Stigao je dokumentarac “Njemački život” sa svjedočanstvom žene koja je radila u samom središtu nacističke propagandne moći. Umrla je 27. siječnja, na Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta, mirno, u snu

Ja nisam osoba koja bi se opirala, ne bih se usudila pružati otpor. Ja sam jedna od kukavica. To je ono što neprekidno pokušavam objasniti ljudima današnjeg doba koji mi govore da sam trebala naći načina da se izuzmem. Ne, nisam mogla.

Tko god je to činio, riskirao je vlastiti život. Da su držali jezik za zubima, danas bi bili živi… Ovako zbori Brunhilde Pomsel, glavna junakinja dokumentarnog filma “Njemački život” (“A German Life”) koji donosi portret najbliže suradnice, tajnice i stenografkinje zloglasnog Josepha Goebbelsa, a svoje radno mjesto u samom središtu nacističke propagandnemašinerije opisala je kao “bilo koji drugi posao”.

Nagrada za najbržu tipkačicu

U filmu je dala svoj prvi i posljednji iscrpni intervju: sudbina je htjela da sa životne pozornice siđe prije desetak dana u 106. godini života, a kako su njezina osobna sjećanja neodvojiva od najstrašnijih poglavlja 20. stoljeća, utoliko ovo djelo postaje još vrednije svjedočanstvo posljednje živuće svjedokinje uspona i pada Trećeg Reicha.

Film će se naći će na programu ZagrebDoxa od 26. veljače do 5. ožujka u Kaptol Boutique Cinema, a djelo je četvorice autora: Christiana Kronesa, Olafa Müllera, Rolanda Schrotthofera i Floriana Weigensamera.

– Do Brunhilde Pomsel dospjeli smo slučajno, istražujući sasvim drugu materiju i odmah shvatili da imamo priliku koja se pruži jednom u životu: portretirati posljednjeg svjedoka vremena koji je bio aktivno involviran u središtu moćnog aparata njemačkih nacionalsocijalista. 

Vrlo smo brzo uvidjeli da Brunhilde ima potencijal da priču drži samostalno. U početku nas je brinuo aspekt njezinih godina, ali tijekom preliminarnih razgovora ispostavilo se da je vrlo bistra, k tome i dobra pripovjedačica. Ubrzo nas je impresionirala jer smo shvatili koliko detalja može prizvati u sjećanje – kazali su redatelji filma.

Rođena u siječnju 1911., koncem turbulentnih 20-ih godina prošlog stoljeća u Berlinu Brunhilde je otpočela karijeru radeći kao tajnica židovskog odvjetnika dr. Huga Goldberga koji je 1933. prisiljen na emigraciju. Potom je tipkala memoare desničarskog veterana Wulfa Bleya, člana Nacionalsocijalističke stranke koji joj je nakon dobro obavljenog posla pomogao pri zapošljavanju na berlinskoj radiopostaji. Kako bi dobila posao, dotad apolitična Brunhilde pristupila je nacistima.

“Zašto ne bih? Pa svi su to radili”, rekla je. U konačnici, prebačena je u ministarstvo propagande k Josephu Goebbelsu.

“Bila sam počašćena tim pozivom. Samo bi me zarazna bolest zadržala! Bila je to nagrada za najbržu tipkačicu na Radio Berlinu.” Goebbelsa opisuje prilično šarmantnim – opis je to dijametralno suprotstavljen njegovim strašnim zločinima i govorima.

Hitlera je, svjedoči, štovao poput kakvog mesije, a njegove eksplozije bijesa – kao rezultat frustrirajućeg narcizma – sijale su strah hodnicima ministarstva. “Bio je nevjerojatno tašt. Polagao je pažnju na svaki detalj svoje pojave, svakog je dana išao na manikuru”.

No ona je, tvrdi, bila samo tajnica koja je malo znala o brutalnim zločinima za vrijeme holokausta. “Ljudi koji danas kažu da bi učinili više za one siromašne, progonjene Židove … ja stvarno vjerujem da iskreno to misle. No oni to nisu učinili tada. Cijela zemlja bila je pod nekom kupolom. Mi sami živjeli smo u ogromnom koncentracijskom logoru.” Stoga nikada nije osjećala krivnju.

“Jedino ako završite tako da krivite cijelu njemačku populaciju”, kaže. U posljednjim danima Hitlerova režima Brunhilde se skrivala u podrumu ministarstva propagande gdje je svjedočila Goebbelsovim posljednjim satima, a sovjetske trupe ondje su je i zarobile. Nakon pet godina zatvora izišla je na slobodu, a uspjela je s godinama pronaći posao kao tajnica šefova Njemačkog radija. Živjela je mirno u pokrajini Bavarskoj sve do nedavne smrti 27. siječnja, u snu, baš na Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta.

– Brunhilde Pomsel nije podržavala naciste, o tome joj vjerujemo. Bila je apolitična, no i to je snažna optužba. U filmu ne propitujemo njezinu krivnju ili nevinost. Riječ je daleko više o generalnom problemu osobne odgovornosti ili morala. Brunhilde je iskrena, ne trudi se stvari učiniti boljima no što jesu niti iskazuje lažno kajanje, što je vrlo često slučaj sa svjedocima iz tog razdoblja.

Željeli smo ispričati priču o sljedbenicima i profiterima, licemjerima i onima koji su sklanjali pogled. Oni koji su obraćali pozornost samo na svoje vlastite sudbine bili su istinski nositelji ove okrutne diktature. Željeli smo ovim filmom pokazati da rat i tiranija ne dolaze niotkuda, da se društvena klima može promijeniti vrlo brzo, da zlo nije uvijek prepoznatljivo i da svoja moralna načela moramo preispitivati neprekidno – kazali su autori filma dodajući da njezina aktivnost, ali još više neaktivnost može biti ogledalo i upozorenje za naše sadašnje društvo, za sve nas.

– Jer na djelu je nevjerojatna analogija s današnjim događajima. Trenutačno smo na izlasku iz ekonomske krize i suočavamo se s golemim brojem izbjeglica što proizvodi tjeskobu na mnogo načina u zapadnom društvu. Odjednom desničarski sloganipostaju društveno prihvatljivi, s tom razlikom što sada nije riječ o jednoj državi, već o cijelom kontinentu koji naginje udesno. Čuju se apeli za jakim vođama.

Uistinu je zabrinjavajuće što smo, izgleda, tako malo naučili iz bliske prošlosti… Danas mnogi rezoniraju da je opasnost od velikog rata i fašizma nadiđena. Brunhilde Pomsel u filmu vrlo jasno tvrdi suprotno. “Njemački život” tjera gledatelje da se zapitaju što bi činili na njezinu mjestu, bi li zbog karijere i straha za goli život žrtvovali osobne moralne principe. Njezina iznimna biografija i putovanje u prošlost vode do uznemirujućeg pitanja: jesmo li načisto oko našeg morala i humanosti?
 

 
(vecernji.hr)

Iako kršćansko učenje smatra da iznosi istinu i jedinu istinu, ipak ne misli da se istina koju propovijeda smije nametati silom.

Sila se smije koristiti samo kao odgovor na učinjenu nepravdu i samo na jednak način. Stari zavjet to izražava stavom “oko za oko, zub za zub”, a Novi zavjet u ovozemaljskom životu ide do krajnjih granica i zahtjeva praštanje, premještajući uspostavljanje jednakosti, pa dakle i kažnjavanje u onostranost – poslije života i prepuštajući suđenje Bogu. Zadržava se zahtjev za pravdom, koja se uvijek temelji na jednakosti, ali se uspostavljanje pravde prepušta Bogu.

Jednakost iskazana moralnim načelom, koje zahtjeva da postupamo dobro, također je kroz povijest široko prihvaćena, glasi: “čini drugome ono što bi volio da on čini tebi, odnosno ne čini drugome ono što ne bi volio da on čini tebi”. Dakle jednakost se javlja i u ideji pravde – da bi omogućila razmjenu i raspodjelu (funkcioniranje društva) i u osnovnom moralnom načelu – da bi osigurala umjerenost u postupanju pojedinaca.

Važno je primijetiti da nigdje ne stoji “dva oka za moje oko”, zbog toga da bismo razumjeli da su “sto za jednoga” (pravilo koje je Hitler u Jugoslaviji primjenjivao), Vijetnam, Irak, Iran, Sirija. i slični primjeri – čist paganizam.

Dakle, oni koji se dnevno pozivaju na to da su najbolji kršćani tek su na razini poganstva, zato što oni nesrazmjer i odmazdu uspostavljaju kao mjerilo svojih postupaka.

Ideja o “moralnoj nadmoći”, koja je danas vladajuća matrica zapadnog svijeta, naročito SAD, ali naravno i EU (oni za sebe tvrde da su branitelji slobode, demokracije, ljudskih prava, modernosti, prosperiteta itd..) U sebi, kao svoju suštinu, nosi prešutno ukidanje Drugog. Naime, ako sam ja moralno nadmoćan i koristim sva sredstva prisile, uključujući i silu, da bi svi drugi prihvatili moj stav, onda ja time suštinski ukidam pojam Drugog.

Taj Drugi će ili postati isto što i ja ili će biti uništen. Pozicija moralne nadmoći uopće ne vidi Drugog kao stvarnu posebnost, nego samo kao objekt-prepreku, koja se ima slomiti: bilo tako što će napustiti svoju suštinu i prihvatiti njene stavove ili tako što će nestati.

UKIDANJE JEDNAKOSTI

Pored toga što u samom pojmu ukida Drugog kao subjekt, “moralna nadmoć” u sebi isključuje bilo kakvu jednakost, srazmjeru, u postupanju. Zbog toga satiranje milijuna ljudi, za one koji provode politiku zasnovanu na pretpostavci o moralnoj nadmoći, ne proizvodi bilo kakav unutrašnji sukob.

Pošto, po samoj definiciji, drugi mora nestati, onda je samo pitanje učinkovitosti – kako se to uradi uz najmanji utrošak resursa, prije svega para. Vidjeti drugog kao objekt je suština robovlasništva – kako samo ime kaže, čovjek se svede na predmet-robu. I jedino preostalo pitanje jest čija je roba.

Tako se od navodnog zalaganja za individuu, s lakoćom i u cjelini ukida individua, sloboda zamjenjuje modernim ropstvom, a pravda interesom male grupe ljudi.

Zapad nema nikakve veze s kršćanskim vrijednostima

Moralna nadmoć koju Zapad zagovara zakonito se svodi na pitanje kontrole teritorija i ljudi, odnosno velike riječi o demokraciji i ljudskim pravima svode se na novac.

Rečeno ćemo učiniti još jasnijim kada, ovome nasuprot, stavimo samo neka temeljna kršćanska učenja: da se istina širi ljubavlju, dobrotom, strogim pravilima koje vjernik dnevno mora primjenjivati, a koji u najvećoj mjeri sputavaju svaku gordost. Slobodna volja Drugoga je temelj na kome se vjera temelji, a sam kršćanin je dovijeka nesavršen.

On do kraja života (a duša po svoj prilici i nakon smrti) teži vlastitom idealu – da se ugleda na Tvorca i u tom konceptu je svaka nadmoć isključena. Tako ponovo dolazimo do jasnog uvida da danas Zapad nema nikakve veze s kršćanskim vrijednostima. To se dodatno pokazuje kada se podsjetimo učenja u Novom zavjetu da, “tamo gdje nam je blago, tamo nam je srce”.

Ako nam je blago ljubav, dobrota, istina, pravda, suosjećanje, poštenje, vrednoća itd.. – Onda smo u skladu s kršćanstvom (neovisno od toga da li smo vjernici ili nismo), a, ako nam je blago novac – onda smo u skladu sa suvremenom zapadnom civilizacijom.

Za odgovor kako je u novijoj povijesti došlo do ovoga, sasvim dobro će nam poslužiti marksistički pristup. Ne slažem se s prevladavajućim mišljenjem koje se zastupa kod naših inače ispravno kritički nastrojenih intelektualaca da se promjenom doktrine proizvode štetne posljedice. Sasvim suprotno. Kada je SAD krajem 19. stoljeća želio osigurati širenje svoje ekonomske interesne sfere na Srednju i Južnu Ameriku, onda je to obrazlagano “doktrinom o nacionalnom interesu” jer je to bio dovoljan okvir za regionalnu eksploataciju.

Međutim, kada je krupni kapital u Prvom svjetskom ratu video neviđenu šansu za bogaćenjem i širenjem svojih interesa na cijeli svijet i zbog toga inzistirao da Amerika uđe u rat, građani to nisu htjeli prihvatiti zato što nisu u tome vidjeli “nacionalni interes”. Iz te potrebe da se preokrene mišljenje Amerikanaca kako bi SAD ušao u rat stvorena je doktrina o “moralnoj nadmoći”. Nije se tražio ulazak u rat zbog interesa, nego zbog prometejskog širenja plamena slobode.

PROTIV KRŠĆANSTVA

Bez mnogo nepotrebnog objašnjavanja, važno je uočiti da je Hitler samo preuzeo od SAD već gotovo rješenje i preformulirao ga u učenje o “nadčovjeku”, dok je Goebbels isto uradio sa već gotovim tehnikama kontroliranja masa.

Vladajuća piramida zapadne civilizacije, zasnovana i prožeta samo novcem, sama po sebi mora odustati od “nacionalnog interesa” pošto je i to neki okvir, neko ograničenje. Novoj eliti je neprihvatljivo voditi računa ne samo o drugim ljudima i nacijama nego i o društvu SAD-a. Prosto zato što se ti interesi kose sa interesima enormnog bogaćenja malog broja ljudi. Oni jednako gaze vlastiti narod kao i druge. Jedina razlika je u tome što ih ne bombardiraju (za sada), ali ih ubijaju šaljući ih u vojne misije po svijetu i masovno ih šalju u zatvore unutar SAD-a.

Moralna nadmoć kao životni stav i politička doktrina su ne samo suprotstavljeni kršćanskom učenju (ističemo to zato što se oni predstavljaju kao kršćani, a isto osuđuju i sve druge monoteističke religije, pa i politeističke u kojima je ipak jedan od bogova vrhovni bog) nego i samoj ideji pravde. Suština ideje pravde jeste jednakost osigurana silom, ili još preciznije – državom.

Cijeli vrlo složeni problem o tome što bi to bilo “jednako” koji nismo do danas teorijski riješili, ali bez koga nema dobro uređenog društva ni toliko željene sreće pojedinca, u konceptu moralne nadmoći se “rješava” tako što se napušta ideja jednakosti i prosto od nekadašnje pravde koristi se samo gola sila.

Zbog toga je zapadni svijet, zasnovan na ukidanju individualnosti, slobode i pravde, preplavljen lažima. Istinit uvid bi pokazao njegovu neodrživost, i oni ne mogu drugo nego da lažu. Taj sustav je duboko pogrešan čak i onda kada je uspješan. Zato se u tom sustavu i uzdiže uspješnost kao vrhovno mjerilo koje je s one strane dobra i zla.

Ukazujem na to da su prigovori o “brutalnoj sili izvan svakog poimanja prava”, “primjeni dvostrukih standarda (hoće se reći nejadnako postupanje u jednakim stvarima)” i sl.. samo opisivanje stanja, koje je nužna posljedica zaštite interesa najkrupnijeg kapitala i doktrine o moralnoj nadmoći kao njenom sublimiranom izrazu. Problem je međutim u samom korijenu sustava, a ne u njegovim pojavnim oblicima. Od tuda je popravak nemoguć. Jedino rješenje je korjenita promjena.

SMISAO PRIČE O DVOSTRUKIM STANDARDIMA

Ako se o dvostrukim standardima piše i govori s ciljem da se ilustrira nepopravljivosti sustava, onda je to meni načelno prihvatljivo. Bojim da svaki takav diskurs (razmatranje dvostrukih standarda) u sebi krije implicitnu tezu da bi sustav mogao biti bolji, što je neistinito i zato treba biti vrlo oprezan u toj vrsti argumentacije.

Kada govorim o zapadnom svijetu, onda govorim samo o onom njegovom dijelu koji želi vladati svijetom. Taj zapadni svijet se bez ostatka danas svodi na novac, golu silu i laž. Da bismo uspostavili jednakost kao bitan atribut pravde, moramo imati sposobnu državu. Jednako postupanje u jednakim okolnostima zahtjeva neku metodologiju koja nam propisuje što su to “jednake okolnosti”, a odatle i što je jednako primjereno postupanje.

U prikaza boginje pravde taj propisani model prikazan je kao balans. Plastično rečeno, sva naša muka definiranja pojma pravde sastoji se u tome da odredimo što bi to bio “balans” u stvarnim društvenim odnosima. Boginji je mjerilo dano već kao gotovo. Danas smo lišeni zabluda da tržište samo u važnim funkcijama razmjene dobara i usluga daje odgovor na to zašto nešto što se prodaje vrijedi baš toliko novca.

Također pouzdano znamo da se ne smije zanemariti tržište, ali se mora složenim sustavima izvršiti korekcija nužnih devijacija koje tržište sobom nosi da bismo uopće mogli procjenjujemo šta je to “jednako”. A tu korekciju može ostvariti samo država. U drugom dijelu sadržine pojma jednakosti nitko osim nas samih organiziranih kao društvo i državu kao najsloženijim izrazom jednog društva neće na dobar način odrediti razmjernu podjelu društvenog bogatstva i kazni (distributivni element jednakosti).

Pravda u sebi sadrži vaganje samo važnih društvenih odnosa. Otuda je božica pravde prikazana s mačem u ruci. Mač simbolizira državu (silu), ali i važnost onoga što se “stavlja na vagu” pravde.

Ono što nisu društveni odnosi nije predmet pravde (ako ja sebi oduzmem život, to nije predmet pravednog i nepravednog, ali, ako drugome oduzmem život, jeste), kao i čitav niz odnosa koji nemaju veću društvenu važnost (kad djeca igraju pikule, pa neko od njih krši pravila, to nije predmet pravde, ali ako to isto rade na burzi, onda jeste).

Od tuda primjeri u literaturi koji se navode u pogledu frule i tri djevojčice i nemogućnosti temeljiti argumentaciju kojom bismo frulu dodijelili jednoj od njih nisu dobri primjeri – pravda se ne bavi takvim pitanjima.

Obično se misli da je loše pravo ono koje nije pravično. To je pogrešno. Sama pravda je nepravična. Svako definiranje pojma pravde, koje pretendira na to da je sveobuhvatno, je toliko formalno da nam ništa ne govori o tome što je suština te jednakosti. Uobičajeno je da se pravednim smatra jednako postupanje u jednakim okolnostima, ali time isti problem samo premještamo na pitanje “što su to jednake okolnosti” i opet smo na početku.

PRAVDA NIKAD NIJE PRAVIČNA

Dakle, pravda koja nam ne govori ništa o stvarnom odnosu, koja je čist pojam, može biti shvaćena kao ujedno pravična. Ali pravda u stvarnim društvenim odnosima, pravda kojoj se daje sadržina, je nužno nepravična. Ovo zbog toga što je zahtjev za jednakošću istovremeno i neuhvatljivo složen i nužan biti točno određen.

Zbog te apstraktnosti na jednoj strani i potrebe da omogući najskladnije moguće funkcioniranje društva, primjena pravde (djelatna pravda) kao propis, a onda dosljedno i kao primjena propisa, je uvijek u izvjesnoj mjeri nasilje nad pojedinačnim slučajem. I ponekad je primjena propisa do te mjere na štetu nekog pojedinca, da je takvo postupanje nepravično, ali pravedno. Sam dakle pojam pravde je dijalektičan. Odnosno, pravda je nužno ponekad nepravična.

Otuda se zadovoljenju pravičnosti po pravilu ne smije izlaziti u susret, osim sasvim iznimno, i to samo u mjeri u kojoj se ne bi urušio cijeli koncept pravde na kome je društvo izgrađeno.

Pravni sustav koji je suprotan pravdi prosto je loš pravni sustav. Dobar pravni sustav nužno je pravedan. Jasno treba reći da nema ovozemaljsko prirodno pravo. Svi pokušaji da se pravni sustavi koji bitno odstupaju od pravde proglase nepravom, u sebi nose više opasnosti za pravdu i slobodu, nego što donose korisiti.

To ne znači da društvo, da bi nastavilo da traje i da se razvija, ne uspostavlja jednakost, ali političkim, vanpravnim sredstvima. Čak i kad formalno provode ispitivanje, to djeluje na građane kao politički akt nevješto zavijen u pravnu formu, kome ta forma više šteti nego što pomaže. O pravnicima da i ne govorimo.

Ti procesi štete zbog toga što daju neiscrpne razloge preispitivanja samog uspostavljanja narušene jednakosti kroz osporavanja procedura. Za društvo je mnogo bolje da prosto poravna račune i ide dalje nego da izmišlja nemoguće argumente koji bi pravni poredak ekstremnih režima izmještao u vanpravno područje.

Kako je određivanje sadržine jednakosti, moguće samo intervencijom države, otuda ne postoji ništa što bi bila “jednakost po sebi”, odnosno nije moguće uspostaviti bilo kakvu “univerzalnu pravdu” zato što bi to zahtijevalo neku nepostojeću univerzalnu državu. Mirno treba prihvatiti da zaista postoji relativizam uvijek kada pokušamo od formalne definicije pravde utvrditi njen konkretan sadržaj. To se najbolje vidi na primjeru: onaj tko podmetne otrov u metrou u Tokiju mora biti osuđen na smrt i ubijen zato što je samo to pravedno za japansko društvo, a isto takvo ubijanje u Stockholmu bi isključilo mogućnost da izvršitelj bude ubijen zato što švedsko društvo smatra da bi smrtna kazna bila nepravedna.

Kako ne postoje ni “svjetsko društvo” ni svjetska država, tako ni globalizam ne može nikada biti baštinik pravde. Naravno, moguća je univerzalna pravda od Boga. Ali to i nije na nama da sudimo, pa to ostavljam po strani.
 
(vestinet.rs/uredio: nsp)

Započet ću suprostavljanjem dviju različitih koncepcija demokracije. Jedna bi bila ta u kojoj demokratsko društvo posjeduje sredstva pomoću kojih bi moglo sudjelovati na neki razuman način u upravljanju svojim poslovima, a informacije bi bile svima dostupne i besplatne.

Druga koncepcija je ta u kojoj je javnost spriječena u upravljanju svojim poslovima, a informacije su strogo kontrolirane. Možda zvuči čudno, ali važno je znati da je druga koncepcija demokracije ona koja prevladava.

RANA POVIJEST PROPAGANDE

Wilsonova administracija je utemeljila vladin odbor za propagandu, Creel Odbor, koji je u razmaku od šest mjeseci uspio pretvoriti miroljubivi narod u histeričnu populaciju koja je opsjednuta ratom i koja želi uništiti sve njemačko, ubiti sve Nijemce, otići u rat i spasiti svijet.

Ovo najvažnije dostignuće vodilo je daljnjim dostignućima. U isto vrijeme, i točno nakon rata, iste su se metode primjenjivale kako bi ulile histerični strah od komunizma, Crveni Strah kako su ga zvali, što je uspjelo uništiti sindikate i eliminirati opasne probleme kao što su sloboda tiska i političke misli. Mediji i korporacijske vlasti su pružali veliku potporu, promovirali i organizirali veliki dio rada, sve u svemu bio je to veliki uspjeh.

Među onima koji su aktivno i puni entuzijazma sudjelovali bili su i progresivni intelektualci, ljudi iz kruga Johna Deweya koji su bili iznimno ponosni na svoje tekstove o “inteligentnijim članovima zajednice”, znači o njima samima, koji su mogli natjerati nesklon narod na rat, ulijevajući im strah u kosti i izmamljujući borbeno domoljubni fanatizam (sjećate li se Jugoslavije 1990?). Sredstva upotrebljena u tom pothvatu bila su raznolika. Na primjer, veliki broj izmišljotina o njemačkim zločinima, belgijske bebe otrgnutih ruku, svakojake strahote koje se još uvijek mogu pročitati u povijesnim knjigama.

Sve ih je izmislilo britansko ministarstvo propagande čija je zadaća u to vrijeme bila, kako su oni rekli u svojim tajnim vijećanjima, kontroliranje misli čitavoga svijeta. Ono što je važnije, oni su htjeli kontrolirati misli inteligentnijih članova američke zajednice, koji bi onda širili pripremljenu propagandu i tako preobratili miroljubivu zemlju u ratnu histeriju. Uspjelo je. Itekako je uspjelo. A to nas je naučilo lekciju: državna propaganda može imati iznimno jak učinak kada je podupiru obrazovani slojevi i kada odstupanje od nje nije dozvoljeno. To su naučili i Hitler i mnogi drugi, a prakticira se i dan danas.

PROMATRAČKA DEMOKRACIJA

Walter Lippman, starješina američkoga novinarstva, najvažniji kritičar unutarnje i vanjske politike i najvažniji teoretičar liberalne demokracije, smatrao je da “revolucija u umjetnosti demokracije” može poslužiti za “proizvodnju pristanka”, drugim riječima, donošenje suglasnosti putem novih tehnika propagande kod dijela javnosti koji se nije slagao s određenim idejama.

Smatrao je da u demokraciji koja ispravno funkcionira postoje slojevi građana. Prvi sloj je onaj koji ima aktivnu ulogu u vođenju općih poslova. To je poseban sloj. Ljudi koji analiziraju, izvršavaju, donose odluke i upravljaju svim političkim, ekonomskim i ideološkim sustavima. To je mali postotak populacije … Ostali koji se nalaze izvan te grupe su “zbunjeno stado”, kako ih je Lippman zvao. Moramo se zaštiti od bijesa i gaženja zbunjenog stada …

Zato nam treba nešto što bi ukrotio zbunjeno stado, a to je nova revolucija u umjetnosti demokracije: proizvodnja pristanka. Mediji, škole i popularna kultura moraju biti podjeljeni; jer im politički sloj i oni koji odlučuju moraju dati nekakvu podnošljivu sliku stvarnosti, iako i oni moraju ulijevati pravilna uvjerenja. Zapamtite, tu se nalazi neizrečena pretpostavka – čak je i odgovorni ljudi moraju sakrivati ​​od samih sebe, a odnosi se na pitanje kako ti ljudi dospiju na pozicije na kojima imaju autoritet u odlučivanju. Tako što služe prave moćnike, naravno. One koji posjeduju cijelo društvo, jedan vrlo uzak krug.

Ako poseban sloj dođe i kaže: “Mogu služiti vašim interesima”, postat će dio izvršne grupe. O tome se mora šutjeti. To znači da su oni morali prihvatiti uvjerenja i doktrine koje će služiti interesima privatne moći. Ako ne uspiju svladati tu vještinu, nisu dio posebnoga sloja. Vrijednosti i interesi privatne moći i veza između države i poslovnoga svijeta koja predstavlja te vrijednosti moraju biti duboko indoktrinirani u njih. Ako mogu proći kroz to, mogu biti i dio posebnoga sloja. Ostatak zbunjenoga stada treba jednostavno biti zaokupljen drugim stvarima.

To je lagano izvesti u državama koje danas smatramo totalitarnim ili vojnima. Jednostavno im prijetiš batinom i ako naprave nešto krivo, dobit će po glavi. Kako je društvo postalo slobodnije i demokratskije tako se izgubila i ta sposobnost. Zato se treba posvetiti tehnikama propagande. Logika je jasna. P Propaganda je u demokraciji ono što je batina u totalitarnoj državi.

ODNOSI S JAVNOŠĆU

Amerikanci su bili pioniri industrije za odnose s javnošću. Obveza industrije je bila “kontroliranje uma javnosti”, kako bi to rekli vođe. Puno toga su naučili na uspjehu Creel odbora i uspjehu kreiranja Crvenog Straha te njegovih posljedica. Industrija za odnose s javnošću je u to vrijeme iskusila veliku ekspanziju. Tijekom 1920-ih je bila uspješna u stvaranju skoro potpune podređenosti javnosti poslovnim pravilima …

Odnosi s javnošću su velika industrija. Godišnje potroše oko milijardu dolara. Cijelo to vrijeme zadaća im je nadzirati mišljenje javnosti …

Šef korporacije i čistač imaju iste interese. Svi možemo raditi zajedno, za amerikanizam, voljeći jedni druge. To je bila poruka. U prezentaciju te poruke uložen je veliki trud. Ipak je ovo poslovna zajednica, tako da oni kontroliraju medije i imaju ogromna sredstva … Mobiliziranje testiranja zajednice u korist plitkog i praznog koncepta poput amerikanizma.

Tko bi se protivio tome? Ili da malo moderniziram ovo što sam rekao, “podržavajmo naše trupe”. Tko bi se protivio tome? Ili žuta odlikovanja. Tko bi se protivio tome? Svrha slogana poput “podržavajmo naše trupe” jest ta da oni ne ne znače apsolutno ništa.

Oni znače isto koliko znači slogan “podržavajmo ljude u Iowi”. Naravno, riječ je bila o nečemu drugome, a to je “da li podržavate našu politiku?” Ali ne želite da ljudi razmišljaju o tome. To je cijela svrha uspješne propagande. Potrebno je smisliti slogan protiv kojega neće nitko biti i koji će se svima svidjeti jer nitko ne zna što on znači zato što on jednostavno ni ne znači ništa, ali njegova najveća vrijednost je što skreće pozornost na nešto drugo …

To je sve iznimno djelotvorno. I odvija se po pravilima sve do danas. Naravno da je sve jako pažljivo promišljeno. Ljudi iz industrije za odnose s javnošću nisu tamo da bi se zabavljali. Oni rade. Pokušavaju uliti pravilne vrijednosti. Uostalom, imaju koncepciju demokracije kakva bi trebala biti: sustav u kojemu je poseban sloj naučen raditi u službi gospodara, u službi ljudi koji upravljaju društvom.

Ostatku populacije mora biti uskraćen bilo kakav oblik organizacije jer organizacija samo stvara neprilike. Neka sjede sami ispred TV ekrana i upijaju poruku koja kaže: “Jedina vrijednost u životu je živjeti što udobnije, živjeti kao ta bogata obitelj srednjega sloja koju gledaš i posjedovati lijepe vrijednosti kao što su sklad i amerikanizam.” To je sve što život pruža. Možda pomisliš da postoji nešto više od toga, ali budući da samo gledaš televiziju pretpostavljaš da si lud jer to je jedino što se tamo dešava …

Tako je to postalo ideal. Mnogo truda se uložilo u ostvarivanje tog ideala. Očito da iza njega postoji nekakva koncepcija. Na primjer, koncepcija demokracije koju sam naveo na početku. Zbunjeno stado je problem. Trebali bi zaustaviti njihov bijes i divljanje. Moramo im skrenuti pozornost. Neka gledaju Superbowl ili humoristične serije ili filmove pune nasilja. Svako malo zovemo ih da pjevaju besmislene pjesmice kao što je “Podržavajmo naše trupe”. Treba ih držati uplašene, jer ako se nedovoljno boje svakakvih zlikovaca koji će ih uništiti izvana ili iznutra mogli bi početi razmišljati, što je opasno jer nisu kompetentni za razmišljanje. Zato im je potrebno skrenuti pozornost i marginalizirati ih.

IZMUDRIVANJE MIŠLJENJA

Isto je tako potrebno natjerati populaciju da podupire vanjske pustolovine. Uglavnom je populacija miroljubiva, baš kako je bila i tijekom Prvoga svjetskog rata. Javnost ne vidi razlog za uplitanje u vanjske pustolovine, ubijanje, mučenje. Zato ih treba natjerati. A da bi ih natjerali, trebamo ih uplašiti …

Ideal je bio postignut do određene granice. Neke institucije nije bilo moguće uništiti. Crkve, na primjer, još uvijek postoje. Veliki dio disidentskih aktivnosti proizlazi iz crkve, iz jednostavnoga razloga što one postoje. Ako idete u neku europsku državu održati politički govor, to će se najvjerojatnije odvijati u prostorijama sindikata. Takvo što se neće dogoditi ovdje, kao prvo zato što sindikati jedva postoje, a ako i postoje nisu političke organizacije. Ali postoje crkve i zato se govori tamo često održavaju. Solidarni rad za Centralnu Ameriku nastao je u crkvama, najviše zato što one postoje.

Zbunjeno stado nikada nije dovoljno ukroćen tako da je to konstantna borba. U ’30-ima su ustali i bili ušutkani. U ’60-ima je došlo do novog vala nezadovoljstva. Imalo je ime. Poseban sloj ga je zvao “krizom u demokraciji”. Smatralo se da je u ’60-ima demokracija zakoračila u krizu. Kriza je bila toliko velika da su se dijelovi populacije počeli organizirati te su postali aktivni i pokušavali sudjelovati na političkoj pozornici. Ovdje se vraćamo na ona dva koncepta demokracije. Po definiciji u rječniku, to se zove napredak u demokraciji. Po prevladavajućoj koncepciji demokracije, to predstavlja problem, krizu koju treba nadjačati.

Populaciju treba vratiti natrag u stanje apatije, pokornosti i pasivnosti. Zato trebamo poduzeti korake da bi nadjačali krizu. Uložen je veliki napor. Ništa nije djelovalo. Kriza demokracije je još uvijek živa i zdrava, na sreću, ali baš ne utječe na promjenu u politici. Zato je uspješna u promjeni mišljenja, što god većina ljudi mislila. Svašta se poduzimalo nakon 60-ih kako bi se promijenila i preboljela ta bolest. Zvala se “vijetnamski sindrom”. Termin “vijetnamski sindrom” se pojavio oko 1970-e i bio je slučajno definiran. Reaganski intelektualac Norman Podhoretz definirao ga je kao “bolesne zapreke protiv upotrebe vojne sile”.

Te bolesne zapreke protiv nasilja bile su prisutne u velikom dijelu populacije. Ljudi jednostavno nisu mogli razumjeti zašto bi oni trebali ubijati i mučiti i bombardirati ljude. Opasno je kada narod postane zanesen tim bolesnim zaprekama, a to je i Goebbels shvatio, jer onda postoji ograničenje vanjskim pustolovinama. Bitno je, kako je Washington Post ponosno napisao neki dan, “uliti u ljude poštovanje prema ratnim vrlinama”. To je važno. Ako želiš nasilno društvo koje koristi silu diljem svijeta kako bi ostvarilo ciljeve svoje domaće elite, važno je imati pravilnu procjenu ratnih vrlina bez onih bolesnih zapreka o korištenju sile. To je, znači, vijetnamski sindrom. Važno ga je savladati.

PREDSTAVA KAO STVARNOST

Također je važno potpuno falsificirati povijest … Ta povijest se pokušala rekonstruirati nakon Vijetnamskog rata. Previše ljudi je počelo shvaćati što se zapravo događa, uključujući vojnike i mlade ljude koji su bili dio mirovnoga pokreta. To je bilo loše. Zločeste misli su se morale srediti i morala se nadoknaditi nekakva pamet, a naručito se morala nadoknaditi spoznaja da je sve što radimo dobro. Ako bombardiramo Južni Vijetnam to je zato što ga branimo od nekoga. Od Vijetnamaca jer nikog drugog ni nema. Kennedy-evi intelektualci su to zvali “obrana od unutarnje agresije u Južnom Vijetnamu”. Frazu je koristio i Adlai Stevenson.

Važno je da takva slika događaja postane službena i dobro shvaćena slika. I djelovalo je. Jer imate apsolutnu kontrolu nad medijima i obrazovnim sustavom, i bez prevelike veze sa stvarnošću. Istina pokopana ispod hrpa i hrpa laži. S toga stajališta, sve je to bio veliki uspjeh u otklonjavanju prijetnje demokraciji, postignut u uvjetima slobode, što je jako zanimljivo. To nije kao totalitarne države koje koriste silu. Ova dostignuća su postignuta u uvjetima slobode. Ako želimo shvatiti naše društvo moramo razmisliti o ovim činjenicama.  One su bitne za ljude kojima je stalo do toga u kakvome društvu živimo.

DISIDENTSKA KULTURA

Unatoč svemu ovome, disidentska kultura je još uvijek živa. Proširila se od 1960-ih. Kao prvo, u 60-ima je bila vrlo spora u svome razvoju. Nije bilo prosvjeda protiv rata u Indokini sve do godina nakon što je Amerika počela bombardirati Južni Vijetnam. Taj pokret je bio vrlo malen, sastojao se uglavnom od studenata i mladih ljudi. Do 70-ih stvari su se promijenile. Razvili su se važni pokreti… U ’80-ima je došlo do još veće ekspanzije pokreta solidarnosti, a to je nešto novo i važno u povijesti američkoga, ako ne i svjetskoga, disidentstva. Ljudi u tim pokretima nisu samo prosvjedovali nego su uključivali i sebe same, često i intimno, u živote ljudi koji pate. Svašta su od toga naučili i imali vrlo civiliziran utjecaj na mainstream Ameriku. Sve ovo je napravilo golemu razliku …

Sve su to znakovi civiliziranog utjecaja, unatoč propagandi, unatoč nastojanjima da se kontroliraju misli i unatoč proizvodnji pristanka. Bilo kako, ljudi stječu mogućnost i volju za razmišljanjem. Skepticizam prema moći je u porastu, a promijenili su se i stavovi prema puno stvari. Sve se događa sporo, ali je vidljivo i važno. Drugo je pitanje da li je ono dovoljno brzo da napravi značajnu promjenu u svijetu … Organizacija ima svoje posljedice. Shvatite da niste sami.

Drugi razmišljaju kao ti. Možeš produbiti svoje misli i naučiti više o onome u što vjeruješ. Ti pokreti su vrlo neformalni, nisu kao organizacije gdje postoji članstvo, samo raspoloženje koje uključuje interakciju među ljudima. Organizacije imaju jedan vrlo primjetljiv efekt. To je opasnost u demokraciji: ako se organizacije mogu razviti, ako ljudi više nisu samo priljepljeni za TV, u glavi im se mogu javiti čudne misli, bolesne zapreke protiv upotrebe vojne sile. To treba biti svladano, ali nije bilo.

PARADA NEPRIJATELJA

U Americi se trenutno odvija jedan vrlo karakterističan razvoj. Amerika nije prva država u svijetu koja je to učinila. Domaći socijalni i ekonomski problemi, zapravo katastrofe, su u porastu.

Moćnici nemaju namjeru ništa učiniti s time. Pogledate li domaće programe administracija u zadnjih deset godina – ovdje uključujem i demokratsku opoziciju – nećete uočiti ozbiljne planove za ublažavanje problema zdravstva, obrazovanja, beskućnika, nezaposlenosti, kriminala, zatvora, propadanja u gradovima – cijela sfera problema. Svima su vam poznati i pogoršavaju se … U takvim uvjetima morate skrenuti pažnju zbunjenoga stada, jer ako oni počnu primjećivati ​​te probleme neće biti dobro, jer oni su ti koji pate.

Gledanje Superbowla i humorističnih serija možda nije dovoljno. Morate ih natjerati na strah od neprijatelja. U 30-ima ih je Hitler natjerao na strah od židova i cigana. Morali ste ih uništiti kako bi se obranili. Mi isto tako imamo svoje načine. U zadnjih deset godina svaku godinu ili dvije smišljeno je nekakvo grozno čudovište od kojega se moramo braniti. Rusi su uvijek bili na raspolaganju. Ali oni kao neprijatelji gube svoju privlačnost i sve ih je teže gledati kao neprijatelje i zato moramo izmisliti nove …

Svijet će pokoriti međunarodni teroristi, preprodavači droge, zaluđeni Arapi i Saddam Hussein, novi Hitler. Neprijatelji se moraju neprestano pojavljivati, jedan za drugim. Preplašiš narod, teroriziraš ih, ulijevaš im strah u kosti tako da se svi boje putovati i sakriju se. Onda se desi veličanstvena pobjeda nad Grenadom, Panamom, ili nekom trećom vojskom trećega svijeta koju smo u stanju pretvoriti u prah prije nego li se potrudimo pogledati je, a to se upravo dogodilo. Olakšanje. Spasili smo se u zadnji čas. Ovo je samo jedan od načina kako spriječiti zbunjeno stado da obraća pozornost na stvarne događaje i kako ih držati po strani i pod kontrolom …

SELEKTIVNA PERCEPCIJA

U svibnju 1987. članovi skupine za ljudska prava iz El Salvadora, koji su preživjeli – vođe su bili ubijeni – bili su uhićeni i maltretirani; uključujući Herberta Anaya koji je bio direktor. Odvedeni su u zatvor La Esperanza (nada). U zatvoru su nastavili sa svojim poslom. Bili su odvjetnici, i nastavili su očitovanja. U zatvoru je bilo 432 zatvorenika. 430 ih je potpisalo iskaze u kojima su pod prisegom opisivali mučenja. Mučenja strujom i slične okrutnosti, uključujući u jednome slučaju mučenje koje je počinio sjevernoamerički general u uniformi, koji je opisan u nekim detaljima. Svjedočenje je bilo eksplicitno i opsežno, vrlo vjerojatno jedinstveno u detaljnome opisu događaja u sobi za mučenje. Ovaj izvještaj koji sadrži stošezdeset stranica je bio tajno iznešen iz zatvora zajedno s videokazetom na kojoj se prikazuje svjedočenje pod prisegom o mučenjima. Marin County Interfaith Task Force ju je distribuirao. Nacionalni tisak je odbio pisati o tome događaju. TV postaje su odbile prikazati sadržaj videokazete.

Članak se pojavio jedino u lokalnim novinama okruga Marin i u San Francisco Examiner-u, ali čini mi se da je to bilo sve. Nitko drugi to nije htio. To je bilo doba “nepromišljenih zapadnjačkih intelektualaca” koji su slavili Josea Napoleona Duartea i Ronalda Reagana. Anaya nitko nije slavio. Nije dobio počast ni na dan ljudskih prava. Nije imenovan za ništa. Pustili su ga za vrijeme izmjene zatvorenika i nakon toga je na njega izvršen atentat, očito od strane snaga sigurnosti koje su bile potpomognute od SAD-a. Malo se zna o tome događaju. Mediji nikada nisu upitali da li bi otkrivanje okrutnosti – umjesto zataškavanja – moglo spasiti njegov život.

U veljači, usred kampanje za bombardiranje, libanonska vlada zatražila je od Izraela da promotri rezoluciju 425 Vijeća sigurnosti UN-a koja je tražila od Izraela da se neposredno i bezuvjetno povuće iz Libanona. Rezolucija je iz ožujka 1978. Nakon toga donesene su još dvije uzastopne rezolucije koje su zahtijevale neposredno i bezuvjetno povlačenje iz Libanona. Nakon toga donesene su još dvije uzastopne rezolucije koje su zahtijevale neposredno i bezuvjetno povlačenje iz Libanona. Naravno da Izrael nije promotrio rezolucije jer ih Amerika podupire u okupaciji. Naravno da Izrael nije promotrio rezolucije jer ih Amerika podupire u okupaciji. U međuvremenu, južni Libanon je teroriziran. Velike sobe za mučenje u kojima se odvijaju stravične stvari. Korišten je i kao baza za napadanje ostalih dijelova Libanona. Korišten je i kao baza za napadanje ostalih dijelova Libanona.

Tijekom tih trinaest godina Libanon je napadnut, Beirut bombardiran, oko dvadeset tisuća ljudi ubijeno, oko 80% civila, bolnice uništene, a teror, pljačke i razbojstva sve prisutniji. Sve je u najboljemu redu, ipak to Amerika potpomaže. Ovo je samo jedan primjer. U medijima nije bilo ništa o tome, nije bilo diskusije o tome da li bi Izrael i SAD trebali promotriti rezoluciju 425 Vijeća sigurnosti UN-a ili bilo koju drugu rezoluciju… Ovo je samo jedan slučaj. Ima ih gorih. U indonezijskoj invaziji Timora ubijeno je oko dvjesto tisuća ljudi. Sve je neznatno naspram ovome. Napad je bio čvrsto potpomognut od Amerike, i još uvijek traje uz američku diplomatsku i vojnu pomoć …

ZALJEVSKI RAT

Taj događaj nam pokazuje kako djeluje dobar propagandni sustav. Ljudi povjeruju da upotrebljavamo silu protiv Iraka i Kuvajta zato što iskreno pazimo na princip da se ilegalna okupacija i kršenje ljudskih prava trebaju suočiti sa silom.  Ne uviđaju što bi značilo primijeniti te principe na politiku SAD-a. To je spektakularan uspjeh propagande.

Pozabavimo se pitanjem razloga za ratovanjem. Razlozi za rat su ponuđeni. Jedan od razloga bi bio da agresori ne mogu biti nagrađeni i agresija mora biti obrnuta brzim posezanjem za nasiljem. To je bio razlog za rat. Drugog razloga nije bilo. Je li moguće da je to razlog rata? Da li SAD podupiru te principe? Da li su se SAD protivile svojoj agresiji na Panamu i inzistirale na bombardiranju Washingtona kako bi je obrnule? Kada je 1969. južnoafrička okupacija Namibije proglašena nezakonitom, da li su SAD stavile sankcije na hranu i lijekove? Da li je došlo do rata? Da li su bombardirali Capetown? Ne, već je dvadeset godina trajala “tiha diplomacija”. Tih dvadeset godina nije bilo ugodno. Samo za vrijeme Reaganove i Bushove administracije, Južna Afrika je ubila oko milijun i pol ljudi u okolnim zemljama.

Zaboravite što se događalo u Južnoj Africi i Namibiji. Nekako naše osjećajne duše nisu postale bešćutne. “Tiha diplomacija” se nastavila i sve je završilo obilnom nagradom za agresore. Dobili su glavnu luku u Namibiji i hrpu prednosti u vezi njihovih siguronosnih problema. Gdje je taj princip koji podupiremo? Nisu nam dali razlog za odlazak u rat. Niti jedan. Sve razloge za rat koje su nam dali mogao je opovrgnuti pismeni tinejdžer u roku od dvije minute. To je jedan od pokazatelja totalitarne države. Trebala bi nas plašiti spoznaja da smo toliko duboko totalitarni da nas mogu natjerati u rat bez ijednog razloga i da to nitko čak ni ne primijeti, niti je ikog briga. Zapanjujuća činjenica.

Radi se o tome da je Irak zemlja trećega svijeta s vojskom koja se uglavnom sastoji od seljaka. Priznalo se da je bilo puno dezinformacija o tvrđavama, kemijskom oružju, itd.. Primijetite da se ovo dogodilo godinu dana nakon što se ista stvar dogodila Manuelu Noriega. On je nebitan lopov u usporedbi s prijateljem Georgea Busha Saddamom Husseinom ili Bushovim prijateljima u Pekingu ili samim Bushom. U usporedbi s njima, Manuel Noriega je neznatan. Zao, ali ne i svjetski lopov na kakve smo mi naviknuti. Napravili su od njega osobu veću od života. Htio nas je uništiti, bio je vođa preprodavača droge.

Trebali smo brzo djelovati i ubiti ga, ubijajući nekoliko stotina ili tisuća ljudi usput, postaviti na vlast malenu, možda osampostotnu bijelu oligarhiju, a američke vojne dužnosnike da upravljaju svakim nivoom političkog sustava. Sve smo to morali napraviti jer smo se morali spasiti od zvijeri koja bi nas inače uništila. Godinu dana kasnije istu stvar je napravio Saddam Hussein. Da li je itko to naglasio? Da li je itko naglasio što se dogodilo i zašto? Morat ćete duboko kopati.

Ovo se bitno ne razlikuje od onoga što je Creel Odbor napravio u 1916.-1917. kada je unutar šest mjeseci pretvorio miroljubivu populaciju u histerične divljake koji su imali namjeru uništiti sve njemačko kako bi se spasili od divljaka koji su belgijskim bebama trgali ruke. Današnje tehnike su vjerojatno sofisticiranije, imamo televiziju i hrpu novaca koji se ulažu u nju, ali još uvijek tradicionalne. Mislim da problem nisu samo dezinformacije i Zaljevska kriza, da se vratim na početak.

Problem je puno veći. Da li mi želimo živjeti u slobodnome društvu ili nečemu što doseže oblik totalitarizma nametnuga od samoga sebe, sa zbunjenim stadom totalno marginaliziranim i upućenim nekamo drugdje, prestrašenim, koje viče domoljubne slogane, bojeći se za svoje živote i dive se vođi koji ih je spasio od uništenja dok obrazovane mase paradiraju po naredbi, ponavljaju slogane koje moraju ponavljati, društvo se raspada doma, završavamo kao država koja postaje plaćeno pojačanje. Nadamo se da će nam drugi platiti da razorimo svijet. To su dva izbora. I morate se suočiti s njima. Odgovor na to pitanje nalazi se u ljudima kao što smo ti i ja.
 
(vestinet.rs/uredio:NSP)