Samo stvaranje genetički modificiranih usjeva, rezultat je projekta kojeg je prije nekoliko desetljeća u SAD-u pokrenula Rockefellerova zaklada u New Yorku

Ona je integrirala ideje privatne dobrotvorne organizacije Američko eugeničko društvo, koje je bilo naročito zabrinuto zbog broja svjetskog stanovništva.

Ideja o tome što je svijet i kako funkcionira jest upravo to – samo ideja u nečijoj glavi. Ovisno o razini ili širine percepcije, različiti pojmovi imat će posve drukčija značenja, često čak i suprotstavljena.

Percepcija o načinu kako svijet funkcira, s jedne strane svakako jest pitanje infomiranosti, ali to je zapravo manje važno. Puno je važnija razina vezanosti ili nevezanosti uz vlastite (jesu li uopće vlastite ili usađene dugotrajnim procesima i filterima obrazovanja i kroz medije?) ideje o svijetu, jer se bezbroj puta pokazalo da informacija ne znači ništa, ako ne postoji netko tko bi je percipirao, integrirao u sebe i dao joj priliku da utječe na njegov stav o raznim pojmovima. Zato sveopća prisutnost informacija, koje su prije bile negdje zakopane, kod nekih ljudi nužno mijenja zaključke, ali kod nekih niti malo.

Dapače, kad se nađu u stanju tzv. kognitivne disonance (a to znači da je pred njima informacija koju ne mogu ugraditi u svoju sliku), izbora su samo dva – odbaciti sliku svijeta i početi ju preslagivati ispočetka ili odbaciti informaciju i dovesti se u neko dobrovoljno stanje sljepila. Zbog unutarnjeg duševnog komfora. Jer, novi pogled na stvari zahtijeva temeljito preispitivanje vlastitih postupaka u tom svjetlu. Stoga je lakše držati se ustaljenih obrazaca.

Mit o objektivnoj znanosti

Zbog toga je u našoj percepciji svijet segmentiran, i to vodoravno i okomito. Okomiti stupac bavi se granicom onog što netko prihvaća kao stvarno ili nestvarno. Primjerice, na nižoj stepenici okomitog stupca netko će smatrati da naftne tvrtke samo rade svoj posao proizvodnje nafte i da im trebamo biti zahvalni. Na višoj stepenici, netko drugi će smatrati da one iz pozadine pokreću mnoge ratove radi nafte.

Na nekoj još višoj stepenici, netko će uočiti da nisu to samo ratovi radi nafte, nego se naftni interesi koriste za opravdavanje šire geostrategije. Na nekoj još višoj stepenici ljestvice, netko će zaključiti da se ne radi ni o nafti ni o geostrategiji, nego da su sve te operacije dio šireg tkanja totalitarističke svjetske države i da zapravo upućuju na skrivenu moć iza trona.

Većina ljudi, čak i onih koji su se uspješno uspeli prvim trima stepenicama, zastati će prije te zadnje stepenice, spriječeni nevidljivom ogradom podsvjesnih uvjerenja o tome što je svijet, utkanoj duboko u njihovu podsvijest. Na kušnji će biti pitanje same stvarnosti, odnosno onoga što percipiraju kao stvarnost, ali problem i nastaje baš onda kad se te dvije stvari ne razlikuju.

Što se tiče vodoravne segmentacije, ona se tiče uočavanja ili neuočavanja povezanosti naizgled nepovezanih tema. Postoji li zajednički nazivnik ratova za naftu, ideje o globalnom zatopljenju, ideja o povijesti, ideja o biologiji i genetici, ideja o ledenim dobima?

Na prvi pogled svaka od tih tema je zasebna, ali ako se dovoljno dugo uspinjemo onim okomitim smjerom, na višim stepenicama imat ćemo perspektivu iz koje će postati jasno vidljivo da su sve ove raznorodne teme zapravo segmenti iste šire priče. Priče o upravljanju ljudskom percepcijom s ciljem pribavljanja pristanka.

Primijenit ćemo sad ovaj model okomite i horizontalne segmentacije na temu GMO-a. Po tom pitanju, jaz suprotstavljenih stavova nikad nije bio veći, te će se i dalje povećavati. S jedne strane postoje scijentisti, neka vrst mitomana, ljudi uvjereni da njihova mitologija o svijetu zorno predstavlja kako stvari zaista stoje.

Na okomitoj ljestvici, ta mitologija se nalazi dosta nisko, a uključuje mitove poput toga da je znanost objektivna, da ima mehanizme nadzora točnosti podataka koji (usprkos nekim propustima) ipak funkcioniraju unatoč filterima financiranja, da je svijet materijalan, a svijest tek posljedica funkcioniranja mozga, a dio tog svjetonazora jest i ideja da tehnologija ima primarnu zadaću poboljšavati kvalitetu ljudskog života, pa to vrijedi i za biotehnologiju.

Politička priroda veze GMO-a i nafte

Na točne podatke koje bi im iznio netko s više stepenice okomitog stupca, reagiraju agresivno ili, ako se i suzdržavaju, tada u sebi s visoka patroniziraju sve koji ne uviđaju prednosti GMO-a, smatrajući ih pomalo tupima, neobrazovanima ili fanaticima.

Ne uviđajući da se u nekom smislu isti opis može i bolje primijeniti i na njih same (ako ne govorimo o onima koji znaju kako stoje stvari, ali namjerno ne mare jer imaju financijski interes. No, sustavu bi bilo preskupo sve potplaćivati pa je radije odlučio koristiti sredstva masovnog programiranja i tako si pribaviti besplatne ‘borce za istinu’).

Što se tiče vodoravne podjele, u segmentiranom pogledu GMO je na njoj tema za sebe, čiju vezu s nekim drugim temama često ne uviđaju ni mnogi aktivisti protiv GMO-a. I dok će neki od njih ipak prihvatiti ideju da je GMO način kontrole nad stjecanjem profita ili čak neka vrsta strateškog oružja, još uvijek neće biti skloni idejama o tome da GMO može imati veze s depopulacijskim (zapravo starim eugeničkim) idejama, koje su i danas prisutne.

Ali ne i priznate u općoj slici o tome kako svijet funkcionira. Naravno, jer bi priznavanje tih ideja dovelo do domino-učinka pitanja poput: „Tko to provodi? Kako? Zašto? Što je u pozadini? Kako svijet, zapravo, funkcionira?“. Time bi se još više detalja našlo izloženo otvorenom svjetlu pozornice.

Priča koja slijedi u dva nastavka, predstavlja podatke koji zorno prikazuju čvrste veze između GMO-a, depopulacijske politike, geostrategije i nafte, dakle barem četiri pojma koji se, uglavnom, ne doživljavaju kao povezani. Ona neće dotaknuti nepovoljne zdravstvene učinke GMO-a, jer ta tema ne bi stala niti na puno veći prostor od ovoga.

No, sve što će biti spomenuto, detaljno je prikazano i potkrijepljeno dokumentima u mnogo knjiga. No, iz gore navedenog opisa strukture percepcije svijeta, nema nikakve sumnje da te informacije nikada neće privući ni najmanje pažnje onih tijela i pojedinaca koji neprekidno zagovaraju uvođenje GMO-a u Hrvatsku. Niti će ih htjeti saznati, niti uzeti u obzir, a jedino što sve te točne informacioje mogu dobiti – jest etiketa, u ovom slučaju najvjerojatnije oznaka „teorije urota“.

Ipak, ispričajmo tu priču onima koje možda zanima, a zatvorenike ostavimo u njihovim kavezima, sa svim njihovim idejama o vlastitoj racionalnoj superiornosti. Pa što bude.

Politička priroda veze GMO-a i nafte nije privukla puno pozornosti i uglavnom se slabo obraća pažnja da je svijetom tijekom ’70-ih istodobno vladala naftna kriza i kriza zaliha sjemenja. U roku od godinu dana, cijena nafte porasla je i do 400 posto, a cijena pšenice i do 300 posto.

I baš je u tom razdoblju – 1973. i 1974. godine – tadašnji američki ministar vanjskih poslova, Henry Kissinger izjavio: “Ako kontroliraš naftu, kontrolirat ćeš neku zemlju. Ako kontroliraš hranu, kontrolirat ćeš ljude.”

Pitanje GMO-a – geopolitičko pitanje

No, bila je to tek predigra priče u kojoj će se naftni lobi neprekidno isprepletati s kasnijom politikom nametanja GMO-a. Primjerice, kad je u svibnju 2003. tadašnji američki predsjednik George W. Bush održao konferenciju za novinare, tek koji tjedan nakon završetka rata u Iraku, u vrijeme kada je pao Bagdad, nije svijetu držao govor o važnosti međunarodne suradnje pri obnovi Iraka, nego je izjavio je da je jedan od najvažnijih zadataka predsjednikovog ureda – vršenje pritiska na Europsku uniju kako bi ukinula osmogodišnju zabranu GMO-a. To je jasan znak da je pitanje GMO-a također geopolitičko pitanje, isto kao i vojno kontroliranje naftnih polja na Bliskom istoku.

Za početak intenzivne kampanje promicanja GMO-a, moramo se vratiti u 1992. godinu, kada je naftaški predsjednik George Herbert Walker Bush, otac maloprije spomenutog predsjednika, kroz predsjedničku komisiju o biotehnologiji donio odluku da su sve genetički modificirane biljke (patentirane biljke i sjemenje poput soje i drugih biljnih vrsta, genetički modificirana soja, paradajz, kukuruz ili riža) „gotovo poput normalnog“ kukuruza, riže, paradajza ili soje.

Na temelju te (na mnogo načina netočne) tvrdnje, predsjednik Bush je donio odluku da će se te biljke jednako tretirati kao i genetički nemodificirane. To je značilo da se neće na njima raditi nikakvi posebni testovi koji bi mogli dokazati da GMO-kukuruz nije štetan za zdravlje ili da GMO-soja nije štetna za stoku.

Ta je odluka početkom ’90-ih pokrenula lavinu i omogućila komercijalizaciju GMO-a u Americi. Privatne tvrtke, poput Monsanta, koji je poznatiji po proizvodnji kemijskog sredstva “Agent Orange” koje je korišteno za vrijeme rata u Vijetnamu, zatim tvrtke Dow Chemical i DuPont, mogle su na američkom poljoprivrednom tržištu razviti tržište patentiranog sjemenja bez ikakve Vladine kontrole, bez testiranja sigurnosti od strane Administracije za hranu i lijekove i bez procjena američkog Ministarstva poljoprivrede. Štoviše, taj je predsjednički dekret kasnije uključen u poljoprivredna pravila Svjetske trgovinske organizacije.

Ako neka zemlja izrazi zabrinutost za zdravlje i sigurnost svojih stanovnika zbog netestirane tehnologije i učinaka GMO-a i zbog toga želi zabraniti GMO, barem dok ona i njezini znanstvenici ne budu potpuno uvjereni da GMO nije štetan za životinje i ljude, ako kaže da želi čekati jer nije sigurna, WTO takvo ponašanje, a na temelju Bushove odluke, smatra – nepravednom trgovinskom praksom. Takva je moć divovskih multinacionalnih kompanija poput Monsanta, Dow Chemicala i DuPonta, koje nastoje monopolizirati sjeme svih biljaka.

Odluke privatnih multinacionalnih korporacija

S druge strane oceana, gdje uvijek stoluju parnjaci američkim predsjednicama, premijer Tony Blair je žestoko zagovorao biotehnološku industriju i nasilno potiskivao istraživanja koja su pokazivala zdravstvene rizike (recimo, slučaj dr. Arpada Pusztaija, ali o tome nekom drugom prilikom). Zbog čega bi britanski premijer toliko odlučno i agresivno branio interese američke industrije?

Američka i britanska vrhuška, zajedno s vrhuškom Europske komisije, dio su istog plesa i frontmeni istih interesnih grupacija, te je Blair kao zadatak dobio promicanje biotehnologije iz posve drugih razloga, koji su dio šireg plana koji se upravo provodi oko nas na mnogo načina, a interesi profita su tek niža razina.

Uostalom, s obzirom da su svi američki predsjednici, od Ronald Reagana nadalje, omogućili velik odljev vrlo kvalitetne visoke tehnologije u Aziju i druge zemlje, jasno je da im nije na srcu stvaranje nove industrije i novih radnih mjesta u Americi. Razlog podržavanju GMO-a leži upravo u tvrdnji Henryja Kissingera: “Ako kontroliraš hranu, kontrolirat ćeš ljude”.

Prvi put u ljudskoj povijesti, tri do pet privatnih multinacionalnih korporacija (od kojih tri imaju dugogodišnje veze s Pentagonom, proizvođačima oružja, vojnim i industrijskim kompleksom u SAD-u i koje usko surađuju s vrhom američke Vlade), divovskim koracima grabe prema situaciji u kojoj će moći odlučivati – hoće li neka zemlja moći sljedeće godine uzgajati hranu ili ne, hoće li biti sjetve ili ne. One će odlučivati o tim pitanjima, jer će na svjetskom tržištu imati patentirano sjeme koje će se svake sezone morati ponovno kupovati (od Monsanta ili neke druge tvrtke).

Korijen genetičke revolucije treba tražiti u nekim idejama koje su nastale početkom 20. stoljeća, a koje su se, pod utjecajem zabrinutosti Rockefellerove zaklade zbog porasta broja svjetskog stanovništva, bavile eugenikom. GMO-revolucija tek je zadnje poglavlje te priče. Zapravo, i samo stvaranje genetički modificiranih usjeva, rezultat je projekta kojeg je prije nekoliko desetljeća u SAD-u pokrenula privatna zaklada – Rockefellerova zaklada u New Yorku

Ona je pak u sebi integrirala ideje jedne privatne dobrotvorne organizacije zvane Američka eugenička udruga ili Američko eugeničko društvo, koje je utemeljeno tijekom ’20-ih godina. Skupinu ljudi oko Američkog eugeničkog društva utemeljio je još krajem 19. i početkom 20. stoljeća, John D. Rockefeller I., bogataš koji se obogatio na nafti.

Jedan od utemeljitelja bio je i nasljednik bogatstva Kellog’s Cornflakes, koji je već tada smatrao da na svijetu ima previše ljudi, a pridružili su im se i ljudi poput magnata Andrewa Carnegija koji se bavio čelikom. Ta ista prezimena neprekidno iskaču i svaki put predstavljaju jasan indikator u vezi toga koja je djelatnost dio šireg plana. A u njihovom slučaju to je zapravo svaka.

Eugenika za superiorne ljude

Ime te udruge nekoliko se puta mijenjalo, ali bila je posvećena ideji da na svijetu postoje superiorni i inferiorni ljudi. Superiornim bi se ljudima trebala dopustiti reprodukcija, dok bi se inferiorni ljudi, ljudi s nižim kvocijentom inteligencije i ljudi koji su rođeni s laganim mentalnim ili tjelesnim oštećenjima, trebali istrijebiti unutar populacije. Tijekom ’20-ih i ’30-ih, zbog utjecaja Američkog eugeničkog društva, oko 26 država diljem SAD-a donijele su zakon o prisilnoj sterilizaciji žena koje su smatrane nepodobnima da postanu majke. Odluku o tome donosio je sud, a ne obitelj.

Eugenika je bio projekt britansko-američkih bogatih obitelji koje su željele kontrolirati rast stanovništva, prvo u SAD-u i u Engleskoj, ’20-ih godina, a poznata je postala ’30-ih. Ideja-vodilja bila je stvaranje „znanosti o rasi“, tj. eugenike. Profesori s Harvarda i Princetona, govorili su o teoriji rase i tumačili kako veličina lubanje može reći, je li netko mentalno defektan ili ne. Naravno, svoju teoriju rasa razvijali su na štetu crnaca i žena iz siromašnih zemalja, pa su još ’20-ih i 1’30-ih počeli sterilizirati puno žena.

Tijekom ’20-ih, Rockefellerova je zaklada odlučila pokrenuti istraživanje u Njemačkoj. Institutu Kaiser Wilhelm u Berlinu je 1926. dala za to vrijeme ogromnu svotu novca (stotine tisuća dolara, što bi u današnje vrijeme odgovaralo svoti od nekoliko desetaka milijuna dolara), kako bi njemački znanstvenici napravili istraživanje o eugenici, a istraživanja je financirala sve do kraja 1939. godine.

Tek u vrijeme kada je Hitler osvojio Poljsku, odlučili su biti malo diskretniji. No, direktori Rockefellerove fondacije su nakon posjeta Hitlerovoj Njemačku, bili puni toplih komplimenata za Njemačku. Kao što je jedan direktor Rockefellerove fondacije rekao: “Hitler i Nijemci čine s eugenikom ono o čemu mi samo razgovaramo. Trebali bismo biti dosljedniji.”

Ista zaklada je 70-ih financirala stvaranje GMO-a, genetski modificirane hrane…
 

 
(dnevno.hr,youtube/uredio:nsp)