Zemlja koja je nedavno zatražila slobodan protok svojih ljudi u laicističku EU, bez viza, sad želi uvesti Ustav u svoju zemlju koji bi se temeljio na islamskim ako ne i šerijatskim zakonima

Naime, nedavno je Europska unija odobrila Turskoj bezvizni režim, što je izazvalo velike pobune mnoštva država članica jer bi se tako dozvolio ulaz skoro 80 milijuna ljudi islamske vjeroispovijesti.

No, to se pravdalo time da je Turska napredna sekularna država u kojoj nema fundamentalista.

Međutim, sada Turska želi uvesti nevjerojatni ‘islamski Ustav’ dakle Ustav koji bi se temeljio na islamskoj vjeri, što znači da se Turska automatski pretvara u vjersku državu gdje će fundamentalizam samo rasti.

Ta odluka naišla je na oštru kritiku jednog visokog njemačkog CSU političara koji je izjavio za Spiegel online da bi taj zaokret u Turskoj bio u suprotnosti sa dosadašnjom politikom Kemala Ataturka koji je točno prije sto godina reformirao Tursku u modernu, sekularnu državu.

U Turskoj je zakonom garantirana sloboda ispovijesti, slobode mišljenja i umjetničkog izražavanja ali nije tajna da država itekako štiti i protežira islamsku vjeroispovijest na uštrb np. kršćanske vjeroispovijesti.

Turska već godinama pokušava započeti pregovore o ulasku u EU. Bezvizni režim za svoje građane koje je, po mišljenju mnogih, uspjela postići čistom ucjenom zbog migrantske krize, prvi je korak ka tom cilju.

Ima li u Europi mjesta i za jednu takvu moguću šerijatsku državu to će se tek vidjeti, međutim građani Europe već sada smatraju da je sve to dio velikog ‘islamskog plana’.

Od Europe napraviti tolerantnu multi-kulti zemlju, bez granica i svakojakim slobodama, bez posebnosti i ponajviše bez vjere jer onda je lakše vršiti indoktrinaciju odnosno islamizaciju takve Europe- europe bez Krista, bez temelja.

U svakom slučaju riječ je o jednom velikom izazov za EU koji ne smijem o zanemariti jer u pitanju su naši životi i naravno Krist kojeg se sada i vrlo očito napada najpodmuklijim oružjem – tolerancijom.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(dnevno.hr/uredio:NSP)

Public Service Europe: Intervju s Noam Chomsky-im

S obzirom na nestabilnost u Iranu i dugoročno gledajući, vidite li potencijal za Treći svjetski rat, budući da čovječanstvu prijeti oskudica prirodnih resursa i izgledne su nestašice hrane, vode i nafte?

Ne mislim da nam se bliži Međunarodna rat oko resursa, ali problem prirodnih resursa je ozbiljan. Što se tiče fosilnih goriva, nije da nam ih ponestaje – u stvari su vrlo lako dostupna. Korištenje fosilnih goriva ima vrlo stvaran utjecaj na izglede za opstanak. Nedavni izvještaji o emisijama Međunarodne agencije za energiju i Ministarstva energetike SAD-a pokazuju da su najcrnji scenariji Međuvladinog panela o klimatskim promjenama bili previše konzervativni. Možda nam je preostalo još svega nekoliko godina dok ne dođemo do točke u kojoj se prozor zatvara i više ništa ne možemo učiniti. To je ozbiljna stvar. Nove tehnike produženja primjene fosilnih goriva, hidraulično lomljenje i tome slično s plinom iz škriljca i bitumenskim pijeskom u Kanadi, izuzetno su opasne. Ne samo jer produžuju uporabu fosilnih goriva, već i jer imaju štetne posljedice na okolinu. Zahtijevaju obilnu upotrebu vode, koja je i sama sve oskudniji izvor. Ne samo da crpe vodu, već i truju lokalnu vodu kemikalijama. Ta su nastojanja, mislim, prilično zloslutna.

Što se tiče Irana, teško je išta predvidjeti, ali možemo pokušati shvatiti što se događa. Tako se, primjerice, u onome što nazivamo međunarodnom zajednicom – a to znači Sjedinjene Države i onaj tko se u tom trenutku s njima slaže (obično mala svjetska manjina) – Iran opisuje kao glavna prijetnja miru i svjetskom poretku. Ali većina ljudi na svijetu uopće s time nije suglasna. Tako su nesvrstane zemlje, koje sačinjavaju većinu svjetskog stanovništva, snažno podržale pravo Irana da obogaćuje uran i razvija nuklearnu energiju kao potpisnik sporazuma o neširenju atomskog naoružanja. Zanimljivo pitanje, dakle, koje sebi možemo postaviti glasi: zašto vide Iran kao prijetnju?

Čini se da postoji autoritativni odgovor na to – naime, odgovor koji nude Pentagon i američke obavještajne službe u svojim podnescima Kongresu na temu globalne sigurnosti. Oni su vrlo jasni – kažu da Iran ne predstavlja vojnu prijetnju; ima nisku vojnu potrošnju i praktično nikakav kapacitet za razmještaj snaga izvan svog teritorija. Njegove su vojne strategije, kažu, obrambene i usmjerene ka odvraćanju napada do nastupa diplomacije; i kažu da bi, ako Iran razvija nuklearnu strategiju, ona bila dio sustava odvraćanja. Ipak zaključuju da je ta zemlja najgora moguća prijetnja. Zemljama koje smatraju da imaju pravo koristiti silu po volji gdje god požele sustav odvraćanja je, naravno, prijetnja. Analiza se nastavlja tvrdnjom da Iran destabilizira regiju u blizini svoje teritorije. Što to točno znači? Destabilizira li mi Srednju Ameriku šireći ondje svoj utjecaj?

Ali razlozi koje navodi međunarodna zajednica su da bi Iran s nuklearnim oružjem, koji je i bez bombe već destabilizirao Irak i Afganistan, bio velika prijetnja Izraelu, a doveo bi i do daljnje destabilizacije regije utoliko što bi sve obližnje zemlje, uključujući Saudijsku Arabiju, također poželele bombu?

Pretpostavka je da, kada napadamo i uništavamo zemlje koje graniče sa Iranom, to znači da ih stabiliziramo – a kada Iran širi svoj utjecaj na zemlje blizu svoje granice, on ih destabilizira. To nam govori mnogo o nama samima. Sumnjam da bi Saudijska Arabija poželjela nuklearno oružje osim radi prestiža, a ionako se već nalazi pod zaštitom nuklearnom SAD-a. Zamisao da bi Iran ikada upotrijebio nuklearno oružje toliko je suluda da mislim da na svijetu ne postoji vojni analitičar koji uopće vjeruje u tu mogućnost. Kada bi samo jedan projektil opremili nuklearnom glavom, cijela bi zemlja vjerojatno bila izbrisana. Jedini slučaj iranske invazije u prošlom stoljeću bio je pod šahom, s podrškom SAD-a, kada je osvojio par arapskih otoka u Perzijskom zaljevu.

To je to. S druge strane, Izrael je pet puta napao svog sjevernog susjeda Libanon i provodi nezakonite naseljeničkim aktivnosti na okupiranim područjima, a ima stotine komada nuklearnog oružja. Tko tu kome prijeti? Ne radi se o točki gledišta; radi se o pretpostavci da posjedujemo svijet. Sagledate li tu pretpostavku, ona izgleda smiješno. Usput, to ne znači da Iran nije prijetnja. On je strašna prijetnja za vlastito stanovništvo, primjerice, ali ne može se reći da je u tome usamljen slučaj.

Koliko će tih problema povezanih s nestašicom prirodnih resursa prema vašim očekivanjima riješiti ljudska domišljatost i moderna tehnologija – drugim riječima, je li moderna Utopija moguća?

To nitko ne može predvidjeti, ali svakako postoje teoretske mogućnosti. Primjerice, kada bi alternativna održiva energija mogla doseći dovoljne razmjere – moguće je, u načelu, prevladati nestašicu vode desalinizacije. Ali vrlo smo daleko od tog postignuća. U međuvremenu, imamo izuzetno ozbiljne probleme. Moje jutarnje novine danas su izvijestile o vrlo sumornim posljedicama suše koja se čini najgorom u povijesti Meksika. Naglo kolebanje klime, koje su predvidjeli globalni modeli promjene, bilo je posljednjih godina prilično upadljivo. Mi se time ne bavimo. U stvari, Kongres SAD-a nedavno je zaustavio svaku istragu o tome imaju li klimatski ekstremi u prethodnih nekoliko godina ikakve veze s globalnim zagrijavanjem. A kažu i zašto, kažu: “Ako dopustimo istragu, mogli bismo svratiti pozornost na tu prevaru od globalnog zagrijavanja”. Ne žele priznati da se odvija globalno zagrijavanje ili da ono ima išta s ljudskim djelovanjem. Ako je to slučaj u najbogatijoj i najmoćnijoj zemlji na svijetu, tada smo baš kao leminzi koji skaču sa stijene.

Mislite li da postoji dojam da nekim strankama odgovara globalno zagrijavanje jer bi to moglo otvoriti nova područja za iskorištavanje fosilnih goriva i minerala – mislite li da to igra ulogu u guranju glave u pijesak kojem mnogi pribjegavaju kada se govori o klimatskim promjenama?

Pa, izvlačenje dodatnih količina fosilnih goriva je kao dolijevanje benzina na vatru. Moglo bi donijeti više potrebnih minerala, ali škodljivi utjecaji globalnog zagrijavanja mogli bi biti razorni.

Države članice Europske unije poput Ujedinjenog Kraljevstva otvaraju tržištu javne nacionalne zdravstvene službe i aktivno traže američke tvrtke za zdravstvenu zaštitu kao potencijalne pružatelje usluga.   Je li to prema vašem mišljenju dobra ideja kada sustav u Sjedinjenim Državama ne uspijeva zbrinuti za mnoge milijune ljudi bez adekvatnog zdravstvenog osiguranja?   I, općenitije, ima li nekih pouka koje europski sustavi socijalne zaštite i javnih službi mogu izvući od SAD-a?

Pa, mogu naučiti što treba izbjegavati. Činjenice su prilično jasne i nimalo kontroverzne.Troškovi zdravstvene zaštite per capita dvostruko su viši nego u drugim zemljama članicama Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj. Rezultati nisu među najboljima. U stvari, često su prilično slabi. I, kako rekoste, milijuni ljudi nemaju nikakvo zdravstveno osiguranje. Štoviše, milijuni su umrli zbog manjka zdravstvene zaštite. Postoje dijelovi američkog sustava koji su jednako učinkoviti kao u Europi – Administracija veterana, primjerice, a razlog tome je što je ona nacionalizirani program zdravstvene zaštite s preventivnom brigom i drugim mjerama. Državi je, prema tome, dopušteno pregovarati o cijenama lijekova. Ali to joj je zakonom onemogućeno u privatizacionom sustavu, s očitim posljedicama. Privatni sustav nema tu redukciju cijena i poticanje pozitivnih rezultata kao nacionalni.

Stoga, ako je pitanje treba li Europa preći na vrlo nefunkcionalni sustav sa sustava koji funkcionira prilično dobro, tada je teško razumjeti zašto se to pitanje uopće postavlja. Pravo pitanje mora biti treba li SAD prijeći na sustav kakav imaju druge industrijalizirane zemlje po dvostruko nižoj cijeni per capita i sa općenito boljim rezultatima. Postoji dobar razlog zašto je američki sustav toliko neučinkovit: zato što je to jedini privatizirani sustav. Ipak su privatne osiguravajuće tvrtke biznisi. Njihov je cilj zaraditi novac, a ne izliječiti ljude.

Proširimo li temu rasprave, u američkom sustavu visokog obrazovanja težište je više na primijenjenim nego na osnovnim istraživanjima. Kako se Europa okreće sličnom akademskom modelu kao u SAD-u kroz marketizaciju sveučilišta, biste li im savjetovali da to ne čine?

Prvo, na američkim sveučilištima postoje opsežna temeljna istraživanja. Patenti, publikacije, Nobelove nagrade i tako dalje iz područja temeljnih istraživanja ponajviše potječu iz SAD-a. Uzmimo sveučilište, Massachusetts Institute of Technology, koje to dobro ilustrira – kada sam 1950-ih godina došao ovamo, to je bila inženjerska škola gdje su studenti učili kako primijeniti tada dostupnu tehnologiju. Tijekom godina načinila je značajan pomak ka fakultetu zasnovanom na znanosti. Ovdašnji studenti od 1960-ih godina ne pohađaju tečajeve specijaliziranih inženjerskih vještina, poput civilnog ili mehaničkog inženjerstva. Upisuju samo kolegije iz temeljnih istraživanja, i to iz dobrih razloga. Tehnološke promjene su postale mnogo brže i morate razumjeti osnovnu znanost kako biste držali korak s budućim događajima.

Ali Amerika je puno bolja u stvaranju kompanija proizašlih iz sveučilišta i plasiranju proizvoda na tržište.   SAD se čini mnogo proaktivniji u uključivanju ulagača rizičnog kapitala u stimulativno financiranje i tako dalje.

Način na koji sustav ovdje u osnovi funkcionira jest da državni sektor, koji je ekonomski dinamičan, pribavlja sredstva i razvija jezgru znanosti i tehnologije putem vladinih laboratorija i javno financiranih sveučilišta kao i putem opskrbe, značajnog oblika razvoja. Jednom kada se obavi osnovni posao, uglavnom unutar javnog sektora, predaje se privatnom kapitalu radi komercijalizacije i profita. U tom stadiju nastupa rizični kapital. Uzmimo revoluciju u informacijskoj tehnologiji – računala, internet i satelite. To je desetljećima bio dio državnog sustava. Prvi digitalni kompjutori bili su proizvedeni 1950-ih godina i nisu bili upotrebljivi u poslovnom svijetu. Računala su konačno postali komercijalno utrživi kasnih 70-ih godina, to je puno vremena. Internet je bio prisutan u javnom sektoru gotovo 30 godina prije nego što je postao dostupan za ostvarenje privatnog profita. To uvelike vrijedi i za farmaceutske proizvode.Komercijalna upotreba slijedi mnogo kasnije od temeljnih istraživanja. To je sustav koji donekle funkcionira.

Ovdje u Europi upravo smo posvjedočili još jednom summitu EU koji je postigao vrlo malo u smislu iznalaženja radikalnih rješenja za krizu eurozone. Gledajući izvana, kakav je vaš dojam o Europskoj uniji; kako vidite njene institucije i države članice; i mislite li da je ekonomska kriza eurozone argument u korist Sjedinjenih država Europe?

Kriza eurozone rađa samu sebe. Europa pokušava nametnuti štednju u doba skore, ako ne i već prisutne recesije. To je recept za katastrofu. Svaki ekonomist to zna. U stvari, Međunarodni monetarni fond upravo je objavio studiju 150 slučajeva štednje pod recesijom i svi su katastrofalni. To upravo možete vidjeti u Velikoj Britaniji; ekonomski pad sada traje dulje nego u doba Velike depresije. Štednja samo pogoršava stvari. Potrebna je ekonomska stimulacija za koju Europa ima sredstava, a koja bi omogućila zemljama prerasti situaciju i prebrode pad.

Doduše, situacija u Europi jako varira, a Grčka ima problema. Ali pogledajmo, recimo, Španjolsku. Do pucanja balona nekretnina, ta zemlja je imala proračunski višak. Probleme ne uzrokuju dugoročne vladine mjere potrošnje. Španskom balonu nekretnina, dakako, nikada nije trebalo biti dopušteno potrajati. Ali to je bio uglavnom lokalni problem, a ne temeljni problem vladine potrošnje i sa stimulacijom ekonomije Španjolska bi ga trebala moći prevladati.

Ako Europu u budućnosti ne čeka nastavak i produbljenje integracije, koja je alternativa? I kako Europa može razriješiti trenutnu ekonomsku krizu?

Pravi potez bio bi ekonomska stimulacija i napuštanje krutog pravila Europske središnje banke o stopi inflacije od 2%. Jedini argument koji vidim za to je klasni rat. To oslabljuje radništvo i pomaže u uništenju socijalne države, ali nije izlaz iz europskih ekonomskih problema. ESB je uvelike pod kontrolom Njemačke – iako, moram reći da je u posljednjih nekoliko tjedana pomalo ublažio svoju politiku, ali treba učiniti još mnogo više. Njemačka je ekonomija u posljednje vrijeme vrlo uspješna, a veliki dio njenog uspjeha oslanja se na činjenicu da ima europsko tržište.Ona sada ima odgovornost povesti sustav u smjeru rasta i razvoja, a ne ga još dublje potopiti u začaran krug štednje, stagnacije rasta, nemogućnosti otplate duga i tako dalje – a upravo se to događa. Što se tiče ovog vakuuma vodstva među europskim čelnicima – pa, bojim se da tu zasad nema nekih naznaka promjene.

Koja su vaša gledišta na takozvani “rat protiv terorizma” i prijetnju koju zapadnim nacijama sada predstavljaju islamski fundamentalisti?

Cijeli koncept rata protiv terorizma prilično je intrigantan. Rat protiv terorizma prvi je proglasio Ronald Reagan 1981. godine. Kada je njegova administracija stupila na dužnost, najavili su da će im u središtu pažnje biti ono što su nazvali državno kontroliranim međunarodnim terorizmom.Nazvali su ga kugom modernog doba, povratkom barbarstva u naše vrijeme i tako dalje. Velik dio reganovske politike bio je aktivno vođen tim principom. Tako je, primjerice, 1988. godine Reganove administracija proglasila Afrički nacionalni kongres jednom od najzloglasnijih terorističkih skupina na svijetu. To je bilo opravdanje za potporu apartheidu u Južnoj Africi, ne samo za njegove zločine u zemlji već iu inozemstvu, koji su vjerojatno odnijeli više od milijun života.

U Srednjoj Americi, koja je bila glavna meta Reganovog rata protiv terorizma, to je dovelo do stravičnih zločina. U Gvatemali je poklano oko 100.000 Maja u nečemu što je zapravo bio genocid. Bio je to državni teror. U Salvadoru je ubijeno približno 75,000 ljudi. Bio je tu i napad na Nikaragvu i SAD su bile izložene osudi zbog nezakonite uporabe sile, što znači terorizma. SAD su u stvari posvuda pokrenule veliki teroristički rat pod oznakom rata protiv terorizma. To je gotovo izbrisano iz povijesti jer je neprivlačno o tome razmišljati, ali je činjenica. Nastavlja se i dalje, zapadnjački državni teror ostaje značajan fenomen.

No, postoji i islamski teror. To je istina. I, naravno, na to se koncentriramo jer teror je ono što oni čine nama, a ne ono što mi činimo njima. To je vrlo uska i ograničena definicija. Problem islamskog terora svjesno preuveličavaju SAD, Britanija, Francuska i drugi. Primjerice invazija na Irak, obavještajne službe – CIA, MI6, sve – predvidjele su da će ona vjerojatno pojačati teror, što se i dogodilo. Teror se u prvoj godini povećao na oko sedam puta, prema statistikama vlade SAD-a. Mnogo je toga nedavno izašlo na vidjelo u Chilcotovoj istrazi u Velikoj Britaniji, ali znalo se i prije. Akcije kojima se pojačava terorizam jednostavno nisu način borbe protiv terora.

Nakon napada al-Kaide 11. rujna, postojao je izbor. Napadi su bili prilično oštro osuđeni unutar džihadskog pokreta, bilo je fatvi na britanskim sveučilištima i tako dalje. Sve je to dobro proučeno u akademskoj literaturi. Dakle, izbor je bio: ili pokušati izolirati al-Kaidu odvajajući je od skupine do koje pokušava doprijeti – džihadskog pokreta, muslimanskog stanovništva i tako dalje – i zatim je napasti, ako to ima smisla. Ili drugi izbor, koji je u osnovi bio slijediti naredbe Osame bin Ladena i započeti ratove u muslimanskom svijetu koji bi bili shvaćeni kao ratovi protiv islama i stoga mobilisali još više terorista. Ovo slučajno nije samo moje mišljenje. Zapravo citiram vodeće američke obavještajne specijaliste. SAD su slijedile bin Ladenov recept; njegovi su najbolji saveznici bili u Washingtonu. Prijetnja terorizma nije trivijalna i postoje načini da se s njom izađe na kraj, ako želite umanji prijetnju, a postoje i drugi načini reagiranja ako vas nije briga za terorizam i želite produži prijetnju. Na žalost, to su oni koje slijedimo.

U međuvremenu, i sami obilato provodimo teror. O tome se ne govori mnogo, ali pogledajmo, na primjer, zapadnu hemisferu. Najgori prekršitelj ljudskih prava na zapadnoj hemisferi svakako je Kolumbija. Samo u posljednjih nekoliko godina, prema kolumbijskoj vladi, gotovo je 140.000 ljudi ubijeno u paravojnom teroru blisko povezanom s vojskom koju obilato financira SAD. U stvari, američko financiranje Kolumbije daleko nadmašuje financiranje drugih zemalja zapadne hemisfere i postoji dugotrajna korelacija, dokazana u akademskoj literaturi, da je američka pomoć u vrlo bliskoj vezi s kršenjima ljudskih prava. Znači, s državnim terorom i drugim vrstama represije. Ima i mnoštvo drugih primjera. 1990-ih godina jedan od najgorih terora u europskoj regiji vršen je u jugoistočnoj Turskoj, koja je dio Organizacije Sjevernoatlantskog ugovora.

A redovito vidimo izvještaje da se takve stvari još i danas događaju u Turskoj.

Da, ponovno uzima maha, ali 90-ih je bilo uistinu strašno. Na tisuće gradova i sela je uništeno, desetine tisuća ljudi ubijeni, a milijuni izbjeglica protjerani. A sve to u sklopu NATO-a 80 % posto oružja dolazilo je iz SAD-a, a sudjelovale su i europske zemlje. To čak nisu ni dvostruki standardi. U neku ruku, to je jedan jedini standard – ono što mi radimo njima je u redu, ono što oni rade nama je nepodnošljivo.

Osvrćući se na prošlogodišnje glasovanje UN-a o palestinskom statusu države, jeste li bili razočarani ili iznenađeni nedostatkom   podrške Palestini   od strane Europe i SAD-a?

Sa strane SAD-a to je bilo predvidljivo i nimalo iznenađujuće. Ali Europa se, mislio sam, ponijela iznenađujuće kukavički. Europa je naprosto pokleknula pod pritiskom SAD-a, a nije morala. Pomislio sam kako postoji šansa da Europa pokaže hrabrost i integritet i zauzme samostalno stajalište. Ali nije, popustila je.

I konačno, koja su glavna nova istraživačka područja na kojima sada radite?

Pišem, radim i govorim o dugoročnijim pitanjima. Primjerice, dogodila se značajna promjena u SAD-u i, naravno, u globalnim gospodarstvima. U SAD-u je nakon 1970-ih godina uslijedio nagli preokret stotina godina američke povijesti, koja je svjedočila ne baš ugodnim usponima i padovima, ali je u cjelini imala putanju u smjeru razvoja, ekonomskog rasta, industrijalizacije i napretka, ljudskih prava i tako dalje . Na tom je putu neugodnih varijacija, ali to je bila uopćena tendencija.To se 1970-ih počelo obrtati. Ekonomija se pomakla kao financijalizacija, golemom porastu uloge financijskog kapitala i seljenja proizvodnje na prekomorske lokacije. Tako se proizvodnja nastavlja i imate iste vlasnike i menadžere, ali proizvodite u Kini umjesto u Ohiju. To su bile velike promjene koje sežu i izvan Amerike.

Njemačka je zadržala snažnu proizvodnju i izvoznu ekonomiju, ali drugdje u Europi došlo je do promjena u mnogim pogledima. Neki su komentatori opisali financijske institucije kao larvu koja izjeda ekonomiju iznutra. Mislim da je to točno. Te promjene pokrenule su začarani krug u kojem ubrzana koncentracija bogatstva – uglavnom u financijskom sektoru i sitnom segmentu društva – vodi do koncentracije političke i zakonodavne moći, što nastavlja krug prema fiskalnoj politici i deregulaciji. Tada imate državu koju se redovito poziva da priskoči u pomoć u ekonomskim krizama i izravne posljedice tih procesa koji se odvijaju još od vremena Reagana i Thatcher-ove. To su privatizacija profita i socijalizacija duga.

U međuvremenu, politički sustav raspada se na komadiće. Troškovi izbora strahovito su porasli i to tjera političke stranke sve dublje u korporativne profite do te mjere da sada, ako želite uticajno mjesto u Kongresu, morate ga kupiti. Nekada bi vas do položaja predsjednika odbora dovelo iskustvo i zasluge. Sve to vodi ka stvarima kao što je farsa koju upravo sada promatrate na republikanskim predizborima i to je opasno. Konačno je došlo do neke javne reakcije na te procese i to bi moglo biti značajno.
 
 
(vestinet.rs/uredio: nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=11956"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

Evo pogleda na Islamsku viziju novog svjetskog poretka:

1) Dolazak Maghdia, vrlo je slično vjerovanju kršćana i židova o dolasku Mesije. Napušten je tradicionalni izvor tog vjerovanja, koji nije doslovan. Strah, patnja i siromaštvo ljude su učinili fundamentalistima. Sve je više ljudi zapadnog mentaliteta spremno za ideju umrijeti.

U predpovijesno doba nije se umiralo na taj način. Dolazak proroka ili političkih vođa u povijesno vrijeme podrazumijeva modernizaciju, umjesto povratak na “put otaca”. Značenje svih starih inicijacija je u povratku, a ne u modernizaciji.

2) Proročanstva imama i Muhameda, novovjeka proročanstva židovskih i kršćanskih karizmatika te Kur’anska objava podržavaju: ratovanje i siromaštvo i glad, kao predznak kraja svijeta.

3) Za sve tri religije kraj jednog svijeta, podrazumijeva početak novog doba. Po tome je najlakše prepoznati fundamentaliste, koji su otpali od tradicije.

4) Novi svjetski poredak uspostavlja se globalno od završetka 2. Svjetskog rata. Vjernici su instrumentalizirani u uspostavi Novog doba.

5) Zlo upravljanje svijetom (Iluminati, masoni itd) podrazumijeva sekularizaciju države, a to podrazumijeva nove opsesije. Dolazak Krista je duhovna kategorija i ne treba očekivati fizičku manifestaciju, pogotovo ne na globalnoj razini. Fizička je manifestacija lokalna, u smislu rođenja i održanja i procvata nove generacije (potomstva). 

6) Napuštanje “puta otaca” te restrukturiranje nacije, plemena i naroda podrazumijeva u budućnosti uspostavu energatskih centrala. U sadašnjosti to je napetost između različitih fundamentalističkih država koje su u posjedu H-bombe. Njihovo je zajedničko obilježje da njima upravljaju masoni, iluminati koji strahom, siromaštvo i patnjom serviraju ljudima ovakve stvari:

7) Bolje je užgati svijeću nego proklinjati tminu! Vođe s površine povijesti ipak jesu u kontroli neke još “više sfere” od njih samih… A budućnost je nepredvidljiva! Postoje proroci koji ne predviđaju budućnost, nego put povratka.
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=10166"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]