Zamislite da vam savezna vlada kaže da vam nije dopušteno kupiti kuću na temelju vašeg ponašanja i društvenog statusa

Iako se ovo srećom još uvijek ne događa u Europi i Sjedinjenim Državama, u Kini je to stvarnost s kojom živi 1,4 milijarde građana zemlje.

Kada je kineski novinar Liu Hu pokušao rezervirati let u posljednjem trenutku, bio je obaviješten da je na popisu “nepouzdanih” ljudi i stoga mu je bilo “zabranjen letjeti”. Novost je došla malo kasnije nakon što je Liu dobio sudsku odluku da se ispriča za niz komentara koje je napravio na društvenim medijima.

Međutim, ta isprika nije bila dovoljna za kineske vlasti, koje su je smatrale “neiskrenom”. Za Liua, posljedice su bile teške. “Ne mogu kupiti nekretninu. Moje dijete ne može ići u privatnu školu”, objasnio je, dodavši: “Osjećate da vas cijelo vrijeme kontrolira popis.”

Slučaj Liu Hu služi kao snažan podsjetnik da Kina, unatoč usvajanju nekih aspekata zapadne civilizacije posljednjih godina, kontinuirano širi nadzor.

Građani se rutinski nadgledaju, a praktički sve što rade ocjenjuju se, boduje se i potencijalno se koriste protiv njih.

Još gore, mnogi ljudi smatraju da će ovaj sustav “socijalnog kreditnog bodovanja” koristiti za daljnje kažnjavanje onih koji ne podupiru kinesku vladu. Na primjer, što bi se dogodilo s građaninom koji je govorio protiv vladine cenzure i regulacije Interneta?

Biste li smatrali da imaju nisku “socijalnu kreditnu ocjenu” zato jer razmišljaju na ovakav način i ne mogu iznajmiti stan ili kupiti kuću kao rezultat svega toga? Hoće li na neki način utjecati njihov status zapošljavanja? Hoće li utjecati na obrazovanje njihovog djeteta?

Očito je da je Kina krenula po skliskoj padini koja će zasigurno dovesti do još manjih prava i manje slobode nego što su građani do sada već imali.

Jesu li se slične taktike počele provoditi u Americi?

Iako su Sjedinjene Države mnogo više slobodnije orijentirane od Kine, to ne znači da se prava Amerikanaca nisu kršila na sličan način na temelju njihovih uvjerenja i ponašanja. Savršen primjer toga je kako Google tretira svoje zaposlenike koji zagovaraju konzervativnost, na primjeru bivšeg Googleovog inženjera koji je to opisao kao nepošteno i diskriminirajuće.

U svojoj službenoj tužbi protiv tvrtke, James Damore objašnjava kako zaposlenici Googlea rutinski govore o pročišćavanju radnika koji se više usklađuju sa konzervativnom nego liberalnom ideologijom.

Osim toga, radnici koji drže konzervativna uvjerenja su na popisu ljudi u tvrtkama izvan Googlea, što znači da je netko zaposlen ili nezaposlen ponekad strogo ovisno o njihovim političkim stavovima.

Godine 2015. Googleov upravitelj Adam Fletcher napisao je da nikad neće zaposliti konzervativce za koje vjeruje da su imaju neprijateljske stavove.

“Nikada te nikad neću zaposliti ili premjestiti u moj tim”, napisao je Fletcher u tužbi o tome što su mu govorili. “Ikad. Nije me briga ako ste savršeni ili tehnički izvrsni ili što god. Neću aktivno raditi s vama, čak do točke u kojoj je vaš tim ili proizvod pogođen ovom odlukom. Objasnit ću zašto vašem upravitelju, ako se pojavi.”

Fletcher je dodao: “Oni vas stavljaju na “crne liste” u tvrtkama izvan Googlea. Možda niste bili svjesni toga, ali ljudi znaju, ljudi govore. Uvijek postoje društvene posljedice.”

Drugim riječima, ako ne vjerujete i podržavate socijalnu pravdu i liberalizam, vaš status zaposlenja u Googleu može biti ugrožen. Nije li takvo provođenje socijalne politike sličan određenom sustavu “društvenog bodovanja” u Kini?
 
NoviSvjetskiPoredak.com

DOBILI SU PRAVO DA IH NE VJENČAVAJU, DA IH OTPUŠTAJU S POSLA, DA IM NE POMAŽU U PROMJENI SPOLA

Guverner američke države Mississippi – Phil Bryant – potpisao je zakon koji vjernicima daje pravo prdstavnicima seksualnih manjina odbiti registraciju braka, kupnju ili najam nekretnina i pružanje drugih usluga.

LGBT zajednce Mississippija je stupanje ovog zakona na snagu odmah ocijenila kao sužavanje i kršenje svojih građanskih prava.

Bryant im je parirao ocjenom da zakon samo štiti prava “iskrenih vjernika i osobe s visokim moralnim uvjerenjima od diskriminacionih dejstava vlasti države Mississippi”.

U samom zakonu se naglašava da štiti pristalice raznospolnih brakova, spolne odnose samo u braku i činjenicu da spolne razlike određuju genetika i anatomija prilikom rođenja.

Posebno se naglašava da se građani Mississippija koji se toga pridržavaju oslobađaju administartivne odgovornosti ako (kao matičari) odbiju omogućiti sklapanje braka pripadnika seksualnih manjina ili da im omoguće usvajanje djece, čak i ako odbiju ih zaposle ili ih otpuste s posla.

Nikakvu odgovornost u Mississippiju neće snositi ni liječnici koji odbiju sudjelovati u operacijama za promjenu spola, kao i svi koji iz vjerskih ili moralnih pobuda odbiju pripadnicima seksualnih manjina šiti odjeću, ili im prodavati nekretnine ili da im iznajmljivati limuzine “svadbe”.

Isti zakon dozvoljava ravnateljima škola da djeci postavljaju zahtjeve koji se tiču ​​odijevanja, frizura i vanjskog izgleda u cjelini. Direktori su dobili i pravo svojim mjerama regulirati i odvojeno korištenje svlačionica i drugih prostorija.
 
(fakti.org/uredio:NSP)

Predsjednik Obama želi da sve države koje odbiju prihvatiti sirijske izbjeglice znaju da oni nemaju zakonsku ovlast da ih odbiju

Super.

Dakle, počinje imigrantska kriza i u Americi, a to znači da onaj tko je pričao o raspadu EU zbog imigrantske krize može uskoro početi pričati i o raspadu Amerika?

Prijepis sa Fox News putem WZ:

Obamina administracija je upozorila sve države u svezi sirijske izbjegličke krize u srijedu, govoreći im u pismu da nemaju zakonsku ovlast odbiti izbjeglice i države koje ne to ne ispunjavaju mogu biti predmet izvršne (vojne) akcije.

U pismu iz Ureda za preseljenje izbjeglica (ORR), je rečeno dužnosnicima za državna preseljenja da se ne niječu pogodnosti i usluge izbjeglica na temelju njihove zemlje podrijetla ili vjere.

“Prema tome, država ne može kategorički negirati financirane pogodnosti i usluge sirijskim izbjeglicama”, navodi se u pismu. “Svaka država s takvom politikom ne bi bilo u skladu sa zahtjevima Državnog plana, važećim zakonima i svojim uvjeravanjima, može biti predmet ovršne vojne akcije, uključujući suspenziju i terminaciju”.

U pismu je rekao da Zakon o građanskim pravima iz 1964 zabranjuje diskriminaciju na temelju rase i nacionalnog podrijetla u svim programima koji primaju federalnu financijsku pomoć.

“Dakle, nije dopušteno uskratiti pogodnosti federalnog financiranja kao što su Medicaid ili TANF prema izbjeglicama koji inače ispunjavaju sve uvjete”, kaže se u pismu.

Države koje ne ispunjavaju će biti podvrgnute “prisilnnoj akciji”. Znači, oni bi izgubili čak i savezno financiranje.

Mislim da amerikance više ništa ne iznenađuje od njihovog predsjednika.

Bilo ili ne živite u državi koja ima guvernera koji je rekao “NE” izbjeglicama, to neće biti bitno.

Sirijske muslimanske izbjeglice dolaze, ali ne očekujte se asimiliraju – oni to ne moraju raditi sve dok je 44. trenutni predsjednik na vlasti.

Nije li George Washington onaj koji je rekao da ne bi trebalo postojati američki kralj?
 

 

 
(conspiracyclub.co,youtube/uredio:nsp)

Teroristički napadi od 11. rujna 2001. su na sigurnosnu politiku SAD-a ostavili veliki trag. Prije svega u vidu česte uporabe bespilotnih letjelica u borbama, kao i špijunaže svih i svačega po čitavom svijetu

Dvanaest godina nakon terorističkih napada od 11. rujna 2001. u New Yorku se u nebo na mjestu gdje su nekad stajali neboderi World Trade Centera uzdiže jedan novi toranj. Ground Zero je odavno izgrađen. Navodni planer i režiser ovih napada Osama bin Laden je mrtav. Američka se vojska u međuvremenu povukla iz Iraka. Povlačenje snaga iz Afganistana je planirano za 2014.

Ostala je sigurnosna politika koja od tada dominira mislima i djelima američkih vlada. “Tijekom 1990-ih godina je u SAD-u vrijedio primat gospodarstva”, kaže stručnjak za političke znanosti iz Centra za američke studije u Heidelbergu Martin Thunert. To se nakon napada naglo promijenilo. “Nakon toga je zavladao primat sigurnosti. I tako je uz neke iznimke ostalo i danas”.

Tako korijene ratova uz pomoć bespilotnih letjelica ili nadzor tajnih službi nad svim i svačim treba tražiti u mjerama koje su Amerikanci poduzeli nakon 11. rujna.

“Rat protiv terora”

Otkako je tadašnji američki predsjednik George W. Bush ubrzo nakon ovih napada objavio “rat protiv terora”, tajne su službe značajno ekspandirale. Proračun za ukupno 16 tajnih službi se, kako navodi Washington Post, od 2001. udvostručio na 52,6 milijardi dolara. A zahvaljujući otkrićima bivšeg djelatnika američke službe NSA Edwarda Snowdena, svijet je saznao da tajne službe nadgledaju komunikaciju svuda po svijetu.

2002. je ustanovljavanjem Ministarstva za domovinsku sigurnost nastao treći najveći državni ured Sjedinjenih Država. Glavni zadatak oko 200.000 djelatnika je zaštita američkih građana od terorističkih prijetnji. Izdaci za američku vojsku su se od 2001. s 312,74 milijardi dolara popeli na 682,45 milijardi u 2012. To je prije svega posljedica ratova u Afganistanu i Iraku koje je SAD pod parolom “rata protiv terora” tamo vodio.

SAD nakon 11. rujna nije povećao samo svoje tajne službe, istražiteljske urede i borbene jedinice te ih međusobno bolje povezao nego je i uvelike proširio njihove ovlasti. Jedan od temelja za to je bio zakon (Patriot Act) kojeg je Kongres izglasao 25. listopada 2001. pod utjecajem napada iz rujna te godine.

Taj savezni zakon je trebao biti vremenski ograničen. Ali nakon njegova usvajanja Kongres ga je više puta produžavao. Značajni dijelovi tog zakona, koji u velikoj mjeri ograničava građanska prava, i dalje su na snazi. Tako je snagama zakona i tajnih službi omogućeno nadgledanje telefonske i internetske komunikacije te kontrola financijskih transakcija, uglavnom bez sudskog naloga. U drugim se slučajevima od sudova očekuje ili ih se čak na to obvezuje, da odobravaju zahtjeve kaznenih progonitelja čim bi se slučaj našao u sferi općeg interesa borbe protiv terorizma. Uz to je uveden posebni kazneni zakon na temelju kojeg strani državljani osumnjičeni za terorizam, ako treba i bez sudskog naloga ili podizanja tužbe, mogu biti pritvoreni na neodređeno vrijeme, na primjer u logoru Guantanamo.

Nadgledanje, mučenje, internetski rat, ciljana ubojstva

S rastom moći tajnih službi i vojske promijenile su se i njihove metode rada. Poznati su slučajevi mučenja iz Guantanama i iz logora i zatvora u Afganistanu i Iraku.

Budući da se terorizam nakon 11. rujna decentralizirao, američke borbene snage su se koncentrirale na asimetrično vođenje rata, kaže Martin Thunert. S tim u vezi stoje ciljana ubojstva, u kojima su bez sudskog procesa posebno u prvom redu likvidirani protivnici koje se smatralo potencijalnom opasnošću.

U međuvremenu su preventivni napadi američke vojske postali gotovo sami po sebi razumljivi. “Legitimnost preventivnih akcija je sve prihvaćenija”, kaže Peter Rudolf, stručnjak za Ameriku iz njemačke Zaklade gospodarstvo i politika. “Rat u Iraku se prije svega opravdavao time da se radi o isključivanju neke moguće buduće opasnosti. A korištenje bespilotnih letjelica slijedi ovu logiku”.

Bespilotne letjelice – ostavština traume 11. rujna

Predsjednik Barack Obama je upotrebu bespilotnih letjelica, s čijim je korištenjem započeo njegov prethodnik George W. Bush, značajno proširio. Zbog toga je od 2004., prema neovisnim izvješćima, u pogranničnom području između Afganistana i Pakistana poginulo 3.500 ljudi, među njima na stotine civila. Ove su letjelice izvodile napade i u Jemenu i u Somaliji.

Obama na neki način nastavlja ono što je Bush jr. počeo

Sigurnosnopolitički instrumenti i metode koji su nakon 11. rujna ustanovljeni i strateški dalje modificirani stoga danas i dalje spadaju u repertoar američke sigurnosne politike. Iako predsjednik Obama ove metode u budućnosti želi bolje regulirati, čini se prilično nevjerojatnim da će SAD u budućnosti od njih odustati.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(dw.de,youtube/uredio:nsp)

Václav Klaus, generalni sastanak Društva Mon Pelerin, Praški Dovrac, Prag, Republika Češka 7. rujna, 2012.

Prije više od dvadeset godina, dvije godine nakon pada komunizma u ovoj zemlji i ovom dijelu svijeta, u Pragu je održan regionalni sastanak Društva Mon Pelerin, na kome su neki od vas sudjelovali. U to vrijeme smo se nalazili na prekretnici naše radikalne tranzicije iz komunizma u slobodno društvo koja je u mnogim segmentima počivala na idejama koje se vezuju za Društvo Mon Pelerin. Taj sastanak nam je dao važnu moralnu podršku i pomogao u naporima da se oslobodimo prošlosti i gradimo slobodno društvo u smislu Mon Pelerin društva.

Od tada smo uspjeli suštinski transformirati zemlju u tom pravcu. Kao što možete primijetiti, Republika Češka je ostvarila vidljiv korak naprijed. Ipak, ne bi bilo dobro da proglasimo pobjedu.

Za nekog poput mene koji je nakon pada komunizma aktivno sudjelovao u pripremi i organizaciji radikalnih političkih i ekonomskih promjena, svijet u kome danas živimo predstavlja razočaranje. Mi danas živimo u društvu sa daleko više socijalizma i etatizma nego što smo mogli zamisliti. Nakon obećavajućeg starta vraćamo se, u više segmenata, u doba u kojem smo nekada živjeli i za koje smo smatrali da se nikada više neće ponoviti. Napominjem da ne mislim samo na ovu zemlju već i na Europu i čitav zapadni svijet.

Prije dvadeset godina činilo nam se da se pred našim očima odvija dalekosežna promjena na osi “represija vs. sloboda “i” država vs. tržište “. Bilo je opravdano da tako osjećamo. To osjećanje naročito je pojačavala činjenica da se naša Plišana revolucija odvijala u povijesni jedinstvenoj eri Ronald Reagana i Margaret Thatcher.

Zahvaljujući njima i zahvaljujući, u idejnoj sferi, Hajek, Fridman, Stiegler i još nekima, vjerovali smo da je kapitalizam, bar za izvjesno vrijeme, uspio pobijediti globalni socijalizam. Ljudi poput mene znali su koliko su te individue posebne i jedinstvene, ali nismo ni slutili da će njihovo djelo tako brzo biti zaboravljeno. Pogrešno smo vjerovali u izreverzibilni znak tadašnjih promjena.

Danas mnogi od nas ne osjećaju isto; barem sigurno ne ja. Još jednom su, gotovo neprimjetno i nečujno, oslabljeni – kapitalizam i sloboda. Mora da je isto to osjećao i moj prijatelj Paskal Salin, nekadašnji predsjednik Mon Pelerin društva, kada je tijekom svog predsjedničkog obraćanja u Beču 1996. kazao sljedeće: “Mi danas nismo pobjednici”. To da smo mi 1996. zapravo već gubili meni tada nije bilo očito kao što je sada. Sustav političke slobode i parlamentarne demokracije brzo je uspostavljen, zamjenjujući nekadašnji autoritarni, ako ne i totalitarni politički režim; umjesto centralnog planiranja započinje dominacija privatnog vlasništva i tržišta – odigrava se sveopća liberalizacija, deregulacija i ukidanje subvencija. Država se radikalno povlačila iz svih sfera, a slobodna individua je izranjala u prvi plan.

Naš optimizam počivao je na snažnom vjerovanju u načela slobodnog društva, slobodnog tržišta, ideju slobode kao i našu sposobnost da promoviramo ove ideje. Danas, na početku druge dekade 21. stoljeća, mi osjećamo nešto drugo.

Pitamo se: Da li smo vjerovali u neopravdane i nesuvisle iluzije? Da li smo pogrešno opažali svijet? Da li smo bili naivni i glupi? Da li su naša predviđanja bila pogrešna?

Ova pitanja zahtjevaju ozbiljne odgovore. Možda smo griješili, ili smo bar mogli pogriješiti, ali to nije zbog toga što smo gajili iluzije o Zapadu, naročito o zapadnoj Europi, o Europskoj uniji. Ljude poput mene nisu zavele nikakve iluzije (vrlo popularne na Zapadu tijekom ranih šezdesetih) o mogućoj konvergenciji kapitalizma i socijalizma, niti snovi o nekom mogućem trećem putu. Sve to smo odbacivali bez velikog razmišljanja.

Već tada smo primjećivali mnogo toga što nije bilo lako uočljivo za naše prijatelje sa Zapada koji, za razliku od nas, nisu živjeli u komunizmu – tu spadaju i oni koji su s nama dijelili iste političke i ideološke poglede.

Dopustite mi objasniti zbog čega smo se toga pribojavali i bili svjesni već tijekom komunističke ere kada smo razmišljali o budućnosti.

1. Znali smo da socijalizam, socijaldemokracija, ili “soziale Marktwirtschhaft”, postoji, da će i dalje postojati, i da će se – uslijed unutarnje dinamike – širiti.

2. Na prelasku iz šezdesetih u sedamdesete, odnosno, nakon uspostavljana Rimskog kluba i njegovih prvih izvještaja, počeo sam se pribojavati zelene ideologije u kojoj sam vidio opasnu alternativu tradicionalnoj socijalističkoj doktrini. Bilo je očito da je riječ o jednom radikalnom pokušaju da se promijeni ljudsko društvo. Navodno trošenje prirodnih resursa i takozvana populacijska bomba bili su samo izgovori. Tada još uvijek nije postojala teorija o globalnom zagrijavanju koja je kasnije nastala, niti snaga i opasnost koja se u njoj krije.

3. Čak i tijekom života pod komunizmom ljudi poput mene bili su svjesni ljevičarstva intelektualaca budući da smo i sami mogli primijetiti kako zapravo intelektualci, ili najveći broj njih, predstavljali pokretačku snagu kominizma i sličnih doktrina. Autentični predstavnici radničke klase, tj. Marksov “proleterijat”, nikada nisu bili istinski vjernici komunizma. Već sam u to vrijeme s velikom pažnjom pratio “nevjerojatnu produkciju neobrazovanih intelektualaca” koja se na Zapadu pojavila kao rezultat širenja općeg sveučilišnog obrazovanja. Jedna od njegovih posljedica bila je površnost javnog diskursa koja je dostigla nevjerojatne razmjere.

Intelektualci su socijalisti u tako velikoj mjeri zato što su – kako to Hayek kaže – uvjereni da socijalizam predstavlja “znanost primijenjenu na sva područja ljudskih aktivnosti” i da je zbog toga to sustav koji je stvoren “baš za njih”. “Intelektualci smatraju da od svih ljudi najviše vrijede” i zato ne žele biti predmet tržišnog ocjenjivanja, budući da tržište često ne dijeli s njima to njihovo visoko mišljenje o sebi.

4. Socijalizam (ili prije komunizam, kako danas govorimo) je od svog početka počivao na apoteozi znanosti kao i na čvrsto ukorijenjenoj nadi da će znanost riješiti sve postojeće društvene, i općenito ljudske, probleme; zbog toga je bilo neophodno da se sustav promijeni. Trebalo ga je malo više prosvijetliti. Naše iskustvo komunizma kaže nam da je ovakva tvrdnja apsurdna. Nama se već tada činilo da je i Zapad vjerovao u ovu grešku.

Nismo vjerovali u tehnokratsko mišljenje, u ideju da ispravna nauka uz pomoć tehnologije treba oblikovati ljudsko društvo. Nisam mogao uvažavati Herman Kana, Jay Forestera, Alvin Toffler (i nedavno Maksa Singera i njegovu knjigu Povijest budućnosti) zato što sam u neosnovanom tehnološkom optimizmu tih ljudi – koji se zapravo nije puno razlikovao od marksističke doktrine – naslućivao opasnost da se podcjeni društvena, ili sistemska karakteristika ljudskog društva. U tom smislu mi je uvijek pred očima bila Huxley-eva upozoravajuća opomena izrečena u njegovom nenadmašnom Vrlom novom svijetu.

Mnogo smo naučili iz Hajekovog klasika “Uporaba znanja u društvu”. Dok su ideolozi socijalizma (na istoku i na zapadu) smatrali da ništa ne može biti znanje što nije znanost i organizirano učenje, mi smo – sljedeći Hajeka – znali da je praktično znanje najvažnije znanje, da je to znanje raspršeno u društvu i da ga ljudi koriste u svakodnevnom životu, nasuprot knjiškom znanju. Danas vrlo popularni koncept “znanstvene ekonomije” je prazan. U prošlosti je svaka ekonomija počivala na znanju, ali je bilo važno kako se ono koristi.

To su bili najvažniji problemi za koje sam znao, ali postoje i drugi – koje danas vidimo – koje smo podcijenili ili nismo uočili. Navešću neke od njih.

1. Vjerojatno nismo u potpunosti razumjeli dalekosežne posljedice šezdesetih. Ova “romantična” era bila je razdoblje radikalne borbe protiv autoriteta tradiconalnih vrijednosti i društvenih institucija. Rezultat toga je da su stvarane generacije koje ne razumiju značenje našeg civilizacijskog, kulturnog i etičkog nasljeđa, i koje nemaju nikakav kompas koji usmjerava njihovo ponašanje.

2. Podcijenili smo izvjesne problematične aspekte standardnog demokratskog sustava koji dobro funkcionira u teoriji, ali koji nije utemeljen na dubljim vrijednostima. Nismo prepoznali demagoški element demokracije koji dopušta ljudima da unutar samog sustava zahtjevaju “nešto nizašta” (krediti). Nismo očekivali da će politički proces stvoriti preferencije u odlučivanju kojima se dobiva “vidljiva i koncentrirana korist” po cijenu “nevidljivih i raštrkanih troškova” – što predstavlja jedan od najvažnijih uzroke aktualne euroameričke dužničke krize.

3. Još davno sam strahovao od postupnog prelaska s građanskih na ljudska prava, što se događa već duže vrijeme. Strahovao sam i od ideologije ljudskih prava ali nisam anticipirao njene posljedice. Ideologija ljudskih prava je ideologija koja nema ništa zajedničko s praktičnim pitanjima individualne slobode i slobodnog političkog diskursa. Ona se tiče privilegija. Klasični liberali i libertarijanci ne ističu u dovoljnoj mjeri da se prava interpretirana na ovaj način, kose sa slobodom i racionalnim funkcioniranjem društva.

Ljudska prava, u stvari, predstavljaju revolucionarno poricanje građanskih prava. Njima nikakvo građanstvo nije potrebno. To je i razlog zašto ideologija ljudskih prava poziva na ukidanje suvereniteta pojedinačnih zemalja, naročito u suvremenoj Europi. Suvremenom dobu političke korektnosti u značajnoj mjeri i svom silinom karakteristične destrukcije doprinose i pozitivna prava.

4. Povezano s ideologijama ljudskih prava i političke korektnosti je i masovno širenje još jedne suvremene alternative ili substituta demokracije – juristokratije. Svjedoci smo kako se izabranim političarima svakodnevno oduzima vlast i dodjeljuje neizabranim sucima.

“Moderni sudski aktivizam je u mnogo čemu izraz starog vjerovanja da aristokracija treba obuzdati demokraciju”, drugim riječima, da demokracija ne može funkcionirati bez izvjesnog broja onih “nebiranih” (tj. neizabranih) sudskih arisokrata. Vrijedno je zapaziti i to da je “metoda za provedbu sudskog aktivizma upravo put prava” (ibid.), ipak, to nije put građanskih prava, već put ljudskih prava. Sve to dio je iluzije o potencijalnom (i poželjnom) ukidanja politike, drugim riječima, demokracije. Juristokratija predstavlja još jedan korak ka uspostavi postpolitičkog društva.

5. Ja, također, nisam očekivao da će NVO sektor (tj. institucije civilnog društva – nevladine udruge) igrati tako važnu ulogu u našoj postkomunističkoj zemlji, a posebno u nadnacionalnoj svijetu, kao i to u kojoj mjeri će njegova borba protiv parlamentarne demokracije biti nepomirljiva. To je borba u kojoj kako vrijeme prolazi on sve više stječe nadmoć. Institucije poput NVO, stvorene od strane ljudi koje se na apolitički način bore za privilegije i bolji položaj, grubo poriču da je došlo do liberalizacije ljudskog društva tijekom protekla dva stoljeća. Ne mogu sjetiti gdje mi je prvi put pala na pamet formulacija da su te institucije simptom nove refeudalizacija društva, ali smatram da je ona vrlo dobra.

6. Dugo smo živjeli u svijetu bez slobode tiska, i zato smatramo da je neograničena medijska sloboda neophodan preduvjet istinski slobodnog društva. Danas više nismo sigurni u to. Iako u cijelom zapadnom svijetu i kod nas u Republici Češkoj postoji apsolutna sloboda tiska u formalnom smislu, istovremeno je prisutna i nevjerojatna manipulacija tiskom. Naša demokracija brzo se izrodila u mediokratiju, što je opet jedna alternativa demokraciji, ili prije način da se uništi demokracija.

7. Živeći u zatvorenom svijetu komunizma kome smo se suprostavljali, i prolazeći kroz tragično iskustvo imperijalne politike Sovjetskog Saveza koja je počivala na svemu nadnacionalnoj, tj.. svemu što dolazi iz Moskve, nismo ipak uspjeli prepoznati opasnost od postupnih promjena od nacionalnog i međunarodnog ka transnacionalnom i nadnacionalnom u suvremenom svijetu. U tom vremenu nismo pažljivo pratili europske integracije, vjerojatno iz razumljivih razloga. Vidjeli smo samo slobodarski aspekt, ali ne i opasni nadnacionalizam koji uništava demokraciju i suverenitet zemalja.

8. Ja, također, nisam očekivao ni tako slabu obranu ideje kapitalizma, slobodnog tržišta i minimalne države. Nisam mogao ni naslutiti da će riječi “kapitalizam” i “tržište” zadobiti satus politički nekorektnih i neprikladnih termina koje svaki “pristojan” političar ne treba koristiti. Mislio sam da tako nešto predstavlja samo obvezni ukras marksističke – ili komunističke, doktrine. Tek sada shvaćam pravi omjer mržnje prema bogatstvu i poduktivnom radu, tek sada shvaćam ulogu ljudske zavisti i potpuno primitivnu zamisao da bogatstvo drugog čovjeka treba da mi bude na raspolaganju.

9. Nisam očekivao takvu popularnost javnih dobara, javnog sektora, vidljive ruke države, redistribucije, mudrosti pomazanika u komparaciji s mudrošću svih nas. Kao ekonomist koji je tijekom više desetljeća, u stvari od sredine šezdesetih, pažljivo pratio zapadnu ekonomsku literaturu, nisam očekivao da će monetaristička ideja tako brzo biti odbačena, da će ljudi tako brzo zaboraviti da riječ regulacija predstavlja samo drugi izraz za riječ planiranje, da se socijalna politika mnogo ne razlikuje od komunizma, da će ljudi zaboraviti da tržište ili postoji ili ne postoji, jer mora sponatano nastati, da ćemo poslije radikalnog ukidanja svih vrsta grantova i subvencija – uz pomoć novog resubvencioniranja ekonomije – biti prisiljeni ih ponovo uvesti, da će se takve pogreške praviti u ekonomskoj politici, u uspostavljanju monetarnih unija, itd.. Zaista nismo očekivali da će ljudi biti toliko nespremni da odgovrnost za vlastiti život preuzmu u vlastite ruke, da će postojati takav strah od slobode, i da će postojati takvo povjerenje u omnipotentnost države.

Zašto smo mi, članovi Društva Mon Pelerin, dozvolili da se tako nešto dogodi?

Ne mislim da smo pogriješili u smislu analize. U pitanju su drugi razlozi. Uočljiva je izvjesna nemarnost, ako ne i lijenost u našem razmišljanju i ponašanju. Nedostaje osobne hrabrosti, prisutan je strah da se brani vlastito, iako usamljeno, mišljenje. Nismo čak uspjeli ni u tome da se dovoljno glasno čujemo, mi više aktivno ne branimo slobodu, među nama nema nekog Miltona Friedmana. Iako je važno da se jedni drugima obraćamo na ovakvim sastancima, plašim se da nas izvan tog zatovrenog kruga nitko ne čuje.

Zadovoljni smo kada jedni drugima objavljujemo tekstove u našim časopisima i novinama, ali mi se trebamo boriti da uđemo u “njihove” novine – novine za “njih”. Iako je točno da se ideje same promoviraju, one to čine na duge staze, a to za nas može biti prekasno.

Isto tako mora se priznati da imamo deficit u segmentu ozbiljne empirijske, deskriptivne i pozitivne socioekonomske analize. Ono što dominira su parcijalne analize i prazni, normativno usmjereni, ideološki tekstovi. Ono što nedostaje su nedeklarativni tekstovi, jedna duboka “anatomija” trenutne situacije.

Bilo bi mi drago ukoliko griješim. Bilo bi mi drago ukoliko se pokaže da će robusni kapitalizam sve to ispraviti. Čak i da se tako nešto najzad dogodi, to neće ići spontano. Hajek je bio u pravu kada je rekao da “sloboda ne može opstati ukoliko je svaka nova generacija ponovo ne utvrđuje i ne ističe njenu vrijednost”. Došao je naš red. Na našoj i na generaciji naše djece je da se to uradi. Krenimo prije nego što bude kasno.
 

 
(vestinet.rs, youtube.com/uredio:nsp)

Proizvodnja nasilja odigrava se i u civilnom životu kroz naglašenu militarizaciju policije, pooštrenje sustava nadzora, represiju prema prosvjednicima i neumjeren porast zatvorske populacije koja se sada popela na 2.3 milijuna ljudi. Ratna retorika sada se koristi i za ukidanje socijalnih povlastica za najnemoćnije članove društva, ali i za napad na građanska prava žena i manjina

Književnik, sveučilišni profesor i pedagog Henry A. Giroux u komentaru za Truthout piše o uvođenju trajnog ratnog stanja u SAD-u i popratnoj popularizaciji nasilja koje sve više prožima cijelo američko društvo. Nakon 11. rujna 2001. započeo je proces militarizacije društvenog i javnog života i brisanja granica između vojnog i civilnog, ratnog i mirnodopskog.

„Metafizika rata i s njome povezani oblici nasilja sada se uvlače u svaki aspekt američkog društva”, a država proizvodi nasilje na svim razinama i uvodi trajno izvanredno stanje koje se očituje i u ratnim zločinima počinjenima s blagoslovom vlade: ubijanje civila bespilotnim letjelicama, zločini nad afganistanskim seljacima od strane „ubilačke ekipe” američkih vojnika, fotografije na kojima njihovi suborci poziraju s odsječenim udovima talibana i, naposljetku, zloglasni slučaj narednika Roberta Batesa koji je u samotnom noćnom pohodu u ožujku pobio 17-ero civila, uglavnom žena i djece.

Demonizacija, dehumanizacija

Takvi slučajevi nisu novost i prizivaju u sjećanje savezničko bombardiranje Dresdena i bacanje atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki u Drugom svjetskom ratu ili poznati pokolj u My Laiju koji je “odigrao ključnu ulogu u mobiliziranju antiratnih prosvjeda protiv Vijetnamskog rata”. Neke stvari ipak nije moguće opravdati inzistiranjem na nužnoj obrani nacionalne časti. Uz to što “demonizira neprijatelja i dehumanizira vojnike”, ratno nasilje razotkriva “moralni kukavičluk ratnih huškača” i ukida pojam moralne odgovornosti. Činovi nasilja nisu izolirani incident, već proizlaze iz “kulture tržišta” koja uzor vidi u ekstremnoj varijanti socijalnog darvinizma: u ratu svih protiv svih svatko je neprijatelj, a preživljavaju samo najjači. U takvom društvu nasilje je pravilo, a ne iznimka, a proizvodnja nasilja postaje izvor zabave za mase i profita za tvorce popularne kulture.

Proizvodnja dehumanizacije odvija se i u školama, zatvorima, vojarnama i drugim poprištima komercijalizacije nasilja čija je druga svrha discipliniranje dijelova stanovništva na koje se gleda kao na prijetnju društvenom poretku. Mnogi stambeni prostori sve više nalikuju vojnima i predstavljaju oličenje kulture u kojoj nasilje i kažnjavanje postaju temelj politike, društva i zabave. “Privatizacija i militarizacija škola” pretvara učenike u pokorne, ukalupljene potrošače bez osjećaja društvene odgovornosti i sposobnosti za kritičko mišljenje, dok se siromašniji i pripadnici etničkih manjina izdvajaju iz školskog i u velikom broju slučajeva prepuštaju kaznenom sustavu. Javni prostori i institucije sve su više nalik ratnim zonama u kojima se njeguju “tržišno pokretani egocentrični interesi autonomnog pojedinca”, podrazumijevajući nepovjerenje i strah od drugih i naglašavajući osobnu sigurnost nauštrb sigurnosti zajednice.

Povratak u barbarizam

Komercijalni uspjeh holivudskog filma “Igre gladi” Giroux vidi kao simptom “društva u kojem je nasilje postalo novi univerzalni jezik”. Film o društvu u kojem se elite zabavljaju promatrajući međusobno ubijanje djece prikazuje krajnji ishod onoga što je Giroux u svom drugom nedavnom tekstu nazvao “samoubilačkim društvom”. Činjenica da takav film može doseći toliku popularnost među mladima i ostvariti toliko visoku gledanost i zaradu alarmantan je pokazatelj “moralne praznine američkog društva”, a način i kontekst u kojem je u njemu prikazano nasilje nad djecom odražava patološko stanje u kojem su “temeljne vrednote fašističke države” preuzele glavnu riječ.

Ratno stanje širi se i izvan granica Amerike, a u “neoliberalnom teatru okrutnosti” gube se granice između opravdanog i neopravdanog nasilja. Ratni zločini često se opravdavaju kao neizostavan dio ratovanja, kao što je ministar obrane Leon Panetta slučaj Roberta Batesa lakonski prokomentirao sa: “Rat je pakao.”

Njegova izjava označava silazak u barbarsko stanje koje je u potpunosti podređeno ratu i uništenju, bez ikakvih moralnih i etičkih obzira. Proizvodnja nasilja odigrava se i u civilnom životu kroz naglašenu militarizaciju policije, pooštrenje sustava nadzora, represiju prema prosvjednicima i neumjeren porast zatvorske populacije koja se sada popela na 2.3 milijuna ljudi. Ratna retorika sada se koristi i za ukidanje socijalnih povlastica za najnemoćnije članove društva, ali i za napad na građanska prava žena i manjina.

Proizvodnja siromaštva i oružja

“Politika i pedagogija smrti” potrudile su se da rat i nasilje postanu norma koja sada prožima sva područja života. Primjerice, nedavno je otkriveno da je trener profesionalne momčadi američkog nogometa New Orleans Saints nudio igračima novčane bonuse ako svojim protivnicima nanesu tjelesne ozljede. Popularizacijom nasilja građani se i sami pozivaju na sudjelovanje u činovima nasilja iz čistog užitka, bez obzira na dobrobit svojih sugrađana. Suvremeno potonuće u divljaštvo možda se najbolje odražava u američkoj kulturi oružja koju predstavlja Nacionalno oružano udruženje (NRA).

Njegovi pripadnici zadrti su protivnici socijalne države, a ljudska cijena očuvanja vrednota koje zagovaraju sve je viša. Gary Younge u tekstu za Guardian navodi da vatreno oružje ubija više od 85 ljudi dnevno, a ozljeđuje dvosruko više. U trgovini smrću rijetko se uzima u obzor “društvena cijena” širenja kulture nasilja, a njegov prodor u institucije ubija demokratske vrijednosti. Nasilje poprima sve ekstremnije oblike, a “javni nered postaje i spektakl i opsesija”.

Ratno stanje uzima danak i u državnom proračunu. “SAD ima najviši vojni proračun na svijetu koji je ’2010.-2011. sačinjavao 40% nacionalne potrošnje’”. Ratovi u Iraku i Afganistanu stajali su američke porezne obveznike negdje između 3.7 i 4.4 trilijuna dolara, a ljudska cijena jednako je drastična – gotovo 225,000 poginulih, preko 363,000 ranjenih i sedam milijuna izbjeglica. Novac za ratovanje namiče se smanjenjem socijalnih troškova, čime se ubrzava proces ukidanja socijalne države i stvaraju uvjeti u kojima financijaši i korporacije prisvajaju abnormalno velik dio bogatstva i moći. Nesrazmjer u prihodima i bogatstvu u SAD-u danas je veći nego ikada u povijesti, a rezultat je povišena razina “neizvjesnosti i tjeskobe” koja proizvodi dodatnu sklonost traženju utočišta u nasilju. Financijska država stapa se s državom nadzora, stvarajući društvo rizika u kojem su pojedinci prepušteni sami sebi i prisiljeni snositi posljedice nehumanosti “neoliberalnog kapitalizma”.

Beskonačni ratovi

Američkim društvom danas dominiraju “hipermaskulinost i spektakl militariziranog nasilja”, a otvoreno iskazivanje bijesa i nepristojnosti postalo je poželjan oblik građanskog ponašanja. S time je u skladu i povećana podrška javnog mnijenja mučenjima odobrenima od države, masovnog zatočenja pripadnika manjinskih zajednica i nižih društvenih slojeva te policijskog nasilja nad malodobnicima. Društvo se počinje organizirati prema ratnim načelima, a sve izraženije antidemokratske težnje otvaraju put ka otvorenoj autoritarnosti. Najvažnije političke odluke više ne donose predstavnici vlasti, već elite iz “financijsko-vojno-industrijskog kompleksa” kojima država ropski smanjuje poreze, deregulira poslovanje i daje novac za beskonačne ratove vođene u svrhu bogaćenja proizvođača oružja. Mreža nasilja poprimila je globalne razmjere i jedini učinkoviti otpor koji joj se može pružiti mora također biti globalan. To se može ostvariti, tvrdi Giroux, samo ako politika preuzme pedagoške elemente i središnje mjesto prepusti obrazovanju.

Država rata i nasilja nužno je odvojena od “javnih vrednota i formativnih kultura koje demokraciju čine mogućom”. Kako bi se ojačala građanska kultura u kojoj nasilje i kazna neće više biti sveprisutna pojava i sredstvo razonode, “zgražanje i osuđivanje” nije dovoljno. Potrebna je precizna analiza posljedica spajanja “ideoloških i institucionalnih elemenata” koje se u SAD-u odvija od 1980-ih i njegove povezanosti s činjenicom da “SAD ima preko 1000 vojnih baza u inozemstvu”. Treba jasno prokazati način na koji vojno-industrijski kompleks, sada uz pomoć zatvorskog i obrazovnog sustava, koristi nasilje za “oblikovanje nacionalne politike i svakodnevnog života”. Kulturne prakse neodvojive su od društvenog poretka te služe kao potvrda i produžetak njegove autoritarnosti. C. Wright Mills ustanovio je da dominantna kultura ide toliko daleko da ljudima oduzima čak i osobna iskustva, provodeći “organiziranu infantilizaciju i bijeg od odgovornosti” i izolirajući pojedince u ljušture otuđene od svakog oblika društvene svjesnosti.

Autoritarnost, potrošačko društvo, kultura slavnih

Ključno je, smatra Giroux, pronaći nove oblike govornog izričaja kako bi se mogli imenovati društveni elementi koji rade u korist ratne države i njezinih mehanizama nasilja, “istodobno mobilizirajući društvene pokrete” usmjerene ka kidanju mreža moći. Potrebno je nanovo stvoriti kulturne preduvjete za pretvaranje američke javnosti u informirane i angažirane građane, umjesto u promatrače i provoditelje nasilja. Sustav obrazovanja, nažalost, i sam je podlegao privatizaciji i militarizaciji, lišavajući učenike mogućnosti da jednog dana postanu aktivni sudionici procesa upravljanja. “Bez javnih sfera za stvaranje formativne kulture opremljene za osporavanje obrazovnih, vojnih, tržišnih i vjerskih fundamentalizama koji dominiraju američkim društvom, bit će praktički nemoguće oduprijeti se normalizaciji rata kao predmeta unutarnje i vanjske politike.”

Pedagogija mora postati sastavni dio definicije politike i političkih praksi. Kritičko razumijevanje politike razbit će uvriježene mentalne obrasce koji daju legitimitet ratu i nasilju i pokrenuti djelovanje ka promjeni i društvu u kojem rat više neće biti trajno stanje niti osnovno načelo organizacije svakodnevice. “Višak straha, nesigurnosti i oslabljenog društvenog angažmana” koji proizvodi “neoliberalni društveni poredak” dovest će do stvaranja autoritarne države zamaskirane u potrošačko društvo i kulturu slavnih ukoliko javnost, radi budućih generacija ako već ne radi sebe, ne prepozna i ne uništi mehanizam nasilja i štovanje smrti zamijeni štovanjem života. Pojedinci i organizacije trebaju se trgnuti, obrazovati i povezati kako bi kolektivnom akcijom obnovili demokratske vrijednosti i institucije koje će im to omogućiti.

Prosvjedi diljem Amerike i svijeta, čiji su nositelji uglavnom mladi ljudi, dokazuju da reforma ne može biti kratkoročni projekt, već dugotrajan i razrađen proces koji će bez podrške najširih političkih i društvenih pokreta ostati tek vanjska forma. Potrebno je osmisliti novi govor za izražavanje i pronaći nova mjesta za provođenje novih oblika djelovanja kroz koje će se, riječima Girouxa i Michelle Brown, “rekonfigurirati novi kolektivni subjekt, modaliteti društvenosti i ‘alternativne konceptualizacije sebstva i odnosa prema drugima’”. SAD mora iskorijeniti nasilje i suzbiti virus rata želi li zadržati svoje pravo da se i dalje naziva demokratskom državom; pokreti mladih zasad su najbolja šansa da se to i ostvari.

Henry A. Giroux
 
 
(nacional.hr/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=8969"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]