Tijekom G7 summita ove godine, predsjednik Trump si nije mogao pomoći u izražavanju svojih realnih osjećaja prema predsjedniku Europske komisije Jean-Claudeu Junckeru

Tijekom sastanka u kojem su svi svjetski vođe bili nazočni, Trump je Junckera nazvao “brutalnim ubojicom” zbog njegove smiješne trgovinske politike, što je izazvalo zvučno negodovanje sudionika u sobi.

Visoki dužnosnik EU sažeo je svoje iskustvo iza scene na sastanku čelnika najmoćnijih razvijenih ekonomija u Kanadi 8. i 9. lipnja, govoreći za Wall Street Journal:

“Osjećaj iritantnosti gospodina Trumpa se mogao osjetiti, ali svi su pokušali biti racionalni i mirni.”

Predsednik Sjedinjenih Američkih Država Donald Tramp je tijekom summita G7 u Kanadi upozorio francuskog predsednika Emmanuel Macrona da se svi teroristi nalaze u Parizu, prenosi list „Wall Street Journal“, pozivajući se na izjavu visokog dužnosnika EU.

„Vi trebate to znati, Emmanuele, jer se svi teroristi nalaze u Parizu“, prenosi list Trumpove riječi koje je američki predsjednik uputio Macronu tijekom razgovora o temama koje se tiču Irana i terorizma.

Bijela kuća i Elizejska palača odbile su komentarati tu izjavu.

Izvor je naveo da se Trump prilikom rasprave o migracijskim rutama u Europi obratio japanskom premijeru Shinzo Abe:

„Shinzo, vi nemate taj problem, ali mogu vam poslati 25 milijuna Meksikanaca i vrlo brzo ćete ostati bez posla“.

Izvor je dodao i da je američki predsjednik šefa Europske komisije Jean-Claudeu Juncker nekoliko puta nazvao „brutalnim ubojicom“. Trump ga je tako nazvao u kontekstu poreznih kazni Bruxellesa za američke tehnološke kompanije u iznosu od nekoliko milijardi dolara.

Sam Junker potvrdio je tu Trumpovu izjavu.

„Trump mi je prošlog tjedna rekao: ‘Jean Claude, vi ste brutalni ubojica‘“ – rekao je Juncker. „Ovo je prvi put da je Luksemburg postao opasan za Sjedinjene Američke Države. Mislim da je ovo rekao kao kompliment, ali nisam siguran“ – dodao je Junker.

Zemlje G7 su se na posljednjem summitu prvi put suočile sa nepostojanjem jedinstva o najvažnijim ekonomskim i političkim međunarodnim problemima.

Sastanak u La Malbeu čak je nazvan „G6 + Tramp“, imajući u vidu poseban stav SAD o brojnim ključnim pitanjima. Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Donald Trump ranije je napustio sastanak i doveo u pitanje njegove rezultate.

Summit grupe G7 održan je 8. i 9. lipnja u kanadskoj provinciji Quebec.
 
(sputniknews.com)

Predsjednik SAD Donald Tramp je rekao liderima G7 da je Krim ruski, jer tamo svi govore na ruskom jeziku, prenosi portal „Buzzfeed“, pozivajući se na dva diplomatska izvora

Čini se da je predsjednik Donald Trump pokazao svoj zaštitni znak razumijevanjem vanjske politike kada je navodno rekao liderima G7 da je “Krim ruski jer svi koji žive tamo govore ruski”.

Prema Buzzfeedovim uobičajenim anonimnim izvorima, Trump je napomenuo svoju izjavu nakon što je u petak ušao u raspravu o vanjskim poslovima tijekom večere na summitu G7 u Quebecu u Kanadi.

Ako je istina, Trumpova izjava vjerojatno će imati navijače ‘Russiagatea’. Ujedinjenje Rusije s Krimom, čija je populacija gotovo 60 posto etničkih Rusa, široko se gleda na Zapadu kao aneksija, unatoč činjenici da su Krimejci većinom glasovali za pridruživanje Rusiji.

Tijekom večere, Trump je, kako se izvješćuje, postavlja pitanje zašto su ostali lideri G7 stali uz Ukrajinu, govoreći im: “Ukrajina je jedna od najkorumpiranijih zemalja na svijetu”.

Velika masa ljudi je u komentarima na kraju Buzzfeedovog članka odmah skočila na Trumpa.

“Trump postavlja temelje za prodaju Amerike natrag Engleskoj, jer mnogi od nas govore engleski.” – glasi jedan od komentara.

“SAD je Engleska, Austrija je Njemačka, to je jednostavno. Ali Kanada je Engleska ili Francuska? A što je sa Švicarskom? To je Francuska ili Njemačka?” – rekao je sarkastično komentator pod imenom Uladzislau Ulasenka.

“O, mi stvarno ne trebamo Floridiu? Svi tamo govore španjolski, bolje je ako je dio Rusije” – napisao je Anthony Perrone, očito zabrinut zbog interkontinentalnih ovlasti aneksacije ruskog predsjednika.

Trump je više puta pozvao na summitu za povratak Rusije u skupinu G7. “Ovo je bilo G8, a ne G7″, rekao je Trump. “Nešto se dogodilo prije nekog vremena, u čemu Rusija više nije.”

Međutim, položaj europskih vođa je jasan. Rusija neće biti ponovno prihvaćena u klub nakon invazije Ukrajine.

U tom trenutku, “lopta se nalazi na ruskom terenu” – tweetao je francuski predsjednik Emmanuel Macron.

Nakon napetog summita ometanog trgovinskim argumentima, Trump i ostali čelnici potpisali su priopćenje u kojemu potvrđuju zajedničku predanost slobodnoj i otvorenoj trgovini.

Trump je kasnije povukao svoj potpis, nakon što je kanadski premijer Justin Trudeau odlučio pričekati da Trump napusti sastanak prije nego što je objavio osvetničke tarife na američkim proizvodima.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Nakon ovogodišnjeg summita G7 jedna je stvar postala jasna – Trumpu svjetske sile okreću leđa, a razlike između politike Europske unije i SAD-a sve su veće

Danima nakon summita G7, ali i povijesnog sastanka Trumpa sa sjevernokorejskim čelnikom Kim Jong-unom, te su razlike sve jasnije, a europski političari ih sve glasnije artikuliraju.

“Europa mora pronaći novu ravnotežu u odnosu sa Sjedinjenim Državama u svjetlu izazova koje donosi vlada američkog predsjednika Donalda Trumpa”, rekao je u srijedu njemački ministar vanjskih poslova Heiko Maas.

To su izazovi poput napuštanja klimatskog sporazuma iz Pariza i nuklearnog dogovora s Iranom, prijetnje sankcijama nad europskim partnerima, kao i protekcionizam.

“Mi Europljani moramo djelovati kao savjestan protuuteg kad SAD prekorači crvenu liniju”, istaknuo je njemački ministar u govoru u Berlinu o budućoj njemačkoj europskoj politici.

U njemu je Maas dao dosad najsnažniji signal da Njemačka svoje 70-godišnje prijateljstvo sa SAD-om više ne vidi kao bezuvjetno.

Rusija, Kina i SAD kao glavni izazovi Europi

Kao izazove za Europu naveo je, uz SAD, i Rusiju i Kinu.

“Trumpova egoistična politika ‘Amerika prva’, ruski napadi na međunarodno pravo i državni suverenitet te ekspanzija gigantske Kine: svjetski poredak na kakav smo bili navikli više ne postoji”, naglasio je.

“Kad američka vlada agresivno propitkuje naše vrijednosti i interese, moramo djelovati čvršće.”

Maas smatra kako Europska unija treba osmisliti i strategiju za sve snažniju ekonomsku i političku ulogu Kine.

Podržao je francuski prijedlog stvaranja europskih snaga za vojne intervencije i ustvrdio kako u njih treba pozvati i Veliku Britaniju, čak i nakon što napusti EU.

Maas smatra kako postoje sve veći znakovi britanske nervoze zbog izolacije u nesigurnom međunarodnom okruženju, no kaže da ne vidi naznake da će London ponovno razmotriti svoju odluku o napuštanju bloka. “Mislim da su Britanci shvatili (…) da se SAD mijenja, nisu više bliski kao prije… A sad više neće biti ni članovi EU-a.”

Nizozemski premijer: Moramo se ujediniti i suprotstaviti Trumpu i Putinu

I nizozemski premijer Mark Rutte pozvao je u srijedu Europsku uniju na jedinstvo pred prijetnjama svjetskom poretku koje dolaze i iz Rusije, i iz Sjedinjenih Država.

“Čak i naš odnos s najvažnijim saveznikom ne ide više kao u prošlosti”, rekao je Rutte u govoru pred Europskim parlamentom u Strasbourgu.

Podsjetio je da je američki predsjednik Donald Trump odbacio pariški klimatski ugovor i iranski nuklearni sporazum, kao i uveo carine na čelik i aluminij iz Europe.

“Ali naravno, ostajemo prijatelji i saveznici”, dodao je Rutte, pozvan u Europski parlament kako bi govorio o budućnosti Europe.

Naglasio je kako je zbog sigurnosti važno nastaviti dijalog sa Sjedinjenim Državama, “bez obzira na trenutne razmirice”.

Rutte je u svom govoru također pozvao države članice da budu spremne na novi migrantski val, ali je rekao da je optimist pa smatra da će se doći do dogovora o tom pitanju na skorom summitu šefova država i vlada krajem lipnja.

“Činimo što možemo (da se postigne sporazum), ali stvari nisu jednostavne”, rekao je spominjući podjele između sjevera i juga Europe te istoka i zapada.

Sve veće razlike između europskih sila i SAD-a

Podsjetimo, na summitu G7 prije nekoliko dana postalo je jasno koliko su velike pukotine između europskih sila i SAD-a. Angela Merkel nije krila razočaranje pregovorima, a slika koju je objavila na svom Instagramu više od riječi dočarava svu krizu u odnosima dugogodišnjih bliskih saveznika.

“Teško je, deprimirajuće ovaj put, ali to nije kraj skupine G7″, kazala je njemačka kancelarka u rijetkom intervjuu za javnu televiziju ARD prije nekoliko dana.

“Ne želim više zaoštravati naš odnos”, dodala je Merkel, naglasivši da je izraz “deprimirajuće” sam po sebi snažan kada je ona u pitanju, ironično se referirajući na svoje tradicionalno smirene javne nastupe.

Kao jedan od glavnih problema pokazale su se carine, odnosno uvođenje istih.

Komentirajući prijetnju američkog predsjednika uvođenjem carina na uvoz automobila, što bi posebno teško pogodilo njemačku automobilsku industriju, Merkel je odgovorila da “ćemo morati dobro promisliti što nam je činiti”.

“Valja se nadati da će Europska unija ponovno nastupiti jedinstveno, kao što je učinila i ovaj put”, dodala je njemačka kancelarka.

EU je poručio da će 1. srpnja najaviti protumjere američkim carinama na uvoz čelika i aluminija.

Trump, s druge strane, smatra da se SAD iskorištava.

“Ako nije recipročna, poštenu trgovinu trebamo zvati trgovinom za budale”, kazao je Trump u nedjelju.

“Žao mi je, ali više ne možemo dopustiti našim prijateljima, ili neprijateljima, da nas iskorištavaju na trgovini. Na prvo mjesto moramo staviti američkog radnika”, poručio je Trump na Twitteru.

“Nije pošteno prema Amerikancima da imamo trgovinski deficit od 800 milijardi dolara. Zašto bih ja, kao predsjednik SAD-a, dozvolio zemljama da stvaraju goleme trgovinske viškove, a to su radile desetljećima, dok naši farmeri, radnici i porezni obveznici moraju plaćati tako visoku i nepoštenu cijenu?” dodao je Trump.
 
(index.hr)

Jedna od najvećih prevara stoljeća, globalno zagrijavanje, je poljuljano novim stavovima američkog predsjednika Trumpa. Establišment će pokušati sve, samo da vrati lažnu politiku klimatskih promjena na pravi put

Europa bi morala jasno reći Sjedinjenim Državama da napuštanje Pariškog sporazuma o klimi nije jednostavan proces i da bi postizanje dogovora o potpunom napuštanju moglo trajati godinama, rekao je u srijedu predsjednik Europske komisije i član Bildeerberg grupe Jean-Claude Juncker.

‘Europska dužnost je reći: nije to samo tako’, rekao je Juncker na konferenciji o budućnosti Europe koju je organizirala njemačka udruga poslodavaca BDA.

Amerikanci ne mogu samo tako napustiti sporazum o klimi. (Američki predsjednik Donald) Trump vjeruje u to jer ne zna pojedinosti. Zapravo, treba nekoliko godina da bi se SAD izvukao iz obveza koje proizlaze iz potpisanog ugovora, dodao je čelnik EK.

Klimatski sporazum je jasan: moraju proći tri, četiri godine od njegova stupanja na snagu, dakle prošlog studenoga, da bi ga se moglo napustiti. Tako da ideje tipa ‘Ja sam Trump, ja sam Amerikanac, Amerika prva, napuštam sporazum’ jednostavno ne dolaze u obzir. Pokušali smo to Trumpu razjasniti u Taormini tijekom summita G7 vrlo jednostavnim rečenicama na njemačkom. Čini se da nismo uspjeli, ali pravila su pravila i svi ih se moraju pridržavati. I nije sve što piše u pravilima ili međunarodnim ugovorima ‘fake news’. Tih se stvari valja držati, poentirao je Juncker.

Trump se nešto ranije oglasio na Twitteru, u jeku medijskih izvješća da će se SAD povući iz Pariškog sporazuma o klimi, napisavši da će uskoro objaviti svoje namjere.

Objavit ću svoju odluku o Pariškom sporazumu u idućih nekoliko dana, napisao je Trump.

Naknadno je u novoj objavi napisao da će odluku obznaniti u četvrtak u 15 sati po lokalnom vremenu.

Portal Politico izvijestio je da Trump planira povlačenje iz tog sporazuma, a drugi portal Axios navodi, pozivajući se na dva neidentificirana izvora koji su izravno upućeni u tu odluku, da je Trump odlučio napustiti taj sporazum.

Prema Axiosu, Bijela kuća treba donijeti odluku o tome hoće li to biti formalno povlačenje za koje bi moglo biti potrebno tri godine ili će izaći iz UN-ovog ugovora na kojemu se temelji taj sporazum.

Trump je obećao u svojoj predizbornoj kampanji 2016. da će povući Sjedinjene Države iz Pariškog sporazuma i povećati vađenje nafte, plina i ugljena u SAD-u.

Tijekom prošlotjednih summita u Europi, međunarodni čelnici pa čak i papa Franjo pozvali su Trumpa da ne napušta Pariški sporazum.

Jeste li znali da je zajveći zagovornik globalnog zagrijavanja, Al Gore, u 1996. godini izjavio da će se sav lad na Arktiku otopiti do 2013. godine? Danas led na Arktiku nije nikada bio deblji, a Al Gore je zaradio stotine milijuna dolara na svojoj prevari.
 
(jutarnji.hr)

Na sastanku predstavnika zemalja skupine G7 došlo je do neočekivanog obrta: kada su svi mislili da se za Rusiju sprema novi paket sankcija zbog podrške Basharu al Asadu, do dogovora o takvom koraku nije došlo

Ministri vanjskih poslova zemalja G7 tražili su zajednički jezik po pitanju odnosa Rusije prema Siriji i njenom predsjedniku, naročito nakon kemijskog napada koji su navodno izvršile snage sirijske vojske.

Šefovi diplomacija su se složili oko toga da nema rješenja krize s Assadom na vlasti, ali se nisu složili po pitanju reakcije na kemijski napad, a kako prenosi BBC, dio ministara vanjskih poslova odbio se usuglasiti da se Rusiji i Siriji uvedu nove sankcije.

Nove sankcije snažno je zagovarao Boris Johnson, britanski šef diplomacije, ali su se tome usprotivili ministri vanjskih poslova Njemačke i Italije, navodi izvor blizak britanskoj vladi. Isti izvor naveo je da opcija sankcija ostaje na stolu, ali da današnji ishod sastanka predstavlja šamar šefu britanske diplomacije.

Na sastanku je na kraju došlo do dogovora da se svaka odluka o potencijalnim sankcijama odlaže tek pošto se provede temeljita istraga o prošlotjednom napadu kemijskim oružjem u provinciji Idlib i ne pronađu “čvrsti i neoborivi dokazi”.

Talijanski šef diplomacije Angeline Alfano rekao je da je sastanak G7 skupine protekao “uspješno”.

“Rusija ne smije biti satjerana u kut zbog Sirije” – rekao je Alfano.

Sirijski vlada je oštro demantirala da stoji iza napada u Idlibu, dok su Rusi podsjetili da je “svo kemijsko oružje uništeno 2014., a ostatak iznesen iz zemlje uz nadzor SAD”.

Rusija je bijesno reagirala nakon napada SAD na sirijsku vojnu bazu Shajrat, navevši da je to “blatantan primjer kršenja međunarodnog prava i čist primjer agresije”.

Ero prije sastanka: Reći ćemo Rusiji da restane s licemjerjem

Grupa (sedam industrijaliziranih zemalja) G7 poručiće Rusiji da prestane s “licemjerjem” u Siriji i surađuje s drugim zemljama na okončanju građanskog rata u toj zemlji, kazao je danas ministar vanjskih poslova Francuske Jean-Marc Ero.

G7 će vrlo jasno poručiti Rusiji da ovo licemjerje mora prestati. Ona se mora istinski i iskreno angažirati u političkom procesu kako bismo se izvukli iz situacije u kojoj smo se našli – rekao je Ero novinarima na sastanku G7 u talijanskom regiji Toskani, prenosi Reuters.

On je naveo da je prošlotjedni američki raketni napad na sirijsku zrakoplovnu bazu otvorio “mali prozor mogućnosti” za okončanje sukoba.

Pitanje dodatnih sankcija jedva da je spomenuto na sastancima – kazao je šef francuske diplomacije.

Ministri Turske, Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Jordana i Katara doputovali su na summit G7 samo nekoliko sati prije nego što američkih državni tajnik Rex Tillerson krenuo u prvu posjetu Moskvi da je uvjeri da uskrati potporu sirijskom predsjedniku Basharu al Assadu.

Očekivalo se da će se povećati pritisak na Rusiju da prekine veze s Assadom, ali o tome koliko bi on trebao biti jak ministri su očito imali različito mišljenje.

- Mislim da trebamo pokazati jedinstvenu poziciju i da u ovim razgovorima učinimo sve da Rusiju izvedemo iz Assadovog kuta, barem do točke da budu spremni sudjelovati u pronalaženju političkog rješenja – rekao je njemački ministar vanjskih poslova Sigmar Gabriel jučer.

Japanski dužnosnici također vjeruju da Rusija “može odigrati ključnu ulogu”, prenosi AP.

Sa druge strane, Britanija i Kanada su već najavile da bi se sankcije protiv Rusije mogle povećati ako Moskva dalje podupire Assada.

Britanski ministar vanjskih poslova Boris Johnson je naveo da je tema razgovora “razmatranje mogućnosti daljnjih sankcija, sigurno nekim sirijskim vojnim osobama i svakako nekim ruskim vojnim osobama”, prenosi AP.

Osim o Siriji, ministri će razgovarati io Libiji, kao io rastućim tenzijama sa Sjevernom Korejom.

Rusija ima kapacitet da porazi ISIS

Države članice grupe G7 suglasne su u ocjeni da Rusija ima potencijal poraziti “Islamsku državu” i vratiti mir u Siriji.

Ministri vanjskih poslova G7 saopćili su da Rusija može pomoći rješavanju sukoba u Siriji i poraziti terorizam, uključujući “Islamsku državu”.

Rusija ima potencijal riješiti konflikt u Siriji i pomoći u obnovi ujedinjene i stabilne Sirije – navodi se u priopćenju ministara vanjskih poslova G7 nakon sastanka u talijanskom gradu Luka.

G7 je pozvala Rusiju i Iran da upotrijebe svoj utjecaj na sirijske vlasti i omoguće da Damask poštuje obveze kada je riječ o kemijskom oružju, prenosi “Sputnik”.
 
>>> RUSIJA ZAHVALJUJE AMERICI I EU NA GLUPOM POTEZU: Sankcije pozlatile rusku poljoprivredu
 
(blic.rs)

Vođe grupe G7 ignoriraju njegova upozorenja i umanjuju dokaze koji su objelodanjeni da bi se nova velika globalna ekonomska kriza mogla uskoro dogoditi

Japanski premijer Shinzo Abe upozorio je svjetske čelnike na ovogodišnjem summitu G7 da je svijet na rubu ogromne globalne financijske krize, kakvu do sada nikada nismo vidjeli.

Abe je upozorio da bi kriza koja dolazi mogla konkurirati katastrofalnoj krizi iz 2008., a iznio je i podatke koji dokazuju da su cijene roba pala za više od 55 posto od 2014. godine – isti iznos za je pao u krizi 2008. godine.

Ostale G7 vođe ignoriraju njegova upozorenja, kao i priopćenje objavljeno krajem ovog summita koje umanjuje svaku naznaku da bi se nova globalna ekonomska kriza uskoro mogla dogoditi.

Završni izvještaj nije uspio upozoriti na razmjere financijske krize okrenute prema suvremenom svijetu danas i umjesto toga je dao dojam da je najgore prošlo zajedno sa malo Orvelijanskog retorike koja je izjavila da su G7 zemlje “ojačale otpornost svojih gospodarstava, kako bi se izbjegao put u drugu krizu.”

U saopćenju se daje dojam da postoji mali rizik od krize kada je istina da postoje značajni rizici s kojima se suočavaju globalni financijski sustav i svjetsko gospodarstvo.

Od kojih su:

• Globalno gospodarstvo je i dalje osjetljive na recesiju i novu dužničku krizu. Postoji vrlo krhak oporavak Eurozoni, Velikoj Britaniji i SAD-u, dok Japan ostaje u recesiji

• Financijski i bankarski sustavi ostaju ranjivi kao što se vidi u vrlo oštrim padovima dionica banaka u posljednjih nekoliko tjedana. Španjolske, talijanske, grčke i njemačke banke su doživjele ogromnu prodaju

• geopolitički rizik na Bliskom Istoku (Sirija, Saudijska, Iranu itd), povećanje napetosti među Rusije, Kine i zapadnih sila i sve veći spektar terorizma i rata

• kriza u Eurozoni je daleko od riješene i postoji opasnost od dužničke krize u Kini, SAD-u, Eurozoni i zasigurno u UK

• BREXIT bi izazivao kratkoročni rizik, ali stvaran rizik je loša financijska osnova britanske ekonomije – ukupan dug u odnosu na BDP (javni i privatni) je preko 450% i potpuno je neodrživ.

Međutim, čelnici opet nisu poduzeli ništa i odlučili su se za spin i prijevaru njihovih birača u lažnom osjećaju sigurnosti o financijskoj i ekonomskoj budućnosti.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Situacija je toliko zabrinjavajuća da je o njoj već tajno raspravljala nadležno povjerenstvo Bundestaga, pa je čak Balkan bio i jedna od tema summita G7, koji se nakon toga preselio na Bilderberg konferenciju u Austriji

Na Balkanu žive milijuni muslimana starosjedilaca. Čini li to ta regija posebno zanimljivim za “Islamsku državu”, kako posljednjih dana pišu lokalni i svjetski mediji? Naši sugovornici imaju o tome različite stavove.

Posljednjih sto godina balkanske povijesti nisu ništa drugo do kronologija tlačenja muslimana; u uroti sudjeluju svi, od komunista, preko “križara”, do Židova, te je zato najlogičnije svih njih pobiti – to je Islamska država (IS) poručila u propagandnom videu početkom lipnja.

Na snimci čija produkcija podsjeća na nešto između epske fantastike i kvalitetnog dokumentarca, pojavljuje se niz mlađih i starijih bradatih muškaraca, koji na bosanskom i albanskom savjetuju svoju “braću” na Balkanu da napadaju i ubijaju ljude u svojoj okolini. Za potrebe videa dodijeljeni su im bili i posebni nadimci: Al Bosni, Al Albani, Al Kosovi …

Realna prijetnja?

Sarajevski stručnjak za terorizam Vlado Azinović kritizira prije svega medije u regiji koji su od propagandnog snimka načinili, kako kaže, spektakl. “Potpuni marginalci, koji ne predstavljaju nikoga i nikad nisu bili pred kamerom, sada se odjednom osjećaju važnim jer nekome prijete iako te prijetnje nemaju stvarnog uporišta.

Ali samim tim što ovdašnji mediji jašu na toj priči, recikliraju je i omogućuju tim kriminalcima da preko televizije uđu u naše domove – time služimo njihovoj svrsi. Jer oni su taj video sadržaj upravo i napravili da bi se mediji zakačili”, kaže Azinović za DW.

On dodaje da IS na raznim jezicima tjedno šalje preko 200.000 prijetećih poruka samo putem Twittera, te da je “pretjerano misliti kako IS posebno cilja Balkan”.

No neki mediji, koji se mogu smatrati ozbiljnim, idu čak i dalje. Recimo konzervativni list “Die Welt” pisao je nedavno u nedjeljnom izdanju da radikalni islamisti po Balkanu pletu svoje mreže i da čak tu postoji neka vrsta “predobuke” za buduće džihadiste.

To je berlinski list navodno saznao u njemačkim obavještajnim krugovima. Situacija je, piše, toliko zabrinjavajuća da je o njoj već tajno raspravljala nadležno povjerenstvo Bundestaga pa je čak Balkan bio i jedna od tema prošlog summita G7.

Docent na beogradskom Fakultetu političkih nauka Filip Ejdus smatra da se u ovom trenutku ne može govoriti o nekakvim stanicama IS na Balkanu, ali da prijetnje treba shvatiti ozbiljno. “Iako se radi o jednom propagandnom filmu, bila bi kolosalna pogreška uljuljkivati ​​se u vjeri da prijetnja nije realna.

Bojim se da je samo pitanje vremena kada će ta organizacija započeti s napadima u Europi. To bi moglo izazvati političke potrese i rast sigurnosnog populizma čije će prve žrtve biti sloboda i demokracija. Balkan bi, zbog endemske nestabilnosti, bio u tom smislu laka meta.

Političke elite na Balkanu bi prvo trebalo shvatiti da bez odlučnog saveza sa Zapadnim demokracijama, ne mogu odgovoriti na ovaj rastući globalni izazov, a onda bi trebalo to i objasniti svojim građanima”, navodi Ejdus za DW.

Iz bijede u džihad

Njemački mediji prenose i da je “Islamska država” u BiH već izvela nekoliko napada – recimo onaj u Zvorniku kada je napadač ubio jednog i ranio dva policajca.

Međutim, Vlado Azinović podsjeća da napadač nije bio u vezi s vodstvom IS, te da je mali krug potencijalno radikalnih islamista pod prismotrom službi. “To naravno ne otklanja mogućnost terorističkog akta, pogotovo u slučaju napadača vukova samotnjaka. Ali radi se o racionalnoj prijetnji koja je manje ili više pod kontrolom i nema potrebe da se stvara histerija”.

No, iako stručnjaci iz regije daju različite odgovore na pitanje koliko je realna prijetnja IS Balkanu, jedno je sigurno – u toj regiji džihadisti pronalaze relativno veliki broj novaka. Tako se vjeruje da se samo s Kosova više od 250 ljudi pridružilo islamistima, što je, mjereno prema broju stanovnika, rekord izvan arapskih zemalja.

Daleko ne zaostaje ni BiH. Azinović je u jednoj analizi za Atlantsku inicijativu sada prvi put detaljno ispitao tko su ljudi koji odlaze u džihad: “Mi smo za potrebe prezentacije fotografirali kuće tih mladića. To su kuće iz kojih bi čovjek nastojao pobjeći bilo gdje.

Tim mladićima se ne nudi nikakva opipljiva alternativa koja bi ih ohrabrila da budućnost traže u matičnim sredinama. Vrlo često su sa ekonomskih margina, bez škole i radnih navika”.

Siromaštvo i manjak perspektive jesu jedan od uvjeta, ali svakako nisu jedini razlog. Jer, kako kaže naš sugovornik, mladići se ne radikaliziraju jer nemaju škole i posla, pa čak ni zbog recimo genocida u Srebrenici, već na priči o “globalnoj patnji identitetske zajednice kojoj vjeruju da pripadaju”.

“Odlaze na daleka ratišta u zemlje koje ranije nisu znali pokazati ni na zemljopisnoj karti, u rat koji ne razumiju i za interese koje ne shvaćaju. A sve vjerujući da zapravo ispunjavaju neku vrstu Božijeg naloga “, kaže Azinović i zaključuje: “Uglavnom su to ljudi koji inače završavaju u organiziranom kriminalu, au ovom slučaju odlaze u ono što nazivamo ‘Islamskom državom’.”

Utjecaj sa Arapskog poluotoka

Ima još jedna stvar, na koju upozorava Filip Ejdus – jugoslavenski ratovi devedesetih imali su i religioznu notu, kao i gostujuće borce, mudžahedine iz arapskih zemalja. Poslije rata je ostala njihova radikalna i pogrešna interpretacija religije, koju financijski podržavaju naftnog imperija Arabijskog poluotoka.

“Iako uvjerljiva većina muslimana na Balkanu apsolutno odbacuje te anti-civilizacijske ideje, one nažalost pronalaze svoj put do jednog broja ljudi. Tome svakako pogoduju slaba socio-politička kohezija u regiji, loša ekonomska situacija, kao i živo sjećanje na ratove iz devedesetih i rašireni narativi samo-žrtvovanja”, smatra Ejdus.

Slično vrijedi i na Kosovu, kaže u razgovoru za DV Ismail Hasani, prištinski sociolog religije. “Ima imama koji dolaze iz raznih religijskih škola s istoka i pokušavaju propovijedaju islam koji je suprotan idejama tradicionalnog islama na Balkanu.

Rekao bih, međutim, da nijedna od tih radikalnih varijanti nema prođu na Balkanu. “Hasani primjećuje da se” prenaglašava priča o navodnom nastajanju ‘Islamske države’ na Balkanu i to tako da se za njezine kolovođe proglašavaju Albanci”. Taj stručnjak smatra da je razdoblje ratova na Balkanu završen, ali da uporno opstaje stereotip da u tom dijelu svijeta “kao da susjedi jedva čekaju da ubijaju jedni druge”.

Stoga, suglasni su naši sugovornici, i izvješća o “Islamskoj državi” treba stavljati u kontekst. Recimo, kako napominje Azinović, reći da je spomenuti video snimljen još prošle godine. I da je dobar broj onih bradatih ljudi ornih za ubijanje “nevjernika” u međuvremenu već mrtav.
 
(dw.de,vestinet.rs,youtube/uredio:nsp)

Potvrđeni su lokacija i datumi ovogodišnjeg okupljanja tajne elite grupe Bilderberg. Ove godine je puno bliže Balkanu, što daje aktivistima mogućnost pokazati što misle o Bilderberg konferenciji

Lokalna policija je potvrdila da će se konferencija održati u raskošnom hotelu Interalpen – hotel Tyrol, koji se nalazi u austrijskim planinama blizu Telfsa.

Austrijska policija je u obavijesti za tisak otkrila da će konferencija biti osigurana od 9. do 14. lipnja. Po običaju, sastanak delegata će se održavati od 11. do 14. lipnja.

U obavijesti za tisak je napomenuto da će osiguravanje Bilderberga biti u sklopu iste operacije osiguravanja javnijeg sastanka G7, koji je zakazan od 7. do 8. lipnja u Schloss Elmau u Bavarskoj, Njemačka.

“Mjesto održavanja summita G7 je samo 3,6 kilometara udaljeno od austrijske granice, a oba događaja će pokriti slične probleme i održat će se jedan za drugim”, navodi se u izjavi.

“Posao policije biti će zaštita gostiju, eminentnih ličnosti i opće javnosti”, rekao je ministar unutarnjih poslova. “Obrana i prevencija napada je glavni prioritet. Prisustvo policije je također potrebno u slučaju zaštite od prosvjednika, jer je sloboda govora jedno od temeljnih prava demokracije”, dodao je ministar.

U izjavi se također navodi da će pored njemačke policije, biti pozvane dodatne specijalne policijske snage. Glavne jedinice biti će COBRA, austrijske protuterorističke taktičke postrojbe za specijalne operacije. One ne pripadaju Austrijskoj federalnoj policiji već ministarstvu unutarnjih poslova Austrije.

General-bojnik Robert Strondl, šef Odjeljenja za operacije u ministarstvu unutarnjih poslova, napomenuo je da se “mjesecima skupljaju relevantne informacije o oba događaja i neprestano prave procjene rizika”.

U izjavi se također navodi da će policija razmotriti “značajnu” zabranu prometa i zonu bez letenja od čak 45 kilometara oko sastanka Bilderberga.

Prve glasine o mjestu ovogodišnjeg okupljanja Bilderberga su se pojavile u kolovozu kada je otkriveno da je hotel u potpunosti rezerviran za prva dva tjedna u lipnju.

Interalpen hotel je okružen šumama i planinama, blizu je skijaškog centra i zračne luke u Innsbrucku. Prema njegovoj brošuri, “hotel se nalazi na visini od 1.300 metara u tirolskim Alpama i pruža panoramičan pogled na predivne planinske vrhove”.

Hotel, čiji je vlasnik švicarska skupina Liebherr, posjeduje konferencijsku salu sa kapacitetom od 400 ljudi. Hotel je već ranije bio mjesto održavanja Bilderberga 1988. godine, prije 27 godina. Ako su najnovija izvješća točna, ove godine će se ta konferencija po treći put održati u Austriji.

U 2014. godini je sjedište konferencije bila transparentna lokacija u Kopenhagenu, Danska, gdje su se novinari mogli prilično približiti sudionicima.

Ovogodišnje okupljanje će ličiti na sastanak iz 2011. godine u St. Moritzu, Švicarska, kada se Bilderberg također održavao u planinama.

Iako mainstream mediji ne izvještavaju dovoljno o Bilderbergu, ova organizacija ima izravan utjecaj na globalnu politiku.

Bivši glavni tajnik NATO-a i član Bilderberga, Willy Claes, priznao je 2010. godine da su sudionici Bilderberga prisiljeni implementirajti odluke koje se donesu za vrijeme sastanka.
 

 
Bilderberg je utjecao na razne veće globalne događaje, birajući predsjednike i premijere bez obzira na demokraciju.(Clinton, Bush, Mario Monti)

Talijanski odvjetnik Alfonso Luigi Mara je 2013. godine zahtijevao da se ispita ova tajna organizacija zbog kriminalne aktivnosti, kao i mogućnost da je sastanak u Švicarskoj 2011. godine doveo do toga da Mario Monti bude izabran kao premijer Italije.

Predsjednik Bilderberga, Étienne Davignon, hvalio se 2009. godine kako je euro izum Bilderberga.

O grupi Bilderberg

Bilderberški skup je naziv za neslužbeni godišnji skup zatvorenog tipa, sa oko 200 gostiju, koji se održava od 1954. godine. Većinu sudionika predstavljaju međunarodno utjecajne osobe na području preduzetništva, medija i politike.

Prema nekim teorijama urote, ali i realističnijim procjenama objavljenima u uglednim medijima, jedna je od najmoćnijih političkih, medijskih, ekonomskih poslovnih skupina, a sastaje se na raznim lokacijama jednom godišnje radi raspravaljanja o budućnosti svijeta.

Neki grupu optužuju da potajno vlada i upravlja svijetom preko EU, G8, WTO, Svjetskog ekonomskog foruma itd. Članovi skupine su predsjednici država, ministri, vlasnici korporacija, bankari, industrijalci, predstavnici medijskog kartela itd.

U grupi središnju ulogu ima ekstremno bogati David Rockefeller, osnivač i do danas notorno jedini član tzv. “Member Advisory Group”, tj. osoba koja ima neprikosnovenu zadnju riječ u odlučivanju koga će se pozvati na Bilderberško okupljanje.

Neki od poznatijih članova su Henry Kissinger, David Cameron, Carl Bildt, Gari Kasparov, John Kerry, Romano Prodi, Mario Monti, Viviane Reding. U prošlosti, navodni su članovi bili Margaret Thatcher, Cyrus Vance, George Shultz, Helmut Kohl, François Mitterrand . Najnoviji su članovi Bill Clinton i Hillary Rodham Clinton, Tony Blair, Gordon Brown, lord Peter Mandelson, Paddy Ashdown, Norman Lamont, lord William Waldegrave, Malcolm Rifkind, Alan Greenspan, Andrew Knight, Umberto Agnelli, John Monks.

Bilderberški skup je usko povezan s Trilateralnom komisijom, čije je članstvo (koje čini nešto manje od 400 iznimno utjecajnih pojedinaca iz političkog i poslovnog svijeta) stalno, za razliku od sastanaka Bilderberškog skupa, na koju se ugledne učesnike poziva ad hoc. Ulazak u bilo koju od tih grupa predstavlja ulaz u jednu te istu internacionalnu elitu, međutim se – prema dostupnim podacima – od članova Trilatelarne komisije traži stalniji angažman.
 

 
 
(vestinet.rs, youtube.com/uredio: nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=19899"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Iz razgovora Paul Krugmana, profesora ekonomije na Princetonu, i Tonija Atkinsona, profesora ekonomije na Oxfordu

Tony Atkinson: Nejednakost se nije povećala univerzalno. Ima nekih područja u svijetu gdje se nejednakost smanjila, u ovom trenutku prvenstveno u Latinskoj Americi. Ustvari, mislim da su sve do jedne latinoameričke države zabilježile smanjenje nejednakosti u posljednjih 10 godina, što je prilično nevjerojatno.

Također je globalna pojava u posljednjih 10-15 godina određeno sužavanje razlike između bogatih i siromašnih zemalja. Dakle, na globalnom planu imamo određeni zaokret od raskola koji je nastao tijekom industrijske revolucije, to jest ogromne nejednakosti između bogatih i siromašnih država.

Ali ima i mnogo loših vijesti, na primjer da se unutar mnogih bogatih zemalja u posljednjh 30 godina nejednakost primanja povećala, u smislu koliko ljudi privređuju, koliko zarađuju od investicija i koliko dobivaju od države i plaćaju kroz porez. Kad se sve to zbroji, nejednakost prihoda se povećavala u većini država, ali ne u svim. Ima nekih država čak i u OECD, to jest kontinentalnim europskim zemljama, gdje takav porast nije zabilježen. Ali povećanje je primjetno, osobito u SAD. Treba dodati da se nejednakost povećala i u mojoj zemlji, Britaniji, i to više nego u SAD.

Mislim da treba istaknuti da je to nejednakost koja pogađa različite slojeve stanovništva. Iako je tijekom 80-ih i 90-ih godina promjena pogađala donji dio prihodne ljestvice, konkretno trgovina i konkurencija iz drugih zemalja negativno se odrazila na primanja ljudi na dnu, kao i tehnološke promjene. To je proces koji se nije nastavio u većini zemalja. Ali proces je nastavljen na gornjem dijelu ljestvice.

Paul Krugman: Dešavaju se dvije stvari, i mislim da su one razdvojene, ali su obje vrlo problematične. Nitko zapravo ne zna što “srednja klasa” točno znači, ali imamo neku predstavu. To bi trebalo uključivati ​​određeni nivo sigurnosti, osjećaj da ti nekako ide, da ćeš školovati djecu, da ćeš se moći liječiti kad se ukaže potreba, dakle da ne opstaješ na rubu egzistencije.

I vrlo se jasno osjeća oštar pad u dijelu stanovništva koji sebe tako doživljava, koji uživa takav status. Sve je više i više ljudi u ovoj zemlji, ne toliko u Britaniji zbog općeg zdravstvenog osiguranja koje ćemo i mi u nekom obliku dobiti krajem ove godine, koji osjećaju da žive na rubu, da ako samo nešto krene naopako, ako jedan supružnik ostane bez posla , ako se netko razboli, postoji mogućnost da ćete propasti. Taj status erodira i to je jedan dio problema.

Druga stvar je ova superelita. Možda ćete reći – šta nas briga, u pitanju je samo zavist. Ali radi se o prilično velikom dijelu prihoda koji se usisava. Mislim da ovo također iskrivljava naše društvo, izvrće naše prioritete. To se na kraju tiče političke ekonomije, toga koliko je važno što toliki utjecaj u našem društvu počiva u rukama ljudi koji žive u materijalnom univerzumu koji je prosto nepojmljiv ogromnoj većini stanovništva. Occupy Wallstreet je pogriješio, ne radi se o jednom postotku, nego o 0,1% posto ili 0,01% posto, i to će vas sigurno uzemiriti ako vjerujete u neke demokratske ideale, u to kako jedno društvo treba izgledati.

Tony Atkinson: To je svakako uznemiravalo Platona, koji je rekao da bi najveća razlika između vrha i dna trebao biti 4:1. To nije baš poštena procjena, pošto nije ubrajao robove. Ali bilo bi teško zamisliti takvu situaciju danas. Mislim da je engleski povjesničar Richard Town to dobro opisao kada je rekao da ono što misleći bogataši nazivaju problemom siromaštva misleći siromasi zovu problemom bogatstva. Ove dvije stvari su međusobno povezane, što se vidi u kvaliteti javnih davanja, javnog školstva, i mogućnosti da u tome ne sudjelujete, što znači da ima manje političkog pritiska da se održi kvalitetna usluga. Na taj način su naši životi povezani, iako su možda fizički razdvojeni.

Paul Krugman: Što je depresija u razvijenom svijetu? To nije Velika depresija – u stvari mislio sam da to treba biti Obamin predizborni slogan na drugim izborima “Nije toliko strašno kao Velika depresija”. Ali očito se radi o depresiji. Ovo nastojanje da se ukopamo, da brinemo o dugovima čak iako se možemo zadužiti po negativnoj kamatnoj stopi, prisiljava nas da postavimo jedno očito pitanje: Koliko je ovo stanje rezultat činjenice da relevantna klasa nije pogođena, ili da čak možda ima i koristi od depresije? I jasno je da ti ljudi nisu mnogo pogođeni. Ako pogledamo prihode na vrhu, oni su se vrlo brzo oporavili od financijske krize. Ako razmislite tko su krajnji dobitnici korporativnih profita, to je rekordno mali broj ljudi.

Mislim da definitivno postoji gubitak dodira sa stvarnošću. I ja se ponekad nađem u takvim prostorima, s ljudima u skupim odijelima. Oni i njihovi prijatelji ne prolaze kroz naročito velike muke, pa onda razmišljaju o zdravoj fiskalnoj politici i dugu. Njima socijalni programi naravno izgledaju previše rasipnički. Mislim da i ne bismo razgovarali o ovome da već nemamo društvo u kojem su toliko bogatstvo i tolika moć koncentrirana u rukama ove grupe koja je sasvim izolirana od katastrofe koju trpi ostatak stanovništva.

Tony Atkinson: Priroda društva ovisi od razmjera razlika među ljudima. Ako su razmjeri toliki da više ne vidimo smisao zajedničkog cilja ili kohezije, onda to prestaje biti funkcionalno društvo.

Paul Krugman: Jedno pitanje bi bilo pitanje prirodnih prava. Ponekad čitam komentare na mom blogu, i ima ljudi koji kažu: “Ono što je moje je moje, a progresivno oporezivanje znači da mi netko nasilno oduzima imovinu”. O tome je besmisleno raspravljati, ali može se odgovoriti da svi živimo u društvu, ili kao što kaže Obama: nisi ti to izgradio. Ti nisi izgradio taj put, što ne znači da nisi izgradio svoje poduzeće. Ali teško je raspravljati o tome.

Drugo pitanje je da li su aktivnosti od kojih su se neki ljudi toliko obogatili zaista društveno produktivne aktivnosti? London i New York imaju jednu zajedničku osobinu, naime da je veliki dio bogatstva ova dva grada izgrađen na gigantskim financijskim industrijama. To je stara zagonetka: navedite mi jednu od svih ovih financijskih inovacija koja je nesporno bila od koristi ljudima, ukoliko ne računamo bankomate. Dakle, pravo je pitanje koliki je dio tog bogatstva stečen kroz stvari koje su u najboljem slučaju sumnjive, a vrlo moguće i društveno destruktivne.

A zatim imamo i treće pitanje. Što je iz neke socijalne perspektive optimalno? Moj kolega Peter Diamond piše da ako razmišljamo iz nekakve apstraktne sofokratske perspektive, kako bi kralj-filozof odredio stopu poreza za ultra-bogate? Taj kralj-filozof uopće ne bi trebalo brinuti o prihodu bogatih, jer oni već imaju toliko mnogo da granične korisnosti dolara praktički nema. Treba brinuti samo o tome da od njih izvučemo najveći mogući prihod. U tom slučaju bi gornja granična stopa poreza trebala biti ona koja maksimalizira prihod, što je otprilike 73% posto prema Peteru Diamondu.

Sve te tri perspektive ukazuju na jedno. Ne znam da li bogati “zaslužuju” svoje bogatstvo, jer nisam siguran što taj pojam znači. Ali sigurno je da bismo mi bili bolje društvo da oni nisu tako bogati; ako bismo kroz neku vrstu financijske regulative i viših gornjih poreznih stopa umanjili njihovo bogatstvo.

Tony Atkinson: Nedavno sam čitao vrlo zanimljiv članak o jednom pitanju koje se redovito postavlja – zašto je baš Britanija imala industrijsku revoluciju. U članku se to objašnjava, o čemu ranije nisam razmišljao, time što je Kraljevstvo i to vrijeme imala jedan od najnaprednijih takozvanih “sirotinjskih zakona”. Što je značilo da ljudi mogu preuzimati rizike uz garanciju da će ipak imati od čega živjeti. Navedeni su primjeri nekih od najpoznatijih izuma u tekstilnoj industriji i drugim industrijskim granama, a to su otprilike bili izumi siromašnih zanatlija. Da nisu uspjeli, ipak bi imali od nečega živjeti, što u većini zemalja tog doba nije bio slučaj.

Mislim da je to jedna od stvari koju obično gubimo iz vida. Socijalna država je djelomično i način podjele rizika, što je vrlo korisno za čitavo društvo. Ona omogućuje ljudima da preuzmu rizik, u smislu izbora zanimanja ili pokretanja poduzeća, pa ako ne uspijete, država dijeli dio rizika s vama. Zato ja ne vidim nikakve negativne učinke takve vrste preraspodjele.

Paul Krugman: Uvijek se javlja pitanje na kojoj se točki krivulje nalazimo. Mislim da bismo se svi složili na primjeru Kube, barem onakve kakva je bila, ne znam što se sada događa … da pokušaj apsolutnog izjednačavanja uništava poticaje. Dean Baker voli istaknuti kako mi obožavamo mala poduzeća i sve vrijeme govorimo o njima, ali zapravo ima mnogo više malih poduzetnika u Europi nego u Americi, a to ima puno veze s činjenicom da tamo postoji socijalna sigurnosna mreža i da postoji zdravstveno osiguranje. Osobno poznajem mnoge ljude koji nevoljno rade za velike korporacije, a radije bi pokrenuli nešto sami, ali potrebna im je ta prokleta zdravstvena zaštita.

Što se tiče provodivosti visokih poreza, dosta bi pomoglo kad bismo samo mogli pritisnuti Britance, jer je London veliko porezno utočište. U svijetu ima mnogo izbjegavanja poreza, recimo u zemljama poput Cipra do prije nekoliko dana. Ali kad bi velike zemlje OECD ili zemlje G7 odlučile da to neće dopustiti, to bi odmah bilo zaustavljeno. Ne radi se o tome da postoji globalna elita koja se ne može kontrolirati, nego da postoji globalna elita koja ima dovoljno veliki utjecaj na najvažnije vlade i tako može osigurati da je ne kontroliraju.

Tony Atkinson: Slažem se da bismo mogli izvršiti veći pritisak, ali čovjek se pita koliko su zemlje OECD ozbiljne u rješavanju tog problema. Svaka od tih zemalja ima svoje porezno utočište.

O gornjoj graničnoj stopi poreza smo dosta raspravljali u Britaniji. Zanimljivo je da je konzervativna vlada upotrijebila upravo argumente koje je Paul iznio – rekli su da je to pitanje podizanja državnih prihoda. Rekli su da je optimalna stopa za podizanje državnih prihoda 40 posto. Ja mislim da je to pogrešna procjena, zato što ne računa na činjenicu da se veliki dio primanja ne troši na oporezivu robu, nego se pretpostavlja da se troši na robu za koju se plaća PDV od 20 posto. Pretpostavlja se da ćete plaćati puno socijalno osiguranje, i to sve pod pretpostavkom da taj prihod dolazi od plaća, dok naravno najveći dio prihoda ne čine plaće nego drugi oblici zarade na koju se plaća niži porez. Zato mislim da bi točnija procjena bila 60%. I to ako slijedimo njihovu logiku.

Paul Krugman: Naravno, ako bi Britanija djelovala unilateralno taj nivo bi bio niži nego u SAD, i značajno niži nego kad bi zemlje OECD kolektivno odlučile to uraditi. Ovo nisu čvrste brojke. Recimo Kristina Romer kaže da bi trebalo biti 80%. Procjene se temelje na nekim istraživanjima, ali je u SAD jedna stvar jasna, a to je da bi taj porez trebao biti viši nego što je danas.

Tony Atkinson: Druga stvar je da naravno treba krenuti u smjeru stvaranja globalnog poreznog sustava. Jer ideja da nacionalne države pokušavaju naplatiti porez, je zaista zastarjela.

Paul Krugman: Ne morate nužno imati globalnu upravu ukoliko su glavne države makar minimalno koordinirane – Velika Britanija, SAD, Nijemci, Francuzi i Talijani, ako ikad uspiju sastave vladu. Nije tako teško značajno podići državne prihode ako djelujemo zajedno. Tako se ne bi riješili svi problemi, ali mogli bismo od superelite naplatiti značajno više i taj novac bi nam dobro došao.

Tony Atkinson: Ovo pitanje se ne tiče toliko pojedinaca, koliko korporacija, koje su mnogo važnije. Polako se krećemo ka harmonizaciji na različite načine, istina vrlo sporim tempom. Ali mislim da ćemo jednog dana imati svjetsku poreznu upravu. Možda stope neće biti jednake, ali će način za procjenu prihoda biti jednak, kako bi se izbjegla utaja.

Paul Krugman: Europska unija već ima slične stvari. Na primjer postoje minimalne stope PDV-a. Gostovao sam u jednoj emisiji na irskom radiju, i pitali su me: “Ako budemo imali sve bližu političku integraciju Europe, zar nam to neće smanjiti mogućnost da ponudimo porezne poticaje?” Ja sam rekao da hoće, ali da od th poreznih poticaja imaju mnogo manje koristi nego što misle. Dolaze im mnoge tvrtke koje se formalno registriraju u Irskoj i možda nešto sitno rade, ali stvaraju izuzetno malo u smislu radnih mjesta ili dodane vrijednosti u zemlji. Ista stvar se događa i u američkim državama. Vlade pojedinih država se utrkuju privući poduzeća, ali kad bi pokušale napraviti analizu prednosti i nedostataka, pucale bi sebi u nogu.

Tony Atkinson: Kad govorimo o nejednakosti, najčešće mislimo na prihode i zarade. Ali većina ljudi smatra da je nejednakost prilika još jedna vrlo značajna dimenzija, za neke i najznačajnija. Zato mislim da se trebamo zapitati koliko pokretljivosti postoji, u smislu napredovanja kroz generacije, da li ljudi imaju bolje mogućnosti od svojih roditelja. I naravno, ovdje podaci ukazuju na to da su SAD i Britanija, dakle anglosaksonski svijet, daleko manje međugeneracijski pokretljivosti od kontinentalne Europe, a naročito od skandinavskih zemalja.

Paul Krugman: Treba reći da su podaci o ovim stvarima užasni, nema ih mnogo. Ali osjećaj da je tako prisutan je vrlo dugo, i to nije nikakva vijest. Naša predstava o nama kao pokretljivom društvu kasni za realnošću barem čitavu generaciju, vjerojatno i više. Razlozi su prilično očiti. Državne škole su prilično nejednake kvalitete, potrebni resursi za napredovanje u životu postaju sve veći.

Moj kolega Alen Kruger, koji trenutno gubi vrijeme na Princetonu umjesto da savjetuje predsjednika o ekonomskoj politici, smislio je takozvanu krivulju Velikog Gatsby-a, koja pokazuje korelaciju, a ne uzročnost, ali postoji izražena korelacija između nejednakosti primanja i nedovoljne međugeneracijske društvene pokretljivosti.

Mislim da je za legende o američkoj društvenoj pokretljivosti djelomično krivo iskustvo imigranata. Nikad nismo bili toliko društveno pokretljivi kao što smo vjerovali, samo veliki broj nas potječe iz sela u južnoj Italiji i štetlova u Bjelorusiji. Ali u svakom slučaju, da se vratimo na srednju klasu, mnogo je teže djeci stvoriti pristojne prilike ukoliko niste rođeni u odgovarajućim okolnostima.

Tony Atkinson: Mislim da nas nejednakost prilika upravo i brine u tolikoj mjeri zbog nejednakih nagrada kasnije u životu. Kad bi poslovi za našu djecu bili otprilike jednako plaćeni, bez obzira na to čime će se u životu baviti, ovo nas ne bi toliko brinulo. Ali budući da su nagrade toliko nejednake, i pristup poželjnim zanimanjima je jako otežan.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(pescanik.net, youtube.com/uredio:nsp)

Početkom kolovoza preko dvije stranice novina osvanuo je veliki naslov „Sjedinjene Države 24 sata do propasti“. Nikakvo iznenađenje za svakoga tko poznaje Plan u glavnim crtama – osim stvaranja svjetske krize cilj je i uništiti najveće sile koje bi mogle biti prepreke centraliziranju svjetskih vlasti.

Pisalo je da je 2. kolovoza dan „kada bi američka vlada mogla bankrotirati, odnosno prestati ispunjavati svoje obaveze ukoliko granica javnog duga, postavljena u kongresu na 100 posto BDP-a ili 14 300 milijardi dolara ne bude podignuta naviše, i u kojem bi se kriza mogla preliti i na ostatak svijeta.“

Bilo je jasno da će se to upravo to i dogoditi jer je tako bilo i zamišljeno, nije to bilo nikakav iznenadni šok, barem ne za njegove tvorce.  Sa strane je pisalo koliko je koji predsjednik pridonio dugu – Obama je stvorio dug od 2400 milijardi dolara od 2009. do 2011, George W. Bush (2001-2009) 6100 milijardi, Bill Clinton (1993-2001) od 1400 milijardi dolara, George Bush (1989-1993) od 1500 milijardi dolara, Ronald Reagan (1981-1989) s 1900 milijardi dolara, a predsjednici prije Reagana su natukli 1000 milijardi dolara duga. Grafikon je prikazivao enormno povećamne duga odmah sa stupanjem Obame zvanog Promjena na vlast. Promjena je doista i bila, ali na gore. Ili na bolje, ovisno iz čijeg kuta gledate

U vijesti su se iznosili stavovi svih „strana“ – demokrata, republikanaca, Bijele kuće, pokreta Tea Party, ali sve su to bili  samo nebitni međučinovi i igrokazi.

Jer već koji dan kasnije eto nove senzacionalističke naslovnice novina: „Slom burzi – Amerikanci izgubili 2500 milijardi dolara u 24 sata – Što će se tek sada dogoditi Hrvatskoj?“

Naslov samog teksta nas je pak obavještavao da su svjetske burze izgubile tu lovu u osam dana, a ne u 24 sata, ali zašto ne bi naslov bio što gori, zar ne?

Uglavnom, pisalo je da je zavladala panika jer Americi (i svijetu) prijeti recesija s dvostrukim dnom, od kojih drugo tek predstoji. Američki gospodarski rast je negativan, a činjenica da sporazum o povećanju limita duga obavezuje na dalje rezanje budžeta, odnosno manje novca u prometu također se nije doživljavala optimističnom. Na europskim burzama, pisalo je i susjednom tekstu, stanje je bilo manje katastrofalno, ali „još nema mjesta optimizmu jer i dalje ostaju duboki problemi europskih država od kojih su tri već zatražile pomoć EU i MMF-a da mogu isplaćivati dugove (Grčka, Irska, Potugal)“, ali „veći je problem rast cijene zaduživanja dviju zemalja članica eurozone, Španjolske i Italije.“
 

 
Pisalo je i da je europski povjerenik za ekonomiju Olli Rehn izjavio kako „EU radi dan i noć“ kako bi se finalizirali detalji plana (u taj dio izjave ne sumnjam, op. K.M.) kojim bi se izbjeglo širenje problema iz zemalja s periferije eurozone.

Mogu mislit’.

Dalje je pisalo da su „telefonske konzultacije“ najavili španjolski premijer, njemačka kancelarka i francuski predsjednik. Odmah se osjećam bolje. Pokušavam zamisliti što bi zapravo bile teme razgovora tih troje bilderbergovaca. A možda se i jedni pred drugima prave?

Sredinom kolovoza novine su nas obavještavale o daljnim koracima prema uvođenju svjetske valute i centralizacije vlasti. Naravno, kroz onu svoju čudnovatu prizmu teorije spontanog razvoja događaja.

Naslov je bio „Zbog EU poreza burze tonu, a franak ojačao“. Nadnaslov nas je obavještavao: „Angela Merkel i Nicolas Sarkozy razočarali ulagače“. Iznenađujuće.

Kao i podnaslov: „Osniva se vlada eurozone – činit će je šefovi država i vlada. Za predsjednika je predložen šef Europskog vijeća“. (naglasak dodan).

Ali, pisalo je prije teksta, „iako sastanak u Parizu nije ispunio očekivanja, analitičari kažu da je učinjen veliki iskorak.“     Pa jest, prema neizabranoj svjetskoj vladi i uvođenju globalne valute.

U tekstu je pisalo da su ulagači ostali razočarani dogovorom čelnika Francuske i Njemačke koji su izložili dugoročni politički plan čvršćeg intergiranja eurozone, ali nisu najavili konkretne mjere za obuzdavanje dužničke krize. Već je iz te činjenice vidljivo koji su prioriteti tih ‘čelnika’ glavnih zemalja EU. Njih zanima integriranje, a ni pod koju cijenu rješavanje dužničke krize, koja im je baš i potrebna da bi proveli intergiranje.

Dalje je pisalo da su zbog tog odsustva ponuđenog rješenja odmah potonuli burzovni indeksi, cijena zlata je narasla, a švicarski franak ojačao, pa eto i drugog razloga zašto nisu ponudili rješenje. Posebno je loše odjeknula, pisalo je, najava poreza na financijske transkacije pa su neke banke izgubile oko 3 posto vrijednosti. Oporezivanje financijskih transakcija, nastavljalo se, stara je ideja, ali se pokazalo da ju je teško primijeniti dok ne dobije širu globalnu potporu.

A kako će to „rješenje“ dobiti „širu globalnu potporu“? Tako što se se stvoriti „problem“ koji će potaknuti točno takvu „reakciju“. I na kraju, pitam se i to na čijim će se leđima prelomiti uvođenje poreza na financijske transakcije. Što vi mislite?

Ronald Ernest “Ron” Paul (Pittsburgh, 20. kolovoza 1935.) američki je političar, dugogodišnji republikanski kongresmen iz Teksasa, liječnik, autor i kandidat za američkog predsjednika na izborima 2012. godine. (VIDEO: Govor iz 2001. godine.)

Pretpostavlja se, nastavljao je tekst, da će porez (kojim bi se oporezivala svaka kupnja ili prodaja dionica ili valuta) biti namijenjen fondu za buduće sanacije banaka. Nije baš zabavno pratiti kako se novcem građana financiraju sanacije banaka, dok građane nitko ne sanira kad propadaju. No, „to bi trebao biti jedan od signala prema većoj integraciji eurozone, ali sigurno je da neće proći bez otpora.“

Kao što je sigurno da EU nikad ne bi prošla bez otpora da se otpočetka otvoreno reklo kuda se stremi, no tu se vidi efikasnost metode ‘totalitarističkog šuljanja’ koje je jednako starom problemu o tome kako skuhati žabu u loncu, a da ne ona iskoči van. Ubaciš je u hladnu vodu i griješ je dok ne proključa, pa žaba bude kuhana, a da nije ni primijetila.

Naravno, porez na transakcije predstavlja se nužnim da bi se „bankarska ekonomija stavila pod kontrolu“, kako je rekao jedna porezni stručnjak za Guardian.

Merkel i Sarkozy predložili su i ujednačavanje poreza na dobit u svim zemljama eurozone, te da bi zemlje eurozone još odlučnije trebale prionuti rezanju proračunskog deficita, a to unijeti u nacionalne ustave. Časna riječ, to im je ideja, proračun staviti u ustav.

Analitičari su procijenili da, iako nisu ispunjenja očekivanja ulagača (jer jebe se bilderberzima za ulagače, imaju oni svoj plan, op. K.M.), „dvojac je učinio veliki iskorak prema stvaranju fiskalne unije, nužne za budućnost eura.“ Koga briga za budućnost eura. Ali najavili su i osnivanje vlade eurozone, one iz naslova, koja će se sastajati dva puta godišnje. Kao i obično, zadnje rečenice su često najznakovitije, a tamo je pisalo da je za čelnika vlade eurozone predložen šef Europskog vijeća – stari znanac i bezlični birokrat Iluminata Herman van Rompuy.

Mora se priznati da i uz ovu koncentraciju medijske i političke moći Eliti planovi ne idu uvijek bez smetnje, što zapravo pokazuje kako je njihova struktura krhka. Naime, jedna druga vijest iz tih dana obavještavala nas je da je nova francusko-njemačka inicijativa za osiguranje proračunske discipline u eurozoni naišla na „mlaki odgovor nekoliko drugih članica i nije uspjela uvjeriti tržišta u to da je dužnička kriza išta bliže rješenju“. Recimo, tradicionalna njemačka saveznica Austrija kritizirala je planove njemačke kancelarke i francuskog predsjednika o uspostavi ekonomske vlade eurozone kojoj bi države članice prepustile suverenitet u pogledu ekonomske politike, a Irska je „hladno reagirala na planove Berlina i Pariza o usklađivanju korporativnih poreza u nadi da će ih druge članice eurozone slijediti“.

Početkom kolovoza, osvanuo je naslov preko dvije stranice novina: “Središnje banke pripremaju radikalne akcije jer političari za njih nemaju snage.“

Ne bi je ni oni imali da ih se bira na izborima.

Zbog krize u SAD-u, po cijelom svijetu počeli su se dogovarati, pisalo je, ministri i središnji bankari, ali „što su se dogovorili ostalo je skriveno jer, kažu, ‘na valutnim tržištima’ važno je iznenađenje.“ Pravog iznenađenja zapravo nema. Klasika stoputa viđena u politici svjetskih financijskih isntitucija dok su bacale u kreditno ropstvo i potom oduzimale zemlju i dobra zemljama Trećeg svijeta tijekom druge polovice 20. stoljeća.

Iz spomenutih dogovora u tom je trenutku jedino bilo poznato „da su razgovarali kako koordinirati akciju središnjih banaka jer one su posljednja linija obrane u ovom trenutku“, što, rečeno je, tvrde mnogi ekonomisti. Najavljivala su se i gubljenja kreditnog rejtingaVelike Britanije i Francuske.

Jedan je kolumnist, pišući o financijskim i političkim događajima u Italiji, u podnaslovu svoje kolumne napisao: „Državu je ‘preuzela’ Središnja europska banka, a Italiju više ne tretiraju kao članicu G7, nego kao zemlju goru od Španjolske.“ Radilo se o Berlusconiju, koji je već prije „demontirao socijalnu državu, ponajprije obrazovanje, poskupivši istodobno trošak politike, povećao dug (…) ne poduzimaući promptne mjere da rast stagnira.“ Što mu je bio i zadatak.

Tekst je prenosio da je Berlusconi prvo govorio da neće burze diktirati politiku i da Italija ima zdrave banke i pozvao Talijane da ulažu u njegova privatna poduzeća koja, rekao je, dobro stoje. No, Italiju davi dug daleko veći od španjolskog (120% posto godišnjeg BDP-a, čije servisiranje kroz kamate odnosi 4 posto godišnjeg BDP-a i s BDP-om koji već godinama ne raste.) Potom su ga „pritisli“ kolege bilberbergovski pijuni Merkel, Sarkozy i Zapatero, a pijun bilderberga Obama ih je podržao, a predsjednik Europske središnje banke Trichet uputio je pisma španjolskom i talijanskom predsjedniku koja su supotpisali guverneri središnje banke Italije i Španjoske (svako svom predsjedniku), te su obje banke počele, svaka na svom tržištu, kupovati državne obveznice svoje države. Pa je Berlusconiju obećana podrška Francuske i Njemačke, ali samo ako odmah poduzme mjere za koje tvrdi da nisu ni hitne ni nužne. Tada je, pisalo je, „Berlusconi kapitulirao“.

Da, baš. Kao da sve to nije bila samo predstava čiji se ishod znao od početka. Jer, kako je pisalo dalje, on je ubrzao provođenje nedavno usvojenog budžetskog manevra za godinu dana, obećavši rezultat već 2013. godine, što znači da će „Talijani pljunuti, što kroz poreze i dadžbine, a što kroz gubitak poticaja i olakšica, istih 70 milijardi eura, ali ne u tri i pol nego u dvije i pol godine“ (A jedva su ga nagovorili.). Da će mijenjati ustav i unijeti u njega obavezu da proračunska bilanca mora biti uravnotežena. (Zgodna ideja, diktat banaka staviti u ustav).

Skoro da nisam mogao vjerovati kad sam pročitao da se Berlusconi obvezao i to da će iz Ustava izletjeti obaveza da se privatna ekonomska inicijativa „ne smije odvijati u suprotnosti s društvenom koristi ili tako da šteti sigurnosti, slobodi te ljudskom dostojanstvu.“          Nevjerojatan zahtjev, koji zvuči potpuno nepotrebno u kontekstu situacije o kojoj je riječ, a svakako prilično nehumano – osim ga se ne promatra iz perspektive urote protiv čovječanstva.

Komentator je prenio zaljučak iz novina La Republica kojega je, pisalo je, ponovio i ekonomist Mario Monti, bioši europovjerenik s Berlusconijeve liste da „Italijom više ne vlada Berlusconi, nego Središnja europska banka po mandatu Berlina i Pariza.“

Američka je kriza u kolovozu bila top-tema po biltenima Elite, a to su praktički svi, kako pisani tako i elektronički. Pod naslovom „ Drugu recesiju teško ćemo preživjeti“ na jednom je portalu pisalo Tweet

da “nova recesija, recesija s duplim dnom, neće izgledati kao prijašnja recesija. Izgledat će kao depresija”. Tu je pesimističnu prognozu u razgovoru za CNN izrekao Mark Zandi, glavni ekonomist Moody’s Analyticsa. Zbivanja na svjetskim burzama za Zandija su bila povod da procjenu rizika od nove recesije poveća na 33 posto. Prije samo deset dana, Zandi je rizik od nove recesije procjenjivao na 25 posto. “Ponovni ulazak u recesiju bio bi stravičan jer u nju bi u startu ušli oslabljeni i ne bi imali ni resurse ni snage da odgovorimo na negativna gospodarska kretanja”, rekao je Zandi.

Što je, podsjetimo se, i bio izvorni cilj stvaranja krize.

Naime, pad burze kakav se zbio početkom kolovoza, pisalo je, ne mora sam po sebi značiti ulazak u recesiju – američke burze na sličan su se način srušile i 1987. godine, ali recesija je tada izbjegnuta –  ali ovoga puta probleme zadaju novi momenti poput  rušenje američkog kreditnog rejtinga od strane agencije Standard & Poor’s, koja smije davati bilo kakve procjene, bez ikakve odgovornosti ako se pokaže da nisu točne. No, svojim će prognozama stvoriti stvarnost po želji Elite, što je i razlog zašto ih daje. Sve je to dobro tempirano. Nervoza iz SAD-a, pisalo je dalje, prenosi i na azijske i europske burze, pa je „sasvim jasno da bi recesija američkog gospodarstva za sobom povukla i eurozonu. Europa ionako već balansira na rubu sloma i sve teže se nosi s dužničkom krizom u Grčkoj, Portugalu, Irskoj, Italiji, Španjolskoj…“

Postoji nekoliko razloga, govorio je tekst, zbog kojih bi druga recesija bila znatno gora od prve. Svjetsko gospodarstvo danas je znatno ranjivije, u mnogo lošijem stanju, nego što je bilo 2007. godine. Čak i najveća svjetska gospodarstva već su dobrano načeta problemom nezaposlenosti. Ulazak u recesiju s duplim dnom značio bi da će se na ulici preko noći naći još veći broj radnika. Velika gospodarstva, poput SAD-a, posljedice zadnje recesije uspjeli su koliko-toliko obuzdati ogromnim paketima državnih poticaja. Ovoga puta, međutim, ta opcija nije na stolu. “Prije tri godine nismo ušli u depresiju samo zbog reakcije Kongresa i Središnje banke koji su upumpavali novac u privatni sektor. Ovoga puta to se neće dogoditi”, kaže Dan Seiver, profesor financija na Sveučilištu u San Diegu.

Dakle, vlade su svoju municiju ispucale, kako je i bilo zamišljeno.

Početkom srpnja, pod naslovom „Dramatična svjedočanstva iz New Yorka: Ovdje je totalna panika. Ulazimo u novu recesiju!“, pisalo je da je Goldman Sachs, najveća financijska kompanija, i najveći parazit, objavila kako njihove analize pokazuju oko 35% šanse da svijet utone u novu veliku recesiju (vjerojatno njihovi pravi šefovi takvim prognozama žele potaknuti da se to doista i dogodi što prije). Zar opet, naricao je tekst, a tek smo nekako preživjeli slom svjetske privrede, pa se u sjeni divljanja švicarskog franka nadamo oporavku? Da, opet, druškane, jer to nije ‘opet’, već samo uzastopni koraci istog plana.

A to su tako jednostavno napravili – samo su oglasili da je kreditni rejting najveće svjetske ekonomije srozan. Stručni termin za ono što dolazi je double-dip, dvostruki uron, recesija bez oporavka nakon koje slijedi recesija.

O cilju svih tih akcija jasno je govorio još jedna naslov s news-portala s početka  kolovoza 2011: „Slijedi nam novi svjetski poredak: Amerika i dolar su pali. Oči svijeta sad su uprte u Kinu”.

Prvi put su SAD izgubili  najvišu ocjenu kreditnog rejtinga, a to je  kao „gong koji je označio početak preraspodjele svjetske financijske moći“. Jer svijetom vlada ona zemlja čija je valuta u stvari rezervna svjetska valuta, a do sada je to neprikosnoveno bio američki dolar. No, pozicija mu je poljuljana, pisalo je dalje, a „nije jasno tko bi ga mogao zamijeniti. Euro se nameće kao opcija, no i on je u velikoj nevolji zbog dužničke krize u eurozoni“. Ključni odgovor, rečeno je, dat će Kina koja ima 1,16 bilijuna dolara u američkim vrijednosnicama. I evo nas već blizu cilja, koji je otpočetka bio manipulacijom navesti svijet da prihvati globalnu valutu: „Nakon snižavanja američkog kreditnog rejtinga Peking poručio kako svijet sada treba novu globalnu valutu u kojoj će držati rezerve.“

U drugoj trećini kolovoza novine su nas opet razveselile bombastičnim naslovima preko dvije strane: „Slijedi nova recesija? – Slom velesila: Šanse da će eurozona i SAD potonuti narasle na 40 posto“.

Očekivano, jer potrebno je uništiti SAD kao najveću svjetsku silu, a to je ono što „američki“ predsjednici sustavno rade već desetljećima. Također, treba pokazati da eurozona nije sigurno rješenje, ali ne zato da bismo se vratili nacionalnim valutama i monetarnim suverenitetima, nego zato da bi se stvorila još veća nadnacionaln država s globalnom valutom.

Ovu procjenu iz naslova dala je britanska analitička kuća Economist Intelligence Unit (EIU), a još kad je njen glavni ekonomist Robin Bew rekao da je povećan rizik raspada eurozone, odmah je jasno iz kojeg smjera vjetar puše i da navedene statistike zapravo nisu „prognoze“ nego nametanje slike kojom se želi zastrašiti i oblikovati javno mnijenje da se trgne malo, sto mu gromova i zatraži već jednom da nadnacionalne institucije stvore veću ‘sigurnost’.

Oglasile su se i druge institucije vrijedne svakog povjerenja poput američkih banaka Morgan Stanley i već spomenute banke Goldman Sachs (ovu potonju jedan je ekonomist svojevremeno opisao, mojim slobodnim riječima rečeno, lignjom koja je sjela na lice planeta i siše ga), koje su snizile prognoze rasta globalnog BDP-a, uz pasku da je svijet „opasno blizu recesije“.

Ako netko to zna, to su oni.

Kao razloge su naveli dužničku krizu, veliko usporavanje rasta u Njemačkoj i slabosti američke ekonomije, a svima troje su na direktan ili indirektan način same pridonijele.

Najduhovitija rečenica teksta glasila se da je „najnoviji razlog za brigu ulagačima dalo istraživanje američkog odjela Federalnih rezervi u Philadelphiji koje je poznato po svojoj pouzdanost (to svakako, ali u svom radu za Iluminate, op. K.M.), a upućuje da je SAD na korak od recesije“.

Da i nije tako, ti bi vas dečki svakako nastojali u to uvjeriti.

Naravno, pisalo je dalje, preplavljena lošim ekonomskih prognozama, „tržišta je zadnja dva dana opet zahvatila panika, ulagači su krenuli u novi val rasprodaje dionica“, a na udar su se posebno našle francuske, švicarske, britanske i talijanske banke. Stišću gumbiće, a ljudi predvidljivo reagiraju. Najavom krize zapravo je stvore, prema staroj dobro isprobanoj shemi, a potom mogu jeftino pokupovati svjetska dobra, kao što su to već puno puta napravili.

Pušteno je još glasina s ciljem destabilizacije tržišta, sve na tragu ideje Edwarda Bernaysa da Elita treba kroz medije stvarati vijesti koje će usmjeravati ljude da se ponašaju na određeni način. U tekstu o kojem je trenutno riječ pisalo je ovako: „Ionako loše raspoloženje ulagača dodatno su pokvarile glasine da banke imaju problema s likvidnošću. Ulagači ih sumnjiče da skrivaju koliko su doista izložene kreditiranju prezaduženih europskih zemalja. Prema pisanju Wall Street Journala, američke federalne rezerve, koje nadziru poslove velikih europskih banaka u SAD-u, tražile su dodatne informacije o njihovu pristupu novcu, čime vrše pritisak da povećaju zalihe gotovine“.

U prijevodu to znači – manje novca u opticaju – manji rast ekonomije. A sve kroz glasine, pa kroz „informacije“ u vlastitim oglašivačkim  glasilima, pa kroz određene poteze koji se shvaćaju kao poruke…

Pisalo je još da se pojavila informacija da je „jedna banka od Europske cetralne banke posudila 500 miljuna eura“, štoje stvorilo sumnju da su banke postale nepovjerljive jedne prema drugima, a dodatnu je nervozu unio švedski financijski regulator procijenivši da bi moglo doći do „zamrzavanja“ europskog međubankarskog tržišta. Također, pisalo je, raširio se strah da bi neka velika europska banka uskoro mogla propasti.

Odgovara li itko za širenje ovakvih glasina?

Dok sam to čitao, pitao sam se bi li uopće postojala svjetska kriza da o njoj ne piše u novinama. Koje, evo, prema vlastitom priznanju, prenose samo glasine. Ali time uvjetuju naše ponašanje i misli. Recimo, u zadnjim je rečenicama rečeno da se čini da će se svijet morati naviknuti na niske stope rasta, veću razinu nezaposlenosti i veliku borbu za svako radno mjesto.

Zvuči kao svijet baš po mjeri Iluminata, pun prezaduženog i osiromašenog stanovništva u stalnom strahu za egzistenciju.

Sjetimo se krize iz 1929. Svaki četvrti Amerikanac je ostao bez posla, pa se tako zbrojilo da se na ulici našlo oko 15 milijuna ljudi ili 25 posto Amerikanaca. Prosječna nadnica pala je za čak 60 posto, a prihod od poljoprivrede 50 posto. Kako su klijenti banaka ostali bez prihoda, tako iste nisu mogle naplaćivati dugove, što je pak njih odvelo u bankrot, te je konačan rezultat bio 9 tisuća bankarskih bankrota i izgubljeno 140 milijardi dolara. Sve je to trajalo do 1933. godine kada je predsjednik Hoover pokušao uvesti mjere, no bez većeg uspjeha. Rukave je zasukao slijedeći predsjednik F.D. Roossevelt koji je ideju nazvanu New Deal proveo u djelo. Financiranje javnih radova, kao mjere za pokretanje investicija, te povećano zaduživanje države. Tu je dakle sve počelo. A kriza je bila dio plana Iluminata i na drugi način, jer je u Njemačkoj loše stanje dovelo radikaliziranja političkog stanja i uspona nacionalsocijalizma. Kao i kod Sadama Huseina u novije vrijeme, bila je na djelu taktika „stvori čudovište“. Potom ga uništi u krvavom sukobu koji će ti poslužiti kako opravdanje za daljne planirane korake.

Gotovo 80 godina kasnije svijet je ponovno pogodila nova financijska kriza, pisalo je u jednom tekstu, a recesija koje se proširila iz SAD-a započela je u prosincu 2007. godine, što znači da je već po svome trajanju premašila naftne krize iz 1973. i 1980. koje su trajale 16 mjeseci. I tako se nekako svijet koprcao, pisalo je dalje, sve do dana kad je Standar&Poor’s smanjio kreditni rejting SAD-a. Standar&Poor’s nikome ne odgovara za krive procjene, pa je tako odličan alat za namjerno guranje svijeta dublje u krizu. Ekonomist i nobelovac Nouriel Roubini je u Financial Timesu napisao: «Pogrešnom odlukom (njena pogrešnost ovisi o tome iz kojeg se kuta gleda, p. K.M.) Standar&Poor’sa da snizi rejting SAD-u u doba tako velikih tržišnih turbulencija i gospodarske slabosti samo povećava šanse od recesije s dvostrukim dnom i još većim proračunskim deficitima. (Što je i cilj, op. K.M.) Možemo li izbjeći još jednu tešku recesiju? To bi se jednostavno moglo pokazati nemogućom misijom». Od tih novina sam se i nadao takvom zaključku. Jer u U novinama se moglo pročitati i da  američka državna riznica smatra kako je prosudba Standard & Poors’a utemeljena na pogrešci. “Prosudba ukaljana pogreškom od 2 bilijuna dolara dovoljno govori sama za sebe”, kazao je glasnogovornik riznice u kratkoj izjavi.

Slijedeći planirani korak, centralizacija svijeta, već je vidljiv jer, prema jednom tekstu: „Kako bi izbjegli recesiju s dvostrukim dnom, skupina industrijski najrazvijenijih država svijeta G7 obvezuje se na poduzimanje koordinirane akcije radi osiguranja likvidnosti i podrške funkcioniraju financijskih tržišta, stabilnosti i gospodarskom rastu, pišu ministri financija i guvernera središnjih banaka G7.“ (naglasak dodan).

Čelnik Standard & Poor’s-a, David Beers je nakon smanjivanja kreditnog rejtinga SAD-a za Fox News Sunday izjavio: “Snižavanjem rejtinga na AA+ želimo reći da je došlo do blagog pogoršanja u kreditnom rejtingu Sjedinjenih Država u odnosu na AAA. No, bazirano na dosadašnjem iskustvu ne očekujemo tako veliki financijski udar, primjerice na povećavanje kamata…“

Ne, uopće ne. Tip baš kenja. Jer povećavanje kamata je glavna stavka koju svi predviđaju kao posljedicu smanjenja kreditnog rejtinga. Posuđivanje novca postat će skuplje, oko toga nitko ne dvoji.

Charles Wypolosz, profesor međunarodne ekonomije na Graduate Instituteu u Ženevi i direktor Međunarodnog centra za monetarna i bankarska istraživanja rekao je slijedeće: „Mislim da je ovo snižavanje kreditnog rejtinga uranjeno i stvorit će probleme tamo gdje već imamo više nego dovoljno problema. Nema načina da SAD neće reagirati, stoga je ovo smanjenje bilo nepromišljeno. Posljedica će biti povećanje polarizacije tržišta. Zbog nesigurnosti, tržište će ulagati u sigurno, a toga je jako malo na svijetu. Neće tako lako ulagati u rizična područja, a rezultat toga će biti usporavanje svjetske ekonomije, a to pak znači da će vrijednost imovine opadati… Pred sobom imamo vrlo loš krug.“  Dok nam onaj Beers ljepilom maže oči govoreći kako njegova kreditna agencija „ne očekuje veliki financijski udar“ kao posljedicu svog poteza.

Charles Wypolosz je još rekao da je Europa  u najgoroj situaciji, jer se „pogreške čine kontinuirano posljednjih godinu i pol dana“. Eh, kad bi to bile pogreške. „Sada smo u situaciji“, nastavio je, skoro doslovno koristeći iste riječi kao i David Icke tri godine ranije, „gdje je opasnost tako velika da vlade ne mogu učiniti ništa. Talijanski dug je ogroman, španjolski također. Riječ je o vrlo visokim sumama novaca koje vlade nemaju, a s time se ne zna snaći ni Međunarodni monetarni fond. To znači da samo jedna institucija može pomoći u ovoj situaciji – Europska središnja banka (…) Ono što bi trebali napraviti jest jamčiti za cjelokupni javni dug u eurozoni. To je vrlo lako napraviti, poput onda kada smo reagirali kada su bili problemi s bankama. Tada vlade jamče za sve bankarske depozite, stoga mislim da bi Središnja banka trebala učiniti isto. To će pomoći tržištu.Ako Europska središnja banka na učini što treba, onda će Italija i Španjolska biti u istoj situaciji kao što je Grčka i Portugal. To znači da će morati tražiti pomoć, a bit će vrlo teško osigurati sredstva koja im trebaju. Bit će prisiljeni činiti radikalne rezove, što će pogoršati situaciju u tim zemljama, kao što vidimo da se događa u Grčkoj.“

Za Elitu opet situacija ‘win-win’. Ako središnja banka ne ragira, prema ovom mišljenju, kriza će se produbiti, što Eliti svakako odgovara. Ako pak reagira, onda će dalje ojačati svoju moć nad nacijama i državama. Najvjerojatnije je da će učiniti oboje, upravo ovim redom.

U nekim je naslovima tih dana bilo sažeto sve: „Snižen kreditni rejting SAD-u, Kina poručila: Potrebna nova globalna valuta za rezerve!“; „Kina traži uvođenje globalne valute“; itd.

I to je to, kao što je govorio Đuro Utješanović u onim ekološkim reklamama, nakon što bi bacio svaku vrst smeća u svoj kontejner.

Kineska državna novinska agencija Xinhua je kraje kolovoza objavila da „Kina, najveći kreditor jedine svjetske supersile, ima sva prava sada zahtijevati da se SAD pozabavi sa svojim strukturalnim dužničkim problemima i osigura sigurnost kineske dolarske imovine. Trebala bi biti uvedena međunarodna supervizija oko pitanja dolara, a opcija bi mogla biti i nova, stabilna i sigurna globalna valuta za rezerve radi sprječavanja katastrofe koju je uzrokovala bilo koja zemlja”,.

„Ako se SAD ne pozabavi svojim fundamentalnim problemima, mislim da bismo mogli ući u eru manje predvidljivih i nestabilnijih globalnih financijskih tržišta. Globalni regulatori morat će uz više koordinirati svoje poteze, a to ističe potrebu za novim okvirom u sklopu kojeg bi se ta koordinacija provodila”, istaknuo je Cesar Purisima, filipinski ministar financija. Zamršenim jezikom želi reći da treba oformiti svjetske financijske vlasti.

Da ne biste pomislili da su nekakvi spontani i neočekivani događaji doveli do ovih prijedloga, pogledajte ovaj naslov: „Strauss-Kahn: Potrebna stabilnija globalna valuta“.

Vrlo aktualni naslov, ali ta vijest potiče iz studenog 2009. godine. U njoj je pisalo: „Postizanje veće globalne valutne stabilnosti je imperativ, istaknuo je izvršni direktor MMF-a na forumu u Pekingu“. Objasnio je, a Reuters prenio, da to znači da se svijet ne može više oslanjati na valutu jedne jedine zemlje, kao što je činio od okončanja korištenja standarda u zlatu. Strauss-Kahn je tada ponovio svoj stav da nova globalna valuta treba biti nešto drugo od Specijalnih prava vučenja (SDR), obračunske jedinice MMF-a.

A pazite ovo: Pisalo je da je Strauss-Kahn tada, 2009. godine, izrazio bojazan da bi politička volja da se reformira svjetski monetarni sustav mogla splasnuti ukoliko za godinu dana izblijede vidljivi znaci sadašnje ekonomske krize. (Naglasak dodan, op. K.M)  Hm, hm, dakle, opasno je ostati bez krize. Naglasio je da je polet za suradnjom već nešto manji, šest meseci nakon što je na londonskom samitu Grupe 20 najrazvijenijih zemalja svijeta i privreda u naglom usponu (G20) postignut dogovor o neophodnosti promjena, kako bi se osigurao stabilniji globalni financijski poredak.

To je problem. Kad je ljudima dobro, ne žele diktaturu, pa čak ni onu koja se skriva iza izraza kao što su „stabilniji globalni financijski poredak“.

Da se vratimo u sadašnjost, recimo na početak rujna 2011, kad je bivši njemački socijaldemokratski kancelar Schroeder (1998-2005) u razgovoru za njemački politički magazin Der Spiegel rekao, a naš portal prenio:

„Trebamo Sjedinjene Europske Države s jedinstvenom vladom“.

Pravi sluga Elite, taj ‘socijaldemokrat’ Schroeder, suvremenik Blaira i Clintona, dakle onih koji su instalirani u isto vrijeme i s istim ‘ljevičarskim’ imidžima i blebetanjima o ‘trećem putu’. Pisalo je da je dao „nekoliko hrabrih prijedloga“, a iz njih je postalo i potpuno vidljivo zašto se toliko maše prijetnjom da će se eurozona raspasti i da će projekt EU propasti, što je potpuno nerealno za očekivati kad se toliko dugo i zakulisno gradio. Pa nije to nekakav entuzijastički projekt dobronamjernih ljudi, pa eto, probalo se, ali se nije uspjelo. Kaj god. No, evo citata iz teksta:

„U vrijeme kad se sve više spominje mogući raspad EU, a zajednička valuta visi o koncu dužničke krize, dok se kancelarka Merkel suočava sa sve većim nezadovoljstvom Nijemaca koji smatraju da njemačka gospodarska lokomotiva ne može više za sobom vući vagone pune Grka, Španjolaca, i Talijana, on (Schroeder) je izašao s idejom o poništenju nacionalnog suvereniteta europskih država i – stvaranjem Ujedinjene Europe po uzoru na SAD.“

Kakva originalna ideja!

“Sadašnja kriza neumoljivo jasno pokazuje da ne možemo imati zonu zajedničke valute bez zajedničke fiskalne, gospodarske i socijalne politike.  Morat ćemo se odreći nacionalnog suvereniteta. Od Europske komisije trebali bismo napraviti vladu koju bi nadzirao Europski parlament. A to znači Sjedinjene Europske Države”, rekao je on i zauzeo se za fiskalnu uniju kakvu su već predlagali njegovi kolege slugani Sarkozy i Merkel već od iduće godine: “Njemačka i Francuska poslale su snažan signal s planom europske gospodarske vlade, ako je to ozbiljno mišljeno i dobije odgovarajuću vlast poput europskog ministra financija”.

U tekstu se raspravljalo o tome jesu li njegove ideje puka utopija ili nužnost da bi EU opstala. Zaključeno je – oboje, ali ja bih rekao – ni jedno ni drugo. To je tek umjetno stvoreni izbor vezan uz održanje nečega što nitko nije htio i što nikome nije donijelo išta dobra. Rečeno je da EU sve više liči na Jugoslaviju, u kojoj su bogati nezadovoljni time što moraju financirati “nerazvijene republike” i davati im velik dio svog novca, a nerazvijeni su nezadovoljni time što nemaju standard bogatih u istoj zajednici. Rečeno je i da je činjenica da „ovakva EU nije pomogla siromašnima, a euro još manje: samo im je omogućio da se povoljnije zadužuju nego što bi temeljem stvarne snage svoje ekonomije mogli. Euro je umjetno podigao standard, ali smanjio konkurentnost tih zemalja. Kratkoročno, donio je malo bolji život. Dugoročno, donio je mnogo veću nezaposlenost. A Njemačka već dugo žali za standardom kakvog su imali pred dvadeset ili trideset godina, i sve više proklinje i ujedinjenje Njemačke i naročito Europe (…) Velik dio Nijemaca otvoreno zagovara povratak marke i izlazak Njemačke iz unije, što bi nedovjbeno donijelo mnogo boilji standard Nijemcima.”

Rečeno je u tekstu da u takvoj atmosferi nepovjerenja i tenzija Schroederova ideja zvuči gotovo kao hereza, ali da „nije besmislena, i zapravo je dosta očita“ jer je EU „osnovana zato da bi mogla konkurirati Americi.“ A zapravo Schroederova ideja nije hereza nego on kao glasnogovornik Elite u pravom trenutku kroz medije plasira njihov slijedeći korak, kako bismo ga i mi prihvatili kao nešto nužno. U tekstu je rečeno: „Vrijeme je da se ili prekine s projektom, ili krene korak dalje i stvori učinkovita jedinstvena država.“

Glasam za prekidanje projekta. Jer pitanje je – u čiju će korist ta „jedinstvena država“ biti „učinkovita“.

Dalje je pisalo da su se europske nacije dosta davno formirale kao takve, a u Europi je, unatoč višedesetljetnim naporima na suzbijanju nacionalnih identiteta i forsiranju regionalnih i nadnacionalnih, nacionalna identifikacija uvijek jača od europske. Razlozi su očiti, rečeno je – ne postoji razlikovni faktor koji bi Europljane definirao kao zaseban entitet, nešto po čemu bi se oni razlikovali od svih ostalih naroda svijeta i što bi bilo jedinstveno za njih. Europljani nemaju svoj jezik, i to je prvi i osnovni problem ako želite stvoriti jednu naciju. U Europi odavno postoji mogućnost zapošljavanja bilo gdje unutar unije za svakog njenog građanina, ali u praksi Španjolska ima preko četiri milijuna nezaposlenih. Teoretski, oni bi mogli tražiti posao u prosperitetnoj Njemačkoj – kad bi govorili njemački.

Druga stvar koja ovu ideju čini pomalo utopijskom, rečeno je u tekstu (ja bih rekao – distopijskom) je što Europljani ne osjećaju povezanost s drugim Europljanima na način na koji je osjećaju sa svojim sunarodnjacima. Kulturne razlike unutar EU su ogromne, i Skandinavci stvarno imaju jako malo zajedničkog s Talijanima, ili Englezi sa Slovencima. Europske države imaju različitu povijest, i na vrlo su različitim stupnjevima ekonomskog razvoja, što stvara dodatne tenzije. Najviše od svega, Europljani ne dijele zajednički teritorij – već svaki narod u EU ima vlastiti teritorij na kom je domicilan, i već zbog toga je nemoguće kopirati američki model. Nadalje, uza sve pozivanje na “europske vrijednosti”, dan danas je posve nejasno koje su to zapravo “europske” vrijednosti a koje nisu ujedno i univerzalne humanističke, i koje već nisu davno prihvaćene na cijelom zapadu. Ne možete širiti civilizaciju nitu utjecaj jedne velesile ako zapravo i nemate nešto novo za ponuditi svijetu. Kršćanstvo je također navedeno kao preslaba poveznica, a i “sama ideja da se ide na ujedinjenje samo zato da bi se konkuriralo Americi nekako ne obećava previše”. Ipak, ma kako na prvi pogled bila utopijska i suluda, pisalo je, ideju možda i ne treba odbaciti – Europa stvarno i nema nekog velikog izbora nego odlučiti hoće li ići u smjeru potpunog ujedinjenja ili jednostavno napustiti projekt u koji je uloženo mnogo godina, truda i novca.

Trebalo bi jednostavno napustiti projekt, koliko god ti neki dečki uložili godina, truda i novca. To je njihov projekt, a ne naš, za njihovu korist, a ne našu. Ali sve više imam neki osjećaj da u konačnici ništa od toga zapravo neće biti važno, da će se stvari rasplesti na neki krajnje nepredviđen način.
 
 
(autor: Krešimir Mišak/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=6446"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]