve ovo što se događa, ne događa se slučajno i isto kao što se Vladimir Putin dugi niz godina pripremao za konačno zauzimanje jasnog i nedvosmislenog stava, jednako tako su u Washingtonu neprestano radili na pokušajima da ograniče diplomatske i gospodarske aktivnosti Rusije. Sve što se događalo i događa se trenutno samo je epilog te dugogodišnje geostrateške i geopolitičke utakmice. Američki zakon iz 2007. predviđa razne scenarije i definira različite akcije protiv Moskve, čak i gospodarske sankcije i embargo na izvoz ruske nafte i plina na europska tržišta.

Washington je godinama tražio priliku za provođenje ovih mjera i od ukrajinskog proglašenja neovisnosti 1991. je američka vlada potrošila 5 milijardi dolara kako bi tu zemlju odvojila iz ruske interesne sfere. Aktualna situacija govori da je Americi to na kraju djelomično i uspjelo, ali su ti novci potrošeni na destabilizaciju Ukrajine, uništenje njenog ekonomskog potencijala i svih raspoloživih resursa, a prije svega ljudskih, koji ginu u suludom i bratoubilačkom ratu u Donbasu. Washington i Bruxelles učvršćuju svoju poziciju na zapadu Ukrajine, ali je zbog nebrige prevratničke vlade u Kijevu i predsjednika Poroshenka budućnost te zemlje krajnje neizvjesna.

U Washingtonu su još tijekom izrade dokumenta kojim se želi spriječiti “prodor Rusije na zapad” bili svjesni plinovoda ukupne dužine 40 000 km koji prelaze preko ukrajinskog teritorija. Presijecanjem tog plinovoda Europa bi ostala bez opskrbe energentima. Već dugi niz godina se razmatrala mogućnost smanjenja ovisnosti Europe o vanjskim dobavljačima energenata, ali europske kompanije i distributeri danas još uvijek uvoze preko polovine svojih potreba. Prema izračunu Europske komisije će sve do 2050. udio plina u europskim potrebama za energentima iznositi 25%, a do 2030. će Europa potrošiti 500 milijardi eura za uvoz energenata.

Rusija je vodeći europski opskrbljivač energentima i od 2011. za sobom ostavlja Norvešku, Alžir i druge zemlje. Litva, Latvija, Estonija, Češka, Slovačka i Bugarska gotovo 100% ovise o ruskom plinu. Njemačka koja već godinama pokušava umanjiti svoju energetsku ovisnost, još uvijek iz Rusije uvozi oko 35% svojih potreba . Postoji alternativa, a tu se misli na SAD, Katar i Iran. Američki uvoz u Europu je još uvijek daleka budućnost i, bez obzira na Obamina velika obećanja, ne može nadomjestiti trenutne potrebe.

Američki plin dobiven od škriljca nije od prevelikog značaja za Europu. Istina je da je zbog tog procesa proizvodnje Washington smanjio uvoz ugljena iz Europe i ove godine bi Njemačka trebala zatvoriti plinske elektrane sa kapacitetom od 10 GW i pustiti u pogon elektrane na ugljen s kapacitetom do 7 GW. Dakle, bez obzira na deklarativna opredjeljenja za „zelenu“ energiju iz obnovljIvih izvora, Njemačka i dalje zadržava proizvodnju fosilnih goriva na gotovo istoj razini, a ove izrazito blage zime, kako izvještava agencija AGEB, Njemačka je smanjila udio fosilnih goriva u proizvodnji električne energije u ukupnom energetskom miksu s 81,9% u 2013. na 80,8% 2014. godine, što znači minimalan pomak „nabolje“.

Uvoz američkog plina bi uzrokovao i znatne financijske gubitke. Trenutno ne postoji infrastruktura za uvoz prekomorskim rutama. Na primjer, Njemačka nema luke koje bi mogle primati ukapljeni plin i upitno je hoće li Nijemci potrošiti 5 milijardi dolara na terminale, a sve kako vi zadovoljili američke geostrateške ciljeve?

Čak i kada bi se ovog trenutka započela gradnja, opskrba bi mogla početi tek za 5 ili 6 godina. Ukoliko bi američke kompanije i dobile licence, kapacitet opskrbe od 60-70 milijardi kubnih metara plina bi se postigao tek 2020. godine. 2013. je ukupna potražnja Europe je bila 10 puta veća, a na ruske energente je otpadalo oko 30% ukupnog uvoza i 10% plina koji bi dolazio iz Sjedinjenih Država definitivno neće riješiti problem.

Mogao bi se izgraditi novi plinovod od Irana do Europe, ali je potpuno besmisleno govoriti o Iranu kao opskrbljivaču dok se konačno ne riješi pitanje sankcija, a da ne govorimo o uspjesima Moskve u jačanju strateškog partnerstva s Iranom i to u svim sektorima: kulturi, vanjskoj politici, gospodarstvu, nuklearnoj energiji i opskrbi oružjem. Dakle, čak i pod pretpostavkom da Iranu ovog trenutka dobije sve potrebne dozvole, taj plan bi bio neprovediv u djelo. Sve dok je Europa američki saveznik u energetskom ratu protiv Rusije, izgleda da ne postoji mogućnost za suradnju Bruxellesa i Teherana.

Iranski ministar za naftu, Bijan Namdar Zanganeh, bivšoj europskoj povjerenici za vanjske poslove Catherine Ashton je tijekom njenog posjeta Iranu rekao “kako postoje tri uvjeta za izvoz plina u Europu: ukidanje gospodarskih sankcija Iranu, osiguravanje sredstava za izgradnju plinovoda i pravo Teherana na sporazum s Rusijom o politici cijena”, što je za Bruxelles neprihvatljivo. Osim toga, treba podsjetiti da iranske vjerske vođe nisu nimalo dobro primili “sporedne aktivnosti” Catherine Ashton, koja je posjet Teheranu i razgovore o iranskom nuklearnom programu iskoristila kako bi držala govore u kojima je branila iranske disidente i sastajala se s aktivisticama iz prozapadnih udruga za ženska prava koje redovno “demokratsku Europu i Sjedinjene Države izvještavaju o teškom kršenju prava žena u Iranu”.

Europska povjerenica svoje namjere i aktivnosti van službenog dijela posjete uopće nije navela u svom protokolu, čime je prilično neugodno iznenadila svoje domaćine, tim više što je i pored izvješća IAEA-e i pozitivnog pristupa iranskih lidera izjavila “kako nema nikakvih garancija da će se postići sporazum o iranskom nuklearnom programu”.

Za razliku od Washingtona, Moskva vrlo dobro zna kako surađivati s Teheranom i kako se sporazumjeti u cijelom spektru pitanja, a osnovno pravilo u pregovorima s iranskim liderima je – ne ucjenjivati ih! Što se tiče Katara, ta mala zaljevska monarhija Europi isporučuje četvrtinu ukupne količine ukapljenog plina, no njegova se važnost često preuveličava. Istina je da do izvjesne mjere umanjuje kompetitivnost ruskog plina, ali ni sam Katar više ne vidi Europu kao prioritet. Upravo prošle godine je Katar umanjio opskrbu Europe, te se okrenuo azijskim zemljama i Latinskoj Americi, što su europski ekspertiprognozirali još 2011. godine, i sve priče oko katarskih terminala za ukapljeni plin su ništa drugo osim ispraznih novinskih napisa korisnih samo u dnevnopolitičkim prepucavanjima.

Bloomberg tada piše kako je Katar ušao u fazu “plinskog rata” sa Sjedinjenim Državama, Japanom, Velikom Britanijom i Australijom, stoga od katarskog emira ne treba očekivati da donosi odluke na svoju štetu, a u korist američke administracije koja je u ratu s Moskvom zbog Ukrajine. Katar i sam ima veliku unutarnju potražnju, a da bi povećao izvoz trebao bi graditi nove plinovode koji bi prelazili preko teritorija Iraka i Sirije. Kao što znamo, to je također jedan od razloga zbog kojega Doha četvrtu godine daje potporu pobunjenicima u Siriji i teško je zamisliti izgradnju plinovoda u dvije bliskoistočne zemlje u kojima je u tijeku suzbijanje najezde islamističkih ekstremista.

U svijetu se danas ne može naći ulagač koji bi izdvojio novac za sirijske ili iračke projekte s neizvjesnom budućnosti, posebice jer su ruske kompanije Rosneft i Gazsprom sklopile niz novih ugovora s vladom u Damasku i produžile one stare potpisane prije izbijanja sukoba. Stoga je nezamislivo da će Katar u ovim okolnostima ući u dugi i neizvjesni energetski rat protiv Rusije.

Razočaravajuća ukrajinska računica: “Shale gas”

Sada se nakon ove „digresije“ treba vratiti na „Američki bum plina i nafte iz škriljca“, koji je izgleda dosegnuo maksimum i sada polako tone nepotrebne gubitke. Kako god bilo, taj je projekt ispunio svoju primarnu zadaću i Ameriku izvukao iz krize koju je 2008. uzrokovao Wall Street, ali izgleda da neće moći biti američko oržje u geopolitičkom sučeljavanju.

Jednako tako je jedna od priča koja se često slušala na početku ukrajinske krize bila ona o ogromnim rezervama te zemlje u prirodnom plinu i nafti. Vodeći ukrajinski dužnosnici još u Janukovičevoj vladi su bili uvjereni kako ukrajinsko “zakopano blago” leži u stijenama škriljca. Ukrajina je još 2012. pregovarala o ugovorima vrijednim 10 milijardi dolara s američkom kompanijom ExxonMobile, prošle godine je prevratnička vlada u Kijevu iznova sklopila sporazume s britanskim i američkim naftnim divovima Shell i Chevron u potrazi za tim ogromnim zalihama i ulaganju jedva oko stotinjak milijuna dolara u razvijanju potencijala u tim prirodnim resursima (“jedva”, budući da se radi o istraživanjima, a ne eksploataciji, a Ukrajini hitno trebaju deseci milijardi dolara).

Međutim, postoji “mali” problem za kojega Yatsenyuk i drugi nisu znali ili nisu htjeli znati. Svjetski poznati analitičar F. William Engdahl tvrdi kako je američka “revolucija škriljca” običan spin Wall Streeta, a kojega je uvjerljivo širio i Barack Obama u svojim nastupima diljem Amerike.

Jedan od razloga zašto Ukrajina tako olako i neoprezno prihvaća sve ponude Zapada i zbog čega je prekinula sve veze s Rusijom leži i u činjenici da su u siječnju 2013. kompanija Shell i Ukrajina potpisali sporazum o eksploataciji plina iz škriljca. Trenutno, Ukrajina ovisi o prirodnom plinu iz „agresorske“ Rusije, a bivši ukrajinski ministar energetike, Eduard Stavytski, koji je i potpisao sporazum 2013. godine, kaže kako je Shell je obećao uložiti 10 milijardi dolara u geološka ispitivanja, čime je dobio pravo istraživanja na Yuzivsskim poljima u istočnoj Ukrajini. Kako se ta polja nalaze na samoj granici regije Harkov i Donjeck, naravno, svi projekti u tom smislu su stopirani.

Nakon kompanije Shell se i američki energetski div Chevron također pridružuje “shale-gas” utakmici i to baš uoči anti-vladinih prosvjeda na Trgu Neovisnosti u Kijevu. Janukovičeva vlada potpisuje ugovor s kompanijom Chevron o proizvodnji plina iz škriljca, a 2012. su se vodili i pregovori s kompanijom ExxonMobile koja na kraju najbolje surađuje s Gazpromom i Rosneftom, pa čak i na Krimu.

Strane kompanije su Ukrajincima dale naslutiti kako bi na tim poljima moglo biti dovoljno plina za 50% trenutnih ukrajinskih potreba.

Američki “Ured za energiju” (US Department of Energy) je priopćio “kako Ukrajina leži na 40 000 milijardi kubnih stopa obnovljivog prirodnog plina i da je to dovoljno za potrebe Ukrajine za nekoliko slijedećih desetljeća ( 1 kubna stopa = 0,028 316 846 592 m3), međutim problem je što to nitko ne može sa sigurnošću i potvrditi. Dakle, riječ je o pretpostavci i samo istraživanja bi trebala pokazati o čemu se doista radi.

Ne računajući na zagađivanje podzemnih voda u procesu proizvodnje, mogućnosti potresa koje izaziva bušenje i ostalih problema, prirodni plin je san Ukrajine koji ima sve predispozicije da se pretvori u noćnu moru.

Američke kompanije u domovini odustaju od “spasonosnog rješenja” za Ukrajinu

Ukrajina se u svojoj “revolucionarnoj proizvodnji prirodnog plina” nalazi na pravom putu razočarenja. Naime, sva njihova dosadašnja saznanja se temelje na lažima britanskih i američkih naftnih magnata i njihovih vlada. Revolucija s plinom iz škriljca u Americi je završila vrlo neslavno samo nekoliko godina nakon što je počela.

Zbog velikih gubitaka Shell je još prošle godine najavio velike rezove u daljnjem razvoju tehnologije proizvodnje plina i nafte iz škriljca i izdvajanju za najam prostranih polja za iskapanje u Texasu, Pennsylvaniji, Coloradu i Kansasu, a izvršni direktor kompanije, Ben van Beurden, izjavio je: “Financijski pokazatelji naprosto ne zadovoljavaju i nisu prihvatljivi. (…) Neka od naših predviđanja su se pokazala pogrešnima.”

Problem s nekonvencionalnim plinom iz škriljca je taj što se isti ne ponaša jednako kao uobičajene rezerve plina, te već nakon početnog iskapanja količine dobivenog plina drastično padaju. Proces drobljenja škriljca i eksploatacije plina se mora završiti prije nego “balon pukne”, a to traje vrlo kratko. Stoga su energetski divovi zapravo lakovjerne Ukrajince namamili u zamku.

“Produžena ruka State Departmenta, Victoria Nuland, surađujući s energetskim kompanijama poput Chevrona i drugih je namamila ili bolje nahranila Ukrajince iluzijom o energetskoj neovisnosti od Rusije, te ih ohrabrila na raskid veza s Moskvom”, piše William Engdahl. Stvarni rezultati najnovijih analiza u posljednjih nekoliko godina vađenja plina u Sjedinjenim Državama, kao i ogromni troškovi proizvodnje nafte iz bitumenskog pijeska u projektu “Athabasca Canadian Tar Sands”, navode stručnjaka Davida Hughesa na zaključak “kako je proizvodnja plina iz škriljca u početku eksplozivno dosegla količine od 40% američke ukupne proizvodnje, ali stagnira počevši sa studenim 2011. i 80% plina od škriljca dolazi iz pet izvora, od kojih je već tada nekoliko bilo u opadanju”.

Vrlo visoke stope pada u izvučenim količinama plina na bušotinama zahtijevaju kontinuirane “injekcije” kapitala, a potrebe se procjenjuju na 42 milijarde dolara godišnje, a kako bi se održala razina proizvodnje potrebno je krenuti u bušenje 7 000 novih bušotina. Dovoljno je reći da je vrijednost proizvedenog plina iz škriljca 2012. je iznosila samo 32,5 milijardi dolara.

Dakle, proizvodnja takvog plina je u potpunosti neisplativa i kompanije odustaju od daljnjih ulaganja. Slijedeća opcija koja ne bi uključivala Rusiju, a kojom bi se navodno uspjelo “energentski izolirati Moskvu”, je već spomenuti ukapljeni američki plin (LNG).

Bivši potpredsjednik ukrajinske vlade, Yuri Boyko, povjerovao je i u tu laž, a sudeći po napisima u našim medijima nije jedini. U intervjuu kojega je dao za američke novine Yuri Boyko izjavljuje: “Trebamo podršku u naporima da ukapljeni plin dođe do Ukrajine. U tijeku su pregovori sa Sjedinjenim Državama o izgradnji plutajućeg terminala za prihvat brodova s ukapljenim američkim plinom. Ukrajina bi mogla postati off-shore američka luka s LNG terminalima i postati izvoznik plina u Europu. Time bi se nadoknadio gubitak plina s ruskog tržišta.”

Za ne povjerovati je da jedan iskusan političar kao što je Boyko ne vidi jedan veliki problem. Naime, oštre američke zime su razlog zbog kojeg se zalihe plina pospremaju u američka skladišta, a drugi problem je što američki energetski magnati napuštaju proces proizvodnje plina jer se pokazao neprofitabilnim. Treći problem je što američko zakonodavstvo zabranjuje izvoz većih količina plina i nafte radi vlastite energetske neovisnosti. I na kraju onak najeveći; na kraju se pojavio Recep Tayyip Erdogan koji je zabranio prolazak tankera kroz Bospor i tako minirao LNG Odesa.

Tako je Ukrajina ostala sama i napuštena s američkim plinskim bajkama u koje više nitko ne vjeruje, a prekinula je sve veze s Rusijom koje su joj jamčile prosperitet. U žargonu bi se reklo da su Ukrajinci sami sebi prepilili granu na kojoj su sjedili. Ukrajinska energetska “politika” se temelji na iluziji i geopolitičkim interesima Washingtona, te na lažnoj nadi o domaćim plinskim rezervama ili uvozu iz SAD-a koji bi trebao u potpunosti nadomjestiti onaj iz Rusije. Ni jedan od dva scenarija se nikada neće realizirati i stoga se može zaključiti kako je rusko-američko energetskom ratu već pala prva žrtva i to je Ukrajina koja Gazpromu od 1. travnja 2014. opet mora plaćati punu cijenu za ruski plin, i to unaprijed.

S druge strane, “saveznik” prevratničke vlade Kijevu, Međunarodni monetarni fond, “razveselio” je Ukrajince sa zahtjevom za poskupljenje plina od preko 50%, počevši s prvim svibnjem 2014., s tim da će cijene “zbog postizanja tržišne vrijednosti” progresivno rasti slijedeće dvije-tri godine. Doista hvalevrijedna “suverena politika” Arseniya Yatsenyuka i Poroshenka i, ako se lider neonacista iz Desnog sektora uopće može zvati političarem, Dmitrya Jarosha i drugih. Uspjeli su obmanuti 47 milijuna Ukrajinaca, a jedini koji su se uspjeli izvući iz sigurne katastrofe su stanovnici Krima i izgleda Donjecka i Luganska.

Vraćajući se na početak i progresivno zatvaranje bušotina, naftnih i plinskih projekata, stečaj ili obustava proizvodnje zbog giubitaka brojnih kompanija koje su se bavile ekploatacijom škriljca u SAD-u, ali i Kanadi i Velikoj Britaniji, postavlja se se pitanje može li uopće Washington dobiti ovaj neobjavljeni rat protiv Moskve, ako se u energetskom sektoru ispadne nesporni gubitnik? Dakle, peti dan za redom cijene nafte raste, a sada treba vidjeti do koje će se granice popeti i hoće li ona biti stabilna? Postoje brojne naznake da su Saudijska Arabija, Rusija, Venezuela, Iran i sve ostale zemlje koje nisu unilateralno smanjile proizvodnju energenata igrale opasnu, ali pobjedničku igru, u kojoj su gubitnici oni koji imaju veće troškove proizvodnje energenata od njihovih tradicionalno niskih ulaganja.
 
(altermainstreaminfo.com.hr/uredio:nsp)

Najnoviji dokument američkog kongresa pod nazivom “Russian Aggression Prevention Act 2014″, odnosno, “Akt o prevenciji ruske agresije 2014″, koji se bavi Rusijom kroz detaljan plan operacija SAD i NATO-a na prostoru Europe i Euroazije, uključuje planove i za neke balkanske države

Naime, prema ovom dokumentu, za razdoblje od 2015. do 2017. godine SAD namjerava uložiti 10 milijardi u tzv. proces širenja demokracije u Rusiji, a ukupna suma predviđena za sve operacije, uključujući i jačanje vojnih NATO kapaciteta u Europi i Euroaziji, te vojnu suradnju s drugim zemljama u Europi i Euroaziji – iznosi 30 milijardi američkih dolara.

Popularni ruski portal Kontinentalist je odrednice u ovom dokumentu koji se tiču ​​jačanja demokratskih institucija u Rusiji od strane SAD-a protumačio kao početak “ruskog majdana”, odnosno, kao prvu fazu operacije svrgavanja Vladimira Putina s vlasti.

Dokument se bavi i Srbijom, ali i Kosovom, a NATO u ovom dokumentu jasno definira plan suradnje, između ostalih zemalja, s “vojskom Kosova”.

Ono što otkriva ovaj dokument jeste plan Amerike da kroz suradnju s EU članicama napravi novi sustav financiranja putem kojeg će upumpavati novac i u vojsku Hrvatske, Srbije i ostalih balkanskih država. Točnije, sudeći prema ovom strateškom planu SAD-a, od 2015. godine u Hrvatskoj i Srbiji će doći do snažnije promocije euroatlantskog vojnog saveza, odnosno, da se za očekivati ​​snažniji pritisak na vlast da zauzme otvoreniji stav prema članstvu u NATO alijansi.

SAD planira Hrvatsku i Srbiju staviti u niz zemalja koje je Rusija već označila kao potencijalne NATO prijetnje, a to su Ukrajina, Gruzija, Moldavija, Azerbajdžan, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Makedonija i tzv. “Kosovo”.

Sasvim je jasno da jačanje vojne suradnje europskih zemalja s NATO alijansom od 2015. godine će biti izravno antirusko djelovanje, jer je riječ o provođenju strateškog plana SAD-a koji se službeno zove “Akt o prevenciji ruske agresije 2014″.

Ovim dokumentom je SAD službeno potvrdila ono što Rusija već godinama tvrdi, a Bijela Kuća poriče, a to je da širenje vojne suradnje s europskim zemljama ima izravan antiruski karakter, te da su djelovanja NATO saveza po Europi zapravo usmjerena izravno protiv Rusije.

Dokument je opširan, ali pod točkom 304. se definira vojno-sigurnosna suradnja sa zemljama koje nisu članice NATO i među njima je Srbija.

Dokumentom se planira jačanje odnosa i interakcije oružanih snaga niza zemalja od kojih je većina oglasila težnju ka NATO članstvu poput Hrvatske, Ukrajine, Gruzije i Crne Gore.

Dokumentom se planira i osnivanje novog fonda. Fond za europske partnere NATO saveza (NATO European Partners Security Fund) koji, kako je to definirano službeno, ima za cilj podršku jačanju i širenju vojne suradnje NATO saveza s nabrojanim zemljama u Europi. To su Hrvatska, Ukrajina, Gruzija, Moldavija, Azerbajdžan, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Makedonija, Srbija i “Kosovo”.

U dokumentu se također jasno definiraju “oružane snage Kosova”, što otkriva da je plan stvaranja vojske Kosova strateška odrednica SAD-a od koje se neće odustati.

U okviru plana djelovanja ovog novog europskog NATO fonda stoji i plan bilateralne i multilateralne suradnje nabrojanih zemalja i izvjesno je da će pred hrvatskom vlasti tijekom 2015. godine doći i zahtjevi o zajedničkim vojnim vježbama i drugim vidovima suradnje, što će provesti hrvatska predsjednica Kolinda Kitarović.

Prema već viđenom receptu, najvjerojatnije je da će se otpočeti s multilateralnim vidovima suradnje, gdje bi uz Hrvatsku vojsku i niz drugih zemalja se pojavljivala lagano i vojska Srbije. Zapravo vojne snage Hrvatske i Srbije već rade u sklopu NATO misija u svijetu.

Uzimanje 2015. godine kao godine početka snažnijeg širenja i jačanja NATO saveza u Europi nije slučajan i samo je dijelom inspiriran “ukrajinskom krizom”, jer je to godina službenog stvaranja Euroazijskog Saveza.

Dokument je predložio jedan od najvećih antiruskih političara u Americi, John McCain, a na njemu je radilo 26 političara republikanaca.

Iz svega se jasno vidi da je u ovoj strategiji SAD-a, usmjerenoj ka borbi protiv Rusije, cilj da se razdoblje od 2015. do 2017. godine posveti utvrđivanju pozicija NATO saveza u Europi, a obzirom da Hrvatska i Srbija nisu izostavljene ni u jednoj točki ove strategije, gdje se Srbija postavlja zajedno sa zemljama koje teže članstvu NATO-a i koje SAD želi afirmirati u borbi protiv Rusije.

Što se tiče Hrvatske, nju predvodi predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović koja je “bivša” radnica i zaposlenica NATO saveza i članica Trilateralne Komisije. To znači da Hrvatska vrlo skoro ponovo ide u rat, ali sada zajedno sa Srbijom – protiv Rusije? Smiješno, zar ne.
 
(web-tribune.rs/uredio:nsp)

Nakon 11. rujna 2001, CIA je pokrenula program “izvanredne predaje i pritvaranja” kako bi obradila osumnjičene za terorizam. Problem Agencije, je bio da je htjela pritvarati i ispitivati ​​strane osumnjičenike bez da ih se dovodi u Sjedinjene Države ili da ih se teretiti sa bilo kakvim zločinom.

Njihovo rješenje je bilo da se osumnjičeni potajno premjesti u drugu zemlju. Ponekad bi to značilo u tajni CIA zatvor u mjestima kao što su Tajland ili Rumunjska, gdje bi CIA trebala ispitivati osumnjičenika. Ponekad bi to značilo da ga predaju suosjećajanoj vlasti – neke od njih mogu biti vrlo neugodne, ili mogu provesti vlastito “ispitivanje”.

CIA Program Predaje i Pritvaranja je gotov, ali je njezin djelokrug još uvijek zavijen u nekom misterija.

Izvješće u PDF pod nazivom GLOBALNA TORTURA, izdana od strane Open Society Foundation (Fondacija Otvorenog Društva – odobrena i financirana od strane George Soros-a sa ciljem oblikovanja javnog mišljenja i politike, promicanje demokratske vlasti, ljudskih prava, i ekonomske, legalne, i socijalne reforme – ref. Wikipedia.org), baca novo svjetlo u šokantnoj mjeri. Prema izvješću, 54 strane vlade na neki način surađuju u programu. Neki od tih država imaju brutalnu diktaturu na vlasti, a samo nekoliko njih su iskreni američki protivnici.

Njihovo sudjelovanje je provedeno u nekoliko oblika. Neki, poput Poljske i Litve, dopuštaju da CIA vodi tajne zatvore u svojim zemljama. Mnoge bliskoistočne zemlje, zemlje središnje Azije i Europe predaju zatočenike CIA Agenciji, od kojih neke zemlje hvataju i zatvaraju zatočenike u ime Agencije. Druge države, osobito na Bliskom istoku, ispituju zatočenike u ime Agencije, kao što je Jordan, koji je prihvatio nekoliko Pakistanaca. Neke od njih, kao što su Grčka i Španjolska, dozvoljavaju letove povezane sa programom CIA-e i program čak koristi njihove zračne luke.

Evo što izvješće Open Society Foundation-a ima za reći o zapanjujućem globalnom sudjelovanju u programu CIA-e, uključujući i potpuni popis zemalja:

Izvješće također pokazuje da čak 54 stranih vlada navodno sudjeluje u tim operacijama na različite načine, uključujući pružanje pomoći i udomljavanje CIA zatvora na njihovim područjima, pritvaranje, ispitivanje, mučenja i zlostavljanje pojedinaca, pomaganje u zarobljavanju i transportu zatočenika; dopuštaju korištenje svojeg domaćeg zračnog prostora i zračnih luka za tajne letove koji prevoze zatočenike, pružajući logistiku koja vodi do tajnog pritvaranja i torture pojedinaca, i ispitivanje pojedinaca koji se tajno  drže u pritvoru drugih vlada. Strane vlade također još uvijek nisu uspjele zaštititi zatočenike od tajnog pritvaranja i torture na svojim područjima i provesti učinkovite istrage u svezi agencije i dužnosnika koji su sudjelovali u tim operacijama.

U 54 zemalja koje su utvrđene u ovom izvješću obuhvaćaju kontinente Afrike, Azije, Australije, Europe i Sjeverne Amerike, a uključuju: Afganistan, Albanija, Alžir, Australija, Austrija, Azerbejdžan, Belgija, Bosna i Hercegovina, Kanada, Hrvatska, Cipar, Češka, Danska, Džibuti, Egipat, Etiopija, Finska, Gambija, Gruzija, Njemačka, Grčka, Hong Kong, Island, Indonezija, Iran, Irska, Italija, Jordan, Kenija, Libija, Litva, Makedonija, Malavi, Malezija, Mauritanija , Maroko, Pakistan, Poljska, Portugal, Rumunjska, Saudijska Arabija, Somalija, Južna Afrika, Španjolska, Šri Lanka, Švedska, Sirija, Tajland, Turska, Ujedinjeni Arapski Emirati, Ujedinjeno Kraljevstvo, Uzbekistan, Jemen i Zimbabve.

Bili smo znatiželjni najviše u svezi sudjelovanja dviju vlada koji su protivnici Sjedinjenih Američkih Država: od Irana i Sirije. Jasno je da, u oba slučaja, to je bila kalkulacija neprijatelj neprijatelja. Iran i Sirija su i neprijatelji s al-Qaedom, te su se borili protiv sunitskog islamističkog ekstremizma (sirijska vlada je sekularna, iranska je Shia). Evo izvješća poglavlja o Iranu:

Iran je bio uključen u zarobljavanju i prijenosu pojedinaca podvrgnuti CIA tajnom pritvoru. U ožujku 2002, iranska vlada privodi petnaest osoba vlasti u Afganistanu, koji su pak predali deset od tih pojedinaca američkoj vladi. Najmanje šest tih pritvorenika su ostali u američkom pritvoru držani u tajnim CIA zatvorima u Afganistanu. 

Iranska predaja odoba se dogodila kao dio razmjene zatočenika. Budući da se predaja dogodila ubrzo nakon američke invazije na Afganistan, Iran je bio svjestan da će Sjedinjene Države imaju efektivnu kontrolu nad svim zatočenicima predanim afganistanskoj vlasti.

Nema poznatih sudskih slučajeva ili istraga u Iranu koji se odnose na sudjelovanje u CIA Programu Predaje i Pritvaranja.

Poglavlje o Siriji je uznemirujuće. Vladini zapisi govore o strašnom zloporabi je procurila na vidjelo jer  je ustanak 2011. postao građanski rat, s više Sirijaca koji su bili podvrgnuti – i govoriili o tome – režim mučenja koji zvuči kao da je iz nekog drugog stoljeća. Prema članku iz 2005. godine od strane New Yorker-a Jane Mayer, navodi se u izvješću, Sirija je bila jedan od “najčešćih destinacija za predaju osumnjičenika”. Vladine snage, su prema izvješću držale neke američko-predviđene zatočenike u zatvoru poznatom pod nazivom “Grob” koji je poznat po zatvorskim ćelijama veličine lijesa, te ih podvrgavali “mučenju koje je uključivalo stolicu koja se koristi za protezanje kralježnice (“njemački stolica”) i premlaćivanja.”

PRAVA ISTINA O METODAMA CIA-e Sumnjivce zvjerski mučili, dio horor programa bila i RH?

Javnosti je dostupan samo sažetak izvješća američkog Senata, čije je objavljivanje bilo odlagano jer se službeni Washington nije mogao usuglasiti što se može objaviti .

Američki je senat 9. prosinca 2014. napokon objavio dugo očekivano izvješće o metodama kojima se nakon terorističkih napada 11. rujna 2001. koristila središnja obavještajna agencija CIA. Sažetak izvješća obavještajnog odbora Senata navodi kako je CIA izvršava “brutalna” ispitivanja osumnjičenika za terorizam u godinama nakon napada 11. rujna. Također, senatski odbor je zaključio da je CIA obmanula Amerikance u pogledu učinkovitosti “pojačanog ispitivanja”.

Ispitivanja su loše provođena i informacije koje su tako prikupljene bile su nepouzdane. Cjelovito senatsko izvješće koje se proteže na više od šest tisuća stranica ostaje povjerljivo, ali je javnosti dostupan sažetak na nešto više od 480 stranica, čije je objavljivanje bilo odlagano jer se službeni Washington nije mogao usuglasiti oko toga što se može objaviti. Sastavili su ga demokratski članovi odbora.

Američki predsjednik Barack Obama obustavio je CIA-in program ispitivanja dolaskom na vlast 2009. godine, te je rekao da su te tehnike predstavljale mučenje zatvorenika, odnosno “torturu”. ‘Ove su metode značajno naštetile američkom ugledu u svijetu i zbog toga nam je teže gurati naše interese kod saveznika i partnera’, izjavio je, komentirajući danas objavljeni sažetak.

Najmanje 119 zatočenika prošlo je kroz program CIA-e “Privedi, zatvori, ispitaj”, trećina njih bila je podvrgnuta torturama, a čak je 26 mučenih bilo zatočeno zbog zamjene identiteta ili pogrešnih obavještajnih informacija. Među metodama mučenja posebno se ističe simulirano utapanje, jedan od najstrašnijih oblika torture, zatim izlaganje niskim temperaturama, šamaranje, zatvaranje u skučene prostorije, uskraćivanje sna, prijetnje seksualnim zlostavljanjem ili nasilna rehidracija i hranjenje kroz anus.

Organizator terorističkog napada na američki brod USS Cole u jemenskoj luci Aden 2000., al-Qaidin operativac Abdel Rahman al Nashiri, našao se pod prijetnjom da će biti mučen električnom bušilicom, ali to se na sreću nije dogodilo, stoji u izvješću.

Braneći svog tadašnjeg lidera Georgea W. Busha, republikanci u Senatu danas tvrde da su sve korištene metode dovele do hvatanja ključnih bjegunaca, među njima i Osame bin Ladena.

Hrvatska je među 54 zemalja svijeta koje su sudjelovale u brutalnom programu CIA-e, kako je navedeno 2013. u izvještaju Otvorenog društva

U 480 stranica sažetka navodi se kako niti u jednom slučaju takve tehnike ispitivanja nisu dovele do prikupljanja informacija o neposrednim terorističkim prijetnjama.

Nadalje, niti jedan od dvadeset slučajeva “uspjeha” u borbi protiv terorizma koji su pripisivani tehnikama ispitivanja nije doveo do podataka koji bi inače bili nedohvatljivi obavještajcima.

Izvješće navodi da je CIA zavarala političare i javnost tako što je davala netočne informacije kako bi pridobila dozvolu za korištenje svojih tehnika. CIA je također lažno tvrdila da niti jedan senator nije imao prigovora na program ispitivanja.

Najmanje 26 pa do 119 poznatih pritvorenika tokom trajanja zloglasnog CIA-inog programa bilo je neopravdano zatočeno, a mnogi od njih su bili zatočeni mjesecima duže nego što je trebalo.

CIA je zatočenike prisilno držala u budnom stanju čak i po 180 sati, a često su pritom osumnjičenici morali stajati ili boraviti u bolnim položajima. Gušenje vodom (“waterboarding”) bilo je, navodi se u izvješću, fizički štetno za pritvorenike, koji su se pritom grčili i povraćali.
 

 
(washingtonpost.com,jutarnji.hr,youtube.com/uredio: nsp)