Prema ovom izvoru, prvi službeni kontakt s vanzemaljcima bit će masovan, počevši s Plejađanima 2015. godine, dok će 2016. zetanski Sivi dati ispriku zbog toga što su na Zemlji oteli preko 26.000 ljudi

Zadnjih pet godina telepatski komuniciram s jednim članom moje skupine ili ‘klastera’ duša, koji živi na vodenom planetu u zvjezdanom sustavu Sirius B. Većina ljudi vjeruje u telepatiju, a čak i sveučilišta, poput Sveučilišta Duke, provode eksperimente s dvije grupe pojedinaca – u jednoj bi bili pošiljaoci, a u drugoj primaoci.

Ono što još nisu otkrili je to da kada bi i pošiljalac i primalac bili u laganom alfa, meditativnom stanju, rezultati bi bili mnogo bolji, uz samo malo prakse. A pošiljalac i primalac ne bi trebali biti u istoj prostoriji ili na kampusu, fakultetskom dobru. Mogli bi se nalaziti na različitim točkama na globusu, na drugom kraju svijeta. Osim toga, ne samo da bi mogli slati i primati vizualne utiske o tome je li neki oblik kvadrat, krug ili trokut, već bi mogli razmjenjivati i čitave rečenice.

Ustanovio sam da možete biti na drugom kraju svemira a da ipak trenutačno dobivate takozvane ‘pakete misli’ od nekog drugog bića. Naravno, nije zgorega da to biće bude blisko povezano s vama, kao što je to Antura, moj ‘brat s jednog dalekog planeta’.

Tijekom jedne od mojih ‘aktivnih meditacija’, kako ih ja nazivam, s mojim vlastitim anđelom čuvarom koga sam imenovao Theo, on mi je predstavio mog duševnog brata, Anturu. Otada sam mu postavio stotine pitanja; a on, kako je objasnio, postupa po istim pravilima kakve mi je dao i Theo. Odgovorit će na sva moja pitanja, ali ih ja moram postaviti. Na primjer, ne mogu samo reći: ‘Reci mi kako izgledaš’. Moram zaći u sitnije detalje: glede njegovih ruku, nogu, dlanova, stopala, škrga (da, on je vodozemac), njegovih očiju, boje kože i još mnogo toga.

Ako ste gledali filmove o Hellboyu, jedan od likova u njima je vodozemac po imenu Abe Sapien. Potražite li njegove slike na internetu, dobit ćete približnu sliku o tome kako Antura izgleda. Na početku mi je bilo rečeno samo to da ću se s njim moći susresti, i provozati se u pravom letećem tanjuru. To mi se učinilo fantastičnim. Kao što je objasnio mnogo kasnije, oni nas ne žele preplaviti informacijama. Žele ih davati, kako se izrazio, ‘u manjim dozama’.

Čini se da ću ja biti jedan od 12-ero ljudi iz puka s kojima će se on i njegov tim za ‘prvi javni kontakt s vanzemaljcima’ susresti kada 2017. doputuju na Zemlju na jednom od onih golemih matičnih brodova, s posadom od 850 odabranih bića. To će biti dvije godine nakon što Plejađani uspostave prvi ‘javni’ kontakt’ u Rusiji, 2015. godine. U sve to žele uključiti obične ljude, iz naroda, kako se ne bi doimali poput elitista kad se budu susretali s ljudima iz redova vlasti i znanosti.

Tek nakon što sam dovršio pisanje svoje knjige objasnio mi je da ću, s obzirom da sam zadnjih 30 godina u biznisu distribucije međunarodnih filmova i TV programa, snimati prvi dokumentarac o njihovom matičnom brodu, zajedno s članovima moje obitelji (moja kći je diplomirala na filmskoj akademiji). Vodit ćemo intervjue s humanoidima raznih veličina, s bićima nalik biljkama, pticama, insektima, a na brodu će biti čak i nekoliko reptoida (gmazova). Prema Anturi, svi su oni jedna velika sretna obitelj, iako se gmazovi ‘vole držati po strani’.

Ovo spominjem zato što su prije nekoliko milijuna godina doista vođeni Zvjezdani ratovi, kada su gmazovi iz jedne druge galaksije napali ovaj kvadrant naše galaksije, Mliječne staze, a rat je trajao tisuće svemirskih godina (jedna svemirska godina = 10 zemaljskih godina). Bile su to gadne bitke i poginule su milijarde bića. Antura je objasnio da je stvarni rat bio mnogo strašniji negoli je prikazano u našim znanstveno-fantastičnim filmovima.

Oni ne samo da bi razorili određeni planet već bi uništili i sunce, čime bi uništili sve planete u tom solarnom sustavu. No, ratova više nema i sve je mirno. Nakon tog rata udružilo se dvije stotine planeta iz tog kvadranta naše galaksije i oformilo Federaciju planeta za zaštitu, trgovinu i razmjenu znanja. U ovoj galaksiji postoji još šest federacija, i sve su prijateljski nastrojene, osim jedne. Ta jedna ne želi imati posla s drugima, pa ju puštaju na miru.

Prije negoli dođu Sirijanci, otprilike 2016., zetanski Sivi će se doći ispričati zbog toga što su oteli gotovo 26.000 ljudi diljem svijeta, kako bi iskoristili njihovu DNK da stvore jednu hibridnu rasu, jer njihova rasa izumire. To bi moglo biti zanimljivo.

No, prvo će doći Plejađani, jer izgledaju poput nas, uz neznatne razlike. Sama činjenica da u svemiru postoje druga bića koja izgledaju poput zemaljskih ljudi predstavljat će strahovito važnu vijest. I opet, Antura kaže da prilikom svog prvog putovanja, odnosno javnog dolaska ovamo, oni neće iznositi mnogo detalja, i da će nam pri svakom od narednih dolazaka na Zemlju davati „dodatne doze” informacija.

Pitao sam Anturu kako mogu prevaljivati takve ogromne udaljenosti, a najbolji opis koji sam dobio je to da oni ‘skaču kroz portale’. Antura kaže da nitko ne može ići s jedne strane makar i naše galaksije u jednom skoku, nego kroz niz portala. Usporedio je to s putovanjem od istočne na zapadnu obalu Sjedinjenih Država, leteći s, recimo, avio-prijevoznikom Southwest Airlines, uz međustanice na tom putu. Kada sam, čuvši takvu usporedbu, pokazao nemalo iznenađenje, on je rekao: ‘Tome, o vama znamo SVE. Proučavamo vas tisućama godina.’

Drugo iznenađenje sam doživio upitavši ga koliko portala ima Zemlja. Odgovorio je da imamo 60 portala, i da su svi vrlo blizu Zemlje. Mi smo poput Glavnog prometnog terminala. Jedan ili dva portala čak vode do sljedećeg univerzuma, kojeg čak možemo vidjeti na našem noćnom nebu. Mi mislimo da je to dio našeg univerzuma. On kaže da većina planeta imaju daleko manje portala – mnogi imaju samo jedan. Na temelju ovoga možete zaključiti koliko je naš ‘zemaljski eksperiment’ važan za ostatak svemira.
Da rezimiramo: u bliskoj budućnosti čekaju nas vrlo uzbudljiva vremena, jer saznat ćemo štošta o našoj pravoj povijesti.

O autoru:
Tom T. Moore je jedan od rukovodećih ljudi u zabavnoj industriji, predavač, čest gost u radijskim emisijama i autor knjiga FIRST CONTACT: Conversations With An ET, THE GENTLE WAY: A Self-Help Guide For Those Who Believe In Angels and THE GENTLE WAY II: The Story Continues, a piše i tjedne biltene i blog. Više informacija imate na adresi http://www.thegentlewaybook.com/.
 
(nexus-svjetlost.com/uredio:nsp)

Bivši hrvač i filmska zvijezda kultnog klasika “They Live”, “Rowdy” Roddy Piper je skrenuo pozornost na svoje nedavno izrečene pro-slobodne stavove.

Oni žive (eng. They Live) je američki znanstveno-fantastični film redatelja i scenarista Johna Carpentera iz 1988. godine. U filmu je naglašen strah od gospodarskog kolapsa unutar američke kulture pohlepe i konzumerizma.

U središtu priče nalazi se usamljeni lutalica Nada koji otkriva da su pripadnici bogate vladajuće elite u stvari izvanzemaljci (gmazovi) koji koriste signal televizijske postaje kako bi upravljali ljudima, prikrili svoj pravi izgled i odašiljali subliminalne poruke u masovnim medijima.

U filmu, nakon nezaboravne 5 + minutne scene borbe s prijateljem kojeg pokušava probuditi da progleda i vidi nevidljivog neprijatelja, on napokon progleda kroz sunčane naočale koje otkrivaju stvorenja – izvanzemaljce kontrolore i njihove subliminalne poruke, “Budi poslušan” (Obey).

Kasnije, Nada je bio spreman da ih “skine”, te je ušao u banku s puškom kad je izgovoro poznati monolog kojeg je Piper u filmu sam improvizirao: “Došao sam ovdje žvakati žvake i nekome isprašiti tur … i upravo sam ostao bez žvakaća.”

Prije par dana, on je priznao na Twitteru da je film “Oni Žive” They Live – dokumentarac, (i nije znanstvena fantastika) …

Nada, tajanstveni glavni lik iz ovog kultnog filma, je “izgubljeni Amerikanac” prema Piperu, čiji je najdraži dio kada kaže: “Vjerujem u Ameriku”, uvjerenje koje i Piper dijeli.

25. obljetnica filma They Live oživljava veliki interes poruke filma dodatno potaknuta rastom nepovjerenja prema vladi i medijima.

U svojoj recenziji za Boston Globe, Jay Carr je napisao: “Carpenter nam donosi vizualni stil 50-ih upotpunjen malim B-filmom o letećim tanjurima i zaključkom da su bogati poklonici fašizma. Oni žive, sa svojim pozivom svijetu na buđenje u klasi je Terminatora i Robocopa, iako glavni junak nema takvu vrstu mišića”.

U recenziji za Chicago Reader, Jonathan Rosenbaum je napisao:” Carpenterova domišljatost i vještina pripovijedanja čine ovaj film zabavnim i gledljivim, iako scenarij ima brojne propuste, a mogućnosti proizašle iz središnjeg koncepta filma razvijane su samo usput.

Richard Harrington, u svojoj recenziji za Washington Post je napisao: “To je samo John Carpenter. Kao i obično, pokušava kopati duboko s igračkom od lopate. “Oni Žive” je pun crnih rupa, gluma je očajna, efekti su drugorazredni. U stvari, cijela stvar je ispala previše apsurdno” (Washington Post je poznat kao medij kroz koji elita i masoni šire svoje dezinformacije, tako da takva kritika ovog filma ne čudi)

Pravi smisao filma možemo ukratko navesti:

Na sredini filma se susrećemo sa ostalim ljudima koji vide kroz naočale, jedan od njih je bradati čovjek. Bradati čovjek (iz emisije u filmu) otkriva im da je izvanzemaljcima Zemlja samo kolonija sa koje crpe resurse. Oni uzrokuju globalno zatopljenje kako bi iscrpili sve resurse prije premještanja na drugi planet. Odašiljanjem signala TV postaje izvanzemaljci prikrivaju svoj pravi izgled. Uništenje izvora signala obznanilo bi svima istinu.

Ranije ovog mjeseca Piper je razgovarao o dubini i značenju filma, rješenje u višoj svijesti, ratu, kontroli i drugim velikim problemima na radio showu Alex Jonesa. Glumac Sean Stone se pridružio Piperu, a video pogledajte ovdje:
 

 
Film se na Youtube-u uporno skida od strane istih, i postaje nedostupan, no uvijek netko ponovo stavi novu verziju.
 
Ukoliko ste željni gledati film, ne znamo do kada će biti na ovoj adresi, no ugodno vam gledanje.
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*
http://www.youtube.com/watch?v=xOnINVRvQeg
 
(preveo:mag.A.B./uredio:nsp)

Malo ću vam pisati o svojoj knjizi “Sve piše u novinama…(a ponešto i ne)” čiju naslovnicu već par mjeseci vidite sa strane. Baš se jučer nekako dogodilo da sam je punih pet minuta predstavljao u emisiji ‘Hrvatska uživo’, što je bio početak moje velike propaganda kampanje, a ujedno i njezin kraj (kampanje, ne knjige).

Pa prije nego kampanja završi, evo par riječi o (a i iz) knjige.

Naime, malo ljudi se neće složiti s tvrdnjama da je život sve teži i neizvjesniji, hrana sve nekvalitetnija, svijet sve nesigurniji, centralizacija globalne vlasti i kontrole u porastu. Pitanje oko čijeg odgovora se neće svi složiti jest je li takav trend događaja posljedica neke namjere ili tek nekog unutrašnjeg, sustavu prirođenog mehanizma.

Moja razmišljanja već se par godina kreću se u smjeru ove prve mogućnosti. Gorivo za takva razmišljanja predstavlja barem desetak tisuća stranica knjiga koje se bave raznim temama, pa tekstova poput onih iz časopisa Nexus, pa informativnih i zanimljivih razgovora i dijeljenja mišljenja tijekom druženja s ljudima koji imaju slični pogled na stvari ili smo ga čak zajedno stvarali tijekom višegodišnjeg druženja.

Dakle, pričam o nekom dugoročnom totalitarističkom planu za sticanje apsolutne kontrole nad resursima i ljudima ovog planeta, nad njihovim životima i financijama, kao i nad njihovim mislima i uvjerenjima. Jer totalitarizam upravo to i jest, sustav u kojem se (pomoću programiranja i staha) potpuno vlada ljudskim životima i, po mogućnosti, ljudskim mislima. Svaki totalitaristički sustav tijekom povijesti bio je takav. Ili se barem trudio biti.

Misao da se upravo nešto takvo zbiva sada, i to na globalnoj razini, a da mi to i ne primjećujemo, zvuču fantastično, prefantastično štoviše. Ali postoje podaci da je upravo tako. Nećete ih spaziti ako ste tek prosječno informirani iz novina ili s televizije, pa čak niti ako ste obrazovaniji od prosjeka, ali nikad niste naučeno propitkivali iz samog korijena, koji se, kao i svaki, nalazi pod zemljom i nevidljiv je, ali ipak hrani cijelo stablo.

Taj plan nadilazi dnevnu politiku, pa i mjesečnu i godišnju. Iz te je perspektive poprilično nevidljiv, kako je i zamišljeno da bude. Njegove dvije glavne taktike odlično je sažeo David Icke. Prva je ‚problem-reakcija-rješenje’. Stvori neki problem, da uslijedi reakcija ljudi da se nešto mora učiniti po tom pitanju, i onda, na njihov zahtjev,  uvedi rješenje koje već otprije čeka u ladici, a koje ti daje veću moć, zbog čega ga nitko ne bi prihvatio u normalnim okolnostima. Druga taktika je ‚metoda malih koraka’. Ako želiš stići od točke A do točke B, zadrži to za sebe i neprekidno radi sićušne korake u tom smjeru. Svaki od tih malih koraka podrži nekim objašnjenjem koje zvuči logično i kao da je usmjereno u dobrobit ljudi. I tako stvori povijest po svom ukusu.

Kombinacija tih dviju taktika vrlo je moćna.

Kako bih mogao sam provjeriti te tvrdnje, neovisno o podacima koji su mi do tad predočeni? Nisam tajni agent pa da se šuljam do sefova s tajnim dokumentima, prelijen sam i s previše svakodnevnih obaveza da bih se bacio na višemjesečni terenski rad da bih razotkrio neku pojedinu temu, a osim toga, da bih  potvrdio ove teze, bilo bi potrebno razotkriti desetke tema i pronaći im međusobne veze. I još osim toga, to su razni autori već napravili. Neki su se bavili samo jednim područjem, a neki su povezivali više područja u novu sliku. Svima sma ih vrlo zahvalan zbog toga. Pa sam odlučio okrenuti se nečemu što mi je često pri ruci i što ne zahtijeva nikakav dodatni napor.

Novinama.

Nemojte misliti da sam postao redoviti čitatelj koji opsesivno traži nešto što je zamislio da će naći. Uopće ne. Novine zapravo uopće ne čitam, a još manje kupujem. No, svakih par dana, a ponekad bi prošao i cijeli tjedan ili više, listao bih ih u kafićima uz kavu. Zapravo, isprva ih nisam uzimao u ruke s nekom posebnom namjerom. Ali sam, i ne htijući, neke vijesti odjednom počeo vidjeti drugim očima. Sad sam u njima uočavao pozadinu događaja i što se njima želi, spin koji su mnoge vijesti sadržavale ukazivao mi se kristalnom bistrinom, a ono što je u njima bilo neizrečeno, što bi bacilo potpuno drugo svjetlo, zvonilo je glasnije o onoga što je bio rečeno. Potom bih izvadio svoj švicarski nož i kriomice od konobara u dva poteza izrezao tekst koji mi je privukao pažnju. Koliko je samo izrezanih novina ostalo iza mene u kafićima!   

Knjigu “Sve piše u novinama” možete shvatiti i kao mentalni eksperiment. Više od svega bih volio da zaista sve zaključeno predstavlja moju utvaru. Uostalom, neki koji čitaju ove retke već će sada zaključiti da je to baš tako, da je riječ samo o još jednoj paranoičnoj teoriji urote.

Neka i jest.

Ali ipak postoji postoji mogućnost da svi ti podaci i posljedični zaključci točni. Sve ovisi o tome koliko si dopustite duboko ući u materiju.

U tom slučaju, stvar postaje preozbiljna da bismo je odbacili bez razmatranja, samo zato jer se nekome čini glupa.

Samo zato jer netko neinformiran tako misli, netko tko govori napamet ili s pozicije autoriteta ili na temelju unaprijed stvorenih zaključaka i predrasuda, a ne na temelju upućenosti Takve misli doista ne vrijede ništa. Također, ako je priča točna, onda se ista grupacija potrudila zamaskirati svoje korake i napraviti da plan ne bude vidljiv na prvi pogled.

Smatram da bi svaki čovjek trebao biti upoznat sa svim tim informacijama i sam razmotriti što sve to znači. Ili neka se o toj temi povede javna rasprava (što je samo hipotetski prijedlog, u ovom svijetu dirigiranih medija i programiranih ili unovačenih ljudi) i tako dođe do zaključka.

Ako se sve te teorije o uroti pokažu netočnima, bit ću prvi koji će ih zgužvati i s veseljem šutnuti u najbliži kontejner.

Uostalom, malo drugačijeg razmišljanja o svijetu svakako ne može naškoditi.

Što se tiče knjiga koje otkrivaju globalnu urotu, u svojoj glavi sam ih podijelio na dvije vrste. U prvu sam stavio one koje se obično nazivaju ‘teorijama urote’, mada je to bezveze, to su jednostavno knjige koje iznose pozadinu nekih događaja, ukazujući na skrivenu ruku svjetske elite koja je upravljala događajima. Spomenuo bih autora i istraživača Williama Engdahla koji je u tri knjige obradio tri poluge moći globalne elite – naftu, GMO i novac. To su knjige Stoljeće rata, Sjeme uništenja i Bogovi novca . Daniel Estulin bavio se skupinom o kojoj je napisao knjigu pod naslovom Istinita priča o družbi Bilderberg. Vrlo kvalitetni autor je i Jim Marrs, koji je napisao kod nas neobjavljene knjige Rule by Secrecy i The Rise of Fourth Riech. Među ove knjige spada i po pitanju mnogih detalja vrlo informativna  knjiga Nevidljiva ruka Ralpha Eppersona. Pa onda fenomenalni Jeffrey Grupp s knjigom Korporatizam. Od svih tih autora, najdalje u istraživanju, a to znači najbliže istine, po mojoj je procjeni stigao David Icke, čijih je pet odličnih knjiga do sad objavljeno kod nas. Njega je  istraživanje odvelo i dalje od granica koje neki od gornjih autora nisu mogli preći pa tako niti suvislo odgovoriti na neka pitanja, sve do pitanja što je prava priroda stvarnosti, u čemu se po svemu sudeći krije ključ rješenja kako stati uroti na kraj.

Icke je predstavio skoro zastrašujuću gomilu podataka, koji se pred čitateljem povezuju sami od sebe, a nije ga bilo strah uhvatiti se u koštac čak i s onim naizgled fantastičnim. Sjećam se kad je jedan čovjek, koji se smatra vrlo racionalnim i inteligentim, na preporuku počeo čitati jednu Ickeovu knjigu i odustao u trenutku kad je pročitao da je ovaj, dokazujući neke svoje navode,  napisao da George Bush direktni potomak krvoločnog vladara Vlada Tepeša Drakule. U tom trenutku je taj čovjek odustao od daljnjeg čitanja, zgrožen nevjerojatnošću tog podatka. Icke je za njega bio potpuna budala.

No, nekom igrom sudbine, samo tjedan dana nakon njegova odustajanja, neki su naši portali prenijeli vijest-zanimljivost iz New York Timesa koja je govorila da je… Bush  potomak Vlada Tepeša Drakule! Koliko god to nevjerojatno zvučalo. Podatak je pribavljen iz službene institucije koja se bavi genealoških istraživanjima američkih predsjednika. Ne treba reći da to svejedno nije vratilo kredibilitet Davoda Ickea u očima onog nesuđenog čitatelja, no to zaista nije ni važno. Istina je koja je, bez obzira što bilo tko, uključujući i mene, vjerovao.

Knjigu sam napisao najviše inspiran upravo knjigama Davida Ickea, kao i njegovim kolumnama u časopisu Nexus. U kojem sam, usput rečeno, čitao i odlične tekstove puno autora o raznim temama, od mikročipiranja, nadzornih kamera i codexa alimentarius do tekstova o manipulacijama farmaceutske ili vojne industrije, koje su bacale dodatno svjetlo na mehanizme urote.

U drugu vrstu knjiga u svojoj mentalnoj podjeli stavljam one koje su detaljno razotkrile neki određeni segment, ponekad bez razmišljanja o širem kontekstu ili bez traganja za vrhom piramide. Te knjige se u općem poimanju ne svrstavaju u žanr ‘teorije urote’.  O manipulacijama GMO-om nezaobilaznu, vrlo detaljnu i informativnu knjigu napisao je Jeff Smith, pod naslovom Sjeme obmane, a isto su učinili i dr.sc. Marijan Jošt i Thomas S. Cox u knjizi Intelektualni izazov tehnologije samouništenja. Pod naslovom Velika obmana- tajna povijest Europske Unije britanski su novinari Christopher Booker i Richard North napisali zapanjujuće detaljan prikaz svih koraka koji su doveli do stvaranja Europske Unije i rasvijetlili uloge nekih ljude za koje jedva da ste i čuli, a koji su manipulirali tim procesom otpočetka s namjerom da bez znanja i dozvole ljudi navedu države da se odreknu suvereniteta u korist neizabrane europske birokratske diktature.  U knjizi Lijekovi ili priča o obmani zagrebačka je liječnica Lidija Gajski dala neoboriv prikaz laži i manipulacija farmaceutske industrije vezanih uz statistike, podmićivanje liječnika, insrumentaliziranje udruga pacijenata, reklamiranje lijekova i stvaranje novih ‘bolesti’ mijenjanjem kriterija i parametara toga što je zdravlje. Richard S. Hoagland i Mike Barra pokazali su pravo lice američke svemirske agencije, njenu obrambenu (a ne civilnu, kako se obično smatra, mada njen statut tvrdi drugačije) prirodu, način kako je nastala, kako je ustrojena, koje grupacije njome vladaju i njenu ulogu u zataškavanju mnogih otkrića u knjizi Tajna misija – skrivena povijest NASA-e.

Profesor Jeffrey Grupp, kojega sam već spomenuo kao autora odlične knjigu Korporatizam – tajna vlada Novog svjetskog poretka, u kojoj je napisao da će doći trenutak kad ćemo se svi morati ispričati istraživačima urote što ih se toliko dugo ismijavalo, a istaknuo je i istraživanje Davida Ickea.    

Sve se ove knjige (kao i one iz brojnih drugih područja, koje nisam sad spomenuo) i istraživanja napravljena neovisno jedna od drugih preklapaju i potvrđuju. U mojoj svijesti sve te knjige su tek jedna velika knjiga.  

Nakon što sam se za svoju knjigu inspirirao novinama, mogu savjetovati  slijedeće: nemojte čitati novine, ako ne možete iz njih iščitavati što se doista zbiva i što od nas žele ti reklamni bilteni zvani dnevni tisak. Nije zdravo. Samo ćete se dezinformirati i živcirati, a one će vam zarobiti misli i uvući vas tamo gdje uopće ne želite biti. Do točnijih zaključaka možda ćete doći intuicijom, jasnija slika neke situacije ukazat će vam se ispred očiju pogledom izdaleka, a ne izbliza.

Zapravo je ironija sudbine što sam napisao knjigu na temelju novina (i vijesti generalno). Još sam u srednjoj školi bio vlasnik slave sumnjive kvalitete, glasovit po tome što nisam čitao novine, nisam gledao Dnevnik, nisam slušao vijesti na radiju (uglavnom sam slušao ploče) pa nisam imao pojma ni o čemu što se zbiva. Sjećam se neke grozne nesreće u u nekom rudniku, još tamo krajem osamdesetih, o kojoj su tog dana baš svi pričali u autobusu do škole. Riječ je bila o tragediji i baš svi su suosjećali i bili upućeni. Osim mene. Ja nisam ni čuo za to, a bih bio izvrgnut i puno većem ruglu da moji prijatelji nisu već bili naučeni na stupanj moje medijske lobotomije. I kasnije sam, i za vrijeme faksa i poslije,  nebrojeno puta ispao vrlo neuk kad su se spominjala imena poznatih političara, sportaša, manifestacija, politike, uopće bilo kakvih događaja o kojima je informiran čovjek koji sluša radio u autu ili samo prolista novine ili jednim uhom čuje dnevnik iz druge sobe. Moj je ponor bio tako dubok da mi je, tamo negdje sredinom devedesetih, urednica na radiju na kojem sam radio zapovijedila da svaki dan izvolim pročitati novine, a ne da sramotim struku.

Pa sam ih počeo čitati i bilo je zabavno. Kad novine čitaš svaki dan,  postaje napeto, kao da čekaš novi nastavak nekog krimića. Uđeš u priču, poistovjećuješ se s likovima i uživljavaš u fabulu. Sad kad razmišljam, shvaćam da se događa i slijedeće: počneš živjeti tuđe misli i situacije. To znam jer se sjećam onog vremena kad nisam imao pojma što se zbiva po novinama, niti sam ikada osjetio ikakve posljedice toga u svom svakodnevnom životu, imajući neke svoje prioritete i interese.

A ovako, kad sam se svaki dan izlagao vijestima, one su na mene počele imati emocionalni učinak. Novinski naslovi bi me razljutili, razveselili, rastužili…najčešće bi me ipak ispunili nekim strahom ili nemoćnom ljutnjom, a bez ikakvog stvarnog razloga. A od svega toga ništa korisnoga za mene. Ako se i zbivalo išta vrijedno ikakvog pamćenja, zbivalo bi se i bez da sam se ja živcirao zbog toga. O onom nebitnom da i ne pričam.

Par godina kasnije vratio sam se u prvobitno stanje amebe i prestao pratiti vijesti. I opet mi se ništa nije dogodilo. Ponekad sam imao priliku uvidjeti očiglednu besmislenost uvučenosti u vijesti, kad bih u prolazu čuo umirovljenike na ulici kako raspravljaju o tezama koje mi nikako nisu zvučale njihove, već je bilo lako prepoznati otisak glavne novinske teze toga dana. Naravno, sve informacije koje su imali nisu nadilazile ono što je pisalo u vijesti, pa tako niti zaključci nisu bili drugačiji od onih koje su mediji plasirali.

A zaključci bi trebali biti drugačiji. Ali onda ste već na opasnom terenu, neusklađeni s okolinom. Primjerice, prije nekog vremena neki mi je prijatelj proslijedio kritiku nekog čovjeka na to što sam dao u par emisija dao prostora Davidu Ickeu, „bolesnom čovjeku koji vidi gmazolike izvanzemaljce”. Ne znam otkud mu to da je bolestan, jer ja sam Ickea sreo par puta i činio mi se potpuno normalan i vrlo pristojan čovjek. Ne znam ni otkud mu to da Icke “vidi gmazolike izvanzemaljce”, jer on nikada nije rekao da ih je vidio. No, više desetaka ljudi, neovisno jedni o drugima, opisivali su mu čudnu pojavu da se neki čovjek pred njihovim očima preobratio u gmaza i natrag u čovjeka, a Icke je prenio te priče i zaključio da tu nečeg mora biti, otkuda inače svim tim ljudima baš to iskustvo (u ono vrijeme kad još nitko nije ni čuo ni spominjao gmazove). Pa je njihove tragove pronašao i u prošlosti, i u predajama afričkih šamana itd.        

No, korisno je dati prostora Ickeu i drugim istraživačima urote. U proteklih par godina po novinama sam pratio što su o nekoj temi, recimo,  globalnom zatopljenju, pričale novine, a što Icke i drugi. Razvoj događaja je pokazao da je taj „bolestan čovjek“, a i drugi ‘bolesni’ ljudi, sve točno rekao, a da su novine i drugi mediji sustavno i strastveno prenosili njima servirane neistine. Pa sam onda čitao što je taj „bolestan čovjek“ pisao o lažnoj epidemiji gripe, a čitao sam i što se izjavljivalo po  novinama. Pa se opet pokazalo da je on govorio istinu, a one ne. I tako dalje, i tako dalje. Novinama je obično trebalo par godina da se tu i tamo pojavi neka vijest koja je govorila istinu, ali obično u vrijeme kad to više i nije bilo važno. U isto vrijeme, često sam u novinama viđao kako se netko, suočen s nezgodnim pitanjima o nekoj temi, izvlači da je to ‘teorija urote’.

Razmišljao sam i o tom pojmu, zapravo besmislenoj etiketi, pa sam i sam smislio jedna pojam, da bih stvari stavio na svoje mjesto. Već sam ga spominjao. Taj pojam je: ‘teorija spontanog razvoja događaja’.

Jer pozicija s koje se odbacuje teorija urote (pri tom mislim na točno određenu urotu jedne globalne elite koja za cilj ima uvođenje svjetske jednostranačke države, svjetske vlade, svjetske vojske, svjetske središnje banke i elektroničkog novca te mikročipiranje stanovništva) je isto samo teorija, temeljena na određenim interpretacijama jednog dijela podataka. Ta teorija (spontanog razvoja događaja) tvrdi da se stvari zbivaju kaotično i spontano, zbog neke svoje unutarnje logike te da nisu manipulirane, a pogotovo ne s tako dramatičnim krajnjim ciljem.

Ta druga teorija, teorija spontanog razvoja događaja, stalno se pravi da predstavlja realan i razuman prikaz stvari, dok teoriju urotu otpisuje kao tek psihološki fenomen. S obzirom da je većina nas  neinformirana o većini stvari, najčešće kao ‚normalno’ ili ‚istinito’ uzimamo ono što je dio općeg znanja, zapravo, ono što (naizgled) predstavlja koncenzus. U stvarnosti koncenzusa nikad nema, ali se stvari predstavljaju kao da on postoji oko puno pitanja. I zato svi znaju isto, i zato svi misle isto i zato istina o mnogim stvarima dobiva žig ‚teorije urote’. Općeprihvaćeni pogled na povijest i događaje oko nas, kao i prirodu svijeta u kojem živimo, isto je samo teorija. On nije stvarnost, već samo nečija stvarnost, možda i nametnuta stvarnost, koja ne predstavlja pravo stanje stvari, već samo predstavljeno stanje stvari.

Za one koji nisu upoznati sa sadržajem teze o uroti, evo ukratko opisa na temelju istraživanja Davida Ickea koja su trajala više od dvadeset godina, jer je on dao najcjelovitiju priču, koja zapravo sadrži sve ostale. Postoji mreža obitelji, krvnih loza, koje tisućljećima manipuliraju svijetom kroz mrežu tajnih društava, a cilj im je uvesti totalitarnu diktaturu. Ima ih vrlo malo pa to čine tajno. Oni uvijek stoje iza svih strana u sukobima i politici, kojima manipuliraju da bi se stigli do svog cilja. Prije su njihovi predstavnici bili kraljevi raznih monarhija, ali kad su se ljudi počeli buniti protiv tih vidljivih diktatura, stvorili su ‘demokraciju’ kako ljudi više ne bi bili očigledno svjesni diktature. Danas ta mreža obitelji stoje iza ‘demokratski’ izabranih vlasti, zahvaljujući raznim društvima i organizacijama kao što su Vijeće za vanjske odnose, družba Bilderberg, Trilateralna komisijca, Malteški vitezovi, Rimski klub, ali i UN, WHO, NATO…popis ide unedogled. Veliki događaji koji su bili prekretnice, kao i mnoge velike ideje tijekom povijesti, bili su aranžirani iz pozadine. No, čini se da urota ima i svoj metafizičku stranu (ako gledamo iz perspektive današnjeg redukcionističkog i mehanicističkog pogleda na svijet). Prema Ickeu, čini se da su neki od svjetskih manipulatora križanci s određenim gmazovima, koji se hrane ljudskim emocijama, poglavito strahom. Iza zemaljske piramide moći stoje gmazovski entiteti iz neke druge dimenzije (potpuno freaky,zar ne? Bar na temelju onog što smo o svijetu naučili kroz obrazovanje i na temelju toga kako mainstream suvremene znanstvene misli interpretira svijet), a s našim svijetom i ljudsko-gmazovskim hibridima povezuju se kroz razne sotonističke rituale i žrtvovanja. To je, dakle, ta urota na kojoj se radi već vrlo dugo, vjerojatno i tisućljećima, a posebno intenzivno u ovo današnje vrijeme, kad bi njihov veliki projekt trebao stići do kraja.

Radi slikovitosti, evo citata bivšeg CIA-inog operativca Victora Marchettija koji je i sam iskusio ono što Icke naziva svjetski sotonistički kult, kojega su, prema Ickeu,  stvorili gmazovski križanci i njihovi gospodari s drugih dimenzija, a koji djeluje kroz međusobno povezana tajna društva i skupine koje djeluju u svakoj zemlji, a odgovorne su samo jednom zapovjednom središtu. Prema Ickeu, na taj način koordiniraju djelovanja između raznih država, rasa, religija, političkih stranaka i korporacija. Marchetti je i sam sve to iskusio te dio toga iznio na vidjelo u svojoj knjizi objavljenoj 1973. godine pod naslovom CIA i kult obavještajne agencije te napisao ovo: „U našem današnjem svijetu postoji jedan moćan i opasan kult. Taj kult podupiru i štite najviši državni dužnosnici u svijetu. Njegovo se članstvo sastoji od osoba iz centara moći u strukturama vlasti, industriji, trgovini, financijama i radništvu. On manipulira pojedincima u važnim sferama javnog utjecaja, uključujući intelektualni svijet i masovne medije. Taj tajni kult je svjetsko bratstvo političke aristokracije čija je svrha ostvarivanje političkih namjera nepoznatih osoba ili organizacija. Djeluje nezakonito, u tajnosti.“   

U knjizi sam obradio i nezaobilazne teme kao što su subliminalne poruke, kronologiju razotkrivanja climategate, a posebnu količinu prostora dao sam chemtrailovima, od kojih do sada već imam stotine slika koje sam sam uslikao iznad raznih hrvatskig gradova, a najviše, naravno (jer tu živim), iznad Zagreba. Zaprepašćujuć je intenzitet zaprašivanja kojem smo izloženi. Mada najvidljivi dio djelovanja korporatista, to je ujedno i dio kojega je možda najteže prihvatiti kao realnog. Ali gledajte nebo i sami, imate oči.

Do sad ste već shvatili, ovu sam knjigu pisao kao razgovor s onima koji su već upoznati s podacima, principima i tezama o postojanju spomenute globane urote. Zapravo, kad sam je dovršio, ispalo je ona zapravo govori o programiranju i da sam u njoj predstavio vlastito uočavanje programiranja stvarnosti i koraka urote u novinama i generalno kroz vijesti, ali ne samo to, već i svoja razmišljanja, događaje i susrete koji su mi se za to vrijeme dogodili, na temelju kojih sam zaključio da je ključ igre sustavno programiranje umova. Mislite da je teško programirati umove ljudi? Ne baš toliko. Dapače, jednom kad se stroj zahukta, stvari idu same od sebe. Mediji u tome igraju jednu od ključnih uloga.

Putovanje kroz vijesti je okosnica, kičma knjige, od koje se živci granaju na razne strane. Možemo reći da knjiga predstavlja moje osobno putovanje kroz temu urote. No, pretpostavljam da može imati smisla i onima koji prvi put čuju za sve to, jer se u najvećoj mjeri bavi stvarima koje svakodnevno vidimo oko sebe, tu u Hrvatskoj, a ne u Americi ili Velikoj Britaniji ili Aziji, i koje se tiču našeg svakodnevnog života. Uostalom, i Europska Unija nam je sve bliža, a i mnogi segmenti društva već direktno ili indirektno počinju osjećati utjecaj uvođenja ‘pravne stečevine EU’.

Prije sam rekao da sam počeo testirati tu fantastičnu priču o uroti i promatrajući svijet oko sebe vidjeti zbiva li se doista. Što sam ustanovio?

Odgovor naslućujete.

Da je bio negativan, to bih vam javio SMS-om sadržaja ‘all clear’. Ovako, svoje sam dojmove nabacao u ovoj knjizi. Ona predstavlja tek djelić djelića slagalice, većim dijelom baš onaj koji se tiče nas u Hrvatskoj, ali sam se potrudio biti što informativniji. Jer, kao što pokazuje debljine Ickeovih knjiga, slaganje cjelovite slike o uroti je baš poput slaganja puzzlei. Na svakom djeliću slagalice nalazi se nacrtano nešto što jasno vidite. Ali u isto vrijeme svaki djelić puzzle je izrezan tako da pruža pipke u raznim smjerovima, pipke za koje postoje točno određeni djelić slagalice u koji savršeno liježu. Možete reći da djelići puzzli i sami predstavljaju sličice, jer na jednom djeliću je oko, na drugom se jasno vidi noga, na trećoj se bez svake sumnje nalazi oblak, a četvrta prikazuje kamenčić na tlu. Ali iz svakog pojedinačnog djelića ne možete saznati ništa o cijeloj slici. Tek kad ih sve ili bar veći dio spojite, počet ćete naslućivati što ona prikazuje. A tih puzzli ima taaako puno…  

Ja sam neke od njih potražio u novinama. Novine su zapravo odličan izvor informacija. Sve piše u njima, kad stavite prave naočale. Kupujte knjige

autor NSP.com, preneseno sa 4dportal.com