Moja žena se vratila uzrujana s roditeljskog sastanka, ali ne iz razloga zbog kojega inače dolazi uzrujana s roditeljskih sastanaka. “Zašto je raspelo u predvorju javne škole?” upita ona ljutito. “A gdje bi inače raspelo visjelo”, odgovorim joj, “kad u Hrvatskoj nema katoličkih škola da ga stave na zid.”

Smiješno je zaista i pogledati kakva je to škrtost. U posljednja dva desetljeća u betonu se izlilo i mramorom popločalo milijune kvadrata crkava, samostana, pastoralnih centara, klerikata, ordinarijata i sjemeništa, a da se crkvena vlast nije sjetila napraviti nijednu školu, bolnicu, ubožnicu ili sirotište.

Ma, ni jedincati metar s metar bilo kakve ustanove koja bi bila realna društvena korist. Mantijaške cicije ne mare za to. Neumorno mekeću o ljubavi i nesebičnoj brizi za bližnjega, ali ne očekujte da će oni to primjerom pokazati. Njihov novac ne pitajte.

Slojevi boje na zidu

I onda, kako nemaju nešto svoje čime bi se dičili, moraju raspela stavljati u javne instutucije. Obilježe tako splitsku školu, kao da je nadbiskup Marin Barišić lično, iz svog džepa dao za cement i cigle, dolazio na gradilište i šalio se s tesarima gledajući kako mu investicija napreduje, premda je škola više od dva desetljeća na tome mjestu, samodoprinosom građana sagrađena još u bivšoj državi, po odluci Samoupravne interesne zajednice u prosvjeti i s blagoslovom partijskog komiteta.

Velik je bezobrazluk, pogledate li bolje, da se Crkva brči zgradom koju je komunistička vlast sazidala.

A ovu stvar možemo i šire, mimo Crkve, sagledati. Nepravedno bi zaista bilo za škrtost i socijalnu ravnodušnost optužiti samo popove. Gdje je i inače ono blagostanje i procvat, kamo se zametnula Švicarska koju je Hrvatima na početku devedesetih obećavao pokojni Šime Đodan? Evo, recimo, obrazovanje. Više od devedeset posto školskih zgrada u koje jutrima ulaze naša djeca još je iz socijalizma, kroz slojeve boje na zidu negdje će se još kod ulaza nazreti citat: “Narod koji ima ovakvu omladinu ne mora se bojati za svoju budućnost. Josip Broz Tito”

To vam je sva istina o zemlji znanja. Devet od deset škola napravili su nam komunisti, a oni su bili glupi.

Pođimo zatim na zdravstvo. Nalazite li i vi neobičnim da hrvatska država nije sagradila nijednu bolnicu? Nešto se, istina, širilo i dograđivalo, krojilo i prekrajalo, ali nigdje nismo imali da je čitav sustav, veliki klinički bolnički centar sa stotinama liječnika i sestara, moderni medicinski starship, narastao iz ničega, iz ledine, da su visoki dužnosnici došli u šikaru i pokazali, ondje će, gdje je sad ona topola, biti hitni kirurški i traumatologija, tamo u onoj skupini psihijatrija, interna i plućni odjel, a kod onih jasenova pod kojima trune nečija vešmašina ginekologija i rodilište. Jednom davno, u onome zločinačkom, nenarodnom režimu, takva su se čudesa stalno negdje otvarala. Čak i u provinciji.

Elektrifikacija u SFRJ

Mlada hrvatska država, ponavljamo svi razniježeno, kao da je država nekakvo dojenče koje sere u pelene. Naša nacionalna državna samostalnost sada, međutim, traje već dvadeset tri godine, došla je na polovicu životnog vijeka bivše Jugoslavije, a da nema možda ni desetinu postignuća svoje prethodnice. Možemo, ako hoćete, i o energetici. Od 1945. do 1990. u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj je na Dravi, Kupi, Cetini, Zrmanji i drugim vodotocima napravljeno gotovo dvadeset velikih hidroelektrana.

Znate li koliko ih je napravljeno otkako smo se trgnuli iz tisućljetnog sna?

Jedna.

Bilo je, naravno, teško u Jugoslaviji, policijska diktatura, Udba, Goli otok, jetrvo moja, da ti i ne pričam, ali u svemu tome užasu i bijedi i iscrpljujućem teroru gluposti pojavio bi se opet, tu i tamo, nekakav Većeslav Holjevac. Karlovački komunist, ustanik i prvoborac, ludo smion partizanski diverzant, ali osoba uistinu bez neke ozbiljnije naobrazbe. Inženjeri su ga možda ispotiho ismijavali, no on je zaista isušio malaričnu močvaru s druge strane Save i napravio čitav Novi Zagreb.

Desetke tisuća stanova u betonskim kubusima između širokih avenija sagradio je između 1952. i 1963. u jednoj zapuštenoj, seljačkoj zemlji koja je imala jedva nešto bolje od tačaka i lopata. U jedanaest godina gradonačelničkog mandata napravio je urbanistički podvig koji današnji političari, kraj svih tehnoloških čudesa, ne bi da ih cijelo stoljeće ostaviš na vlasti.

Mogao bih najbrojati još mnogo primjera, ali ne bih dulje dražio nacionalističke neurastenike koji će me nadahnuto nazvati komunističkim podoficirom. Ne zanima me besplodno ideološko palamuđenje o našima i njihovima jer imam pametnija posla.

Ja moram živjeti ovdje i uistinu me iskreno zabrinjava samo da mi na dijete ne padne plafon u školskoj zgradi otprije pola stoljeća. Zašto je ona država mogla brinuti o tome, a ova ne može? Zašto se ne grade bolnice i hidroelektrane? Ili, ako se štogod od javnog interesa i krene graditi, zašto je tako traljavo i sporo da predsjednici i premijeri svake četiri godine presijecaju vrpce na novih pet kilometara asfalta?

I zašto je, naposljetku, danas sve između četiri i četrdeset puta skuplje? Kako je Većeslav Holjevac prije šezdeset godina mogao biti pošten čovjek, i drug i gospodin, i komunist i Hrvat, a danas nema nikoga boljega od kokošara poput Božidara Kalmete i njegovih pomoćnika i savjetnika, koji su reketarili građevinare i po vikendicama, uz kotlovinu i graševinu, dijelili pljačkaški plijen?

Kako smo, u najkraćemu, postali takva bijedna, bezdušna i gramziva stoka? To nije nikakva teorija zavjere, to je planski provedena zavjera s ciljem nazadka građana i njihovih života, i to danas traje.
 
 
(Ante tomić, kolumnist/uredio: nsp)