Kanadski novinar i istraživač Serge Monast (1945-1996) prvi je upozorio na projekt Blue Beam, još sredinom devedesetih, a onda iznenada preminuo pod sumnjivim okolnostima.

Plan se odvija u četiri koraka, a krajnji rezultat bi trebao biti konačno i potpuno uspostavljanje novog svjetskog poretka, s novom vjerom – u antikrista.

Ako uzmemo u obzir da su o “dobrobiti” napada vanzemaljaca na planetu Zemlju razmišljali mnogi znanstvenici, ali i političari, mogućnost da neko planira takav scenarij ne zvuči sasvim nevjerojatno.

Bivši predsjednik SAD Ronald Reagan je u nekoliko svojih predsjedničkih govora izjavio kako bi ljudska bića ujedinio jedino nekakav napad vanzemaljaca, ili Paul Krugman, istaknuti američki ekonomist, koji je izjavio kako bi lažni napad vanzemaljaca zasigurno ‘trgnuo’ ekonomiju.

U 21. stoljeću skoro ništa nije nemoguće. Pa čak ni lažirati Apokalipsu. Bar tako tvrde mnogi Internet izvori koji se pozivaju na priče o projektu NASA Blue Beam (Plavi zrak).

Prvi je na navodni projekt upozorio novinar i istraživač Serge Monast (1945-1996), čija su djela o masonskim teorijama zavjere i novom svjetskom poretku i danas vrlo popularna i citirana.

Monast je, ne mogavši ​​”tek tako” širiti svoju istinu, osnovao Slobodnu novinsku agenciju (AIPL, l ‘Agence Internationale de Presse libre), koja je objavljivala njegove radove i upozoravala na opasnosti koje prijete od svjetske vlade.

Svoju prvu priču o Plavom zraku objavio je 1994., a 1995. i svoj najobimniji rad “Protokoli Toronta 6.6.6″ (Les PROTOCOLES de Toronto (6.6.6), pisan po uzoru na “Protokole sionskih mudraca”, gdje je naveo da se masonska grupa 6.6.6. sprema da, u roku od 20 godina, preuzeti primat i uspostaviti novi svjetski poredak i kontrolu uma pojedinaca.

Tijekom 1995. i 1996. Monast se žalio da ga progoni policija i vlast – zbog učešća u “mreži zabranjenih informacija” i da se plaši za svoj život. Rujna 1996, kanadske vlasti oduzele su mu dvoje djece, zbog toga što su školovani kod kuće, a ne u državnim školama.

Nešto kasnije u prosincu, poslije noći provedene u pritvoru, umro je kod kuće, službeno od infarkta, iako do tada nije bolovao od srca. Monastovi simpatizeri danas tvrde da je smrt zapravo bila nasilna i izvedena psihotronskim oružjem – kako je to već običaj kod novog svjetskog poretka.

Arheologija u službi antikrista

A o čemu je to pisao Serge Monast sredinom 1990-ih? Kada nepristrani promatrač pogleda dokle je svijet stigao u međuvremenu – njegova teorija uopće ne djeluje nemoguće ili bar – ne neizvodljivo ….

Tehnologija uglavnom postoji, još samo nedostaju (da li?) Dovoljno bolesni umovi da je upotrebe ….

Mnogi danas citiraju Monastove radove, a poneko doda i nešto svoje, a iz svega toga izvlačimo najčešće tvrdnje. Sve u svemu, navodni projekt Blue Beem je osmišljen da lažira drugi dolazak Mesije, a odvijao bi se u četiri “koraka”.

Navodni projekt Blue Beam (Plava zraka) je osmišljen da lažira drugi dolazak Mesije, a odvijao bi se u četiri “koraka”.

Prvi korak podrazumijeva uzdrmavanje fundamentalnih vjerovanja o postanku čovjeka, religijskih doktrina i čitave filozofije življenja. Da li vam ovo djeluje kao težak zadatak?

Po Monastu, to je više nego izvodljivo (posebno kada se uzme u obzir da znanost od Monastovog vremena dodatno napredovala).

Navodno, svjetska vlada lako može izazvati potrese na odabranim strateškim lokacijama (što im je, nažalost, omogućio svojim pronalascima naš Nikola Tesla …), gdje će “slučajno” biti otkriveni drevni, do sada “izgubljeni” arheološki dokazi koji će dovesti u pitanje sve intrepretacije velikih religijskih doktrina.

Po Monastu, priprema za ovo već je obavljena kroz različite dezinformativne medijske kampanje i znanstveno-fantastične filmove o vanzemaljskim civilizacijama i tehnologijama.

“Posađeni” krivotvoreni dokazi otkriti će arheolozi koji će sugerirati da, ma o kojoj se religiji i kulturi radilo, novi nalazi dokazuju da su vjernici bili “prevareni” tijekom tisuća godina. Ovim bi većina ljudi posumnjala u svoja dotadašnja fundamentalna duhovna vjerovanja u Boga, i biblijske i druge verzije Sudnjeg dana.

Drugi korak podrazumijeva da se laserska svjetla i zvukovi koriste za projekt blistavog i kompletno izmišljenog “show programa” na nebu. Neki u vezu s ovim dijelom plana dovode i chemtrails, kemijske tragove zrakoplova koji, osim što nas truju, nebo čine bijelim ili sivim, što je idealna pozadina za ove projekcije – kao kino platno.

A što će biti tematika svemirske predstave velikih razmjera? Osim slika NLO-a, s trodimenzionalnih optičkih holograma i posebnim zvucima, našao bi se tu i religijski “dodatak”: različite slike za različite dijelove svijeta – u skladu s dominirajućim religijskim nacionalnim vjerovanjima na tom području.

“Božji” glas moći će se čuti na nekoliko jezika (ovo će se postići emitiranjem preko vrlo niskih frekvencija pomoću HAARP kompleksa).

Sve ovo će biti simulacija Apokalipse, tijekom koje će svim narodima biti prikazane ciljane scene (za kršćane – biblijske). Navodno su već konstruirane naprave koje mogu podići uvis veliki broj ljudi (Uzašašće), a ti ljudi više na Zemlji neće biti viđeni. Po Monastu, uvod za to je “vježba” s navodnim otmicama ljudi od strane vanzemaljaca. Računala će koordinirati satelite koji će projicirati slike, a software za predstavu je odavno spreman.

Sa kompjuterskom animacijom i odgovarajućim zvukovima, sljedbenici razičitih vjera povjerovat da se njihov spasitelj vratio. A onda će se projekcije Krista, Muhameda, Bude, Krišne …. – Sjediniti u jednu – jednog boga. Taj “bog”, smatra Monast, biće upravo antikrist, koji će dodatno pojasniti da su različite svete knjige pogrešno razumevane i tumačene (za što bi čovječanstvo već trebalo biti pripremljeno prvim korakom Projekta), a da je stara religija kriva za to što su braća i narodi međusobno ratovali.

Dakle – stare religijske doktrine treba ukinuti da bi se otvorio put za svjetsku religiju novog doba, sa novim “bogom” – antikristom.

Ova predstava bi, po planu, rezultirala nestajanjem društvenih i vjerskih razlika, a narodi bi se optuživati ​​međusobno za dotadašnje “zablude” u pogledu religije, što bi predvodili milijuni vjerskih fanatika. Monast tvrdi da će, ni manje ni više – službeno Ujedinjeni narodi uvesti religiju novog doba, a sve to uz Beethovenovu ‘Odu radosti’.

Treći korak jeste da se određene vizije projektiraju u ljudske umove tako da izgleda da se radi o vlastitoj ideji svakog pojedinca da ga je kontaktirao osobno BOG. Ovo je moguće koristeći ELF, VLF, LF valove (i skalarne valove), koji utječu na moždanu aktivnost tako da osoba čuje Boga osobno kako razgovara s njim.

Nije nepoznato da već postoji interaktivni računalni sustav ima sposobnost se umiješati u “njihove” ideje i vaše prirodno razmišljanje, tako da ne možete uočite razliku. Sve u svemu, većina ljudi će znati “u srcu” upravo ono što navodni Bog želi da vjeruju. “Bez univerzalnog vjerovanja u religiju New Age, uspjeh novog svjetskog poretka biće nemoguć!” – piše Monast.

Četvrti korak podrazumijeva elekronski inducirane natprirodne pojave, ukratko – radit će se na tome da čovječanstvo povjeruje da je invazija vanzemaljaca upravo započela u svakom većem gradu na planeti, što će sve koji posjeduju nuklearno oružje natjerati da ga aktiviraju ili bar – otvoreno stave u pripravnost.

Svijet će biti na rubu nuklearnog uništenja, ali – do napada nikada neće doći.

Međutim, ova izuzetno opasna situacija biti će povod da se sve nacije udruže i razoružaju pod okriljem UN. Usput, ovo će učiniti da kršćani povjeruju da do napada nije došlo samo zato štu su neke druge, blagonaklone vanzemaljske snage došle da spase “dobre” ljude na Zemlji od brutalnog sotonističkog napada “loših” svemiraca.

A onda dolazi finale – takozvana “Noć tisuću zvijezda”.

Po Monastovom prikazu, svi koji budu stajali na putu novom svjetskom poretku, biće uhićeni, ubijeni ili proglašeni “nestalim”, a sve pod maskom predstojećeg biblijskog Uznesenja. Iako su navodni “spasitelji (dobri vanzemaljci) stigli – to ne znači da je bitka dobivena, već je potrebno osigurati potpuno jedinstvo da bi čovječanstvo preživjelo.

A da bi se došlo do toga, objašnjava Monast, izrežiran je specijalan “llight show”. Tijekom jedne ili dvije noći biti će korištene psihotronički i druge sprave – za projektiranje natprirodnih, sotonističkih slika u ljudske umove; mnogi će vidjeti duhove, upasti u stanje blisko ludilu, što će uzrokovati globalnu paniku, samoubojstva, ubojstva, nerede itd..

Poslije “noći tisućite zvijezde”, također poznate kao “noć tisuću zvijezda”, čovječanstvo će biti spremno prihvatiti bilo kod novog “mesiju” koji bi ponovo uspostavio red i mir, makar to sve nas koštalo osobne slobode.

Uvod – lažirana svjetska kriza

A kada će se sve ovo dogoditi?

Monast je govorio o nekih dvadesetak godina (krajem 1995.), a kako objašnjava, prvi indikator da je tu početak provođenja plana biti će – promjena novčanog sustava.

Ovaj dio priprema po njemu će se dešavati u dvije faze. Prva faza podrazumijeva kreiranu ekonomsku krizu (to se, slaže se većina, već dogodilo 2008., a nedavno je svijet “zamalo” protresla još jedna, kada je bilo govora o mogućem bankrotu Amerike).

Sve u svemu, kriza će dovesti do “potrebe” da se dolar promijeni u novu valutu – jednu koja će biti korištena u SAD, a druga u ostatku svijeta. A onda će, smatra Monast, biti izrežirana još jedna kriza koja će u potpunosti riješiti probleme.

Ova druga kriza navodno će nastupiti zbog naglog porasta korupcije, prijevara i krivotvorenja novca.

Sve će to biti jednostavno riješeno, tako što će svijet biti “oslobođen” keša i čitav financijski sustav bit će preseljen u kompjuter. Na ovaj način novi svjetski poredak moći će pratiti sve novčane transakcije i da lako sazna sve što želi znati. Praćenjem novca biti će jednostavno da se detektira potencijalni problem i njegov izazivač i da oni – eliminiraju. Vjerojatno to ne treba pojašnjavati, ali anonimni keš znači slobodu i zato on jednostavno mora biti uklonjen da bi bila uspostavljena potpuna kontrola.

Ništa nije nemoguće. Koliko je ljudi povjerovalo u glasine o nacističkim logorima smrti u Hitlerovo vrijeme?

Ili da će netko (tko?) Organizirati zaljetanje avionom i rušenje “WTC blizanaca”?

Glasine o zlu u ljudskim umovima, priče o zločinima – običan čovjek često shvaća upravo kao – glasine, jer većina ljudi jednostavno ne mogu povjerovati da su neki drugi ljudi u stanju činiti takve stvari, ili da nečija vlast to organizira.

A takve stvari ipak se dešavaju i zato ništa nije nemoguće (mada – ne tvrdimo da će se tako nešto zaista i dogoditi). Zamislite samo situaciju u kojoj (ponavljamo – tehnologija za tako nešto već postoji) možda nećemo znati da li su naše misli – uistinu naše.

Razmislite o tome …
 

 
(vestinet,youtube.com/uredio:nsp)

O aktualnoj svjetskoj krizi mnogo se piše posljednjih godina, ali u tim raspravama (kako znanstvenim tako i u publicističkim) ima mnogo zabluda i mitova koji se vrlo vješto medijski plasiraju i održavaju, a onda se samo masovno reproduciraju.

O pravoj suštini i osnovnim uzrocima globalne ekonomske krize koja traje od 2008. godine i kojoj se ne nazire kraj skoro da se ništa ne čuje ili pročita.

U ovom tekstu ćemo ukazati na dva osnovna mita:

prvi – financijska kriza u SAD je sanirana, a za aktualnu ekonomsku krizu je odgovorna Europa, te

drugi – da je financijska kriza u SAD izbila zbog neadekvatne financijske regulacije.

treći – suočeni smo s ozbiljnom dužničkom krizom koja je posljedica nerazumnog zaduživanja pojedinih država,

četvrti – u krizu upadaju zemlje koje su neodgovorno povećavale javnu potrošnju i imale velike proračunske deficite,

peti – rast nejednakosti je posljedica krize,

šesti – kriza se nije mogla predvidjeti,

sedmi – svjetska ekonomska kriza je dovela do kolapsa hrvatskog gospodarstva.

Stvoreno je uvjerenje da je financijska kriza u SAD sanirana, te da je to prošlost, a svijet se sada suočio s europskom dužničkom krizom koja prijeti da se prelije na ostatak svijeta. Nedavno je američki predsjednik Barack Obama pozvao lidere eurozone da hitno spriječe širenje dužničke krize na ostatak svijeta.

On je također za slab rast američkog gospodarstva, nekoliko puta optužio europsku krizu. Inzistira se na neophodnosti brzog reagiranja i sprječavanja da se europska kriza ne proširi na ostatak svijeta, a zaboravlja se da je kriza stvorena upravo u SAD i iz nje se širila dalje, pa i na Europu.

Osnovni uzročnik krize se svjesno prešućuje, a on se nalazi u zlouporabi dolara kao svjetske rezervne valute. SAD je koristeći svoju ekonomsku, političku i vojnu moć mogao nametnuti ostalom svijetu masovno korištenje dolara i poslije 1971. godine kada je jednostrano ukinula konvertibilnost dolara za zlato. Izgledalo je da je SAD napokon uspio pronaći čarobnu formulu za višestoljetne bezuspješne pokušaje alkemičara – stvoriti bogatstvo ni iz čega.

Papir je zamijenio zlato i najveća svjetska sila osigurala je za sebe jedinstvenu privilegiju (koju nemaju ostale države) da može dolaziti do ogromnih realnih materijalnih dobara iz cijeloga svijeta (ničim ograničenim i ni od koga kontroliranim) jednostavnim “tiskanjem” dolara – zelenih papira.

Kako “apetit dolazi tijekom jela” SAD nije mogao odoljeti iskušenju da na tome parazitiraju i stvaruju ogromna bogatstva iz ničega.

Da bi se ta pogodnost mogla što više koristiti SAD su poduzimale aktivne mjere kako bi širile zonu korištenja američkog dolara, a posljednjih desetljeća se to vrši i preko svjesne deregulacije na financijskim tržištima kojom je omogućeno stvaranje novih aktiva trgovanja (prije svih, takozvanih financijskih derivata) .

Međutim, u znanstvenim i publicističkim tekstovima se, po pravilu, tvrdi kako je deregulacija financijskih tržišta osnovni uzročnik krize, a da su zakonodavci i regulatorna tijela radili u najboljoj namjeri i nisu mogli predvidjeti do čega će deregulacija dovesti, te da je za rješenje problema nužna samo bolja regulativa rada financijskih tržišta.

U samom procesu deregulacije financijskih tržišta osobito velike negativne posljedice imalo je donošenje CRA zakona (Community Reinvestment Act), te ukidanje GSA zakona (Glass-Steagall Act).

Tvrdilo se da CRA zakon treba omogućiti sveobuhvatnije osiguranje kreditnih potreba građana i on je doživio mnoge promjene i amandmane (1989,1992,1994) kojima su banke bile ohrabrivane da odobravaju takozvane subprime ili drugorazredne kredite građanima s niskim prihodima, odnosno klijentima s lošim kreditnim rejtingom, mada se s velikom vjerojatnošću moglo pretpostaviti da krediti neće moći biti vraćeni.

Oni se popularno nazivaju Nindža (NINJA – No Income, No Job, No Assets) kreditima, čime se sugerira da se odobravaju osobama, odnosno obiteljima bez dohotka, posla i imovine.

Godine 1995. donesen je možda i najznačajniji amandman u ovom zakonu kojim je omogućena takozvana osiguranje stambenih kredita i prodaja vrijednosnica stvorenih na toj osnovi.

Kroz veoma složen proces osiguranja (u koji je uključen velik broj sudionika – banke, hipotekarne korporacije, veliki financijski konglomerati, rejting agencije, osiguravajuća društva, konzalting i revizorske kuće, marketinško-reklamne agencije itd..) Problematični stambeni krediti su konvertirani, odnosno “prepakirani i oplemenjivani” u vrijednosnice (koje od rejting agencija, po pravilu, dobivaju najbolji rejting – AAA – kao iznimno kvalitetne i neopasne).

Tako su financijskom alkemijom, dobrim dijelom, nenaplativa potraživanja po stambenim kreditima pretvoreni u prvoklasne vrijednosnice (financijske derivate) koje se zatim prodaju diljem svijeta. Svi sudionici u ovom lancu igrali su svoju ulogu u svjesnoj prevari i to su radili s velikim entuzijazmom.

Financijski derivati ​​postaju važan predmet burzovnih špekulacija i njihova vrijednost u vrijeme izbijanja krize (2008) više nego deseterostruko premašuju vrijednost globalnog BDP-a, mada je samo prije tri desetljeća vrijednost financijskih derivata bila zanemariva.

Ove promjene vodile su značajnom povećanju potreba za “tiskanjem” novih dolara i nevjerojatno brzom rastu financijskih tržišta na kojima se špekulativnost vremenom pretvorila od periferne u njegovu osnovnu karakteristiku.

Financijskim špekulacijama može stvoriti profit, ali se njima ne stvara nova vrijednost i one predstavljaju izvlačenje vrijednosti stvorene u realnom sektoru. Tako danas imamo dvije paralelne ekonomije, jednu – realnu koja stvara proizvode i usluge i drugu – virtualnu koja “stvara” novac burzovnim špekulacijama i koja postaje sve dominantnija u odnosu na realnu ekonomiju.

Virtualna ekonomija ne može postojati bez realnog sektora, jer ona od njega živi, ​​odnosno na njemu upravo i parazitira.

Do 1999. godine na snazi ​​je bio GSA zakon (Glass-Steagall Act) iz 1933. godine kojim je izvršeno razdvajanje komercijalnih i investicijskih banaka (komercijalne banke se nisu mogle baviti burzovnim špekulacijama), a bile su propisane rigorozne sankcije za borbu protiv korupcije, nedozvoljenih špekulacija i korištenja insajderskih informacija na financijskim tržištima.

Zakonom o financijskoj modernizaciji iz 1999. godine zamijenjen je GSA zakon i tako izbrisana razlika između klasičnog i investicijskog bankarstva, te omogućeno ponovno spajanje komercijalnih i investicijskih banaka.

Došlo je do opasne koncentracije u bankarskom sustavu, pa je tržišni udio pet najvećih banaka sa 8% posto krajem 90-ih godina povećano na 30% u sadašnje vrijeme, au njima je dominirao način rezoniranja i prakse iz investicionog bankarstva, odnosno burzovnih špekulacija.

Banke su postale prevelike da bi država mogla dozvoliti da one propadnu, a istovremeno politički jake da bi njihovu djelatnost bilo tko mogao ograničavati.

Znajući da su suviše velike da bi država dozvolila da propadnu banke su svjesno ulazile u sve rizičnije poslove i kada su ostvarivale velike profite menadžeri su nagrađivani ogromnim bonusima, a kada je izbila globalna financijska kriza (kojoj su, u velikoj mjeri, i kumovale) vlasti SAD su za spašavanje banaka potrošile tisuće milijardi dolara.

Tako je rizik učinjen zajedničkim – kada donosi profit on se privatizira od strane menadžera i dioničara, a kada nastaju gubici oni se socijaliziraju, odnosno prebacuju na državu, točnije na sve porezne obveznike.

Ne samo da nitko nije odgovarao nego su menadžeri banaka dobivena sredstva od države za njihovo spašavanje koristili za nove isplate velikih bonusa sada i pod novim obrazloženjem i nazivom bonusi za lojalnost (ostajanje) menadžera.

Inicijativa da se zakonom ograniče isplate bonusa u bankama koje su dobile pomoć za spašavanje od države nazivan je jednim od “nirnberških zakona”, te da se obračun sa bankarima u SAD odvija “brže i žešće nego što je to bio slučaj s intelektualcima u vrijeme Mao “.

Banke su postale tako velike i politički jake da onemoguće ozbiljnija ograničenja u svome radu, pa svi dosadašnji pokušaji efikasnije regulacije u SAD ne pokazuju ozbiljnije rezultate i svode se na kozmetičke promjene kako bi se sačuvao status quo.

Pored toga, regulatorni organi su stalno u zaostatku nastojeći pratiti sve složenije i rizičnije poslovanje banaka (i drugih sudionika na financijskom tržištu) donošenjem velikog broj kompliciranih pravila. Tako je GSA zakon iz 1933. godine imao samo 37 stranica i osiguravao je financijsku stabilnost do kraja stoljeća, a samo novi Zakon o reformiranju Wallstreet-a i zaštiti potrošača ima 8,5 tisuća i još preko 20 tisuća stranica popratnih dokumenata kojima su podrobnije regulirana pravila.

Da bi se našli adekvatni odgovori na izazove s kojima se svijet suočio na početku XXI stoljeća, a koji su vezani s aktualnu globalnu ekonomsku krizu neophodno je razumijevanje suštine i osnovnih uzroka koji su do toga doveli, kako bi se mogle poduzeti odgovarajuće mjere za njeno eliminiranje .

U suprotnom, slušat ćemo o sve novim valovima i oblicima krize i ona će još dugo trajati i imaće sve razornije posljedice.
 

 
 
(vestinet.rs, youtube.com/uredio: nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=11437"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]