Ako se čini predobro da bi bilo istinito, onda i je….

Primjećujete li razliku između organske i umjetne hrane? Naime, umjetna ili GMO hrana je ljepša, okruglija, sjajnija, ujednačene veličine i izgleda, sjajne boje, bez modrica i oštećenja, bez imalo truleži.

Umjetno meso također izgleda isto. No, obratite li pozornost na jetru i bubrege otkrit ćete lažnu hranu.

Naime, ako vam bubreg ili jetra od neke životnije djeluju bolesno, ne kupujte to meso jer su te životinje najvjerojatnije hranjene s GMO stočnom hranom.

Ukratko, umjetna hrana sadrži pesticide i kemijska gnojiva, sadrži genetski modificirane organizme i nije zračena.

Što mislite, osjete li ljudi razliku između obične i organske hrane?
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(dnevno.hr/uredio:NSP)

Pored želje da otkrijemo kako čovjek može prilagoditi i opstati u prirodi, bez oslanjanja na sve one točke koje mu izgledaju neophodne u suvremenoj civilizaciji, moram reći da me je za bavljenje ovom temom motivirao cilj da se čovjek bori za svoje narušeno zdravlje

Vjerujem da će mnogi mnogi ubrzo pokušati primjene neke od savjeta naših baka ili boraca za zdrav “bio” vrt; na svojim okućnicama ili zapuštenim i napuštenim imanjima na selu.

U knjizi “Preživjeti i živjeti u prirodi” prikazani su primjeri iz prakse, koji rječito ukazuju na proizvodnju zdrave hrane bez mnogo napora. Sve se temelji na činjenici da su biljke stvorene prije ljudi i da one mogu opstati bez naše intervencije. Čovjek samo treba pratiti rast biljke i da joj pomogne izrasti i razviti se do svoje pune biološke zrelosti. Onako kako prati i rast životinja.

Pošlo se od opće poznate činjenice da u našem tlu gotovo da nema nekih neophodnih sastojaka, prije svega selena, joda, željeza, kroma i dr. Uzroci tome su mnogobrojni. Način proizvodnje u poljoprivredi gdje se išlo samo na povećanje prinosa uz neselektivnu uporabu kemije.

Što smo bliže velikim gradovima, to dobivamo PRAZNU hranu, tj. biljke sa osiromašenim sastavom vitamina, minerala i ostalih mikroelemenata. Tablice o kemijskom sastavu namirnica su sve manje točne, i naši pokušaji da se hranimo pravilno po tablicama – ostaju samo pokušaji. Mnogi prodavači dodataka hrani ovu priču godinama pričaju, a mi to nijemo promatramo, jer osiromašeno stanoništva bespomoćno sluša, pošto nema para za te programe, mada je svakome jasno da nešto treba poduzeti.

Nedostatak vitamina i minerala ugrožava štitnjaču

Ljudi u velikom broju obolijevaju od poremećaja funkcija štitne žlijezde. Ovo je oboljenje mnogo prisutnije, nego ga medicina bilježi, jer se često početni simptomi liječe antidepresivima ili i sami liječnici ne istražujući ovu bolest daju takve terapije. A pogledajmo koliko je oko nas bezvoljnih, malaksalih, jako debelih (napuhanih punih vode), nenormalno mršavih, pojačano nervoznih, ljudi s poremećenim snom, koji teško dišu, lako se umaraju. Ako imaju novca, kupuju suplemente, ako nemaju ..? E, ako nemaju ima rješenja.

Sve više u svijetu mladih ljudi pristupa različitih pokretima, koji propagiraju zdrav život i pozitivan odnos prema prirodi. Ima i kod nas dobrih znanstvenika koji su se samostalno, bez neke šire podrške zajednice bavili ovim problemima, pa zahvaljajući njima imamo mogućnosti da na svojim malim “bio” vrtovima postignemo revitalizaciju zemljišta, i tako dođemo do zdrave biljne i životinjske hrane.

Klasična metoda koji su koristili naši preci prije samo stotinjak godina. Zemlja se orala takvim plugovima sa zaprežnom stokom, koji su površinski plodni sloj samo rastresao, a nisu uništavali gliste i bubice, koji žive u tom sloju. Nisu uzgajali velike zasade monokulture i samim tim nije bilo toliko štetočina i bolesti na biljkama, koje su prskane biljnim preparatima. Također su vodili računa i o redoslijedu sadnje biljaka. Dobro su znali što se iza čega može saditi, a vodili su računa i o tome što se pored čega treba saditi; zapravo što se od povrća međusobno trpi, a što “ne trpi”. Imali su pravila o vremenu i redoslijedu sadnje.

Možemo se upoznati s nekim poznatim metodama zastiranja zemljišta slamom, sijenom, suhim lišćem ili drugim materijalima iz prirode, a koje nam omogućuje da se oslobodimo napornog okopavanja i zalijevanja vrta. Ili možemo pronaći kako neodstranjujući korov možemo između njih saditi povrće, a da iskoristimo divlje bilje u prehrani i zelenom gnojivu.

Kako postaviti “bio” vrt

Za “bio” vrt treba odabrati najsunčanije mjesto, jer su sunčeve zrake vrlo važni za rast, razvoj i sazrijevanje plodova. Treba imati u vidu da plodovi iz sunčanog “bio” vrta imaju najveću vrijednost za zdravlje čovjeka i zato ih je najbolje koristiti prijesne. Toplina tjedna kuhanja, pirjanja i konzerviranja uništava nakupljenu sunčevu energiju u biljnim stanicama, a i niz vitamina. Svakodnevno na trpezi treba imati salate pripremljene od lisnatih, korjenastih i drugih vrsta biološki proizvedenog povrća, jer su najbolje sredstvo za jačanje otpornosti organizma protiv raznih bolesti.

Obratimo pažnju na to kako se priroda sama brine o obnavljanju humusa. Kao nam na primjer može poslužiti šuma. Na šumskom tlu leže suhe i trule grane i grančice, šišarke i opalo lišće. Ako se taj gornji sloj biljnih otpadaka ukloni, ispod njega leži rastresita zemlja ugodnog mirisa. Ona sadrži najbolje sastojke kojima se hrani drveće u razvoju. Taj plodni humus proizvod je brojnih mikroorganizama, crva, kukaca i drugih stanovnika zemlje, koji stalno probavljaju i prerađuju šumske otpatke. Tlo u šumi je uvijek pokriveno, što znači da je i zaštićeno, tako da ga kiše ne mogu ga sabiti u tvrdu koru, a vjetar i suša ga mogu ga isušiti.

Bez prevrtanja zemlje i gnojidbe ljudskom rukom, u šumi se sloj humusa nečujno i nevidljivo obnavlja neprestano. Ovaj sloj je u stanju hranom opskrbljivati i najviše drveće. Prirodno obnavljanje zemlje u šumi odvija se, naravno, vrlo sporo. Prirodu u njenom djelovanju u šumi treba, istina, imitirati, ali i olakšati našim radom raspadanja tvari u humus na razne načine. Na sunčanoj padini mogu se s uspjehom uzgajati mnoge biljke. Mogu se načiniti i terasaste leje, koje se od klizanja zemlje mogu osigurati starim daskama ili kamenjem. Na takvim površinama prinosi su mnogo bolji nego na ravnim.

Pri ovakvom načinu uzgoja bilja zemlja se nikada, ni nakon branja, ne ostavlja da zazimi gola i nepokrivena. Po njoj treba razbacati ostatke biljne mase i raznog pokošenog korova koji razbacamo po polju. Nikako ne treba spaljivati ​​ostatke prethodne žetve, nego ostaviti da prekriju polje i zaštite površinski živi sloj od izmrzavanja.

Na gredicama s kojih su pokupljeni plodovi, zemlju treba rastresati i provjetravati probadanjem vilama, a da se pri tome slojevi zemlje ne miješaju između sebe. Okretanje zemlje i prekopavanje lopatom škodilo bi prirodnom redoslijedu pojedinih slojeva u kojima žive razne vrste organizama. U “bio” vrtu nema monokultura. Pojmom monokulture označavaju se biljke iste vrste u velikim skupinama. To biva kada su na većem prostoru načinjene samo redovi salate, ili samo redovi kupusa, luka, graha i tako dalje. Treba uzgajati razne vrste povrća, jednog kraj drugog, takozvane mješovite kulture. I tu treba imitirati prirodu koja ne zna za monokulture, a sve u njoj napreduje.

Istovrsne biljke boluju i stradaju

Biljke iste vrste su na većoj površini i jedna pored druge daleko više izložene biljnim bolestima i štetočinama nego ako rastu između redova druge vrste biljaka. Pravilnom kombinacijom raznih vrsta povrća na istoj gredici, prostor će biti bolje iskorišten, a prinos veći.

Plodna zemlja se ne iscrpljuje jednostrano jer svaka vrsta uzima iz nje druge tvari. To treba imati u vidu i prilikom pravljenja redoslijeda sijanja i sađenja raznih vrsta povrća. Izlučevine nekih biljaka prijaju drugim vrstama i takvo susjedstvo povoljno djeluje na razvoj obje vrste biljaka. Ali, ima i onih koji se ne podnose. Tako, primjerice, peršin slabo uspijeva ako se sije u blizini salate u glavicama. Celer, crveni kupus, uzgajan kao monokultura, ne uspijevaju tako dobro kao kada se miješaju. Celer svojim mirisom brani kupus od leptira kupusara i onemogućava mu da položi jajašca i da gusjenice uništiti kupus. Mrkva, opet, povoljno djeluje na rast svih susjednih biljaka. Crni luk i poriluk zauzvrat, brane mrkvu od mušica.

I bolja aroma i bolji okus povrća rezultat su miješanja kultura u redovima. U tu svrhu se koriste i neke mirišljave trave. Hren treba saditi u blizini krumpira, kako bi krumpir imao bolji okus, a kamilicu iz istog razloga pored rajčice. Izgubljene tvari se u “bio” vrtu nadoknađuju prvenstveno kompostom. Zato je pripremanje komposta od izuzetnog značaja. Treba se pridržavati najnovijih saznanja: kompost je utoliko kvalitetniji, ukoliko se tvari u njemu brže raspadaju. Treba, dakle. poticati taj proces i nastojati na što raznovrsnijem sadržaju komposta. Zato se kompostiraju što različitije organske tvari, a naročitim mjerama ubrzava njihovo raspadanje.

Zeleno gnojivo pravi se tako što se gredice zasijavaju sjemenom gorušice, grahorice, jednogodišnjom djetelinom ili jednostavno mješavinom za zelenu gnojidbu. Korijenje ovih biljaka će do zime rastresti zemlju i sakupiti dušik koji zatim ostaje kao rezerva. To dušično gnojivo se potom koristi kod proljetne sjetve. Promrzli zeleni dijelovi u kasnu jesen pokriju i time zaštite tlo.

Biljke istovremeno služe i kao hrana životinjama u zemlji i time poboljšavaju humusni sloj zemlje. Na mjestima gdje je zemlja još tvrda, prije sjetve se može rastresti vilama. Za dodatno poboljšavanje plodnosti zemlje koja još ne sadrži dovoljno humusa, koriste se isključivo organska gnojiva, a nikako mineralna gnojiva i kemijska sredstva. Stajsko gnojivo se u “bio” vrtu ne koristi zbog loših iskustava, koje su povrtari stekli u posljednjim desetljećima.

Njegov miris privlači neke štetočine, što nije poželjno. Čak ni njegov sastav, zbog modernog načina uzgoja stoke, više nije besprijekoran. Tko može nabaviti stajsko gnojivo koje sigurno ne sadrži štetne tvari kao što su insekticidi, antibiotici, tragovi hormonskih preparata i slično, treba ga koristi tek kad je dobro odležano. U jesen se tim gnojivom pospu gredice u vrtu. Ostala gnojiva od domačih životinja stižu u zemlju preko gomile komposta. Njih treba kompostirati između slojeva (otpadaka iz vrta i kuhinje).

Krumpir na slami, bez okopavanja

Vrlo je interesantan i jednostavan način uzgoja krumpira na slami: tlo za sadnju ne treba orati i drljati, nema okopavanja, nagrtanja, a i vađenje je vrlo lako i jednostavno. Krumpir se sadi u proljeće kada otopli tako što se gomolji poslažu na površinu zemlje u redovima s razmakom 50 x 50 centimetara. Zatim se pokriju sa slojem stare slame debljine 15 cm. Na slamu se stavlja ugoreli stajnjak, ili koje drugo organsko gnojivo. Na gnojivo se ponovo stavlja sloj slame ili natrulog sijena tako da visina humke bude 30-35 cm. I – posla oko uzgoja krumpira više nema dok ne dođe vrijeme “berbe”.

Nakon određenog vremena po sijanju iz slame počinje prodirati klica, a ubzo se formira i plod krumpira. Do berbe tako uzgojenog krumpira treba proći nešto više vremena nego pri klasičnom načinu uzgoja, ali je zato prinos veći, i zdraviji. Vađenje se vrši tako što se slama odgurne, a gomolji pokupe sa zemlje.

VRTLARSKI PRIRUČNIK – LINK
 
(svetinjebraniceva.rs/uredio:NSP)

Korištenje hrane kao oružja je staro koliko i opsada gradova, ali današnji barbari su podigli razinu djelovanja “za nekoliko stepenica više”.

Oni kažu: “Postoje dva moguća načina na koji svijet od 7 milijardi ljudi može izbjeći ovakvu sudbinu. Ili trenutni natalitet mora pasti vrlo brzo, ili aktualne stope smrtnosti moraju ići vrlo brzo gore. Ne postoje drugi načini “

Postoji, naravno, mnogo načina na koji stopa smrtnosti može ići velikom brzinom gore. U termonuklearne dobu, rat može ostvariti ovu stopu veoma brzo i odlučno. Glad i bolest možemo nazvati kao prirodnu selekciju u vezi nataliteta, a nijedna od njih nije nestala sa scene … da pojednostavimo: Pretjerana ljudska populacija i rast nataliteta je jedna od najvećih ekonomskih i socijalnih prepreka većine zemalja u razvoju.

“Prenaseljenost i rapidan demografski rast Meksika je već danas jedna od glavnih prijetnji nacionalnoj sigurnosti Amerike. Jedino ako Amerika zapečati meksičku granicu. Ovako smo do guše pretrpani Meksikancima za koje ne možemo naći posao”, kaže Robert McNamara, nakon toga predsjednik Svjetske banke 1982. godine. godine.

McNamara je slabo prikrivao svoje izjave koje su bile genocidne, a ova je bila prije trideset godina, strah bogatih i privilegiranih od “mnoštva prljavih koji prenaseljavaju planetu”.

Dakle, nije se mnogo toga promijenilo jer i sada slušamo iste, umorne, stare poruke koje šalju vladajuće elite. McNamara je ispuštao krike straha zbog Meksikanaca, ali postoji i bauk u Europi, samo su sada u pitanju Afrikanci.

Eksplozije gladi na Haitiju, Egiptu, Obali Bjelokosti, Etiopiji, Filipinima, Indoneziji zbog podizanja cijena osnovnih namirnica, poput jestivog ulja i riže, označene su kao sigurnosna opasnost za zapad. Od BBC-a je zatraženo da ovu vijest stavi kao prvu i najvažniju.

Da bi se dodala sol na ranu, Gordon Brown ima smjelost dati ovakvu izjavu:

“Rastuće cijene hrane prijete da vrate napredak koji smo postigli posljednjih nekoliko godina razvoja. Po prvi put, u nekoliko desetljeća određeni broj ljudi se suočava s glađu “.

Napredak? Standard je pao za sve (osim za bogate, koji su kao posljedica, postali još bogatiji tako što su još više krali od siromašnih), još od 1970-tih, kada je “neoliberalni” program pokrenut. I od tada ne samo da smo vidjeli da su najsiromašniji najviše pogođeni, vidjeli smo i milijune ljudi iz bivše srednje klase, koji su bačeni tamo gdje i “pripadaju”, zajedno sa siromašnima. Toliko o kapitalističkom “dobrom životu”.Ovo su činjenice: realne plaće u Americi su pale od 1970-tih godina. Prema proračunima 40 milijuna Amerikanaca živi “službeno” ispod razine siromaštva. Ali oni barem imaju što jesti, a ne kao milijuni ljudi u takozvanim zemljama u razvoju, koje su pogođene slobodnom trgovinom.

Evo kako se hranom ucjenjuju siromašni i kako taj paradoks funkcionira da proizvođači hrane budu još siromašniji i gladniji.

Ovako trenutno stoje stvari. Siromašne zemlje uzgajaju hranu za izvoz. Dotična zemlja inače uzgaja svoju vlastitu hranu, ali su ih sada zapadne zemlje “uvjerile” da tu hranu izvoze jer im je potrebna čvrsta valuta za daljnju kupovinu robe za vlastite potrebe. Po tom pitanju drastičan primjer je Indija o čemu smo već pisali.

A da bi bili sigurni da idu do kraja sa “pogodbom”, i to po zakonima i “pravilima Svjetske trgovinske organizacije (WTO), rečeno im je da će biti kažnjeni ako kontroliraju uvoz. Dakle suština je sljedeća: Siromašni moraju proizvoditi hranu koju prodaju bogatima za male novce, a onda za te bijedne pare moraju od bogatih kupovati razno “neophodno” smeće.

I sada ta dotična zemlja uzgaja namirnice za izvoz, da bi “zaradili čvrstu valutu” određenih zemalja. A što je najgore od svega, to što će tu valutu potrošiti na kupnju onoga što su oni uzgajali.  Subvencije se tada brišu, a ono što je ostalo od poljoprivrede ne može natjecati s konkurencijom.

Ovo je dakle začarani krug propasti.

I onda nam određene “tajkunske” zemlje drže predavanja o demokraciji, napretku, civilizaciji, dobrobiti čovječanstva.

Sve ovo naravno već postoji na elegantan način i u Hrvatskoj. Što Hrvatska izvozi? Ništa kao gotov proizvod. Ili sirovine ili poljoprivredni neprerađeni proizvodi. Ili sirovine ili poljoprivredni neprerađeni proizvod. Gotovo u potpunosti sirova radna snaga. Prava kolonija.

Klasičan primjer je izvoz voća i povrća u Sloveniju i uvoz sokova od tog istog voća i povrća. U pitanju je glupost, ali i korupcija na visokoj razini. Klasična pljačka državnih resursa.

Ako bi mafija radila isti ovakav posao nazivali bi ga kriminalnim iznuđivanjem i sigurno bi već odavno bili u zatvoru.

I naravno, zapadne zemlje će za sebe subvencionirati proizvodnju hrane.

Zato siromašni na ovoj planeti nemaju sredstava da subvencioniraju svoju proizvodnju hrane, i tako trošak uvoza hrane raste, ali ne raste cijena za izvoz hrane.

Donedavno su samo dolari bili prihvaćeni kao valuta u siromašnim zemljama za energiju, vodu, gnojivo i pesticide. Sve je to potrebno za pravilan razvoj namirnica. Bolje bi bilo u današnje vrijeme da se ne proizvodi ništa, po cijeni od 113 dolara po barelu nafte.

Pobjednici su karteli za prodaju nafte na veliko. Nema potrebe da se napiše tko je gubitnik.

Ali stvarni trošak za proizvodnju nafte je ostao na status quo. Cijena uopće nije porasla. Čitava odgovornost za ovaj rast cijena bi trebalo smjestiti tamo gdje i pripada – investicijske korporacije. To je kapitalistički sustav.

Najnoviji dodatak za proizvodnju hrane je trošak za biogorivo. Sa druge strane, jedino što bi trebalo učiniti je štednja energije, ali ne, oni će kupovati proizvode od siromašnih zemalja u formi biogoriva.

Ali znali smo što će se dogoditi. I svi su imali izjave na ovu temu. Sada su previše zauzeti proizvodnjom pšenice za izvoz, da bi se nahranile tolike krave, krave koje pretvaramo u hamburgere. Zar nije bolji način proizvoditi pšenicu nego etanol?

Izvješće koje je “procurio” od strane Europske Unije pokazuje da biogorivo ne može učiniti ništa oko smanjenja efekta staklenika. Poruka ovog izvještaja može samo biti da je biogorivo jedna velika prijevara.

Dakle, određene zemlje proizvode biogorivo ne da bi pomogli čovječanstvu nego da bi bogati bili još bogatiji. Izgovor da biogorivo čuva prirodu je samo izgovor za još veće bogaćenje.

Činjenica je da je za 1kg nafte potrebno 1.000 do 2.000 litara vode. I činjenica je da je za 1kg mesa potrebno 10.000 do 13.000 litara vode. I pogodite što se proizvodi najviše? Meso – i to većinom za Zapadnog tržišta.

Naravno. “Neoliberalni” program je vidio priliku u prinudnim privatizacijama vode diljem planete.

Da ne zaboravimo, većina stanovništva na planeti je siromašna, i na njih najviše utječu klimatske promjene jer su najmanje sposobni da se nose s njom.

Povezanost između svega što se događa je jasna jer ono što su učinili u posljednjih dvjesta godina je smrt i kolonizacija i to na cijeloj planeti. A njihova politička elita sebe naziva civiliziranom!

U međuvremenu, oni ne staju, sada su zauzeti pripremanjem beskrajnog rata u cilju očuvanja njihovih privilegija. Slavni lideri nam govore da se suočavamo s krizom, dok oni troše milijarde na razvoj robota, koji će bombardirati cijelu planetu.

Dok pričaju o štednji za određene zemlje, što naravno guši gospodarstvo, globalni vladari ubrzano proizvode robote za kontrolu čovječanstva, bilo da nadgledaju, bilo da ubijaju iz bespilotnih letjelica.

Naravno, oni će biti zavaljeni u svojim udobnim foteljama, na dovoljnoj udaljenosti, ali da ipak mogu promatrati “akciju”,

Zar nitko na može sagleda ove ljude, i to ne samo kao ratne zločince, već kao nekoga tko uništava život. Ovo su pravi barbari u svakom pogledu, koji su u stanju uništiti cijelu državu kako bi se očuvali njihovi planovi.

Opet, vraćamo se na korporativne i državne medije jer bez njihovog aktivnog sudjelovanja u prikrivanju beskrajnih zločina koji su počinjeni ne događa se ništa.

“Kreditna kriza” je samo simptom bolesnog sustava koji bi trebao biti zamijenjen.

Problem je zapravo vrlo jednostavan, sve dok imamo vladajuće elite koje su vlasnici i pokretači globalnog kapitala vladaće ovakvo stanje. Globalni vladari vode show, oni nikada, ni za milijun godina neće ukinuti ideju postojećeg ekonomskog sustava, koji je inače, uzrok svih naših nevolja, i zamijeniti ga sa skromnim načinom zarade. Previše toga je u igri!

Samo mi, takozvani ljudi, možemo učiniti to. Oni čak neće početi ni mijenjati stvari, ukoliko ih mi ne natjeramo na to, ili ih se otarasimo.
 
(NoviSvjetskiPoredak.com)