Najnoviji i najskuplji nosač zrakoplova u povijesti SAD – “Gerald Ford” – kako se ispostavilo, nije borbeno sposoban, priopćio je Bloomberg, pozivajući se na dokumente američke ratne mornarice

Kako navodi agencija, brod je ne tako davno “s pompom” predat Ratnom zrakoplovstvu i bio pohvaljen od strane predsjednika SAD Donalda Trumpa.

Već kroz dva tjedna je postalo jasno da “Gerald Ford” ne ispunjava osnovnu funkciju – prihvaćanje i slanje lovačkih zrakoplova.

Prema dokumentima, zbog potrebe eliminacije tehničkih problema, cijena aerofiniša (sustavi koji osiguravaju prijam zrakoplova pri slijetanja) porasla je sa 301 milijuna do 961 milijun dolara.

Početkom lipnja američka ratna mornarica je dobila najveći nosač aviona “Gerald Ford” koji je koštao 13 milijardi dolara i smatra se najskupljim vojnim brodom u svijetu. Pritom, prema podacima Pentagona, brod će biti spreman za potpunu eksploataciju tek 2020. godine.

Do tog vremena brod treba izvršiti nekoliko turneja morem radi provjere borbenih i inženjerskih sustava.

To nije prvi problem s američkim najnovijim vojnim brodom. Prošle jeseni, odmah nakon izlaska sa brodogradilišta, pokvario se visokotehnološki “nevidljivi” razarač “Zamvolt”.

Kvar, pritom, nije jedini problem “Zamvolta”. Brod je postao vrlo skup za eksploataciju čak i po mjerilima američke vojske. Tako, jedno topovsko punjenje topa Cannonball kojim je opremljen razarač košta oko 800.000 dolara, pri cijeni samog broda od 4,4 milijarde dolara.
 
(sputniknews.com)

Henry (Alfred) Kissinger, filantrop, diplomat i bivši američki državni tajnik, američki diplomat i političar njemačkog porijekla, u svojoj novoj knjizi objašnjava kako je došlo do potpune promjene načina na koji promatramo aktualne političke i oružane sukobe diljem svijeta

Henry Kissinger, dobitnik Nobelove nagrade za mir (1973) i doajen američke nacionalne sigurnosti, pozvao je Sjedinjene Američke Države da surađuju s drugima u stvaranju novog svjetskog poretka.

Vrijeme je, smatra Kissinger, da se globalna politička struktura preoblikuje kako bi bila održiva u novim političko-ekonomsko-društvenim okolnostima.

U tekstu za američki Wall Street Journal Henry Kissinger, savjetnik za nacionalnu sigurnost i državni tajnik u vrijeme američkih predsjednika Richarda Nixona i Geralda Forda, koji je savjetovao i kasnije američke administracije, konstatira da je svijet u kaosu. Kissinger, vidljivo je iz teksta, potiče glavne svjetske igrače, a naročito SAD, da surađuju kako bi se ostvario krajnji cilj novog svjetskog poretka.

“Libija je u građanskom ratu, fundamentalističke armije proglasile su i grade kalifat u Siriji i Iraku, a afganistanska mlada demokracija gotovo je paralizirana. Uz to, tenzije s Rusijom su obnovljene, a odnosi s Kinom kližu od priča o suradnji do javnih optužbi”, počinje svoj komentar Kissinger te zaključuje da je poredak aktualan u modernom dobu trenutačno u velikoj krizi.

“Potragu za svjetskim poretkom dugo su predvodila zapadna društva, vodeći se vlastitim konceptima vrijednosti. Nakon Drugoga svjetskog rata vodstvo svijeta preuzeo je SAD, nacija sazdana na ideji slobode i predstavničke vladavine.”

SAD je svoj uspon vezivao uz širenje slobode i demokracije, što je smatrao načinom da se osigura trajni mir u svijetu”, navodi Kissinger. “Tradicionalni europski stav u izgradnji svjetskog potreka polazio je od uvjerenja da su ljudi i države inherentno kompetitivni. A kako bi se spriječile posljedice sukobljenih ambicija, nužni su bili ravnoteža moći i prosvijećeni šefovi država”, piše Kissinger.

Težnja demokraciji

Prema američkom stajalištu, ljudi su razumni i teže mirnom pronalasku kompromisa i zdravorazumskih rješenja. Upravo zato je širenje demokracije bilo glavni cilj kako bi se osigurao međunarodni red i poredak. Slobodna tržišta osiguravaju napredak pojedinaca, obogaćuju društva i zamjenjuju ekonomsku međuovisnost međunarodnim rivalstvom, piše Kissinger.

Prema njegovu mišljenju, pokušaj Zapada da uspostavi svjetski poredak u mnogočemu se pokazao plodonosnim. Samostalne suverene države vladaju većim dijelom svijeta. Širenje demokracije postalo je opća težnja. Globalne komunikacije i financijske mreže rade u realnom vremenu.

Od 1948. do kraja prošlog stoljeća može se, ističe on, govoriti o kratkom razdoblju u ljudskoj povijesti kad je svjetski poredak živio na temelju američkog idealizma i tradicionalnog europskog koncepta državnosti i ravnoteže moći. No, veliki dijelovi svijeta nikad nisu dijelili zapadnjački koncept reda. To sada dolazi do izražaja, primjerice, u slučaju krize u Ukrajini i Južnom kineskom moru. Poredak koji je proglasio Zapad sada je na prekretnici, upozorava.

U 91. godini, dobitnik Nobelove nagrade za mir i zakleti neprijatelj politički lijevo orijentiranih uskoro će objaviti knjigu “Svjetski poredak”, a uoči toga je objavljena ova njegova analiza.

Globalne promjene

Prema Kissingeru, sama priroda države, kao osnovne jedinice međunarodnog života, trenutačno je pod pritiskom. Naime, Europa pokušava transcendirati državu i voditi vanjsku politiku samo na osnovi diplomacije i suradnje, za razliku od vanjske politike koja koristi sredstva prisile. No, teško da zahtjev za legitimnost odvojen od koncepta strategije može održati svjetski poredak.

A Europa još nema atribute države, što izaziva interni vakuum moći i neravnotežu moći na njenim granicama. Istodobno su se dijelovi Bliskog istoka raspali po sektaškom i etničkom ključu i međusobno su u ratu; vjerske milicije i sile koje ih podržavaju krše granice i suverenost zemalja kako im se prohtije, dovodeći do fenomena propalih država koje ne kontroliraju teritorij.

Izazov u Aziji je druge vrste i različit od izazova u Europi: principi ravnoteže moći prevladavaju neovisno o dogovorenom konceptu legitimnosti, zbog čega dolazi do sukoba na granici oružane konfrontacije. Sukob između međunarodne ekonomije i političkih institucija koje njome vladaju slabi osjećaj zajedničkog cilja koji je nužan za svjetski poredak.

Gospodarski sustav je postao globalan dok politička struktura svijeta ostaje temeljena na državama-nacijama. Dok ekonomska globalizacija teži potiranju državnih granica, vanjska politika ih teži potvrditi, s naglaskom na konfliktne nacionalne interese ili ideale poretka.

Ta je dinamika, kako ističe, stvorila desetljeća održivog ekonomskog rasta, uz povremene financijske krize koje, kako se čini, eskaliraju u svojim proporcijama – u Latinskoj Americi u 80-ima, u Aziji 1997., u Rusiji 1998., u SAD-u 2001. te ponovno 2007., a u Europi 2010. godine.

Pobjednici ne dvoje o vrijednosti trenutačnog sustava. No, gubitnici, primjerice južna Europa i sve na njenoj granici, pokušavaju isplivati iz krize pomoću sredstava koja negiraju ili barem opstruiraju funkcioniranje globalnog ekonomskog poretka.

No, međunarodni poredak suočava se s paradoksom, smatra Kissinger. Naime, prosperitet ovisi o uspjehu globalizacije, ali proces izaziva političku reakciju koja često uzurpira njene ciljeve. Sljedeća slabost trenutačnog poretka je nedostatak učinkovitog mehanizma koji će služiti kao savjetodavno tijelo velikim silama i putem kojeg će surađivati na najvažnijim pitanjima.

To se čini kontradiktornim s obzirom na to da trenutačno postoji više međunarodnih foruma nego ikad prije u povijesti. No, priroda i učestalost tih sastanaka ne idu naruku elaboraciji dugoročne strategije, već je, upravo suprotno, podrivaju. Takva situacija ne dopušta da se krene dalje od rasprave o taktičkim pitanjima i u najgoroj mogućoj varijanti služi kao događaj od socijalne vrijednosti.

Odnosi među regijama

Suvremena struktura međunarodnih pravila i normi, ako se želi pokazati relevantnom, ne može postojati samo u formi deklaracija, mora se gajiti kao stvar zajedničkih uvjerenja, piše Kissinger.

Naime, kazna za neuspjeh neće biti veliki rat među državama, već stvaranje sfera utjecaja, što se vidi na određenim unutarnjopolitičkim strukturama i tipovima vladavine. Svaka sfera će se naći u iskušenju da testira svoju snagu protiv drugog entiteta koji drži nelegitimnim. Borba između regija mogla bi biti i veći problem od borbe među državama.

Zato će potraga za svjetskim poretkom iziskivati koherentnu strategiju kako bi se oblikovao koncept unutarnjeg poretka u raznim regijama i kako bi se uspostavio odnos među tim regijama. No, ti ciljevi nisu nužno povezani. Naime, uspjeh radikalnog pokreta koji uspostavlja red u jednoj regiji može istodobno potaknuti previranja u drugim regijama. Vojna dominacija jedne zemlje u regiji, čak i ako to znači unutarnji red, može izazvati krizu u ostatku svijeta.

Sveobuhvatna strategija

“Naša najbolja šansa u kojoj treba tražiti inspiraciju je svjetski poredak koji potiče individualno dostojanstvo, vladu participacije i međunarodnu suradnju u skladu s dogovorenim pravilima. No, da bismo došli do toga, trebamo proći nekoliko međufaza. Kako bi SAD igrao odgovornu ulogu u evoluciji svjetskog poretka u 21. stoljeću, mora biti spreman odgovoriti na nekoliko pitanja: Što želimo spriječiti, bez obzira na koji način, i ako ćemo to trebati napraviti sami? Što želimo postići, čak i ako nas ne prati podrška? Što želimo postići, odnosno izbjeći, samo u slučaju da imamo podršku Saveza? U što se ne želimo upuštati, čak i ako postoje zahtjevi od multilateralne skupine ili saveza? Koje vrijednosti želimo promovirati?”, pita Kissinger i zaključuje:

“Za SAD to znači promišljanje na dvije naizgled kontradiktorne razine. Univerzalni principi moraju ići rame uz rame s priznavanjem povijesti, kultura i pogleda na sigurnost koje njeguju druge nacije. No, čak i dok se usvajaju lekcije iz prošlosti, potrebno je zadržati stav o iznimnosti SAD-a. Povijest ne nudi odmor državama koji zanemaruju osjećaj identiteta u zamjenu za koračanje linijom manjeg otpora. No, povijest pokazuje da uspjeh nije garantiran za temeljna uvjerenja u slučaju da ne postoji sveobuhvatna geopolitička strategija”.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(jutarnji.hr, youtube.com/uredio: nsp)