Nekada davno u Sarajevu je Gavrilo Princip pokrenuo svjetski rat kada je ubio nadvojvodu Franca Ferdinanda. Polako ali sigurno danas regija postaje zapaljiva, a ovog puta iskra bi mogla planuti u Skoplju

Nekadašnji visoki predstavnik EU u BiH Carl Bildt smatra da europski lideri imaju jasan izbor na Balkanu: ili će se baviti tamošnjim problemima ili će čekati da se balkanski problemi počnu baviti njima

Zato Bildt, u autorskom tekstu za internet izdanje Project Syndicate, prelaže da se ubrza proces proširenja i prijema novih članica, te da se program “istočnog partnerstva” EU, zamijeni s “balkanskim partnerstvom” koje će u konačnici dovesti do pristupanja ovih država Uniji.

Autor je svjestan da za to treba vremena, ali ističe da se mora početi raditi odmah.

Za početak, EU može početi posredovati u rješavanju preostalih manjih pitanja međudržavnih granica.

“Istovremeno s ubrzanjem procesa europskih integracija, kako bi se riješio sve opasniji rizik konflikta na Balkanu, EU treba demonstrirati da posjeduje i volju i metode tako što će u regiji poslati svoje borbene grupe da izvode vojne vježbe. To bi poslalo moćnu poruku da njegove vojne snage nisu tigar od papira, te da, osim riječi, ima još potencijala koje može upotrijebiti”, naveo je Bildt, prenosi sarajevski Dnevni avaz.

Bildt kaže da je njegova zabrinutost za Balkan započela kada je tijekom prošlogodišnjeg privatnog boravka u BiH mnogo puta pitan da li će ponovo biti rata.

Ističe, da se ratovi, poput onih prije 27 godina na Balkanu neće ponoviti.

“Situacija danas bitno je drugačija nego što je bila tada. Ali, već smo puno puta u povijesti imali priliku vidjeti kako pojedinac može zametnuti požar koji će biti teško obuzdati. Nekada davno u Sarajevu je Gavrilo Princip pokrenuo svjetski rat kada je ubio nadvojvodu Franca Ferdinanda. Polako ali sigurno danas regija postaje zapaljiva, a ovog puta iskra bi mogla planuti u Skoplju”, upozorio je Bildt.

On navodi i da su se čelnici Europske unije iznenada probudili s novim realnostima na Balkanu. Na summitu održanom početkom ovog mjeseca oni su, navodi dalje, istaknuli potrebu pojačanog angažmana Unije na Balkanu, ali i potiskivanja Rusije iz te regije.

Bildt dodaje i da je od propasti Otomanskog carstva, Balkan izvor nestabilnosti. Mješovit u vjerskom, nacionalnom, kulturološkom … smislu, koncept stvaranja nacionalnih država doveo je do stalnih nestabilnosti u kojima ratovi i teški zločini, nisu rijetkost.

“Nastanak sedam novih, često međusobno antagonizovanih država, jasno je stavio do znanja da će stabilnost regije ovisiti od novog okvira. Ovog puta on se zove EU. Zahvaljujući vlastitim iskustvima na smirivanju i rješavanju dugogodišnjih nacionalnih sukoba u drugim dijelovima Europe, Unija je dobila zadana povezati Balkan i suzbije nacionalna sukobljavanja”, naveo je.

Podsjeća da je summitu u Solunu 2003. dano je obećanje o pristupanju svih balkanskih država EU. Kako je bilo važno da se takvo obećanje je sada teško održi. Čim su se balkanski problemi umirili, čelnici Unije pretpostavili su da su osigurali mir. Njihovo rutinsko pristupanje Balkanu u suštini je dovelo samo do očuvanja status quo .

Nakon što je Jean Claude Juncker 2014. godine izabran za predsjednika Europske komisije, dao je i izjavu da za vrijeme njegovog mandata neće biti novih proširenja.

“Status quo je potvrđen! Njegova izjava je tehnički bila sasvim ispravna. Ali je politički bila katastrofalna! Kako je svjetlo koje je motiviralo i donosilo reforme, ugašeno, nacionalizam je, kako se i očekivalo, počeo rasti. EU je, u međuvremenu, postala fokusirana na svoje probleme, poput financijske i dužničke krize država članica Unije”, piše dalje Bildt.

Navodeći svoja iskustva kroz funkcije koje je imao u vezi s balkanskim državama, autor ističe da je “jedini put naprijed u tome da Europa pokaže svoju moć”.
 
(fakti.org)

Navodno su otok prokleli njegovi prvi vlasnici benediktinci, jer ih je odande protjerala dubrovačka vlast. Od tada Lokrum su pratile tragedije obavijene ljubavnim strastima

Otočić Lokrum smješten je u dubrovačkom akvatoriju te je udaljen pola nautičke milje od Dubrovnika. 

Prekrasan otok obiluje mračnom prošlošću. Svojom rajskom florom i faunom privlačio je mnoge europske vladare i osvajače te je služio kao oaza za plemiće i bogataše. No, ljubitelji Lokruma tamo nisu nalazili mir i sreću već upravo suprotno – smrt i patnju. 

Od polovice 19. stoljeća pa sve do kraja Prvog svjetskog rata, dubrovački otok je bio u sastavu Austro-Ugarske i pretvoren u ljetni rezidencijalni posjed bečke carske obitelji. U živopisnim morskim lagunama uživali su najugledniji austro-ugarski prinčevi, plemići i dvorjani, a povremeno su u rajskoj raskoši Lokruma uživali i članovi carske loze Habsburgovaca. Rajski otok tako je bio svjedok njihovih radosti, ljubavnih romansi, ali i tragedija.

U modernijoj povijesti otoka, 2007. u benediktinskom samostanu navodno je snimljen duh, a vidjela su ga i mobitelom snimila dva radnika u benediktinskom samostanu. 

U jednoj kući na otoku tridesetih godina prošlog stoljeća nestala je cijela obitelj. 

Otok prokleli Benediktinci?

Navodno su otok njegovi prvi vlasnici, benediktinci, prokleli jer ih je odande protjerala dubrovačka vlast. Iz osvete su cijelu noć s upaljenim svijećama okrenutim naopako kružili oko njega i govorili: “Neka je proklet svaki koji pribavi Lokrum za osobno uživanje!”. Prokletstvo se, vjeruje se, može skinuti samo ako se skupi sav vosak koji je te noći iskapao.

Posjetio otok pa ga svrgnuli

Otto Friedrich Wilhelm (1845-1886), poznatiji kao Ludvig II. Bavarski, koji je bio ljubavnik Elizabete Bavarske, majke austrijskog nadvojvode i prijestolonasljednika Rudolfa, na Lokrumu je boravio kao zaručnik Elizabetine sestre. 

Nakon povratka kući doznao je kako ga je bavarsko ministarsko vijeće proglasilo ludim te ga svrgnulo s prijestolja. Samo nekoliko dana kasnije pronašli su ga u jezeru nedaleko svog imanja. 

S Lokruma krenuo u Meksiko pa ga strijeljali

Brat cara Franje Josipa I., nadvojvoda Maksimilijan je u travnju 1864. godine, u društvu supruge Šarlote, s Lokruma krenuo na daleki put prema Meksiku. Došavši do Meksika, proglasio se meksičkim carem, a zatim bio uhićen, zlostavljan, a na kraju i osuđen na smrt te strijeljan. 

Lijepa Šarlota još se jednom uspjela vratiti na Lokrum, ali je tamo doživjela brodolom i jedva preživjela. Ipak, njezin kraj bio je tragičan. Umrla je pomračena uma u Maksimilijanovom dvoru Miramare kod Trsta. 

Vratio se s otoka pa ubio ljubavnicu

Novi vlasnik Lokruma postao je prijestolonasljednik Rudolf (29), sin jedinac Franje Josipa I. i Elizabete Bavarske. Na dubrovačkom otoku proveo je medeni mjesec sa zaručnicom Stefanie. Priča kaže kako se ”zemlja zatresla, a more uznemirilo” kada se par iskrcao na lokrumsku obalu. Dubrovčani kažu kako je to bio predznak Rudolfove tragedije. 

I zaista, 29. siječnja 1889. godine u dvorcu Mayerling, opijen strastima austrijski prijestolonasljednik je na krevetu prekrivenom ružama ubio svoju ljubavnicu, 17-godišnju baronesu Mariju von Vetseru, prelijepu kćerku ugarskog plemića  Albina von Vetsere. Zatim je upucao sebe te tako okončao svoj kratki, ali turbulentan život. 

Atentat: Franjo Ferdinand prije Lokruma posjetio Sarajevo

Legenda kaže kako su se 1914. godine austrougarski prijestolonasljednik Franjo Ferdinand i njegova supruga Sofia Hohenberg pripremali provesti ljeto na Lokrumu. 

No, prije odlaska posjetili su Sarajevo gdje je Franjo Ferdinand 28. lipnja 1914. ubijen u atentatu kojeg je izvršio Gavrilo Princip. Ubojstvo je bilo povod za početak Prvog svjetskog rata u kojemu su pala čak tri carstva – austrougarsko, tursko i rusko.
 

 
(24sata.hr,youtube/uredio:nsp)

U povodu stote godišnjice početka Prvog svjetskog rata poruke i poduke Prvoga svjetskog rata (1914.-1918.) važne su jer početak 21. stoljeća u dobroj mjeri podsjeća na početak 20., a suvremeni međunarodni odnosi na one iz razdoblja prije 1914. U posljednjih stotinu godina u međunarodnim odnosima sve se promijenilo i sve je ostalo isto.

Stotinu godina prije Prvoga svjetskog rata na kongresu gotovo svih europskih državnika u Beču 1814.-1815. – nakon ratova francuskih revolucionarnih armija s raznim europskim monarhijama od 1792. do 1802. i Napoleonovih osvajanja – postignut je dogovor europskih velevlasti: o miru u Europi, razdiobi spornih područja, državnim granicama i očuvanju postojećih režima odlučivat će “Sveta alijansa ili koncert europskih sila”, tako se skupina europskih velevlasti nazvala. Taj se model odlučivanja – želim to posebice istaknuti – u svojoj biti održao do danas. Sovjetski čelnik Josif Visarionovič Staljin ilustrirao ga je zgodnom sintagmom 1948. kada su mu priopćili da Jugoslavija i Albanija Rusima mute vodu. Odmahnuo je rukom i rekao: “Orao ne sluša što male ptice pjevaju!”

Uzroci Prvoga svjetskog rata

Što je istinski prouzročilo Prvi svjetski rat? Pruski militarizam, nacionalizam brojnih naroda unutar Austro-Ugarske, intrige Engleza, napor Rusije da oslobodi nozdrve koje joj na izlasku u topla mora i danas stišću turski tjesnaci Bospor i Dardaneli te morski prolazi na izlasku iz Baltika Veliki i Mali belt? Pouzdan je odgovor važan zbog povijesnih lekcija koje su nam ostavljene. Čini se da su – uz opća društvena kretanja i različite interese pojedinih država – odlučujuće bile pogrešne procjene i potezi političkih, vojnih i industrijsko-novčarskih elita, posebice oholih i nadutih državnika onoga vremena, koji su perifernu i lokalnu krizu, Sarajevski atentat na austro-ugarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda, pretvorili u oružani sukob svjetskih razmjera. Nitko od njih – a svi su bili inteligentni i visokoobrazovani ljudi – nije predviđao dugotrajnu, užasnu tragediju, najveću u dotadašnjem svijetu.

Nijemci su, primjerice, bili uvjereni da će se brzo završiti “još jedna glupost na Balkanu”. Na primjerku kopije austro-ugarskoga ultimatuma Srbiji Vilim II., nadmeni njemački car i pruski kralj, zapisao je 28. srpnja 1914. vrijeme potrebno za pokoravanje Srbije: 48 sati! Kada je rat poprimio konture svjetskog sukoba, nemoć ih je zapanjila: nisu ga mogli zaustaviti!

Henry Kissinger sažeo je povijesnu poruku toga razdoblja u jednoj rečenici: svrha vanjske politike nije u postizanju maksimalnih zadovoljstava nego izbalansiranih nezadovoljstava. Umijeće je ukloniti uzroke sukoba, a ne započeti rat. To može svaki nitkov i svaka budala.

Imaju li na umu suvremeni državnici tu lekciju iz 1914.?

Nakon završetka Prvoga svjetskog rata čelnici pobjedničkih i neutralnih država okupili su se 18. siječnja 1919. na mirovnoj konferenciji u Parizu. Kako to biva poslije svih ratova, izbile su svađe zbog podjele plijena i stare netrpeljivosti. Francuzi su smatrali da je 40 milijuna suvišnih Nijemaca, toliko koliko ih ima više negoli Francuza. Britanci su budno pazili da ne ojačaju Njemačka i Francuska. Prevrtljivi Talijani, premijer Vittorio Orlando i ministar vanjskih poslova Sonino, obilazili su poput šakala potpisnike tajnog Londonskog pakta iz 1915., Francuze i Britance, ne bi li dobili obećane teritorije za svoj ulazak u rat protiv Njemačke i Austro-Ugarske, s kojima su imali ugovor o Trojnom paktu iz 1882.

Posebice su zahtijevali hrvatsku istočnu jadransku obalu. Američki predsjednik Woodrow Wilson u toj gomili starih lisica i lavova jedini se zalagao za uspostavljanje trajnoga mira, samoodređenje naroda u Austro-Ugarskoj i osnivanje prve u povijesti međunarodne organizacije kolektivne sigurnosti Lige naroda, preteče Ujedinjenih naroda. Clemenceau i Lloyd Georg, francuski i britanski premijeri, gledali su ga širom otvorenih očiju i pitali se s kojega je svijeta sišao taj zanesenjak i lunatik. U općoj gužvi i kaosu pobjednici su se jedva dogovorili o poslovniku konferencije. Nesreća jednoga rata, ma koliko velika, nije zatvorila Pandorinu kutiju. Njemačka nije bila okupirana, u dobroj mjeri je sačuvala industriju i časnički dio vojske, a čerečenje pobijeđenih država, podjela teritorija i povlačenje novih granica samo su zatomili snažne antagonizme, nezadovoljstva, mržnju i revanšizam. Mađarska je, primjerice, izgubila oko 70% teritorija i gotovo polovicu stanovništva. Oko 7,5 milijuna Ukrajinaca bilo je podijeljeno između Poljske, Rumunjske i Čehoslovačke.

Prvi svjetski rat prouzročio je i važne promjene u strukturi ondašnje međunarodne zajednice. Te su promjene podloga za razumijevanje današnjeg svijeta. U ratu su skončala četiri velika carstva, Njemačko, Austro-Ugarsko, Rusko i Osmansko. Na ruševinama Austro-Ugarske osnovan je lanac manjih, vojno slabašnih država, Poljska, Čehoslovačka, Rumunjska i Jugoslavija, radi zaštite Francuza od njemačke opasnosti. Tako su stvaranje novih država službeno tumačili Francuzi. Na taj je način srušena brana ruskom prodoru u europski zapad. Bila je to zgodna francusko-britanska podvala: gurnuli su Ruse i Nijemce da se oko teritorija naguravaju izravno i preko Bjelorusa, Ukrajinaca i Poljaka. (svaka sličnost sa 2014. je slučajna)

Na Srednjem istoku, na prostorima poraženog Osmanskog carstva, Britanci i Francuzi su samovoljnim crtanjem granica novonastalim državama ostavili u amanet prokletstvo multinacionalnosti i multikonfesija.

Njemačka, poražena u ratu i ponižena u miru, brzo se preobrazila u velesilu pa je osvetnički njemački hegemonizam permanentno stvarao eksplozivne prilike u Europi. Ni drugi nisu mirovali.

Samo nekoliko godina nakon završetka rata, u siječnju 1923., oružane postrojbe Francuske i Belgije zaposjele su neokupirani njemački teritorij u Ruhru. Japan je u rujnu 1931. počeo invaziju Kine i ubrzo zaposjeo Mandžuriju. Italija je u listopadu 1935. nasrnula na Etiopiju. Njemačka je 7. ožujka 1936. zaposjela Rajnsku zonu, potom je 1938. prigrabila Austriju i raskomadala Čehoslovačku. Prema sporazumu s Njemačkom Sovjetski je Savez u rujnu 1939. zaposjeo istočne dijelove Poljske. Liga naroda, organizacija kojoj je prvi i najvažniji cilj bio očuvanje mira, nije bila u stanju zaustaviti sve te opačine. Japan, Njemačka i Italija ismijavali su je: počeli bi agresivne ratove pa potom istupili iz Lige.

Napadnuta Poljska 1. rujna 1939., kada je počeo Drugi svjetski rat, nije o tome Ligu naroda ni obavijestila. Liga se sastala posljednji put 11. prosinca 1939. Reagirala je na Sovjetsko-finski rat, isključila Sovjetski Savez iz članstva Lige i zašutjela. Nakon potpisivanja Versajskog ugovora o miru s Njemačkom, francuski nacionalni heroj maršal Ferdinand Foch izjavio je: “Ovo nije mir. Ovo je primirje na 20 godina”. Pogriješio je za 65 dana. Dopustite mi da kažem i ovo: u europskoj konfuziji nakon Prvoga svjetskog rata izronili su veliki diktatori, talijanski, ruski i njemački posebice.

Izrasla su i tri velika totalitarizma koja su obilježila 20. stoljeće: komunizam, fašizam i nacizam. Valja imati na umu da su fašizam i nacizam rođeni u demokracijama, na demokratski održanim izborima. Tako glasuju građani kada su osiromašeni, bijedni, iznureni, gnjevni i buntovni. Zbog toga ne treba kriviti demokraciju. Ako je za nešto kriva demokracija, onda je najbolja terapija – više demokracije! Država bez demokracije jest kasarna! (Hotimično sam uporabio termin kasarna da bih izazvao dojam!)

Za naše sinteze valja kazati da je na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1919., unatoč antagonizmima država, potvrđen model dogovaranja velesila prema obrascima Bečkog kongresa: o svim važnim pitanjima nije se odlučivalo u plenumu, nego u vijećima Francuske, Italije, Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije. Japan, jedan od pobjednika u Prvome svjetskom ratu, šutke je pratio svađe Europljana i pripremao se tiho za odlučan sukob, kad dođe vrijeme, sa Sjedinjenim Američkim Državama radi prevlasti u Pacifiku. Model odlučivanja u krugu velesila primijenjen je i na sastancima čelnika savezničke koalicije u Drugome svjetskom ratu, Sjedinjenih Američkih Država, Sovjetskog Saveza i Velike Britanije, primjerice u Jalti u veljači 1945., na konferenciji Ujedinjenih naroda u San Franciscu u lipnju 1945. i na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1946.

Na konferenciji u San Franciscu, nad kojom je trajno lebdjela sjenka Bečkog kongresa, Prvoga svjetskog rata i Pariške mirovne konferencije iz 1919., normiran je sastav i način odlučivanja u Vijeću sigurnosti, najvažnijem organu Ujedinjenih naroda za održanje i uspostavljanje međunarodnog mira. Prema Povelji UN-a taj organ može zaustaviti bilo koji oružani sukob u svijetu. I oružanom silom, naravno. Pravni mehanizam je, međutim, uređen tako da bilo koja stalna članica Vijeća, a ima ih pet, Francuska, Kina, Rusija, Sjedinjene Američke Države i Velika Britanija, glasovanjem “protiv”, čuvenim vetom, može zaustaviti svaku meritornu odluku, ako joj ne odgovara. Od 1946. do 2008. veto je uporabljen 261 put. Ove je godine u ožujku Rusija glasanjem “protiv” zaustavila rezoluciju o nezakonitosti referenduma o statusu Krima, u veljači 2011. Sjedinjene su Države glasale protiv osude izraelskog naseljavanja Zapadne obale uz rijeku Jordan, Kina i Rusija u srpnju 2012. zaustavile su odluku o sankcijama protiv Sirije itd.

Na mirovnoj konferenciji 1946. u Parizu, poslije završetka Drugoga svjetskog rata, kojim je, zapravo, okončan Prvi svjetski rat, o sadržaju mirovnih ugovora s pobijeđenim državama nije odlučeno na samoj konferenciji, nego nakon konferencije, na sastancima Vijeća ministara velesila, u New Yorku od 4. studenog do 12. prosinca 1946. Odlučili su Francuska, Sjedinjene Američke Države, ondašnji Sovjetski Savez i Velika Britanija. Teško je promijeniti ostavštinu Bečkog kongresa i Prvoga svjetskog rata.

Privilegirani status velikih sila u odlučivanju o najvažnijim međunarodnim pitanjima ima i drugu stranu medalje. Zbog modela koncentracije moći i donošenja krucijalnih odluka za svjetski mir u ekskluzivnom krugu svjetske elite, nakon 1945. do danas nije izbio svjetski nuklearni sukob. Svjetski rat nije se dogodio ni u krajnje kritičnom vremenu Hladnog rata, kada su Rusi instalirali rakete na Kubi 1962. U to se vrijeme sustav međunarodne sigurnosti temeljio na dvije, u povijesti svijeta najjače vojne alijanse, Sjevernoatlantski savez i Varšavski pakt. U njima su umjesto “Svete Alijanse ili koncerta svjetskih država” dominirale dvije supersile sa središtima odlučivanja – prvi put u modernoj povijesti svijeta izvan Zapadne Europe – u Washingtonu i Moskvi. Mir se duže od 68 godina održao zapravo na ravnoteži njihova straha jer goleme količine oružja za masovno uništavanje na jednoj i drugoj strani jamče jedino smrt stanovnika i uzajamno razaranje. Dakako, riječ je o svjetskom miru i svjetskim ratovima, a ne o regionalnim i lokalnim oružanim sukobima, posebice na afričkom i azijskom kontinentu.

Iznoseći te činjenice nije mi svrha podržati ili opravdati privilegirani položaj velikih sila, posebice stalnih članica Vijeća sigurnosti. Želim istaknuti njihovu posebnu odgovornost za održavanje i uspostavljanje međunarodnog mira i sigurnosti. Za mir su, naravno, odgovorne sve države svijeta, ali odgovornost velevlasti je uvećana, najviša i primarna.

“Ratovi više nisu mogući”

Nakon Drugoga svjetskog rata svijet je dugo bio bipolaran, podijeljen na dva vojna i ideološka bloka. Jedno vrijeme, nakon raspuštanja Varšavskog pakta 1991., Sjedinjene Američke Države ostale su jedina supersila u međunarodnoj zajednici, “svjetski policajac”. Svijet u kojemu danas živimo jest multipolaran. Još uvijek jedina istinska supersila u svijetu – SAD nije više onako moćan kao što je bio do izbijanja gospodarske krize 2007./2008. Jednostrano je povukao vojne postrojbe iz Iraka u prosincu 2011., a iz Afganistana će se povući do kraja ove godine.

Teško nalazi saveznike, ima malo istinskih prijatelja, a mnogo potencijalnih neprijatelja. U vakuumu moći na globalnoj razini izbile su dvije supersile, ili supersile in spe, Rusija i Kina. Hoće li se, gdje i kako zaustaviti ekspanzija Rusije? Nakon gruzijskog iskustva i ukrajinske krize je li “politika neutralnosti” ili “politika slobode od saveza”, koju odavna provodi Finska, model za preživljavanje država uz granicu s Rusijom? Hoće li se održati miran karakter uspona Kine? Kako će se rješavati granični sporovi na moru između Kine, Japana, Rusije i Južne Koreje? Kako će se urediti nekontrolirano useljavanje Kineza u slabo naseljena ruska azijska područja?

Istodobno, u prvi red velesila guraju se, poput Njemačke i Italije prije Prvoga svjetskog rata, Indija, Pakistan, Indonezija, Japan i Brazil. Većina tih država raspolaže nuklearnim oružjem, prostorno su velike, imaju brojno stanovništvo. Područje Indonezije, primjerice, od najistočnijeg do najzapadnijeg indonezijskog otoka veliko je kao prostor od istočne granice Francuske do Kine. Uz države, u važne subjekte suvremenih međunarodnih odnosa još bih naveo vodeće multinacionalne kompanije i velike religije. I za takav multipolaran svijet Prvi svjetski rat ostavio je važnu povijesnu poruku: čuvajte se lažnog osjećaja sigurnosti.

Tragedija Prvoga svjetskog rata i učinkovitost novih oružja uporabljenih u tom sukobu stvorile su u javnosti dvadesetih prošloga stoljeća uvjerenje da ratovi više nisu mogući. Strojnica je, primjerice, prikovala uz zemlju pješadiju, a ona je masovnim jurišima odlučivala o ishodu bitaka. Uporaba bojnih otrova, tenkovi i zrakoplovi pojačali su takvo uvjerenje. U 21. stoljeću osjećaj sigurnosti stvorili su globalizacija i oružja za masovno uništavanje. Iskusni analitičari vjeruju da sukob između SAD-a, Rusije i Kine nije moguć zbog zastrašujućih razornih učinaka nagomilana nuklearnog oružja. Političke elite supervelesila ne računaju na takav konflikt, čak se i ne pripremaju za takav sukob. Moć velesila i njihovu nemoć da međusobno zarate baš zbog nagomilana nuklearnog oružja izvrsno oslikava nedavna izjava ruskog predsjednika Vladimira Putina. Poručio je Amerikancima: “Prije 15 godina nezakonito ste bombardirali Srbe i oteli im Kosovo. Pa zašto sad ne probate i nas napasti i oteti nam Krim?”

Takvi dueli Moskve i Washingtona podsjećaju na nadmetanja američkih tinejdžera koji se svom snagom zalijeću brzim automobilima jedan prema drugome i pobjednik je onaj koji zadnji skrene. Ako nam, dakle, ne prijeti nuklearna katastrofa zbog sukoba velesila, prijete li izazivanjem trećeg svjetskog rata lokalni i regionalni sporovi i sukobi, oružani, gospodarski, granični, vjerski, kulturni, nasilna zalaženja u teritorij neovisnih država, radikalni politički, vjerski i revolucionarni pokreti? Mogu li periferne i lokalne krize, poput Sarajevskog atentata 1914., izazvati požar trećega velikog rata? Prijete li svjetskom miru paradoksi u međunarodnim odnosima koji se množe?

Od Kosova do Krima

Primjerice, Amerikancima je normalno i prirodno odcjepljenje Kosova na temelju prava naroda na samoodređenje, ali ne i Krima, jer nacionalne manjine takva prava nemaju. Rusi smatraju da se Krim može odcijepiti jer je tako odlučila ruska većina na poluotoku, može i odmetnuta gruzijska Južna Osetija i gruzijska Abkhazija, ali ne može Ruska Republika Čečenija u kojoj živi 95,3% Čečena i svega 1,9% Rusa. Može se odcijepiti moldavsko Pridnjestrovlje uz lijevu obalu Dnjestra, ne može Ruska Republika Ingušetija, u kojoj je svega 0,8% Rusa, a ni Ruska Republika Dagestan uz Kaspijsko jezero sa 3,6% Rusa. Zapad može srušiti režim u Libiji, ali ne može u Siriji, jer u toj državi Rusi imaju jedinu morsku bazu u toplim morima, luku Tartus. Španjolska nije priznala Republiku Kosovo jer strepi od osamostaljenja Baskija i Katalonaca.

Usput: Katalonaca ima 7 milijuna, a Baskija 2 milijuna u Španjolskoj i sto tisuća u Francuskoj. Britanci redovito provode referendum u Gibraltaru i na Falklandskim otocima, ali nisu oduševljeni referendumom o neovisnosti u Škotskoj. Prošle je godine u Siriji za dlaku izbjegnut konflikt između SAD-a, Rusije, Turske i Irana s posljedicama kakve nisu u stanju ni zamisliti Obamini i Putinovi savjetnici. Sjećaju li se oni pouka Prvoga svjetskog rata? Potiču li svi ti regionalni i lokalni zapetljaji SAD, Rusiju i Kinu da svaku novu krizu tretiraju s radikalnijih pozicija? I da se na kraju sve završi u novom, i za čovječanstvo vjerojatno posljednjemu velikom ratu supersila, kultura ili religija, kako je svojedobno prognozirao američki sociolog Samuel Huntington?

Analize kazuju da se “mali lokalni balkanski zaplet”, kako su Sarajevski atentat nazivali europski političari 1914., mogao riješiti bez svjetskoga rata. Različiti interesi država, imperijalni duh vođa i militarizam, međutim, omamili su ondašnje političke elite i one su, nedorasle povijesnom trenutku, odvele svoje narode u katastrofu. Nakon što su se zaraćene države u ratu 1914.-1918. ekonomski sasvim iscrpile, pogođene glađu, nedisciplinom u vojsci i revolucijama, čak ni tada nisu uspjele sporazumima postići mir, pa ni separatan, osim Brestlitovskih ugovora kojima je okončan rat Rusije i Ukrajine.

Njemačka je kapitulirala 11. studenog 1918. nakon što je bezumlje rata platilo oko 37,5 milijuna poginulih, ranjenih i nestalih vojnika i civila. Na početku izlaganja rekao sam da se u posljednjih stotinu godina u međunarodnim odnosima sve promijenilo i sve je ostalo isto. Što se to važnoga promijenilo tijekom prošloga stoljeća? Na jednoj psihijatrijskoj klinici u Parizu netko je napisao: “Nisu svi unutra, nisu svi vani”.

Godine 1918. i 1939. začetnici svjetskih ratova, nažalost, bili su “vani”. Premda se sve više reducira broj nitkova na vlasti, i danas nisu svi “unutra”. Valja, stoga, držati oba oka otvorenima. Stanislav Lec lijepo je rekao: “Od ništica se brzo stvori lanac!” Nasreću, otpori građana ratobornim elitama sve su masovniji i učinkovitiji. Antiratni pokreti duboko uranjaju u nove generacije. I ovaj naš komemorativni skup važan je kamenčić u golemome antiratnom mozaiku. Naposljetku, tu su Ujedinjeni narodi, pa i Europska unija, s europskom mudrošću i krvavim iskustvima.

Kakvi jesu da jesu, da ih nema, valjalo bi ih izmisliti. Europska unija bila je i osnovana kao ponajprije antiratna institucija sa svrhom da spriječi četvrti njemačko-francuski rat. Ukratko: svijest o iracionalnosti ratova nikada u povijesti čovječanstva nije bila jača. Istodobno, opasnost od samouništavanja svijeta nikada nije bila veća. Učinci nuklearnog rata ne mogu se ograničiti samo na područja zaraćenih država.

Za oružje – 710 milijardi dolara

Nakon što je u industrijskoj revoluciji početkom 19. stoljeća proizvodnja oružja izbila među najprofitnije djelatnosti, Hladni rat naš je stalni suputnik, neovisno o utvarama kraćih ili dužih prekida. Zvali ga mi Post Cold War ili Late Cold War, on je parazit par excellance. Tri će supersile samo u ovoj godini za naoružanje potrošiti oko 710 milijardi dolara. Tu, dakle, nema nikakvih promjena.

U 2011. u svijetu je zabilježeno 37 oružanih sukoba. Šest ih je, po intenzitetu borbi i broju poginulih, uvršteno u kategoriju ratova. Ni tu nema novosti. Svijet u kojem živimo zaglavio se između trajnog mira, budućnosti koju nismo dosegli i prošlosti, punoj oružanih sukoba, koje se nismo otresli. Ostala nam je, stoga, najvažnija poruka dvaju svjetskih ratova koju su sjajno definirali filozofi: utroba koja rađa ratove još uvijek je plodna. Imaju li tu poruku stalno na umu suvremeni državnici velesila, a i ostalih država? Koliko nam je povijest 20. stoljeća učiteljica života i kakvi smo mi đaci? S tim prokletim dvojbama koje me stalno proganjaju završit ću ovo izlaganje.
 
(vecernji, youtube.com/uredio: nsp)

100 godina nakon sarajevskog atentata mišljenja o Gavrilu Principu su podijeljena i događajima koji su prethodili I. svjetskom ratu. Čini se da priča o Principu i atentatu nikada neće biti ispričana do kraja.

Kako se primiče stota godišnjica sarajevskog atentata i početka Prvog svjetskog rata, tako se i balkanske nacionalističke strasti sve više razbukatavaju. U neiscrpnoj raspravi o događajima koji su prethodili jednom od najmračnijih poglavlja u povijesti čovječanstva Srbin iz sela Obljaj kod Bosanskog Grahova, Gavrilo Princip (naslovna fotografija), ima poseban značaj. Kao pripadnik “revolucionarne organizacije” Mlada Bosna, on je 28. lipnja 1914. godine u Sarajevu ubio austrijskog prijestolonasljednika Franz Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju.

Stotinu godina kasnije, raspravama o atentatu i Gavrilu Principu balkanski nacionalistički vođe, kako se to može vidjeti iz medijskih napisa, nastoje ubrati dodatne političke bodove, posebno u BiH, kako bi u izbornoj 2014. godini ojačali svoje klimave pozicije. U igri su i najave o podizanju spomenika Gavrilu Principu u Beogradu i Istočnom Sarajevu, a Franzu Ferdinandu u Sarajevu, pri čemu se povijesne činjenice selektivno iznose i proizvoljno tumače.

U blizini stote obljetnice izbijanja Prvog svjetskog rata ukazuju se mnoge neugodne paralele s našim vremenom. Britaniju, supersilu koja je 1914. dominirala svijetom, kontrolirala mora i vladala globalnom imperijom kolonija, dominiona i protektorata, izazvala je Njemačka koja je sustigla britansku ekonomiju i već uveliko koncentrirala naoružanje na kopnu i moru kako bi naglasila zahtjev za svojim “postavljanjem pod suncem”. Prilike su bile uznemiravajuće slične današnjoj situaciji, kada američku globalnu nadmoć sve više izaziva uspon Kine .

Na prvi pogled , upadljivo je slično i ideološko rivalstvo supersila danas i prije stotinu godina: s jedne strane su Britanija nekad i Amerika danas, sa svojim demokratskim političkim sustavom koji čini vlada odgovorna zakonodovnoj vlasti i smenjiva na općim izborima; s druge su Njemačka nekad i Kina danas, s imenovanom i nesmjenjivom vladom odgovornom samo sebi. Slobodna štampa i otvorena javnost na jednoj strani, nasuprot kontrolirane javne sfere na drugoj, u kojoj cenzura i druga obilježja policijske države suzbijaju svaku kritiku vlasti. Iako se Amerika danas ne razlikuje od Kine po ničemu. Niti po ekonomiji, niti po policijskoj državi, niti po cenzuri, špijuniranju…

Sukob ideologija i religija bio je jasan prije 1914. kao što je i danas , i u oba slučaja koncentriran je na žarišta u pojedinim dijelovima svijeta.

Danas su to sukobi na Bliskom istoku koji treba da nas brinu, s opakim građanskim ratom u Siriji između suparničkih islamskih frakcija u kojem se ogleda rivalstvo šiitskog Irana i sunitske Saudijske Arabije, dok dodatne elemente opasnosti čine Izrael, sa svojim nuklearnim arsenalom, i opet Iran, sa tvrdoglavim nastojanjem da ga izgraditi. Kina i Rusija podržale su jednu stranu dok NATO i SAD stoje uz drugu.

Prije 1914. kritično žarište bio je Balkan, gdje su nacionalističke strasti bile raspaljene vjerskim sukobima kršćanskih zemalja poput Grčke i Bugarske protiv islamskog Otomanskog carstva. Habsburšku monarhiju, koju je vodila rimokatolička elita, izazivala je pravoslavna Srbija. I kao što su prethodnih godina vođeni ratovi na Bliskom istoku (1948,1967. A posljednji 1973.), tako su i na Balkanu ratovi vođeni između Rusije i Turske 1877-78. i između Srbije i Bugarske 1885. Veliki rat 1914. koji se u regiji ponekad naziva i Treći balkanski rat, za ove zemlje nije bio ništa novo.

Sve balkanske sile bile su dobro naoružane; zajmovima britanske, francuske i njemačke vlade snabdijevale su se najnovijim oružjem kod vodećih europskih proizvođača. Sve su bile politički nestabilne, s nasilno smjenjivanim vladama i razgranatim terorističkim organizacijama kao što je srbijanska “Crna ruka” ili Unutarnja makedonska revolucionarna organizacija (VMRO).

Prije Prvog Svjetskog Rata na Balkanu

Tada su se u balkanskim državama, umnogome kao danas u nacijama Bliskog istoka, u izvjesnoj mjeri ogledali odnosi između velikih sila, prije svega carske Rusije, Njemačke i Austrougarske. Ove su se tijekom Prvog balkanskog rata 1912-13. već našle na rubu, kada je Crna Gora u savezu sa Srbijom napala sjevernu Albaniju, među čijim stanovništvom nije bilo ni Crnogoraca ni Srba. Austrougarska je zahtijevala da se Srbija povuče, Rusija je počela da se mobilizira za pomoć Srbiji, Francuska je objavila podršku Rusima. Situacija je smirena intervencijom Britanije i međunarodnom konferencijom na kojoj je Albaniji zajamčena neovisnost.

Čitava ta epizoda bila je zloslutna naznaka onoga što će se dogoditi u kolovozu 1914. Raspadom saveza balkanskih država 1913. Bugarska je prešla pod patronat Nijemaca, dok je Srbija bila jedini preostali klijent Rusije u regiji. Ambicije Srbije već su 1908. dovele do austrougarske aneksije Bosne i Hercegovine, gdje je srpsko stanovništvo činilo značajan dio stanovništva. Bilo bi pogrešno otpisati ove događaje kao nevažne u kontekstu ambicija i rivalstva velikih sila, kako je to nedavno učinio londonski gradonačelnik Boris Johnson, baš kao što bi bilo pogrešno otpisati nasilne antagonizme na dašanjem Bliskom istoku kao nebitne za međunarodne odnose na širem planu.

Pa ipak, balkanske nacije krajem 19. i početkom 20. stoljeća više nisu bile obične marionete Njemačke ili Rusije, kao što ni bliskoistočne države danas više nisu samo marionete Amerike, Rusije ili Kine. Kako je predsjednik Obama otkrio, kontrola izraelskih vlasti nije lak zadatak; možete reći Izraelcima da prestanu graditi židovska naselja na okupiranoj Zapadnoj obali, ali se oni neće obazirati. Kina i Rusija mogu blokirati pokušaje zapada da nametne sankcije Asadovom režimu u Siriji, i nastaviti ga opskrbljivati oružjem, ali budući da nisu u stanju da ga kontroliraju niti da zaustave njegove protivnike, okrenut će se mirnom okončanju sukoba; kooperacija u uklanjanju kemijskog naoružanja znak je da sirijski režim nema njihovu punu podršku.

Broj poginulih u sukobima između 1815. i 1914. bio je sedam puta manji od broja poginulih u 20. stoljeću.

Kina Iranu dostavlja oružje i nuklearnu tehnologiju , ali joj je to od slabe pomoći za veći utjecaj na Bliskom istoku, dok joj je nastup ublažen potrebom da održi dobre odnose sa Sjedinjenim Državama. Ne samo zbog sve većeg značaja ekonomskih veza sa zapadom, Rusija je popustila pod međunarodnim pritiskom za uvođenje sankcija Iranu i ograničila svoje isporuke oružja. U svemu tome, malo je pokazatelja da bi se svjetske sile danas uvukle u sukob tako izravno kao 1914.

Značajan uzrok tome leži u drugačijem pristupu ratu. U Europi su ratovi 19. stoljeća bili ograničeni u trajanju i opsegu, i rijetko su uključivali više od nekoliko zaraćenih nacija. Sve u svemu, broj poginulih u sukobima između 1815. i 1914. bio je sedam puta manji od broja poginulih u 20. stoljeću. Ratovi za njemačko ujedinjenje tijekom 1860-ih , rusko-turski rat 1877-78. i slični sukobi brzo su rješavani odlučnim pobjedama jedne ili druge strane. Čak se ni Krimski rat 1854-56. nije proširio mnogo dalje od crnomorskog priobalja.

Strah od nemira i razaranja izazvanih francuskim revolucionarnim i Napoleonskim ratovima okupljao je u 19. stoljeću vodeće europske zemlje u takozvani “Koncert Europe”, kako bi se mogući sukobi razriješili na međunarodnim konferencijama. Iako je teško narušen 1850-ih i 1860-tih, Koncert je ponovo zakrpljen 1870-ih kada je Berlinski kongres prekrojio kartu Balkana, dok je druga konferencija u Berlinu 1884. riješila kolonijalna rivalstva – ne pitajući, podrazumijeva se, nikog od milijuna ljudi predviđenih za kolonizaciju. Ove institucije, kao danas Ujedinjenu narodi, osigurale su forum u kojem su diplomati i državnici mogli zajednički raditi na izbjegavanju oružanih sukoba, u čemu su uglavnom uspijevali.

Ako nema znakova da bi se UN, zbog svih nedostataka, uskoro mogao raspasti, to je prije svega zato što je poslijeratni sporazum 1945. počivao na općem shvaćanju da međunarodna suradnja u svim područjima mora biti jača nego što je bila pod Ligom naroda, zlosretne prethodnice Ujedinjenih nacija.

Razaranje koje je donio Drugi svjetski rat, s preko 50 milijuna mrtvih, uništenim gradovima, genocidima, općim poricanjem civilizacijskih vrijednosti, ostavilo je daleko snažniji dojam nego pogibije u Prvom svjetskom ratu, pretežno ograničene na vojne snage u aktivnoj službi – uz izuzetke, kao što je prije svega genocid više od milijun armenskih civila koje su pobili Turci 1915. Hirošima i Nagasaki su 1945. pružili dodatno, užasno upozorenje što bi se moglo dogoditi ukoliko svijet ponovo krene u rat.

Nasuprot tome, 1914. samo su malobrojni imali predstavu o kataklizmi koja se sprema. Baš kao što su admirali mislili da će rat na moru biti repriza velikih pomorskih bitaka iz prošlosti, tako su i generali vjerovali da će rat na kopnu ličiti na sukobe iz 1860-ih, koje bi započinjale hitre prethodnice prebacivane na front željeznicom, da bi zatim uslijedio odlučni udar i potpuni poraz protivnika; do zaključenja mira prošlo bi još nekoliko tjedana, najviše par mjeseci. Međutim, od tih dana su bodljikava žica, patentirana 1874. i mitraljez koji je usavršen desetljeće kasnije, postali standardna obrambena oprema; istovremeno sa motorom s unutarnjim sagorijevanjem i oklopnim štitom još uvijek nisu bili dovoljno razvijeni za proizvodnju tenka koji bi mogao uspješno pregaziti obranu. Samo je nekolicina uviđala ove neugodne činjenice – prije svih poljski bankar Jan Bloch koji je u knjizi “Moderno oružje i moderni ratovi”, objavljenoj na prijelazu stoljeća, tvrdio da će u sljedećem velikom ratu “vojna lopata biti važna koliko i puška” i predviđao da će budući rat biti opći krkljanac u kojem će brza pobjeda biti nemoguća.

Pisci i političari poticali rat kao ponos svakog muškarca

Ali nitko nije mario za ova upozorenja jer su generali, političari i državni službenici odbijali svaku pomisao da više nema lakih pobjeda. Već do 1910. ideju da se rat bliži dijelili su mnogi – zapravo, ona je generirala momentum ka ratu. Admiral Jackie Fisher je pisao o atmosferi koju je stvorio u Kraljevskoj mornarici poslije 1902: “Pripremali smo se za rat u radno vrijeme, razgovarali o ratu, mislili o ratu i nadali se ratu”.

Voditelj njemačkog generalštaba objavio je 1912. da rata mora biti i to “što prije to bolje”! Rat se u toj viziji javljao kao nešto ne samo neizbježno, već i pozitivno. Jedan njemački književnik pisao je u kolovozu 1914:

“Konačno je život povratio svoj ​​idealni značaj. Velike vrline čovječanstva … odanost, patriotizam, spremnost na smrt za ideale … trijumfirali su nad duhom trgovine i vlasništva … Rat bi očistio čovječanstvo od svih prljavština”. Rat se ukazivao kao prilika za slavu u prozaično doba.

U sličnom tonu, britanski pisci oduševljavali su se šansom koju bi pružio rat:

” Umrijeti mlad, čist, u žaru; umrijeti brzo, u savršenom zdravlju; umrijeti spašavajući druge od smrti, ili još gore – od gubitka časti … umrijeti i u puniji, bogatiji život poslije smrti sa sobom ponijeti neiskvarene nade i težnje, nezagorčana sjećanja, svu svježinu i radost proljeća – nije li to razlog za sreću a ne tugu?”

pisao je Horace Ensley Weichel u “Brdu” (1905.). Rat je izgledao kao raspuštanje, oslobađanje dugo zarobljene muške snage, razrješenje mnogih nerješivih problema koji su od kraja 19. stoljeća sve više morili europsku politiku i društvo: bijeg u jednostavniju, jasniju i slavniju stvarnost.

Također , prije 1914. više klase diljem Europe smatrale su rat uglavnom kao potvrdu muške časti, kao duel, samo u širem razmjeru. Duel je u to vrijeme bio uobičajen način osvete za stvarne ili uobražene uvrede muške časti u gotovo svim europskim zemljama. Francuski političar Georges Clemenceau se borio u duelu, kao i ruski premijer Pjotr ​​Stoljipin. Dueli su bili česti među junkerskom aristrokratijom u Njemačkoj, a na taj način su se redovito ogledali i političari Austrougarske. Samo su u Britaniji dueli izumrli: njegov smisao bio je obrana časti tako što se nepokretno stoji dok protivnik ispaljuje metak s udaljenosti od dvadeset – trideset koraka; otkriće suvremenog kriketa, u kojem muškarac treba da dočeka drugu vrstu zaobljenog, tvrdog predmeta koji leti ka njemu s druge strane terena, bio je zadovoljavajuća i umirujuće zakonita zamjena.

Moć, snaga volje, isticanje i stamenost pred neprijateljem bili su dio kodeksa ponašanja muškaraca iz više klase, čiji su postupci uveli Europu i ostatak svijeta u rat 1914., za razliku od fleksibilnosti i suptilnosti velikih državnika prethodne generacije, kao što je Bismarck koji je bio svjestan pogibeljnog položaja Njemačke imperije u međunarodnom poretku, bar onoliko koliko ga je Kaiser Wilhelm II ignorirao.

Stotinu godina kasnije, takav kodeks muškog ponašanja djeluje gotovo neshvatljivo. Političari nuklearnog doba suviše su svjesni fragilnosti svjetskog poretka. Muževno držanje danas izaziva samo podsmijeh. Užasi nacističkog rasizma i genocida također su dokrajčili socijalni darvinizam, doktrinu koja je bila široko prihvaćena među europskim elitama početkom 20. stoljeća, ali nije preživjela rat 1939-45.

Istovremeno, 1914. čelnici gotovo svih europskih nacija bili su izmučeni brigom za budućnost.

Njemačka se plašila rastuće moći Rusije; Austrougarsku je nervoznom činilo jačanje slovenskih nacionalizama unutar njenih granica; Rusija je zazirala od budućeg poniženja kakvo je pretrpjela zbog poraza u ratu protiv Japana 1904-1905. Na unutarnjem planu, europske države su muku mučile sa štrajkovima, sifražetskim kampanjama, prijetnjom građanskim ratom u Irskoj koji bi destabilizirao Britaniju; ubojstva i radnički nemiri podrivali su caristički autokraciju u Rusiji; pobjeda marksističkih Socijalnih demokrata na njemačkim izborima 1912. izazvala je krizu samopouzdanja vladajuće elite.

Moglo bi se ukazati na paralelu s današnjom krizom u eurozoni, u kojoj sve zemlje članice nastoje da izbjegnu kolaps mada i dalje svaka vodi svoju politiku i različito rješavaju probleme; međutim, socijalni nemiri izazvani krizom pretežno su ograničeni na Grčku, dok su glavne države uspjele da zajedno ograniče štetu pa je kolaps, bar zasad izbjegnut.

Ipak, ekonomski čimbenici igraju ulogu 1914. kao i danas. U Francuskoj i posebno Britaniji, pokrenuta je nacionalna debata o naizgled nezaustavljivom uspjehu njemačke ekonomije. I zaista, njemačka industrija u predvečerje rata već je bila nadmašila britansku. Od 1860. učetverostručen je njemački udio u svjetskoj industrijskoj proizvodnji, dok je britanski smanjen za trećinu. Njemačka je proizvodila dvostruko više čelika od Britanije, a dominirala je kemijskom i električnom industrijom diljem svijeta kroz firme kao što su Siemens, BASF, AEG i mnoge druge. U znanosti, teorije Max Plancka i Albert Einsteina dovele su do revolucije u fizici, dok su Robert Koch i njegovi učenici preuzimali vodstvo otkrivajući uzroke jedne bolesti za drugom kroz pionirski rad u bakteriologiji. Motorno vozilo bilo je njemački izum, kao i dizel motor. U strepnjama koje ponekad narastaju do paranoje, moguće je naći sličnost u zabrinutosti suvremene Amerike zbog ubrzanog rasta Kine. Ipak, američke brige do sada nisu prevedene u politička dijela. Intervencije Sjedinjenih Država nisu usmjerene protiv kineske uloge u različitim dijelovima svijeta, već protiv srednjih i malih regionalnih sila poput Sirije, Afganistana i Iraka.

Uoči 1914. međutim , mnogi su u Njemačkoj mislili da bi taj ekonomski i tehnološki napredak trebalo prevesti u političku moć na svjetskoj sceni. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća u Europi je dominantna predstava o globalnoj moći počivala na prekomorskim kolonijama. Svježe ujedinjena Njemačka uglavnom je propustila podjelu imperijalnog plijena u “Tuči se za Afriku” 1880-ih. Britanska vlada se nije protivila njemačkim kolonijalnim zahetvima; naprotiv, u jednom trenutku je u ponudi bio dogovor po kojem bi London pristao na njemačku akviziciju trošne i loše branjene prekomorske imperije koju su držali Portugalci.

Sve to ukazuje na ogromne razlike između svijeta iz 1914. i ovog danas. Prije jednog stoljeća, Britanija, Francuska, Španjolska, Portugal, Italija, Nizozemska, Njemačka, Danska i Rusija su posjedovale ogromne kolonije s milijunima podanika. Rastuća moć i utjecaj uskoro će i Sjedinjenim Državama osigurati članstvo ovom klubu. Prvi svjetski rat bio je borba između imperija, a jedan od njegovih proizvoda biće nova podjela svijeta u kojem su pobjednici među sobom podijelili njemačke kolonije.

Kolonijalizam je izgubio legitimitet poslije 1945.

Početak 21. stoljeća svjedoči razvoju nekadašnjih kolonija poput Brazila, Nigerije ili Indije, u velike igrače globalne ekonomske igre. Nasuprot desetljećima hladnog rata, kada su se međunarodni odnosi svodili na bipolarni sustav u kojem je Sovjetski Savez bio u izravnoj opoziciji zapadnim silama, sada imamo multipolarni sustav. Svijet je postao više nalik onom s kraja 19. stoljeća, iako Britanija, unatoč svom ogromnom prekomorskom carstvu, nikada ni približno nije dosegla utjecaj Sjedinjenih Država nakon sloma komunizma. I tada su međunarodni odnosi bili konstituirani kao multipolarni sustav, s tom razlikom što su gotovo svi veliki takmaci bili iz same Europe.

Slom ovog sustava bio je jedan od glavnih faktora koji je vodio izbijanju rata 1914. Sve do 1904-05. Britanija je smatrala Francusku i Rusiju za svoje glavne rivale u utrci za globalnu prevlast, ali kako su se opasni anglo – francuski sporovi u Africi razriješili, a Rusija odustala od Azije nakon poraza od Japana, uspon Njemačke došao je u centar pažnje pa se Europa podijelila duž linija kasnijeg hladnog rata, na dva naoružana i sve oštrije sukobljena tabora. U atmosferi koja je pothranjivala pretežno pozitivan stav prema ratu ovo je bio zlokoban razvoj događaja, bez paralele na početku 21. stoljeća i pored svih junačenja koje oko Sirije ili Irana demonstriraju Rusi i Kinezi s jedne i NATO snage s druge strane.

Drugu je paralelu moguće povući između dva doba. Kao što smo danas usred ere ubrzane globalizacije, tako su 1914. procesi globalizacije bili uveliko u tijeku zahvaljujući telefonu, parnom brodu, a uskoro i avionu. Zajedničke investicije francuskih i njemačkih kompanija stvorile su ekonomske entitete koji su prelazili granicu na Rajni. Kulturna razmjena, turizam, ekonomska prožimanja, do 1914. dosegli su globalne razmjere.

Unatoč uvijenim pokušajima marksista da dokažu kako su vodeći motivi za Prvi svjetski rat bili ekonomski, logika kapitalizma ne govori u prilog ratu. Ipak, ni ekonomska racionalnost ni kulturna razmjena nisu bili dovoljni da spriječe sukob. Razlog za to, međutim, nije ideološki. Ništa ne može biti manje uvjerljivo od aktualnih pokušaja konzervativnih političara i autora kao što su Michael Gov i Boris Johnson da prikažu početak Prvog svjetskog rata kao sukob između britanske liberalne demokracije i njemačkog autoritarnog militarizma.

Te 1914. godine 40% posto odraslih muškaraca u Britaniji nije imalo pravo glasa; ljudi koji su se prijavljivali u vojsku nisu bili dobrovoljci za obranu prava, jer ih gotovo polovica nije ni imala. U Njemačkoj su svi odrasli muškarci mogli glasovati. Najveća politička partija Njemačke, marksistička SDP koja se u početku protivila ratu, glasala je za ratne kredite samo zato što je vlada problem uspješno predstavila kao obranu od carističkog despotizma uz svoju predanost miru bez prisvajanja teritorija. Do druge polovice rata Kaiser Wilhelm je bio prisiljen prihvatiti demokratske reforme u Pruskoj. Kaiser Wilhelm – nedosljedan, neodlučan, nestabilan – ipak nije bio Hitler. Imperijalna Njemačka nije bila diktatura.

Zagovornici proslave Prvog svjetskog rata kao bitke za britanske vrijednosti zapravo imaju nešto zajedničko s televizijskom serijom “Crna guja” – isključivo su fokusirani na Zapadni front. Potrebno je da dignemo glave iznad rovova i sagledamo širu dimenziju rata. Činjenica da je jedna od dvije glavne britanske saveznice bila despotska Rusija cara Nikolaja Drugog trebalo bi da razveje svaku pomisao da se rat vodio za obranu “zapadnog liberalizma” do izlaska Rusije iz rata 1917-18. Naravno, britanska propaganda je sukob prikazivala kroz moralne i ideološke koncepte, ispravno ukazujući na njemačke zločine u Belgiji u prvim tjednima rata, mada ih je ubrzo počela preuveličavati. Međutim, bilo je mnogo zločina i na Balkanu i Istočnom frontu, pa bi bilo pogrešno ukoliko bi predstojeće komemoracije zanemarile šire europske i globalne dimenzije sukoba u pojednostavljenim reprizama britanske propagande iz tih vremena.

Tijekom 1914. i kasnije, nacionalističke strasti glavnih strana u sukobu prije svega su bile proizvod rata, a ne njegov uzrok.

Ovaj rat će inaugurirati tri desetljeća nacionalističke mržnje u Europi, pokrenute potrebom pravdanja sukoba i pogoršavane onim što se danas čini kobnom politikom nacionalnog samoopredjeljenja koju je propagirao predsjednik Woodrow Wilson u svojih “Četrnaest točaka”.

Ekonomska rivalstva izbila su među novim državama stvorenim poslije rata, što je sprečavalo uklanjanje ozbiljnih financijskih posljedica sukoba, koje su najprije izazvale razornu inflaciju, a zatim doprinijele katastrofi Velike krize. Demokracije su kolabirale pod pritiskom nacionalističkih strasti diljem Europe 1920-ih i 1930-ih. Ideja etnički homogenih nacionalnih država dovela je do neizrecivog stradanja i milijuna mrtvih između 1918. i 1948. kada su manjine ugnjetavane, progonjene i ubijane diljem središnje i istočne Europe.

Sjećajući se Prvog svjetskog rata, svakako bi prije svega trebalo obratiti pozornost na lekcije ovih tragičnih iskustava. Tijekom Kubanske krize 1962. predsjednik John F. Kennedy pokazao je da vodi računa: čitao je “Puške kolovoza” Barbare Takmen koja ga je uvjerila da su do rata 1914. doveli metež, neodlučnost i loša komunikacija između lidera velikih sila, i da bi se nuklearni rat sa Sovjetskim Savezom mogao izbjeći samo ukoliko svoj ​​stav nedvosmisleno da na znanje Nikiti Hruščovu, što je i učinio.

Početkom 21. stoljeća , međutim , kada je prijetnja nuklearnim konfliktom između vodećih sila svijeta uklonjena, lekcija katastrofe 1914. je drugačija. Iako će Francuska, Njemačka i drugi sudionici u Prvom svjetskom ratu kazati da se repriza propasti može izbjeći izgradnjom Europske unije i razumijevanjem, fokus političara bi trebao biti usmjeren na Bliski istok, taj Balkan 21. stoljeća, koji i dalje prijeti da eksplodira u širi, daleko opasniji požar.

Uzok Prvog Svjetskog Rata i Gavrilo Princip

Priča o atentatu u Sarajevu je jedan u nizu pokušaja manipulacije poviješću kojim se legitimiraju nacionalističke oligarhije, ističe sarajevski novinar..

Je li Gavrilo Princip bio heroj, terorist ili žrtva indoktrinacije? Je li se, pod maskom jugoslavenstva Mlada Bosna, čiji je Princip bio član, zalagala za srpske velikodržavne interese? U kojoj je mjeri srpska organizacija Crna ruka, poznata i pod nazivom “Ujedinjenje ili smrt”, utjecala na Mladu Bosnu? Povjesničari o tome danas iznose različite ocjene.

Navodno nema čvrstih dokaza da je Crna ruka bila direktno vezana za srbijansku vladu, no izvjesno je da su ovu organizaciju vodili ljudi iz srbijanskih struktura vlasti. Njen šef je bio utjecajni srbijanski obavještajac Dragutin Dimitrijević Apis, od kojeg su atentatori i dobili oružje. Profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu Edin Radušić smatra da je Crna ruka srpska nacionalistička, a prema elementima nasilja koje je pokazivala, i teroristička organizacija. “Crna ruka je imala i neke jugoslavenske pretenzije, ali je to jugoslavenstvo uglavnom podrazumijevalo dominaciju srpstva”, tvrdi Radušić.

Bosanskohercegovački povjesničar Tomislav Išek kaže da danas ima mnogo različitih tumačenja o tome je li Princip bio heroj ili terorist te je li atentat bio povod ili uzrok rata. “Gavrilo Princip je bio član Mlade Bosne oko koje se također danas stvara jedna velika zbrka. Ta je organizacija bila protiv Habsburške Monarhije. Gavrilo Princip je ubio Franza Ferdinanda, ali i njegovu trudnu suprugu Sofiju Höchenberg, što je stvorilo dojam da je riječ o terorističkom činu. To i je bio teroristički čin, ali treba znati njegovu pozadinu. Austro-Ugarska se pripremala za jedan rasplet događaja koji bi uslijedio i bez atentata”, kaže Išek.

“Srbijanska vlada je bila apsolutno protiv rata”

Ističe se uoči stote godišnjice atentata i početka Prvog svjetskog rata ponovo postavlja pitanje odgovornosti za te događaje.

“U određenim krugovima se javljaju potpuno neutemeljeni napori da bi se na nekoga svalila povijesna odgovornost ili da bi se ona s nekoga skinula. Danas se pronalaze i kao nekakvi dokazi, spominju tzv. eksluzivni dokumenti, među kojima je i pismo austrijskog guvernera Oskara Potioreka, koji su i prije više puta objavljeni te s tog aspekta ne predstavljaju nikakvu novost. Ako uzmemo u obzir povijesne činjenice, onda je jasno da nema dileme oko odgovornosti za Prvi svjetski rat. Samo se tražila iskra koja bi zapalila svijet. Srbijanska vlada na čelu s Nikolom Pašićem je bila apsolutno protiv rata”.

No, ima i onih koji misle drugačije. Austrijsko-britanski povjesničar Christopher Clark vjeruje da je Srbija odgovorna za Prvi svjetski rat, a njegova knjiga “Mjesečari” izazvala je buru negodovanja u Beogradu. Direktor sarajevskog Instituta za povijest Husnija Kamberović najavio je da će stota godišnjica atentata i početka Prvog svjetskog rata u Sarajevu od 19.6. do 21.6. 2014. godine biti obilježena i velikom znanstvenom konferencijom na kojoj će oko 150 povjesničara iz velikog broja zemalja raspravljati o uzrocima i posljedicama Prvog svjetskog rata. “Želimo vidjeti što se može potvrditi, a što eventualno promijeniti u interpretaciji početka, trajanja i posljedica Prvog svjetskog rata”.

Razlike u gledištima

U povijesti koju smo učili u zemlji u kojoj smo odrasli, a to je bila Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, Gavrilo Princip se smatrao herojem i hrabrim, mladim nositeljem ideje jugoslavenstva i borbe protiv okupatora. Ja misim da je takav povijesni odnos prema njemu potpuno opravdan i logičan”, kaže Deutsche Welle.

“Poslije 100 godina, sarajevski atentat se u Beogradu tumači kao neminovnost koja nije skrivila Prvi svjetski rat, već samo ubrzala njegovo izbijanje. Povjesničari su, također, jednoglasni da je Princip osoba koja je izvršila atentat i nitko ga ne doživljava kao teroristu, a tek malo tko kao žrtvu. Srpski mediji predstavljaju Gavrila Principa kao ‘lučonošu slobodarske misli’“.

Percepcije građana

Mišljenja građana BiH i danas su podijeljena. B.R. iz Mostara tvrdi da je Gavrilo Princip “svjesno ili ne, radio za srbijanske, a ne jugoslavenske interese”. “Naoružala ga je Crna ruka, instrukcije je dobivao od srbijanskih obavještajaca i na kraju je, pucajući u trudnu ženu, počinio i teroristički čin. Nisam siguran da su baš svi u BiH, posebno Hrvati, tada bili za neku ideju jugoslavenstva”, kaže B.R.

“Atentat pripadnika Mlade Bosne na Ferdinanda bio je samo inicijalna kapsula svemu onom što se dogodilo početkom dvadesetog stoljeća u Europi. Princip je prije svega bio revolucionar, kao i drugi pripadnici Mlade Bosne, i želio je slobodu za svoju zemlju”, kaže N.K. iz Trebinja.

M.T. iz Banja Luke smatra da se ljudi i njihova djela moraju promatrati u kontekstu vremena i događaja u kojem su živjeli i djelovali. Ona podsjeća da su Austro-Ugarsku zvali i “tamnicom naroda” zbog čega je bilo logično što je i u BiH, u vrijeme ideje jugoslavenstva, bilo ljudi koji su se protivili aneksiji BiH. “U tom smislu, Princip za mene nije ni heroj ni terorist, već jednostavno mladi čovjek koji je zajedno sa svojim prijateljima imao neku ideju za koju je vjerovao da je dobra, plemenita i uzvišena. Rat je bio neminovan u vrijeme kada se atentat dogodio, ali je atentat bio gotovo savršen povod. Što se spomenika tiče, mislim da bi trebalo obilježiti ovaj događaj na isti način na koji je već bio obilježen, vratiti iz Muzeja njegove stope i spomen ploču na mjesto gdje se događaj i desio. Sve drugo je politizacija”, kaže M.T.
Bivši Principov most

A M.K. iz Sarajeva kaže da je Gavrilo Princip bio romantičar, poput većine mladića njegove dobi. “Pod jakim utjecajem nacionalističke propagande iz Beograda većina članova Mlade Bosne učinila bi što i on, ali bi to isto učinili i pripadnici trenutno postojećih nacionalističkih grupa u Srbiji i BiH. Što se spomenika tiče, treba ih podići u Sarajevu, na mjestu na kojem se atentat dogodio. Ja sam za spomenik i Principu i Ferdinandu, odnosno događaju po kojem je Sarajevo prvi put postalo globalno poznato”, kaže M.K.

“Za mene je Gavrilo Princip bio jedan nedovoljno obrazovani mladić, zadojen idejama nacionalizma koje su ga na kraju i natjerale da uradi takvu, po meni katastrofalnu stvar. Inicijativa za podizanje spomenika Gavrilu Principu je klasična nacionalistička propaganda, poput inicijative za postavljanje križa na Zlatištu iznad Sarajeva”, ističe K.K. iz Sarajeva.

S obzirom na različita gledišta građana, ali i tumačenja povjesničara, čini se da priča o Gavrilu Principu i sarajevskom atentatu na ovim područjima nikada neće biti ispričana do kraja, te da su glavne linije podjela oko njegove uloge danas izražajnije nego prije stotinu godina.
 

 

 
 
pescanik.net, dw.de, youtube.com/uredio: nsp
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=16649"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Razgovor sa povijesničarem Christopherom Clarkom i novinarem Adam Krzeminskim vodili Gunter Hofmann i Judith Scholter
******************************************

Gospodine Clark, izgleda da više nikoga ne zanima pitanje o krivnji u Prvom svjetskom ratu. Da li je završena ova staromodna debata?

Staromodna je pogrešna riječ. U svojoj knjizi o Prvom svjetskom ratu Sleepwalkers sam želio da se distanciram od priča zasnovanih na krivnji u kojima se optužuju odgovorni – najčešće Njemačka, a ponekad i Rusija – i prikupljaju dokazi protiv njih.

Želio sam da rekonstruiram dinamiku donošenja odluka u kojoj su se nalazili svi akteri. Prve knjige koje sam pročitao o Prvom svjetskom ratu govorile su o ljudima u uniformama i sa kacigama ukrašenim perjem, o neobičnostima jednog prošlog i vrlo, vrlo stranog svijeta. Ali to je samo privid.

Akteri se ni u kom slučaju nisu razlikovali od nas. Suočavali su se s istim problemima koji i danas postoje. Ljudi koji su se tada, manje ili više slučajno zadesili na vlasti, donijeli su odluke koje su mogle biti drugačije. Srpanjska kriza koja je dovela do izbijanja rata je po mom mišljenju najkompleksniji događaj moderne.

Prvo imamo atentat na austrijskog prijestolonasljednika i njegovu ženu krajem lipnja 1914. u Sarajevu, poslije kojeg Njemačka obećava potporu Austriji u njenoj namjeri da kazni Srbiju, koju smatra odgovornom za atentat. Četrnaest dana kasnije francuska vlada stiže u posjet Sankt Petersburg, 23. srpnja Beč postavlja ultimatum Srbiji, a pet dana kasnije Austrija objavljuje rat Srbiji. Ubrzo se u čitavu priču uključuje i Rusija, a 1. kolovoza Njemačka objavljuje rat Rusiji.

Do ovog dramatičnog zaoštravanja događaja u ljeto 1914. moglo je doći samo zato što smo imali 5 velikih sila koje su djelovale neovisno jedna od druge. Njemačka, Austrougarska, Rusija, Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo. Ako uračunamo i Italiju, onda ih je bilo šest. Tome treba pridodati i aktere drugog ranga kao što su Srbija i Osmansko carstvo. Krizu možemo shvatiti u potpunosti samo ako promatramo interakcije između ovih država.

Znači nema krivaca? Samo “interakcija”?

Hamburški povjesničar Fritz Fischer iznio je tijekom 60-ih tezu da su Nijemci glavni krivci. Prema njemu, oni su bili odgovorni jer su samo oni željeli rat. I danas britanski povjesničar John C. G. Röhl tvrdi da su Nijemci unaprijed odredili datum početka rata. Ako tako razmišljate, onda je sarajevski atentat potpuno nevažan za predpovijest ovog rata.

Ali ja na stvari gledam drugačije. Kada je riječ o srpanjskoj krizi, posebno je zanimljivo to da su se svi osjećali pozvanima da nekako reagiraju. Svi su mislili da djeluju pod vanjskim pritiskom i da ih oni drugi guraju u rat. Svi su donijeli odluke koje su doprinijele eskalaciji krize, tako da svi snose odgovornost, a ne samo Njemačka.

Gospodine Krzeminski, ako zaista nitko nije želio rat, kako je onda do njega došlo?

Za razliku od gospodina Clarka, ja sam uvjeren da rat ne bi spriječilo ni bolje upravljanje krizom. Svijet se naglavačke okrenuo još u 19. stoljeću sa svojim imperijalnim i nacionalnim proturječnostima i to ne samo u Africi i Aziji, već i ovdje u Europi. Bečki kongres je 1815. stvorio nesretnu Europu u kojoj se sva pitanja rješavaju ratom, od talijanskog, preko njemačkog i poljskog, pa do balkanskog.

Postrevolucionarni, postnapoleonovski poredak i restauracija bile su prave prakatastrofe, a ne Prvi svjetski rat. Ovaj rat je bio neizbježan i njime je uništeno nešto što je bilo pogrešno koncipirano: sustav Bečkog kongresa.

Bečka konstrukcija nije predvidjela alternative i mirnu reviziju. Zato smo imali Bismarckove ratove za ujedinjenje Njemačke, ratove za ujedinjenje Italije i ustanke u Poljskoj. Poljski pjesnik Adam Mickiewicz, poslije propale revolucije 1848., priželjkuje “opći rat među narodima” .

Sedamdeset godina kasnije dolazi do tog zastrašujućeg rata, iz koga je Poljska izašla kao jedna od dobitnica. Tek je kroz ovaj rat Poljska iznova stvorena kao nacionalna država, pri čemu je ovo ponovno rođenje iz nasilja imalo i svoje negativne strane, baš kao i ono Grčke 1830 Srbije 1835, Italije 1861 Bugarske 1878 i Bismarckovog carstva 1871, i Hrvatska 1991 (kao usporedba). Takva ratna rođenja sa sobom iznjedri i nadmeni patriotizam koji misli da je otporan na metke.

Vi gospodine Clark imate potpuno drugačije mišljenje. Kako se ovaj rat ipak mogao izbjeći?

Krizu koja je dovela do rata pokrenuo je teroristički napad. Takvi pojedinačni, nepredvidivi akti mogu u velikoj mjeri odrediti tijek povijesti. Na to nas je podsjetio i napad 11. rujna 2001. U knjigama povijesti iz 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća, koje još uvijek oblikuju našu sliku o događajima iz 1914., njihovi autori se bave strukturama.

Međutim, bilo je i pojedinaca koji su djelovali, i to pogrešno. Ovdje moramo reći: mogli su regirati drugačije, mogli su to spriječiti. Ma kako da su nepovoljni rezultati Bečkog kongresa bili, 1914. ipak nije posljedica 1815.

U kojem trenutku se tijekom 1914. ukazala šansa za mir?

Uzmite, na primjer, ugovor između Velike Britanije i Rusije iz 1907. London se još u ljeto 1914. nosio mišlju da ga raskine. Razlog njegovog potpisivanja bilo je rješavanje kolonijalnih sporova. Rusi nisu prestajali, barem su to tako Britanci tumačili, s kršenjem ovog ugovora kada je riječ o Kini, Perziji i Tibetu. Ovim pokazujem da je predratni sustav, sustav dva ili tri bloka, s jedne strane Antante koju čine Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska i Rusija i sa druge saveza Središnjih sila Njemačke, Austrougarske i Italije, bio vrlo krhak i nestalan. Blokovi su u svakom trenutku mogli raspasti .

Adam Krzeminski: Mogli su se raspasti.

Christopher Clark: Da , vjerojatno bi se i raspali. To je bio jedan od razloga zašto je francuski predsjednik Poincaré u ljeto 1914. pokušavao uvjeriti Ruse da se suprotstave Austrougarskoj. On je smatrao da za godinu ili godinu i po neće biti uvjeta za zajedničku akciju, a onda bi Francuska ponovo ostala sama, baš kao u vrijeme Bismarcka. Ili uzmimo na primjer Austriju. Ona je bila uvjerena da će je Njemačka ostaviti na cjedilu, jer je dobro zapamtila njemačku politiku tijekom balkanskih ratova 1912. i 1913. kada su Nijemci zajedno s Velikom Britanijom surađivali na rješenju tih sukoba.

Zbog toga su u Beču bili bijesni i pribojavali se da nemaju prave saveznike. Upravo zato što su sve sile bile blokovski povezane i istovremeno očekivale da će se ovi blokovi raspasti, zamisliv je svijet u kome nije došlo do atentata ili u kome jedan atentat nije gurnuo cijelu Europu u rat.

Onda govorimo o alternativnoj povijesti. Kakva bi bila sudbina manjih europskih nacija? Što bi bilo s Poljskom, koja je do Prvog svjetskog rata bila podijeljena između Rusije, Pruske i Habsburške monarhije? Da li bi nastala kao nacionalna država?

Adam Krzeminski: Naravno da možemo razmišljati na temu što bi bilo kad bi bilo: da nije bilo Prvog svjetskog rata, da su se velike sile razoružale i da su manjim državama priznale pravo na samoopredjeljenje ili suverenost. Međutim, ako pogledamo samo Njemačku, shvatit da je tako nešto bilo nezamislivo. Njemačko carstvo proizašlo je iz krvavog rata s Danskom, Austrijom i Francuskom, ali i iz unutarnjih sukoba kada su 1849. pruske trupe ugušile revoluciju u Njemačkoj.

Vojska i kult militarizma vodili su glavnu riječ, ne samo u Njemačkoj. Promjena paradigme u takvim uvjetima nije bila moguća. Možete li uopće zamisliti da će se u Bismarckovom ili Wilhelmovom carstvu, tom skorojeviću među svjetskim silama sa svojim nadobudnim patriotizmom i rasističkim prezirom prema Slavenima – pojaviti neki car ili kancelar koji će odigrati ulogu Gorbacheva i koji će dobrovoljno predati Alzas i Loren Francuzima i dopustiti da se poljski dijelovi Pruske ujedine s ruskim i austrijskim, kao što se Njemačka ujednili 1990? Ne, šanse za mirnu promjenu nisu postojale.

Christopher Clark: To mi zvuči fatalistički. Naravno da smo svjesni da ova europski svijet, ova Europa kakvu danas poznajemo, nastala samo zato što je doživjela dva svjetska rata. Ali da li je do njih moralo doći? Da li su nam potrebne takve katastrofe da bismo došli do mira, kompromisa i ravnoteže? Morate priznati da je to fatalistički argument.

Adam Krzeminski: Postoji jedan princip u povijesti prema kome svaka sila “često želi dobro, ali čini zlo”.

Christopher Clark: Ali i najbolja namjera može se izroditi u zlo. Sjetimo se samo američkog predsjednika Woodrowa Wilsona i Versajskog ugovora. Naravno, ponovno rođenje Poljske bila je povijesna nužnost, mada i dalje smatram da ovaj rat ostaje prava katastrofa.

Adam Krzeminski: Ne mogu loše govoriti o “poljskoj babici”! O Versajskom ugovoru razgovarat ćemo vjerojatno za šest godina. Što se broja žrtava tiče, razaranja većeg dijela Europe i totalitarizama koji su uslijedili – ovaj rat je bio monstruozna katastrofa. Ali ne smijemo ostati zakovani za 1914., jer to stvara pogrešnu percepciju. Zapadnoevropljani su skloni da se na 19. stoljeće osvrću s nostalgijom i da žale što su zbog vlastite gluposti izgubili onu divnu Europu.

Ta Europa nije bila divna. Njom je vladalo pet velikih sila. Samoopredjeljenje naroda nije postojalo. Timothy Snyder griješi kada Habsburšku monarhiju opisuje kao preteču EU. Mnogi Mađari i danas ne razumiju da njihova Velika Mađarska nije bila samo Mađarska. Kada se kaže da su se 1914. pogasila svjetla u Europi, moramo shvatiti kako je i prije 1914. u mnogim dijelovima Europe bilo vrlo mračno .

Christopher Clark: Sa tim se slažem. Europa je u predvečerje rata bila opasno mjesto. Sve strane su vodile lakomislenu, riskantnu, izuzetno militarističku, vrlo agresivnu i brutalnu politiku sa poznatim rezultatima.

Gospodine Clark, da li vam je kao Australijancu lakše sudite o Europi nego jednom Poljaku, Nijemcu, Britancu ili Francuzu?

Christopher Clark: Vjerojatno. Prvi svjetski rat je i za Australiju bio “osnivački događaj”, jer je to bio prvi rat u koji je federalna australska država dobrovoljno stupila nakon svog osnutka 1901. Sjećanja na to su još uvijek živa. Ali isto tako smatram da se danas u Njemačkoj nepristranije gleda na početak rata, nego što je to bio slučaj neposredno poslije završetka Drugog svjetskog rata.

Adam Krzeminski: Nisam želio čitati vašu knjigu.

Christopher Clark: Zašto?

Adam Krzeminski: Jer sam se pribojavao da biste se mogli nadovezati na Fischerovu tezu o njemačkoj “žudnji za svjetskom moći”. Srećom knjiga ne govori o tome, ukoliko sam vas ispravno razumio. Vi na izvjestan način proširujete Fischerov tezu: Njemačka nije jedini krivac za početak rata, ali žudnja za svjetskom moći je postojala, kao i u Engleskoj, Francuskoj i Rusiji.

Zašto Rusiji?

Adam Krzeminski: Što je onda moj pradjed kao pukovnik ruske armije tražio u Mandžuriji 1905 kada su ga u Port Arthur-u ubili Japanci?

Gospodine Clark, vašu knjigu će sigurno relativizirati mnogi u Njemačkoj. I dalje će se govoriti da su “svi skliznuli u rat”.

Christopher Clark: Lloyd Georgova glupa rečenica o “skliznuća u rat”! Kakva budalaština. Njemačka nije slučajno ušla u ovaj rat. Njemačka je bila važan akter baš kao i druge velike sile i snosi svoj ​​dio krivnje. Ona je kao i druge sile doprinijela izbijanju rata.

Adam Krzeminski: Svjesno i širom otvorenih očiju .

Christopher Clark: Da. Samo je dosad izostavljana uloga drugih velikih sila, time što se pokazivalo da su i drugi bili loši, ali da su samo Nijemci željeli rat. To se lako može osporiti. U Sankt Petersburg-u je bilo važnih ljudi koji su također inzistirali na ratnoj opciji, poput ruskog ministra rata, generala Vladimir Suchomlinov-a. U novinama koje je izdavalo ovo ministarstvo pojavio se čuveni naslov “Mi smo spremni”. I Francuska se također pripremala za rat.

To je za vas važnije od sličnih izjava koje su stizale iz Njemačke?

Christopher Clark: Za mene je važno pitanje da li ova argument bio odlučujući za politiku. Koju se ulogu igrali argumenti preventivnog rata u razmišljanjima i potezima ministara? Njemački kancelar Bethmann Hollweg nije namjeravao započeti rat, ali nije ga htio izbjeći, ukoliko ga Rusi žele. On je prihvaćao rat, pod uvjetom da ga drugi pokrenu. Za Bethmann je tek na ovom drugom nivou argument o preventivnom ratu bio od presudnog značaja: “Ako Rusi žele rat, imaće ga, jer sada možemo pobijediti”.

Fischer je bio strog. Vi ste vrlo blagi prema Nijemcima. Zloglasnu Krüger depešu, kojom Wilhelm II čestita predsjedniku Burske republike pobjedu nad Britancima, smatrate “oprezno formuliranom”, iako je poslije nje klima između Britanije i Njemačke dodatno bila  zatrovana.

Christopher Clark: Ali zaista je bila oprezno formulirana! Kako biste to drugačije objasnili?

Što je bila njena namjena?

Christopher Clark: Vjerojatno je to bio nesmotren potez. Wilhelm i nije bio baš najpametniji. To nije bila tolika provokacija kakvom su je Englezi smatrali. Ali u pravu ste. Želim dovesti u pitanje popularnu tvrdnju. Još u školi sam naučio da su Nijemci krivi za rat, a i tada sam bio nepovjerljiv prema tome. Danas studenti, koji dolaze na Cambridge imaju jasnu sliku o tome tko je prouzrokovao Prvi svjetski rat – Nijemci. Zato moramo promijeniti ploču. Ne tako što ćemo reći da je sve što je do sada bilo bijelo, od sada crno, već tako što ćemo, kao što to ja radim, Krüger telegram usporediti s upozorenjem koje je Groover Cleveland 1895. uputio Britancima: “Ili ćete prestati sa širenjem po Venecueli ili će doći do rata”.

Nema šta, vrlo jasna poruka. Kada nju usporedimo sa Krüger depešom u kojoj stoji “čestitamo vam što ste se bez pomoći drugih odbranili od napada britanskih brodova”, onda vidimo da je ona oprezno formulirana. Pokušavam samo da pružim određene argumente protiv uvriježenog mišljenja.

Još jedan primjer iz predpovijesti ovog rata. Kada su Francuzi 1911. zauzeli Fes i Rabat u Maroku, njemački Rajh je poslao vojni brod Panter ka marokanskoj obali, kako bi njime demonstrirao svoje pretenzije na to područje. U vašoj knjizi naglašavate da je Panter bio brod spreman za staro željezo, kao da to pravi značajnu razliku.

Christopher Clark: Prvo, brod je zaista bio za staro željezo, i drugo, do marokanske krize nije došlo zbog toga što su Nijemci poslali svoj ​​brod, već zato što je jedna skupina političkih jastrebova, koja je u tom trenutku odnijela prevagu u francuskom ministarstvu vanjskih poslova, odlučila poduzeti takav korak kao da Njemačke nema. A kada počne priča o “panterovom skoku”, prešućuje se da je nešto ranije i Španjolska poslala svoje trupe u zapadni Maroko. E onda je to zaista jednostrani pogled na stvari.

Ali to ipak ostaje provokacija?

Christopher Clark: Da, naravno. Ona je bila namijenjena i Engleskoj. Ali kada se svi međusobno provociraju, dolazimo u situaciju u kojoj moramo postaviti pitanje: da li je neka provokacija gora od drugih? Onda ovo pitanje povlači sljedeće: zašto je sustav funkcionirao na ovako nakaradni način?

Da li to vrijedi i za prekomjerne njemačke programe naoružavanja?

Christopher Clark: Isto vrijedi i za programe naoružavanja svih zemalja. Čitav europski poredak, bilo da to pripisujemo Bečkom kongresu ili ne , imao je …

Adam Krzeminski: … pogrešku u konstrukciji.

Christopher Clark: Da. Sustav je bio bolestan.

Gospodine Krzeminski, biste li o knjizi sudili drugačije, da ju je napisao neki njemački autor?

Adam Krzeminski: Da, sigurno. Zanimalo bi me zašto ova tema i ovakav način njenog predstavljanja interesira tog autora. Unatoč tome, ne vjerujem da bi neki njemački autor takvom knjigom pokrenuo raspravu kakvu je izazvala Fischerova knjiga. Vremena ovih stvari prožetih rasprava su za nama. Ali želio bih da postavim jedno pitanje vama kao britanskom povjesničaru.

Christopher Clark: … Australskom.

Adam Krzeminski: … Da, australskom povjesničaru koji predaje u Britaniji. Je li vaša knjiga ima antiengleska obilježja, jer izgleda da imate nekih problema sa imperijama? Ili ja griješim?

Christopher Clark: Teško pitanje, ali ste se ipak dotakli nečega važnog. Još dok sam bio učenik, postojao je jedan australski povjesničar, Leonard Turner, koji je napisao članak o ruskoj mobilizaciji 1914., a u kome se zastupa potpuno suprotan stav Fischerovom. Vrlo rano sam naučio da postoji i australski glas koji odstupa od vladajućeg mišljenja. Inače nemam ništa protiv Velike Britanije, živim u toj zemlji i volim je. Ali ne prihvaćam ovaj začuđujući način razmišljanja prema kome su Britanci uvijek u pravu.

Adam Krzeminski: Zato što su Britanci.

Christopher Clark: Da. Kada Britanci negdje umarširaju onda se to zove “očuvanje svjetskog carstva”, a kada Nijemci kažu da i on žele dio Samoe “onda to Huni provociraju i mi to nećemo trpiti”. Kada Njemačka pošalje telegram Transvaalu onda je to neoprostiva uvreda, a onda Britanci samo par godina kasnije pokrenu jedan užasni rat kako bi ponovno osvojili Transvaal .

Taj rat se ne može usporediti s onim Njemačke protiv plemena Herero u Namibiji.

Christopher Clark: Nijemci su u jugozapadnoj Africi vodili rat koji je u stvari bio genocid. To se ne dovodi u pitanje. Međutim, da li su Nijemci bili zaista brutalniji kolonijalni gospodari od Britanaca, Belgijanaca ili Francuza? Teško.

Adam Krzeminski: Dakle, vi ste britanski Fritz Fischer, ili možda želite Englezima nametnuti ovu povijesnu raspravu?

Christopher Clark: Ne, nikako. Ne želim okriviti Britance za ovaj rat.

Adam Krzeminski: Možda samo malo.

Christopher Clark: Samo da razjasnim par stvari o britanskom ministru vanjskih poslova, Edward Gray-u. On je bio opskurna, paradoksalna figura. On je logiku budućeg rata, koji bi svoj ​​povod imao na Balkanu, internalizirao, baš kao što su to učinili Francuzi i Rusi. Zato nije bio spreman da prikoči kada je kriza konačno izbila. On ju je samo dodatno raspirivao. Britanska vanjska politika je reagirala tek kada je rat bio neizbježan. Nisam jedini koji ovo promatra kritički. Previše pojednostavljujemo stvari kada tvrdimo da su Britanci nastojali očuvati mir, a da su Nijemci uvijek provocirali.

Adam Krzeminski: Da smo popustili Nijemcima, piše Niall Ferguson, onda bismo već 1920. imali Europsku uniju pod zastavom Reicha. Pitam se kako netko može biti do te mjere slijep i ne razumije da Wilhelmova Njemačka nije bila sposobna za suradnju sa slabijim partnerima. Smatram da je u ovom slučaju Ferguson bio vođen sljedećom logikom: da su Britanci prepustili Europu Njemačkoj, onda bi sačuvali svoje carstvo netaknutim tijekom čitavog 20. stoljeća.

Christopher Clark: Centralna tema Fergusona nije imperijalna nostalgija. Njegova razmišljanja su zanimljiva za današnju situaciju. On se poigrava s paradoksima i pita – ako smo na kraju dobili njemačku dominaciju u Europi, zašto smo uopće vodili rat?

Vaša knjiga je objavljena upravo u trenutku kada Njemačka ponovo izaziva nepovjerenje zbog svog ponašanja u eurokrizi. Poljski ministar vanjskih poslova s druge strane zahtijeva da Njemačka preuzme vodstvo u Europi. Da li nam 1914. govori nešto i o 2013.?

Christopher Clark: Povijest nam ne može pružiti modele. Ona u najboljem slučaju nam može postaviti neka pitanja. Kada sam knjigu privodio kraju, bili smo duboko u eurokrizi i primijetio sam mnoge sličnosti sa 1914.

Svi su bili svjesni da može doći do katastrofalnog ishoda, to jest do propasti eura. Ali zajednička svijest o nečemu nije dovoljna da se ukroti sebičnost pojedinih aktera. Potpuno suprotno je slučaj, jer svatko pokušava iz ove opasnosti izvuči korist samo za sebe. Trenutno, pozicija Njemačke izgleda prijeteće moćno samo zato što je opća situacija do te mjere kaotična. To zaista podsjeća na krizu iz 1914. Potpuna nesposobnost za konsenzus bila je tada kobna, a nisam siguran ni da su današnji europski političari išta pametniji. Trebalo bi da potiskujemo osjećaj superiornosti nad političarima iz prošlosti – ipak su sve to bili muškarci!

Adam Krzeminski: Carica Katharina, carica Maria Theresia i Bloody Mary sigurno ne bi riskirale izbijanje rata! Međutim, ono što me u usporedbi sa 1914. zabrinjava je nešto drugo. Spremnost na rat je bila prisutna, ali ne kod većine stanovništva, već kod jedne snažne manjine – mladih. Oni su žudjeli za generacijskim iskustvom, osobnim dokazivanjem i možda čak izbavljenjem kroz rat. Oni nisu osjećali obvezu prema poretku koji su njihovi preci stvorili na kongresima u 19. stoljeću. Vi u vašoj knjizi potcenjujete ovu kulturološku motivaciju.

Danas također osjećam nešto slično. Mladi ne osjećaju onakvu povezanost s Europskom unijom kakvu je osjećala naša generacija. Danas imamo nacionalizam, nacionalizam light, ne samo u istočnoj i srednjoj Europi. Upravo danas mi je u Berlinu netko gurnuo u ruke letak na kojem piše: “Postoji život i poslije eura”. Već mogu zamisliti kako se kaže da “treba da se otarasimo ove europske zbrke, jer nam je nacionalna košulja bliža od europske suknje”.

Christopher Clark: Nadajmo se samo da nam nije potrebna nova katastrofa, pa bila ona i samo “ekonomska”, da bi se riješilo pitanje europskog ujedinjenja. U nekom trenutku moramo nastaviti s ovom Europom. Ali za to je potrebno da se u potpunosti otarasimo nacionalističkog načina razmišljanja.

Adam Krzeminski: U svakom slučaju neće biti novog rata u Europi. I to je nešto.

Christopher Clark je profesor povijesti na Cambridgeu; Adam Krzeminski je novinar specijaliziran za njemačko – poljsku povijest i piše za tjednik Polityka iz Varšave.
 
(pescanik/uredio: nsp)