Ne postoji povezanost između sigurnosti i nadzora, jer je trenutno London među najnesigurnijim gradovima u Europi

Nova studija internetske stranice Comparitech otkrila je da je London 6. po redu grad koji se nadgleda na svijetu, a prvih pet gradova se nalaze u komunističkoj Kini.

Studija je pregledala 120 gradova širom svijeta i otkrila da se praktički prvih deset gradova sa najvećim brojem nadzornih kamera na 1.000 stanovnika nalazi u Kini.

Središnji kineski grad Chongqing pri vrhu je popisa sa 168 javnih kamera na 1000 stanovnika.

Studija je utvrdila da će u Kini do 2022. godine biti jedna nadzorna kamera na svake dvije osobe.

Još četiri kineska grada, uključujući Šangaj, čine prvih pet gradova u svijetu sa najvećim brojem nadzornih kamera … a onda dolazi London sa 68,4 kamere na 1000 stanovnika.

Američki grad Atlanta se nalazi pod brojem 10., odmah iza Pekinga sa skoro tri puta manje kamera od ovog kineskog grada.

Razmatrajući kineski masovni nadzor, studija primjećuje:

“Kina je također žarko usvojila nadzor za prepoznavanjemlica. Često se koristi za ograničavanje slobode kretanja pojedinaca u kombinaciji sa sustavom socijalnih kredita u državi. Na primjer, ako je nečiji socijalni kredit prenizak, na primjer, može mu se zabraniti uporaba određenih vrsta javnog prijevoza. Kamere opremljene tehnologijom za prepoznavanja lica postavljaju se na transportnim čvorištima kako bi se primenjivala ova pravila.”

To se u Londonu nikad ne bi moglo dogoditi, zar ne? Pogrešno.

Između 2016. i 2018. londonska policija Metropolitan nesporno je koristila kamere za prepoznavanje lica oko stanice Kings Cross, a ukinuli su to tek kada je pravosuđe izdalo zabranu.

Još nije poznato kako su korištene slike s kamera.

Znači, s tom količinom kamera u Londonu on mora biti jedno od najsigurnijih mjesta na planeti, zar ne?

LOL. Ne.

Portal Comparitech je rekao da nisu pronašli vezu između niže stope kriminala ili pojačanog osjećaja sigurnosti i nadzora u ispitivanim gradovima.

To će objasniti sve te napade nožem u Londonu. Prošla godina bila je za London najkrvavija godina u zadnjem desetljeću – kad je broj ubojstava dosegao 132 – a nasilje nastavlja preuzimati glavni grad Velike Britanije, a 2019. godina će sigurno oboriti taj rekord.

No, londonski gradonačelnik Sadiq Khan kaže da je grad ‘otvoren’.

Otvoren za snimanje nasilja sa razinom nadzora kao kod komunističke Kine. Baš predivno.

Novi-Svjetski-Poredak.com

U prvom važnom priopćenju o politici, novoizabrani predsjednik Kazahstana Kassym-Jomart Tokayev izjavio je kako će otpisati​loše kredite koje ima čak šestina stanovništva zemlje

Kao dio programa oprost duga nastoji okončati skupe sanacije privatnih banaka.

66-godišnjak je izabran za predsjednika 9. lipnja nakon što je dugogodišnji vođa Nursultan Nazarbajev odstupio s dužnosti šefa države u ožujku.

Srednjeazijska zemlja bori se s desetogodišnjom krizom koja je prisilila vladu da upumpa najmanje 18 milijardi dolara u banke dok se bankarski sektor urušavao pod teretom loših dugova.

Kazahstanska središnja banka provodi pregled kvalitete aktive, što je dovelo do nagađanja da bi mogao biti u tijeku novi krug spašavanja.

“Moj stav je da ne bi trebalo biti više spašavanja banaka od strane vlade” za zajmodavce, rekao je Tokayev u intervjuu za Bloomberg.

“Moja procjena ovog pitanja kao predsjednika je da se vlada više ne bi trebala uključivati​u spašavanje zajmova što se tiče privatnih banaka.”

Istaknuo je da, iako bi inicijativa za ublažavanje duga mogla pomoći zajmodavcima, ukupni trošak vjerojatno će biti “nešto manje od milijardu dolara”.

Prema kazahstanskom predsjedniku, više od tri milijuna ljudi u zemlji od 18 milijuna dobit će pomoć da se riješe dugova.

“Namijenjen je ljudima koji se nalaze u vrlo teškim životnim okolnostima” – rekao je Tokayev.

Predsjednička administracija procjenjuje da oko 500.000 ljudi nije u stanju upravljati svojim dugom. U 86 posto slučajeva krediti su manji od 1 milijun tenga (2.650 dolara), dok je prosječni dug oko 300.000 (788 dolara).

Govoreći o prošlim spašavanjima, Tokayev je odbacio bilo kakve političke veze, rekavši: “lekciju smo naučili”

“Uzet ćemo lekcije iz prošlosti, od onoga što se dogodilo u bankarskom sustavu, i mislim da ćete za nekoliko godina imati potpuno novu situaciju pitanja” – dodao je.

Novi-Svjetski-Poredak.com

Znatna većina građana SAD-a protivi se ideji preventivnih napada na Iran i masovno ne odobrava Trumpovu politiku prema Islamskoj Republici, pokazalo je novo istraživanje dok napetosti u Zaljevu nastavljaju rasti

Oko 60 posto Amerikanaca vjeruje da SAD kao prvo ne bi smjele napadati iranske oružane snage, dok je 12 posto podržalo provedbu preventivnog napada, navodi se u anketi Reutersa i agencije Ipsos.

Opet s druge strane 53 posto odraslih Amerikanaca misli na Iran kao na “ozbiljnu” ili “neposrednu” prijetnju.

Ta brojka, koju su previdjeli mnogi mainstream mediji, bila je gotovo jednaka broju američkih odraslih građana (51 posto) koji su vjerovali da će njihova zemlja u narednih nekoliko godina krenuti u rat protiv Irana.

Živci u nemirnoj regiji Perzijskog zaljeva su sve više na rubu od prošlog tjedna nakon što je Donald Trump poslao velike prijetnje Iranu putem Twittera, rekavši da ako dođe do sukoba sa SAD-om, to bi značilo „službeni završetak Irana.”

Tijekom dvije godine svog mandata, on je također napustio Nuklearni sporazum iz 2015. godine koji je postignut teškom mukom i ponovno nametnuo opsežne sankcije iranskoj ekonomiji.

Opet gledajući sa druge strane, skoro polovica (49 posto) Amerikanaca je nezadovoljna Trumpovim odnosom prema Iranu.

Napetosti između SAD-a i Irana potaknute su nizom američkih vojnih operacija ovog mjeseca. Pentagon je već poslao napadačku skupinu nosača zrakoplova, eskadrilu bombardera B-52 i bateriju raketa Patriot na Bliski istok, što je izazvalo strah od sukoba.

Iran je bio skeptičan glede spremnosti SAD-a da se uključi u sveobuhvatni vojni sukob, rekavši da u Washingtonu nedostaje i politička volja i vojna sredstva.

U međuvremenu, Teheran je izjavio da, iako ne želi rat, ostaje spreman za svaku mogućnost.

Novi-Svjetski-Poredak.com

Vijest o jednoj od najbizarnijih odluka američke vlade u dosta jakoj konkurenciji, počela se širiti preko food blogova

Izgubili ste putovnicu u Austriji? Treba li vam pomoć? Ako ste građanin SAD-a, postoji novi način rješavanja uobičajenih problema putovanja.

Razlog je to što je riječ o partnerstvu američkog State Departmenta i restorana McDonalds.

“Američki državljani koji putuju u Austriju i nalaze se u nevolji i bez načina da kontaktiraju američko veleposlanstvo mogu od srijede, 15. svibnja 2019. godine, ući u bilo koji McDonalds u Austriji, i osoblje će im pomoći u uspostavljanju kontakta sa SAD-om. Veleposlanstvo za konzularne usluge” – stoji u priopćenju na Facebook stranici američke ambasade na kojoj se najavljuje ovaj potez.

“Ovo partnerstvo je samo jedan dodatni način za Amerikance da se povežu s veleposlanstvom kada su u hitnoj situaciji.”

Prema novim propisima američke diplomatske mreže, svih dvjestotinjak McDonaldsovih lokala u Austriji postaju svojevrsni ekspres konzulati za američke državljane.

Amerikanci koji se u Austriji nađu u bilo kakvoj nevolji, izgube putovnicu ili trebaju konzularne usluge, mogu ušetati u prvi McDonalds i zatražiti od osoblja da ih spoji s američkom ambasadom.

I naručiti nešto za pojesti, naravno.

Partnerstvo McDonalds i američke ambasade u Beču objavljeno je 10. svibnja, s dosta oprečnim reakcijama, od memeova na temu McPassporti i McVisa do ozbiljnih pitanja, recimo kako je moguće da SAD jedan tako osjetljiv javni servis outsourca privatnoj korporaciji, i zašto to čini baš u Austriji.

Time je citirao dužnosnika State Departmenta koji tvrdi da diplomacija povremeno surađuje s privatnim sektorom i nevladinim organizacijama i da je cilj suradnje s McDonaldsom u Austriji olakšati život američkim državljanima kojima se u toj zemlji dogodi neka nezgoda.

(dnevno.hr)

Spiralni dug američke vlade očito je mnogo veći od službene cifre od 22 bilijuna dolara

Zaduženost američkog financijskog sustava sada je dostigla 72 bilijnuna dolara, prema brojkama koje je prikupio američki FED.

Puno veća procjena duga uključuje zaduživanje poduzeća, potrošačke kredite te dugove koje imaju savezne država i lokalne samouprave.

Tijekom proteklih 40 godina, američko ministarstvo financija ubrzano je zaduživalo državni dug koji je porastao s manje od 5 bilijuna dolara tijekom predsjedništva Ronalda Reagana, na 29 bilijuna dolara kada je George W. Bush preuzeo dužnost.

Brojka se gotovo udvostručila prije posljednje financijske krize, dosegnuvši 54 bilijuna dolara. Od tada se državni dug najvećeg svjetskog gospodarstva povećao za još 18 bilijuna dolara.

Sadašnja populacija u SAD-u iznosi 328.675.066 prema World Population Review.

Jednostavni izračuni pokazuju da prosječni Amerikanac duguje oko 220.000 dolara, dok se dug četveročlane obitelji kreće oko 880.000 dolara.

Prošlog mjeseca, SAD je službeno dosegao gornju granicu duga čije je ograničenja isteklo 1. ožujka ove godine.

Ministarstvo financija sada će morati poduzeti izvanredne korake kako bi spriječilo zemlju da prekorači sljedeću granicu duga do kraja rujna ili početkom listopada.

Novi-Svjetski-Poredak.com

Prema statistikama koje je objavio Savezni ured kriminalističke policije, Nijemci imaju znatno veću vjerojatnost da postanu žrtve zločina koje su počinili migranti nego obrnuto

Izvješće iz 2018. godine pod nazivom „Zločin u kontekstu imigracije“ analiziralo je statističke podatke o ubojstvima, napadima, pljačkama i kaznenim djelima protiv seksualnog samoodređenja i osobne slobode, piše Sputniknews.

Istraživanje je nastalo kako bi se utvrdilo koliko je u zločinima sudjelovalo „tražitelje azila i izbjeglica“, kao i ljudi koji čekaju deportaciju ili već imaju dozvolu boravka.

Ubijeno je 230 Nijemaca, što je dvostruko više nego u 2017. godini.

Broj Nijemaca koje su seksualno zlostavljali tražitelji azila i izbjeglice također je porastao na 3.260.

Ukupno gledajući, gotovo polovica žrtava teških zločina počinjenih od strane stranih počinitelja (46.336 od 101.956) bili su Nijemci. To je 19 posto više nego u 2017. godini.

Podaci koji se odnose na zločine protiv tražitelja azila ili izbjeglica koje su navodno napali osumnjičenici iz Njemačke pokazali su da je žrtava bilo 8.455 (24 posto više nego u 2017.).

Primjerice, 2018. godine samo je 18 posto imigranata bilo ozlijeđeno ili ubijeno od strane osumnjičenika iz Njemačke. To znači da osobe koje traže azil uglavnom napadaju osobe slične imigrantske pozadine.

Osobito su izbjeglička politika i pristup „otvorenih granica“ izazvali kritike protiv vlade Angele Merkel.

Europske zemlje doživljavaju ozbiljnu migracijsku krizu od 2015. godine zbog priljeva tisuća migranata i izbjeglica koji bježe s Bliskog istoka i sjeverne Afrike.

Njemačka je prihvatila stotine tisuća migranata. Međutim, tijekom godina broj pridošlica je opao. Prema navodima policije, u Njemačkoj je u prosincu 2018. bilo 300.000 tražitelja azila i 697.000 izbjeglica.

Novi-Svjetski-Poredak.com

Novi Zeland je država sa samo 5 milijuna ljudi, a procjenjuje se da je u zemlji 1,5 milijuna komada oružja

Izmjene zakona o ograničavanju građanima pristup vatrenom oružju bit će glavna tema kabineta novozelandske premijerke Jacinde Ardern, koji će se u ponedjeljak sastati prvi put nakon masakra u Christchurchu, u kojemu je australski ekstremist Brenton Tarrant u petak u dvije džamije ubio 50 muslimanskih vjernika, a još 50 ranio.

Nakon napada Ardern je obećala promijeniti zakone o oružju, kako bi se hitno ograničio pristup vatrenom oružju, a posebno poluautomatskom oružju, kao što je puška AR-15, koju je koristio ubojica.

Ono što se javnost s pravom sada pita jest zašto i kako je moguće da se na Novom Zelandu može kupiti vojno poluautomatsko oružje – izjavila je Ardern.

Novi Zeland je država sa samo 5 milijuna ljudi, a procjenjuje se da je u zemlji 1,5 milijuna komada oružja.

Prema podacima koje su objavili mediji, u 2017. godini pozitivno je riješeno više od 99 posto zahtijeva za izdavanje dozvola za posjedovanje vatrenog oružja.

Naime, od 43.509 zahtjeva za izdavanje dozvole, samo je 188 zahtjeva odbijeno, pokazali su podaci.

Mediji izvješćuju i da su nakon najava o pooštrenju građani požurili kupiti oružje prije nego što nastupi bilo kakva zabrana.

Nacistička kontrola oružja kod civilnog stanovništva je počela neposredno prije 2. Svjetskog rata, što je pomoglo Trećem Reichu da provede nacizam i holokaust.

Takvu sličnu politiku provedebe kontrole oružja kod građana koriste američki političari. Pitanja o njezinoj valjanosti, te o motivima njenog nastanka, postavili su znanstvenici. Zagovornici u Sjedinjenim Državama koristili su ga kao dio argumenta “sigurnosti protiv tiranije”, dok su ga protivnici nazivali oblikom Reductio ad Hitlerum.

Njemačka Weimarska Republika imala je stroge zakone o kontroli oružja. Kada je Treći Reich došao na vlast, neki su se aspekti regulacije oružja proveli, kao što je dopuštanje posjedovanja vatrenog oružja za članove nacističke stranke i vojske.

Zakoni su se pooštrili na druge načine. Nacistički zakoni sustavno su razoružali “nepouzdane” osobe, posebno Židove, ali su popustili ograničenja za takozvane “obične” njemačke državljane. (Wikipedia)

U današnje vrijeme, kontrola oružja kod građana može samo povećati stopu kriminala, što govore brojna istraživanja na ovu temu.

(jutarnji.hr)

Od početka veljače na Haitiju, u jednoj od najsiromašnijih zemalja svijeta, traju antivladini prosvjedi i traži se ostavka predsjednika Jovenela Moisea koji baš ovih dana obilježava dvogodišnjicu dolaska na vlast

Doduše, upravo kada su vlasti slavodobitno objavile kako se prosvjedi u glavnom gradu Port-au-Princeu razvodnjavaju (na početku je bilo nekoliko tisuća nezadovoljnika, da bi taj broj sada pao na nekoliko stotina, ali vrlo upornih i radikalnih prosvjednika) došlo je do neočekivanog obrata, iako su nakon nekoliko dana otvorene države institucije, dućani i škole.

Naime, prosvjednici su izašli s parolama “Nećemo Amerikance, hoćemo Putina”, spalili su američku zastavu, predsjednika Jovenela Moïsea nazvali “washingtonskom marionetom” te uputili poruku Rusiji, Kini i Venezueli da im pomognu i angažiraju se oko rješenja haićanske krize.

Taj poziv u Moskvi je primljen s ponosom, kao dokaz još jedne pobjede nad SAD-om, premda još nema nikakvih službenih reakcija iz Kremlja o tome hoće li se i na koji način Moskva angažirati u još jednoj državi u američkom dvorištu.

Naime, Haiti, nekadašnja francuska kolonija na Karibima, nalazi se u teškoj ekonomskoj situaciji, vladaju nestašice hrane, cijene rastu, a to je i zemlja s jednom od najvećih stopa uličnog nasilja i kriminala na svijetu te je pri vrhu i po stopi korupcije.

(jutarnji.hr)

Bogatstvo koje je zaradilo 2200 milijardera povećalo se za 900 milijardi dolara u prošloj godini, i to brzinom od 2,5 milijardi dnevno

Izvješće kojeg je, već tradicionalno, predstavio Oxfam uoči Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu, pokazuje kako 26 najbogatijih ljudi na svijetu (milijardera) posjeduje toliko bogatstva koliko i 3,6 milijardi ljudi koji čine najsiromašniji dio svjetske populacije.

Prošla je godina, kako naglašavaju iz Oxfama, bila godina u kojoj su bogati postali još bogatiji, a siromašni još siromašniji.

Jaz između ta dva svijeta sve je veći, a iz Oxfama naglašavaju kako bi povećanje poreza bogatima za jedan posto moglo prikupiti više od 418 milijardi dolara što je dovoljno za obrazovanje svakog djeteta koje nije u školi i osiguranja zdravstvene zašite koja bi mogla spriječiti smrt tri milijuna ljudi, piše The Guardian.

Bogatstvo koje je zaradilo 2200 milijardera povećalo se za 900 milijardi dolara u prošloj godini, i to brzinom od 2,5 milijardi dnevno.

Uz povećanje njihova bogatstva za 12 posto, došlo je i do povećanja siromaštva za oko 11 posto.

Kako zaključuje izvješće rezultat tog bogaćenja je i činjenica kako je broj milijardera koji imaju u vlasništvu bogatstvo kao i polovica svjetske populacije, pao sa 43 u 2017. godini na 26 u prošloj godini. 2016. godine taj broj iznosio je 61.

Izvješće je pokazalo kako se od početka financijske krize, zbog koje su ljudi diljem svijeta ostajali bez posla, stanova i kuća, broj milijardera gotovo dvostruko povećao. Posljednje dvije godine novi milijarder nastane svaki drugi dan.

Najbogatiji čovjek na svijetu Jeff Bezos, vlasnik Amazona, svoje je bogatstvo povećao za 112 milijarde. Samo jedan posto njegova bogatstva jednak je cijelom budžetu Etiopije, zemlje u kojoj živi 105 milijuna ljudi.

“Masovni pad broja ljudi koji žive u ekstremnom siromaštvu je jedno od najvećih postignuća no buduće procese ugrožava porast nejednakosti. Naše ekonomije organizirane su tako da je bogatstvo neravnomjerno koncentrirano među nekolicinom privilegiranih dok milijuni drugih ljudi jedva funkcioniraju.

Djeca umiru od manjka kvalitetne zdravstvene skrbi a zbog nedostatka edukacije i dalje ostaju u siromaštvu. Nitko ne bi trebao biti osuđen na rani grob samo zato što je rođen siromašan.

To ne bi trebalo biti tako, jer na svijetu ima dovoljno bogatstva koje bi moglo svima omogućiti dobru šansu za život”, naglašava Matthew Spencer iz Oxfama. Smatraju kako mnoge vlade povećavaju tu nejednakost zbog manjka ulaganja u javne usluge.

Oko 10.000 ljudi dnevno umire zbog manjka zdravstvene skrbi, a 262 milijuna djece nije u školi, i to najčešće zato što im njihovi roditelji nisu mogli priuštiti uniforme, knjige i ostale potrepštine.

Države bi trebale učinit puno više, a francuski ekonomist Thomas Piketty smatra kako bi se trebao uvesti globalni porez na bogatstvo.

Oxfam poručuje kako razvijene zemlje ne uspijevaju ispuniti svoje humanitarne obaveze u drugim zemljama i pa bi se tako mogle povećati milijarde koje nedostaju najsiromašnijim zemljama.

Ubrzani rast Kine tijekom protekla četiri desetljeća odgovoran je za smanjivanje ekstremnog siromaštva a iz Oxfama kažu kako podaci Svjetske banke pokazuju kako se stopa smanjivanja siromaštva prepolovila od 2013. godine.

A u subsaharskoj Africi ekstremno siromaštvo se povećava. Do svojih podataka došli su kombinirajući Forbesovu listu milijardera te podatke o globalnoj raspodjeli bogatstva po podacima Credit Suisse.

(express.hr)

Zapitajte se što ja mogu napraviti da učinim Hrvatsku boljim mjestom za život? Jer jednog dana, ako se ovi scenariji stvarno obistine, a vi ništa ne poduzmete da to spriječite – kako ćete moći pogledati svojoj djeci u oči

Dr Dejan Kovač doktorirao je na prestižnom američkom institutu CERGE i postdoktorand je na Sveučilištu Princeton. Član je American Economic Associationa i Royal Economic Society – Velika Britanija.

Radi na velikom broju međunarodnih projekata, a posebno je usmjeren na analize mikro i makro ekonomskih politika u tranzicijskim zemljama i postkonfliktnim područjima. Povremeno piše kolumne s ekonomskom tematikom za portal Index.

U novom tekstu što ga je pripremio za Index, Kovač je predvidio kako bi Hrvatska mogla izgledati već 2025. ako hitno ne provede vrlo ozbiljne reforme. Naravno, popisao je ključne reforme koje Hrvatska treba provesti ako ne želi doživjeti potpunu propast.

Crna SF priča dr. Kovača! Pripremite se…

U jednom alternativnom svemiru u ne tako dalekoj budućnosti.

Moje ime je Hrvoje Hrvatina i ovo je moja priča.

Veliki sam Hrvat i stvarno sam vjerovao u projekt Hrvatske ’91., kao i svi mi. A što je moglo krenuti po krivu? Dobili smo prekrasnu zemlju, s prekrasnim morem i prirodnim bogatstvima na kojima bi nam svaka zemlja pozavidjela. Trebalo je samo znati “živjeti”.

Prošlo je nekoliko desetljeća od naše neovisnosti i suverenosti, a Hrvatske više nema. Geografski smo još tu, ali od bankrota stvari nisu iste. Sve se doslovno promijenilo preko noći. Uslijedila je globalna recesija. Jednog dana, zbog sustavnog provođenja loših politika, našli smo se u nemilosti naših kreditora koji su odlučili staviti ključ u bravu. Sve je otišlo na bubanj da se vrate krediti.

Agrokor je bio samo prva u nizu palih velikih firmi prije bankrota, svi veliki su uslijedili ubrzo. Naše firme, koje stranci nisu preprodali, zatvorili su i prebacili proizvodnje u zemlje gdje im je trošak rada niži. U procesu “restrukturiranja” uslijedili su masovni otkazi. Politički podobnici koji su mislili da će biti mirni do mirovine ako potpišu za HDZ ili SDP i dobiju posao u državnom sektoru, gadno su se prevarili. Strani konzultanti koje su zaposlili naši kreditori prodali su većinu javnih firmi i podijelili otkaze čak i najvećim političkim uhljebima. Tko bi rekao da će mi smeće na zagrebačkom Trnju odvoziti firma iz Londona?

Nakon otkaza uslijedili su masovni protesti, ali, jasno, bez učinka jer posla jednostavno nema. Oni koji se nisu odselili do tada, odselili su se u novom valu put Irske i Njemačke.

Hrvatska broji manje od 3 milijuna stanovnika.

Kako smo se uopće doveli u ovu situaciju?

Djece u školama više nema, opet smo za ovu akademsku godinu otpustili 1000 profesora i učitelja, 3. godinu zaredom. Hrvatska U-14 nogometna reprezentacija nije imala dovoljno igrača za sudjelovanje na svjetskom prvenstvu, ali zato mlade reprezentacije Irske nastupaju s Ivanom, Bornom, Antom i Lukom.

U firmama se govore samo strani jezici. Velike strane firme koje su sad vlasnici naših nekad velebnih firmi, uvoze jeftinije radnike iz inozemstva.

Sin mi dolazi iz škole i veli da je od iduće godine hrvatski jezik izborni. Ravnateljica je rekla da se prilagođavaju tržištu rada i da je hrvatski jezik jednostavno nepotreban.

Nakon bankrota, mirovine su pale na 50% prijašnjih mirovina. Bilo bi to još i dobro da se uvođenjem eura cijene nisu prilagodile i povećale na razinu EU prosjeka. Narod jedva preživljava.

Gledam TV, još jedna hrvatska obitelj izbačena je iz stana na ulicu zbog duga od 300 kn, dok su tajkuni iz 90-ih ugledni članovi našeg društva u novom poretku. Držali su ljestve da se ova situacija dogodi, a možda smo i mi sami to činili nedjelovanjem, načinom života u kojem se nikad nismo pobunili protiv nepravde, gledajući kako se loše stvari događaju drugima, a sebe uvjeravajući: “Ovo se meni neće nikad dogoditi.”

Uskoro će 100 godina od Drugog svjetskog rata, a na TV-u su i dalje svađe čiji je djed bio ustaša, a čiji partizan. Nitko se situacija iz 90-ih još nije ni dotaknuo, a kamoli da prijeđemo u 2000-e.

Djeca mi gladuju, nemam im što dati za jesti. Svakakve misli mi padaju na pamet, većinom žal za propuštenim vremenom. Možda sam se trebao i ja učlaniti u neku partiju 90-ih dok je bila privatizacija. Barem bih sada imao novca i kao većina bio na Bahamima ili Havajima i smijao se situaciji u Hrvatskoj.

Ali ne, ja sam veliki moralist i dok su drugi krali, ja sam stajao po strani. Da sam barem bio hrabar i rekao veliko NE toj krađi. Ali ne, ja sam samo stajao po strani. Da sam barem digao glas protiv nepravde. Ali ne, ja sam samo stajao po strani.

Na TV-u ponovno dokumentarac o Domovinskom ratu. Dok su jedni pogibali, drugi su se bogatili.

“Tata, a gdje si ti bio ’91. kad se sve ovo događalo?” pita me sin.

Neki ljudi već žive u ovoj SF priči

U ovoj SF priči, nažalost neki ljudi se već parcijalno nalaze, a svi Hrvati su u opasnosti da dođu u sličnu ako se ne dogode promptne strukturne reforme.

Scenarij koji je vrlo vjerojatan jer su za većinu spomenutih stvari kaskadni procesi već započeli i pitanje je dana kada će se sustav urušiti. Jedino što nam je potrebno je jedna mala globalna recesija i u Hrvatskoj vrlo lako možemo vidjeti scenarij Grčke.

Model za predviđanje kriza

U nedavno objavljenom znanstvenom članku zajedno s kolegama Stjepanom Begušićem, Zvonimirom Kostanjčar, Borisom Podobnikom i Eugene Stanley pod nazivom “Information Feedback in Temporal Networks as a Predictor of Market Crashes” razvili smo metodologiju predviđanja slomova financijskih tržišta putem sistemskog rizika u mrežama povezanih dionica.

Tim američkih i hrvatskih znanstvenika je u predviđanjima slomova financijskih tržišta koristio pojam entropije, koji je korišten u termodinamici i statističkoj mehanici, a mjeri stupanj neuređenosti ili kaosa određenog sustava. Financijska tržišta su ništa drugo nego sustav sastavljen od različitih financijskih instrumenata, gdje je stupanj povezanosti/korelacije između pojedinih dionica veći ili manji.

Sam tip industrije u kojem se poduzeće nalazi diktira stupanj korelacije s ostalim dionicama. Naravno, kada se događaju određeni šokovi u realnoj ekonomiji, oni se odražavaju i na financijski sektor, npr. porast cijena metala utječe na industriju brodogradnje, ali ne utječe na industriju plastičnih igračaka i obratno. Takve “vezane” dionice imaju određenu dinamiku sinkroniciteta koju smo mi pokušali procijeniti na podacima prikupljenima na američkim tržištima dionica od 1980. do 2016.

Kao što je vidljivo iz grafova, naša metodologija procijenila je velikom preciznošću sve velike svjetske krize od dot com iz 2001. do kraha iz 2008.

U ovom znanstvenom radu, zbog nedostatka kvalitetnijih podataka za procjenu, nismo pokušavali procijeniti vrijeme pada burze, već smo nastojali napraviti metodologiju koja je primjenjiva na svim burzama svijeta. U budućnosti kada takvi podaci budu dostupni, i to će se moći.

Krize su neizbježne

Generalno, padovi burze, a i recesije, “normalan” su dio jednog makroekonomskog ciklusa. Svaki makroekonomski ciklus može trajati od 4 do 10 i više godina, a sastoji se od faze ekspanzije i faze recesije. S obzirom na to da je kriza 2008. krenula upravo iz SAD-a, tj. da nama u Hrvatskoj krizu mogu “nametnuti” veliki svjetski igrači, moramo osluškivati situaciju kod njih kako bismo se mogli ispravno pozicionirati.

SAD bilježi najniže stope nezaposlenosti u zadnjih 50-ak godina i samo je pitanje vremena kada će prijeći iz faze ekspanzije u fazu recesije jer ekonomski rast već usporava. Hoće li se to dogoditi sutra ili za dvije godine, ne znamo, ali znamo da će se pad ekonomske aktivnosti sigurno dogoditi.

Već se događaju određene korekcije tržišta i povećava se volatilnost tako da su to obično prvi indikatori. Ono što nas treba plašiti je to da Hrvatska možda neće preživjeti sljedeću globalnu recesiju.

Od krize 2008. do danas sve zemlje provodile su ogromne reforme kako bi restrukturirale ekonomije i vratile se na stope ekonomskog rasta i razvoja prije krize. Sve osim Hrvatske, naravno. Mi smo se povodili za populističkim politikama HDZ-ovih i SDP-ovih vlada kojima je cilj bio zamaskirati problem, a ne provoditi stvarne reforme koje bi te probleme otklonile.

Najviše što su obje vlade radile jest igranje poreznim politikama koje ne stvaraju nikakvu vrijednost. Štoviše, gomilali su svoje podobnike u državni aparat i nametali još veće poreze poduzetnicima. Stvarne rezove nitko nije htio provoditi jer bi to značilo i gubitak političkih glasova.

Trenutno se nalazimo na točki bez povratka, ili ćemo ODMAH napraviti potrebne rezove, a ne samo palijativne mjere kao dosad, ili nas čeka scenarij s početka priče. Jednom kad se ovaj scenarij dogodi, bit će kasno. Hrvatska neće nestati u doslovnom smislu, ali će izgubiti ekonomski suverenitet. Ono što hrvatski homo politicus ne razumije jest da je ekonomski suverenitet zapravo nacionalni suverenitet.

Ključne, a neophodne reforme

Hrvatskoj su potrebne sljedeće ekonomske politike i reforme:

(nemojmo ulaziti u zamku riječi reforme jer se zadnjih 20 godina provode nekakve “reforme”, samo nikako da vidimo rezultate)

1. Reforma pravosuđa – povećati transparentnost postupaka, smanjiti utjecaj politike na izbore na “neovisne” pravosudne pozicije, ubrzati rješavanje postupaka.

2. Smanjenje broja zaposlenih u državnim aparatima – kako je koja garnitura SDP-a ili HDZ-a dolazila na vlast, tako bi zapošljavala svoje članove u državni sektor na teret svih nas – od “Agencija za gledanje u prazno” do “Ministarstva za nadzor ministarstava”.

3. Provesti klirinške procese vezane za privatizaciju – i druge zemlje istočnog bloka su prošle vaučerske privatizacije, ali na puno transparentniji način – postoje brojne znanstvene studije o postupku i implikacijama. Skoro četvrt stoljeća nakon privatizacije, ne postoji nijedna relevantna studija, osim onih u kojima politički plaćenici brane proces kao fenomenalan uspjeh.

4. Smanjenje poreznih nameta – kad vam raste broj politički vezanih osoba u državnom sektoru, negdje se proračunski deficit mora pokriti. Zadnjih 25 godina vlade su to odrađivale tako da su povećavale poreznu bazu uvođenjem novih poreza ili podizanjem stopa postojećih poreza. Na kraju dana došli smo do hrpe smiješnih opravdanja da nas se lupi dodatno po džepu kako bi velik dio državnog sektora dobio nezaslužene plaće. Tako smo došli do različitih analiza naših “uglednih ekonomista” koji pravdaju takve porezne stope i uspoređuju nas sa Švedskom i njihovim stopama… No comment.

5. Kompleksnost prilaza rješavanju demografske politike – dosadašnje mjere su mazanje očiju, što se može vidjeti po migracijama i prirodnom prirastu. Za povećanje nataliteta nije dovoljno samo davanje jednokratnih naknada. Osobe žele dugoročnu stabilnost i plaće koje će im omogućiti dostojanstven život.

6. Promjena izbornog sustava – članak 39 Zakona o izborima zastupnika u Hrvatski sabor – “…broj birača u izbornim jedinicama ne smije se razlikovati više od + – 5%”. Ovdje postoji nekoliko tragikomedija. Prvo – Zakon o izbornim jedinicama napravljen je 1999. i sam dizajn upućuje na gerrymandering, tj. dizajnom izbornih jedinica se pogoduje isključivo velikim strankama. Drugo – migracije su uvelike poremetile broj birača te njihov tretman kao lokalnih birača, odnosno birača u dijaspori.

7. Reforma obrazovnog sustava – velika fama digla se oko kurikularne reforme, ali osnovno i srednje školstvo nije najveći problem u RH. Riba smrdi od glave. Iz iskustva studiranja i rada na najboljim svjetskim sveučilištima u zadnjih 10 godina svi pokazatelji pokazuju mi da najviše zaostajemo upravo u visokom školstvu. Nekonkurentnost i niska produktivnost hrvatskih firmi proizlazi iz neadekvatnog kadra stvorenog u visokom školstvu. Tu se događa specijalizacija koja osobu formira u specijalista radnika. To je činjenica koja bi posebno trebala dirati HUP, no vidimo da ih ne dira previše.

Sada ponovno pročitajte SF priču s početka. Počela je nova godina, rađenje novih ideja i novih ciljeva kroz koje želimo biti bolji u svakom pogledu: bolji roditelj, bolji supružnik, bolji djelatnik, bolji… Ako ne želite da gornja SF priča postane stvarnost, počnite djelovati, počnite se boriti sami za sebe.

Zapitajte se što ja mogu napraviti da učinim Hrvatsku boljim mjestom za život? Jer jednog dana, ako se ovi scenariji stvarno obistine, a vi ništa ne poduzmete da to spriječite – kako ćete moći pogledati svojoj djeci u oči kad vas budu pitali: “Tata i mama, a gdje si ti bio 2019. kada se sve ovo događalo?”

(index.hr)