Do sredine 1990-ih, neoliberalizam se proširio na čitav svijet.

Najveći dio starog socijalističkog svijeta apsorbiran je u kapitalističku svjetsku ekonomiju, bilo kroz reforme “velikog praska” ili, u slučaju Kine i Vijetnama, postepenim ali konstantnim otvaranjem i deregulacijom. Do tada su otvaranje tržišta i liberalizacija dosta odmakli i u većini zemalja u razvoju. Ovo se najčešće odigravalo brzo, ali bilo je i drugih slučajeva gdje se odvijalo postupno kroz dobrovoljnu promjenu politike, primjerice u Indiji.

Otprilike u to vrijeme, potpisani su neki važni međunarodni sporazumi koji su označili novu eru globalnih integracija. Godine 1994, sporazum NAFTA (North American Free Trade Agreement) potpisali su SAD, Kanada i Meksiko. To je bio prvi veliki sporazum o slobodnoj trgovini između razvijenih zemalja i neke zemlje u razvoju. Godine 1995, zaključena je Urugvajska runda pregovora o GATT-u, što je dovelo do prerastanja GATT-a u WTO (Svjetsku trgovinsku organizaciju).

WTO obuhvaća mnogo više područja (npr. zaštitu intelektualnog vlasništva, kao što su patenti i žigovi i trgovina uslugama) i ima veće ovlasti nego GATT. U EU je napredovala ekonomska integracija, sa završetkom projekta “jedinstvenog tržišta” 1993. godine (s takozvane “četiri slobode kretanja” – roba, usluga, ljudi i novca) i 1995. pristupanjem Švedske, Finske i Austrije. Krajnji rezultat je bio stvaranje međunarodnog trgovinskog sustava koji je bio mnogo naklonjeniji slobodnijoj (iako ne potpuno slobodnoj) trgovini.

Također, ideja globalizacije bila je ključni koncept tog doba. Međunarodna ekonomska integracija se, naravno, odvijala od šesnaestog stoljeća, ali prema novom globalizacijskom narativu ovaj proces je sada ušao u potpuno novu fazu.

To je omogućila revolucija u komunikaciji (internet) i transportu (avio-promet, kontejnerski transport), koji su doveli do “odumiranja udaljenosti”.

Prema tvrdnjama globalizatora, države više nisu imale drugog izbora osim prihvatiti novu realnost i potpuno se otvore za međunarodnu trgovinu i investicije, istovremeno liberalizujući domaće gospodarstvo. Oni koji su se opirali ismijavani su kao “savremeni ludisti” koji misle da mogu vratiti davno prošlo vrijeme i preokrenu tehnološki napredak. Knjige s naslovima Svijet bez granica, Svijet je ravan i Jedan svijet, spremni ili ne odražavale su suštinu ovog novog diskursa.

Početak kraja: Azijska financijska kriza

Euforija s kraja osamdesetih i početka devedesetih nije potrajala. Prvi znak da u “vrlom novom svijetu” nije sve kako treba pojavio se s financijskom krizom u Meksiku 1995. Previše ljudi je investiralo u meksičke financijske vrijednosne papire očekujući da će ova zemlja, pošto je bezrezervno prihvatila tržišnu politiku i potpisala sporazum NAFTA, postati najnovije ekonomsko čudo. Meksiko su spasile vlade SAD i Kanade (koje nisu željele da se njihov novi slobodnotržišni partner sruši) kao i MMF.

Godine 1997, uslijedio je veći udar s azijskom financijskom krizom. Neke dotad uspješne azijske zemlje – takozvane “MIT ekonomije” (Malezija, Indonezija i Tajland) i Južna Koreja – zapale su u financijske nevolje. Uzrok je bilo pucanje mjehura aktive (cijene aktive porasle su iznad svog realnog razine, na temelju nerealnih očekivanja).

Iako su bile opreznije od drugih zemalja u razvoju u otvaranju svojih ekonomija, ove države su prilično drastično otvorile svoja financijska tržišta krajem 1980-ih i početkom 1990-ih. Pošto više nisu imale tolika ograničenja, njihove banke su se agresivno zaduživale kod bogatih zemalja s nižim kamatnim stopama. Banke bogatih zemalja smatrale su da nije rizično kreditirati države sa višedesetljetnim odličnim ekonomskim uspjehom.

Kako se prilivalo sve više stranog kapitala, cijene aktive su skočile, što je poduzećima i kućanstvima u azijskim zemljama omogućilo da se još više zaduže, koristeći svoju sada vredniju imovinu kao kolateralu. Ovaj proces se uskoro pretvorio u samo-ispunjeno proročanstvo, budući da su rastuće cijene aktive opravdavale dodatno zaduživanje i posuđivanje. Kada je postalo jasno da su takve cijene aktive neodržive, novac je povučen i uslijedila je financijska kriza.

Azijska kriza ozbiljno je pogodila ove države. U gospodarstvima gdje se rast od 5 posto (po glavi stanovnika) smatra recesijom, proizvodnja je 1998. pala za 16 posto u Indoneziji i 6-7 posto u ostalim zemljama. Desetine milijuna ljudi ostalo je bez posla u društvu gdje nezaposlenost podrazumijeva bijedu, imajući u vidu slabu socijalnu državu.

U zamjenu za novčanu pomoć MMF-a i bogatih zemalja, pogođene azijske zemlje morale su pristati na velike promjene – sve u pravcu liberalizacije svog tržišta, naročito financijskog. Iako je gurnula azijske ekonomije u smjeru tržišta, azijska kriza – poput brazilske i ruske koje su odmah za njom uslijedile – posijala je prvo sjeme nepovjerenja u posthladnoratovski tržišni trijumfalizam.

Počelo se ozbiljno govoriti o reformi globalnog financijskog sustava, a diskusije su bile vrlo slične onima poslije globalne financijske krize 2008. Čak su i mnogi vodeći zagovornici globalizacije, poput kolumniste lista Financial Times Martina Wolfa i tržišnog ekonomiste Jagdish Bagvatija, počeli preispitivati mudrost dozvoljavanja slobodnog međunarodnog protoka kapitala. Globalna ekonomija nije bila u sjajnom stanju.

Lažna zora: od internet buma do velikog stišavanja

Kada su krize zauzdane, razgovor o globalnoj financijskoj reformi je zamro. U Americi, velika Kontrareakcija nastupila je 1999. ukidanjem legendarnog njudilovskog Glass Steagall zakona, koji je strukturno razdvojio komercijalno i investicijsko bankarstvo.

U 2000 uslijedila je nova panika, kada je internet mjehur – pošto su akcije internet kompanija, bez ikakvog izgleda da će u doglednoj budućnosti postati profitabilne, narasle do apsurdno visoke razine – pukao u SAD. Panika je ubrzo popustila, pošto su Federalne rezerve intervenirale i agresivno smanjile kamatne stope, što su ubrzo učinile i središnje banke drugih bogatih zemalja.

Od tada, činilo se da prve godine tisućljeća protiču glatko u bogatim zemljama, naročito u SAD. Rast je bio konstantan, iako ne baš spektakularan. Izgledalo je da će cijene aktive (cijene nekretnina, dionica itd..) Zauvijek rasti. Inflacija je i dalje bila niska.

Ekonomisti – uključujući Ben Bernankea, predsjednika upravnog odbora Federalnih rezervi od veljače 2006. do siječnja 2014. – govorili su o “velikom stišavanju”, jer je ekonomska znanost konačno savladala nagli rast i pad. Alan Greenspan, predsjednik upravnog odbora Federalnih rezervi od kolovoza 1987. do siječnja 2006, zvali su “maestro” (što je ovjekovječeno u naslovu njegove biografije autora Bob Woodward, poznatog po Watergate-u) jer je skoro kao alkemičar mogao upravljati permanentnim ekonomskim bumom, a da ne potakne inflaciju ili financijski potres.

Polovicom prvog desetljeća 2000-ih, ostatak svijeta je konačno počeo osjećati “čudesni” rast Kine iz prethodna dva desetljeća. Godine 1978, na početku ekonomskih reformi, kineska ekonomija činila je samo 2,5 posto svjetske ekonomije. Kina je imala minimalan utjecaj na ostatak svijeta – njen udio u svjetskom izvozu robe iznosio je samo 0,8 posto. Do 2007. ove brojke su porasle na 6 i 8,7 posto. Sa relativno malo prirodnih resursa a zaprepašćujuće brzim rastom, Kina je počela usisavati hranu, rude i gorivo iz ostatka svijeta, a efekt njenog značaja počeo se sve jače osjećati.

Ovo je pomoglo afričkim i latinoameričkim izvoznicima sirovina, omogućivši konačno ovim gospodarstvima da nadoknade vrijeme koje su izgubile 80-ih i 90-ih. Kina je pritom postala veliki vjerovnik i investitor u nekim afričkim zemljama, što je ovima dalo prostora u pregovorima s institucijama Breton Woodsa i tradicionalnim donatorima pomoći kao što su SAD i europske države. U slučaju latinoameričkih zemalja, ovaj period je obilježilo napuštanje neoliberalne politike koja je napravila toliku štetu u mnogim zemljama. Brazil (Lula), Bolivija (Morales), Venezuela (Chavez), Argentina (Kirchner), Ekvador (Korea) i Urugvaj (Vasquez) su najistaknutiji primjeri.

Pukotina u zidu: globalna financijska kriza 2008.

Početkom 2007. primjećuju se prvi znaci panike oko otplate hipotekarnih kredita koji se eufemistički nazivaju “drugorazrednim” (čitaj “s većom mogućnošću da ne budu vraćeni”). Ove kredite su davale američke financijske tvrtke u prethodnom razdoblju rasta nekretnina.

Ljudima bez stabilnog prihoda, sa sumnjivom kreditnom poviješću, pozajmljivan je novac koji nisu mogli priuštiti, pod pretpostavkom da će cijene nekretnina nastaviti rasti. Računalo se da će oni, ako se nešto dogodi, moći vrate kredit prodajom kuće. Pri tom, tisuće ili čak stotine tisuća ovih visokorizičnih hipotekarnih kredita spojeni su u “kompozitne” financijske proizvode, zvane MBS i CDO, koji su prodavani kao niskorizične hartije, pod pretpostavkom da su šanse da veliki broj dužnika istovremeno zapadne u nevolju sigurno mnogo manje nego s pojedinačnim dužnicima.

U početku, problematični stambeni krediti u SAD procjenjivani su na 50-100 milijardi dolara – što nije mala suma, ali sustav lako je apsorbira (kako su tada mnogi tvrdili). Međutim, kriza je izbila punom snagom u ljeto 2008, kolapsom investicijskih banaka Bear Stearns i Lehmann Brothers. Ogroman val financijske panike preplavio je svijet. Otkriveno je da su neka od najpoznatijih imena u financijskoj industriji u velikoj nevolji, jer su stvorila i kupovala ogromne količine sumnjivih kompozitnih financijskih proizvoda.

“Kejnzijansko proljeće” i povratak tržišne ortodoksije – s osvetom

Prvobitna reakcija velikih ekonomija bila je sasvim drugačija od reakcije poslije Velike depresije. Makroekonomske mjere bile su kejnzijanske utoliko što su dozvolile da se napravi veliki proračunski deficit – makar tako što nisu smanjivale potrošnju usporedo s padom poreznih prihoda i u nekim slučajevima povećavajući državnu potrošnju (Kina je to uradila najagresivnije).

Velike financijske institucije (npr. Kraljevska banka Škotske u Velikoj Britaniji) i industrijske tvrtke (npr. GM i Chrysler u SAD) spašene su društvenim novcem. Centralne banke spustile su kamatne stope na povijesni minimum – recimo, Banka Engleske smanjila je kamatnu stopu na najnižu razinu od svog osnutka 1694. Kada više nisu mogle spuštaju kamatne stope, upotrijebile su takozvano kvantitativno popuštanje – što praktično znači da centralna banka stvara novac ni iz čega i pušta ga u ekonomiju, najčešće kupujući državne obveznice.

Međutim, tržišna ortodoksija ubrzo se vratila s osvetom. Svibanj 2010. je bio prekretnica. Pobjeda konzervativaca u Velikoj Britaniji i nametanje programa pomoći Grčkoj signalizirali su povratak stare doktrine proračunske ravnoteže.

Štedljivi proračuni, gdje se potrošnja drastično kreše, nametnuti su u Velikoj Britaniji i takozvanim PIIGS gospodarstvima (Portugal, Italija, Irska, Grčka i Španjolska). U Americi, republikanci su uspjeli natjerati Obaminu vladu da prihvati ogroman program kresanja potrošnje 2011. Uz potvrdu antideficitarnog opredeljenja središnjih europskih zemalja u vidu europskog Sporazuma o fiskalnoj stabilnosti iz 2012, to je označilo nastavak kretanja u tom pravcu. U svim ovim zemljama, naročito u Velikoj Britaniji, politička desnica koristi argument uravnoteženja proračuna kao izgovor da ozbiljno razgradi socijalnu državu, što joj je oduvijek bio cilj.

Posljedica: Izgubljena desetljeća?

Kriza 2008. donijela je katastrofalne posljedice, a kraj se još uvijek ne vidi. Četiri godine nakon izbijanja krize, krajem 2012, proizvodnja po glavi stanovnika ostala je niža nego 2007. u dvadeset dvije od trideset četiri članice OECD-a (Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj), kluba bogatih zemalja (i šačice zemalja u razvoju) sa sjedištem u Parizu.

BDP po glavi stanovnika 2012 kada se izuzme efekt inflacije, bio je 26 posto niži nego 2007. u Grčkoj 12 posto niži u Irskoj 7 posto niži u Španjolskoj i 6 posto niži u Velikoj Britaniji. Čak i u Americi, koja se uspješnije oporavila od krize nego druge zemlje, prihod po glavi stanovnika 2012. bio je 1,4 posto niži nego 2007.

Sa štedljivim proračunom, izgledi za gospodarski oporavak u mnogim ovim zemljama su slabi. Problem je u tome što radikalno kresanje državne potrošnje u stagnantnoj (ili čak opadajućoj) ekonomiji koči oporavak. To smo već vidjeli tijekom Velike depresije. Posljedica je da će najvjerojatnije proći dobar dio desetljeća prije nego što se mnoge od ovih zemalja vrate na razinu iz 2007. One se trenutno vjerojatno nalaze na polovici “izgubljene desetljeća”, kakvu su imali Japan (devedesetih) i Latinska Amerika (osamdesetih).

Procjenjuje se da je kriza ukupno proizvela 80 milijuna novih nezaposlenih ljudi diljem svijeta. U Španjolskoj i Grčkoj, nezaposlenost je skočila s oko 8 posto prije krize na 26 posto i 28 posto u ljeto 2013. Nezaposlenost mladih premašuje 55 posto. Hrvatska ih slijedi u korak. Čak i u zemljama s “blažom” nazaposlenošću, kao što su SAD i Velika Britanija, službena stopa nezaposlenosti dostigla je 8-10 posto.

Premalo i prekasno? Izgledi za reformu

Unatoč razmjerima krize, reforme su bile spore. Unatoč činjenici da se uzrok krize krije u pretjeranoj liberalizaciji financijskog tržišta, financijske reforme su bile prilično blage i uvodile su se vrlo sporo (tijekom nekoliko godina, dok su američke banke u vrijeme New Deal-a imale rok od godinu dana da svoje poslovanje usklade sa mnogo oštrijim reformama). U nekim financijskim područjima, poput trgovine kompleksinim financijskim proizvodima, nije bilo nikakvih reformi.

Naravno, ovaj trend bi se mogao preokrenuti. Uostalom, u SAD i Švedskoj poslije Velike depresije, reforme su uvedene tek nekoliko godina nakon ekonomske krize i poteškoća. Birači u Nizozemskoj, Francuskoj i Grčkoj otjerali su s vlasti zagovornike štednje u proljeće 2012; talijanski birači su to isto učinili 2013. EU je uvela neke financijske propise, ozbiljnije nego što su mnogi vjerovali da je moguće (npr. porez na financijske transakcije, ograničenje na bonuse u financijskom sektoru).

Švicarska, koja se često smatra utočištem superbogatih, usvojila je 2013. zakon koji zabranjuje visoke nagrade za najviše rukovodioce sa osrednjim performansama. Iako još mnogo toga ostaje da se napravi u vezi s financijskom reformom, ovakvi propisi bi se smatrali nemogućim prije krize.
 
(pescanik/uredio: nsp)

Svijet novog tisućljeća oblikuju globalizacija, liberalizacija i tehnološki razvoj. Pojam globalizacija počeo se intenzivnije koristiti tek u novije vrijeme, a različiti ga autori različito definiraju. Globalizacija dovodi do stvaranja trgovačkih blokova, globalnih tvrtki i globalne ekonomije. Svijet na taj način postaje jedinstveni sustav, a svjetsko tržište dostupno svima.

Ekonomska globalizacija nudi zemljama širom svijeta mnoge mogućnosti. Upravo zahvaljujući tim mogućnostima mnoge su zemlje napredovale od svjetske periferije do vrlo razvijenih jezgara te mogu poslužiti kao dobar primjer drugim zemljama koje tek kreću u osvajanje tržišta. Globalizacija, međutim, nije isto što i globalno gospodarstvo.

Ona je samo njegova nadgradnja, šira je od gospodarskih odnosa i sadrži mnogo elemenata politike, kulture i socijalnih odnosa. Cirkulacijom ljudi, roba i informacija povezuju se regije i ostvaruje interakcija. Dolazi do procesa decentralizacije te ustupanja moći i suverenosti država nadnacionalnim tijelima. Globalizacija ubrzava te procese te oblikuje nove uvjete kojima se moraju prilagoditi svi koji žele uspjeti. 

Pojam globalizacije

Konvencionalna definicija globalizacije podrazumijeva proces otvaranja i liberalizacije nacionalnih financijskih tržišta i njihova stapanja u globalno tržište kapitala. No danas se češće pod tim pojmom podrazumijeva “međunarodna integracija” dobara, tehnologija, rada i kapitala pa se može govoriti o globalizaciji u širem smislu. Pojam globalizacije izveden je od riječi “global” što znači ukupnost, a  globalizam je način gledanja na zbivanja u globalu. Globalizacija bi tako podrazumijevala socijalni proces koji teži sveobuhvatnosti i jedinstvenosti svijeta. Kad se govori o globalizmu, tu je još i proširena teorija koja globalizam tumači argumentima suvremene mikroelektronske revolucije.

Zahvaljujući globalizaciji odnosi među ljudima i zemljama postaju sve intenzivniji, a ljudi počinju globalno razmišljati i svijet u cjelini drugačije shvaćati. Globalizacija ima i određene zahtjeve – stalno ulaganje u znanje, tehnologije, istraživanje i razvoj. Tko jednom počne zaostajati u procesu globalizacije ili se na vrijeme ne uključi u suvremene procese, bitno zaostaje. Današnji se svijet sve više “otvara” i “smanjuje” i otuda je stvorena već dobro poznata uzrečica o svijetu kao “globalnom selu”. Globalizacija se kao ideja odnosi na “smanjivanje” svijeta, ali i na jačanje svijesti o svijetu kao cjelini.

Za globalizaciju se može ustvrditi da je jedna od posljedica razvoja znanosti, suvremene tehnologije, tržišne ekonomije, demokracije. Globalizacija je omogućila i slobodno kretanje kapitala, roba, informacija i ljudi kroz širenje i ukidanje granica. Ekološka, kulturološka i društvena strana globalizacije često se zanemaruju u odnosu na njezinu političku, a osobito ekonomsku dimenziju, ali u novije vrijeme i one dobivaju sve veći prostor. Treba primjerice spomenuti antiglobaliste, borce za ljudska prava, prava životinja (Greenpeace i dr.) i sl. Teoriju globalizacije osmislio je osamdesetih i devedesetih godina 20. stoljeća Ronald Robertson. Na temelju te teorije mogao je opisati pojave koje imaju nadnacionalno i svjetsko značenje. Osim Robertsona brojni autori govore o globalizaciji i pridaju joj različita značenja. Tako Urlich Beck piše o čak osam tipova globaliteta od kojih su najvažnija prva četiri. 

Tipovi globaliteta: 

1. gospodarski tip

2. tehnološki tip

3. univerzalne vrijednosti

4. globalna kulturna industrija

5. policentrična svjetska politika

6. svjetsko osiromašenje

7. globalno razaranje i uništavanje čovjekova okoliša

8. transkulturalni konflikt.  

Nastanak globalizacije

Pojavi procesa globalizacije pogodovala je situacija nakon Drugoga svjetskog rata, osobito u Europi. Europske zemlje, neke tada u potpunosti razorene, ali novčano potpomognute od SAD-a, započinju proces međusobnog povezivanja. Jedan od ciljeva tog povezivanja bio je izbjeći daljnja međusobna neprijateljstva i stvoriti Europu u kojoj će sve zemlje međusobno surađivati i pomagati se. Takva politika u Europi bila je nakon toga pokretač sličnih procesa i drugdje u svijetu. To je na kraju dovelo do stvaranja svijeta kakav jest danas.  Kada se govori o nastanku globalizacije svakako se mora spomenuti GATT (General Agreement on Tariffs and Trade) i značenje što ga je imalo smanjenje trgovačkih carina među zemljama. Ono je, uz ostalo, pridonijelo njihovu jačem međusobnom trgovinskom povezivanju. GATT je osnovan 1947. i temeljio se na klauzuli o najvećim pogodnostima.

Iz nje proizlaze tri temeljna načela: načelo recipročnosti, načelo liberalizacije i načelo nediskriminacije. Načelo recipročnosti odnosi se na to da trgovačke olakšice koje potpisnice GATT-a priznaju jedna drugoj, moraju biti jednake za obje strane. Kasnije je to načelo ublaženo u korist zemalja u razvoju. Načelo liberalizacije podrazumijeva postupno smanjivanje carina i drugih ograničenja, a načelo carinske nediskriminacije da se dvostruke carinske olakšice između dviju potpisnica moraju primijeniti na sve članice GATT-a.

Carinske stope također se ne smiju jednostrano povećavati.  U godini osnivanja GATT-u su pristupile 23 zemlje, a kasnije se taj broj neprestano povećavao. GATT je 8. prosinca 1994. preimenovan u WTO (World Trade Organization) na kraju urugvajskog kruga pregovora i ministarske konferencije u Marakeshu. WTO je počeo djelovati 1995., a financira se doprinosima potpisnica prema njihovu udjelu u trgovini među članicama. U članstvu su 134 države.  Još jedan pojam koji je uz globalizaciju sve više u upotrebi, jest i pojam transnacionalizacija. Rast i sve veće ekonomsko značenje transnacionalnih korporacija i transnacionalnih tijekova roba, kapitala, informacija te znanja na svjetskom tržištu i globalnom ekonomskom prostoru, najbitnija je odlika transnacionalizacije. O njoj se govori i sve više sa stajališta nacionalne države koja se pojavom transnacionalizacije mora odreći dijela svoje suverenosti radi uključivanja u iznadnacionalne saveze kao što su NATO ili EU. 

Činjenica da država više nije najviši autoritet osobito je teško prihvaćena u tranzicijskim zemljama jugoistočne, istočne i srednje Europe (pa tako i u  Hrvatskoj) koje su nakon više desetljeća “čekanja” stekle svoju samostalnost i koje su je se već na početku, kada su je počele uživati, dijelom morale “odreći”.

Građani tih zemalja ponekad imaju skeptično mišljenje prema europskim integracijama i integriranju. Kao što je rečeno, u procesima globalizacije do izražaja sve više dolazi snaga i moć multinacionalnih korporacija. Mnoge države u kojima takve korporacije posluju, a posebice one male i siromašne, zbog golemih financijskih sredstava koje multinacionalne korporacije posjeduju, nerijetko se vode u financijskom pogledu kao njihove podružnice.

Bruto-nacionalni proizvod tih zemalja ne može se ni približno mjeriti s profitom koji ostvaruju te korporacije.  Multinacionalne korporacije, međutim, utječu i šire svoju moć na sve države. Nijedna ne može izbjeći “globalno traženje”. Investicijske odluke korporacija donose se na globalnoj razini, prenoseći kapital ili resurse iz jedne zemlje u drugu, utječući na (ne)zaposlenost milijuna ljudi i stupanj ekonomske aktivnosti u pojedinim državama.

Prema mnogima, svijet i svjetsko društvo postali su “mnoštvo bez jedinstva”, gdje svatko gleda svoje interese, nastoji što više zaraditi i nadmašiti konkurenciju. Globalizacija je proces koji je započeo i koji se više ne može zaustaviti. Prije svega tu je sve veća interakcija među sudionicima međunarodne trgovine, globalno umrežavanje financijskih tržišta i već spomenuta rastuća moć multinacionalnih korporacija. Očevidci smo i stalnog informacijskog i komunikacijskog razvoja, razvoja globalne kulture i policentričnosti svjetske politike. Danas se globalizacija doživljava kao svijet bez granica. Sve što se stvara počinje se odražavati globalno. Tako danas postoje globalni proizvodi, moda, potrošači pa i građani. Globalizacija se, dakle, može čak shvatiti kao jedna etapa razvoja civilizacije.

Početci stvaranja globalne kulture

Europljani su stvorili prvu doista svjetsku kulturu. Stvaranjem kolonijalnih carstava pojedinih europskih država u prostoru izvan geografskih granica Europe, mnogi su narodi došli pod utjecaj europske kulture. 

Dakako, europske se zemlje u pogledu kulture uvelike razlikuju, međutim pod utjecajem općeg napretka europsku se kulturu počelo poistovjećivati s modernizacijom, industrijalizacijom i urbanizacijom. Važnu ulogu u tome odigrala su putovanja i komunikacije jer su upravo oni omogućili uspostavu europske kulture kao prve globalne kulture.

Europska dominacija i uspostavljanje svjetske trgovine započeli su najprije jedrenjačkom plovidbom, a učvrstili su se razvojem parobroda i željeznice te kasnije suvremenim vrstama komunikacija. Za vrijeme kolonijalizma europske su države u Novi svijet prenosile i svoje državne, gospodarske i političke institucije. Budući da su njihove kolonije bile samo aneksi matičnih zemalja, a europske zemlje imale pod političkim i gospodarskim nadzorom mnoštvo takvih država, s vremenom su one postale prava carstva. Tako je i izgled naselja doseljenih Europljana u prekomorskim zemljama gotovo identičan onim u matičnim zemljama. Npr. u Latinskoj se Americi i danas govori španjolski, odnosno portugalski, jer je to bio jezik europskih kolonizatora, a i kultura i način života su vrlo slični. U isto je vrijeme Europa, još od rimskog razdoblja, bila razjedinjena, a europske države u neprestanim sukobima i ratovima.

Čak i nakon raspada kolonijalizma i kolonijalnih carstava te osamostaljenja kolonija, veze koje su te zemlje imale s Europom ostale su i dalje vrlo jake. Prva od zemalja koja je izborila svoju samostalnost, bio je SAD (1776.), ali je engleski jezik i dalje ostao službeni i tek u novije vrijeme, doseljavanjem ljudi iz Latinske Amerike, dobija i španjolski jezik. Naravno, i prije velikih geografskih otkrića i osnivanja europskih kolonija u drugim dijelovima svijeta također su postojale interkontinentalne veze. Kao primjeri mogu se navesti trgovina u vrijeme starog Rima pomorska trgovina u Kineskom moru i Indijskom oceanu i sl., ali tada nije bilo gospodarske razmjene pod dominacijom jedne kulture kao što se to zbilo prevlašću Europljana na globalnoj sceni.  

Aspekti globalizacije

Brojni su i raznovrsni aspekti globalizacije, a odražavaju se na svim poljima života i djelovanja suvremenog čovjeka. Prvi i jedan od najvažnijih aspekata globalizacije jest ekonomski aspekt. Globalne tvrtke utječu na tijek svjetskih gospodarskih procesa i mnoge od njih, iz sasvim jednostavnog razloga da obavljaju svoj posao i stječu dobit, integriraju planet.  Multinacionalne tvrtke uključuju u svoje poslovanje milijune ljudi širom svijeta koji su međusobno povezani usprkos velikim udaljenostima. One nadziru planetarne resurse, kapital i tehnologiju. Na taj se način širi gospodarstvo bez granica i posluje se kao da nema gospodarskih i političkih barijera.

Drugi, ali ne manje važan je političko-pravni aspekt globalizacije. Političko- pravni aspekt odnosi se na narušenu državnu suverenost nastalu uključivanjem u međunarodne ugovore, zajednice i organizacije. Stvara se sustav globalnog upravljanja koje ograničava dosadašnju moć države pri čemu nastaje temelj za stvaranje nove, nadnacionalne države. Slabljenje državne vlasti posebno se uočava u području financija.

Internacionalizacija i regionalizacija također postaju, uz globalizaciju, izazovi današnjim državama. Stvaraju se nove međunarodne i regionalne udruge preko kojih se mogu vršiti pritisci na vlade država, ali i uspostavljaju veze s ljudima širom svijeta.  Globalna politika postaje multikulturalna i multicivilizacijska.

“Smanjivanjem” svijeta porasla je svijest o povezanosti i međuovisnosti njegovih različitih dijelova. Dolazi do napuštanja starih i prihvaćanja novih, širih identiteta. Tako, još razmjerno novi, europski identitet danas sve više prestaje biti nešto neshvatljivo za francuskog ili španjolskog ribara, kao što je u 19. stoljeću njemački identitet prestao biti apstrakcija za bavarskog seljaka.

Vrlo su vidljive promjene procesa globalizacije i na području kulture. To se može ilustrirati činjenicom da se danas velikom brzinom uvodi zajednički svjetski jezik, ali to nije, kao što su neki očekivali, esperanto, već je to engleski jezik. Engleski se jezik na taj način našao na drugom mjestu najrasprostranjenijih jezika koji se govore (poslije kineskog). Neki smatraju da je – s obzirom na tu činjenicu, ali i svakodnevno izumiranje nekoliko dijalekata i jezika – na pomolu nov lingvistički poredak.

Suvremeni čovjek svjedoči činjenici da je i u kulturološkom pogledu svijet sve više zaokupljen pozapadnjačenjem i stvaranjem globalne kulture. Na žalost, na taj način nestaju mnoge kulturalne posebnosti koje život na Zemlji čine zanimljivim i jedinstvenim.  
 
(Globalizacija – pojam, nastanak i trendovi razvoja, J.Lončar/uredio: nsp)