Ledene ploče na Grenlandu se tope, ali ispada da krivac nije globalno zatopljenje, kao što bi neki željeli vjerujemo

Umjesto toga, znanstvenici su sada otkrili dokaz da skriveni izvor topline duboko unutar planeta stoji iza ovog topljenja koje gura glečere u ocean.

Istraživači sa Sveučilišta Aarhus u Danskoj su koristili desetljeće dugo istraživanje fjorda Young Sound na Grenlandu da bi došli svojih zaključaka. Tijekom istraživanja, mjerene su razine saliniteta i temperature u fjordu, i postupno zagrijavanje vode na dubini od između 200 do 300 metara.

Otkrili su da značajna količina ove topline dolazi iz unutrašnjosti Zemlje. Prema njihovim procjenama, 100 megavata energije se transferira iz unutrašnjosti Zemlje prema fjordu, i vjeruje se da se slični iznosi topline prenose na donje površine okolnih ledenjaka.

To je otprilike ekvivalent vjetroturbine od 2 megavata koja šalje električnu energiju gigantskom grijaču na dnu fjorda tijekom cijele godine. Njihovi rezultati su objavljeni u časopisu Scientific Reports.

Toplina iz unutrašnjosti našeg planeta bitno zagrijava duboko more gdje se nalaze fjordovi, nakon čega se ledenjaci tope. Toplina, koji je poznata kao tok geotermalne topline, može se naći širom naše planete, piše NaturalNews.

Budući da protoci topline nisu ravnomjerno raspoređeni, njih se može vrlo teško mjeriti. Ova studija je jedinstvena u načinu na koji se određuje toplinski tok iz desetljeća dugog zagrijavanja vodene mase koja gotovo stagnira.

Osim toga, znanstvenici kažu da zatopljenje i topljenje ispod ledenjaka koje uzrokuju toplinski tokovi izazivaju bitno „podmazivanje površine između leda i tla rezultirajući znatno bržim pomicanjem leda.”

Pozivajući se podatke ledenog pokrova Grenlanda, istraživači su napisali u sažetku: „Kompilacija podataka toplinskog toka s Grenlanda pokazuju postojanje geotermalnih izvora topline ispod ledenjaka na Grenlandu i mogu objasniti velike brzine leda na glacijalnim područjima, poput onih na sjeveroistoku Grenlanda. ”

Temperature u središtu našeg planeta su oko 6.000 stupnjeva Celzija. Površina sunca ima slične temperature, a ova vrsta topline se može vidjeti kada vulkani eruptiraju ili u vrućim izvorima.

Ledeni pokrov na Grenlandu je glavni igrač u budućim klimatskim trendovima

Prema časopisu Science Daily ledeni pokrov na Grenlandu ogromna količina leda koja pokriva četiri petine površine Grenlanda. Ona iznosi oko 2.400 kilometara od sjevera prema jugu, i na najširem mjestu oko 1.100 kilometara.

Izgrađena je od slojeva komprimiranog snijega koji su taloženi tijekom više od 100.000 godina, te oni služe kao koristan klimatski zapis iz prošlosti. To je drugo najveće ledeno tijelo u svijetu iza antarktičkog ledenog pokrova.

Njegova rekordna razina topljenja se očekuje da će doprinijeti rastu razine mora i mogla bi potencijalno promijeniti obrasce u kretanju oceana u budućnosti.

Globalnog zatopljenja odavno je ukazalo da je ovo topljenje uzrokovano ljudskom djelatnošću, ali ova studija pokazuje sasvim jasno da je priroda sama odgovorna za topljenje ledenog pokrova na Grenlandu.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Geolozi u Turskoj su otkrili tragove koje ostavljaju vozila za koja kažu da su pripadala naprednoj drevnoj civilizaciji od prije 14 milijuna godina

Ruski geolog Aleksandar Koltypin kaže da vjeruje da su misteriozne oznake koje se protežu duž frigijskoge doline, u središnjoj Turskoj, napravljene od strane visoko inteligentne rase prije 12 do 14 milijuna godina, piše Ancient-code.com

„Možemo pretpostaviti da su drevna vozila s ‘kotačima’ usjekla stazu u mekano i mokro tlo”, rekao je geolog.

„Zbog velike težine tih vozila ona su ostavila vrlo duboke tragove koji su na kraju okamenjeni i pretvoreni u dokazni materijal”.

Geolozi su upoznati sa sličnim pojavama kao što su okamenjeni tragovi dinosaura koji su sačuvani na isti način.

Zajedno sa još troje kolega, dr Koltypin, direktor Prirodoslovnog Znanstveno – istraživačkog centra pri Međunarodnom Nezavisnom ekološko-političkom Sveučilištu u Moskvi, otputovao je u mjesto Anatolija u Turskoj gdje se ti tragovi mogu naći.

Po povratku sa svog putovanja, on je opisao promatrane nalaze kao „okamenjene brazde u stjenovitom području [izrađenom od zbijenog vulkanskog pepela]”.

Dr Koltypin je rekao: „Sva ta stjenovita polja su prekrivena brazdama koje je netko napravio prije mnogo milijuna godina … Mi tu ne govorimo o ljudima.”

„Radi se o nekoj vrsti automobila ili terenskog vozila. Parovi brazda prelaze jedni preko drugih s vremena na vrijeme, a neke brazde su dublje od ostalih” – dodao je.

Prema riječima dr Koltypina te misteriozne brazde su stare između 12 – 14 milijuna godina.

„Metodologiju određivanja dobi vulkanskih stijena sa vrlo dobro naučio i radio u praksi”, rekao je on.

Dr Koltypin je jedan od rijetkih stručnjaka koji zapravo vjeruje da znanost mora promijeniti svoj pristup različitim pitanjima. On smatra da postoje mnogi arheolozi koji su izbjegli dodir sa ovim pitanjem, jer bi uništiti sve klasične teorije.

„Kao geolog, mogu sigurno reći da su nepoznati [pred-biblijska] terenski atomobili vozili na podlučju središnje Turske prije nekih 12 do 14 milijuna godina.” rekao je dr Koltypin.

On je rekao: „Mislim da gledamo znakove civilizacije koja je postojala prije klasičnog stvaranja ovog svijeta. Možda su ta bića postojala u predcivilizacijsko doba i ona nisu bila poput modernih ljudskih bića.”

Prema riječima dr Koltypina i mnogih drugih arheologa i stručnjaka koji su usvojili nove načine razmišljanja o tim drevnim „tragovima vozila”, ovi nalazi su jedni od najbolje sačuvanih dokaza koji nedvojbeno dokazuju postojanje vrlo naprednih drevnih civilizacija koje su naseljavale naš planet u dalekoj prošlosti.

„Ne razumijemo sustav ovih vozila ali udaljenost između svakog para tragova je uvijek ista”, dodao je dr Koltypin.

„Najveća dubina trag je oko jednog metra. Na stranama brazda mogu se vidjeti vodoravne ogrebotine, koje su izgleda ostavili krajevi osovina koje su se koristile na drevnim kotačima ovih vozila.

„Otkrili smo mnoge brazde s takvim ogrebotinama”, rekao je.

Je li moguće da je dr Koltypin u pravu? I je li moguće da su mainstream znanstvenici ignorirali ove divovske dokaze u nadi da će sačuvati svoje klasične i stare metode razmišljanja? Je li moguće da se mainstream stručnjaci boje usvajanja novog pristupa dalekoj prošlosti? Postoje mnogi koji vjeruju da sa klasičnim pristupom, znanost postaje manje objektivna.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “pravokutnik” i odaberite “Prijevod titla”*

 
NoviSvjetskiPoredak.com

PRETHODNA EPOHA – HOLOCEN – TRAJALA JE PUNIH 12.000 GODINA

Utjecaj čovjeka na planetu Zemlju već je postao toliki da je došlo vrijeme da se proglasi nova geološka epoha.

Skupina znanstvenika iz Međunarodnog saveza geoloških nauka, koja se sastala u Kejptaunu zapravo je već predložila da se nova epoha nazove – antropocen.

Odnosno: da se konstatira da se završio holocen, koji je trajao proteklih 12.000 godina i da je nastupila “epoha čovjeka” čije osnovne vanjske odlike će biti – nuklearne probe, “planine” plastike i – koliko god to izgledalo nevjerojatno – dominacija kokošiju na planeti.

Međunarodni savez geoloških znanosti procjenjuje da su ljudi ubrzali izumiranje životinja i biljaka, povećali količine ugljičnog dioksida u atmosferi, isprovocirali globalno zatopljenje i podizanje razine svjetskog oceana …

Znanstvenici smatraju da je antropocen počeo oko 1950. godine i da se može vezati za početak atomskih i nuklearnih proba i za vrijeme kada su kokoši postale uvjerljivo najraširenije ptice na zemlji.

Utvrdili su da će u naredna dva do tri stoljeća – ako sadašnje tendencije ostanu – nestati 75 posto biljnih i životinjskih vrsta, da će gomilanje ugljik dioksida u atmosferi proticati najbrže za posljednjih 66 milijuna godina, a da je količina dušika i fosfora u tlu tijekom proteklih sto godina najveća u “nitratnom ciklusu” za proteklih dvije i pol milijarde godina.

Rasprava o proglašenju nove geološke epohe traje već nekoliko godina. U drugoj polovici 2015, skupina znanstvenika je objavila rad u časopisu Nature u kojem je argumentirano zasnovala tezu o nastupanju Antropocena.

Doduše, ni među pobornicima proglašavanja antropocen ne vlada potpuno jedinstvo. Neki smatraju da bi početak nove epohe trebalo vezati za početak industrijske revolucije u Zapadnoj Europi, odnosno za – 1610. godinu u kojoj je registrirano neobično smanjenje razine ugljičnog dioksida u atmosferi, a dogodila se (do tog trenutka) i nepovratna razmjena biljnih i životinjskih vrsta između Europe i dvije Amerike.

Da bi antropocen bio službeno proglašen za novu geološku epohu – znanstvenici će početi proces proučavanja dokaza koji im trebaju pomoći da bi utvrditi datum na kronološkoj skali Global Standard stratigraphic Age (GSSA) za koji će se vezati njen početak.

Prikupljene dokaze proučit će Međunarodna komisija za stratigrafiju.

Potom će konačnu odluku donijeti izvršni odbor Međunarodnog saveza geoloških znanosti. Iako nemamo pojma kakve veze ima geološka znanost o faktorima poput globalnog zagrijavanja i industrijske revolucije, te čovjekovog utjecaja na zemlju.

Nakon toga će se antropocen pojaviti i u školskim udžbenicima. I naravno, prati djeci mozak sa stvarima koje nisu dokazane teoretski poput globalnog zagrijavanja i utjecaja CO2 na atmosferu.
 
(fakti.org)

U zaljevu na dalekoj Kamčatki ruski su arheolozi pronašli artefakt za koji tvrde da je star 400 milijuna godina

To samo po sebi ne bi bila neka vijest (budući da što se dublje kopa fosili su sve stariji) da se, prema njima, ne radi o mehaničkom predmetu, mehanizmu, odnosno stroju!

Čudan fosil pronašli su znanstvenci sa Sveučilišta u Sankt Peterburgu, a prema pisanju weeklyworldnews.com, stručnjaci potvrdili autentičnost fosila. Arheolog iz tima, Juri Golubev, kaže kako je nalaz i njih iznenadio.

Fosil je pronađen u prastaroj stijeni vulkanskog porijekla, a analizom je ubrzo utvrđeno da se on ne sastoji od iste materije, već od metalnih dijelova, koji su očito bili povezani u mehanizam sličan onom u satu ili ranim računalima.

No, ono što frapira je podatak da su ti dijelovi stari 400 milijuna godina, barem po analizama ruskih stručnjaka.

Arheolozi kažu kako su na teren izašli nakon što su dobili informaciju da su kopači naišli na zanimljiv nalaz. Prema njihovim riječima, mašina je, između ostalog, sastavljena od stotina cilindara koji su savršeno očuvani.

Arheolozi sada pokušavaju kontrolirati stanje na području nalaza jer znatiželjnici do kojih je došla informacija o otkriću u velikom broju pokušavaju doći do fosila ne bi li ga vidjeli.

Predmet su navodno već proučili i američki geolozi i prema tim informacijama potpuno su zatečeni. To je i razumljivo, jer u to doba na Zemlji ni čovjeka nije bilo ‘na vidiku’, a pogotovo nije trebalo biti bilo kakvih mehanizama nastalih od inteligentnih bića.

U to vrijeme životni oblici na planetu bili su razmjerno jednostavni, no ukoliko otkriće bude definitivno potvrđeno, cijela povijest planete i naše civilazicije okrenut će se naglavce.

Jer, po tome, ili je homo sapiens nastao i počeo s razvojem daleko ranije nego smo pomišljali na temelju dosadašnjih nalaza i istraživanja (što je malo vjerojatno), ili je na Zemlji stotinama milijuna godina prije nas postojala napredna civilizacija o kojoj nemamo nikakvih saznanja, ili su pak Zemlju još davno posjetili izvanzemaljci.

Ipak, informacija o otkriću na mnogim je internetskim forumima izazvala burne rasprave, pogotovo s obzirom na fotografiju navodnog otkrića.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(dnevnik.hr/uredio:NSP)

Jezero Nyos ubilo je 1986. 1700 ljudi. Iz jezera je izašao CO2. Znanstvenici se sada boje da bi se katastrofa mogla ponoviti ako popusti prirodna brana u jezeru…

Stanovnici Kameruna već godinama osjećaju strahopoštovanje prema kraterskom jezeru Nyos. Jezero leži na 1000 metara visine usred zelenog Oku gorja.

Jezero je duboko 200 metara, a uz njega se vežu stravične priče koje se pričaju generacijama. Jezero može odjednom postati smrtonosno.

Smrt je došla odjednom: Ljudi su se samo počeli rušiti

Dugo se godina mislilo da je to samo legenda sve do 21. kolovoza 1986. godina kada je u 21.30 sati došlo do katastrofe. Nakon toga znanstvenici su jezero okarakterizirali kao najopasnije na svijetu.

Tada je umrlo 1700 ljudi. Uginule su sve životinje. Smrt je došla bez najave, odjednom. Ljudi su se samo počeli rušiti. 

Misionar koji je došao među prvima na mjesto katastrofe je rekao da mrtva tijela nisu bila prekrivena muhama jer su i muhe padale mrtve s neba. 

Kasnije je utvrđeno da je s dna jezera na površinu izašlo između 100.000 i 300.000 tona ugljičnog dioksida dok neki izvori tvrde da je bila riječ o čak 1,6 milijuna tona. Na 27 kilometara od jezera širio se otrovan plin. Ljude koji su preživjeli su evakuirali. Danas na sigurnoj udaljenosti od jezera živi oko 12.000 ljudi u sedam novih sela.

Znanstvenici se bave pitanjima odakle su tolike količine ugljičnog dioksida došle te hoće li se ponoviti slična katastrofa.

Odgovor su dali fizičari. Površina vode je toplija te lakša nego podvodni slojevi. U dubini je voda hladnija i teža te pod pritiskom “pohranjuje” velike količine CO2. Kada se voda uzburka, uzburkaju se i slojevi vode te opasni plin može izaći van.

Katastrofa se može ponoviti svakih 10 do 30 godina

Što se točno dogodilo 1986. i dalje se ne zna. Pretpostavlja se da je došlo do manjeg potresa  ili da se odlomio dio vulkanskog kratera i pao u vodu. Svakih 10 do 30 godina katastrofa se može ponoviti.

2001. godine stavili su cijev koja CO2 dovodi na površinu jezera.

Vulkansko je jezero tako dobilo “gejzir” koji može spasiti ljudske živote. Uz pomoć tog “gejzira” plin se polako odvodi iz jezera. 

Potomci preživjelih rado bi se vratili bliže jezeru. Neki od njih tamo imaju građevinske površine, a neki su dobili u vlasništvo polja za obrađivanje. Vlada Kameruna obećala im je da će se vratiti čim jezero postane bezopasno. Dosad je razina CO2 pala na 40 posto i čini se da opasnost prolazi.

Novi problem: Ako brana popusti poginut će tisuće ljudi

No u međuvremenu se pojavio novi problem. Jezero ima prirodnu branu koja je sve nestabilnija. Geolozi se boje da bi ona mogla popustiti i da bi se voda iz jezera mogla izliti u dolinu. Tada bi poginule tisuće ljudi. Geolozi moraju pronaći rješenje jer brana može izdržati najviše još pet godina
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(24sata.hr,youtube/uredio:nsp)

Niz geologa iz prve polovice 19. stoljeća počeo je nalaze interpretirati u smjeru glacijacije velikih razmjera, a zamišljeno kretanje ledenjaka postalo je izvorom stalne sile za pomicanje velikih kamenih gromada i izbrazdanog i uglačanog stijenja, kao i za produbljivanje i proširivanje starijih dolina

Povijest je film u našem umu, ali taj film ni u kojem slučaju nije naš. Filmovi uobičajeno pripadaju režiserima, pa se u skladu s tom filmskom tradicijomi zapitajmo – čiji je film povijest koju znamo? Tko je izrežirao i napisao tu priču, čiji se zaplet tako duboko urezao u nas da nam se ponekad čini da je vidimo u bojama, kao da svijetovi prošlosti još uvijek žive? Naša memorija se služi slikama koje je vidjela u filmovima, knjigama i drugdje pa stvara uvjerljive prikaze događaja i ljudi.

Danas postoje brojne knjige o zakulisnim zbivanjima iz kojih slijedi da je novija politička povijest (navodno – najbolje dokumentirano razdoblje u povijesti) samo ciljana interpretacija. Naravno, događaji su se zbivali, ali povijest, kao i svaka znanost, nije tek skupljanje informacija već nešto puno važnije – interpretacija informacija.

Ako se dovoljno dugo izlažemo podacima koji nisu dio općeg znanja, pa još ako se privremeno isključimo iz glavne struje informacija, s vremenom će možda biti jasno koliko je važno shvatiti kako su se događaji doista zbivali, ako želimo shvatiti što se danas zbiva oko nas. Pritom se čovjek nađe sam ispred puno jačeg i brojčano nadmoćnijeg neprijatelja – skoro cjelokupnog obrazovnog i znanstvenog sustava cijelog svijeta.

U Orwellovoj „1984-toj“ rečeno je da onaj tko nadzire prošlost nadzire i sadašnjost i budućnost. To je svakako vrlo točno. Zamislimo da otvorite osnovnoškolski povijesni udžbenik i prolistate do kratkog poglavlja o 2. svjetskom ratu. Na svoje iznenađenje ustanovite da tamo ne piše kako je Njemačka napala Poljsku, pa su onda Britanija i Francuska objavile rat Njemačkoj itd. Ne, ovo je drugačiji udžbenik, u kojem piše prava povijest.

U njemu piše da je mala vrhuška ljudi koja je upravljala svim tim zemljama (mada njihova odanost ne pripada niti jednoj od njih) pripremila teren za Hitlerov dolazak na vlast, financirala ga i naoružala, pa koordinirano pokrenula događaje s ciljem da se stvori zaista veliki pokolj stanovništa koje je manipulacijom uvučeno u rat, kako bi se stvorio razlog da se osnuju UN kao prethodnica svjetske vlade, koju će nadzirati te iste grupacije koje su izmanipulirale rat kako bi ljude navele na dobrovoljno odricanje suvereniteta i prihvaćanje diktature bez znanja što im se kuha.

Da se to uči u školi, bi li svijet oko nas bio isti?

Mnogo toga oko nas ne bi se dogodilo, samo da su povijesni udžbenici drugačije napisani. Isto formula vrijedi i za daleku prošlost.

Za potrebe mentalnog eksperimenta, evo primjera na temelju dvaju knjiga. Prva je „Suđenje Darwinu“ Phillipa Johnsona, koja se bavi razobličavanjem mita o nastanku života kakvog nudi neodarvinistička teorija evolucije, a druga je „Kataklizma – zadivljujući dokaz kozmičke katastrofe 9500 pr. Kr.“ D. S. Allana i J.B. Delaira, u kojoj je na jednak način razobličen mit o tzv. ‘ledenim dobima’ kojih najvjerojatnije nikada nije bilo, mada su u našoj svijesti tako žive slike dlakavog mamuta koji se propinje u snijegu, sabljastog tigra kako izviruje iz kamene pećine u snježnoj pustoši i brojnih stripova koji su prikazivali to razdoblje. Obje knjige u Hrvatskoj je objavio AGM, a na ovom mjestu njima ćemo se baviti tek koliko je potrebno za uočavanje obrazaca kako su teorije darvinizma i ledenih doba zauzele prostor. U oba slučaja to je bilo relativno naglo i usprkos mnogim suprotstavljenim argumentima pripadnika tih struka.

Darvinizam “prošao fosilnu provjeru”, rođena teorija ledenih doba

Na stranu s neumanjivom složenošću živih sustava o kojoj nije ni razmišljao – Darwin se sa zagonetkom fosila nosio koliko su dopuštale obeshrabrujuće činjenice, ali je na pojedina pitanja iskreno morao odgovoriti kako „ne može dati zadovoljavajući odgovor“, a povremeno se u njegovim spisima javljao znak očajavanja, kao u sljedećoj rečenici:

„Za prirodu se gotovo može kazati da se je čuvala od čestog otkrivanja njezinih prijelaznih ili povezujućih oblika.“

Ali, Darwin nikad nije izgubio vjeru u svoju teoriju; jedina je zbrka nastajala kada je valjalo razjasniti neposlušne aspekte fosilnog zapisa.

Darwinova teorija ne samo da je predvidjela da će fosilni prijelazni oblici biti otkriveni već je podrazumijevala da će potpuno očuvani fosilni zapisi biti uglavnim prijelazni i da će ono što zamišljamo kao utvrđene fosilne vrste biti razotkriveno kao tek proizvoljne postaje u procesu stalne promjene.

Darwin je shvaćao i to da njegova teorija zahtijeva obrazac izumiranja čak postupniji od obrasca evolucijskog nastanka. No, u nekim slučajevima iščezavanje cijelih skupina bića dogodilo se čudesno naglo. Nasuprot raširenoj predodžbi, opozicija Darwinovoj teoriji jedva da se mogla pripisati vjerskoj predrasudi. Među skepticima su bili vodeći paleontolozi i geolozi toga vremena, upravo oni koji su bili najbolje informirani o materiji.

Svakako, moglo se fosilnim dokazima provjeriti teoriju – da su je Darwin i njegovi sljedbenici željeli provjeriti. Darwin je bio kategoričan da je broj prijelaznih posrednika morao biti golem, čak „nepojmljiv“. 1859. je samo malen broj svjetskih fosilnih ležišta bio istražen. Kad su paleontolozi jednom prihvatili darvinizam kao radnu pretpostavku i istražili brojna nova fosilna ležišta u nastojanju da potvrde teoriju, ta se je situacija trebala promijeniti. Međutim, test ne bi bio pošten kad ne bi bilo moguće da teorija padne. No, kako piše Phillip Johnson, „vjerovanje u Darwinovu teoriju razmahalo se znanstvenim svijetom takvom neodoljivom snagom da je ubrzo postalo ortodoksija“. Dodaje da je „plima bila tako nesavladiva da su čak i najprestižniji među znanstvenicima trenutno postali prošlost jer se nisu pridružili pokretu“.

Paleontolozi su postali toliko okrenuti novom načinu mišljenja da su studije o fosilima bile objavljivane samo ako su išle u prilog teoriji, a ako su pokazivale izostanak evolucijske promjene, odbacivalo ih se kao neuspješne. Darvinizam je „prošao fosilnu provjeru“, ali samo zato jer mu nije bilo dopušteno propasti. Kroz vrhovne znanstvene institucije davana mu je sva pomoć koju je trebao, ako se niste popeli na taj val, ubrzo biste se udavili u njemu.

Slično je bilo i s rođenjem teorije o ledenim dobima, koja je iz poimanja prošlosti izgurala ideje niza katastrofa koji su oblikovali Zemlju, sve do geološki nedavnog vremena. I opet, nisu zagovornici tzv. ‘katastrofizma’ bili nekakvi teolozi koji su time htjeli potvrditi vjerodostojnost religije, nego najugledniji geolozi svoga doba koji su imali uvid u podatke i znali ih iščitavati.

Izmjena lica zemlje prije 11 do 13 tisuća godina

Čini se da je katastrofa koja je pogodila Zemlju prije nekih 11 do 13 tisuća godina imala kozmički uzrok, a potpuno je promijenila lice Zemlje. Tragova tog događaja ima posvuda, kako onih velikih – planetarnih razmjera – tako i manjih. Negdje je uzrokovao potapanje, negdje zaleđenje, negdje pomicanje kore ili njeno napuknuće, negdje naglo izdizanje do tada niskih planina (Alpa, Himalaja, Andi).

U manjim razmjerima (o čemu pišu Allan i Delaire) o nasilnosti događaja svjedoče izmiješanje kosti raznolikih životinja (ponekad iz raznih dijelova svijeta) u vapnenačkim jamama, kao i divovske tzv. ‘eratske’ stijene (zalutale, koje nisu iste geološke građe kao slojevi oko njega). Dokazi katastrofičnog događaja s vremenom su preinačeni u dokaze postojanja ledenih doba, a ‘katastrofizam’ se počeo zamjenjivati tzv. ‘uniformizmom, konceptom koji je tvrdio da su sva geološka obilježja rezultat sporih i dugotrajanih procesa, a čiji je glavni proponent bio geolog Lyell.

Geolozi ranog 19. stoljeća počeli su preispitivati podrijetlo uglačanih i izbrazdanih stijena te pojedinačnu distribuciju ‘eratskih’ stijena i uvjete pod kojima su se akumulirale naslage ‘nanosa’ akumulirale. Pozabavili su se i jednom od najčudnijih činjenica kasnog 18. i ranog 19. stoljeća, smrznutim sibirskim životinjskim lešinama, za koje se pretpostavljalo da su biološki bile prilagođene ledenim uvjetima (danas se zna da je prepostavka bila kriva). A ostaci istih tih životinja nađeni su i tamo gdje nema leda. Što je automatski, zbog spomenute pretpostavke, značilo da ga je možda prije bilo. Na polagano spuštanje ledenjaka prebačena je odgovornost za eratske stijene. „Odlučeno je“, pišu Allan i Delaire, „da su u ne tako davnoj geološkoj prošlosti velike površine sjeverne hemisfere morale biti ili pod ledom ili su iskusile temperature znatno niže nego danas.“

“Izumitelj” ledenih doba i uzdignuće Alpa

Niz geologa iz prve polovice 19. stoljeća počeo je nalaze interpretirati u smjeru glacijacije velikih razmjera, a zamišljeno kretanje ledenjaka postalo je izvorom stalne sile za pomicanje velikih kamenih gromada i izbrazdanog i uglačanog stijenja, kao i za produbljivanje i proširivanje starijih dolina.

Švicarski prirodoslovac Louis Agassiz, kojeg se danas smatra ‘izumiteljem’ ledenih doba, je oko 1840. predložio da se veliki pad temperature dogodio prije uzdignuća Alpa i da je ogromni ledeni pokrov pokrio veći dio sjeverne i zapadne Europe, zapadnog dijela Mediterana te južno sve do planina Atlas u sjevernoj Africi te sjeverozapadnu Aziju i veći dio Sjeverne Amerike. Samo su najveći vrhovi izvirivali iz Agassizovog navodnog glacijalnoga mora, najviše zato jer njihovi nazubljeni i trokutasti profili nikada nisu bili zaobljeni ili uglačani ledom.

Opozicija Agassizu među geolozima bila je jaka, ali je posustajala pred žestinom navale te nove, vrlo pomodne ideje. No, njima je bilo jasno da Agassiz nije uspio objasniti zašto se dogodio pad temperature, tek je neodređeno aludirao na neki oblik klimatološke promjene. To je, poput leda, bila „tek posljedica nekog drugog uzroka – kružni argument, ako se uopće o argumentu može govoriti“, pišu Allan i Delaire. „Izgleda da Agassizu“, pišu dalje Allan i Delaire, kao ni njegovim sljedbenicima, „nikada nije palo na um da su se takve promjene mogle dogoditi samo zbog nečeg čak radikalnijeg od ogromne akumulacije leda koju je on postulirao.“

Unatoč silnim manjkavostima, Agassizova hipoteza je brzo prihvaćena u geološkim krugovima. Ubrzo je postalo skoro krivovjerno misliti drugačije. Veliki glečeri u sporom napredovanju i ledeni pokrov bili su dovoljni za sve vidljive fenomene ‘nanosa’. Teorija se još jednom preobrazila u činjenicu.

No, bilo je jasno da se ledeni pokrivači ne bi mogli kretati sami od sebe i navodno pokopati sve osim najviših vrhova. Potrebno je bilo povišeno tlo da bi dalo potisak prema ekvatoru pa se predlagalo da su se u blizini današnjeg Sjevernog pola uzdigle vrlo visoke planine. Silna strmina tog planinskog lanca navodno je osigurala uvjete da bi nagomilani led krenuo dolje i prema van, do dalekih granica ledenoga pokrivača. Tvrdilo se da su se kasnije ove planine slegle, pa se led, uslijed prestanka nadopune i kretanja, otopio.

Priča “ojačana ” uvođenje interglacija

No, nikad nije nađen nikakav trag zamišljenog sjevernog planinskog lanca. Zapravo, gledano unazad, čudi da se ikada pojavilo takvo neznanstveno tumačenje poput koncepta ledenih doba, a ipak u kratkom vremenu je s entuzijazmom prigrljeno.

Priča je postala još kompliciranija uvođenjem mnogobrojnih ledenih doba i interglacijala kojima se ‘krpalo’ rupe u podacima. Duljina pleistocena rastegla bi se svaki puta kada bi autori umnažali broj epizoda glacijala i interglacijala. Tako je, od inače skromna trajanja, ovo razdoblje počelo rasti od jednog, dva ili više milijuna godina. Skoro nikad nije došlo do slaganja o trajanjima navodnih glacijalnih i interglacijalnih ciklusa

Tako se, kroz zbunjujuću mješavinu terenskih otkrića, zaključaka i pretpostavki, rodio koncept ledenoga doba smještenog u sve dužem razdoblju pleistocena. Allan i Delaire pišu da „cijela zgrada ortodoksije Ledenoga doba počiva na krhkom temelju“.

Ako doista imamo dvije netočne priče o davnoj povijesti, koje su pomele sve pred sobom usprkos očitim manjkavostima i ubrzo se ustoličile kako nedodirljive istine, zbog čega su one postavljene? Koja istinu prikrivaju? Bi li posljedice drugačijeg gledanja na prošlost bile jednako dalekosežno utjecajne kao one iz gore navedenog mentalnog eksperimenta s drugačijom poviješću 2. svjetskog rata?

Zamislimo na trenutak svijet bez koncepata darvinizma i ledenih doba. Izbacivanje ledenih doba nužno bi ponovno bi uvelo katastrofe u povijest i otvorilo prostor za pitanja postojanja pretpotopnih civilizacija, koja se danas ridikuliziraju jer – gde su njihovi tragovi? No, ako ih je bilo, možda su one bile drugačije od naše? Možda bi tako osvijetlili trenutak kad je ljudski rod nastao ili izgubio uzde vlastite sudbine iz svojih ruku, što tvrde mnogi autori?

Izbacivanje darvinizma počinilo bi još veću štetu za današnji materijalistički 3D-svjetonazor. Uvelo bi faktor multidimenzionalnosti našeg svijeta. Jer ako svijet više nije slučajni proizvod slijepe mehanike, čega jest?

“Provjera mozga na crkvenim vratima” i moderna znanost

Danas postoje paušalne tvrdnje u kojima se tvrdi da je moguće istovremeno prihvaćati teoriju evolucije i religiju. No, profesor William Provine sa sveučilišta Cornell, darvinist i ugledni povjesničar znanosti, tvrdi da osobe koje zadržavaju religijska uvjerenja, a istodobno prihvaćaju evolucijsku biologiju, „moraju provjeriti mozgove na crkvenim vratima.“ Obrazložio je da moderna znanost izričito podrazumijeva da je svijet organiziran strogo u skladu s mehaničkim načelima, da u prirodi ne postoje svrhovita načela niti bogovi i stvaralačke sile koje se racionalno mogu otkriti. Nadalje, kaže on, moderna znanost izravno implicira da ne postoje urođeni moralni ili etički zakoni niti ikakva apsolutna vodeća načela za ljudsko društvo.

Treće, ljudska bića su veličanstveno složeni strojevi. Pojedinačni čovjek postaje etičkom osobom dvama primarnim mehanizmima: nasljeđivanjem i utjecajima okoliša. Četvrto, mora se zaključiti da je smrt kraj. Konačno, slobodna volja (sloboda činjenja neprisilnih i nepredviđenih izbora među alternativnim mogućim djelovanjima) jednostavno ne postoji. Nema načina da evolucijski proces kako se trenutačno shvaća može stvoriti biće koje je potpuno slobodno u pravljenju izbora. Profesor Provine je usput precizno oslikao svjetonazor bez kojega bismo ostali kad bi darvinizam bio razotkriven kao izmišljena pričica. Kakva šteta što više ne bismo bili strojevi bez slobodne volje!

Teško se emotivno angažirati oko pričica o dalekoj prošlosti jer na prvi pogled nemaju puno veze sa svakodnevnim životom. No, to je kao da kažemo da list drveta nema puno veze s korijenjem. Jer sjetimo se – onaj koji kontrolira prošlošt, nadzire i sadašnjost i budućnost. U konačnici, možda nije pretjerano reći da naš doživljaj prošlosti određuje našu sudbinu.

Mahatma Gandhi je to sročio ovako:

Vaša vjerovanja postaju vaše misli.
Vaše misli postaju vaše riječi.
Vaše riječi postaju vaša djela.
Vaša djela postaju vaše navike.
Vaše navike postaju vaše vrijednosti.
Vaše vrijednosti postaju vaša sudbina.
 
(dnevno.hr/uredio:nsp)

Nakon ovog šoka, slijedi li najezda američkih kompanija na Srbiju?

Američka rudarska kompanija ‘Freeport-McMoRan’ i njihovi partneri iz kanadske tvrtke ‘Reservoir Minerals’ pronašli su u okolici Bora u Srbiji jedno od najbogatijih nalazišta zlata i bakra na svijetu, javljaju Novosti.

Na lokaciji “cukar peki” Amerikanci su na dubini između 558. i 559. metra, otkrili jedno od najvećih ležišta zlata i bakra na svijetu gotovo nevjerojatan sadržaj od 25,7 posto bakra i 50,3 grama zlata po toni rude.

Prema do sada istraženim nalazištima u svijetu, najbogatiji sadržaj pronađen je u rudniku Hollister u SAD-u, gdje se dobiva 27,20 grama zlata po toni rude.

Vrijednost 18 milijardi dolara

Za usporedbu, američka kompanija je do sada u okolici Bora otkrili 65 milijuna tona rude sa prosječnim sadržajem bakra od 2,6 posto i zlata od 1,5 grama po toni.

Najnovija istraživanja pokazuju i da je u jednoj bušotini, na dubini od 179 metara, pronađen sloj od 84 metra u kom je sadržaj bakra 10,75 posto i zlata od 10,86 grama po toni. U drugom sloju rude, debljine 46 metara, pronađen je još bogatiji depozit od 15,85 posto i 16,77 grama po toni zlata.

Računica

Ako se izračuna bruto vrijednost bakra i zlata u novootkrivenim ležištima, po službenim cijenama na Londonskoj burzi metala, proizlazi da se u okolici Bora krije bogatstvo vrijedno gotovo – 18 milijardi dolara. Ovo su tek prvi rezultati, jer Amerikanci i Kanađani nastavljaju s geološkim istraživanjima.

Neke neslužbene informacije, čak, kazuju i da se rezerve bakra u okolici Bora procjenjuju na milijardu tona rude, uz prateće količine zlata i drugih plemenitih metala. Ali, buduća istraživanja to tek treba potvrditi.

Kako su mediji ranije objavile, Amerikanci i Kanađani su u okolici Bora izbušili više od 42 kilometra bušotina, a među njima je bilo i takvih u kojima je sadržaj bakra u rudi premašivao i – 10 posto, na temelju čega se, i prije dvije godine, govorilo o najbogatijem ležištu tog metala na svijetu.

Istraživanja su pokazala da ima više od 70 tona zlata i ukoliko se nađe investitor, godišnje će se dobivati ​​dvije i pol tone zlata u koncentratu, biće zaposleno 250 radnika, a država Srbija od ubiranja rudne rente prihodovati će 38 milijuna dolara – rekao je Sean Heson , direktor “Avale”.

Potreban je značajan broj pozitivnih rezultata istražnog bušenja prije donošenja konačne odluke o početku eksploatacije. Neophodno nam je dovoljno podataka, kako bi se definirali veličina i kvaliteta ležišta, poslije čega moramo pripremiti glavni rudarski projekt otkopavanja, radi dobivanja eksploatacijskog prava.
 

 
(jutarnji.hr,youtube/uredio:nsp)

Ako je Antarktik doista bio dalje na sjeveru nego što je sada i ako nije bio pokriven ledom do prije 6.000 godina prije Krista, tko je onda živio u to vrijeme da je mogao to zabilježiti na karti, prije svih poznatih civilizacija?

I tko je to mogao učiniti dugo prije izmišljanja morskog kronometra u 18. stoljeću, koji je konačno riješio problem točnog praćenja zemljopisnih dužina na visokim morima?

Ako konvencionalno znanje o povijesti ljudske rase točno, ljudska civilizacija nije dovoljno stara, niti je bila dovoljno napredna, da bi joj se pripisala mnoga misteriozna monolitska i arheološka nalazišta diljem svijeta.

Mjesta kao Gobekli Tepe u Turskoj, bosanske piramide i Adamov kalendar u južnoj Africi postavljaju isto pitanje: ako ljudska civilizacija navodno nije dovoljno stara da napravi ova mjesta, tko je onda, ili što, imao kapacitet da napravi toliko detaljnih građevina diljem svijeta?

Jasno je da je naše razumijevanje povijesti nepotpuno i da postoji mnogo uvjerljivih dokaza koji ukazuju da su na Zemlji postojale inteligentne i civilizirane kulture dugo prije nego što su se ljudske kulture pojavile na Bliskom istoku oko 4.000 godina prije Krista.

Karta admirala Piri Reisa iz 1513. godine je dio pojavljivanja kompletnije priče o našoj povijesti, koja naveliko izaziva rašireno shvaćanje.

Pravljenje mapa je složen i civiliziran zadatak, a smatra se da se prvi put pojavilo 1.000 godina prije nove ere s babilonskim glinenim pločama. Antarktik je službeno prvi put uočen na ruskoj ekspediciji 1820. godine i u potpunosti je prekriven ledenom površinom za koju se smatra da se formirala prije oko 34-45 milijuna godina.

Iz tog razloga, Antarktik se nije mogao pojaviti na karti prije 1820. godine, a sve mape koje sadrže Antarktik trebalo bi imati naznačene ledene polove koji su stari nekoliko milijuna godina.

Karta svijeta koju je napravio otomanski kartograf i vojni admiral Piri Reis, izaziva izvjesne sumnje o tome što zaista znamo o drevnoj civilizaciji.

Karta Piri Reisa, koja se fokusira na zapadnu Afriku, istočnu obalu Južne Amerike i sjevernu obalu Antarktika, sadrži detalje obale za koju mnogi povjesničari i geolozi smatraju da je Zemlja kraljice Mod, tj. Antarktik.

Nevjerojatno, na ovoj karti ledeni kontinent nije prekriven ledenom površinom, već gustom vegetacijom.

Kako mapa iz 1513. godine može sadržavati kontinent koji je otkriven tek 1820. godine? I ako su kontinent otkrile civilizacije koje su se pojavile 4.000 godina prije nove ere, zašto nema ledenih površina na karti?

Paradoksi na ovoj karti nisu imali većeg značaja dok Charles Hepgud, profesor povijesti iz New Hampshirea u SAD nije rekao da informacije se na karti Piri Reisa podržava drugačiji pogled na geologiju i drevnu povijest.

Hepgud je vjerovao da je mapa potvrdila njegovu svjetsku geološku teoriju, koja objašnjava kako su veliki dijelovi Antarktika mogli biti bez leda do oko 4.000 godina prije Krista.

Hepgudova prezentacija je toliko uvjerljiva da je čak i čuveni teoretski fizičar i filozof Albert Einstein napisao podržavajući komentar za Hepgudovu knjigu iz 1953. godine:

“Njegova ideja je originalna, puna razumljivost i – ako se dokaže – od velike važnosti svemu što je vezano za povijest površine Zemlje” – Albert Einstein.

Mapa bez sumnje nije prijevara, jer je potvrđeno autentična, ali informacije na karti su za provjeru. Sam Piri Reis napominje da je mapa nacrtana prema informacijama sa starijih mapa, grafika i zapisa, od kojih su mnoge, kako Hepgud kaže, kopirane i prepisivane iznova još od prije uništenja Aleksandrijske biblioteke u Egiptu, koje je izbrisalo veliku količinu literature i kulturnog znanja.

Hipoteza otvara vrata mogućnosti da je neka zaboravljena drevna civilizacija imala kapacitet da putuje do Antarktika, obilježavajući zemlju s tehnologijom za pravljenje mapa, nekad prije nego što su se ledne površine formirale. To je značajno razilaženje s našim trenutnim shvaćanjem povijesti.

Odsustvo ledenih površina na karti Piri Reisa je u najmanju ruku čudno, a 1960. godine Hepgud je iznio svoje teorije zrakoplovstvu SAD. Hepgud je pitao, između ostalog, da li je oblik kontinenta, kako je prikazan na reisovoj karti, sličan obliku kontinenta pod ledom, kao što je otkrilo nedavno testiranje zrakoplovstva o seizmičkim podacima kontinenta. Odgovor je bio zapanjujuć:

“… Geografski detalji prikazani u donjem dijelu karte nevjerojatno se dobro slažu sa seizmičkim profilom koji je napravila švedsko-britanska antarktička ekspedicija 1949. godine.”

To znači da je obala mapirana prije nego što je postala prekrivena ledenom površinom!

Ledena površina u ovoj regiji je sada debela oko 1,5 kilometar.

Nemamo pojma kako bi se podaci na ovoj karti mogli uklopiti sa pretpostavljenim stanjem zemljopisnog znanja u 1513. godini.

Harold Z. Olmayer, Potpukovnik, zapovjednik USAF:

Ako Hepgudova teorija vrijedi, kao što je Einstein vjerovao, onda je postojao period vremena od oko 13.000-te godine p.n.e. do 6.000-te godine p.n.e. kada je Antarktik bio bliži ekvatoru, te je tamo vladala relativno tropska klima, kao u dijelovima Južne Amerike.

Ovo je uzrokovano iznenadnom promjenom čitave Zemljine litosfere, teoretizirao je on, s istovremenim pomicanjem svih kontinenata na njihovu trenutnu poziciju što je mnogo drugačije shvaćanje nego široko prihvaćeno objašnjenje o teoriji tektonskih ploča.

Ako je Antarktik doista bio dalje na sjeveru nego što je sada i ako nije bio pokriven ledom do prije 6.000 godina prije Krista, tko je onda živio u to vrijeme da je mogao to zabilježiti na karti, prije svih poznatih civilizacija?

I tko je to mogao učiniti dugo prije izmišljanja morskog kronometra u 18. stoljeću, koji je konačno riješio problem točnog praćenja zemljopisnih dužina na visokim morima?

Da li je Zemlja već bila mapirana 4.000 godina p.n.e. od strane civilizacije koja je zaboravljena, kao što analiza Reisove karte i teorija Charlesa Hepguda tvrde?
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(vestinet.rs,youtube/uredio:nsp)