Washingtonov plan za izbacivanjem ruskog prirodnog plina sa europskog tržišta i zamjena vlastitim ukapljenim prirodnim plinom (LNG) nije ekonomično izvediv, kažu analitičari

“Američki izvoz LNG-a nije uspio postati punopravna alternativa Gazpromovom plinskom cjevovodu u Europi, budući da je ove godine plinski cjevovod oborio još jedan rekord. Oko polovice američkih isporuka LNG-a koje se isporučuju Europi kupuju zemlje koje nemaju dugoročne ugovore za ruski plin” – izjavila je za Maria Belova, voditeljica istraživanja VYGON Consultinga.

Analitičarka napominje da američki plin nije održiva alternativa opskrbe plinovodom Gazproma, koji je zbog konkurentnosti cijena obnovio svoj povijesni rekord u izvozu prema Europi drugu godinu za redom.

“Trenutna cijena je prednost ruskog plina u cjevovodu u ugovorima o nabavi. Cijena plina Gazproma još uvijek nije uspjela reagirati na značajno povećanje cijena nafte, koje je započelo sredinom 2017. godine, za razliku od europskih plinskih čvorišta. Do 2016. cijene na EU čvorištima dosljedno su bile ispod cijene ruskog plina vezano za naftu. Kao rezultat brojnih izmjena uvjeta ugovora Gazproma, korelacija cijena je povećana, a razlika cijena je smanjena” – rekla je.

Njemačka je ponovno priopćila kako planira izgraditi 500 milijuna dolara vrijedan LNG terminal na rijeci Elbe kako bi se diversificirala od ruskog i norveškog uvoza plina.

Brunsbuettel će biti prvo LNG postrojenje u Njemačkoj i bit će otvoreno do kraja 2022. godine. Međutim, trošak izgradnje terminala i jeftiniji ruski plin zadržavali su projekt godinama.

Belova je objasnila zašto je američki plin skuplji od ruskog:

“Prosječna cijena Gazpromovog plina na granici Njemačke 2017. godine bila je blizu prosječne europske cijene (ponderirana prosječna cijena dugoročnih ugovora i lokacijskih cijena) na oko 5,65 dolara po MMBtu.”

“Procjena cijene plina Gazproma na granici Njemačke u prvom tromjesečju 2018. godine povećan je na 7,15 dolara po MMBtu. Američki LNG je došao i rasporedio se u Belgiji (Njemačka nema terminala za primanje LNG-a) te je koštao oko 7,9 dolara po MMBtu, i 8,1 dolar po MMBtu u prvom tromjesečju 2018. godine. Stoga je američki LNG skuplji izbor u odnosu na ruski plin” – napisala je.

SAD su u više navrata pokušale zaustaviti produljenje plinovoda “Sjeverni tok” iz Rusije u Njemačku, koji bi udvostručilo postojeći kapacitet plinovoda.

Moskva je optužila Washingtona da pokušava na silu uvesti američki LNG u Europu. Unatoč naporima SAD-a da blokiraju ruski projekt, Gazprom je dobio dopuštenje za izgradnju plinovoda Sjeverni tok.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Rusija bi trebala slijediti vodstvo Gazproma i imati više automobila koji se pogone na prirodni plin umjesto na tradicionalni benzin i naftu, izjavio je predsjednik Vladimir Putin

To je jeftinije i prijateljski prema okolišu, rekao je on.

„Plin je gorivo, naravno, više ekološki prihvatljivo. Mi imamo velike konkurentne prednosti u tome, jer imamo dovoljno tog energenta.„

Više nafte i naftnih derivata se mogu prodavati na inozemnom tržištu, jer je to isplativije od prodaje plina„ rekao je Putin u četvrtak, govoreći na sastanku posvećenom razvoju ruskih regija.

Putin je također ukazao na primjer Gazproma kako plinsko gorivo štedi novac. Kada se tvrtka prebacila na plin kao gorivo, mnogi od njihovih vozača su otišli u mirovinu, jer oni više nisu imali priliku da kradu naftu.

Predsjednik je mislio na vozače koji rade za državne tvrtke koji obično pune rezervare uz pomoć poslovnih kreditnih kartica, a zatim kradu i preprodaju benzin drugim vozačima.

„A što je s vojskom? Što se događa u Ministarstvu obrane i na drugim odjelima? Mislim da su komentari nepotrebni„ rekao je ruski predsjednik, očito aludirajući na istu praksu.

„Prirodni plin će imati ogroman pozitivan gospodarski učinak i stvoriti konkurentnu prednost za cjelokupno gospodarstvo. Dakle, potrebno je da i dalje, naravno, podržati njegov razvoj, kako na državnoj razini, tako i na regionalnoj„ – dodao je Putin.

Gazprom prodaje dvije vrste prirodnog plina: stlačeni prirodni plin (CNG) i ukapljeni prirodni plin (LNG). CNG se koristi za putnička i lagana teretna vozila, motorna vozila i komunalna vozila. LNG je za velike kamione, željeznički i vodni promet, te poljoprivredne strojeve.

„Prirodni plin je najisplativiji, eko-friendly i siguran tip goriva koji je danas dostupan” – tvrdi Gazprom.

Najveći svjetski proizvođač automobila, Volkswagen, najavio je u svibnju da je u pregovorima sa Gazpromom i da podržava svoje napore u promicanju proizvodnje automobilima na prirodni plin.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Svi ratovi u 20. i početkom 21. stoljeća vođeni su za energetske resurse, te ni sirijski konflikt nije iznimka. Najintenzivnije borbe se vode za transportne puteve nafte i plina za europske potrošače

Energetska politika sirijskih vlasti ne odgovara nacionalnim interesima mnogih regionalnih država – Turske, Izraela, Katara, Saudijske Arabije i sve one aktivno pokušavaju svrgnu režim Bašara el Asada.

Sve je počelo sada već davne 2009. godine, kada je Assad odbio s Katarom potpisati ugovor o izgradnji plinovoda koji bi preko Saudijske Arabije, Jordana, Sirije i Turske transportirao plin za Europu.

Čim je Katar predložio Assadu izgradnju svog plinovoda, Iran, stari i jedini saveznik šiitske Sirije, svoj prijedlog izložio je službenom Damasku. Planirano je da iranski plinovod, vrijednosti deset milijardi dolara, povezuje luku Asaluju u Perzijskom zaljevu do Damaska ​​u Siriji preko teritorija Iraka do Libanona.

Sporazum su 2012. godine potpisali Iran i Sirija u trenutku razbuktavanja građanskog rata u zemlji, pa je prošao neprimjetno. Naredne 2013. godine okvirni sporazum o sudjelovanju u projektu potpisao je i Irak.

Realizacijom projekta koji vodi konzorcij u sastavu “Total” (Francuska) – 40 posto, “Petronas” (Malezija) – 30 posto, “Gazprom” – 30 posto, učvrstila bi se ekonomska prevlast šiitske osovine Iran-Irak-Sirija-Libanon.

S druge strane, dolazak jeftinog plina iz Katara u Europu preko teritorija pod kontrolom sunita potkopao bi pozicije “Gazproma”, tj, Rusije. A Rusija bi se s Iranom mogla dogovoriti, dok s Katarom nema nekih velikih izgleda u sadašnjem rasporedu snaga.

Sliku upotpunjuje i podatak da je krajem 2013. godine ruska kompanija “Sojuznjeftegas” postala je prva strana tvrtka koja je dobila pravo istraživanja i eksploatacije nafte na “Bloku 2″ u sirijskim teritorijalnim vodama.

Prema podacima nekih stručnjaka, u sirijskim vodama se nalazi 14 naftnih bazena, koje bi po zalihama mogle biti četvrte po veličini u svijetu. Potvrđene zalihe nafte, prema podacima “Oil and gas journala” iznose 2,4 milijardi barela. Većina nalazišta se nalazi nedaleko od granice s Irakom, ili u središnjem dijelu zemlje.

Zalihe plina se procjenjuju na 8,5 bilijuna kubičnih metara, navodi se u “Syria Business Law Handbook” za 2010. godinu.

Žestoke borbe za plinske trase

Međutim, energetska jednadžba komplicira se s izbijanjem rata. Ili je upravo ona njegov uzrok. Naime, najžešće borbe se trenutno vode za gradove kroz koje prolazi plinovod iz Mosula: Alep, Idlib, Manbidž, Raka i Deir el Zor, kao i u regijama gdje je planirana izgradnja plinovoda između Katara i Turske. Alep je važan jer je posljednji veliki grad kroz koji prolazi naftovod u zemlji.

I turska intervencija u Siriji i borba za Manbidž daju se naslutiti prave namjere Ankare u tim operacijama.

Nije ona pokrenula vojna djelovanja zbog Daesu-a (sjetimo se da su samu Ankaru optuživali da surađuje s teroristima), niti zbog Kurda (oni, ali i Turci su američki saveznici, tako da se ovo pitanje moglo riješiti na lakši način) – sve se na kraju svodi na novac, i to veliki novac od nafte.

Špekuliralo se čak da je u šverc sirijske nafte umiješan Erdoganov sin. Kad je ovaj izvor prihoda presušio, nakon intenzivnog bombardiranja švercerskih kolona od strane ruskog zrakoplovstva, turski predsjednik je morao nešto učiniti.

Nafta je počela presušivati. Ako Turska osvoji Manbidž, Ankara može dobiti mogućnost utjecati na sustav naftovoda u Siriji.

Turska i Izrael – želja za regionalnom dominacijom

Erdogan želi da Turska postane čvorište za isporuke energenata u Europu. U ovom trenutku Turska 60 posto plina dobiva od “Gazproma”, ima nešto malo svog, dok ostatak dobiva iz Irana. Prije nego što će se ispričati Rusiji za obaranje Su-24 iznad Sirije, Erdogan se pomirio s Izraelom.

Gledao je kako da iz ova dva mudra politička poteza izvuče što više može. Plinovod koji bi povezao Izrael i Tursku prolazio bi preko Damaska. Ako padne vlada u Damasku, ovaj plinovod će omogućiti Izraelu poboljšati pozicije u svojstvu isporučitelja plina.

Izrael je 2009. godine otkrio nalazište nafte “Levijatan” sa 3,5 bilijuna kubičnih metara plina i oko 1,7 milijardi barela nafte. Njemu su potrebni potrošači. Mirenjem s Rusijom Erdogan vraća u igru ​​”Turski tok”.

Istovremeno, nada se da će u perspektivi uz pomoć Rusije uspjetii nagovoriti Assada da pusti cjevovod iz Izraela. Sa dva plinska čvora Turska bi zaista postala ozbiljna tranzitna država i, može se reći, ozbiljna regionalna sila koja može, ako zatreba, natrljati nos i Europi i Izraelu.

Rusija bi tako mogla prodavati više plina u Turskoj i južnoj Europi, bratski podijelivši ovo tržište sa Izraelcima. Sirija bi pak dobila mogućnost da, kad se okonča rat, prihode s novog naftnog polja iskoristi za obnovu zemlje.

Rusiji ostaju dvije vojne baze na Sredozemnom moru i dio sirijske nafte. Ovo je sve, naravno, hipotetički – “što bi bilo kad bi bilo”.

Sa druge strane, s ogromnim zalihama prirodnog plina (a uzgred i sa najopremljenije vojskom na Bliskom istoku), Izrael postaje regionalna plinska sila koja se bori za izvozna tržišta. Ona namjerava izvoziti plin u Egipat, Jordan i Palestinu, a nastavlja pregovore i sa Turskom.

Izrael razmišlja io izgradnji naftovoda preko Cipra do Grčke, ali bi mu više odgovarao plinovod preko Sirije za Tursku. Dođe jeftinije.

Treba reći da sporazum o realizaciji iranskog plinovoda, kao i sirijsko-irački sporazum o izvozu nafte s naftnog polja u Kirkuku u sirijsku luku Bajanis izravno štete interesima i Turske, i Izraela, isključujući ih potpuno iz shema isporuka.

U ovom trenutku ključ u velikoj plinskoj igri drže dva igrača – Moskva i Tel Aviv. U tijeku je žestoka borba za Alep – posljednji veliki grad i “ključ” transporta energenata preko Sirije. I svi akteri su tu: Assad, Iran, Hezbolah, Rusija, Turska (turski tenkovi se također kreću prema njemu), teroristi, “umjereni”, Kurdi …

Tko ga osvoji, imat će dobre pozicije za neke buduće plinske pregovore. Kad i ako stane rat.
 
(sputniknews.com)

Ranije ovog tjedna je Europska unija priopćila da je za još šest mjeseci produžila sankcije protiv 146 ruskih i ukrajinskih pojedinaca i 37 tvrtki

Tri osobe koje su u međuvremenu preminule su uklonjene s popisa, navodi se u priopćenju. Zamrzavanje imovine i zabrana putovanja je također produžena do 15. rujna 2016. godine.

Vijeće EU je reklo da su sankcije Rusiji produžene zbog “nastavka podrivanja ili prijetnje teritorijalnom integritetu, suverenitetu i nezavisnosti Ukrajine.”, prenosi RT.

Europske sankcije protiv Rusije su uvedene početkom 2014. godine zbog navodne umiješanosti Moskve u sukob u istočnoj Ukrajini i zbog ujedinjenja Krima s Ruskom Federacijom. Sankcije su dizajnirane tako da ciljaju na ruski financijski, energetski i obrambeni sektor, kao i protiv nekih državnih dužnosnika, poslovnih i javnih osoba.

Moskva je odgovorila nametanjem embarga na poljoprivredne proizvode, hranu i sirovine protiv zemalja koje su se pridružile sankcijama protiv Rusije. Od tada su obje strane u više navrata produljivale i proširivale sankcije.

Međutim, u posljednje vrijeme neki europski političari i tvrtke postaju sve skeptičniji po pitanju sankcija, ističući da je dokazano da su politički neučinkovite i ekonomski štetne i za Rusiju i europske zemlje.

Prošli tjedan je i američki predsjednik Barack Obama produžio sankcije Washingtona protiv Rusije za još godinu dana.

Činjenica je da sankcije nisu uništile rusku ekonomiju, iako se više ne bilježi znatan ekonomski rast kao prošlog desetljeća i zabilježen je proračunski manjak od 2,6%, a pad BDP za 3,7% u odnosu, što su problemi s kojima se ruska vlada još uvijek može nositi, a promjena trenda u pozitivnom smislu se predviđa već ove godine. S druge strane, Vladimir Putin i njegovi suradnici politički nikad nisu bili jači i prema podacima Levada Centra čvrst stav prema Zapadu je samo ojačao poziciju čelnika Kremlja i vladajuće stranke Ujedinjena Rusija.

S druge strane, Europska unija također uspijeva izdržati udar ruskog embarga, iako većina zemalja zbraja gubitke u pojedinim sektorima. No, bez obzira na sve, trgovina naftom i plinom neometano teče, dok multinacionalne korporacije i sklapaju nove ugovore s ruskim energetskim divovima, najpoznatiji je “Sjeverni tok II”, projekt kojeg su dogovorili Gazprom, EON, Shell i OMV. Krajem prošlog mjeseca je u Rimu potpisan i Memorandum o razumijevanju oko isporuka plina iz Rusije preko Crnog mora do Grčke i Italije, a ugovor su potpisali talijanska kompanija Edison, grčka DEPA i ruski Gazprom, prenosi talijanska La Repubblica.

Sve u svemu, netko je u ovoj igri ipak gubitnik, a nije teško pogoditi o kojoj je zemlji riječ. Ne uzimajući u obzir ruske medije, jer će mnogi graknuti da se radi o propagandi Kremlja, dovoljno je pročitati osvrt na situaciju u toj zemlji britanskog The Guardiana i kolumnu koju je prije tri dana objavio najstariji američki tjednik The Nation.

Ranije je The Guardian predvidio da će zbog ostavke Aivarasa Abromavičiusa, ministra gospodarstva Ukrajine, zemlja neminovno potonuti u još dublju krizu, ali je iz najnovijeg osvrta jasno da gore od ovoga ne može biti.

Naime, početkom ove godine je ukrajinski predsjednik Petro Porošenko čestitao zemlji na preživljavanje svoje prve zime bez kupnje ruskog plina. No, Ukrajina je umjesto toga kupovala europski plin koji je, kako je Poroshenko ponosno naglasio, bio 30% skuplji.

U ovom se priopćenju prepoznaje glavni problem s kojim se suočava ukrajinski gospodarstvo. To čak i nije korupcija, ozbiljan problem kojeg malo tko može riješiti u kratkom roku, nego sumanuti ideološki izbor da se prekinu sve veze s Rusijom, zemljom koja je povijesno bila glavni trgovinski partner i glavni investitor u Ukrajini.

U nešto više od godinu dana, životni standard u Ukrajini je pao za pola, vrijednost valute pala je za više od dvije trećine, a inflacija je skočila na 43%. Ipak, čak i s gospodarstvom koje je takoreći propalo, ukrajinska vlada inzistira na ekonomskim politikama koje se nikako ne mogu nazvati nego samoubojstvom.

Od raskida ugovora s Rusijom 2014. godine, ukrajinska industrija obrane i zrakoplovstva industrija izgubila 80% svojih prihoda. Ponos Kijeva, proizvođač zrakoplova Antonov je bankrotirao, a proizvođač motora za rakete Yuzhmash sada radi samo jedan dan u tjednu.

Raskidanjem bankarskih odnosa s Moskvom, Kijev je sebi uskratio vitalna ulaganja i ekonomski spas. Zemlju održavaju u životu doznake koje kući šalju Ukrajinci koji rade u Rusiji, njih sedam milijuna, koji su poslali u zemlju 9 milijardi dolara samo u 2014. godini. To je trostruko veća svota od ukupnih inozemnih ulaganja u Ukrajinu tijekom prošle godine.

Galopirajuće zaduživanje je samo pogoršalo problem. Vlada u Kijevu je tražila da joj se otpiše 20% od duga u euroobveznicama u listopadu prošle godine, a vodi pregovore za sljedeću tranšu kredita kojeg MMF Ukrajini trebao dati još u prosincu, ali ga još nije odobrio.

Drakonski uvjeti nametnuti za malo dodijeljenog novca često previđaju. Činjenica je da će Ukrajina taj dug otplaćivati do 2041. godine , a buduće generacije će zapadnim kreditorima davati polovicu rasta BDP-a u zemlji, koji bi trebao iznositi 4% godišnje.

Zajednička nit koja povezuje iracionalno ekonomsko ponašanje vlade je razumljiva želja da se inati Vladimiru Putinu. Ali je prosječan ukrajinski građanin koji plaća cijenu tog inata.

Postoje ozbiljne sumnje da će Porošenko promijeniti ovaj pristup. U svom prvom govoru 2016. najavio je nove prioritete ukrajinskog gospodarstva. Vlada namjerava okončati subvencioniranje proizvodnje i industrije, a umjesto toga će promicati ulaganja u informacijske tehnologije i poljoprivredu.

Međutim, nikome nije jasno gdje će prodati te proizvode, jer je potpisivanjem sporazuma o slobodnoj trgovini s Europskom unijom Ukrajina izgubila svoj ​​povlašteni pristup svojem najvećem tržištu – Rusiji.

U međuvremenu, Bruxelles je odlukom dopusti da samo 72 ukrajinske tvrtke izvoze robu na područje Europske unije. Od tog, 39 dozvole su za izvoz meda. Međutim, što se događa? Ukrajina je godišnju kvotu za izvoz meda u EU ispunila već u prvih šest tjedana 2016. godine.

Niti je jasno kako Porošenko planira ukrajinsku poljoprivredu planira učiniti globalno konkurentnom, kada njegov ministar poljoprivrede ističe da je četiri od pet poljoprivrednih poduzeća u stečaj. Također je nejasno tko će platiti za poljoprivredne strojeve, kojih se 80% uvozi.

Takve politike su dovele neprestanog pada popularnosti vlade popularnosti i 70% Ukrajinaca tvrdi da zemlja ide krivim putem i 85% kaže da ne vjeruje premijeru Jacenjuku. Porošenkova popularnost je sada niža od njegovog prethodnika, Viktora Janukoviča, uoči pobune na Maidanu i njegovog svrgavanja.

I dok manje od 2% Ukrajinaca zemlju opisuju kao “stabilno”, nova pobuna se čini neizbježnom. Do sada je režim uspijevao dati objašnjenja kojima je odvlačio pozornost javnosti od vlastite uloge u ukrajinskoj ekonomskoj propasti.

Prvo je objašnjenje ruska aneksija Krima i pobuna na istoku, što se obično navodilo kao glavni razlog pada BDP-a. Iako je istina da su te dvije stvari prouzročile značajne ekonomske štete zemlji, vlade je sve dodatno upropastila vlastitim odlukama. Kijev je, unatoč inzistiranju u tvrdnji da su istočne regije dio Ukrajine, presjekao sve gospodarske veze s njima i kaznio stanovništvo zbog veza s Rusijom.

Još jedan omiljeni argument aktualne vlade u Ukrajini da zemlja jednostavno nije imala izbora, nego odgovoriti na “rusku agresiju” nametanjem svojih sankcija. “Ljepota” ovog argumenta je da on nema nikakvog ekonomskog smisla, osim što u političkom smislu “čini velikima” one koji su na vlasti.

Uništavanje ukrajinske industrijske baze, koja je uglavnom koncentrirana na istoku, ravnoteža ekonomske i političke moći se pomiče u zapadne krajeve, koji su, zbog svojih suprotnih i prilično upitnih političkih stavova, bili marginalizirani.

Prednosti ove politike su očite. Stvaranje osjećaja neprestane krize omogućava sadašnjoj vladi da tvrdi kako mora ostati na vlasti i da jedina ima ispravnu politiku viziju. Jedino je pitanje može li takva strategija uroditi plodom prije nego gospodarstvo zemlje nepovratno propadne.

Što se Zapada tiče, bez obzira na političke simpatije, nijedna zapadna vlada ne smije tolerirati namjerno osiromašenje stanovništva u političke svrhe. Rizik da Ukrajina postane propala država je ogroman, što će za nekoliko milijuna uvećati rastuću europsku izbjegličku krizi, a to je previsoka cijena.

Najbolji način da se izbjegne takav ishod je priznati ekonomski opstanak da Ukrajine ne ovisi o zapadnom spašavanju, nego o obnovi ruskih investicija tamo. Zapadni političari trebaju inzistirati da ekonomska racionalnost ima prednost nad ekonomskim nacionalizmom i učiniti sve da se pomogne Ukrajini.

Dok se to ne dogodi, to je teško zamisliti bilo kakva ulaganja u budućnost Ukrajine kao zemlje, uključujući prevareni i osiromašeni ukrajinski narod, za The Guardian piše Nicolai Petro, akademik specijaliziran za ruske i ukrajinske poslove, trenutno profesor političkih znanosti na Sveučilištu u Rhode Islandu, koji za kraj dodaje da je u nešto više od godinu dana “ukrajinska valuta izgubila je 350% svoje vrijednosti”, odnosno, da je tečaj dolara u odnosu na grivnu porastao za oko 350%.

Kijev sve više podsjeća na američku koloniju

Trenutno se u Ukrajini vode rasprave tko bi mogao postati novi premijer, a mogućnost da ga odredi američka administracija povećava dojam da se glavni odluke Kijeva donose u Washingtonu.

Pišući za američki tjednik The Nation, vanjskopolitički urednici Stephen F. Cohen i John Batchelor su nastavili tjedne rasprave o novom američko-ruskom Hladnom ratu, ali s osvrtom na Ukrajinu.

Kijev tone u političku i gospodarsku krizu, a Washington se zalaže da Natalija Jaresko, američka državljanka, trenutno ukrajinska ministrica financija, zamijeniti iznimno nepopularnog Arsenija Jatsenjuka na mjestu premijera.

Cohen pita zašto zemlja od preko 40 milijuna stanovnika treba imati toliko stranaca na visokim dužnostima u vladi.

Rezultat je da Kijev sve više sliči američku koloniju ili protektorat.

Nakon od Zapada podržane “Revolucije na Maidanu” u borbe za “neovisnost” u veljači 2014. godine, zemlja je sada u smrtnoj borbi. Ukrajina se suočava s građanskim ratom i ekonomskom propasti, a prema nedavnoj izjavi visokih dužnosnika Europske unije zemlja ne mogla težiti članstvu u EU.

Jedan od glavnih ciljeva vođa Maidana, prema europskim diplomatima će možda biti ostvariv “u narednih 20 do 25 godina”.

“Gotovo 10 000 ljudi je poginulo, a milijuni su raseljeni za nesretni cilj koji nije bio pametan od samog početka”, piše Stephen F. Cohen.

U Sjedinjenim Državama jedinog krivca za ovu tragediju vide u “Putinovoj Rusiji”, ali Cohen tvrdi da su Obamina administracija i vodstvo EU jednako, ako ne i više, odgovorni za žalosno stanje u kojem se sada nalazi Ukrajina.

Batchelor pita je li dugogodišnja rusofobija tjerala Washington na tako žarko protivljenje suradnje Ukrajine s Moskvom, a sada u odnosu na djelomično primirje u Siriju.

Cohen smatra da se rusofobija u Americi može pratiti još od pogroma Ruskog Carstva i dolaska mnogih Židova u Ameriku prije 1917. i Oktobarske revolucije, a ti su osjećaji oživjeli i intenzivirani su za vrijeme 40 godina dugog Hladnog rata, te jasno da još uvijek igraju veliku ulogu.

“No, sadašnje američko demoniziranje Putina je još važnije, jer je zarazan i, uglavnom, faktor bez presedana”, piše Stephen F. Cohen.

Dakle, imamo dva osvrta uglednih zapadnih analitičara o situaciji u Ukrajini, oba kao da najavljuju novi pristup prema Rusiji.

Stephen Cohen i John Batchelor su razgovarali i o jačanju Komunističke partije Rusije uoči predstojećih izbora za Državnu Dumu u rujnu ove godine i kažu da je i Vladimir Putin to primijetio, što se vidi iz njegove kritike Lenjina u siječnju ove godine, kada je rekao “da je Lenjin postavio atomsku bombu u same temelje Kremlja”.

Izvučena iz konteksta, ova je izjava dovela do prijepora između ruskih komunista i Kremlja, a europski pseudo-ljevičari su je iskoristili za napad na “fašistoidnog i konzervativnog Putina, koji se drznuo dirnuti u vođu socijalističke revolucije”. Naravno, nitko se nije udostojio pročitati cijeli govor u kojem se istinito tvrdi “kako je svojim pogrešnim potezima Lenjin stvorio preduvjete za sukobe i antagonizme koji su, nakon njegovog raspada, pogodili sve zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza i još uvijek stvaraju probleme u regiji”.

No, važnije od unutarnje politike u Rusiji i problema koji je već nestao na relaciji KP Rusije i Kremlja, jest priznanje da je Ukrajina propala država, američka kolonija ili protektorat koja ništa dobra nije vidjela od “okretanja Europskoj uniji i Zapadu”, te da je možda bilo bolje da se Maidan nikada nije ni dogodio. No, kotač povijesti se ne može vratiti unatrag, a koliko će i hoće li uopće Ukrajinci uspjeti izdržati ovaj teret, vidjet će se.

Najtužnije u svemu da je sve navedeno i što se danas događa u Ukrajini predvidio i očajnički na početku “EuroMaidana” u Kijevu u studenom 2013. godine pokušao objasniti bivši ukrajinski premijer Nikolaj Azarov.

Azarov je u popularnoj emisiji Shuster Live u prosincu 2013. više od tri sata objašnjavao povezanost ruske i ukrajinske ekonomije, složenost odnosa u ukrajinskom društvu i izjavio da bi se, potpisivanjem Sporazuma o pridruživanju s Europskom unijom, Ukrajina neizbježno suočila s kolapsom gospodarstva i društvenom krizom. Naime, Azarov je tada govorio o sporazumu kojeg je mjesec dana ranije odbio potpisati Janukovič, što je bio okidač za takozvanu “Revoluciju EuroMaidana”.

“Napravili smo takvu odluku kada je postalo jasno da ćemo se, ako budemo potpisali ugovor, suočiti s krizom. To je bilo potpuno jasno i to odgovorno tvrdim. Nismo mogli ništa za napraviti, nego promijeniti naše namjere i pokušati pronaći druge oblike potpore za Ukrajinu”, rekao je tada Azarov i dodao “kako je velika pogreška što javnost odmah nije dobila objašnjenje za ovaj vladin potez”.

Rekao je i “kako je uvjeren da će povijest će pokazati da su bili u pravu”, ali i da “Ukrajina nije definitivno odustala od sporazuma, te da će ga svakako potpisati, ali pod povoljnijim uvjetima”.

Sve što je te večeri govorio stari ukrajinski političar, objašnjavajući stavku po stavku, sektor po sektor ukrajinskog gospodarstva, obistinilo se, a situacija je gora nego je predviđao. Ne može se reći da je Ukrajina tada bila zemlja blagostanja i prosperiteta, ali s podacima koje je ovih dana iznio The Guardian, Ukrajinci također mogu reći “da im je bilo bolje kad im je bilo gore”.

Za kraj, što ako u Ukrajini zaista dođe do nepovratnog kolapsa gospodarstva i društva u cjelini i prema europskim granicama krene val ekonomskih izbjeglica usporediv s onim iz Bliskog istoka? Hoće li se Washington brinuti zbog toga? Odgovor je poznat svima, osim vazalskim vladama zemalja EU i dokazano imbecilnoj vladi predsjednika Petra Porošenka u Kijevu.
 
(altermainstreaminfo.com.hr/uredio:NSP)

Pitanje koje danas gotovo ideološki i dogmatski razdvaja sve koji vjerno prate globalna previranja i geopolitiku je – je li Putin doista nezavisni igrač ili je sve već viđena šarada?

‘Slijedi Rothschilde’

Najslavnija fraza istraživačkog novinarstva ‘Follow the Money’ (‘slijedi tok novca’) izvedenica je američkog scenarista Williama Goldmana u kultnom filmu ‘Svi predsjednikovi ljudi’, a iako nikada nije upotrebljena u stvarnosti, dobar je pokazatelj kako društveni inženjering može biti upraćen. Kada pričamo o poveznicama Zapada i Istoka, onda bi bolji termin vjerojatno bio ‘Follow the Rothschild’. David Rockefeller je u svojoj knjizi ‘Memoari’ eksplicitno je naznačio: ‘Neki vjeruju kako predstavljamo tajnu kliku koja radi protiv interesa SAD-a, nazivajući moju obitelj i mene ‘internacionalistima’ koji urotnički grade integriranu globalnu političku i ekonomsku svjetsku Vladu. Ako su to optužbe, kriv sam i ponosim se time’.

Da bismo uopće počeli istraživati tu novčanu spregu, moramo definirati njezine tri osnove stavke – tvrtke Rusnano, Rosneft i Rusal. Rusnano je bivša ‘Ruska nanotehnološka korporacija’ koja kao što joj i samo ime kaže razvija komercijalne primjene nanotehnoloških dostignuća. Povelika ulaganja i velika vizija zaslužne su za današnju vrijednost od 29 milijardi dolara i mogući uspon prema najvećim globalnim korporacijama u budućnosti. Rosneft je pak ušao u direktan sraz s Gazpromom i Lukoilom za najjaču državnu naftnu kompaniju dok je Rusal druga najveća globalna tvrtka za aluminij s udjelom od gotovo 10% svjetskog tržišta. I sada polako možemo povezivati ključne ljude s međunarodnim kartelom.

Carnegie i Trenin kao trojanski konji

Bivši bankar i financijski savjetnik, pokojni Norman Dodd još je davnih osamdesetih ukazivao na spregu neoporezivih ‘trustova mozgova’ poput Zaklade Ford, Rockefeller Zaklade i ključne treće stavke – Carnegieja, udruge koja bi po svom statutu trebala osigurati i lobirati za globalni mir. Njihova ključna zadaća još od Prvog svjetskog rata bila je velika pomirba SAD-a i Rusije, koja je vrhunac dosegnula okončavanjem Hladnog rata i otvaranjem ureda u Moskvi 1993. godine. Kako to obično biva, centar je u početku vodila Rose Gottemoeller koja je kasnije u prvom mandatu Obamine administracije bila pomoćnica državnog tajnika za međunarodne odnose i naoružanje. Paralelno je radila i u ministarstvu energetike. Upravo su njezine djelatnosti istaknute kao ključ globalnog rata – konstantna prijetnja nuklearnog rata i sukobi oko energenata.

Carnegie je kao i svaki ‘think tank’ vrlo brzo odlučio vrbovati brojne ruske biznismene i političare u svoje redove. Inače, osnivač ove zaklade Andrew Carnegie dio je velike petorke, tzv. ‘Graditelja Amerike’ uz Cornelius Vanderbilta, Johna D. Rockefellera, J. P. Morgana i Henry Forda čija agenda o jednom globalnom tržištu nikada nije zaživjela pa je Rothschildov koncept konstantnih previranja koja podižu cijene energenata, te nadzora čitavog sustava s konstantnim win-win stanjem izborio prevlast. Carnegie je ipak uspio ono što prethodnici nisu – uspio je penetrirati u rusku vrhušku i umjesto dotadašnjeg vrbovanja već etabliranih imena postavili su svoje ljude. Najočitiji primjer je dr. Dmitri Trenin, predsjednik Carnegieja i bivši pukovnik ruske vojske. U Rusiji je poznat kao politički i vojni analitičar dok je na Zapadu prepoznat kao dio NATO-ovog osoblja za obuke, autor većeg broja publikacija i učestao komentator ‘mainstream’ medija poput BBC-a, CNN-a, The Economista i brojnih drugih. Naoko čudna biografija za visoko osoblje iz ‘neprijateljske države’, no samo za neinformirane.

Anatoly Chubais – Omiljeni Bilderberg Jeljcina i Putina

Američka veza je pak William Joseph Burns, bivši američki veleposlanik u Rusiji, a danas – pogađate – predsjednik svjetskog Carnegieja. Krasi ga nadimak ‘tajno diplomatsko oružje’ pošto je jedan od svega par ljudi u visokoj politici koji tečno pričaju engleski, ruski i arapski. Osvajao je nagrade za najboljeg svjetskog diplomata i analitičari ga smatraju ‘arhetipom’ onoga što bi Bushev koncept Novog Svjetskog Poretka trebao predstavljati. I tu se možemo vratiti na tri navedene korporativne stavke. Kada povežete diplomatske veze Rusije i SAD-a s korporatistima, jedno ime se kristalizira – Anatoly Chubais.

Ovaj bjeloruski židov legendarni je ruski ekonomski disident, a prema Zapadu ga veže odabir za glavno lice provedbe privatizacije, i to po demokratskim i kapitalističkim postulatima Zapada koje je gajio i ranije. Jeljcin ga na poticaj zapadnjačkih ‘trustova mozgova’ gura na visoku poziciju zamjenika ministra ekonomije, te za ruskog predstavnika Međunarodne banke za obnovu i razvoj (IBRD) i agencije za ulaganja (MIGA). Vodio je Jeljcinovu izbornu kampanju, osnovao Zakladu za civilno društvo (blisku Soroševim idealima), a nakon političkih previranja ne samo da ne gubi raniju moć nego je dodatno i pojačava.

Putin ga instalira na poziciju generalnog direktora ruskog ‘HEP-a’ RAO UES-a na puno desetljeće, najveća američka banka JP Morgan Chase uzima ga u Savjetničko vijeće dok Rockefellerov kartel ‘Vijeće za međunarodne odnose’ ne samo da ga ne ignorira, već mu daje izuzetno bitnu poziciju u kontroverznoj ‘globalnoj Vladi u sjeni’ – međunarodnoj CFR upravi. Pitate se kako Putin gleda na ključnu Rockefellerovu figuru u Rusiji? Postavlja ga na čelo ranije spomenute Rusnano korporacije pod direktnom ingerencijom vlade gdje će kroz naredne godine voditi rusku preobrazbu u giganta za futurističke globalne tehnologije.

Prvi Chubaisovi potezi bili su osnivanje podružnice u SAD-u i Izraelu gdje blisko surađuje cionistima obitelji Rockefeller i Rothschild koje su ga u početku i postavile na ključne pozicije. Chubais nikada nije želio pričati o svojim eventualnim poveznicama s cionističkim pokretom još od po njegovim navodima ‘antisemitske karikature iz 1997. u kojoj je pokazan kao reptil s Davidovom zvijezdom omotan oko Jeljcina’. Član je i Bilderberg skupine dok su ga mnogi povezivali s CIA-om tijekom implementacije i izuzetno sumnjive provedbe pretvorbe i privatizacije koja je stvorila rusku oligarhiju.

Peter Mandelson – ‘Izgubljena karika’ Putina, Rothschilda i britanske krune

Kako smo spomenuli Bilderberg grupu, nakon Burnsa i Chubaisa možemo navesti i treću bitnu kariku u sustavu. Riječ je o poznatom britanskom barunu i političaru Peter Mandelsonu koji je u javnosti percipiran po kontroverzama, ‘kabinetima u sjeni’, ministarstvima bez portfelja, te instalaciji Tony Blaira na mjesto premijera. Konstantno je optuživan za sumnjive veze i partnerstva – s najvećim svjetskim korporatistima poput suosnivača Microsofta Paula Allena i brojnim lobistima, trgovcima i oligarsima. Jedan od njih je Chubais, kolega iz Bilderberg skupine, a drugi je najbolji Putinov prijatelj Oleg Deripaska.

Zanimljivo, Mandelson je 2008. ukinuo aluminijske tarife s pozicije EU komesara za trgovinu što je ‘nevjerojatnom slučajnošću’ Deripaskovu tvrtku Rusal proguralo na vrh svjetskih proizvođača aluminija. Kako je snimljen u njegovom društvu na jahti u Grčkoj – europska javnost ga je žestoko kritizirala, no protekciju ima od samog vrha britanske i europske politike. Kao ‘najmočnijeg čovjeka u Britaniji’ i ‘premijera u sjeni’ apostrofira ga Hannah Mary Rothschild u dokumentarnom obolu njegovom životu. Ako vam njezino prezime daje određene asocijacije, u pravu ste – riječ je o kćeri Jacoba Rothschilda.

Prijateljstvo s britanskom krunom i Sir Evelynom Robertom de Rothschildom guraju ga na glavnu poziciju i ‘sivu eminenciju’ Sisteme, ruskog vojnog konglomerata zaduženog za naoružanje. Mandelson je tako preko Deripaske praktički postao ‘skriveni direktor’ te ruske tvrtke koja je zbog opasnosti od javne osude takvog poslovanja došla u privatne ruke oligarha Vladimira Yevtushenkova. Djelatnost im je proširena i na bankarstvo, telekomunikacije i dr., a mreža im se širi prema Indiji i Dalekom istoku.

Britanski barun službeno je u ulozi strateškog savjetnika od strane partnera ‘Global Counsel’, a po istoj liniji savjetnik je i predsjednika Putina, kao i zapadnjačkih naftnih korporacija poput BP-a (svoje veze tretira kao ‘poslovnu tajnu’) dok je ranije spomenuti Chubais u sličnoj ulozi prema Chevronu i ExxonMobileu. Podsjetimo se – upravo navedene korporacije ‘ratuju’ s ruskim naftnim gigantima i često stoje iza oružanih sukoba podrivanjem Vlada, poput Libije i Sirije. S druge strane, čelni Putinovi ljudi rade kao njihovi savjetnici.

Rothschildova hobotnica obgrlila Rusiju

A ako je Deripaska vezan uz ruskog predsjednika, onda je najbolji Mandelsonov definitivno Nat Rothschild. Zajedno drže i udjele u gotovo svim poslovima. Ukoliko je za vjerovati britanskom ‘The Guardianu’, novac nije jedini ključ identifikacije rusko-američko-britanske poveznice. To su i sirovine. Cionistički konglomerat za iskopavanja i trgovinu rudama Glencore dodatna je veza BP-a (Mandelson) putem ravnatelja Tonyja Haywarda i židovskog triptiha, pokojnog Marca Richa, sadašnjeg CEO-a Ivana Glasenberga i njihovog bliskog prijatelja, maloprije navedenog Nata Rothschilda. Kakve to veze ima s Putinom i Rusijom?

Mandelson je zauzvrat one usluge od Deripaske dobio poguranac – Glasenberg je ušao u upravu Rusala, a Rothschild postaje najveći investitor u tu rusku kompaniju putem Glencorea. Paralelno, ‘Rothschild Capital Partners’ kupuju 37% udjela u menadžmentu Rockefeller obitelji čime postaju savjetnici savjetnika ruske Vlade. Da bi dodatno produbio te odnose, Nat Rothschild osniva ‘Globalno financijsko savjetništvo Rothschild’ usred Moskve i službeno postaje glavni savjetnik Rusala. Ponovimo, CEO Rusala je Deripaska, Putinov najbolji prijatelj i sigurno nije slučajno došao na tu poziciju s obzirom na ruske političke relacije.

Zajednički poslovi nisu čak niti neka pretjerana tajna. Jednostavnim uvidom u poslovanje putem interneta možete pronaći da su najpoznatija međunarodna tvrtka u vlasništvu obitelji Rothschild ‘Rio Tinto Group’ (metali i rude) i Rusal u višestrukim poslovnim odnosima, unatoč tobožnjim ‘sankcijama’. Da ne bismo slučajno zaboravili navesti, blisko prijateljstvo Deripaska ne djeli samo s Putinom već i s poznatim vlasnikom nogometnog kluba ‘Chelsea’ Romanom Abramovićem.

On pak osim nogometnih peripetija ima visoke vlasničke udjele u Gazpromu, Aeoroloftu i, pogađate, Rusalu. APEC iliti Azijsko-pacifička ekonomska suradnja izuzetno su bitna točka u ovoj Rothschildskoj hobotnici i vrlo transparentan dokaz suradnje SAD-a i Rusije, bez obzira na medijski prezentirane sukobe. Sporazum ne samo da eskivira sankcije nego nadilazi i zakonodavstva pojedinih država pa znatno olakšava sumnjive transakcije i rudnu trgovinu iz ratom pogođenih zemalja. Djelatnosti Rio Tinta i Glencorea najviše ovise upravo o ovakvim sporazumima. Ruski predstavnik u savjetničkom vijeću je – Oleg Deripaska.

Obavještajno-korporativni kartel Rusal-Rosneft-Rusnano

I da bismo na kraju zaokružili priču, moramo u one tri ključne korporacije uz Rusal i Rusnano ubaciti i Rosneft, naftnu korporaciju. Njezin ključni čovjek je Igor Sechin, Putinova desna ruka i druga najmoćnija persona Ruske Federacije – lider grupacije ‘Silovik’, ruske udruge koja pod zajedničkim kišobranom okuplja bivše špijune KGB-a, GRU-a, FSB-a i SVR-a, i po mnogima ruske ‘Vlade u sjeni’. To bi bio similar službene udruge bivših Udbaša i KOS-ovaca koja bi u tom hipotetskom sustavu služila kao glavno savjetništvo hrvatskog premijera.

Zapad ga optužuje za širenje interesne mreže po svijetu, ukrajinski sukob, upravljanje svim ruskim naftnim aplikacijama, no isto tako – to nikoga ne spriječava da ga se postavi u upravu ‘Međunarodne brodograditeljske korporacije’ i da preko ‘svojih’ korporacija pregovara poslove s obiteljima poput Rothschilda, Rockefellera ili međunarodnih kartela. Posebno zanimljivo zvuči činjenica da je zbog prijateljskih odnosa čak i nakon naftne katastrofe u Meksičkom zaljevu stao iza tadašnjeg ključnog čovjeka BP-a.

A taj čovjek je trenutni ravnatelj spomenutog Glencorea i Rothschildov čovjek Tony Hayward. Menadžeri Rosnefta koje je instalirao su isto tako zanimljiva priča. Prvi je John J. Mack, CEO ‘Morgan Stanley’ investicijske kuće i prijatelj odgovornog čovjeka za globalnu ekonomsku krizu Bena Bernankea. Mack je upravo na njegov savjet svoju tvrtku prodao JP Morganu stvorivši najveću američku banku u povijesti. Tada je Chubaisa ubacio Savjetničko vijeće.

Drugi menadžer je Matthias Warnig, bivši STASI-jevac, član kartela ‘Silovik’ i najbliži suradnik bivšeg KGB-ovog agenta u Istočnoj Njemačkoj, s kojim je radio na vrbovanju i logistici za suradnike i agente KGB-a u Zapadnoj Njemačkoj. O kojem se agentu radilo? Začarani krug zatvara se na način kojim smo ga i otvorili. Riječ je o Vladimiru Putinu. Mnogi će nakon svega i dalje uzimati u obzir da se Putin možda tek odnedavno oteo iz stiska Rothschildove interesne klike, no s obzirom na svu isprepletenost ključnih osoba i poslovanja – vrlo je moguće da je i on samo jedna od marioneta ove drevne obitelji – tzv. ‘kontrolirana oporba’. Ima li u tome istine, vrijeme će pokazati.

KOMENTAR:

Ne vjerujem da je Putin kontrolirana oporba, inače ne bi cionisti bili toliko nabrijani protiv njega, Jeljcin je krajem 90-ih osobno odredio Putina za svog nasljednika. Putin je dugo godina bio pouzdani saveznik SAD.-a i Zapada, odnosno korisni hidiot kao i Jeljcin.

Ali je onda jednog dana uvidio da SAD i Zapad ne žele dobro Rusiji, već je samo žele opljačkati i iskoristiti. I onda više nije htio biti poslušan globalnoj lihvarskoj eliti i okrenuo se protiv nje. Naivni alkoholičar Jeljcin je 90-ih godina američkim lihvarima omoguićio neograničenu pljačku Rusije. U Rusiji je dugo vladala naivno uvjerenje, da SAD i tzv. Zapad želI pomoći ekonomskom razvoju Rusije i da će Rusija tako jednog dana postati razvijena i bogata kao i Zapad.

Kada je Putin konačno uvidio da to nije tako, zaustavio pljačku i udario oligarhe po prstima, kada je dao uhititi Hodorkovoskoga i druge, onda su cionisti započeli rat protiv njega, Kampanja protiv Putina u glavnim zapadnim medijima ( pod kontrolom Bilderberga i globalne elite), započela je davno prije rata u Ukrajini, Ta kampanja je započela baš onda, kada je Putin prestao da bude korisni idiot SAD-a i američkih lihvara i kada se okrenuo protiv ruskih oligarha, koji su većinom bili židovi.

To je bio razlog za početak specijalnog rata protiv Putina, koji traje i danas. Soros i njegov cionistički frend, Bernard Henry-Levy, lani su u više navrata u vodećim zapadnim medijima otvoreno pozivali da EU ide u rat protiv Rusije. Nekadašnji djelatnik u Reaganovoj vladi, danas veliki kritičar SAD-a, Paul Craig Roberts, koji inače podržava politiku Putina i Rusije, ipak još uvijek pomalo sumnja u stvarne namjere Putina. Roberts se u svojim analizama uvijek pita, zašto Putin još uvijek, želi biti partner Zapada?

I nakon svega što se desilo, I nakon insceniranog ukrajinskog puča i rata, i nakon sankcija prema Rusiji i nakon podlo insceniranog rušenja malezijskog aviona MH17 za koje se htjelo optužiti Rusiju.. Roberts se pita- hoće li se Rusija i Kina žešće suprostvaiti SAD-u i zapadnoj globalnoj eliti koja želi stvoriti NWO, ili će se na kraju i Rusija i Kina prikloniti toj eliti? Roberts kaže, da i u Rusiji i u Kini, još mnogi ne shvataju, da SAD odnosno takozvani “neokonzervatvici” žele uništiti i Rusiju i Kinu.

Roberts je predlagao da Rusija i Kina vode ofenzivniju politiku protiv SAD i da idu u otvorenu konfrotaciju sa SAD-om. Roberts je predlagao da Rusija i Kina preplave američko tržište dionicama, i da tako sruše dolar i tako unište lihvarski centar FED. Roberts je predlagao i da Putin bez dvoumljena sa vojskom zaposjedne pola Ukrajine. Međutim, Putin do sada vodi suzdržanu politiku i ne želi potpouni prekid odmosa sa SAD-om i takozvanim Zapadom, a Kina se drži manje-više poptuno suzdržano i dosada uopće ne želi ići u otvorenu konfrotaciju sa SAD, iako Kina, kao najveći vlasnik američkih dionica drži ključeve i zapravo bi mogla uištoiti američko tržište i glavni izvor zla: FED.

Iako SAD uz pomoć vehabija iz S. Arabije odavno kopka po Kini, i podstiče islamističke fundamentaliste u kineskoj muslimanskoj manjini Ujgura, podstiče ih da destabiliziraju Kinu. Putin je očito realist, to kaže i Aleksandar Dugin, koji isto kao i PC Roberts misli, da je Putin previše mlak. Putin ne želi eskalirati situaciju, strpljivom politikom pokušva pridobiti što više država iz EU i tako polako razbiti EU, koja je zapravo od početka Rockefellerova tvorevina. Putin zna, da u svom susjedstvu ima baltičke države i Poljsku, koju su jako antiruski nastrojene, tako da ih američka elita lako koristi kao predziđe za borbu protiv Rusije.

I da bi ofenzivnija politika Rusije, još više povećala antirusko raspoloženje, ne samo u ove 4 države, već i u ostalim državam bivšeg Varšavskog pakta. Jer Mađarska, Slovačka, Češka, a odnedavno i Poljska pokzauju sve više nepovjerenja prema Briselu i Washingtonu, što koristi Putinu Ako bi Putin išao u ofenzivu i otvorerni sukob sa FED-om, oligarsima i maherima NWO, kako predlaže PC Roberts, Putina bi zapadna propagandna mašinerija odmah optužila za antisemitizam.

Putin još uvijek ima taj kredit, on održava onaj sovjetski antifašizam, Rusija, odnosno SSSR je bila pobjednica nad fašizmom, crvena armija je oslobodila Auschwitz itd…međutim ako bi Putin išao u otvoreni sukob, ništa mu to ne bi više koristilo, optužili bi ga za antisemitizam i fašizam. Pa mnogi zapadni medji, već su ga optuživali da on u Rusiji tolerira desničare i antisemitske skupine.

Paul Roberts i William Engdahl kažu – ključna stvar za Rusiju je da se Ruska nacionalna banka konačno potpuno oslobodi od ovisnosti dolara, ovisnosti FED-a i BIS-a. (Banke za platno izjednačavanje, pod kontrolom FED-a sa sjedištem u Baselu). Ruska nacionalna banka je još uvijek članica BIS-a, kao i hrvatska HNB i srbijanska nacionalna banka i nacionalne banke ostalih država “regije”.

Putin je krajem prošle godine zabranio NED (National Endowment for Democracy) i Soroševu zakladu Otvoreno društvo. Koje su glavni organizatori pobuna, pučeva, i obojenih revolucija širom svijeta i koje su organizirale i mnoge prosvjede protiv Putina u Rusiji. Ali Putin bi isti tako morao zabraniti i Carnegiejevu zakladu, koja ima svoju podružnicu u Moskvi.

Carnegie zaklada za međunarodni mir, najstariji think tank lihvarske elite, osnovan 1910. godine. U knjizi “Mjesečari” australijskog povjesničara Christophera Clarka, koja opisuje uzroke izbijanja 1. svjetskoga rata i posvećuje puno pažnje tadašnjoj situaciji na Balkanu, Spominje se činjenica, da su se Carnegijevi ljudi iz njegove zaklade, motali BITI po BiH i Srbiji, 1913. godine u predvečerje izbijanja 1. sv. rata. Zašto dakle netko putuje 8000 km iz SAD-a u divlju balkansku vukohebinu 1913. godine? , to sigurno nije bilo tek tako i slučajno.

Carnegie Endowment for International Peace (Carnegie zaklada za međunarodni mir) je jedan od 4 glavna američka think tanka, koji predstavajaju političko krilo američke i globalne oligarhijske elite iz FED-a i sklupine Bilderberg.

Ostala 3 su Rockefellerov Council on foreign relations (CFR-Vijeće za međunarodne odnose), Brookings Institution, i britanski sestrinski think tank CFR-a, Chatham House (koji se do 2007. zvao Royal Institute for International Affairs, kratica RIIA).

Ova 4 think tanka ponajviše vuku konce u organizaciji godišnjih skupova skupine Bilderberg. Andrew Carnegie, rođen u Škotskoj, bio je na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, pored Rockefellera, J. P. Morgana i Henryja Forda, jedan od najmoćnijih i najbogatijih ljudi u SAD.

Bio je otvoreni mason kao i Ford. Ove obitelji plus obitelj Rotschild, odnosno njihovi nasljednici i do danas drmaju ne samo sa SAD-om već i sa cijelim takozvanim zapadnim svijetom i EU. Oni kontroliraju vladu SAD-a, EU, NATO, UN, MMF, Svjetsku banku, WHO, itd. A njima su se danas pridružili oni nešto mlađi oligarsi, kao Soros, i Warren Buffet, i oni još mlađi kao Bill Gates.

Ti ljudi sa svojim zakladama i tisućama NGO-ova svugdje po svijetu podupiru i podstiču prosvjede i obojene revolucije protiv onih vlada koje se opiru SAD-u i NWO, oni izazivaju rat i kaos na Bliskom istoku, oni također podstiču i financiraju rodnu ideologiju, gay ideologiju, gay brakove, pobačaj, sterilizaciju i cjepljenje stanovništva u siromašnim državama 3. svijeta, itd.

Vidimo najnoviji slučaj u Poljskoj. Nova desno-konzervativna vlada stranke započela je sa samostalnom politikom i ne sluša Brisel i Washington. Kaczinski želi ići stopama Orbana. To je odmah bio razlog za uzbunu kod globalne elite. Koja se očito uplašila da bi Poljska., koja je dosada bila jedan od najpouzdanijih saveznika Brisela i Washingtona mogla skrenuti sa zadanog puta.

Brojne Soroseve udruge u Poljskoj, ljevičari i ostali, te lijevo-liberalne novine “Gazeta Wybroscza” (čiji je glavni urednik poljski cionist i teški antiputinovac, Adam Michnik), inscenirali su prosvjede protiv nove vlade u više gradova. Cilj je rušenje nove desno-konzervativne vlade, koja ima absolutnu većinu. Lihvari uz pomoć Soroševih udruga na taj način već 5 godina pokušavaju izazvati prosvjede protiv Orbana u Mađaraskoj i srušiti ga. ali bezuspješno.
 
(http://blog.vecernji.hr/uredio:NSP)

Ovaj prijedlog se već duže vrijeme pojavljuje u medijima, a kako nije imao odjeka, predsjednica KGK se odlučila objelodaniti ga na društvenim mrežama, što je naišlo na svesrdno odobravanje njenih obožavatelja

Iako je neprimjereno na državni praznik kritizirati “kraljicu svih Hrvata”, kako joj u komentarima na službenoj Facebook stranici tepa oduševljeno biračko tijelo, upada u oči status kojega je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović objavila je nedavno u kojem obećava kako će se tijekom svog mandata “zalagati za uspostavljanje je uspravnice Jadran-Baltik”. (Ispričavam se čitateljima zbog riječi “uspravnica”, iako je vjerojatno riječ o vertikali.)

“JADRAN-BALTIK KGK – Jedan od mojih prioriteta uspostavljanje je uspravnice Jadran-Baltik, koju vidim kao jednog od pokretača daljnjeg osnaživanja europskog projekta. Jačanje suradnje na ovoj uspravnici, kako na političkom i sigurnosnom planu, tako i na gospodarskom te energetskom, od zajedničkog je interesa svim zemljama od Baltika do Jadrana. Hrvatska sa svojim položajem i mogućnostima u tom projektu može biti jedno od sidrišta”, poruka je na stranici predsjednice KGK, usput rečeno, popraćena nimalo maštovitom skraćenicom inicijala imena i prezimena koju su znali koristiti pri spominjanju John Fitzgerald Kennedya.

Ova ideja nije nova i nju je prošle godine predlagala američka administracija kao obranu Europe od Putina, prenosi Jutarnji list, a hrvatskoj se predsjednici posebno svidio jer izbjegava izraz regija ili Zapadni Balkan.

“Hrvatska ima i svoje interese u jugoistočnom susjedstvu, one trajne stabilnosti i boljitka svih država, koje treba snažno podupirati na putu prema Briselu po EU i NATO kolosijeku”, kaže i dodaje kako izbjegava izraz regija ili Zapadni Balkan, jer drži da to pridonosi svojevrsnoj izolaciji dijela europskog kontinenta, prenosi T-portal.

Stav o Rusiji je KGK izgleda naslijedila iz sjedišta NATO saveza, gdje je godinama radila kao pomoćnica glavnog tajnika i raspolagala informacijama nad kojima se zgražavao, ponekad i smijao cijeli svijet, osim “međunarodne zajednice“ koju jedva da čine SAD, EU i anglosaksonske zemlje poput Australije.

“Smatram da ruski utjecaj raste u gospodarskom, sigurnosno-političkom i geopolitičkom smislu. Rusija odbacuje članstvo nekih država u NATO-u. Moramo paziti na to da svaka pojedina zemlja ima pravo sama odlučiti hoće li postati članica EU ili NATO-a. Moramo se držati toga načela. U slučaju Ukrajine ono je povrijeđeno”, rekla je Kolinda Grabar Kitarović u lipnju ove godine, uz tvrdnju da Hrvatska i njezino susjedstvo mogu postići trajni mir, stabilnost i napredak samo u okviru EU i NATO-a. To je osim toga, kako je rekla, “pravi okvir za rješavanje otvorenih pitanja”.

No vratimo se na “uspravnicu” Jadran-Baltik koju bi trebale činiti Litva, Letonija, Estonija, Poljska, Češka, Slovačka, Austrija, Mađarska, Slovenija i Hrvatska. To bi trebao biti savez na političkom i sigurnosnom planu, ali i na gospodarskom i energetskom.

U političkom smislu Mađarsku odmah treba otpisati, barem dok njome vlada Viktor Orban, jer mađarski premijer gleda isključivo nacionalne interese i nema se namjeru sukobljavati s Rusijom zbog tuđih interesa.

Osim toga, mađarski MOL je bio na pragu prodaje hrvatske naftne kompanije INA ruskom Rosneftu, priča koja još nije završena, što znači da KGK ne može računati na mađarsku pomoć u ostvarenju “svog” sna, koji više liči na zapovijed Washingtona “kraljici svih Hrvata”.

U političkom smislu, jasno je da će Slovenija ovom trenutku minirati sve planove hrvatske predsjednice. Osim toga, 28. srpnja je tijekom posjete Ljubljani ruski premijer Dmitrij Medvedev pregovorima s Miroslavom Cerarom izjavio da ne isključuje mogućnost sudjelovanja Slovenije u projektu Turski tok, a premijeri Rusije i Slovenije isto su se izjasnili za odustajanje od obostrane sankcijske politike te za nastavak energetskog dijaloga, prenosi Ruski vjesnik.

U svom bijegu od “regije” i Zapadnog Balkana KGK računa na Poljsku. Istina, Poljaci su vjerni saveznici Washigntona, barem za sada, ali plinovodom Yamal, kojim ruski plin dobivaju preko Bjelorusije, sebi mogu dozvoliti raznorazne ispade. Energetska sigurnost im je zajamčena.

Na zapadnoj strani ove “uspravnice” ili “antiruskog europskog bedema” se nalaze zemlje poput Njemačke, što je posebno zanimljivo.

Naime, nakon izbora u Turskoj su se usporila stvari oko potpisivanja međuvladinog sporazuma između Moskve i Ankare oko izgradnje Turskog toka.

Rusija nije gubila vrijeme i sredinom lipnja, u vrijeme kada KGK govori o “ruskoj prijetnji, političkom, sigurnosnom i gospodarskom jedinstvu” ruski Gazprom sa zapadnim kompanijama E.ON, Shell i OMV postiže dogovor o proširenju plinovoda “Sjeverni tok” kojim se ruski plin kroz Baltičko more isporučuje izravno Njemačkoj.

Obrat u plinskom ratu – Gazprom, E.ON, Shell i OMV dogovorili proširenje plinovoda “Sjevernog toka” za još dva kraka

Ne samo to, prije nekoliko dana je u igru ušla i njemačka kompanija Wintershall, koje je priopćila da se planira pridružiti novom projektu plinovoda na čelu s ruskim Gazpromom koji će isporučiti do 55 milijardi kubnih metara plina godišnje u Njemačku preko Baltičkog mora, prenosi RT.

Memorandum o razumijevanju su prije tjedan dana potpisali su BASF / Wintershall i ruski Gazprom.

“Uzimajući u obzir rastuću potražnju Europske unije, širenje plinske transportne infrastrukture koja povezuje plinska polja u Rusiji izravno s europskim tržištima, ovaj će projekt dodatno unaprijediti sigurnost opskrbe plinom europskog kontinenta”, kazao je zamjenik predsjednika Gazproma Aleksandar Medvedev.

E.ON, OMV i Royal Dutch Shell su već pristali na suradnju u proširenju “Sjevernog toka”, a sve kompanije su suglasnost o namjeri potpisale na Međunarodnom forumu u St. Petersburgu u lipnju.

Čelnik Gazproma, Aleksej Miller, izjavio je da će izgradnja dodatna dva kraka postojećeg plinovoda početi u rujnu ove godine, a plin će kroz njega poteći do kraja 2019. godine. Miller je rako da se konzorciju uskoro može pridružiti Engie Francuske (bivši GDF Suez). Gazprom će zadržati 51 posto udjela u projektu, dok će ostale dionice će biti podijeljene među stranim dioničarima.

Wintershall je potvrdio prognozu godišnjeg rasta od 0,8 posto potražnje za plinom u EU koja će se nastaviti do 2040., dok će proizvodnja plina u regiji pasti za 2 posto godišnje. To će Rusiji omogućiti da zadrži svoju poziciju glavnog dobavljača na tržištu, stoji u priopćenju njemačkog giganta BASF / Wintershall.

U svibnju 2015. je Njemačka kupila 68 posto više plina u odnosu na svibanj 2014. godine, izjavio je izvršni direktor Gazproma Aleksej Miller.

“To ukazuje na činjenicu da potražnja za ruskim plinom raste i nema nikakve sumnje da su novi kontakti za dugoročne isporuke ruskog plina europskom tržištu na dnevnom redu razgovora s našim europskim partnerima”, rekao je Aleksej Miller.

Njemačka je najveći kupac plina od Gazproma i kupila je 38,7 milijardi kubnih metara u 2014. godini, što je otprilike trećina cjelokupnog izvoza Gazproma u zapadnu Europu.

Nijemci su zahvaljujući Baltičkom moru i izravnom vezom s Rusijom vješto izbjegli petljanje u političku, sigurnosnu i ekonomsku “uspravnicu” Kolinde Grabar Kitarović i razuman čovjek se ne može oteti dojmu da ćemo proći kao Bugari koji su vjerno izvršavali američke zapovijedi i sada mole za izgradnju ruskog plinskog čvorišta na svom teritoriju.

U snovima KGK se spominju i Austrija, baltičke zemlje, Češka i Slovačka, što ne treba posebno komentirati. Samo letimičan pogled na ovu kartu i potezi Njemačke i drugih zemalja Europske unije, koje su dio “uspravnice” ili zapadno od nje, ukazuju na činjenicu da se predsjednički ured na Pantovčaku ne vodi nacionalnim interesima i da je riječ o izvorno američkom planu koji je uspjeha imao samo kod bugarskog premijera Bojka Borisova.

Hoće li i Hrvatsku američka administracija i trećerazredni diplomat Amos Hochstein, podtajnik State Departmenta za energetiku zadužen za “uvjeravanje” lidera u regiji, dovesti u situaciju da se osjećamo prevareni kao Bugari, ostaje nam da vidimo. No, kako se čini KGK sve čini da do toga dođe, pa na kraju, iako žalosno, nade moramo polagati u Viktora Orbana, Sloveniju, Češku, Slovačku ili Austriju.

“Uspravnica” Jadran-Baltik kao jedan od prioritete vanjske politike KGK:

 
(altermainstreaminfo.com.hr/uredio:nsp)

Putinovo bogatstvo neki stručnjaci procjenjuju na 200 milijardi dolara

Čovjek koji je nekad nosio nadimak Bankar Kremlja, ovih dana tvrdi da je Vladimir Putin najbogatiji čovjek na svijetu, barem dok je na vlasti, prenosi Business Insider.

Sergei Pugačev, u razgovoru za Guardian, rekao je: “Sve što pripada Rusiji, Putin smatra svojim vlasništvom. Sve. Gazprom, Rosnjeft, privatne kompanije. Propast će svaki pokušaj izračuna njegovog bogastva.”

Bogatiji od Bill Gatesa

Bill Browder, nekada jedan od najvećih investitora u Rusiju, rekao je da Putinovo bogatstvo može iznositi i do 200 milijardi dolara. “Nakon 14 godina vlasti u Rusiji, uzevši u obzir količinu novca kojeg je Rusija zaradila i novac koji nije potrošen na škole, ceste, bolnice, sav taj novac je završio u investicijama i fondovima kojima se upravlja za Putina i njegove bliske suradnike.” rekao je Browder za CNN.

Usporedbe radi, Bill Gates koji nosi titulu najbogatijeg čovjeka na svijetu, ima bogatstvo od oko 80 milijardi dolara.

Putinovo bogatstvo nije slučajnost

Pugačev potvrđuje da Putinovo bogatstvo nije nastalo slučajno. “Putin se htio obogatiti. On je pragmatična osoba. Razgovarali smo o tome. On nije htio siromašan napustiti vlast.”. Tijekom prva dva Putinova mandata, Pugačev je bio bitna osoba u Kremlju. Prije toga osnovao je Međunarodnu industrijsku banku 1992. godine. Koristeći tu banku pomogao je mnogim političarima u izbornim kampanjima, a tvrdi i da je pomogao Putinu da osvoji vlast.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(telegram.hr,youtube/uredio:nsp)

Reakcija na otkazivanje Južnog toka je vrlo zanimljiva i zahtjeva pažljivo objašnjavanje

Da bi se razumjelo što se dogodilo, potrebno je prisjetiti se rusko-europskih odnosa iz devedesetih godina.

Ukratko, tada je vladala pretpostavka da će Rusija postati veliki dobavljač energije i sirovina u Europu. To je bio europski razdoblje “pomame za plinom” jer su se ruske zalihe Europi činile neiscrpne i neograničene. Upravo ruski plin je Europi omogućio da napusti industriju ugljena i sasiječe emisiju ugljičnog dioksida, pritom utječući na sve ostale da učine isto.

Međutim, Europljani nisu očekivali da Rusija dobavlja energiju

Oni su prije željeli energiju da iz Rusije crpe zapadne energetske tvrtke. To je predložak koji je zastupljen svuda u svijetu. EU ovo naziva “energetskom sigurnošću” – eufemizmom za ekstrakciju energije iz drugih država pomoću svojih kompanija.

Do toga nikada nije došlo. Iako je ruska naftna industrija privatizirana, uglavnom je ostala u rukama Rusije. Nakon što je Putin došao na vlast 2000. godine, trend ka privatizaciji naftne industrije se preokrenuo. Jedan od glavnih razloga gnjeva Zapada zbog uhićenja Kodorovskog, zatvaranja Yukos-a i prijenosa te imovine u vlasništvo državne tvrtke Rosneft bilo je upravo preokretanje ovog trenda privatizacije.

U industriji plina ovaj proces privatizacije zapravo nikada nije ni počeo. Gazprom je nastavio kontrolirati izvoz plina, održavajući svoj ​​položaj jedinog državnog izvoznika plina. Otkad je Putin došao na vlast, položaj Gazprom-a se učvrstio.

Većina gnjeva koji postoji prema Putinu od strane Zapada može se objasniti ozlojeđenošću Europe i Zapada zbog odbijanja ruske vlade da raskine ruski monopol energije i “otvori” svoju energetsku industriju zapadnim tvrtkama. Mnogi navodi o korupciji koji se odnose na Putina i njegovo protivljenje “otvaranju” ruske energetske industrije i razbijanje privatizacije Gazprom-a i Rosneft-a. Ako se detaljno ispitaju specifični navodi o korupciji protiv Putina, sve postaje očigledno.

Gazprom je, upravo zbog toga što do njegove privatizacije i razbijanja energetskog monopola nije nikad došlo, naišao na silne kritike europskih mušterija.

Kada se Europljani žale zbog svoje ovisnosti od Rusije, oni u stvari izražavaju svoju ozlojađenost što svi moraju kupiti plin od jedne ruske državne kompaija (Gazprom-a) umjesto da kupuju od svojih tvrtki koje bi radile u Rusiji.

Ozlojađenost i pretjerana samouvjerenost leže iza ponovljenih europskih pokušaja da donose zakone o energetskim pitanjima na način koji bi osigurao “otvaranje” energetske industrije.

Prvi pokušaj je bila takozvana Energetska povelja, koju je Rusija potpisala, ali ju je na kraju odbila ratificirati. Posljednji pokušaj EU je takozvani “Treći paket energije”.

Normalno je da su svi ti pokušaji usmjereni na Gazprom

To je sve podloga za konflikt oko Južnog toka. Vlasti EU su inzistirale da se Južni tok pridržava Trećeg paketa energije čak iako je Treći paket energije donesen nakon što je donesen nacrt sporazuma o Južnom toku.

Povinuti se Trećem paketu energije značilo bi da, iako bi Gazprom dobavljao plin, on ne bi posjedovao niti kontrolirao cjevovod kroz koji bi plin prolazio.

Da se Gazprom složio s tim, priznala bi se kontrola EU nad njegovim operacijama. To bi sve na kraju pridonijelo zahtjevima za mijenjanje strukture energetske industrije u samoj Rusiji.

Ono što se upravo dogodilo jest da su Rusi dali negativan odgovor. Umjesto da nastave s projektom, pokoravajući se europskim zahtjevima kao što su Europljani očekivali, Rusi su se na potpuno zaprepaštenje svih povukli iz projekta.

Odluka je bila potpuno neočekivana. U ovom trenutku vlada bijes u jugoistočnoj Europi pošto nije obaviještena o ovoj odluci unaprijed. Nekoliko političara u jugoistočnoj Europi (osobito u Bugarskoj) se nadaju da je u pitanju samo ruski blef (ali nije) i da će se projekt moći spasiti.

Evo zašto je Južni tok važan za države jugoistočne Europe i europsku ekonomiju uopće

Sve jugoistočne države Europe su u lošem stanju. Za njih je Južni tok bio vitalan projekt za ulaganje u infrastrukturu, osiguravajući njihovu energetsku budućnost. Također, obećane provizije za tranzit bi donosile velike količine strane valute.

Problem je što je EU suštinski ovisna o ruskom plinu. Već se naveliko priča o alternativnim zalihi. Međutim, ne postoje nijedne alternativne zalihe koje bi zamijenile ruski plin.

Započeti su i hrabri pregovori o uvozu ukapljenog prirodnog plina iz SAD-a koji bi zamijenio ruski plin. Ne samo da je taj plin mnogo skuplji od ruskog, već je i malo vjerojatno da će biti dostupan u neophodnim količinama. SAD je potrošač koji će najvjerojatnije svu energiju potrošiti na sebe i teško da će im ostati ukapljenog plina za izvoz u Europu, osobito u većim količinama. Također, ne postoje ustanove koje bi se time bavile, a malo je vjerojatno i da će se pojaviti u skorije vrijeme.

Ostali izvori plina su u najmanju ruku problematični. Proizvodnja plina iz Sjevernog mora je u padu. Uvoz plina iz sjeverne Afrike ili Arapskog zaljeva teško da će biti dostupan u neophodnoj količini. Plin iz Irana nije dostupan iz političkih razloga. Čak i ako postane dostupan, vjerojatnije je da će se Iranci, kao i Rusi, se okrenuti ka istoku, prema Kini i Indiji.
Zbog očiglednih zemljopisnih razloga, Rusija je najlogičniji ekonomski izvor europskog plina. Sve alternative nose sa sobom ekonomske i političke cijene koje su neprihvatljive.

Poteškoće EU u nalaženju alterantivnih izvora plina su okrutno obelodanile nakon debakla takozvanog projekta Nabucco cjevovoda koji bi dobavljao plin u Europu iz Kavkaza i središnje Azije. Iako se o tome pričalo godinama, na kraju od toga nije ispalo ništa jer nije ekonomski isplativo.

U međuvremenu, dok Europa pregovara o nabavama, Rusija pravi sporazume

Rusija je sklopila ključan sporazum s Iranom o razmjeni iranske nafte za ruska industrijska dobra. Rusija se također složila uložiti veću količinu novca u iransku nuklearnu industriju. Ako se sankcije prema Iranu i ukinu, Rusi će naveliko preteći Europljane. Rusija se također složila s ogromnim sporazumom o isporuci plina Turskoj. Pored ovih sporazuma o plinu, tu su i ona dva veća sporazuma s Kinom koja prethodno navedene bacaju u sjenu.

Ruski energetski resursi jesu ogromni, ali ne i neograničeni. Drugi sporazum s Kinom i novi sporazum s Turskom preusmjeravaju u ove države plin koji je prethodno označen za isporuku u Europu. Turski sporazum je maltene zamijenio Južni tok.

Ovi sporazumi pokazuju da je Rusija napravila stratešku odluku ove godine, preusmerivši svoju energiju iz Europe. Posljedice po Europu koje će uslijediti će biti jezive. Europa će veliki gubitak energije moći nadoknaditi samo kupnjom energije po većoj cijeni.

Ruski sporazumi s Kinom i Turskom su iskritizirani, pa čak i ismijani jer im je Rusija ponudila plin po nižoj cijeni od one koju je plaćala Europa.

Međutim, razlika u cijeni nije toliko velika koliko zapravo kažu

Preusmjeravajući plin u Kinu, Rusija je ekonomsku povezanost sa državom koju sada smatra svojim ključnim strateškim saveznikom, a koji ima najveću i najbrže rastuću ekonomiju na svijetu. Preusmjeravajući plin u Tursku, Rusija je učvrstila partnerstvo s Turskom pri čemu je ona sada postala njezin najveći trgovinski partner.

Turska je ključni potencijalni savezik Rusije jer učvršćuje položaj Rusije na Kavkazu i Crnom moru. U pitanju je i država s vrlo brzo rastućom ekonomijom, koja se u posljednje dva desetljeća poprilično distancirala od EU ​​i Zapada.

Preusmjeravajući plin iz Europe, Rusija je napustila tržište sa stagnirajućom ekonomijom koje je pritom i neprijateljski nastrojeno. Nije čudo da se Rusija odrekla partnera od koje samo dobiva prijetnje i moralne kritike, pa čak i sankcije. Nijedan posao ne može funkcionirati u takvim uvjetima.

Južni tok je zapravo započet zbog stalne zloupotrebe položaja Ukrajine kao tranzitne države. Upravo zato je i EU prihvatila taj projekt. Europi u suštini treba put koji zaobilazi Ukrajinu.

Prijatelji Ukrajine u Washingtonu i Bruxellesu ni u jednom momentu nisu bili oduševljeni ovom činjenicom i konstantno su lobirali protiv Južnog toka.

Poanta je u tome da je Rusija ta koja je ugasila Južni tok kada je dobila opciju da nastavi uz prihvaćanje uvjeta Europe. Drugim riječima. Rusi smatraju problem Ukrajine kao tranzitne države manjim zlom od uvjeta koje EU zahtijeva od Južnog toka.

Bile bi potrebne godine da se izgradi Južni tok, te njegovo otkazivanje trenutno ne utječe na ukrajinsku krizu. Rusija je odlučila da joj se isplati otkazati projekt jer vidi budućnost u prodavanju energije Kini i Turskoj, ali i drugim državama u Aziji. Za Rusiju je Južni tok izgubio poantu.

Tko je na kraju stradao zbog otkazivanja Južnog toka? Tu je prvo korumpirana i nesposobna vlada Bugarske. Kako se Bugarska potrudila izgraditi Južni tok, iako je donesen Treći paket energije, on bi već bio gotov. Došlo bi, naravno do negodovanja u EU, ali Bugarska bi prosto slijedila svoje nacionalne interese.

Umjesto da se okrene ka svom povijesnom savezniku, Rusiji, Bugarska je propustila svoju priliku i sada će ruski plin teći kroz državu najvećeg povijesnog neprijatelja Bugarske, Tursku.

Bugari nisu jedini koji su podržali europski paket protiv Rusije, to su uradile i druge države EU koje imaju povijesne odnose s Rusijom. Grčka je prošle godine odbila prodati svoju tvrtku koja proizvodi prirodni plin Gazprom-u jer se EU usprotivila, iako je Gazprom ponudio bolju cijenu.

Političari EU se nose tom pogrešnom mišlju da mogu donositi odluke koje provociraju Ruse i uvode im sankcije koliko god žele, a da im Rusija ne smije odgovoriti. Kada Rusija to odjednom učini, dolazi do zaprepaštenja i komentara kako se Rusija ponaša “agresivno”.

U srpnju se EU dosjetila napasti rusku naftnu industriju tako što će sankcionirati izvoz tehnologije za bušenje nafte u Rusiju. Taj pokušaj nije uspio jer su i Rusija i države s kojima ona trguje (uključujući Kinu i Južnu Koreju) potpuno sposobne same proizvesti tu tehologiju.

Svojim sporazumima s Kinom, Turskom i Iranom, Rusija je zadala katastrofalan udarac energetskoj budućnosti EU. Za par godina, Europljani će shvatiti da sve ima svoju cijenu. Otkazivanjem Južnog toka, Rusija je uvela Europi najučinkovitije sankcije koje smo vidjeli ove godine.
 

 
 
(webtribune.rs,youtube.com/preveo:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=19384"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Globalna elita je sada dokazala da su sve maske pale, i da će krenuti na veliku hrpu novca misleći da mogu imati svoje pravo i položiti svoje ruke na njih. To znači da nema bankovnog računa, umirovljeničkog fonda i portfelja dionica na zemlji koji je siguran.

Do sada, većina ljudi je pretpostavljala da su privatni bankovni računi nedodirljivi i da je osiguranje depozita zapravo značilo nešto. Sada vidimo da ne postoji hrpa novca koji se smatra “zaštićenim iza granica” od strane globalne elite i osiguranje štednih uloga ne znači apsolutno ništa.

Najbitnija stvar o kojoj svaki financijski sustav ovisi je vjera. Ako ljudi nemaju vjeru u sigurnost i stabilnost financijskog sustava, on neće funkcionirati. Pa tako su ljudi koji vladaju svijetom uzeli malj i udarili po povjerenju koje smo svi imali u globalni financijski sustav. Oni su slomili nepisani društveni ugovor o kojoj ovisi globalni bankarski sustav.

Dakle, sada ćemo vidjeti “bank run” (“bježanje iz banaka” – masovno povlačenje novaca iz banaka), i to se neće ograničiti na samo nekoliko zemalja u južnoj Europi. Učitelj Yoda bi to možda sročio ovako: “Započelo, globalno povlačenje novaca iz banaka, je”. Svugdje u svijetu, uplašeni ljudi će početi povlačiti novac iz banaka. Puno tog novca će ići u zlato, srebro i druga čvrsta dobra i imovinu. Kako će se novac početi povlačiti iz banaka, to bi moglo izazvati da mnoge od velikih banaka koje su se kolebale na rubu katastrofe, konačno propadnu.

Mnogi od vas ne vjeruju da će ovakve stvari ikada stići vaše bankovne račune, mirovinske fondove ili dioničke portfelje u vašoj zemlji.

Mnogi od vas nikada neće biti u potpunosti uvjereni da se Velika Pljačka Ciparske Banke nikada ne bi mogla dogoditi u Hrvatskoj.

Pa, što mislite gdje se ovaj cijeli plan isplanirao?

MMF je navodno proveo porez na bogatstvo na Cipru, a MMF ima sjedište u samom srcu Washingtona.

Gotovo svaki narod na planeti se mora nositi s MMF-om. To je organizacija koja dominira u Sjedinjenim Državama, i ona je uvijek uključena kada se radi o međunarodnoj dužničkoj krizi.

Ako MMF smatra da je odlična ideja ukrasti novce sa bankovnih računa za rješavanje financijske krize na Cipru, zašto ne bi oni nametnuli slično rješenje u drugim zemljama, u skorijoj budućnosti?

A ako bankovni računi nisu više sigurni, postoje li doista sigurna mjesta gdje možete staviti svoj novac?

Vi možete vjerovati političarima kada vam kažu da se nenajavljeni “porez na bogatstvo” nikada neće dogoditi tamo gdje živite, ako vi želite, ali to je čista laž jer su to političari na Cipru govorili svojim ljudima do dana kad se to dogodilo. Citirajmo članak u Cipar Mail …

I nakon svega, predsjednik Anastasiades jasno je proglasio u svom inauguracijskom govoru da se “apsolutno neće tolerirati šišanje javnog duga ili depozita”, dodajući da “takav problem nije ni za raspravu.” Ministar financija Michalis Sarris Slično je dijelio ohrabrujuća izjave, tvrdeći da bi EU  bila luda kada bi nametnula takvu mjeru jer bi se ugrozio euro sustav.

U ovom trenutku, političari na Cipru imaju dvije vrlo neumoljive opcije. Ili glasati za porez na bogatstvo i uništiti svu vjeru u bankarski sustav Cipra, ili glasovati protiv i biti prisiljeni izaći iz eurozone. U svakom slučaju, vjerojatno ćemo vidjeti kolaps financijskog sustava Cipra i njegovog gospodarstva koje će uroniti duboko u depresiju.

Bili ili ne, prijedlozi za promjenu uvjeta poreza na bogatstvo, navodno, neki političari žele nametnuti maksimalanu stopu poreza i do 15 posto za bankovne račune preko 500.000 €, tako da stopa na manjim računima može biti smanjena.

Također je najavljeno da će banke u Cipru će ponovno biti otvorene u četvrtak.

No, ono što se događa na Cipru je mali krumpir u odnosu kako će to utjecati na ostatak svijeta. Cijeli planet gleda ovu priču, kao i nedavni članak Lucas Jackson-a koji je opisao kako je vjera u globalni financijski sustav uvelike potresena …

Bilo bi pretjerano naglašavati kako je značajna situacija na Cipru. EU je pokazao ni da će pod neizvjesnim okolnostima uništiti vladavinu zakona kako bi održali svoju moć. To je priznanje tiranije kojeg su mnogi od nas uvijek pretpostavljali da bi taj trenutak mogao doći, ali on je postao stvarnost.

Šteta ovdje nije vezana za veličinu i šišanja štediša – trenutno se raspravlja između 3% i 13% poreza – nego pravni jezik na koji se svaki investitor na planeti mora osloniti kako bi zadržao povjerenje u sustav, a on je podređen potrebama moćne elite. Za elitu, donošenje glavnih odluka u Washingtonu, Londonu, Berlinu, Francuskoj, Bruxellesu, zakoni su poput sladoleda, jednostavno se istope.

Postavlja se pitanje, tko je sljedeći? Hoće li to biti Portugal? Grčka? Španjolska? Italija? Francuska??

Hoće li oni nametnuti “jednokratni” porez na bankovne račune? Vašu kuću? Vaše dionice i obveznice? Ušteđevinu za umirovljenje?

Globalna elita je proglasila otvorenu sezonu na sve velike hrpe novca, a sada će mnogi ljudi diljem svijeta razmotriti da bi dizanje novca iz banke bila racionalna stvar za učiniti. To će posebno biti istina u zemljama južne Europe jer će vjerojatno biti sljedeći kojima će se bogatstvo zaplijeniti.

To je tako posve jasno da čak i Paul Krugman-u u New York Timesu koji razumije sve ovo …

To je kao da Europljani drže neonsku reklamu, pisanu na grčkom i talijanskom jeziku, na kojoj piše: “Vrijeme je da se organizira bjžanje iz vaše banke!”

Sutra i dani koji slijede nakon bi trebali biti vrlo zanimljivi.

Globalna elita je doista “prešla Rubikon” kada je krenula u lov na privatne bankovne račune. To je gotovo kao da su namjerno izabrali najviše štetno moguće rješenje za financijsku krizu na Cipru.

Mnogi su u financijskom svijetu apsolutno zapanjeni na sve ovo. Na primjer, David Zervos opisuje ovaj potez kao ” nuklearni rat na štednju i bogatstvo”…

Svi mi stvarno trebamo uzeti trenutak da razmislimo što su vlade Europe učinile. Da bude jasno, oni pokrenuli iznenadni napad na štednju vlastitog naroda. Takav potez bi trebao poslati udarne valove preko cijelog razvijenog svijeta. To nije bio Bernanke stil sporo krećuće financijske represije protiv rizika slobodne štednje koja bi podigla životinjske duhove i silu riskiranja. To je nuklearni rat na štednju i bogatstvo – Nešto što će vjerojatno slomiti životinjske duhove. To je politički potez koji očekujete od diktatorskog režima u subsaharskoj Africi, ali ne u državi članici EMU-a. Ako europske vlade mogu izvlastiti 7-10 % posto građanske štednje, zašto čak i držati novac na bankovnom računu? Da li oni pokušavaju pokrenuti bježanje iz banaka – BANK RUN (eng.)?

Dakle, što motivira globalnu elitu da to čini?

Prema CNBC , jedan od motiva je bio poći za Rusima kojima je bankarski sustav Cipra služio za pranje novca …

Doista, MMF je izvijestio da su ljuti na način na koji je ruski novac poplavio ciparske banke zadnjih nekoliko godina, što je potaknulo zabrinutost zbog pranja novca .

Ruski novac čini oko 25 % posto novca u bankarskom sustavu Cipra, a očito je da su Rusi prilično uznemireni onim što su MMF i EU odlučili učiniti. Čak i Vladimir Putin glasno se osuđuje ovaj potez …

Ruski predsjednik Vladimir Putin je prozvao porez “nepravedanim, neprofesionalnim i opasnim”, navodi se u priopćenju objavljenom na web stranici Kremlja. Ruske tvrtke i pojedinci imaju 31 milijarde dolara depozita na Cipru, prema Moody’s-u.

Vi sigurno niste čuli puno o tome u zapadnim medijima, da su Rusi zapravo istupili i ponudili pomoć da Cipar izađe iz ove gužve.

A prema Sky News-u, Gazprom je ponudio Cipru vrlo veliku sumu novca da istraže svoje obalne rezerve plina koji nisu još otkrivene …

Do sada vlada Cipra je odbio pomoć od Rusa, ali oni se mogu predomisliti u nekom trenutku? Navodno Rusi nude dovoljno novca da se u potpunosti financirati bankovno spašavanje …

To će biti vrlo zanimljivo i vidjet ćemo što će se dogoditi.

U međuvremenu, neki europski dužnosnici već sugeriraju da bi i drugi narodi u južnoj Europi trebali imati “porez na bogatstvo” nametnute njima. U te zemlje spada i Hrvatska. Iz članka Paula Josepha Watson-a …

Joerg Kraemer, glavni ekonomist njemačke Commerzbank, pozvao je da se privatni štedni računi u Italiji na sličan način opljačkaju. “Porezna stopa od 15 posto na financijsku imovinu će vjerojatno biti dovoljna da pokrije talijanski državni dug ispod kritične razine od 100 posto bruto domaćeg proizvoda”, rekao je Handelsblatt.

“Porez” od 15 posto na svu financijsku imovinu?

Možete li zamisliti da se probudite jednog jutra i vlada je odlučila iznenada ukrasti 15 posto vašeg novca koji imate na računima u banakama, mirovinskihm fondovima i burzovnih portfeljima?

Da imam bankovni račun u Italiji, ja bih bio jako nervozan upravo sada.

U normalnim okolnostima ovakve stvari se ne događaju, ali vlade će koristiti “hitno” kako bi opravdale svoje postupke. Nedavno smo došli na članak koji je uključivao velik citat od strane Herbert Hoover-a koji kaže…

“Svaka kolektivistička revolucija ulazi u obliku trojanskog konja “hitnosti”. To je taktika Lenjina, Hitlera, Mussolinija. U kolektivističkom metežu preko desetak manjih zemalja Europe. Ova tehnika stvaranja hitnosti je najveći uspjeh kojeg postiže demagogija. “

To je ono što elita voli učiniti.

Vole stvoriti red iz kaosa.

A to je tek početak. Velika Pljačka Ciparske Banke je samo beta test za ono što dolazi sljedeće.

Kao se globalni financijski sustav raspada, globalna elita će ciljati naše bankovne račune, naše mirovinske fondove i naše dionice. Vi možda početi razmišljati o tome kako ćete se zaštititi.
 

 
 
izvor: infowars.com, youtube.com/uredio: nsp
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=13138"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
banka, banke, krediti, kamate, otkup zlata