Profesor s Oxforda kaže da nedostatak sna može utjecati na dugoročno pamćenje

“Tjeranje ljudi koji su mlađi od 55 godina da rade prije 9 sati ujutro jednako je mučenju”, tvrdi jedan od vodećih engleskih stručnjaka za spavanje, doktor Paul Kelley. „Forsiranje ljudi da rade od 9 do 5 umara ih i stvara im stres, a to je uzrokovano upravo nedostatkom sna“, kaže Kelley.

Profesor s Oxforda tvrdi kako to može utjecati na smanjenu učinkovitost u radu kod ljudi koji još nisu navršili 55 godina, jer upravo su to godine kad nam počinje trebati puno manje sna nego ranije, prenosi Daily Mail.

Kelley kaže: „Ne možemo promijeniti svoj 24-satni ritam. Ne možemo naučiti da ustajemo u određeno vrijeme. Vaše će se tijelo jednostavno prilagoditi sunčevoj svijetlosti, a vi toga nećete ni biti svjesni. Ovo se odnosi i na postupanja u bolnicama i zatvorima. Oni bude ljude kad oni žele i daju im hranu koju ljudi ne žele jesti. Ljudi nekako jednostavno postaju poslušniji, ali takav nedostatak sna zaista je pravo mučenje.”

Doktor Kelley, koji honorarno radi i u Klinici za istraživanja na Institutu za spavanje i neuroznanost na Oxfordu, kaže kako je potrebno promijeniti vrijeme početka nastave i posla, koji bi bili više prilagođeni našem tjelesnom satu.

Mladi su posebno ranjiva skupina

San je najpotrebniji mladima.

Kelley kaže kako je ova promjena potrebna, a pozvao se na rezultate istraživanja o 24-satnom ritmu kojemu su ljudi svakodnevno izloženi. Tijelo u mozgu ima takozvani „glavni pejsmejker“ kojeg pokreću posebni receptori u oku, a on onda utječe na cijelo tijelo.

Nedostatak sna, dokazano je, utječe na dugoročnu memoriju i nedostatak pažnje koji se može javiti, a čak potiče i pretjeranu konzumaciju alkohola i droga.

Također, može uzrokovati ljutnju, stres, frustracije, impulzivnost, debljanje, visok krvni tlak, a i probleme s mentalnim zdravljem. Mladi ljudi posebno su ranjiva skupina – zbog čega Kelly tvrdi da bi nastava u školama trebala počinjati tek u 11 sati ujutro. “Zbog ta dva sata, koliko im se oduzima od spavanja, dolazi i do slabijih rezultata u školi”, tvrdi Kelley.

Kako se djeca približavaju pubertetu, potrebno im je sve više sna kako bi njihovo tijelo moglo normalno funkcionirati. Adolescentima navečer treba puno više vremena da zaspu, a znanstvenici takvu pojavu nazivaju WMZ ili jednostavno “produljenjem održavanja budnosti”.

Kelley i njegovi kolege tvrde kako „upravo zbog toga i mi, a i adolescenti, ne možemo tek tako odlučiti da ćemo otići ranije spavati, jer je naš mozak još uvelike budan.“ S povećanjem količine sna, adolescenti će učinkovitije učiti, a imat će i manje problema s ponašanjem, tvrde stručnjaci.

Promjena koja je potrebna vrlo je jednostavna

Dali su im mogućnost da odluče kad će počinjati i koliko će trajati nastava.

Ovakva promjena u svakodnevnoj rutini relativno je jednostavna i ne zahtjeva nikakve revolucionarne tehnološke metode, testiranja niti velike izdatke. Manja studija provedena u Srednjoj školi u North Tynesideu otkrila je kako su se rezultati testova kod učenika poboljšali za oko 20 posto, od kad je vrijeme početka nastave s 8:50 sati ujutro pomaknuto na 10 sati.

Ministarstvo obrazovanja Velike Britanije složilo se s ovakvom metodom i sada dopušta ravnateljima škola da sami odluče u koliko će sati počinjati, a u koliko završavati nastava. Glasnogovornik ministarstva je rekao: „Svim smo školama dali slobodu kontrole trajanja nastave, jer oni sami najbolje znaju što je dobro za njihovu zajednicu.“
 
(telegram.hr/uredio:nsp)

Generacija Y je vrlo specifična i za sebe misle kako su jako posebni i da zaslužuju…puno više!

Čine ju osobe rođene između 1970. i 1990. godine i mnogi od njih će za sebe reći kako su pomalo…nesretni! Razlog zbog kojeg je to tako leži u jednostavnoj formuli sreće koja Generaciji Y ne ide na ruku.

SREĆA = REALNOST – OČEKIVANJA

Ukoliko je realnost veća od očekivanja pojedinca, on je sretan. Ukoliko su njegova očekivanja veća od mogućnosti, odnosno realnosti – osoba je nesretna.

Naši roditelji, odnosno generacije prije nas zbog svjetske ekonomske krize i ratova nisu očekivali mnogo, ali su se trudili i radili pa su u konačnici imali mnogo više nego su očekivali – i bili su sretni.

S Generacijom Y, naime, situacija je obrnuta.

Generacija Y očekuje mnogo od svoje karijere i osobnog života. Izrazito su ambiciozni i ne pristaju na “obične poslove”, oni žele karijeru! Iako im je važna financijska stabilnost, ne žele raditi bilo što.

Osim toga, na putu njihove sreće stoji i uvjerenje pod kojim su ih roditelji odgajali: Ne postoji nitko poput tebe . Odrasli su u uvjerenju da su posebni pa zato i njihova karijera mora biti posebna, znatno uspješnija od prosijeka. A taj cilj nije lako dostići pa je Generacija Y mahom – nesretna.

Prethodne generacije znale su da moraju dugo i naporno raditi kako bi ostvarili željenu karijeru, dok novim generacijama je na pameti samo jedno – kada će svijet otkriti koliko su oni zapravo posebni. No, jesu li usitinu?

Nerealna očekivanja, pretjerana samouvjerenost koja nema pokriće i manjak truda i rada – rezultirali su velikim nezadovoljstvom među članovima nove generacije, što ih je pak dovelo do frustracije, arogancije i jala.

Savjeti članovima Generacije Y

1. Budite ambiciozni

Svijet je pun prilika, ali na njima treba raditi, raditi i raditi. Uspjeh ne dolazi rođenjem, nego upornošću i odricanjem.

2. Prestanite misliti kako ste posebni

Niste posebni! Posebni ćete postati onog trenutka kada shvatiti prvi korak i krenete s napornim radom.

3. Ignorirajte sve ostale

Ne uspoređujte se s drugima. Svatko ima svoj put, ali isti cilj – sreću. Stoga, vi krenite svojim putem koji je trnovit, ali vrijedan.
 

 

 
(jutarnji.hr,youtube/uredio:nsp)

Gotovo da ne postoji čovjek koji se barem jednom nije posvađao do krajnje granice s drugom osobom

Pitanje verbalnog konflikta je staro koliko i samo čovječanstvo, a iznimno bitna premisa cijele priče uvijek dolazi na vidjelo: Je li svađa izraz premoći ili nemoći i postoji li razlog zašto su neke osobe revnije međusobnoj svađi dok za neke osobe gotovo da nismo niti čuli da u njihovom sustavu emocija postoji razdražljivost i svadljivost?

Subjektivno gledište kao konflikt

Često je ključni element svađa pojam subjektivnosti i sukobljavanje oko objektivne točke stajališta. Stručnjaci navode da ukoliko u svađi nema žestokog sukoba i oštre subjektivnosti onda bi se ista nazivala znanstvenom raspravom. Osobno me na svađu navodi isključivost, etiketiranje bez poznavanja mog karaktera i ‘to je nemoguće’ stav. Naravno, ukoliko bismo analizirali takav vid ponašanja shvatili bi da je riječ o ničemu drugome nego o nametanju moje vlastite subjektivnosti – drugima namećem vlastiti sustav vrijednosti koji itekako može biti u koliziji s tuđima.

Tako recimo moj sustav vrijednosti uključuje borbu protiv dogmi, autoriteta, hijerarhije i isključivosti, čime sam izuzetno invazivan prema okolini. Smatrajući isključivo svoj pogled korektnim definitivno djelujem pogrešno. To je ključan problem i svih ostalih aktera u svađama. Obrambeni mehanizam mi alarmira kako je riječ o tuđoj zatucanosti i nedovoljno širokim vidicima, drugi mene promatraju kao nekonzervativnog i preliberalnog, pa rasprave završavaju u konfliktu subjektivnosti.

Povrijeđeni ego i gubitak integriteta

Ukoliko gledamo drugu točku sukoba, riječ je svakako o egu. Ovaj alat često je zlouporabljivan kao osnova svih naših misli, vjerovanja, emocija i sjećanja – kao svojevrstan osvrt same svijesti. Povrijeđeni ego udar je na naše temelje. Ključna pogreška spuštanje je na tuđi nivo prilikom ataka na ego. Izjave poput ‘Odvratan si!’, ‘Glup si’ ili ‘Ti si jedna obična budala’ popraćene psovkama osobu guraju prema afektu i vrijeđaju ego (nekada i nepovratno, kod tzv. ‘zlopamtila’) iako bi svaki pojedinac objektivizacijom situacije i izdizanjem iz nje shvatio da je svatko u svačijim očima drugačiji i da je gotovo nemoguće svakom udovoljiti, svakome biti savršen i sa svakim biti dobar.

Također, bitan aspekt u ovoj određenoj situaciji je i neiskrenost druge osobe kojoj je možda isto tako povrijeđen ego pa vrijeđanjem stvara određen štit oko svoje u tom trenutku prilično labilne psihe. Naravno, vječiti optimist će ustvrditi da u svađi ego ne mora nužno biti povrijeđen nego dapače, pojedinim osobama upravo svađa služi za prehranu njihovog ega pa će se zato svađati s osobama koje su na intelektualnom ili ‘svojem ja’ planu inferiorne. Osobno preferiram verbalni sukob s osobom koja me je kadra u istom nadjačati, jer nema ljepše pobjede od one u dvanaest rundi protiv velikog favorita.

Pozitivni odjeci svađe

A takve pobjede ponajviše služe unaprjeđenju odnosa sa suprotstavljenom osobom. Službena definicija svađe je ‘komunikacija s mnogo očitih negativnih emocija, otvoreno iskazivanje srdžbe i trošenje energije onih koji se svađaju’. Svađa uključuje teške riječi i povređuje. Ima neposredni povod i dublji uzrok. Stručnjaci navode da postoje osobe koje se nikada ne posvađaju, žive u određenoj idili no kod takvih odnosa u jednom nezanemarivom postotku na kraju ipak dođe do okršaja koji zbog svoje snage završi fatalno za njihov međuodnos. Dakle, svojevrsni naputak znanosti je poticanje svađe jer ona zapravo unaprjeđuje odnose.

Neposredni povod nikada nije zapravo bitan, bitni su dublji uzroci. Tako se često dogodi da ljubavni par nasred ulice ima sraz jer je netko zaboravio kupiti kruh. Pravi razlozi su zapravo nakupljene frustracije iz nekog drugog slučaja koje osoba pokušava riješiti na ekstrovertan način pri čemu je žrtva inferiorna osoba. Ego će se nahraniti tako da će napadnuta osoba pognuti glavu dok će se dublji osjećaji najčešće puniti njegovim revoltom u situaciji. Situacija nije ogledni primjer jer je najgora svađa ona u kojoj osoba s povrijeđenim egom na još gori način vraća lopticu partneru u sukobu ali se da shvatiti da je svađa jako dobra stvar ukoliko se iz iste izvuku pouke.

Negativni odjeci svađe

Jasno, ukoliko se drugoj strani ‘digne nos’ ili, ne daj bože, osoba verbalnu podjarmljenost pretoči u fizičko nasilje (što je najprimitivniji afekt osobe) svađa postaje vrlo negativno nabijeno iskustvo. Koliko smo samo puta teško ili nikako zaspali jer smo shvatili da smo pogriješili? Tvrdoglavu osobu je još teže navesti na oprost, a po mom mišljenju najveći problemi nastaju kada želja za isprikom kod druge osobe biva protumačena kao ego trip. Onda doslovno moramo padati ničice na koljena i poklonima kupovati ponovnu naklonost osobe koju očito cijenimo (ovo nipošto ne bih preporučio, no to je reakcija mog ega).

Bitna je i kategorizacija osoba na opuštene i napete. Imao sam iskustva (pošto sam napeta osoba) da se sukobim s još jednim oglednim primjercima i svaki puta je bilo prilično vatreno. Kod mene je srećom izražen i adrenalin pa mi to na neki bizarni način imponira jer mi je izazov. No što ako drugu osobu vrijeđa takva agresivnost? Onda bih svakako morao naučiti koje su granice u bilo kojem verbalnom sukobu jer imam ozbiljnih problema u tome. Zaključak je da će svađa biti negativna isključivo kada osoba pređe granicu dobrog ukusa ili kada osobe izbjegavaju shvaćanje pouke i uzroka.

Aspekti svake svađe:

- Subjektivnost
– Tvrdoglavost
– Uzimanje strana
– ‘Uvijek u pravu’ stav
– Povreda ega
– Neinformiranost
– Predrasude
– Uski pogledi na situacije
– Pomirba
– Pouke i uzrok svađe

Pitanje - Zašto su neke osobe revnije međusobnoj svađi dok za neke osobe gotovo da nismo niti čuli da u njihovom sustavu emocija postoji razdražljivost i svadljivost?

Odgovor – Zato što su karakterno jako slične ili u potpunosti suprotne i zato što se na određenoj razini POŠTUJU!

Ovo potonje nije samo moje mišljenje nego i mišljenje stručnjaka. Kada se netko konstantno svađa onda se u 99% slučaja i poštuje, poput sukobljenih generala u ratu. S jedne strane je jasno prisutan antagonizam prema toj određenoj osobi no s druge strane nema ništa ljepše nego kada uzdignute glave izađete iz ovog verbalnog boksa bez obzira primili ili zadali batine jer ste dali sve od sebe. Tom linijom nije ni čudo da se često dogodi nemoguće, da osobe koje se toliko javno ne vole na koncu postanu jako dobre. Dakle, ne mora nužno značiti da je svađa loša niti za budućnost odnosa jer je često upravo to poveznica i očigledno je da osobe u takvim slučajevima imaju jako dobre teme za raspravu i gledanje istih s različitih aspekata.

Pitanje – Je li svađa zapravo izraz premoći ili nemoći?

Odgovor – OBOJE!

Prvo jer čovjek po prirodi voli pobjeđivati i biti u pravu, a drugo jer čovjek po prirodi ne voli biti stjeran u kut niti biti ponižen. Upravo zbog nemoći svađa zna eskalirati u fizički sukob ili u potpuni prekid odnosa. Svađa je svakako vrlo jako oružje ka osobnom samoostvarenju i bitno je samo kako ćete je upotrijebiti, kao ultimativnu samopomoć i spoznaju ili kao obijest i lijek protiv frustracija.
 
 
(blog.vecernji.hr/uredio:nsp)

Nedavni brutalni zločini “mirnih susjeda” ukazuju na to da je mentalno stanje na Balkanu sve gore. Stres je postao način života. Svake godine se popiju deseci miliona kutija lijekova za smirenje.

Da li su narodi na Balkanu postali kontaminirani ? Posljednjih godina Balkan potresa mnogo zločina u kojima su pojedinci, ljudi koji prije toga nisu imali nikakav kriminalni dosje, brutalno ubijaju bliske osobe, a zatim izvrše samoubojstvo.

I pored toga što će mnogi reći da Balkanci nisu dostigli “razinu” Amerike, u kojoj gotovo svakodnevno netko “iz čista mira” ubije kolege na poslu ili djecu u školi, nema sumnje da je stres kao način života na Balkanu počeo uzimati danak.

Stotine tisuća ljudi po zemljama bivše Jugoslavije ima neki psihički poremećaj jasno pokazuje da uslijed kronične frustracije i straha kao načina života, ljudi sve češće postaju tempirane bombe, koje bi mogle “eksplodirati” u svakom trenutku.

Rezultati međunarodne studije, u kojoj je sudjelovalo više od 5.000 ispitanika iz cijele Europe, pokazuju da na Balkanu 20% posto stanovništva pati od psihičkih poremećaja vezanih za strah, paničan strah ima svaki deseti stanovnik, a poslije rata čak 18% posto osoba ima simptome posttraumatskog stresnog poremećaja – PTSP.

Nekada smo se čudili američkim vijestima ili filmovima gdje čovjek poslije otkaza maltretira obitelj ili uzme pušku i poubija prolaznike.

Nažalost, na putu smo da to sada postane i naša stvarnost – konstatira psihoterapeut Zoran Milivojević. – Ljudi žive sa strepnjom i tremom pred onim što ih čeka. To je globalni fenomen, koji kod nas na Balkanu još nije došao do punog izražaja, jer smo devedesetih godina očvrsnuli i makar djelomično se “cijepili” protiv kapitalističkog stresa.

“Ne morate ni biti stručnjak da biste uvidjeli da mentalno stanje naroda nikada nije bilo gore. Ranije su još postojali optimizam i nada da će se stvari promijeniti nabolje, ali sada je apatija potpuno zamijenila vjeru u bolje sutra” – objašnjava psiholog Aleksandra Janković.

Ako su zemlje bivše Jugoslavije po visini mjesečne zarade na samom europskom dnu, a među vodećim kada su u pitanju oboljeli od karcinoma, po broju izbjeglica i konzumiranju cigareta i alkohola, nije ni čudo što stručnjaci upozoravaju da je psihičko stanje naroda alarmantno.

“U zemljama gdje je stupanj nezaposlenosti prestao se mjeriti (ili se simulira da je manji ), imate armiju isfrustriranih i bezvoljnih ljudi. Frustracija se akumulira, potiskuje i vremenom stvara jak stupanj agresivnosti” – kaže A.Janković.

Među srednjom generacijom sve više je u porastu nasilja u obitelji. To su do jučer bili normalni obiteljski ljudi, koji su postali tehnološki viškovi, bez šanse da se prekvalificiraju. S druge strane, kod mladih je, u odsustvu perspektive i sustava vrijednosti, agresivnost postala norma ponašanja.

Agencija za lijekove i medicinske proizvode (HALMED) izradila je Izvješće o prometu gotovih lijekova u Republici Hrvatskoj u 2011. godini. je izdano 896 doza lijekova / na dan / na 1000 stanovnika. Lijekove za smirenje u Hrvatskoji, o trošku osiguranja, pije 148 doza lijekova za živčani sustav / na dan / na 1000 stanovnika. S obzirom na to da postoje razni kanali preko kojih se bez recepta nabavljaju ovi lijekovi, stručnjaci pretpostavljaju da je pravi broj korisnika daleko veći. (almp.hr)

CRNA STATISTIKA

Svake godine u Hrvatskoj se ubije skoro tisuću ljudi (statistika za 2011. je bila 2 dnevno, a danas se procjenjuje da je to čak 3 dnevno), a procjenjuje se da čak 150 puta više njih ima samoubilačke tendencije.

Po broju samoubojstava na Balkanu, Srbija je iznad europskog prosjeka. Po ovom pitanju u posljednjih 20 godina prednjači Vojvodina sa 28 samoubojstava na 100.000 stanovnika

Balkanci su mentalno zapušteni

Po mišljenju stručnjaka, ljudi bivše Jugoslavije su “mentalno zapušteni” i za pomoć se obraćaju tek kada dođu u najgoru fazu.

Ljude je i dalje sramota otići kod psihologa, dok se na Zapadu ovo ne razlikuje od odlaska kod zubara.

Također, kada se na Balkanu danas sazna da netko koristi psihijatrijske usluge, ta osoba se šikanira, često ostaje i bez posla, prijatelja …

Genetsko poreklo i karakterologija naroda zapadnog Balkana

Šta je uzrok našeg balkanskog primitivizma i neodgovornosti? Da li su drugi krivi zato što smo takvi? Šta je korijen takozvane “balkanske nesloge”? Zašto narode Balkana odlikuje viši nivo muških hormona i u kom slučaju ti hormoni izazivaju agresivnost? Zašto su narodi istoka emotivni i zašto njima lako vladaju totalitarni režimi? Zašto su narodi centralne Europe emotivno hladni i skloni rasizmu? Zašto su narodi sjevera Europe okrenuti ka sebi samima i ka istom spolu (homoseksualizmu)? Zašto postoje razlike između ljudskih rasa i šta genetika otkriva o našem poreklu i sastavu?

Može li narod da promjeniti svoj karakter (primeri iz povijesti)?

Da li jos uvek živimo u stoljeću razuma i prosvetiteljstva?

O fazama razvoja čovekove ličnosti u različitim epohama ljudske povijesti.

Osvrt na dekadenciju suvremene zapadne civilizacije i njene karakteristike u zaostajanju čoveka u razvoju njegove osobnosti.
 

 
(vestinet,youtube.com.com/uredio: nsp)

Industrija moderne psihijatrije je službeno poludila. Gotovo svaka emocija doživljena od strane ljudskog bića – žalost, tuga, tjeskoba, frustracija, nestrpljivost, uzbuđenje – sada se klasificira kao “mentalni poremećaj” te zahtjeva kemijski tretman (s lijekovima na recept, naravno).

Nova, nadolazeća DSM-5 “psihijatrijska biblija”, očekuje se da će biti objavljena za nekoliko mjeseci, se pretvorila iz medicinskog priručnika referenci u testament za dokaz ludila same industrije.

“Mentalni poremećaji” navedeni u DSM-5 uključuju “General anksiozni poremećaj” ili GAP kratko. GAP se može dijagnosticirati samo kod čovjeka koji se osjeća malo uznemiren dok radi nešto poput, recimo,  razgovora s psihijatrom. Dakle, sam čin upuštanja psihijatra u mogućnost donošenja dijagnoze uzrokuju “simptome” koji se magično pojavljuju u dijagnozama.

To se zove šarlatanska znanost i cirkularno zaključivanje, ali to je indikativno kod cijele psihijatrijske industrije koja je postala ismijavana među znanstvenim krugovima da su čak i skeptici znanosti počeli okretati leđa s gađenjem. Psihijatrija danas nije više “znanstvena” negoli astrologija ili čitanje dlana, ali njezini praktikanti se još uvijek nazivaju “liječnicima” psihijatrije kako bi pokušati napraviti da nadriliječništvo zvuči vjerodostojno.

Kako moderna psihijatrija stvarno radi

Evo kako je moderna psihijatrija stvarno djeluje: hrpa važnih samo sebi, preplaćenih intelektualaca koji žele zaraditi puno novca iz izmišljene bolesti koju ću nazvati “Hoogala Boogala poremećaj” ili HBP.

Dizanjem ruku, oni glasuju za postojanje “simptoma” koji se žele povezati s Hoogala Boogala poremećajem. U ovom slučaju, simptomi mogu biti spontano pjevanje ili kopanje nosa s vremena na vrijeme.

Oni tada uvjeravaju nastavnike, novinare i vladine regulatore da je Hoogala Boogala poremećaj stvaran - i što je još važnije da milijuni djece pate od nje. Bilo bi nemilosrdno da se taj tretman ne ponudi djeci, zar ne?

Tako počinje poziv za “liječenje” potpuno izmišljene bolesti. Od tada, to je pobjeda Farmaceutske kompanije koja će izmišljati što god je potrebno znanstvenim podacima kako bi se “dokazali” da su speed, amfetamini, farmaceutski crack ili kakav god otrov žele prodati “smanjuje rizik od Hoogala Boogala poremećaja.”

Psihijatri koji zvuče ozbiljno – ti isti koji se smiju u stražnjoj sobi – zatim “dijagnosticiraju” djecu s Hoogala Boogala poremećajem i “propisuju” recept lijeka koji tvrde da će ga izliječiti. Za ovu akciju, ti psihijatri – koji su, priznajmo, opasni predatori djece – dobivaju mito od Velikih Farmaceutskih Firmi.

Kako bi se povećao njihov mito i Velika Pharma, skupine tih psihijatara svakih nekoliko godina se skupe zajedno na kongresima i izmišljaju još više fiktivnih poremećaja, šireći svoj ​​izmišljeni priručnik pod nazivom DSM-5.

DSM je sada veći nego ikada, a to uključuje i bolesti kao što su “Poremećaj Manjka Poslušnosti” (PAR – Obedience Defiance Disorder), koji se definira kao odbijanje lizanja čizama i slijediti lažni autoritet.

Što je “normalno” u psihijatriji? Biti bezosjećajan zombi

Jedini način biti “normalan” kada vas se promatra ili “dijagnozira” kod psihijatra – proces koji je potpuno subjektivan i potpuno lišen bilo kakve stvarne znanosti – je pokazati se apsolutno bez emocija ili ponašanja uopće.

Osoba u komi je “normalna” osoba, prema DSM-5 priručniku, jer oni ne pokazuju nikakve simptome koji bi mogli ukazati na prisutnost onih bogom strašnih stvari nazvanih emocije ili ponašanje.

Osoba u grobu je isto tako “normalna” prema psihijatriji, uglavnom zato što mrtvi ljudi ne ispunjavaju uvjete za Zdravstveno osiguranje (Medicare) i stoga se ne isplati dijagnosticirati ili liječiti lijekovima. (Ali ako  bi Medicare Zdravstveno osiguranje slučajno pokrivalo preminulog pacijenata, onda bi sigurno vidjeli psihijatre poredane u redove na grobljima kako liječe leševe!)

To je sve tako okrutno, potpuna zavjera. Psihijatrija se treba potpuno ukinuti odmah i sva bi se djeca koja su stavljena na drogu koja mijenja um, se trebaju skinuti sa njih i umjesto taga im dati dobru prehranu.

Sada kada kolaps Amerike dolazi i novo društvo se diže iz nje, treba podržati potpuno ukidanje psihijatrijskog “lijeka” i “liječenja”, ako ga možete tako nazvati. Gotovo cijela psihijatrijska industrija se vodi doista ludim, manijacima gladnih snage koji koriste svoju moć da bi žrtvovali djecu (i odrasle, također). U društvu ne bi smjelo biti mjesta iskrivljenoj psihijatriji na temelju izmišljenih poremećaja. Cijela operacija se treba zatvoriti, raspustiti i izopćiti.

Izgubljeni pojam normalnosti

Ovdje su neke jednostavne istine koje treba ponoviti kad ćemo ukinuti industriju šarlatanske znanost psihijatrije:

Normalnost ne postiže lijekovima. Normalnost nije nepostojanje raspona emocija. Život nužno uključuje emocije, iskustva i ponašanja koje su s vremena na vrijeme, korak izvan granica zemaljskog. To ne znači da ljudi imaju “mentalni poremećaj”. To samo znači da nisu biološki roboti.

Prehrana je lijek, a ne lijekovi !

Nutritivni nedostaci,  su uzrok gotovo svih “duševnih bolesti”. Neravnoteža šećera u krvi uzrokuje moždane smetnje jer mozak radi na razinama šećera u krvi, kao svojeg ​​primarnog izvora energije. Nedostatak cinka, selena, kroma, magnezija i drugih elemenata izaziva neravnotežu šećera u krvi koje uzrokuje naizgled “divlje” emocije ili ponašanja.

Gotovo svatko tko je bio s dijagnozom mentalnog poremećaja u našem suvremenom svijetu, zapravo pati ništa više od prehrambene neravnoteža. Previše obrađena, otrovna junk hrana i nedovoljno zdrava superhrana i prehrana. S vremena na vrijeme, imamo i trovanja od uzimanja previše cjepiva (aluminij i živa) ili jedući previše otrovne hrane (živa u ribi, kadmij, arsena, itd.), nedostatak vitamina D smiješno raširen, posebice u Velikoj Britaniji i Kanadi gdje se sunčeva svjetlost teže dobiva na stalnoj dnevnoj osnovi.

To je jednostavna, očita istina: Naše društvo će biti puno sretnije, zdravije i produktivnije ako cijela farmaceutska industrija i industrija psihijatrije jednostavno nestanu preko noći.

Sa DSM-5 priručnikom, suvremena psihijatrija je napravila sprdnju sebi. Ono što se nekad promatralo da možda ima neke osnove u znanosti sada se naširoko smatra smiješnim šarlatanstvom.

Psihijatrija sama se sada čini potpuno luda.

Izmisli svoje izmišljene bolesti!

*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(NoviSvjetskiPoredak.com)