Dvaput više Amerikanaca smatra da su mainstream mediji najvažniji problem s kojim se suočava zemlja u usporedbi s onima koji misle isto o Rusiji, prema novoj Gallupovoj anketi

Ankera ukazuje na to da torija ruskog miješanja u američke izbore koju su gurali mainstream mediji, ipak nije uspjela uvjeriti mase.

Medijska histerija zbog fantomske veze Trump-Rusija koja je navodno postojala prije Trumpove inauguracija je totalno izokrenule društveno razmišljanje, ali postoji jedan veliki problem: Amerikanci u cjelini jednostavno ne prihvaćaju tu priču.

Samo jedan na 200 ljudi smatra da je Rusija najozbiljniji problem s kojim se suočavaju Sjedinjene Države, prema nedavnoj anketi Gallup.

Nije da biste dobili taj podatak od televizije CNN ili MSNBC nakon nekoliko sati gledanja. Masovni mediji gotovo neprestano udaraju u rusku zavjeru, no glasači su u osnovi slegnuli ramenima i okrenuli svoj fokus na druge stvari.

Ocjene CNN-a ipak su pale, čak i na najniže povijesne razine, a njihovi se rukovoditelji pitaju zašto, no trebali bi obratiti pozornost na Gallupovu anketu.

Istraživačka skupina provela je anketu na širokom uzorku Amerikanaca o tome što misle da je “najvažniji problem” sa kojim se danas suočava Amerika. Na razočaranje Demokratske stranke i njihovog odjela za odnose s javnošću – mainstream medija, rezultati su dobri za Donalda Trump – i strašno loši za rusku teoriju zavjere.

Western Journal izvještava da je do lipnja 2018. velika većina građana nazvala neekonomske probleme kao najvažnije probleme s kojima se suočava nacija. Neki od ostalih su: “nezadovoljstvo vladom” rangirano je najvišim problemom, a “imigracija / ilegalni imigranti” su bili drugi.

A ruska priča? Jedva je ušla na popis. Manje od 0,5 posto ispitanika u Gallupovoj anketi pod nazivom “situacija s Rusijom” je bila njihova glavna briga. Zapanjujućih 32 problema, od nezaposlenosti do kriminala, su bili viši na popisu od zabrinutosti Rusijom.

Sada treba napomenuti da se nedavni sastanak između Trumpa i Putina dogodio nakon što su prikupljeni najnoviji rezultati Gallupovih anketa.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

U deset godina, povjerenje Amerikanaca u televizijske i tiskane vijesti se srušilo na povijesno niske razine, prema najnovijem Gallup istraživanju

Glavni masovni mediji nisu uspjeli u nedavnoj prilici prenošenja masakra u Orlandu, iskopati dalje od par činjenica nakon što je više svjedoka istupilo sugerirajući da je u pucnjavi sudjelovalo više od jednog napadača, i nedostatak povjerenja tim istim medijima se čini logičnim.

Dok je povjerenje u medije palo za 10 posto – novine pogađa najniža ocjena povjerenja od 2007. godine, i pad od čak 20 posto – ostale institucije su prošle još znatno lošije.

Povjerenje u banke, koje je dramatično palo nakon financijske krize 2008. godine, palo je za 22 posto – što ih čini najvećim gubitnikom u bilo kojoj instituciji koju je istraživao Gallup – od 49 posto u 2006. godini, na samo 27 posto u deset godina kasnije.

Gotovo nitko ne vjeruje u više Kongresu, kako je zloglasno zakonodavno tijelo zaronilo 10 posto – sa 19 na 9 posto povjerenja.

Vrhovni sud i institucija organiziranog rada su doživjeli samo manji pado povjerenja u javnosti.

Sveukupno povjerenje u institucije je palo za 6 posto u posljednjih deset godina, a iako se spomenuti rezultati podudaraju sa cinizmom koji prožima SAD u 2016. godini, nekoliko rezultata vas može iznenaditi.

Unatoč beskrajno upitnim manevrima vanjske politike, povjerenje u predsjedništvo je poraslo za 3 boda – sa 33 posto u 2006. godini, na 36 posto sada. BOLESNO!

Na istoj bilješci, povjerenje Amerikanaca u vojsku se nije izgubilo, niti dobilo, i ona je najviše pozitivno gledana institucija na popisu sa neodoljivih 73 posto potpore.

Teoretski, odgovor javnosti se odrazio preko nevjerojatno uspješne “Propagandne kampanje podrške vojnim snagama, ili čak kroz percepciju vojnog djelovanja kao obrambenog tijela (ratom po čitavom svijetu Amerika brani sebe???), iako su takvi detalji izvan dosega Gallupove ankete.

Možda je najalarmantnija podrška na koju nitko ne obraća pozornost, epidemija policijskih ubojstava i slučajeva brutalnosti i nasilja. Tijekom proteklog desetljeća povjerenje javnosti u policiju i dalje je relativno visoko – pad samo 2 postotna boda na 56 posto u 10 godina.

Sjedinjene Države imaju u zatvoru više ljudi nego bilo koji drugi narod na planeti – oni čine 5 posto svjetske populacije, ali imaju 25 posto svjetske zatvorske populacije – povjerenje u sustav kaznenog pravosuđa je pao samo 2 boda na 23 posto.

Javne škole su izgubile tlo pod nogama, vjerojatno zbog kontinuiranog sporenju oko zajedničkog “Common core” programa u školama, zaranjajući sa 37 posto povjerenja klijenata na 30 posto u posljednjih deset godina.

Amerikanci su također izgubili vjeru u religiju. Sveukupno povjerenje u crkvu ili religijske organizacije znatno je kliznulo u zadnjih deset godina, s 52 posto na samo 41 posto podrške.

Gallup sažima,

“Amerikanci očito nemaju povjerenja u institucije koje utječu na njihov svakodnevni život: škola odgovorna za obrazovanje nacije djecu; religija koje se očekuje da će pružiti duhovno vodstvo; banke koje bi trebale štititi američku zaradu; američki Kongres izabran da predstavlja interese nacije; i mediji koji tvrde da postoje kako bi ih informirali.”
 
NoviSvjetskiPoredak.com

ZA AMERIKANCE JE KORUPCIJA BEZ PRETJERIVNAJA – NACIONALNI SPORT

U jednom trenutku uvriježeno je postalo vjerovanje da je Rusija – jedna od najkorumpiranijih zemalja u svijetu. Naravno, za razliku od SAD koje su najpravnije od svih pravnih država.

U kontekstu nedavnih izjava američkog Ministarstava financija i Bijele kuće o korupciji u Rusiji dobili smo odličan povod da još jednom prodiskutiramo o ustaljenim stereotipima naše informacijske konfrontacije.

Tendencija nije nova i, u suštini, je vrlo jednostavna: Bijela kuća ponovno pokušava Rusiju predstaviti nekom vrstom istočnog despotizma, u kojem bez rodbinskih i prijateljskih veza ili mita ništa se ne može ništa učiniti.

Po stoti put pisati da činovnici u Washingtonu odreda vjeruju “analitičarima” ruske liberalne oporbe, nekako je, da budem iskren, nedostojno. Kao i pisati o tome da je oporbeni trend o “uzajamnoj povezanosti u vrhovima ruske vlasti” istrošen još 2013. godine kada se suočio s objektivnom realnošću.

Ruski diskurs se također, generalno, nije ontološki izmijenio: oni se konstantno zalažu za vlastiti i tuđi suverenitet i nemiješanje u unutarnje stvari bilo koje suverene države. Bilo da je to miješanje vojno, političko ili informacijsko.

Ali, pitanje korupcije je ipak važnije, i to iz mnogo različitih aspekata. Na primjer, na razini stereotipa. U jednom trenutku postalo je uobičajeno vjerovanje da je Rusija – jedna od najkorumpiranijih zemalja u svijetu. Naravno,: za razliku od SAD koje su najpravnije od svih pravnih država.

Međutim, još prošle godine tvrtka Gallup je objavio istraživanje, prema kojem “oko osamdeset posto Amerikanaca smatra da je korupcija u strukturama vlasti jedan od najozbiljnijih problema u zemlji … Broj američkih građana, zabrinutih zbog širenja korupcije u strukturama vlasti, za manje od desetljeća povećao se za 20% “.

Ipak, razina zabrinutosti zbog korupcije – još uvijek nije sama korupcija. Na kraju krajeva, možda je to neka vanjska informacijska agresija, kojoj je podvrgnuto stanovništvo Sjedinjenih Država, pa ono stoga vidi probleme, tamo gdje ih zapravo nema?

“75% američkih građana smatra svoju vladu korumpiranom”

Ako pretpostavimo da je sve ovo neka vrsta vanjskih utjecaja, oni ipak nekako previše sveobuhvatno utječu na američko društvo.

Na primjer, 13. siječnja ove godine isti taj institut Gallup je proveo anketu o tome koliko su obični Amerikanci zadovoljni vlašću. Ispostavilo se da je samo 23% stanovništva zadovoljno načinom na koji se stvari odvijaju u zemlji, od kojih je tek 3% bilo vrlo zadovoljno. Usput, u siječnju 2015. godine zadovoljnih je bilo 32%. Generalno gledano, ovo ni u kom slučaju nije većina.

I ponovno ću skrenuti pozornost na činjenicu da nije bilo nikakvih sudskih procesa, prijetećih poruka FBI i NSA. Sve otmjeno i uglađeno. Pa, pomislit ćeš, Snowden je predao još jednu porciju tajnih informacija. Treba Snowdena okriviti, a ne korupcionaše “.

Osim toga, i onako više od polovice birača govori o korupciji u vlasti, ali svejedno izlazi na izbore i rezignirano glasa.

Što više, korupcija u SAD je praktično nacionalni sport. Ona se ne tiče samo politike. Tamo su primjetni skandali i sa Federalnim rezervama, i sa “otklanjanjem posljedica tornada i poplava”, i u socijalnoj sferi.

Pri čemu u SAD, gdje tiskara novca radi 25 sati dnevno, sume koje odlaze nikuda, dosežu astronomske razmjere.

U krugovima ruske liberalne nesistemske oporbe se dive razmjerima proračuna Sjedinjenih Država, koji nam u usporedbi s proračunom od Rusije, govori, da je Rusija – jadna zemlja. Ali, znate li da je bolje biti siromašniji, ali pošteniji nego imati “tajni proračun” od bilijun dolara.

Što se tiče tvrdnji Bijele kuce upućenih protiv Rusije, moglo bi se odgovoriti standardno: “A zato se kod vas crnci linčuju!”, Ali, realno gledano, problem nije u tome. Stvar je u tome što stereotipi ne odgovaraju istini.

Potrebno je jednostavno i mirno prihvatiti činjenicu da su Sjedinjene Države danas najkorumpiranija zemlja na svijetu. Odnositi se prema tome mirno, čak i sa suosjećanjem prema američkom narodu.

Na kraju krajeva, nas su također devedesetih godina kljukali pričama da “svaki narod ima vladu kakvu zaslužuje”.
 
(fakti.org/uredio:NSP)

Za američke odvjetnike, zadnjih 12 mjeseci je bio period besprimjernog uspjeha kako su savezne države Washington i Colorado postale prve države koje su legalizirale rekreacijsko korištenje marihuane. Po prvi put je više ljudi za legalizaciju marihuane nego za kriminalizaciju, pokazala je anketa.

Tvrtka Gallup provela je istraživanje koje je polučilo zanimljive rezultate. Čini se kako su Amerikanci spremni stati na stranu legalizacije marihuane; 58% posto ispitanika izjasnilo se za tu promjenu,  a ranije ove godine taj je proces već proveden u Coloradu i Washingtonu. To je totalni kontrast sa anketom koja je prvi put provedena 1969. godine kada se za legalizaciju izjasnilo samo 12% ljudi.

Javna potpora za legalizaciju se više nego udvostručila 1970. godine kada je porasla na 28%. Nakon to ga je došla do platoa tijekom 1980-ih i 1990-ih godina prije nego što se skroz konstantno povećava od 2000. godine, dosegnuvši 50% u 2011.

Poveliki postotak Amerikanaca (38%) je ove godine priznao da je probao lijek, čimbenik koji je doprinijeo većoj prihvaćenosti marihuane.

Uspjeh kroz glasačke kutije u posljednjih godinu dana u Coloradu i Washingtonu je povećao američku toleranciju za legalizaciju marihuane. Podrška za legalizaciju je skočila 10 posto od prošlog studenog, a pravni zamah ne pokazuje znakove usporavanje.

Obamina administracija je također je fleksibilna po tom pitanju. Unatoč održavanju čvrstog stava, vlada se saveznim zakonom čvrsto protivi legalizaciji marihuane, osim ako to nije pod uvjetom da se održavaju stroga pravila u svezi prodaje i distribucije  lijeka.

Pokret za legalizacije marihuane je zrcalno relativan nedavnom uspjehu pokreta za legalizaciju gay brakova, čiji birači su također to nedavno odobrili u 14 država. Javna potpora za gay brak, kojem su se Amerikanci velikom većinom protivili u prošlosti, dramatično se povećala, dosegnuvši većinsku potporu u posljednje dvije godine.

Nezavisni Poticaji Rasta u Prihvaćanju Legalizacije Marihuane

Nezavisni rast podrške legalizacije uglavnom pomogao napraviti skok kod Amerikanaca u svekolikoj potpori. Šezdeset dva posto je sada za korist legalizacije, skoro 12 posto više od studenoga 2012. Podrška za legalizaciju kod demokrata i republikanaca je vidjela malu promjenu. Ipak, postoji izrazita podjela među republikanacima, koji se još uvijek protive legalizaciji marihuane, za razliku od demokrata i neovisnih.

Mlade Osobe će Vjerojatno više Podržati Legalizaciju

Amerikanci koji spadaju u skupinu od 65 godina i stariji su u dobnoj skupini koja se još uvijek protivi legalizaciji marihuane. Ipak, podršku u ovoj skupini je skočila za 14 postotnih bodova od 2011.

Nasuprot tome, 67% Amerikanaca u dobi od 18 do 29 podržava legalizaciju. Velika većina Amerikanaca u dobi od 30 do 64 je naklonnjena legalizaciji.

Krajnja Crta

Dug put bio prema većinskom prihvaćanju marihuane u posljednjih 44 godina, ali američka podrška za legalizaciju se ubrzala kao je novi milenij počeo. Prihvaćanje supstance koju je većina ljudi mogla smatrati zabranjenom u kasnim 1960-ih i 1970-ih može se pripisati promjeni društvenih običaja i rastućeg društvenog prihvaćanja.

Povećanje primjene medicinske marihuane kao društveno prihvatljivog načina ublažavanja simptoma bolesti kao što su artritis, i kao način za ublažavanje nuspojava kemoterapije, može također pridonijeli rastu potpore  među amerikancima.

Bez obzira na razloge za veće prihvaćanje marihuane, vrlo je vjerojatno da će ovaj zamah potaknuti daljnju legalizaciju u Sjedinjenim Američkim Državama. Zagovornici legalizacije marihuane kažu da će oporezivanje i reguliranje ovog lijeka biti financijski korisno za državu i općine diljem zemlje. No, kritičari poput policije i državnih profesionalaca su naveli zdravstvene rizike, uključujući povećan broj otkucaja srca, te probleme dišnog sustava i probleme sa pamćenjem.

8 Razloga Zašto je Marihuana Manje Štetna od Nekih Drugih Supstanci

Huffington Post je stoga sastavio listu od osam razloga zašto je marihuana manje štetna od nekih drugih supstanci koje su legalne te zašto bi marihuana svugdje u svijetu trebala biti dekriminalizirana.

1. Nitko nikad nije umro od predoziranja marihuanom

Neki vjeruju kako bi velika količina THC-a u organizmu mogla ubiti, no u krivu su. Otkad je marihuana poznata čovječanstvu, nijedan smrtni slučaj zbog predoziranja nije zabilježen. S druge strane, u 2010. godini, preko 38 tisuća Amerikanaca je preminulo zbog predoziranja drogom, a 60 posto tih smrti povezano je s lijekovima koje su pacijenti dobili putem liječničkog recepta. Iste te godine, zabilježeno je preko 25 tisuća smrtnih slučajeva povezanih s alkoholom.

2. Oko 50 posto Amerikanaca već je priznalo konzumaciju marihuane

Oko 50 posto Amerikanaca probalo je marihuanu barem jednom, sudeći prema rezultatima anketa, dok je samo 16 posto probalo kokain. Marihuana je svake godine sve prisutnija iako izaziva ovisnost manje nego kava.

3. Marihuana je manje opasna od legalnih droga i lijekova

Ako prihvaćate alkohol i cigarete, ne postoji razlog zašto ne biste trebali prihvatiti i marihuanu, piše Huffington Post. Studija koju je objavio Lancet pokazuje kako su alkohol i duhan opasniji od marihuane. Činjenica da je i dalje ilegalna daje marihuani negativan predznak koji mnoge sputava da povjeruju kako je riječ o manje opasnoj supstanci od onih koje svakodnevno konzumiraju.

4. Rizici koji dolaze s konzumacijom marihuane su maleni

Suprotno od mišljenja mnogih, marihuana ne izaziva ovisnost u velikoj mjeri. Dr. Sanjay Gupta, CNN-ov dopisnik, napisao je u svom nedavno objavljenom eseju kako smo “sistematski zavaravani” po pitanju marihuane. Ona, naime, izaziva ovisnost kod samo devet do deset posto odraslih ljudi, dok je postotak ovisnika o duhanu mnogo veći, oko 30 posto.

5. Kanabis može biti sigurna i korisna pomoć pri spavanju

Pisac David Downs istraživao je kako marihuana može pomoći onima koji pate od nesanice te je došao do zaključka da je učinak sličan onome koji izaziva litij. Također, studija američkog Instituta za rak pokazala je kako pacijenti nakon konzumacije kanabisa upadaju u san nakon kojeg su odmoreniji nego inače.

6. Marihuana je primjenjiva u medicini

Marihuana uspješno otklanja mučninu te je stoga vrlo korisna oboljelima od raka koji primaju kemoterapiju. Također, oboljelima od AIDS-a pomaže da im se vrati apetit, a i opušta mišiće te otklanja grčeve i kroničnu bol.

7. Mnogo izuzetno uspješnih ljudi puši marihuanu

Marihuanu često konzumiraju i izuzetno uspješni ljudi poput Maye Angelou, Marthe Stewart, Morgana Freemana, Teda Turnera, Michaela Bloomberga, pa čak i Rusha Limbaugha, a neki od njih tvrde kako nikad ne bi uspjeli bez marihuane.

8. Ona neće odvesti do konzumacije težih droga

Stručnjaci tvrde kako marihuana nije uzrok zbog kojeg su ovisnici o težim drogama postali upravo to. Teški ovisnici jednako su tako skloni pušenju cigareta i ispijanju alkohola, stoga konzumacija marihuane ne vodi nužno do eksperimentiranja s težim drogama.
 

 
(preveo:mag.A.B./uredio:NSP)

Godišnje Gallup istraživanje otkriva povjerenje u institucije koje prenose i proizvode vijest. Istraživanje nedavno provedeno pokazalo je rekordno nizak rezultat od 10% za američki Kongres i vjeru u mjerodavne institucije i politiku.

No, još jedna brojka je vrijedna spomena u ovom istraživanju: samo 23% ispitanika je izjavilo da ima “mnogo” ili “prilično” povjerenje u televizijske vijesti.

Čovjek bi pomislio da je 77% ljudi kojima nedostaje povjerenja u televizijske vijesti – zapanjujući broj. Ipak, to je zapravo poboljšanje u odnosu na prošlogodišnje rezultate koji su iznosili 79% (ili 21% onih sa povjerenjem u televizijske vijesti).

Ako nova niska razina povjerenja za Kongres ima veze s nedavnim političkim skandalima, možda je i pokrivanje medija što se tiče tih skandala dalo blagi poticaj. Međutim, ostale ankete pokazuju da je povjerenje u medije još gore.

Još jedna anketa ranije ove godine provedena od strane Rasmussen-a je zaključia da je samo 6% ljudi označilo medije kao “vrlo pouzdane”, a dvostruko više (12%) je onih koji vjeruju da televizijske vijesti “uopće nisu pouzdane”. Naravno, ljudi su shvatili da nešto ne štima, i da su televizijske vijesti mjesto gdje se proiciraju najviše manipulacija, neistina, skriptiranih vijesti i plaćenih marketinških laži raznih industrija.

Ove ankete, čini se da doprinose povećanju trenda ljudi koji se okreću internetu što se tiče izvora svojih vijesti. Pew Research je napravilo istraživanje o stanju u medijima za 2013 pokazalo je da su on-line (internet) vijesti ubrzano rastući sektor u industriji vijesti.

Iako je to teško dokazati da dobivanje vijesti sa interneta uzrokuje povećanom prećenju alternativnih medija, neke indicije pokazuju da je to slučaj.

Istraživanje provedeno prošle godine u Australiji pokazalo je da je 50% Australaca koji se protive cijepljenju, dobilo informacije o cjepljenju s interneta, dok je 17% ljudi koji podržavaju cijepljenje dobilo svoje informacije preko medija.

To bi moglo sugerirati da kada su ljudi izloženi alternativnim informacijama i sve više dubljim izvještavanjima, oni će promijeniti svoje mišljenje. Da li je budućnost u alternativnim medijima, ne zna se još, ali istina je da ako ništa drugo ne dijele istinu sa masovnim medijima.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(activistpost.com, youtube.com/uredio: nsp)

Osobe sposobne za racionalnu analizu s podsmjehom će popratiti ultra-militarističku retoriku kao što je nedavna izjava političkog komentatora za FOX news koji tvrdi kako je Iran “zao i treba ga uništiti”.

Ipak, dok se jednima takva propaganda graniči s cirkusom, mnogi je shvaćaju iznimno ozbiljno – SAD nije izuzetak, štoviše, SAD je najbolji ogledni primjer procesa kojeg možemo nazvati “stvaranje konsenzusa”.*

* Termin je prvi popularizirao svjetski poznati autor i analitičar Noam Chomsky u svom filmu 1992. (“Manufacturing Consent: Noam Chomsky and the Media”)

Pretpostavka da SAD, ili bilo koja druga vojna sila, može pokretati vojne invazije, zračne udare i druge agresivne vojne operacije kada god dođe na takvu zamisao, je pogrešna.

Za svaku vladu ili režim podrška što šire javnosti je ključna – svaki vojni angažman duboka je trauma nad cijelim narodom – svjesno ili podsvjesno.

Ta trauma se vrlo lako može transformirati u pokret otpora koji bi mogao dovesti do destabilizacije u zemlji.

Danas je to u SAD-u već vidljivo, sve veći broj stanovnika otvoreno se protivi aktualnoj vanjskoj politici koja je sve više militaristička.

Bitno je napomenuti kako je svojevrsni “fitilj konsenzusa” doslovno dogorio za vrijeme vladavine George W. Busha.

Upravo na valu tog izraženog animoziteta američki narod je u Bijelu Kuću doveo Baracka Obamu.

Histerija vezana uz izbor, navodno, predsjednika-mirotvorca kulminirala je travestijom dodjeljivanja Nobelove “nagrade za mir”.

Ispada kao da je Nobel komisija imala interni dogovor – “ako mu damo nagradu, možda je smjesti negdje na predsjednički stol pa će ga ista svakodnevno podsjećati kako je mir u svijetu najveći prioritet”.

Ipak, uskoro dolazi naglo buđenje – Barack Obama nastavio je istim putem kao i njegov prethodnik, ali još i znatno agresivnije.

Od dolaska Obame na vlast američka vojska otvoreno se angažirala u Libiji, Afganistanu, Iraku, Pakistanu, Somaliji, Ugandi i drugdje – pritom termin “drugdje” obuhvaća još daleko veću površinu svijeta – američki vojnik prisutan je gotovo svugdje, od Kolumbije, Australije, Filipina , Južne Koreje, Kosova itd..

Sirija i Iran trenutno su visoko na listi za sljedeću potencijalnu invaziju.

Što se tiče samih vojnih angažmana, oni mogu biti šireg opsega, u tom slučaju konsenzus i stvaranje istog postaje nužnost – ili mogu biti “opskurnijeg” tipa, tada je bitan samo jedan konsenzus – onaj medijski koji jamči da će cijela operacija trajno izostati iz fokusa. Idealan aktualni primjer je Somalija, američka vojska je mjesecima bombardira tu zemlju, pridružila joj se i cijela “civilizirana” Europa, no informiranost američkih građana po pitanju sukoba na Rogu Afrike je bila minimalna.

S druge strane Iran je izravan primjer potencijalnog vojnog plana koji iziskuje široki konsenzus. Bez određenog nivoa konsenzusa do napada neće ni doći.

Takav slučaj smo imali iu Libiji, međunarodne snage mogle su odmah pokrenuti napad, ali znajući kako bi takav čin duboko traumatiziralo građane, “odobrenje” je prvo trebalo umjetno stvoriti.

U toj kombinaciji mediji služe kao sastavni dio vojnih operacije – bitno je uzastopnim ponavljanjem priča, uz tempiranu dozu senzacionalizma, stvoriti dojam da se ne napada država, režim ili stanovništvo – već neka vrsta “čistog zla” koje pobuđuje averziju kod širokih narodnih masa.

U slučaju Libije to su bili zračni napadi na mirne prosvjednike – kasnije su Amnesty International i Human Rights Watch opovrgnuli da se takvo nešto ikada dogodilo, ali tada uvijek već biva kasno, ai sam stručni demant dolazi do iznimno malog broja ljudi.

Pri demoniziranju Iraka novinari su intenzivno pisali o “zvjerskim” postupanjima iračkih vojnika koji su navodno ubijali tek rođenu djecu po inkubatorima. I ovaj slučaj je temeljito demantiran, a nekoliko godina kasnije ispostavilo se kako je cijelu priču izrežirala jedna stručna američka PR tvrtka.

Po pitanju Sirije ponovno je krenulo s osmišljavanjem što šarenije i egzotičnije propagande, tako se tjednima prenosilo “pisanje” tzv. “Homoseksualne djevojke iz Damaska”.
Pretpostavka je kako je današnja javnost, pogotovo na zapadu, jako senzibilizirana po pitanju prava homoseksualaca, pa je stoga odlučeno da ova izmišljena djevojka ujedno bude i lezbijka.

Na svom blogu, navodna Amina Abdallah, pisala je intenzivno (u razdoblju 19.2. Do 2011/6/6.) O strašno represivnom režimu koji provodi predsjednik Bashar al-Assad. Njene tekstove prenosile su sve ugledne novinske agencije koje vole isticati svoj autoritet i predanost “profesionalnom i objektivnom” novinarstvu.

Propaganda se raspala kao kula od karata kada je mlada Hrvatica, Jelena Lečić, koja živi u Londonu, vidjela vijesti – naime, radilo se o njenoj slici koju su u svrhu laži i izmišljotina ukrali s interneta, vjerojatno s Facebook-a.

Uskoro se otkrilo kako je stvarni autor zapravo Amerikanac Tom MacMaster koji je pisma objavljivao iz udobnosti svog doma u Virginiji.

Da nije igrom slučaja razbijena ova prijevara, mediji bi dan danas pozivali na vojnu akciju kako bi se zaštitila mlada lezbijka po imenu Amina Abdallah.

Dovoljno je samo prisjetiti se naslova u stranim medijima nakon što je objavljena “senzacionalna” vijest kako je Amina “oteta” – IB Times je tada pisao “Lezbijka iz Damaska je oteta: kako bi SAD trebao reagirati?”

Drugim riječima – mediji su već pozivali na američki angažman – na temelju obične laži i propagande.

Da li je razotkrivanje ovakve laži dovelo do masovnog ogorčenja? Naravno da ne, mediji su kratko izvijestili kako mlada dama zapravo ne postoji i nastavili s uobičajenom rutinom.

Utjecaj te priče, makar ona dokazano bila lažna, daleko je snažniji neko njezin demant – kroz izmišljeni lik i djelo djevojke Amine Abdallaha “ne pretjerano zainteresiranom gledatelju” predsjednik Bashar al-Assad se predstavio u medijima kao masovni ubojica i brutalni diktator.

Svakom takvom pričom, koje su sigurno – na temelju prošlih primjera – dobrim dijelom plod mašte, fikcije i organizirane propagande, podiže se razina “konsenzusa” – opće stanovništvo sve je spremnije dati zeleno svjetlo svojoj vojsci da se obračuna s “brutalnim diktatorom”.

Za nekoga su takve priče samo propaganda, i to vrlo prozirna propaganda, ali isti zaboravljaju širi aspekt svijeta u kojem trenutno živimo – velika većina stanovništva, kako u SAD-u, tako i diljem svijeta, još uvijek se povodi za teorijom “ako je rečeno na televiziji, onda vjerojatno tako i jeste”.

Stvaranje konsenzusa za napad na Iran možda je i najizraženije u ovom trenutku.

Prema istraživanjima centra Gallup poll, prošle godine 25 posto Amerikanaca je smatralo kako je Iran “najveći neprijatelj SAD-a”, u godinu dana ta brojka se popela na 32 posto.

Baš kao i osnovnih 25%, porast na 32% izravni je angažman najsnažnijih medija koji svojim radom tvore esencijalnu osnovu svakog vojnog napada.

Američko stanovništvo, čak jedna trećina, tako se danas panično boji Irana, a mnogi vjeruju kako bi Iran mogao ugroziti njihovu zemlju, pa čak i napasti teritorij SAD-a.

Isti onaj SAD koji je direktno odgovoran za svrgavanje i postavljanje podobnog režima u Iranu koji je u završnici srušen za vrijeme Islamske revolucije.

Koliki je konsenzus potreban da bi se “bez brige” izveo napad na drugu zemlju? 30%? 50%? 70%?

Naravno, nitko nije spreman u javnost izaći s egzaktnom matematičkom formulom, ali činjenica je kako se masovno podizanje “odobrenja” vrši svaki put kada se priprema vojni pohod.
U pojedinim izvanrednim situacijama taj medijski element nije ni potreban, jer je odobrenje već na dovoljno visokoj razini – ogledni primjer je napad na New York 11.9.2001.

Što se tiče Irana, očito je da će postotak konsenzusa nastaviti rasti i dalje, jer najveća medijska ofenziva po svemu sudeći tek slijedi.

Činjenica je kako trenutno prevelik dio pažnje “preuzima” Sirija i ogromna frustracija od strane zapadnih sila koje su očito imale u svom planu riješiti “sirijsko pitanje” prije nekoliko tjedana, ali ruska i kineska odluka da se uloži veto na UN-ovu rezoluciju koja je mogla dovesti do “odobrenog” rata, je propala.

Podsjetimo, UN-ov pristanak sam je vrhunac u stvaranju širokog konsenzusa – brojni stanovnici još uvijek drže UN za legitimno tijelo koje ima autoritet donositi ovakve odluke. Bez obzira koliki se ratni zločini počinili u Libiji i koliko je civila stradalo, vojne snage predvođene SAD-om, Britanijom i Francuskom uvijek mogu konstatirati “UN nam je dao za pravo” i nažalost, u pravu su.

S druge strane Rusija i Kina danas koriste libijsku žrtvu kao valjani argument za ulaganje veta na nove UN-ove rezolucije. Ali, tek ostaje da vidimo koliko je veto pred Vijećem Sigurnsoti UN-a dovoljno snažan da se zaustave novi vojni pohodi.
 
 
izvor: vestinet.rs/uredio:nsp
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=12282"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

Već desetljećima, mainstream mediji u SAD-u su se navikli biti u mogućnosti reći američkom narodu što da misli.

Nažalost za njih, puno Amerikanaca se počelo oslobođati od te paradigme i počelo misliti za sebe.

Gallup istraživanje ranije ove godine utvrdilo je da 60% posto svih Amerikanaca “imaju malo ili nimalo povjerenja” u mainstream medije.

Više ljudi nego ikada su shvatili da im mainstream mediji daju vrlo iskrivljenu verziju “istine” i oni sve više traže alternativne izvore informacija. U Sjedinjenim Američkim Državama danas, postoje samo šest divovskih medijskih korporacija koje kontroliraju mainstream medije.

Ove medijske korporacije posjeduju vlastite televizijske mreže, kablovske kanale, filmske studije, radio stanice, novine, časopise, izdavačke kuće, muzičke kuće, pa čak i mnoge ugledne web stranice. Ali sada zahvaljujući Internetu, mainstream mediji više nemaju kompletan monopol na vijesti.

U posljednjih nekoliko godina “alternativni mediji” su eksplodirali u popularnosti. Ljudi žele čuti o stvarima o kojima koje mainstream mediji zapravo ne žele govoriti.

Oni žele čuti vijest koja se ne filtrira od strane korporativnih šefova i državnih cenzora. Oni žele “istinu” i oni znaju da ju neće dobiti od mainstream medija.

Mi upravo gledamo medijsku revoluciju koja se upravo događa, a to mnoge u mainstream medijima potpuno izluđuje. U stvari, neki mainstream mediji su čak počeli objavljivanje članaka koji se rugaju američkom narodu koji u njih ne vjeruje.

Na primjer, nedavni CNN članak pod naslovom “Ipak “paranoičan” nakon svih ovih godina” je portretirao Amerikanace koji ne vjeruju medijima kao paranoidne teoretičare zavjere koji su racionalnost ostavili iza sebe …

Članak zvuči kao da je vrlo iracionalno ako ne vjerujete medijima, ali u ovim vremenima, neophodno je da svi naučimo misliti sami za sebe. Slijepo vjerovanje da će netko drugi razmišljati umjesto vas je vrlo opasno.

Svatko tko ne priznaje da mainstream mediji imaju plan, nije iskren prema sebi. Masovni mediji predstavljaju pogled na svijet koji je vrlo povoljan za njihove velike korporativne vlasnike i velike korporacije koje troše milijarde dolara za oglašavanje na svojim mrežama.

Masovni medij je glasnogovornik establišmenta, a svjetonazor kojeg guraju na velikim mrežama će biti u skladu s gospodarskim, financijskim, političkim i socijalnim ciljevima establišmenta.

Masovni mediji vole pričati o stvarima koje su u skladu sa Agendom, no oni ne vole govoriti o stvarima koje upućuju na to da nešto nije u redu s tom Agendom.

Sljede 25 Činjenica o Kojima Mainstream Mediji Zapravo ne Žele Govoriti

# 1 Mainstream mediji zapravo ne žele govoriti o tome da je prodaja oružja apsolutno poletila u nebo u razdoblju nakon užasne tragedije u Sandy Hook osnovnoj školi.

# 2 Mainstream mediji zapravo ne žele govoriti o tome da je razoružanje stanovništva rezultiralo nekim od najstrašnijih pokolja u ljudskoj povijesti …

1911 – Turska razoružava građane, između 1915 do 1917 je ubijeno 1,5 milijuna Armenaca.

1929 – Rusija razoružava građane, između 1929 do 1953 je ubijeno 20 milijuna Rusa.

1935 – Kina razoružava građane, između 1948 do 1952 je ubijeno 20 milijuna Kineza.

1938 – Njemačka razoružava građane, između 1939 do 1945 je ubijeno 16 milijuna Židova.

1956 – Kambodža razoružava građane, između 1975 do 1977 su ubili milijun obrazovanih ljudi.

1964 – Guatamala razoružava građane, između 1964 do 1981 su ubili 100.000 Maya Indijanaca.

1970 – Uganda razoružava građane,  između 1971 do 1979 su ubili 300.000 kršćana.

# 3. Mainstream mediji zapravo ne žele govoriti o tome da je zakon koji dopušta “neodređeni vojni pritvor američkih građana na američkom tlu” donesen od strane američkog Senata u 21. prosinca 2012.

# 4 Mainstream mediji zapravo ne žele govoriti o tome da svi vulkani zajedno u Vatrenom Prstenu (Ring of Fire) ponovo ugrožavaju planetu. Čini se da se skoro svaki drugi dan izvještavaju nove erupcije. U stvari, crveno upozorenje je izdano za masivni vulkan koji sjedi na granici između Čilea i Argentine.

# 5 Mainstream mediji zapravo ne žele govoriti o tome da je uporaba genetski modificiraniog sjemena izazvala eksploziju novih “super korova” koji su nevjerojatno teški za uništiti od strane poljoprivrednika.

# 6 Mainstream mediji zapravo ne žele govoriti o tome da poznati trendovni prognozer Gerald Celente predviđa “financijsku katastrofu” u 2014.

# 7 Mainstream mediji zapravo ne žele govoriti o tome da je lakše ući na Harvard nego dobiti posao kao stjuardesu u zrakoplovu, danas u Americi.

# 8 Mainstream mediji zapravo ne žele govoriti o tome da je gotovo 400 TSA zaposlenika otpuštno zbog krađe putnika od 2003 do danas.

# 9 Mainstream mediji zapravo ne žele govoriti o tome kako su divovske korporacije poput Facebooka usmjerile ogromne količine novca kroz offshore bankarska utočišta kao što su Kajmanski Otoci u nastojanju da izbjegnu porez.

# 10 Mainstream mediji zapravo ne žele govoriti o tome da je američki dolar u opasnosti od gubitka svojeg ​​statusa kao primarna pričuvna valuta svijeta.

# 11 Mainstream mediji zapravo ne žele govoriti o tome da je Barack Obama otišao na odmor na Havaje, dok  ostatak nacije strijepi za fiskalnu liticu.

# 12 Mainstream mediji zapravo ne žele govoriti o tome da postoje državne web stranice koje daju imigranatima upute o tome kako doći u Ameriku i podnijeti zahtjev za socijalnu pomoć.

# 13 Mainstream mediji zapravo ne žele govoriti o tome da američko gospodarstvo gubi milijune radnih mjesta u zemljama u kojima je legalno plaćati radnicima plaće poput robova.

Mainstream mediji su totalno u braku sa jedinstvenom svjetskom ekonomskom Agendom iz koje njihovi korporativni vlasnici zarađuju toliko novca, i tako oni nište ne govore o stalnom protoku školovanog kadra koji napušta zemlju.

# 14 Mainstream mediji zapravo ne žele govoriti o tome da nedavno povećanje poreza uzrokuje da se veliki broj bogatih pojedinaca seli iz države Kalifornije.

# 15 Mainstream mediji zapravo ne žele govoriti o tome da je glad i siromaštvo apsolutno eksplodiralo u Sjedinjenim Američkim Državama u isto vrijeme kad im govore da se gospodarstvo “oporavlja”.

# 16 Mainstream mediji zapravo ne žele govoriti o tome da Sjeverna Koreja sada ima tri-stupanjske rakete s dovoljnim dometom da potencijalno pogodi zapadnu obalu SAD-a.

# 17 Mainstream mediji zapravo ne žele govoriti o tome da SAD Poštanska služba gubi 25 milijuna dolara dnevno, a nalazi se na rubu financijskog kolapsa.

# 18 Mainstream mediji zapravo ne žele govoriti o tome da je najveći dobavljač nafte SAD-a na Bliskom istoku, Saudijska Arabija, još uvijek ubija ljude kad promjene religiju.

# 19 Mainstream mediji zapravo ne žele govoriti o tome da politička korektnost preuzima Ameriku. Istina je da mediji ne vidi nikakav problem s tim uopće.

# 20 Mainstream mediji zapravo ne žele govoriti o tome da je gotovo pola milijuna zaposlenika federalne vlade, zarađuje više od 100.000 dolara godišnje.

# 21 Mainstream mediji zapravo ne žele govoriti o tome da je stopa nataliteta u Sjedinjenim Državama pala na najniže razine svih vremena. Elita je zapravo apsolutno oduševljena da se bebe manje rađaju.

# 22 Mainstream mediji zapravo ne žele govoriti o tome da je kriminal u Sjedinjenim Državama porasao za 18 % posto u 2011. godini, a da mnogi veliki američki gradovi vide spiralu nasilnog kriminala potpuno izvan kontrole.

# 23 Mainstream mediji zapravo ne žele govoriti o tome da je Barack Obama dobio više od 99% posto glasova u više od 100 oblast u državi Ohio, na dan izbora.

# 24 Mainstream mediji zapravo ne žele govoriti o tome da je tijekom prve četiri godine od Obamine administracije, američki nacionalni dug porastao za onoliko koliko je iznosio dug u vremenu od kada je George Washington preuzeo dužnost do vremena kada je George W. Bush preuzeo dužnost .

# 25 Mainstream mediji zapravo ne žele govoriti o tome da je FED stvorio uvjete za financijsku krizu i njihovo loše upravljanje gospodarstvom sada je dovelo na rub druge strašne ekonomske krize.

Prema mainstream medijima, FED je “iznad politike” i ne treba ga kritizirati.
 
 
theintelhub.com/uredio:nsp
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=12119"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Ulazak Amerike u rat sa Japanom u Drugom svjetskom ratu, se nalazi u svakom povijesnom udžbeniku svijeta, samo da li je to istina ili nije?!

Mit: SAD je bio prisiljen proglasiti rat Japanu nakon potpuno neočekivanog japanskog napada na američke pomorske baze na Havajima na 7. prosinca 1941. Na račun japanskog saveza s nacističkom Njemačkom, ta agresija je automatski dovela SAD u rat protiv Njemačke.

Stvarnost: Rooseveltova administracija je bila željna već neko vrijeme započeti rat protiv Japana i tražila da se pokrene takav rat pomoću embarga nafte i drugih provokacija. Nakon što je dešifrirao japanski kodove, Washington je znao da je Japanska flota je na putu do Pearl Harbor-a, ali je pozdravio napad japanske agresije da bi mogao “prodati” rat većini antiratne američke javnosti.

Napad Japana, za razliku od američkog napada na Japan, također je trebao izbjeći deklaraciju o ratu od strane japanskih saveznika, Njemačke, koja je bila dužna po ugovoru pomoći samo ako Japan bio napadnut. Međutim, iz razloga koji nemaju veze s Japanom ili SAD-om, zajedno sa neuspjehom njemačkog “munja rata” protiv Sovjetskog Saveza, Hitler je sam objavio rat SAD-u nekoliko dana nakon što je Japan napao Pearl Harbor, 11. prosinca 1941.

Jesen 1941. SAD-om, onda i sada, je vladala “Moćna Elita” industrijalaca, vlasnika kompanija i menadžera zemljinih vodećih korporacija i banaka, koje čine samo mali dio stanovništva. Tada kao i sada, ovi industrijalci i financijeri – “Korporativno Amerika” – su imali bliske veze s najvišim redovima vojske “, “ratoborni vođe” rekao je sociolog Columbia University-a C. Wright Mills, koji je skovao pojam “moćne elite” kako ih je nazvao, a za koje je nekoliko godina kasnije veliki HQ, poznat kao Pentagon, bio podignut na obalama rijeke Potomac.

Doista, “vojno-industrijski kompleks”  je već postojao mnogo desetljeća, kada mu je kraju svoje karijere kao predsjednik, a nakon što ga je služio najviše marljivo, Eisenhower dao to ime. Govoreći o predsjednicima: u 1930-im i 1940-im, onda opet kao i sada, Moćna Elita je ljubazno dopustila američkom narodu svake četiri godine da biraju između dva kandidata od te iste elite – jedan s oznakom “republikanac”, drugi “demokrat”, ali malo ljudi zna razliku – i taj kandidat boravi u Bijeloj kući kako bi se formulirao i administrirao nacionalnu i međunarodnu politiku. Takva politika je uvijek služila – i još uvijek služi – moći i interesima elite, drugim riječima, oni dosljedno imaju za cilj promicanje “posla” – kodna riječ za uvećanje profita od strane velikih korporacija i banaka koje su članovi Moćne Elite.

Kao što je predsjednik Calvin Coolidge iskreno sastavio jednom prilikom tijekom 1920-ih: “posao u Americi [američke vlade] je biznis”. Godine 1941., je stanar Bijele kuće bio bona fide član Power Elite , potomak bogate, privilegirane, i moćne obitelj: Franklin D. Roosevelt, često nazivan “FDR”. (Usput, bogatstvo obitelji Roosevelt je izgrađeno barem djelomično od trgovine opijumom s Kinom, kao što je Balzac jednom napisao, “iza svakog velikog bogatstva je sakriven kriminal.”)

Roosevelt je, čini se, služio Power Moćnoj Eliti prilično dobro, jer je već uspio biti nominiran (teško!) i izabran (relativno lako!) u 1932., 1936., i ponovo u 1940. godine. To je izvanredan uspjeh, jer su “prljavi Tridesete” bile teška vremena, označene od strane “Velike depresije”, kao i velikih međunarodnih napetosti, što je dovelo do erupcije rata u Europi u 1939. godine. Rooseveltov posao – služiti interesima Supermoćne Elite – nije bilo nimalo lako, jer se u redovima te elite mišljenja razlikuju o tome koje korporativne interese može najbolje služiti predsjednik. S obzirom na ekonomsku krizu, neki industrijalci i bankari su bili prilično bili sretni s predsjednikovim kejnzijanski pristup, poznat kao “New Deal” i koji su uključuivali puno državnih intervencija u gospodarstvu, dok su se drugi žestoko protivili tome i glasno zahtijevali povratak na laissez-faire pravovjernost. Moćna Elita je bila podijeljena s obzirom na rukovođenje vanjskim poslovima.

Vlasnici i top menadžeri mnogih američkih korporacija – uključujući Ford, General Motors, IBM, ITT, i Rockefellerov Standard Oil iz New Jerseya, sada poznat kao Exxon – puno je volio Hitlera, a jedan od njih – William Knudsen iz General Motorsa – je čak proslavio njemačkog Führera kao “čudo 20. stoljeća”.  Razlog: u pripremi za rat, Führer je naoružavao Njemačku do zuba, a brojne njemačke tvornice koje su bile ogranak američkih korporacija su profitirale fino od te zemlje u “bombstičnom naoružanju” proizvodeći kamione, tenkove i zrakoplove u mjestima kao što su GM-Opel tvornica u Rüsselsheimu i Fordova velika postrojenja u Cologne-u, Ford-Werke. Exxon i Texaco su stvorili dovoljno novca dobavljajući gorivo hitlerovima Panzers-ima koji su se kotrljali sve do Varšave u 1939., do Pariza 1940, i skoro do Moskve 1941. Nije ni čudo da su menadžeri i vlasnici tih korporacija pomogali slaviti njemačke pobjede protiv Poljske i Francuske na velikoj zabavi u hotelu Waldorf Astoria u New Yorku 26. lipnja 1940!

Američki “kapetani industrije”, kao što je bio Henry Ford su voljeli način na koji je Hitler zatvorio njemačke sindikate, kažnjavjući sve radničke stranke, i bacivši komuniste i mnoge socijaliste u koncentracijske logore. Oni su poželjeli da Roosevelt provede istu vrstu tretmana u Americi prema vlastitim nesnosnim sindikalnim vođama i “crvenima”, još tada brojni 1930-ih i ranih 1940-ih. Zadnja stvar koju su ti ljudi htjeli, bilo je da Roosevelt uključi SAD u rat na strani Njemačkih neprijatelja, oni su bili “izolacionisti” (ili “ne-intervencionisti”) i tako, u ljeto 1940., većina Američke javnosti je kroz Gallup anketu, provedenu u rujnu 1940 pokazalo da 88 % posto Amerikanaca želi ostati izvan rata koji je bjesnio u Europi. Ne iznenađuje, dakle, nije bilo naznaka bi htjele da Roosevelt ograničiti trgovinu s Njemačkom, a kamoli se ukrcati u anti-hitlerovski križarski rat. U stvari, tijekom predsjedničke izborne kampanje u jesen 1940, on je svečano obećao: “[naši] dečki neće biti poslani u bilo koji od stranih ratova”.

To da je Hitler je slomio Francusku i druge demokratske zemlje, nije zabrinjavalo američke korporativne tipove koji su poslovali s Hitlerom, u stvari, oni su osjećali da je europska budućnost pripada fašizmu, osobito Njemačkoj razni fašizma, nacizma, prije nego demokraciji. (Obično, predsjednik General Motorsa, Alfreda P. Sloan, izjavio je u tom trenutku da bi to bila dobra stvar da se u Europi demokracija prepusti “alternativi [tj. fašističkom] sustavu s jakim, inteligentnim i agresivnim vođom koji bi napravio sustav u kojem ljudi rade duže i teže, a koji je imao instinkt gangstera – sve te dobre osobine”).

A, budući da oni sigurno ne žele da europska budućnosti pripadati socijalizmu u svojoj evoluciji, a kamoli revolucionarnim (tj. komunističkim) sortama, američki industrijalci su bili posebno sretni kad je oko godinu dana kasnije, Hitler konačno učinio ono što su se već dugo nadali da će učiniti, naime, napad na Sovjetski Savez u cilju uništenja domovine komunizma i izvora nadahnuća i podrška “crvenima” diljem svijeta, također i u SAD-u.

Dok su mnoge velike korporacije sudjelovale u profitabilnom poslu s nacističkom Njemačkom, u isto vrijeme drugi su zarađivali puno novca poslujući s Velikom Britanijom. Ta zemlja – osim Kanade i drugih zemalja članica Britanskog Carstva, Njemačkoj je bila jedini preostali neprijatelj od jeseni 1940 do lipnja 1941, kada je Hitlerov napad na SSSR uzrokovao da Britanija i Sovjetski Savez postanu saveznici. Britaniji je bila očajnički potrebna sva vrsta opreme da nastavi svoju borbu protiv nacističke Njemačke, željeli su kupiti mnogo toga u SAD-u, ali nije bio mogućnosti napraviti gotovinske isplate koje je zahtijevalo američko postojeće “Cash-and-Carry” zakonodavstvo. Međutim, Roosevelt je napravio to moguće za američke korporacije, da iskoristi ovu ogromnu “priliku mogućnosti”, kada je, 11. ožujka 1941, on je uveo njegov poznati Lend-Lease (posuditi-unajmiti) program, pružajući Britaniju gotovo neograničeni kredit za kupnju kamiona, zrakoplova i druge vojne opreme u SAD-u. Lend-Lease izvoz u Velikoj Britaniji je generirao neočekivani profit, ne samo na račun velikog obujma poslovanja koji su bili uključeni, već i zato što je taj izvoz sadržavao napuhane cijene i pronevjere poput dvostrukog obračuna.

Segment korporativne Amerike se tako počeo simpatizirati s Velikom Britanijom, pto je u ono vrijeme bila manje “prirodna” pojava nego što bi sada imali tendenciju vjerovati. (Doista, nakon američke neovisnosti ex-domovina je dugo ostala tiranin Uncle Sam-a, i 1930-ih američka vojska je još uvijek imao planove za rat protiv Britanije i invazije na kanadskim Dominijem, a potonji plan je uključivao bombardiranje gradova i uporaba otrovnog plina). Neki glasnici korporativne klijentele, su počeli davati naklonost ulaska SAD-a u rat na strani Britanije; oni su postali poznati kao “intervencionisti”. Naravno, mnogi, ako ne i većina velikih američkih korporacija su zarađivale kroz poslovanje s obje, nacističke Njemačke i Velike Britanije, a sada se Roosevelt-ova administracija sama pripremala za mogući rat, množeći vojne izdatke i naručivajući sve vrste opreme, oni su također počeli izdvajati više i više novca za opskrbu američkih oružanih snaga sa svim vrstama vojnih materijala.

Ako postoji jedna stvar u kojoj su se svi čelnici korporativne Amerike mogli složiti, bez obzira na njihove individualne simpatije prema bilo Hitleru ili Churchillu, to je bio ovaj: rat u Europi u 1939 je bio dobar, čak i divan, za business. Također su se složili da ako bi duže ovaj rat trajao, bolje bi bilo za sve njih. S izuzetkom najvatrenijih pro-britanskih intervencionista, oni su se dalje složili da nije bilo potrebe za pritiskom SAD-a da se aktivno uključi u ovaj rat, a pogotovo da ne ulazi u rat protiv Njemačke. Većina prednosti za korporativnu Ameriku je scenarij kojim bi rat u Europi trajao što je duže moguće, tako da su velike korporacije mogle nastaviti profitirati od isporuci opreme za Nijemce, Britance, i njihove saveznike, te Americi samoj. Henry Ford je na taj način “izrazio nadu da ni saveznici ni sile osovine ne bi osvojile [rat]” i sugerirao da bi Sjedinjene Države trebale dostaviti objema stranama “materijala i opreme kako bi se obje strane borile do kolapsa”. Ford je prakticirao ono što je propovijedao, i organizirao svoje tvornice u SAD-u, u Velikoj Britaniji, u Njemačkoj, te u okupiranoj Francuskoj da dobavlja opremu za sve zaraćene strane. Rat je možda bio pakao za većinu ljudi, ali za američke “kapetane industrije” kao što su Ford, to je bio raj.

Roosevelt sam je općenito vjerovao da je intervencionist, ali u Kongresu su izolacionisti sigurno prevladali, i to nije izgledalo kao da će SAD uskoro, ili ikada, ući u rat. Međutim, na račun Lend-Lease izvoza u Velikoj Britaniji, odnosi između Washingtona i Berlina definitivno su se pogoršavali, i na jesen 1941 serije incidenata između njemačkih podmornica i američkih mornaričkih razarača koji su pratli teretne konvoje vezane za Britaniju, dovode do krize koja je postala poznata kao “neopredijeljeni pomorski rat”. No, čak i ova epizoda nije dovelo do aktivnog američkog sudjelovanja u ratu u Europi. Korporativna Amerika je lijepo profitirala od statusa quo, i nije ju jednostavno zanimao križarski rat protiv nacističke Njemačke. Isto tako, nacistička Njemačka je bila duboko umiješana u velikom životnom projektu Hitlera, njegova misija uništiti Sovjetski Savez. U tom ratu, stvari nisu išle prema planu. Blitzkrieg prema Istoku, pokrenut u lipnju 1941, trebao je “slomiti Sovjetski Savez kao jaje” u roku od 4 do 6 tjedana, ili su barem tako vjerovali vojni stručnjaci ne samo u Berlinu, već također u Washingtonu. Međutim, početkom prosinca Hitler je još uvijek čekao Sovjete mahajući bijelom zastavom. Upravo suprotno, 5. prosinca, Crvena armija je iznenada pokrenula kontra-ofenzivu ispred Moskve, i odjednom Nijemci su se našli duboko u nevolji. Zadnja stvar koja je trebala Hitleru u ovom trenutku je bio rat protiv SAD-a.

U 1930.godini, američka vojska nije imala nikakvih planova, i nije pripremila planove, boriti se u ratu protiv nacističke Njemačke. S druge strane, oni imali planove ratovati protiv Velike Britanije, Kanade, Meksika – i Japana. Zašto protiv Japana? U 1930, SAD je bio jedan od vodećih svjetskih industrijskih sila i, poput svih industrijskih sila, stalno je bio u potrazi za izvorima jeftinih sirovina kao što su gume i ulje, kao i za tržištima za svoje gotove proizvode. Već krajem devetnaestog stoljeća, Amerika je dosljedno provodila svoje interese u tom pogledu koji se proteže preko gospodarskog, a ponekad čak izravnog političkog utjecaja preko oceana i kontinenata. Ovaj agresivnu, “imperijalističku” politiku – su nemilosrdno nastavili predsjednici poput Theodorea Roosevelta, bratića FDR-a – dovela je do američke kontrole nad bivšim španjolskim kolonijama, kao što su Puerto Rico, Kuba i Filipini, a također i nad dotad neovisnom otoku naroda Hawaii. Amerika je time također razvila veliku moć u Tihom oceanu, pa čak i na Dalekom istoku.

Suprota obala Tihog oceana igrala je sve važniju ulogu tržišta za američke izvozne proizvode, i kao izvora jeftinih sirovina. No, u Depresiji 1930., kada su se natječaji za tržišta i resurse zagrijavali, SAD bio je suočen sa konkurencijom od agresivnog suparnika industrijske snage, još jedan koji je imao još veću potrebu za naftom i sličnim sirovinama, a također i za tržište njegovih gotovih proizvoda. Taj natjecatelj je bio Japan, zemlja izlazećeg sunca. Japan je tražio da ostvari svoje imperijalističke ambicije u Kini i resursima bogatoj jugoistočnoj Aziji i, poput SAD-a, nije oklijevao upotrijebiti silu u procesu, u primjeru vođenja nemilosrdnog rata prema Kini. Što je smetalo Sjedinjene Države nije bilo to što Japan tretira svoje kineske i korejske susjede kao Untermenschen, nego to što su okrenuli taj dio svijeta u ono što oni nazivaju Velika Istočna Azija Co-Prosperitetna Sfera, tj. ekonomska struka njihovog vlastitog, “zatvorenog gospodarstva”, gdje nije bilo mjesta za američku konkurenciju. Pri tome, Japanski je zapravo slijedio primjer SAD-a, koji je ranije transformirao Latinsku Ameriku i većine Kariba u Uncle Sam-ovo ekskluzivno gospodarsko igralište.

Korporativna Amerika je bila iznimno frustrirana da je istisnuta od unosnog posla na tržištu Dalekog istoka od strane Japanaca, “žute rase” koju su Amerikanci u cjelini već počeli prezirali tijekom 19. stoljeća. Japan je gledan kao arogantan, ali u suštini slaba laktaška zemlja, koja bi moćna Amerika lako mogla “izbrisati sa zemljovida u tri mjeseca”, kao što je tajnik mornarice Frank Knox izjavio jednom prilikom. I tako se dogodilo da, tijekom 1930-ih i ranih 1940-ih, je američka Moćna Elita , koja se najviše protivila ratu protiv Njemačke, bio gotovo jednoglasno u korist rata protiv Japana – osim, naravno, Japan je bio spreman napraviti velike ustupke, kao što je “dijeljenje” Kine sa SAD-om. Predsjednik Roosevelt – poput Woodrowa Wilsona, uopće nije bio pacifist kako su ga označili povjesničari – bio je oduševljen pružiti takav “Sjajan malo rat”. (Ovaj izraz je skovao američki državni tajnik John Hay u pozivanju na španjolsko-američki rat 1898. godine, to je bio “sjajan” u smislu da je to omogućilo SAD-u da dobije Filipine, Puerto Rico, itd.). U ljeto 1941, nakon što je Tokio dodatno povećao svoju zonu utjecaja na Dalekom Istoku, npr. zauzimaju gumom-bogate francuske kolonije Indokine, a očajni prije svega za naftu, očito je počeo žuditi za naftom bogate nizozemske kolonije Indonezije, FDR se čini da je odlučio da je zrelo vrijeme za rat protiv Japana, ali on je suočen dva problema. Prvo, javno mnijenje je bilo snažno protiv američkog angažmana u bilo kojoj stranoj rata. Drugo, izolacionistička većina u Kongresu nije mogla pristati na takav rat, bojeći se da bi automatski moglo dovesti SAD u rat protiv Njemačke.

Roosevelt-ovo rješenje ovog dvostrukog problema, prema autoru detaljang i vrlo dobro dokumentiranog nedavng istraživanja, Robert B. Stinnett, bio je “izazivanje Japana u eksplicitan čin rata protiv Sjedinjenih Američkih Država”. Doista, u slučaju japanskog napada, američka javnost neće imati izbora nego da se sakrije iza zastave. (Javnost je slično napravila sakrivajući se iza zvjezdica i traka i prije, naime, na početku španjolski-američkog rata, kada je u posjetu bojni brod Maine tajanstveno potonuo u luci Havana, akt za koji se odmah optužil Španjolsku. Nakon Drugog svjetskog rata, Amerikanci su opet biti uvjetovani odobravati ratove, kako želi i planirao njihova vlada, putem neprirodne provokacije poput incidenta u  zaljevu Tonkin 1964. godine). Nadalje, pod uvjetima Trojnog pakta sklopljenog od strane Japana, Njemačke i Italije u Berlinu 27. rujna 1940, te tri zemlje su poduzele kako bi se pomogle međusobno kada jednu od tri ugovorne strane budu napadnute od strane druge države, ali ne i kada je jedan od njih napao drugu zemlju. Prema tome, u slučaju japanskog napada na SAD, izolacionisti, koji su ne-intervencionalisti s obzirom na Njemačku, ali ne s obzirom na Japan, ne moraju se bojati da bi sukob s Japanom također značio rat protiv Njemačke.

I tako je predsjednik Roosevelt, nakon što je odlučio da “Japan mora napraviti prvi potez” napravio “izazivanje Japana u eksplicitnom činu provokacije politike koja vođena prema Japanu tijekom 1941″, kao što je Stinnett napisao. U taktiziranjima su koristili uključeno raspoređivanje ratnih brodova blizu, pa čak i na, japanskim teritorijalnim vodama, očito u nadi da će to izazvati incident nalik stilu zaljeva Tonkin koji bi se mogao protumačiti kao casus belli (opravdanje od ratnih djela). Više učinkovit, međutim, bio je nemilosrdan ekonomski pritisak koji je nametnt Japanu, zemlji kojoj je očajnički potrebna sirovina kao što su nafta i gume i stoga je vjerojatno uzela u obzir takve metode da se pojedinačno provocira. U ljeto 1941, Rooseveltova administracija je zamrznula svu japansku imovinu u SAD-u i krenula na “strategiju frustrirajućeg japanskog stjecanje naftnih derivata”. U suradnji s Britancima i Nizozemcima,koji su bili anti-japanski zbog vlastitih razloga, SAD je nametnuo teške ekonomske sankcije Japanu, uključujući i embargo na vitalnim naftnim derivatima. Situacija se pogoršala u jesen 1941. Dana 7. studenog, Tokio u nadi da će izbjeći rat s moćnim SAD-om, ponudio je Kini  načelo nediskriminacije trgovinskih odnosa pod uvjetom da Amerikanci učine isto u svojoj sferi utjecaja u Latinskoj Americi. Međutim, Washington je želio reciprocitet samo u sferi utjecaja drugih imperijalističkih sila, a ne u vlastitom dvorištu, i Japanska ponuda je odbijena.

Nastavka američke provokacije Japana su namjeravae izazvati da Japan uđe u rat, i doista je bilo sve izglednije da će to učiniti. “Ova nastavlja ubadanjem igli u čegrtušu” FDR je izjavio prijateljima kasnije, “napokon je dobio ovu zemlju malo”. Na 26. studenoga, kada je Washington zahtijevao japansko povlačenje iz Kine, “Čegrtuše” u Tokiju su odlučile da je dosta i pripremali su se “zagristi”. Japanskoj floti je naređeno da otplovi za Havaje kako bi napad na ratne brodove SAD-a koje je FDR odlučio stacionirati tamo, više  provokativno. Nakon dešifriranja japanskih kodova, američka vlada i vojni vrh je točno znao što će japanska armada napraviit, ali nije upozorio zapovjednike na Havajima, čime se omogućio “napad iznenađenja” na Pearl Harbor u nedjelju, 7. prosinca 1941.

Sljedeći dan FDR-u je bilo lako uvjeriti Kongres da proglasi rat Japanu, a američki narod, šokirani naizgled kukavičkim napadom, nisu mogli znati da su Japanci bili izazivani. SAD je spreman za rat protiv Japana, a izgledi za relativno lakom pobjedom su umanjeni zbog gubitaka koje su pretrpjeli na Pearl Harbour-u koji, navodno težak, je bio daleko od katastrofalne. Brodovi koji su potopljene su bili stariji, “uglavnom 27-godišnje relikvije I. svjetskog rata” i daleko od neophodnih za ratovanja protiv Japana. Moderni ratni brodovi, s druge strane, uključujući nosače zrakoplova, čija je uloga u ratu bila presudna presudno, su bili neoštećeni – kao slučajno su poslani na drugo mjesto po narudžbi iz Washingtona te su bili sigurni na moru tijekom napada. Međutim, stvari se nisu sasvim odvijale kao što se očekivalo, jer je nekoliko dana kasnije, 11. prosinca, nacistička Njemačka je neočekivano objavila rat, čime je prisilila SAD da se suoči s dva neprijatelja i bori se sa mnogo većim neprijteljem nego se očekivalo, rat na dva fronta, svjetski rat.

U Bijeloj kući, vijest o japanskom napadu na Pearl Harbor nije stigao kao iznenađenje, dok je njemačka objava rata eksplodirala kao bombe. Njemačka nije imala nikakve veze s napadom na Havajima, a nije ni bila svjesna japanskih planova, pa FDR nije uzeti u obzir da zatraži od Kongresa da proglasi rat nacističkoj Njemačkoj u isto vrijeme kao i Japanu. Doduše, američki odnosi s Njemačkom su se pogoršali za neko vrijeme, jer američka aktivna podrška za Veliku Britaniju je eskalirala od Neobjavljenoig pomorskog rata 1941.godine. Međutim, kao što smo već vidjeli, Moćna Elita SAD.a nije osjetila potrebu da intervenira u ratu u Europi. Hitler je bio taj koji je objavio rat SAD-u 11. prosinca 1941, na iznenađenje Roosevelta. Zašto? Samo nekoliko dana ranije, 5. prosinca 1941, Crvena armija je pokrenula kontraofanzivu ispred Moskve, a to povlači za sobom i neuspjeh Blitzkriega u Sovjetskom Savezu. Na taj isti dan, Hitler i njegovi generali su shvatili da više nije moguće pobijediti u ratu. No, kada je, samo nekoliko dana kasnije, špekuliralo se da je njemački diktator naučio od japanskog napada na Pearl Harbor, što se tiče njemačkog proglašenja ratnog stanja američkima neprijateljima svojih japanskih prijatelja, iako to nije potrebno pod uvjetima tripartitnog ugovora.

Uz najveći dio japanske vojske koja je bila stacionirana u sjevernoj Kini i stoga u mogućnosti da odmah napadne Sovjetski Savez u području Vladivostoka, sukob s Japanom bi prisilio Sovjete u iznimno opasne teškoće koje su imali u dva prijašnja rata, otvara mogućnost da Njemačka još uvijek može osvojiti svoj anti-sovjetski “križarski rat”. Hitler, je smatrao da je mogao otjerati sablast prošlosti porazom od pozivanja neke vrste japanskog deus ex mašine u Sovjetskom Savezu koja je tada imala ranjive sibirske granice. No, Japan nije zagrizao Hitlerov mamac. Tokio je, također, prezren sovjetske države, ali, već u ratu protiv SAD-a, ne može priuštiti luksuz od dva prijašnja rata i radije je stavio sav svoj novac na “južnu” strategiju, u nadi da će osvojiti veliki nagradu – resursima bogatu jugoistočnu Aziji, nego ukrcati se u pothvat prema negostoljubivom Sibiru. Tek na samom kraju rata, nakon kapitulacije nacističke Njemačke, doći će do sukoba između SSSR-a i Japana. U svakom slučaju, zbog Hitlerove nepotrebne objave rata, Sjedinjene Države su također aktivno sudjelovale u ratu u Europom, s Velikom Britanijom i Sovjetskim Savezoom kao saveznikom.

U posljednjih nekoliko godina, Uncle Sam je ratovao prilično često, ali smo uvijek tražili da vjerujemo da je to učinjeno iz čisto humanitarnih razloga, odnosno kako bi se spriječio holokaust, zaustavljanje terorista od počinjenja svih vrsta zla, oslobađanje od gadnih diktatora, i to sve s ciljem promicanja demokracije, itd.

Nikada, čini se, da su ekonomski interesi SAD-a, točnije američkih velikih korporacija, koji su uključene u rat. Vrlo često, ovi ratovi su u odnosu na američke arhetipske “dobre ratove”, Drugi svjetski rat, u kojem je Uncle Sam navodno otišao u rat ni zbog čega drugog nego da brani slobodu i demokraciju i da se bori protiv diktature i nepravde. (U pokušaju da opravdaju svoj “rat protiv terorizma”, “prodati” ga na američkoj javnosti, George W. Bush je brzo usporedio 9/11 sa napadom na Pearl Harbor.) Ovaj kratki pregled okolnosti ulaska SAD-a u rat u prosincu 1941, međutim, otkriva sasvim drukčiju sliku. Američka Moćna Elita je htjela rat protiv Japana, planove za takav rat je bio spreman već neko vrijeme, a u 1941. Roosevelt susretljivo organizira takav rat, a ne zbog Tokijske neprovocirane agresije i užasnih ratnih zločina u Kini, već zbog američkih korporacija koje su htjele udio preslatkog velikog “kolača” dalekoistočnih resursa i tržišta. S druge strane, jer su velike američke korporacije radile prekrasan posao i sa nacističkom Njemačkom, profitirali lijepo iz rata kojeg je Hitlera pokrenuo i, usput rečeno, pružajući mu s opremom i gorivo potrebno za njegov Blitzkrieg, rat protiv nacističke Njemačke bila je definitivno neželjen od strane američke Moćne Elite, iako je bilo dosta uvjerljivih humanitarnih razloga za križarski rat protiv istinskog zla “Trećeg Reicha”.

Humanitarna razmatranja nisu igrala nikakvu ulogu koja je dovela do sudjelovanja Amerike u Drugom svjetskom ratu. I nema razloga vjerovati da su to učinili u novije vrijeme, gdje amerikanci dovde do rata u nesretnim zemljama poput Iraka, Afganistana i Libije – ili će to učiniti u naziranju rata protiv Irana.

Rat protiv Irana se jako želi od strane korporativne Amerike, jer drži obećanje velikom tržištu i obiljem sirovina, posebice nafte. Kao i u slučaju rata protiv Japana, planovi za takav rat su spremni, a prisutni stanar u Bijeloj kući čini jednako željno kao što je i FDR to želio. Nadalje, opet kao u slučaju rata protiv Japana, provokacije su se orkestrirane, ovaj put u obliku sabotaže i zahvata od strane dronova, kao i staromodno raspoređivanje ratnih brodova samo izvan iranskih teritorijalnih voda. Washington opet “stavljanje igla u Čegrtušu”, očito u nadi da će ga iranska “zmija” ugristi, čime će opravdati “Sjajni mali rat.” Međutim, kao i u slučaju Pearl Harbor-a, rezultirajući rat će opet ispasti puno veći, duži, i opakiji nego što se očekivalo.

 
 
(globalresearch.ca / uredio i preveo: nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=11576"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Tu je nešto što bi trebali čuti, ali mi se možemo kladiti da vi u to ne vjerujete. Rezultati novog Gallup istraživanja u anketi otkrivaju da je američko “nepovjerenje” prema medijima najviše nego ikada.

Gallup je objavio rezultate iz jedne od svojih najnovijih istraživanja u petak, a kroz svoje istraživanja anketnih grupa je utvrđeno da je više polovice Amerikanaca ima malo ili nimalo povjerenja u mainstream medije. Prema nalazima grupe, 60 posto ispitanih Amerikanaca kažu da imaju “malo ili nimalo povjerenja u masovne medije da će oni prenijeti vijest potpuno, točno i pošteno.”

Gallup anketari su upitali Amerikanace o njihovom piku na masovne medije koja vuče korjene još od 1990. godine, ali analizira odgovora što su primili u dva desetljeća otkriva da je nepovjerenje doista na rekordnoj visokoj razini. CNN kao najveća medijska kuća u Americi je na rekordno niskim razimama povjerenja u povijesti.

Natrag u 1997. godinu, kada je Gallup prvi počeo redovito anketirati uokolo, samo  46 posto ispitanih ljudi reklo je da su imali vrlo malo ili nemaju povjerenje u mainstream medije, u usporedbi s 53 posto ljudi koji ih preferiraju. Danas, 40 posto kažu da vjeruju svojim izvorima toliko, u odnosu prema 44 posto u samo godinu dana ranije.

Rezultati Gallup istraživanja se približavaju zrcalnoj statistici iz sličnih nedavnih anketa koje su sprovedene od strane  Javne Političke Ankete za  Daily Kos i SEIU. Kada su upitali oko jedan mjesec prije, da li Amerikanci imaju “povoljan ili nepovoljan” pogled prema političkim medijima, 78 posto anketiranih je izjavilo da su bili više nego umorni od političkih novinara.

To ne znači da su Amerikanci imali negativan pogled na svoje izvore vijesti prije toga. Gallup dodaje da su anketirali ljude u tri različita puta tijekom 1970-ih, ali tada je 72 posto odgovorilo pozitivno o američkim medijima.

“Medijski izvori jasno moraju učiniti više kako zaraditi povjerenje Amerikanaca, od kojih većina vidi medije kao pristrane na jedan ili drugi način. U isto vrijeme, postoji prilika za druge “izvan” masovne medije koji bi mogli služiti kao izvora informacija kojima će Amerikanci pokloniti svoje povjerenje “, Gallup izvješća.

Gallup provodi svoje najnovije ankete između 6. i 9. rujna, i uzorkovano  je 1017 slučajnih odrasleih iz Sjedinjenih Američkih Država. Pogreška anketa se obično kreće plus-minus 4 posto što se ti če njihovih anketa.

Revolucija u manipulaciji medijima je počela. Američkim građanima je sve više jasnije šta se krije iza mainstream medija, koji su sve više plaćeni od trećih strana da iznose subjektivne i netočne vijesti. Društvenoj hipnozi medijma, TV, radio i novinama, nije ipak podleglo više od polovica amerikanaca i taj postotak raste. To je zabrinjavajuće za najjače medije u svijetu, ali jako dobra vijest za slobodu govora i alternativne medije.
 

 
izvor: gallup.com, rt.com, youtube.com
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=10359"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]