Gljive ne samo da su vrhunska poslastica, one u narodu slove kao zamjena za meso. Bogat su izvor mineralnih tvari, vlakana, aromatskih spojeva, vitamina B kompleksa, te bjelančevina koje sadrže gotovo sve bitne aminokiseline

Također sadrže vrlo malo masti, bez kolesterola su, kao i kalorija i glutena. Osim toga, one su veliki izvor vitamina D. No njihova funkcija nije samo prehrambena, njihova moguća namjena ide iznad svih naših očekivanja. Mnoge od njih imaju mogućnost velikog utjecaja u liječenju, ali i djelovanju na okoliš, pa i na planete na kojima je potencijalno moguć život ljudi.
Tako, naime, tvrdi Paul Stamets, mikolog koji proučava svijet gljiva već više od trideset godina.

On je i autor mnogih knjiga i radova, te smatra da gljive, između ostalog, mogu itekako pomoći:

• u filtraciji otpadnih voda čisteći nitrate, endokrine disruptore i ostatke farmaceustkih lijekova,
• u rješavanju problema s insektima kao ciljani, neškodljivi pesticid,
• u pošumljavanju, jer sadnja simbiotskih gljiva ubrzava rast mlade šume,
• u poljoprivredi, gdje dodavanje mikoriznih gljiva na tlo može poboljšati prinose, bez potrebe za toksičnim kemijskim gnojivima,
• u prehrani u izbjegličkim kampovima, zbog svog lakog uzgoja i brzog rasta,
• kao biogorivo, jer uzgoj gljiva zahtijeva daleko manje tla i drugih resursa od najčešće uzgajanih usjeva za ovu svrhu,
• u čišćenju zona zahvaćenih radijacijom, jer gljive imaju veliku sposobnost upijanja teških metala,
• u liječenju, jer gljive zbog svojih svojstava mogu pružiti nove lijekove za liječenje bakterijskih, virusnih i kancerogenih oboljenja.

Stames ne pripada niti jednoj akademskoj zajednici ili instituciji, pa sva svoja istraživanja financira sam, a novac prikuplja putem svoje kompanije “Fungi Perfecti”, koja se bavi prodajom ljekovitih i gurmanskih gljiva kao i priborom za uzgoj te svime što ide uz to.

No, ovog entuzijastu nitko ne smatra čudakom, dapače, njegove ideje su naišle na odobravanje kod znanstvenika, ekologa, inženjera i državnih dužnosnika. Surađuje kao urednik u časopisu za ljekovite gljive, kao savjetnik na Sveučilištu u Tusconu, Arizona, a također je i uključen u razne kliničke studije koje proučavaju ljekovite učinke gljiva na rak i HIV.

Vlasnik je mnogih patenata za antivirusna, pesticidna i ljekovita svojstva micelija gljiva, a njegov rad je prozvan pionirskim i vizionarskim. Zagovornik je i permakulture i smatra da se gljive ne koriste dovoljno u ovom uzgoju. Njegova česta uzrečica je: “Put u budućnost je put micelija“.

Evolucijska uloga gljiva

Stametsova ideja je i da su naša tijela i naša okolina, staništa s imunološkim sustavom, a gljive su most između njih, a to mišljenje ima čvrsto uporište u biologiji. Na evolucijskom stablu, životinje i carstvo gljiva niču iz iste grane, dijeleći se jedni od drugih dugo nakon što su se odijelili od biljaka. Gljive udružuju živote biljaka, životinja i same Zemlje na neke vrlo konkretne načine.

Od oko 1,5 milijuna vrsta gljiva, svi ovi organizmi dijele neke osnovne zajedničke crte sa životinjama: oni udišu kisik i izdišu ugljični dioksid, kao i mi, i osjetljivi su na mnoge iste bakterije. Poput nas, oni dobivaju svoju energiju konzumirajući druge oblike života, umjesto fotosintezom. No tijelo gljiva se radikalno razlikuje od životinja.

Kvasci su jednostanični, dok plijesni i makrofungi poprimaju oblik micelija, mreže poput končane membrane, od kojih svaka ima debljinu jedne stanice a koja može nastaniti trulu naranču, infiltrirati hektare šume ili se udružiti s drugima kako bi nastala gljiva. Miceliji apsorbiraju hranjive tvari iz okoline i mogu brzo promijeniti svoje obrasce rasta i druga ponašanja kao odgovor na okoliš, stoga on smatra da gljive posjeduju staničnu inteligenciju.

Njihova uloga u nastajanju tla je neizmjerna, kada su gljive nastanile tlo prije više milijardi godina, neke su postale ključ za stvaranje tla. Njihovi miceliji su izlučivali enzime i kiseline koji su pretvarali stijene u biološki dostupne minerale i dugolančane molekule organskih tvari u probavljivi oblik.

Miceliji su držali tlo zajedno, pomogli su da ono zadrži vodu i da svoje hranjive tvari stavi na raspolaganje vegetaciji. Udruženi rad biljaka, životinja, gljiva i tla traje i dalje, neke gljivice doprinose biljkama tako da prodiru u korijene te donose dušik i mineralne soli, u zamjenu za šećere iz biljke. Životinje jedu gljive, a zauzvrat šire njihove spore. Za obranu od patogena, gljive su razvile spojeve s antibakterijskim i antivirusnim svojstvima, što koristi ljudima u liječenju, odličan primjer je Alexander Fleming i njegov penicilin. Također, neke gljive mogu uništiti insekte, uključujući i one koji su štetni za nas.

Tisućama godina, ljudi su se koristili mikrogljivicama (plijesni i kvasci) za stvaranje jestive hrane poput kruha, sira ili vina, no Stamets smatra da su makrogljivice nepravedno zapostavljene iako doista mogu promijeniti svijet.

Kako je Paul Stamets krenuo na put micelija

Rođen je 1955. u Salemu, Ohio. Već u djetinjstvu je eksperimentirao u podrumu svoje kuće gdje je imao mali laboratorij. Zbog sramežljivosti i mucanja, oduvijek se osjećao kao da ne pripada među ostalu djecu i često se izolirao.

Tijekom mladosti, dok je pohađao koledž, često je lutao po šumi van kampusa. Tu je i po prvi put probao halucinogenu gljivu, te se popeo na drvo, no zbog omamljenosti nije uspio sići. Započela je snažna oluja, a on je sjedio u krošnji i kada je grom udario sasvim blizu shvatio je da može umrijeti u svakom trenutku, no prizor je bio nevjerojatan i osjetio se dijelom šume i svemira kao nikada prije. Razmišljao je o svom životu i kako da ga promijeni, i tada je sam sebi kao mantru ponavljao – Paul, prestani mucati.

Nevrijeme se smirilo, krenuo je kući i putem je u razgovoru s djevojkom, čija je privlačnost izazivala mucanje, progovorio sasvim razgovjetno i tečno. Tada se zainteresirao za gljive, te ih je počeo proučavati, odlučio je postati mikolog i upisao se na državni koledž Evergreen u Olimpiji, Washington. Iako Evergreen nije imao odjel mikologije, Michael Beug, kemičar za okoliš, ponudio je tečaj o gljivama, i Stamets ga je nagovorio da mu postane savjetnik. Beug je morao intezivirati svoja mikološka istraživanja kao bi održao korak sa svojim studentom. Diplomirao je i ostao raditi na Evergreenu kao pomoćni profesor te je pokrenuo vlastiti posao – Fungi Perfecti. Tu je započeo s laboratorijskim istraživanjima i kultiviranjem gljiva, kupio je komad zemlje u blizini i počeo je otkrivati snagu i mogućnosti svijeta makrogljiva.

Na vrlo zapušteno zemljište s nekoliko ruševnih kuća i par krava, ubrzo je stiglo šerifovo upozorenje da mora izgraditi novi sustav kanalizacije budući da njegova loša kanalizacija kontaminira obližnje uzgajalište kamenica bakterijom E.Coli. Kako nije imao novaca za novi sustav, pomislio je da milceliji gljiva mogu funkcionirati kao prirodni filter, to je mislio još od kada je prvi put vidio njegovu mikroskopsku strukturu.

Potvrdio je svoju teoriju testiranjem micelija različitih vrsta za upijanje na fakultetu, sve su vrste bile učinkovitije od pamuka, a također je znao da miceliji luče antibakterijske spojeve te je odlučio provesti test na terenu. Pokus je uspio savršeno – u udubinu gdje se stvarala kontaminirana močvara, ubacio je nekoliko trupaca, prekrio ih supstratom s micelijem i uskoro je imao prvu berbu ukusnih Ferijevih vitičarki, a godinu dana nakon sadnje, septički sustav više nije bio izvor onečišćenja; razina fekalnih bakterija je bila sto puta manja.

Za njegov uspjeh su saznali tehničari iz tvrtke za bioobnovu, Enviros, pa su zamolili za savjet kako da očiste tlo onečišćeno naftom. U to vrijeme, mnogi stručnjaci su polagali nade u bakteriju koja se hrani ugljikovodicima, no one nisu djelovale baš savršeno. Nekoliko znanstvenika je umjesto toga eksperimentiralo s gljivama, jer se znalo da određene gljive i plijesni mogu jesti lignin iz drva te pomoću enzima pretvarati složene ugljikovodike u hranjivih ugljikohidrate.

Plijesni također ponekad koloniziraju spremnike za gorivo, gdje koriste te iste enzime za konzumaciju naftnih derivata. U laboratoriju, plijesan Phanerochaete chrysoporium pokazala se dobrom u probavljanju nafte, no pod vanjskim uvjetima nije baš učinkovita, stoga je Stamets predložio da pokušaju s bukovačom (Pleurotus ostreatus), koja može rasti gotovo bilo gdje. Poslao im je plodišta bukovače, koja su tehničari zalili s naftom, i ona je većinom konzumirana kroz tri tjedna, a gljive su nesmetano rasle. Na žalost, Enviros je bankrotirao prije nego li se posao mogao nastaviti dalje.

U međuvremenu, Stamets je počelo instalirati eksperimentalne micelijske sustave za filtriranje otpadnih voda i za ostale poljoprivrednike, te je svoju metodu poučavao i u časopisima za zaštitu okoliša, a 1996. je započeo suradnju s Battelle Memorijalnim institutom, poznatom po tehnološkim rješenjima energije i zaštiti okoliša. Započeli su laboratorijski rad kako povećali učinkovitost gljiva u čišćenju od naftnih zagađenja, testirajući razne sojeve bukovača. 1998., započeli su terenski eksperiment gdje su koristili tlo zagađeno dizelskim gorivom u koncentraciji sličnoj onoj kakva se dogodila na plažama Aljaske nakon izlijevanja nafte.

Postojale su 4 naftne mrlje, jedna je tretirana micelijem, dvije s bakterijskim kulturama, a jedna je ostavljena kao kontrolna. Nakon četiri tjedna, uzorak s micelijem je postao svijetlo smeđ, slatkog mirisa i bio je pun gljiva. Insekti su se hranili tim gljivama, što je privuklo ptice, koje su vjerojatno ispustile razno sjeme te je nakon devet tjedana ovaj uzorak bio prepun biljaka u cvatu. Ugljikovodik je pao na manje od 200 ppm, a ostali uzorci su ostali tamni, smrdljivi i bez života. Ovo je bio neupitan dokaz o mogućnostima gljiva u čišćenju zagađenja iz okoliša.

Od tada, Stamets je postao opsjednut mogućnostima “miko-obnove“, kako on to naziva, što obuhvaća radove drugih istraživača, kao i njegove vlastite u područjima filtracije, sanacije, šumarstva i biopesticidne zaštite (mycofiltration, mycoremediation, mycoforestry i mycopesticides – njegove vlastite kovanice). Počeo je gomilati genetsku knjižnicu stotina sojeva gljiva koje bi se mogle koristiti za liječenje ljudi i okoliša.

Uspjesi su se i dalje nizali, na zahtjev EPA-e izumio je jutenu cijev punjenu bukovačama koja pluta, za uklanjanje naftnih mrlja s površine mora. Istraživači s Battellea su također testirali njegove gljivične sojeve protiv neurotoksina i našli su da je jedna sorta psilocibina vrlo učinkovita u poništavanju učinaka VX nervnog plina. Odlične uspjehe je postigao i u pošumljavanju dodavanjem mikoriznih gljiva u tlo te u sprječavanju stvaranja mulja i zagađenja zbog začepljenih potoka na starim šumskim putovima.

Veliki odjek postigao je sa svojom “Life Box” kartonskom kutijom koja je impregnirana sa sjemenjem drveća i mikoriznim gljivama. Ova jednostavna, a genijalna ideja ima namjenu pošumljavanja planete u svrhu poboljšanja kvalitete života. Kutija se pokida na manje komade, koji se smoče vodom, ostave neko vrijeme da odstoje, te se stave u zemlju i kroz kratko vrijeme pojavit će se mlade sadnice drveća.

Suočen s pojavom mrava u svojoj staroj kući, odlučio je izraditi biopesticid, naravno na bazi gljiva. Znao je da je nekoliko vrsta plijesni može zaraziti insekte svojim sporama, ubijajući ih u tom procesu, no postojeći mikopesticidi nisu bili učinkoviti protiv društvenih kukaca, koji su mogli nanjušiti miris spora te ih zbog toga nisu unosili u gnijezdo.

Razmišljao je o plijesni Metarhizium anisopliae, poznatoj po tome da može ubiti termite i mrave kada se njezine spore izravno rasprše po njima. Njegova je ideja bila da nauči tu plijesan, koja inače stalno proizvodi spore, da ih proizvede s odgodom, odnosno tek kada ih se unese u gnijezdo, jer je mislio da bi ih ova plijesan u svojem pre-sporulirajućem obliku mogla privući kao izvor prehrane. Uspješno je uzgojio ovakav soj plijesni s odgodom razvoja spora i to na riži te je isprobao ideju, a već nakon dva tjedna kuća je bila bez mrava.

Gljive za zdravlje

Poznata je činjenica da su gljive izvor vitamina D, koji je neophodan za naš imunitet, stoga će konzumacija gljiva u doba godine kada smo bez sunčeve svjetlosti znatno pomoći u održavanju zdravlja. No njihova razina vitamina D se može znatno podići, i to jednostavnim sunčanjem. Stamets preporuča da se gljive koje smo ubrali i uzgojili, izrežu na šnite, te se izlože suncu tijekom dana od 10 do 16 sati. Predvečer se pokriju kartonom kako bi se izbjeglo upijanje vlage.

Ovo se ponovi i idući dan, nakon čega se pokupe i ako je potrebno dodatno osuše na uobičajeni način. Suhe gljive se spremaju u staklenku uz dodavanje žlice riže koja će služiti kao upijač vlage, te ovako pripremljene i pohranjene mogu biti dobre godinu dana. Studije su pokazale da ovakvo sušenje gljiva na suncu povećava njihov sadržaj vitamina D sa 100 IU/100 grama na 46.000 IU/100 grama, i to u klobuku, dok stabljika proizvodi znatno manje. Deset grama ovako sušenih gljiva bit će sasvim dovoljno za pokrivanje dnevnih potreba organizma za vitaminom D u mjesecima bez sunca.

Njegova tvrtka Fungi Perfecti između ostalog proizvodi i razne ljekovite pripravke od gljiva, no zbog pravila FDA, oni se ne smiju prodavati kao lijek, već kao pojačivači imuniteta ili antioksidansi. No, poznato je da gljive sadrže niz spojeva koje dokazano pomažu u borbi protiv bolesti što uključuje i polisaharide, glikoproteine, ergosterole i triterpenoide te imaju antimikrobne i antivirusne spojeve, koje se razlikuju prema vrstama i soju.

Do sada je izvedeno nekoliko lijekova od gljiva, antibiotika i kemoterapeutika, no Stamets želi to obogatiti te radi na razvoju lijekova od gljiva koji će djelovati protiv bioloških oružja. Primjerice, nekoliko njegovih sojeva pokazuje izrazitu aktivnost protiv virusa svinjske i ptičje gripe, kao i virusa iz obitelji velikih boginja. Radi na razvoju lijeka na bazi od gljive trametes versicolor (šarena tvrdokoška), koji će pomoći oboljelima od raka dojke čiji je imunološki sustav ugrožen zbog zračenja, a studije dokazuju njegove tvrdnje. Znakovito je i da je njegovoj majci, u dobi od 83 godine dijagnosticiran IV stupanj karcinoma dojke te joj je uz konvencionalnu prepisanu kemoterapiju dodao i ovaj lijek, a nakon šest mjeseci tumor je u potpunosti nestao.

Na žalost, svi njegovi izumi nisu dostigli masovnu proizvodnju, no primjenjuju se većinom od strane neprofitnih organizacija i njihovo doba se tek čeka. Jasno je da učinkovitost gljiva u spašavanju svijeta koče razni propisi koji su doneseni da bi se sačuvao profit raznih korporacija, stoga se čeka da se ljudska svijest probudi i da sami počnemo odlučivati o svojoj sudbini.

U međuvremenu, Stamets ne staje, agitira da se tlo zagađeno radijacijom, poput onog u Fukušimi, očisti uz pomoć gljiva. Naime, malo je poznato da gljive imaju sposobnost apsorpcije teških metala, što uključuje i radioaktivne izotope. Prijedlog je vrlo jednostavan, zagađeno tlo zajedno s trulim drvećem kao i onim koje raste, treba nasaditi s micelijem.

Nakon što gljive narastu, treba ih pokupiti i tretirati kao nuklearni otpad, a ovo treba ponavljati sve dok radijacije ne nestane. Ima smisla, jer druga alternativa tome je prikupiti svo zaraženo tlo i uskladištiti ga kao nuklearni otpad, što bi opet zauzelo ogromne površine inače korisne za ljude. Stamets je uistinu i vizionar, smatra i da se zbog korisnosti gljiva u stvaranju tla i tolerancije mnogih vrsta prema zračenju, gljive mogu uzgajati na međuzvjezdanim putovanjima i koristiti za formiranje tla na drugim svjetovima. Sve su ove njegove ideje sasvim logične i imaju uporišta u znanstvenim činjenicama, pitanje je samo – jesmo li mi spremni za njih?

Um gljiva

Njegove radikalne ideje se testiraju, a on sam kaže: “Znam da neke od mojih hipoteza zvuče prilično nevjerojatno, ja sam za mnoge čudak, no radije sam čudak, a da sam u pravu, nego da sam normalan i u krivu”. Neka njegova razmišljanja su također mnogima preradikalna, poput one da gljive posjeduju inteligenciju. Naime, struktura micelija pod mikroskopom neodoljivo podsjeća na mrežu stanica mozga, što je po njemu dokaz da gljive posjeduju neku vrstu inteligencije. Ali analogija je upečatljiva, i mozak i micelij stvaraju nove veze ili zaustavljaju postojeće kao odgovor na podražaje iz okoline. Oboje koristi niz kemijskih glasnika za prijenos signala diljem stanične mreže.

Po Stametsu, slična struktura gljivičnih i neuralnih mreža odražava činjenicu da su oba sustava evoluirala da bi se bavila sličnim poslovima i da bi ih činili uz maksimalnu učinkovitost. No on se ni tu ne zaustavlja, on obrasce poput micelija vidi u informacijskoj arhitekturi Interneta, u matricama teorije struna, u računalnim modelima tamne materije svemira. Vjeruje da su takva ponavljanja znakovi evolucijske inteligencije i da priroda teži graditi na svojim uspjesima, te u svojoj knjizi “Rad micelija: kako gljive mogu pomoći spasiti svijet” piše: “Arhetip micelija može se vidjeti u cijelom svemiru.”

Iznimno je znakovita jedna misao, zapravo upozorenje ovog naprednog znanstvenika, koja bi nam mogla otvoriti oči i promijeniti smjer našeg življenja: “Iako bismo se mogli nazvati evolucijskim uspjehom, volim misliti da svaki organizam na ovom planetu ima pravo glasa. Kada bi postojala Ujedinjena organizacija organizma i kada bi svaki organizam glasao, bismo li mi ostali ne zemlji ili ne? Mislim da se glasanje upravo događa. Ne posvetimo li pažnju očuvanju biorazličitosti, sami organizmi koji su nam dali život mogli bi nam ga i uzeti.”
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(nexus-svjetlost.com,youtube/uredio:nsp)