‘Granice nisu zamišljene crte i moraju ih svi poštivati’, izjavio je bivši predsjednik George W. Bush, očito nesvjestan brojnih američkih bombardiranja i invazija koje su prkosile granicama tijekom njegove vladavine

No Twitter pamti!

Vjerujući u spornu raspravu o imigraciji koja je zahvatila SAD, bivši predsjednik republikanaca sugerirao je da bi Amerikanci trebali pronaći zajedničku sredinu kako bi se pokrenuo politički zastoj.

“To počinje priznavanjem jasne odgovornosti granice – i, u često kaotičnoj situaciji, spremnosti na iskazivanje očiglednog – to da granice nisu proizvoljne i treba ih poštivati ​- zajedno s dobrim muškarcima i ženama koji rade u imigracijskim službama i našim Graničnim patrolama” – rekao je Bush tijekom ceremonije naturalizacije novih građana, u predsjedničkom centru Bush u Dallasu.

Njegovi su komentari došli nakon sukoba Donald Trumpa sa Kongresom zbog proglašenja izvanrednog stanja na američko-meksičkoj granici – u krizi koja se, prema Trumpu, može ublažiti izgradnjom zida kako bi se spriječio ulazak ilegalnih imigranata.

No, je li Bush doista prava osoba za predavanje o svetosti granica? “Ne”, odgovorio je Twitter.

“Potrebno je poštivati granice? Veliki smijeh.” – napisao je jedan korisnik Twittera, koji je zatim nastavio s brojanjem ubijenih i osakaćenih civila i američkih vojnika tijekom američke invazije i okupacije Iraka.

Drugi su istaknuli da su katastrofalne politike SAD-a u Latinskoj i Južnoj Americi odigrale ključnu ulogu u destabilizaciji regije, stvarajući imigracijski „nered“, za koji je Bush rekao da ga toliko željno želi riješiti.

Doista, čini se čudnim da bivši predsjednik iznenada poštuje granice suverenih nacija na tako visokom nivou.

Bush, čija je popularnost u zadnje vrijeme porasla među liberalima, kriv je za bombardiranje i/ili napad na Afganistan, Irak, Pakistan i Somaliju. Vjeruje se da su Sjedinjene Države izvršile napade bespilotnim letjelicama na Jemen i na Filipine tijekom dva Busheva mandata.

Međutim, za razliku od drugih nezakonito prekršenih granica, Bush nikada nije bio zaključan u kavezu dok je čekao za deportaciju. Umjesto toga, on je u slobodno vrijeme počeo slikati.

*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “pravokutnik CC” i odaberite “Prijevod titla”*

Novi-Svjetski-Poredak.com

Američki glumac Christian Bale iskoristio je priliku da kaže koju o bivšim potpredsjedniku Amerike kojeg je glumio u najnovijem filmu, zahvalivši Sotoni što ga je nadahnuo da igra ulogu Dick Cheneya, “čovjeka bez karizme koji je zajedno sa George W. Bushom pokrenuo krvavi “rat protiv terorizma”

Dok je bio na pozornici tijekom govora na svečanosti 76. Zlatnog globusa, Bale je rekao da ga je njegova žena podsjetila da je “manje više”, što nije spriječilo velikog glumca da napravi nekoliko političkih pošalica.

Bale se našalio da se dobro uklopio u ulogu političara koji je “bez karizme”, zbog kojeg su se “svi uznemirili.”

On je preuzeo ulogu u filmu “Vice”, koji priča o bogatom doušniku iz Washingtona i njegovoj karijeri u Bushovoj administraciji.

Glumac je u šali dodao kako je popularizirao kroz film “šupke bez karizme” na tržištu Hollywooda, a možda bi uskoro mogao preuzeti i ulogu Mitcha McConnella.

“Hvala Sotoni što mi je dao inspiraciju kako igrati tu ulogu”, nastavio je, izazivajući istovremeno smijeh i šok u publici.

Službena stranica Sotone na Twitteru i službeni Twitter račun Crkve Sotone su odgovorili sa poštovanjem:

Cheneyeva kći Liz bila je razumljivo manje nego impresionirana Baleovim riječima, te mu je uzvratila na još gori način, pozivajući se na Baileov desetljetni spor zbog “napada na njegovu majku i sestru”.

Incident navodnog verbalnog zlostavljanja dogodio se 2008. godine, ali su optužbe na kraju odbačene od strane policije zbog nedostatka dokaza.

Liz Cheney, koja ima svoje političke aspiracije, također je negativno prikazana u filmu.

U jednoj od posljednjih scena, ona traži dozvolu od svoga oca da okrene leđa lezbijskoj sestri i da osudi njezin gay brak.

Njezini su roditelji 2013. godine objavili izjavu kojom su podržavali njezinu odluku, navodeći njihovo neprestano vjerovanje u tradicionalnu obitelj.

Bivši predsjednik George W. Bush i bivši potpredsjednik Dick Cheney su poznati u mnogim zemljama zbog krvavih ratova. Ponajprije zbog također otvaranje centra za pritvorenike u zaljevu Guantanamo na Kubi, te korištenje “mučenja vodom na dasci” i drugih metoda “ispitivanja” mučenjem.

Administracija predsjednika Busha potpuno je zakazala u pripremanju dugoročnih planova za tijek “Rata protiv terorizma”, a neki od rezultata bili su potpuno suprotni od očekivanih. Indirektne i direktne žrtve ratova su se brojale u milijuna u njegovom mandatu.

Novi-Svjetski-Poredak.com

Primarni cilj SAD tijekom invazije na Irak 2003. godine nije bilo dovođenje demokracije u zemlje Bliskog istoka, već svrgavanje Saddama Husseina, koji je krišom promatran kao „prijetnja regiji”, rekla je bivša državna tajnica bivšeg predsjednika George W. Busha

„Mi nismo išli u Irak da bi donijeli demokraciju Iraku”, rekla je Condoleezza Rice na sastanku u Institutu Brookings u četvrtak, ističući da je cilj bio samo uklanjanje sigurnosnog izazova.

„Otišli smo u Irak da bi svrgnuli Sadama Huseina, za kojeg smo mislili da posjeduje oružja za masovno uništenje, i koji je bio prema Americi prijetnja u regiji. Bio je to sigurnosni problem.”

Dovođenje demokracije u Afganistan uklanjanjem radikalnih talibana nije također bio američki cilj, piše RT.

„Mi smo uništili talibane jer su oni pružili sigurno utočište Al-Kaidi nakon 9/11”, kazala je Rice.

„Nakon što smo to učinili, zasebna odluka o tome je nastala da li da se pokuša zagovarati demokracija u post-Saddamovom ili post-talibanskom Iraku ili Afganistanu, ili da bi se dala šansu za demokraciju. A mi smo zapravo raspravljali o tome. No, osjećali smo, osobito na Bliskom istoku, da smo dali dovoljno podrške autoritarnim vladarima koji su postali stabilni, a zatim ih gledali u konačnici kako postaju nestabilni …”

Rice, koji je služiila kao savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjedniku Georgea W. Bushu od 2001. do 2005. godine, negirala je da su Sjedinjene Države spremale da kroz svoju vojnu moć nametnu demokraciju u Iraku 2003. godine ili u Afganistanu 2001. godine.

„Nikad ne bih rekla predsjedniku Bushu: Upotrebi vojnu silu da bi doveo demokraciju u Irak i Afganistan”, dodala je.

To nije prvi put da je Rice naglasila da je Washington imao prioritet u Iraku eliminirati Saddama, označenog kao „rak na Bliskom istoku”.

„Mi nismo išli u Irak da bi donijeli demokraciju Iračanima”, Rice je rekla za ABC News u 2011., te je rekla da je Sadam Husein bio prijetnja koju „je trebalo riješiti.”

U 2003, Bush je odobrio američku invaziju na Irak, tvrdeći da je Husein posjedovao oružje za masovno uništenje (WMD), te da je radio s teroristima koji su napali SAD u rujnu 2001. godine.

Niti jedna od tih optužbi se uspostavilo da nije bila istinita.

U svojoj nedavno objavljenoj knjizi „Debriefing the President: The Interrogation of Saddam Hussein”, bivši agent CIA-e John Nixon, koji je ispitivao Huseina 2003. godine, tvrdi da Islamska država (ISIS / Isil) se nije mogla pojavili pod njegovom vlašću.

„Malo je vjerojatno da bi skupina poput ISIS-a mogli uživati u takav uspjeh pod njegovim [Huseinovim] represivnim režimom nego pod vodstvom vlade Shia-Bagdadua”, rekao je Nixon.

On je naveo da je „Sadam osjetio da islamističke ekstremističke grupe u Iraku predstavljaju najveću prijetnju njegovoj vlasti” i učinio je sve kako bi se iskorijenila takva prijetnja.

Nedavno objavljen Chilcot izvještaj, eminentnih Britanaca o umiješanosti njihove zemlje u ratu u Iraku 2003. godine, daje istinitost Nixonovim pretpostavkama o ISIS-u. Dokumenti pokazuju da su 2006. – tri godine nakon okupacije – šefovi obavještajnih službi Velike Britanije sve više bili zabrinuti zbog porasta sunitskog džihadističkog otpora.

Ti radikali i dijelovi raspuštene iračke vojske kasnije su se pridružiili radikalnim džihadistikim skupinama, uključujući ISIS, navodi se u izvješću.

Do 2013. Al-Kaida u Iraku – uspostavljena tek nakon američke invazije i pobune protiv okupatora – se pretvorila u Islamsku državu Iraka i Levanta (ISIS), iskorištavajući nezadovoljstvo iračkih sunitskih muslimana pod dominirajućom Shiae vladom Al-Maliki.

Poslušajte intervju Condoleezzu Rice:
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “pravokutnik” i odaberite “Prijevod titla”*

 
NoviSvjetskiPoredak.com

Dobro zapamtite ovo … “Izrael ima 200 atomskih bombi”, rekao je bivši američki državni tajnik Colin Powell u poruci elektroničke pošte, jednoj u nizu objavljenih na internetu nakon što su ih navodno ukrali ruski hakeri

Nedavno su se u medijima pojavile brojke od oko 300 nuklearnih bombi koje posjeduje Izrael u slučaju da “Iran napravo svoju nuklearnu bombu”. Kakvo licemjerstvo! Kako to da Izrael ima dozvolu za držanje toliko nuklearnog oružja, a Iran i Sjeverna Koreja ne smije imati niti jednu bombu?

Bivši američki državni tajnik potvrdio je autentičnost poruka koje su procurile u javnost. Poruka o izraelskom nuklearnom arsenalu odnosi se pregovore koje je šest svjetskih sila lani zaključilo s Iranom povijesnim sporazumom kojim se Islamska Republika odrekla nuklearnog vojnog programa u zamjenu za ukidanje sankcija.

“U svakom slučaju, Iranci je ne mogu upotrijebiti čak i ako je konačno proizvedu. Momci iz Teherana znaju da Izrael ima 200, sve ciljaju Teheran, a mi ih imamo tisuće”, rekao je Powell.

LobeLog, američki blog posvećen pitanjima vanjske politike, prvi je objavio da se Powellova elektronička pošta odnosi na Iran i Izrael.

Izrael nije potpisnik povelje o neširenju atomskog naoružanja. Mailovi koji su procurili pokazuju da je Izrael u južnom gradu Dimoni razvijao nuklearno oružje.

Program u Dimoni osnovao je Shimon Peres, 93-godišnji bivši predsjednik Izraela koji se nalazi u bolnici nakon pretrpljena moždanog udara.

U mailovima je, kako se čini, Powell odbacio stajalište Izraela da je Iranu trebala još samo godina dana da stvori nuklearnu bombu.

Powell je nuklearni sporazum s Iranom postignut 2015. ocijenio “dosta dobrim” i podržao ga.

Colin Powell je bio državni tajnik u doba predsjednika George W. Busha, u razdoblju između 2001. i 2005. godine.
 
(jutarnji.hr)

Ruski predsjednik upozorava na agendu Novog svjetskog poretka

“Projekt za novo američko stoljeće (PNAC)” bio je projekt neo-konzervativaca koji je izrađen između 1997. i 2006. godine.

On je otvoreno zagovarao ukupni svjetsku vojnu dominaciju SAD-u.

Članovi PNAC su bili na položajima najviših razina u administracija George W. Busha, uključujući i Robert Kagana (supruga Victorie Nuland), Dick Cheneya, Donald Rumsfelda, Paula Wolfowitzaa, i druge.

PNAC je značajan po svojem fokusu na Irak, zaokupljenost koja je započela prije nego je Bush postao predsjednik i terorističkih napada 11. rujna 2001. godine (koji postavlja se pitanje – kako? koliko je autentičan bio 11. rujan 2001.)

Neki od članova PNAC-a, kao što je Vin Weber, također su bili vladini lobisti za vojne industrijske tvrtke kao što su Lockheed Martin i druge Fortune 500 tvrtkie. Što više rata, profit je veći.

Pogledajte što je predsjednik Putin rekao o tome:
 

 
NoviSvjetskiPoredak.com

Na Memorijalni dan u na Arlintonskom Nacionalnom groblju, u Virginiji, predsjednik Združenog stožera, marinski general Josip Dunford pohvalio je 40 milijuna Amerikanaca koji su služili u vojsci od revolucionarnog rata

On je također istaknuo da je 5000 vojnika tragično ubijeno u vojnim akcijama izvan američkih granica, nakon američkog rata protiv terorizma pokrenutog nakon 9/11.

Tisuće obitelji tuguju svakodnevno svojim najmilijima, a ratni stroj koji ih je poslao u grob ne pokazuje znakove usporavanja.

Ovi pali vojnici, muškarci i žene, umrli su boreći se za našu slobodu. “Teroristi mrze našu slobodu”, rekao je “slavno” George W. Bush nakon 9/11. I, ako je to istina, oni sigurno imaju malo razloga da nas mrze i sada, nakon što je sloboda u Americi pala od tog kobnog 11. rujna.

U posljednjih 15 godina, Amerika je padala prema indexu ocijena zemalja u svijetu po razinama slobode.

Amerikanci su pod stalnim nadzorom, svaki njihov potez je pod mikroskopom od strane vladinih špijuna “štiteći nas” od “terorista”. Mi smo pod stalnom prijetnjom nasilja od strane države radi posjedovanja biljke, ili jednostavno zbog hodanja niz ulicu.

Amerikanci su stalno paranoični od onih plavih i crvenih svjetala koje im iskakaču u retrovizoru i većina uvijek završava pod ucjenom ili posjetom bolnici, te pritvoreni u zatvoru, ili još gore.

U zemlji slobodnih, policija je ubila više ljudi u samo jednom mjesecu ove godine nego Velika Britanija u cijelom 20. stoljeću.

U zemlji slobodnih, policija ubija građane po stopi koja je oko 70 puta veća nego u drugim zemljama.

U zemlji slobodnih, rečeno nam je da se “bojimo terorista”, ali Američka policija je ubila 58 puta više ljudi nego sve terorističke aktivnosti protiv američkih civila od 11. rujna!

Štoviše, dok je smrt 5.000 vojnika sigurno tragična, taj broj je beznačajan u odnosu na broj stanovnika SAD-a ubijenih od strane policije – od kojih su mnogi i vojnici.

Prije svibnja 2013. godine, provelo se istraživanje o tome koliko su građana ubili policajci. Međutim, FBI labavo procjenjuje da radi o broju oko 500 ubijenih građana godišnje.

Jednostavna matematika nam pokazuje da je od 11. rujna 2001. godine, prema stopi FBI-a, policija ubila više od 7.000 ljudi. Međutim, taj broj je sada još veći zbog trenutne policijske krize u Americi.

Koristeći najnovije brojeve od 2013. do danas, pomoću FBI-evog ‘labavog’ neprirodnog broja od 500 ljudi, broj poginulih dostiže nevjerojatnu brojku od 8,296 ubijenih građana u zadnjih 15 godina.

U zemlji slobodnih, građani su ubijeni od strane javnih službenika po gotovo dvostruko većoj stopi nego vojnici u ratu za Ameriku.

Ali ti ljudi su kriminalci, zar ne? Oni zaslužuju da budu ubijeni, zar ne? Pogrešno.

Iako su mnogi od građana koji su ubijeni od strane policije u posljednjih 15 godina, možda i znali da su učinili nešto loše, ali su svi zaslužili suđenje.

Nema sumnje da kriminalci postoje i predstavljaju opasnost za druge. Međutim, kada broj ljudi ubijenih od strane vlastite vlade znatno nadmašuje broj ljudi koji su poginuli u borbi za tu vlada u stranim ratovima – nešto treba ipak reći.

Netko će reći da je od SAD ima mnogo veću populaciju nego Velika Britanija, i to je razlog zašto su američki policajci ubili više. Ali ovo je laž.

Da bi razotkrili laž, možemo usporediti SAD sa “komunističkom” Kinom.

Kina, čije je stanovništvo je 4 i 1/2 puta brojnije od SAD-a, zabilježila je samo 12 ubojstava od strane policijskih službenika u 2014. godini.

Provedbu zakona u SAD-u je ubila 92 puta više građana u istom razdoblju nego KIna

 
NoviSvjetskiPoredak.com

Predsjednik Putin je izdao hitno upozorenje Americi, rekavši da, ako SAD i dalje bude vodio agresivnu program nuklearnog naoružanja, Rusija neće imati izbora nego da ga neutralizira

Kao što Amerika i dalje nadograđuje svoje nuklearno oružje, Putin je rekao zapadnim čelnicima na ovogodišnjem Međunarodnom poslovnom forumu u St. Petersburgu da će nuklearni obračun neminovno uslijediti između Rusije i zapada i upozorio da će Rusija pobijediti.

“Znamo iz godine u godinu što će se dogoditi, i oni znaju da mi znamo”, rekao je on.

Putin tvrdi da je opravdanje koje je SAD ranije dao za održavanje i razvijanje njegovog sustava nuklearnog oružja usmjereno na takozvanu “iransku prijetnju.”

Ali ta prijetnja je drastično smanjena, jer je SAD pokazala značajnu ulogu u postizanju sporazuma s Iranom koji bi trebao zaustaviti razvoj svakog mogućeg iranskog nuklearnog potencijala.

Ruski predsjednik također je istaknuo činjenicu da, iako se raketni sustav Sjedinjenih Država vodi kao “obrambeni proturaketni sustav”, iako je sustav jednako napadajući kao što je i obrambeni:

“Kažu da je raketni sustav dio njihove obrambene sposobnosti, i da nije namijenjen za napad, i da su ti sustavi usmjereni na njihovu zaštitu od agresije. To nije istina … obrana uz pomoć strateških balističkih projektila je dio napadajuće strategije, i ono je u kombinaciji sa agresivnim sustavom raketnog napada”.

Ovaj raketni sustav je pokrenut u cijeloj Europi, a unatoč američkim obećanjima na kraju Hladnog rata da se širenje NATO-a neće povećati “koliko i širina palca dalje prema istoku”, Amerika je implementirala raketni sustav u mnogim susjednim zemljama Rusije, a u posljednje vrijeme i u Rumunjskoj.

Rusija gleda na to kao izravni napad na njihovu sigurnost.

“Kako ćemo znati što je unutar tih raketa? Sve što morate učiniti je reprogramirati sustav, što je apsolutno neprimjetan zadatak”, Putin je rekao.

Bez ravnoteže snaga, SAD će slobodno nastaviti svoju politiku u cijelom svijetu, bez ikakve opipljive opasnosti od Rusije. Dakle, ovaj “strateški balans”, prema Putinu, je ono što održava svijet sigurnim od velikih ratova i vojnih sukoba.

Odlukom Georgea W. Busha 2001. godine Amerika se jednostrano povukla iz Ugovora o razoružanju balističkim raketama iz 1972. godine, i Rusija je, prema Putinu, ostavljena bez izbora nego nadograditi svoje sposobnosti kao odgovor Americi.

Putin je upozorio:

“Danas je Rusija postigla značajne uspjehe na tom području. Mi smo modernizirali naše raketne sustave i uspješno razvijmo nove generacije. Da ne spominjem sustave proturaketne obrane … Moramo osigurati sigurnost ne samo za sebe. Važno je osigurati stratešku ravnotežu u svijetu, koja jamči mir na planeti.

Pod krinkom poštivanja politike protiv nuklearnog oružja, Obamina administracija najavila je planove vrijedne 1 trilijun dolara za novi razvoj nuklearnog oružja, koje je – budimo iskreni – usmjereno na Rusiju.

Ne postoji nijedan pobjednik u nuklearnom ratu između Rusije i SAD-a. To je ne samo potvrđeno, nego su u više navrata upozoravali atomski znanstvenici, koji – da budem iskren – su ljudi koja ova tema treba najviše smetati.

Kao što je slavni Albert Einstein rekao:

“Ja ne znam s kakvim će se oružjem voditi Treći svjetski rat, no znam da će se Četvrti svjetski rat voditi sa palicama i kamenjem.”
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Britanski premijer Tony Blair američkom je predsjedniku George W. Bushu osam mjeseci prije napada na Irak 2003. pisao kako će ga podržati “bez obzira na sve”, iako je izrazio brojne rezerve oko moguće vojne operacije

Sadržaj klasificiranih diplomatskih bilješki od 28. srpnja 2002. otkriven je u srijedu u sklopu predstavljanja rezultata sedmogodišnje britanske istrage o iračkom sukobu.

U svojoj prvoj rečenici Blair Bushu daje obećanje da će “biti s njim bez obzira na sve”.

“Presude o jačini opasnosti od iračkog oružja za masovno uništenje – poznat kao WMD – “nisu bile opravdane” i “Obavještajne službe” nisu utvrdile da je Saddam Hussein nastavio proizvodnju kemijskog i biološkog oružja.” (razlog za napad je bio neopravdan)

“Da su Tony Blair i drugi političari odgovorni za zadržavanje istine [rata u Iraku], to se nikad se ne bi dogodilo”, tvrdi Kate Hudson, glavni tajnik i organizator masovnog prosvjeda Kampanje za nuklearno razoružanje, kako je naveo RT .

“Zemlja je uništena, milijuni nevinih Iračana ubijeni, britanski vojnici su ubijeni, a terorizam se proširio diljem Bliskog istoka. Oni koji su odgovorni sada moraju biti izvedeni pred lice pravde.”

Izvještaj istrage citira visokorangiranog Blairovog pomoćnika koji govori kako je s drugim savjetnikom pokušavao uvjeriti Blaira da odustane od tog dalekosežnog obećanja. Pomoćnik je istražiteljima rekao kako je Blair ignorirao njegove savjete.

Ta bilješka značajna je u svjetlu ustrajnih optužbi Blairovih kritičara da je on Washingtonova “pudlica”, te da je njegova pokornost Britaniju odvela u katastrofalan sukob.

Blair je to demantirao i istražiteljima rekao kako “ne bi mogao i nije ponudio neku vrstu ‘bjanko čeka’ na metode ostvarivanja zajedničkih ciljeva”.

U poruci poslanoj Bushu britanski premijer izražava svoju zabrinutost da će svrgavanje iračkog diktatora Saddama Husseina biti znatno teže nego prošle vojne intervencije od Zaljevskog rata 1991. godine.

“Ovo je trenutak da otvoreno procijenimo teškoće”, rekao je Blair, dodavši kako je planiranje te strategije najteže dosad.

“Ovo nije Kosovo. Nije Afganistan. Nije čak ni Zaljevski rat. Vojni aspekt ovoga je veoma riskantan”, zaključuje Blair.

Blair zatim nagoviješta kako bi SAD s britanskom podrškom mogle svrgnuti Husseina, no pita se je li možda potrebna šira koalicija.

“Opasnost je, kao i uvijek kod ovih stvari, u nenamjernim posljedicama. Pretpostavimo da će biti vojnih zavrzlama. Pretpostavimo da će Irak imati neočekivanih civilnih žrtava. Ili da će arapske ulice na kraju proključati”, piše Blair.

“Ako brzo pobijedimo, svi će biti naši prijatelji. Ako ne… ubrzo će krenuti optužbe”, dodaje.

Njegova suzdržanost bila je na mjestu jer je rat bacio Irak u sukob u kojem je do 2009. poginulo najmanje 150 tisuća ljudi, većinom civila.

Blair je izrazio zabrinutost i oko toga što Njemačka, Francuska i “vjerojatno” Italija i Španjolska neće podržati nijednu vojnu koaliciju protiv Husseina bez eksplicitnog i posebnog mandata Ujedinjenih naroda.

“U ovom trenutku naš najbolji saveznik bila bi Rusija”, napisao je Blair.

Izvještaj istrage pokazuje da je ova prepiska “izražavala osobne stavove gospodina Blaira” te da se o njegovim prijedlozima “nije raspravljalo, niti su se s njima složili njegove kolege”.

Izvještaj pokazuje i da je Blairov savjetnik Sir David Manning istražiteljima potvrdio da je pokušao nagovoriti Blaira da odustane od prve rečenice u kojoj izražava svoju odanost “bez obzira na sve”. Manningu se činilo da takva konstrukcija “zatvara mogućnosti” i da to nije “razumno”.

Jonathan Powell, drugi Blairov savjetnik, složio se da bi se obećanje trebalo maknuti, no “premijer ga je odlučio ostaviti”, rekao je Manning istražiteljima.
 
(jutarnji.hr)

Nakon tužbe američkih građanskih aktivista, CIA je pod prisilom objavila dokumente koji opisuju mučenja u Guantanamu

CIA je skinula oznaku tajnosti s 50 dokumenata u kojima navodi kakvim je sve metodama mučila zatočene u zatvoru u američkoj vojnoj bazi u Guantanamu na Kubi. Lako za povremeno pljuskanje, ali nije lako za torturu koja je uključivala kukce ili, primjerice, glumljenje da se zatvorenika živog zakapa u tlo.

Riječ je bila o osumnjičenima za povezanost s terorističkim napadom al-Kaide 11. rujna 2001. na New York, a dokument je javno objavljen nakon tužbe nevladine organizacije ACLU. I dok je predsjednik Barack Obama takve metode nazivao “torturom“, CIA je to nazivala “proširenim ispitivanjima“, odnosno “poboljšanim ispitivačkim tehnikama“.

Dokument tako predlaže ispitivačima da zatočenima prvo prijete da će ih zatvoriti u kutiju s kukcima koji bodu, da bi ih potom doista zatvorili u skučenu kutiju i doista s mnoštvom kukaca, ali bezazlenima, čime se zatočeniku svejedno nanosi težak psihološki udarac, samo što u ovom slučaju preživi.

Na drugom mjestu dokument predlaže lažno sahranjivanje. Zatočeniku se kaže da će ga život pokopati, nakon čega ga doista trpaju u lijes, doduše sa skrivenim otvorima za zrak. Jedan od najcenzuriranijih dokumenata datiran je 12. kolovozom 2002. i u njemu se CIA-inim ispitivačima “sugerira” da “rasprave o legalnosti mučenja nisu od koristi“, što bi imalo značiti da je ne jednom CIA-inom službeniku na terenu bila muka od mrcvarenja osumnjičenih.

Jedan službenik je čak slao i mail centrali, govoreći da mu ne pada na pamet čekati da netko njega pozove pred sud zbog očito nezakonitih metoda. I to vrlo slikovitim jezikom. ”Ovakve metode su poput čekanja da se dogodi željeznička nesreća, a ja ću svakako gledati da iskočim s tog vlaka prije toga”, napisao je.

Dokumenti sadrže i odranije poznat memo predsjednika George W. Busha od 7. lipnja 2006., u kojem se navodi da je predsjednik “zabrinut” nakon što je vidio fotografiju zatočenika u ćeliji okovanog lancima i u pelenama, kako bi na taj način morao obavljati nuždu.

CIA u dokumentima navodi da su metode, među kojima i zloglasni “waterboarding“, smišljene tako da se osumnjičene stavi pod povećan prihološki i fizički pritisak, ali da se tortura mora odvijati uz stalni nadzor liječnika, te da se ispitivanja moraju prekinuti čim se ukaže opasnost od trajnih psihičkih i fizičkih posljedica.

Da to baš i nije tako funkcioniralo pokazuje slučaj afganistanskog militanta Gula Rahmana, za kojega dokumenti navode da ga je CIA mučila izlaganju glasnoj glazbi, uskraćivanju sna, okivanju u ćeliji s pelenom, te izlaganju hladnoći. Rahman je, navodi se u dokumentu, naposljetku umro u ćeliji od pothlađivanja.

U istim dokumentima navodi se i slučaj njemačkog državljanina Khalida Al-Masrija, kojega su mjesecima neosnovano držali zatočenim, i to bez da su mu rekli za što ga sumnjiče, čak i nakon što su shvatili svoju pogrešku. CIA se u njegovom slučaju ogradila da je riječ o “zakonskom i proceduralnom previdu“.

Mnogi od onih koji su sasvim nedužni prošli kroz mučenja Guantanama, naknadno su trpjeli PTSP. Širi opis izvještaja i linkove na pojedine dokumente možete pročitati na ovom linku na stranice ACLU-a.
 
(express.hr)

Živimo u okvirima ideologije koja još uvijek nije jasno opisana i definirana. Neoliberalizam se spominje u različitim i često za mnoge zbunjujućem kontekstu ili se u potpunosti prešućuje

No, upravo tišina i odvraćanje pozornosti od ideologije su ono što se događa od ranih ´70-ih, vremena kada se u Sjedinjenim Državama toj ideološkoj platformi utire put, a zahuktava se u vrijeme predsjednika Billa Clintona i od strane demokrata.

Bez neoliberalnog okvira, možda nije jednostavno shvatiti što je dobro ili loše za građane Hrvatske pod Oreškovićem ili Karamarkom naspram Milanovića ili manje više bilo koje političke opcije trenutno prisutne u političkoj areni u Hrvatskoj. Ukoliko na trenutak ostavimo po strani ideološke i povijesne zavrzlame, makar i posve opravdane, nužno je pronaći odgovor na pitanje u kojoj mjeri se svaka od njihovih stranaka slaže ili ne slaže s neoliberalizmom?

Postoje li uopće bitne razlike, ako govorimo prvenstveno o gospodarskim i socijalnim pitanjima? Kako razlučiti što se događa kada nam HDZ i Most obećaju gospodarske reforme koje su pisali njihovi prethodnici i navodni politički oponenti i zahvaljujući istima dobivaju izbore?

Odgovor leži u ideologiji o kojoj se u mainstreamu šuti, a zacijelo je najuspješnija od svih prošlih ideologija u redefiniranju subjektivnosti, u navođenju ljudi da promijene poimanje samih sebe, svojeg identiteta, osobnosti, nada i očekivanja, te snova i idealizacija. Klasični liberalizam je u zapadnom svijetu također u tome bio uspješan, i to punih 250 godina. Uspio je ljudima nametnuti nove načine definiranja samih sebe i novi čovjek je stvoren. Na žalost, ne i bolji.

Međutim, neoliberalizam je otišao „korak dalje“ i u svojoj pravoj i čistoj, a često pogrešno shvaćenoj ili tumačenoj verziji, nije okrenut slobodnom tržištu koje je potka onog starog. Štoviše on podrazumijeva snažnu državu, ali koja radi u korist isključivo bogatih. Naj veća od svih pogrešaka u interpretacijama je kako se radi o ideologiji koja podupire neutralnost države i jednakost kako je to činila klasična liberalna država. I to valja stalno ponavljati.

Radi se o perfidnom kapitalističkom projektu koji je započet odavno, a zadaća mu je transformirati sve, svako živo biće, svaku stvar, svaku istinu i na način na koji to niti jedna ideologija do sada nije uspjela.

Ako bi išli tako daleko da kažemo da je neoliberalizam konačni završetak u dugom nastajanju projekta kapitalizma, možemo reći da se u okviru njega svaki predmet, svako živo biće, svaka činjenica na planeti razlikuje od bilo koje prethodne ideologije. Neoliberalizam ima sreću što se poklapa s tehnološkim promjenama koje su mu omogućile potpuni prodor u svako područje društvenog života po prvi put u ljudskoj povijesti i on kao takav jest ideologija, ne samo ekonomska doktrina.

Od ranih ’30-ih, kada je Velika depresija prijetila klasičnom liberalnom konsenzusu, odnosno, ideji da su tržišta regulirala sama sebe, a država je trebala  samo igrati ulogu noćnog čuvara, do ranih ’70-ih, kada je vladala globalna nestabilnost, uključujući valutni kaos, demokratski svijet je živio pod kejnzijanskom paradigmom. Naime, tržišta su shvatila da su nestabilna, a intervencionizam vlade je ipak bio potreban da bi kapitalizam funkcionirao, inače su ekonomiji prijetili usponi i padovi.

Ovdje se nameće zanimljivo pitanje i jesu li ’70-e s uvođenjem zlatnog standarda i naftnim embargom uzrokovale neoliberalnu revoluciju s Miltonom Friedmanom i njegovom fiskalnom i monetarnom politikom ili je neoliberalizam došao sam po sebi, a Nixonova ga je administracija samo ukalupila u Friedmanove ideje, čime je kraj kejnezijanske ere postao neizbježan.

Treba reći da je neoliberalizam uspijevao izazvati krizu nakon svake krize, te je dokazano više od svih prijašnjih ideologija upućen na iskorištavanje krize u kojoj će svaka sljedeća dokidati prava radničke klase i bogate činiti bogatijima. Postoji određena aura nad neoliberalizmom, umotana u žargon ekonomske ortodoksije, koja je ostala imuna na političke kritike, jer je to dogma koju je ovjekovječila Margaret Thatcher i njezini ministri, a ona glasi kako on nema alternativu.

Neoliberalizam pravda krize koje je uzrokovao više puta kao ciklus koji se redovito ponavlja u posljednjih četrdeset godina. Tako je bilo s krizom zemalja u razvoju koje je ’70-ih pritiskao dug,  kreditna i kriza štednje ’80-ih, azijska valutna kriza iz ’90-ih, kao i krize drugorazrednih hipotekarnih kredita 2000-ih, bolje od bilo koje poznate ideologije.

To je djelomično zbog toga što postojanje neoliberalizma kao vladajuće ideologije, stanovništvo u cjelini uopće ne primjećuje, nego nastavlja izvući  preostale koristi od socijalne države koje je omogućilo doba kejnezijanizma. Međutim, neoliberalni ideolozi su uspjeli uvjeriti stanovništvo da razmišlja tako da je oslanjanje na vladu vrijedno osjećaja krivnje, stida i melankolije, a ne nešto na što ljudi imaju legitimno pravo.

Nije iznenađujuće da neoliberalni multikulturalisti, udobno raspoređeni po raznim akademijama, jednako tako demoniziraju ova potraživanja stanovništva, dok s druge strane, recimo, brane muslimane, Meksikance ili Afroamerikance. Međutim, kada je u pitanju radnička klasa, oni postaju proletarijat, smetnja koja ima problema s prihvaćanjem stvarnosti i ne uspijeva se ostvariti i definirati u okvirima neoliberalizma.

George W. Bush je imao korisnu funkciju i neoliberalizmu potrebne krize je uveo u sustav, koji je do tada bio “previše stabilan”. On je u javno mnijenje ubrizgao poželjnu paniku, koja je služila kao pogonsko gorivo za raspirivanje vatre neoliberalne revolucije. Primjerice, ovog trenutka u Americi Trump je od strane „demokrata“ prikazivan kao otpadnik, barem do sada, jer stvara kaos oko svih ključnih pojmova koji ne zvuče neoliberalno, a to je neprihvatljivo. Stoga ga je Jeb Bush nazvao “kandidatom kaosa.”

Neoliberalizam inače voli kaos, koji je bio njegov modus operandi još od ranih ’70-ih, ali samo onu vrstu kaosa kojeg može kontrolirati i usmjeravati.

Ovdje se treba vratiti na njegovo podrijetlo, a to je Velika depresija koja je završila s početkom Drugog svjetskog rata, nakon čega je došlo doba kejnezijanizma i trajalo trideset i pet godina.

No, baš kao što su globalna institucija kejnezijanizma, posebno MMF i Svjetska banka, osnovane u Bretton Woodsu 1944. godine, osnivači neoliberalne revolucije, naime Friedrich Hayek, Ludwig von Mises, Milton Friedman i drugi, su formirali Mount Pelerin Society u istoimenom švicarskom odmaralištu 1947. i posvetili se stvaranju ideologije koja je na kraju porazila kejnezijanizam i prevladala ga tijekom ’70-ih.

Što je dakle neoliberalizam i po čemu se razlikuje od klasičnog liberalizma?

Neoliberalizam nas uvjerava da su tržišta dovoljna sama sebi, kako ona ne trebaju propise, te da su najbolji jamci ljudskog blagostanja.

Sve što potiče tržište, a to su privatizacija, deregulacija, sloboda i mobilnost financija i kapitala, odustajanje vlada od socijalne države je dobro i za tržište i za ljude, a sve što navodno smanjuje tržište ili ga ograničava, gdje se nabrajaju državne službe, regulacija, ograničenja ulaganja i kapitala, treba obeshrabriti i uništiti.

Kada je Hillary Clinton odgovarala na česte zahtjeve za ponovnom regulacijom financija, uvijek je ponavljala kako se moramo pridržavati “vladavine prava”. Time je mislila razumijevanje zakona koji utjelovljuju osjećaj tržišta i to u čisto ekonomskom smislu. U ovoj revoluciji ljudi nemaju nikakav status u odnosu na korporacije i nacionalne države su na putu ka odumiranju, a sve se opet rastače pred apstrakcijom koju nazivamo “tržište”.

Jedan od načina da se sumira  neoliberalizam je reći da je sve podčinjeno tržištu, uključujući i države, civilno društvo i, naravno, sva ljudska bića.

Čak se i demokracija počinje tumačiti kao tržište, a politika je podlegla neoliberalnoj ekonomskoj teoriji, tako da govorimo o kraju demokratske politike kakvu smo poznavali protekla dva i pol stoljeća. Kao što je tržište apstrakcija, tako to postaje i demokracija, a pravo igralište je negdje drugdje, gotovo sigurno u carstvu stvarne i istinske ekonomske razmjene, koja, međutim, nije tržište. Možemo reći da se sva razmjena u stvari odvija na neoliberalnoj površini.

Neoliberalizam se često opisuje, a to izaziva puno konfuzije, kao „tržišni fundamentalizam“ i dok to može biti i istinito u neoliberalnoj samopromociji i samopredstavljanju, samo tržište je prije svega i uistinu samo mit, jednako kao i vrijednosti koje pripadaju prošlosti. Tržište u neoliberalizmu nema nikakve veze s tumačenjem istog u prijašnjim ideologijama.

Stvoren je novi entitet koji nadmašuje termin neoliberalne države, jer on obuhvaća i potencijalno inkorporira sve države svijeta, svemoćan je i ne ostavlja mjesta za individualne slobode koje je propagirao klasični liberalizam, pa i druge ideologije poput komunizma. Do izvjesne mjere nadmašuje čak i fašizam.

Tumačenja neoliberalne globalizacije se razlikuju po pitanju da li je država jaka ili slaba u odnosu na korporacije koje su glavni pronositelji neoliberalizma. No, možda to više nije pravo pitanje, već je li uopće išta ostalo od države, jer je ona postala tržište, a tržište je postalo država.

Projekt neoliberalizma, odnosno redefiniranja države kao institucije društva, je otišao tako daleko da je njegovo zadiranje toliko duboko da nitko od „demokratskih“ aktera neće moći dovesti u pitanje njegovu učinkovitost.

Čak i američki predsjednički kandidat Bernie Sanders, samoproglašeni demokratski socijalist, vrlo je opasno artikulirao koncepciju države i civilnog društva koja se temelji na efikasnosti i racionalnosti tržišta. Hillary Clinton, kojoj se smiješi predstojeća pobjeda na predsjedničkim izborima, tvrdi da se tržište može uhvatiti u koštac i s klimatskim promjenama, nejednakosti dohotka ili nepravednim zdravstvenim i obrazovnim sustavom ili rasnom nepravdom. Ali, istina je da će ako pobijedi, Hillary Clinton samo ojačati neoliberalizam, kao silu „koja nema alternative“.

Nasuprot njima, simpatizeri Trumpa su spremni na zabranjeno i “politički nekorektnu” borbu sa svim ostalima. Oni žele biti “pobjednici”, pa čak i po cijenu istrebljivanja drugih, a to nije neoliberalan način, koji ne priznaje da može biti pobjednika i gubitnika u neoliberalnom svemiru.

U tekućoj predizbornoj kampanji je Hillary Clinton savršeno artikulirala neoliberalizam, bolje od svih kandidata. Ljudi mogu opaziti da joj je ideologija utemeljena na konceptu da ljudska bića nemilosrdno teže da postanu ljudski kapital, što znači da one koji ne uđu u okvire neoliberalizma treba rigorozno izopćiti i kazniti.

To je ona tamna strana neoliberalizma, ideološka, koja na multikulturalizam ljudskih bića gleda kao na kapital, zbog čega se ovaj projekt sve više povezuje sa suzbijanjem slobode govora i netolerancije prema onima koji odbijaju ići zajedno s vrstom politike identiteta koje neoliberalizam promiče.

A to objašnjava zašto su ’90-ih pod Clintonom simultano i paralelno rasli i neoliberalna globalizacija i različiti načini neoliberalne dresure, kao što su sram i isključenje primatelja socijalne skrbi.

Istinski trošak države na socijalna davanja je zanemariv, ali je njegova simbolika neprocjenjiva. U Sjedinjenim Državama je obračun protiv socijalne skrbi išao uporedo s uvođenjem disciplinskih zakona koje guraju Clintonovi, a dovodi do epidemije masovnih uhićenja i zatvaranja.

Neoliberalizam ne dopušta fluidnost samoizražavanja i povremenu prisutnost na tržištu i postavlja zatvore kao jedinu alternativu za sve one koji nisu voljni poimati sebe kao tržišnu robu.

Kada govorimo o tržištu kao mitu, jer niti jedan od elemenata kojih bi moralo biti kod tržišta da bi ono funkcioniralo nije na mjestu, to je kada tržište poprimi neoliberalni oblik, kada klasične koncepcije kupca i prodavatelja kao slobodnih igrača više ne postoje i tada je radikalna nejednakost jedini prirodni ishod.

I ta nejednakost u posljednja četiri desetljeća bilježi nagli rast, štoviše može se govoriti o eksploziji nejednakosti, a ona u potpunosti opovrgava tvrdnje zagovaratelja neoliberalizma kako on povećava blagostanje građana.

Neoliberalizam se voli fokusirati na javni dug i rezanje javnog duga postaje poput manije, ali se uporedo sa smanjivanjem ili dokidanjem socijalnih davanja ide i na smanjenje poreza za bogate. Čak su i ratovi diljem svijeta bolja opcija od „rata protiv nejednakosti“.

Sveopći uspjeh neoliberalizma je sahranio socijalnu državu i pretvorio je u državu discipline popustljivu jedino spram tržišta.

Neoliberalizam i obrazovanje

Neoliberalizam očekuje da svi stupnjevi obrazovanja budu redizajnirani za promociju ideje da se donošenje odluka vođeno ekonomijom mora aplicirati u sva područja života, roditeljstva, intimnih odnosa, seksualnosti i identiteta u svim njegovim formama, a svi koji se neće slagati biti će izloženi disciplinskim mjerama. Svi su dužni investirati u svoju budućnost, kako ne bi pali na teret državi ili bilo kome drugome. U protivnom će im biti uskraćeno priznanje kao ljudskom biću.

Ova takozvana ekonomska „realnost“, iako krajnje iracionalna, se proteže na civilno društvo, ali jednako i na državu i nijedan ideal nekadašnje liberalne ili drugih ideologija koje vuku korijen iz humanizma, više se ne priznaju. Jedina vrijednost je ona obnavljanja tržišta, drugim riječima, neoliberalizam je izdignuo tržište kao jedinu vrednotu koju valja slijediti. Postao je poput boga, eteričan, neupitan, neosporiv i sveprisutan. Sve što u obrazovanju i državnoj politici nije sukladno i ne služi tržištu mora biti protjerano, zabranjeno i izbrisano iz sjećanja, a što objašnjava radikalnu javnu narativu koja sužuje javni diskurs, uključujući važnost politike identiteta, a isključuje svaki klasni korijen problema.

Neoliberalizam i klasni problem

Neoliberalizam će ići dalje s politikom ograničavanja mogućnosti razvoja društva, jer to je jedna od njegovih značajki, kao sustava koji želi dominaciju na svjetskoj sceni i kao takav će stalno sužavati polja ljudskog djelovanja.

Raseljeni radnici, koji su pretrpjeli najviše zbog erozije starih industrija u bivšim proizvodnim centrima, u svijetu su postali nevidljivi u razjedinjenosti, i više ne mogu biti dio političke jednadžbe.

Da rekapituliramo, neoliberalizam nije samo ekonomska doktrina, kako je žele prikazati, koja se drži ortodoksne teorije da tržišta reguliraju sama sebe, nego je riječ o ideologiji koja zadire u sve pore društva. U političkom smislu se privid demokracije ostvaruje kroz mogućnost izbora između dvije političke opcije koju čine socijaldemokratska ljevica i konzervativni demokršćani. Obje opcije, koje se u zapadnim zemljama, kao i u Hrvatskoj, desetljećima smjenjuju na vlasti, djeluju po istom neoliberalnom obrascu i razlikuju se samo u sitnim ideološkim detaljima, uglavnom kada je riječ o povijesnim i svjetonazorskim temama, koji služe samo za odvraćanje pozornosti javnog mnijenja od stvarnih problema.

Imamo dvije glavne političke opcije koje će nastaviti s provođenjem neoliberalne agende „slobodnog tržišta“, jer još uvijek ne postoji intelektualni pokret koji će razbiti mit o njemu.

Reforme koje podrazumijevaju ekonomsko restrukturiranje i posljedično i neizbježno, rast nejednakosti u društvu idu dalje, a koliko dugo, to ovisi o našoj sposobnosti za razmišljanje izvan neoliberalne paradigme. Ne smijemo nasjedati na lažna obećanja o sitnim kratkoročnim ustupcima, jer na tome počiva uspješna budućnost opakog i tvrdokornog neoliberalnog projekta.
 
(altermainstreaminfo.com.hr)