Mirovinski fondovi svojim su ponašanjem prema Ivici Todoriću, odnosno ulaganjem u njegove financijske akrobacije, teško narušili povjerenje svojih članova

No kako u svakom zlu ima barem zrnce dobroga, tako je i u ovom slučaju dobro da je (ne)rad mirovinskih fondova došao u središte pozornosti javnosti.

Kao što smo već ranije pisali, mirovinci su novcem svojih članova dokapitalizirali Ledo, kako bi Ledo vašim novcem mogao od Agrokora kupiti srpski Frikom, i crnogorski Ledo Podgorica. U toj operaciji Agrokor je dobio stotine milijuna kuna gotovine, a opet je sve ostalo pod njegovom kontrolom. Osim toga, mirovinci su Todoriću dozvolili da Ledo jamči za čak 19 milijardi kuna kredita koje je dobio Agrokor i tako izložili riziku novac svojih članova.

Ideja dobra – realizacija katastrofalna

Vratimo se sada na početak, u 2002. godinu, kada je krenula mirovinska reforma i uveden tzv. drugi stup.

Ideja za uvođenje drugog mirovinskog stupa, odnosno kapitalizirane štednje u osnovi je bila dobra. Loši demografski trendovi upućivali su na to da će se broj umirovljenika i radnika izjednačiti, što se na kraju i dogodilo. Naravno, ako imamo isključivo solidarni sustav, a za jednog umirovljenika od svoje plaće izdvaja jedan radnik, mirovine će biti mizerne.

Zbog toga se išlo na formiranje drugog stupa, u koji bi radnik izdvajao dio novca iz plaće – 5 posto – koji bi bio isključivo njegova imovina, povjerena na upravljanje mirovinskim fondovima koja bi kroz više desetljeća, osim uplatama, trebala rasti i od povrata na investicije te osigurati da budući umirovljenik ne ovisi samo o solidarnosti budućih radnika, odnosno o njihovim uplatama u prvi stup.

Država odglumila mirovinsku reformu

Gdje je krenulo krivo? Država je preusmjeravanjem dijela uplata u drugi stup smanjila dotok novca u državni mirovinski fond. Državi je i dalje trebao novac, pa ga je kroz izdanja obveznica počela posuđivati od novonastalih mirovinskih fondova.

Novoosnovani mirovinski fondovi koji upravljaju drugim stupom, umjesto da novac plasiraju u kvalitetne vrijednosne papire – dionice ili obveznice renomiranih kompanija u zemlji, ali i inozemstvu, kako bi sačuvali i povećali imovinu svojih članova, počeli su kupovati obveznice Hrvatske i zapravo prosljeđivali novac državi.

Time smo, umjesto prave reforme mirovinskog sustava, dobili zapravo odglumljenu reformu, u kojoj se iz perspektive građana, članova mirovinskih fondova, odnosno budućih umirovljenika, malo toga promijenilo, osim što su banke dobile dobru priliku za zaradu kroz “upravljanje” tim fondovima.

Glavnina imovine u obveznicama koje spadaju u kategoriju “smeće”

Mirovinski fondovi trenutno raspolažu s oko 86 milijardi kuna, od čega je najveći dio uložen u državne obveznice. Najveći broj budućih umirovljenika novac drži u fondovima “kategorije B” koji imaju imovinu od 82 milijarde kuna, a čak 60 milijardi su u državnim obveznicama.

Znači, građani uplaćuju novac u fondove, oni ga prosljeđuju državi, i za to “upravljanje” naplaćuju milijunske naknade.

Osim što građani na neki način preko mirovinskih fondova posuđuju novac državi koji će na kraju kao porezni obveznici ti isti građani i vraćati, problem je i rizičnost tih ulaganja.

Zbog relativno visokog javnog duga i slabe ekonomije, hrvatske obveznice spadaju u kategoriju “smeća”, nemaju investicijski rejting, tako da je glavnina novca za mirovine u drugom stupu zapravo vrlo rizično uložena.

Spašavanje propalih tajkuna

Nisu problem samo visokorizične državne obveznice, već i ostala “ulaganja”. Kao što smo već spomenuli, novac članova mirovinskih fondova kroz dokapitalizaciju Leda koristio se za pomaganje propalom privatizacijskom tajkunu Todoriću, a sličnih primjera bilo je i ranije.

Tako su prije sedam godina mirovinski fondovi novcem svojih članova pokušali spasiti Nexe grupu. U tu su kompaniju, za koju je bilo jasno da je u ogromnim financijskim problemima, kupnjom obveznica ulupali ukupno 24 milijuna eura.

Slična “ulaganja” imali su i u propali fond Quaestus Borislava Škegre, u koji su ubacili 100 milijuna kuna te u građevinsku firmu Ingra koja je završila u predstečajnoj nagodbi.

Ako mirovinski fondovi ne prestanu glumiti upravljanje imovinom, a zapravo se baviti financiranjem države i pomaganjem propalim tajkunima, buduće umirovljenike čeka vrlo neizvjesna budućnost i kopanje po kontejnerima.
 
(index.hr)

To navodi “Večernji list”, uz napomenu da je točka o otvaranju poglavlja 23 Srbije skinuta s dnevnog reda zbog izostanka stavke Zagreba po tom pitanju

Malo ljudi inače zna povijest Europske unije i kako je ona nastala. No prema šturim dokumentima, navodi se da je njezin utemeljitelj Bilderberg grupa. Grupa moćnika koje se svake godine okuplja već skoro 60 godina.

Zagrebački dnevnik doznaje u hrvatskim diplomatskim izvorima da je ta točka skinuta s dnevnog reda zbog “prigovora” Hrvatske, ali izvori iz EU inzistiraju na tome da nikakvi prigovori iz Hrvatske još nisu formalno predstavljeni na sjednici radne skupine na kojoj se prigovori obično iznose.

Oni navode da je riječ o tome da, barem zasad, hrvatski predstavnik na sastancima o proširenju govori da nema nikakve upute iz Zagreba, pa ne može ništa reći.

Istovremeno, ministar vanjskih i europskih poslova Miro Kovač je u nekoliko intervjua i javnih izjava jasno rekao da Hrvatska neće dati suglasnost za otvaranje poglavlja 23 dok Srbija ne pristane na tri uvjeta – poštovanje manjinskih prava, puna suradnja s Tribunalom u Haagu i ukidanje nadležnosti u procesuiranju ratnih zločina za područje cijele bivše Jugoslavije, navodi Večernji list.

“Za odluku je potreban konsenzus, a budući da je 27 zemalja dalo suglasnost za otvaranje poglavlja, čekamo Hrvatsku da specificira svoj stav.

Kako stavka još nema, ta točka je skinuta s dnevnog reda, jer je ne možemo usvojiti bez konsenzusa svih 28 država”, rekao je izvor iz Vijeća EU.

Međutim, drugi izvor iz EU daje kritičniji pogled i kaže da nije moguće postavljati nova mjerila za otvaranje poglavlja, jer su ta mjerila već određena tijekom 2014, kada ih je prihvatila i Hrvatska.

Prema tom izvoru, Nizozemska, koja do kraja lipnja predsjeda Vijeću EU i želi otvoriti dva nova pregovaračka poglavlja sa Srbijom, nije zadovoljna hrvatskim stavom.

U Europskoj komisiji, koja samo predlaže, ali ne donosi odluku (ta je odluka striktno na 28 država članica), kažu da su otvaranje poglavlja 23 i 24 prvi sljedeći koraci u pregovorima sa Srbijom.

“Rasprava je tjedna i Komisija je spremna ići sljedeće korake čim se ispuni potreban uvjet jednoglasnosti među zemljama članicama”, kaže glasnogovornica Europske komisije Maja Kocijančič, a prenosi Večernji list.
 
(RTS,Vecernji.hr/uredio:NSP)

Svaka se kriza može predvidjeti. Tvrdi to Michael Snyder, američki ekonomist koji piše The Economic Collapse Blog, iznoseći u zadnjem postu pokazatelje moguće nove krize. Kao primjer navodi pad cijena robe, uobičajen prije početka recesije

Stanje koje je u Americi prethodilo financijskom kolapsu 2008. slično je današnjemu. Autor bloga ne slaže se s onima koji misle kako se velike krize i kolapsi ne mogu predvidjeti jer je, proučavajući povijest takvih kriza, uočio pokazatelje koji se ponavljaju.

Prvi primjer navodi smanjenje cijene nafte, koja je samo dva puta u povijesti pala više od pedeset dolara u šest mjeseci.

Prvi takav pad prethodio je velikoj krizi 2008., što se događa i sada. Razlog tome zatvaranje je velikog broja platforma za podmorsko bušenje; u SAD-u ih je, primjerice, ugašeno pola.

Michael Snyder smatra da to najviše utječe na države koje ovise o energetskoj industriji, pa tako pad cijena nafte ozbiljno šteti teksaškoj ekonomiji.

Posljednjih godina banke na Wall Streetu zaradile su mnogo novca zaduživanjem energetske industrije, izdavanjem obveznica i transakcijama na investicijama, pa bloger zaključuje da će negativno stanje u energetici utjecati i na njih. Krediti koji su banke izdavale jednostavno su preveliki, što najboljeopisuje podatak da je zaduženje loše ocijenjenih tvrtki poraslo s četrdeset milijardi dolara 2009. na 210 milijardi dolara 2014.

Bloger smatra da ta situacija nalikuje na onu koja je prethodila krizi prouzročenoj izdavanjem drugorazrednih hipotekarnih kredita. Kao treći razlog za zabrinutost navodi usporavanje globalne trgovine, što se obično događa kad ekonomski uvjeti postanu nepovoljni i alarmantni.

Tyler Durden, autor Zero Hedgea, financijskog bloga koji obuhvaća novosti iz svijeta ekonomije i mišljenja iz različitih izvora, navodi da je globalni promet u siječnju 2015. pao za 1,4 posto u odnosu na prosinac 2014., što je najveći pad od 2011. Inače, Tyler Durden zapravo je ime glavnog junaka Fight Cluba, poznatog filma redatelja Davida Finchera, koje kao pseudonim koristi Daniel Ivandjiiski, pravi autor ovog bloga.

Charles Hugh Smith u svom blogu Of Two Minds, u kojem proučava financije azijskih zemalja, ekonomske trendove i društvene probleme, piše kako brojke pokazuju da su narudžbe robe široke potražnje pale do stope koja nije zabilježena od posljednje recesije.

Michael Snyder uvjeren je da euforija na Wall Streetu zbog dvjestotinjak dionica koje zasad dobro kotiraju neće dugo potrajati. Kaže da će stanje, kada korporativna zarada po dionici počne padati, sličiti onomu neposredno prije pada burze 2008.

Zahvaljujući brzim promjenama na tržištu izazvanima slabim ekonomskim pokazateljima, snažnim dolarom i postroženom monetarnom politikom izdaci iz sredstava temeljnoga kapitala fondova u 2015. dosegnuli su najvišu razinu, prije zabilježenu 2009. Iz fondova koji su uložili u dionice izvučene su 44 milijarde dolara u posljednjih godinu dana, a samo posljednjih tjedana zabilježen je odljev 6,1 milijarde dolara, kako navodi američka bankaMerrill Lynch.

Bloger misli kako je većina ljudi uljuljana u lažni osjećaj samoodrživosti velikog tržišta i navodne gospodarske stabilnosti. Smatra da se ispod naizgled mirne površine događa mnogo turbulencija. Onima koji ne traže znakove nove krize poručuje da bi trebali početi kako se ne bi šokirali onime što dolazi.
 
(liderpress,gradjanska-akcija/uredio:NSP)

Ako rijal devalvira, cijena nafte pala bi i ispod deset dolara za barel. Onda bi devalvirali i Kuvajt, Katar i Emirati, pa rublja, peso, bolivar, kvanza, alžirski dinar, naira, ringit, rupija…

Nad čovječanstvo se nadvila nova gadna prijetnja: svjetskim financijskim krugovima pronio se glas da bi Saudijska Arabija mogla raskinuti fiksni tečaj svoje valute rijala prema dolaru.

Neki komentatori nazvali su to “najcrnjim od svih crnih labudova”, misleći na ekstremno rijetke, neočekivane i nepredvidljive događaje s kataklizmičkim posljedicama. Kad bi se to dogodilo, rijal bi doživio naglu devalvaciju, cijena nafte propala bi i ispod deset dolara za barel, u Saudijskoj Arabiji izbila bi hiperinflacija.

Za svjetske financije bilo bi to kao udar termonuklearne bombe. Odmah u prvom valu i sve druge zemlje Zaljeva koje su svoje valute vezale za američki dolar – Kuvajt, Emirati i Katar – doživjele bi devalvaciju i erupciju inflacije. U drugom valu devalvirali bi rublja, kanadski i australski dolar, peso, bolivar, angolska kvanza, alžirski dinar, naira, ringit, rupija… Otkud takav katastrofični scenarij?

Nažalost, on nije samo hipotetski, on se već događa. Posljedica je drastičnog pada cijena sirove nafte i prirodnog plina, ali i drugih energenata, ruda i sirovina.

Kazahstan je u kolovozu “otkvačio” svoju vezu sa dolarom. Prije manje od mjesec dana i Azerbejdžan je prestao braniti fiksni tečaj manata. A paniku oko saudijskog rijala, koji je fiksnim tečajem vezan za dolar još od 1986., izazvao je rekordni pad njegove vrijednosti na forward tržištu. I brojne su banke i fondovi kupili osiguranje za slučaj da Arabija zbog pada cijene nafte raskine fiksni tečaj. No, kakve veze ima cijena nafte s valutnim tečajevima?

Dok su nafta i plin vrijedili više, zemlje izvoznice imale su velik priljev “petrodolara”, a prilike za zaradu privlačile su i inozemne investitore.

“Dolarska bonanca” činila je devize sve jeftinijima u lokalnoj valuti, a lokalnu valutu sve vrednijom (aprecirala je), pa su te zemlje postajale sve skuplje i nekonkurentnije. Da bi to izbjegle “vezale” su ili “usidrile” svoje valute (eng. pegged) za dolar, a fiksni tečaj su branile pod pritiskom aprecijacije tako što su kupovale viškove dolara i spremale ih u devizne pričuve.

Sada, kad je cijena nafte pala, događa se obrnuto. Inozemni ulagači bježe iz tih zemalja i mijenjaju lokalnu valutu u dolare kako bi ih mogli iznijeti. Da se pritom tečaj ne bi mijenjao, središnje banke tih zemalja prodaju dolare iz svojih rezervi i tako brane fiksni tečaj pod pritiskom deprecijacije.

No, rezerve ne smiju potrošiti do kraja jer im one služe i za uvoz nužnih potrepština pa su u jednom trenutku prisiljene odustati od obrane tečaja i prepustiti ga “plivanju” na tržištu prema ponudi i potražnji deviza. Kad tečajna “brana” popusti, lokalna valuta naglo devalvira.

Saudijci su prodajom nafte gomilali devizne pričuve koje su u kolovozu 2014. dosegnule 746 milijardi US dolara. No, kad je nafta drastično pojeftinila, morali su ih početi trošiti za podmirivanje proračunskih rashoda i održavanje fiksnog tečaja rijala. Do kraja 2015. potrošili su 118 milijardi dolara, a nastave li prazniti pričuve današnjom brzinom, naći će se pred zidom već za tri godine.

A kako sada stvari stoje, znatnijeg porasta cijene nafte nema na vidiku. Ne samo da na tržište dolazi novih iranskih milijun barela na dan nego i Japan pali svoje nuklearke, što znači da će smanjiti potrošnju nafte za isto toliko.

Vrlo brzo i brojne druge zemlje izvoznice sirovina, ruda i energenata morat će se prilagođavati tim novonastalim prilikama “dižući tečajna sidra”, odustajući od fiksnih tečajeva i prepuštajući svoje valute slobodnom plivanju. Već se priča i o donedavno posve nezamislivom “de-peggingu” hongkonškog dolara. Ali, ne zbog pada cijene nafte i sirovina, nego zbog straha da ne postane preskup turistima.

Trebamo li strahovati da bi tržište moglo prisiliti i Hrvatsku da digne svoje tečajno sidro i prestane braniti svoj de facto fiksni tečaj kune prema euru?

Hrvatska ne izvozi ni naftu ni željezo, ali izvozi turističke usluge. Za Hrvatsku bi “crni labud” mogao biti nagli prestanak dolaska turista, kao na početku 1990-ih. No, mogao bi biti i brži odljev deviza radi povlačenja investitora. Ništa takvo se ne događa, ali dobro je znati s koliko bi devizne municije u tom slučaju hrvatska centralna banka raspolagala za obranu tečaja kune.

Hrvatska ima ukupni neto inozemni devizni dug od otprilike 39 milijardi eura. I hrvatske banke imaju devizne obveze za oko 18 milijardi eura veće od devizne imovine (ne računajući “deviznu imovinu” koja je u kunama s valutnom klauzulom). Dio tih obveza banaka je i u ukupnom dugu zemlje.

Ukratko, Hrvatska je inozemnim i domaćim vjerovnicima i štedišama dužna za isplatu u devizama 54-55 milijardi eura. Njezine bruto devizne pričuve iznose oko 13 milijardi eura, pa pretpostavljamo da bi približno fiksnu vrijednost tog duga u kunama mogla braniti sa šest-sedam milijardi eura raspoloživih pričuva.

Knjigovodstvenim rječnikom rečeno, Hrvatska ima omjer duga i novčanog “kapitala”, ili financijsku “polugu” od osam prema jedan. U ovom trenutku ništa ne ukazuje na to da bi se Hrvatska mogla naći u istom položaju kao Kazahstan ili Azerbejdžan, ali isto tako nije moguće da se masovniji prelazak s fiksnih na plivajuće tečaje u svijetu ne odrazi i na nju.

S devalvacijom druge zemlje postaju puno konkurentnije za ulaganja, a mijenja se i opće raspoloženje svjetske financijske zajednice prema režimima fiksnog tečaja. Za Hrvatsku “crnog labuda” nema na vidiku, ali on se tako i zove zato što se pojavi a da ga nitko ne očekuje.
 
(jutarnji.hr/uredio:NSP)

S malenog Islanda stalno dolaze vijesti koje ostatku svijeta liče na čarobne bajke

Nakon što je manje od 400 tisuća stanovnika Islanda svrgnula korumpirane političare koji su upropastili zemlju bankarskim i burzovnim spletkama, nakon što su uhitili i osudili odgovorne političare, nakon što su nacionalizirali propale banke, na red dolazi i novčani poklon.

Rijetko bi se koja zemlja mogla pohvaliti borbom, a kamo li pobjedom protiv bankarske mafije.

Po svemu sudeći Island je sve ono što naša zemlja nikada neće biti.

Islanđani su se izvukli iz gospodarske krize, spasili su svoju valutu, odmakli su se od luđačkih potraživanja EU političara, minimalizirali su utjecaj MMF-a i naravno osigurali vladavinu političarima koji smatraju kako banke trebaju propasti ako ne rade kako treba, te da država nikada ne smije spašavati privatne banke.

U posljednjih pet mjeseci Island je zatvorio 26 bankara koji su zemlju gurnuli u financijski kaos, vjerovali ili ne nitko drugi na planeti nije učinio nešto tako. Islandska vlada je također nacionalizirala one banke koji su nelegalnim radnjama osigurale ekonomsku nestabilnost i koje se same nisu mogle izvaditi iz rupe koje su same iskopale.

Naime Islanđani su shvatili da im propale banke nikada neće moći vratiti novac koje su “pojele” za vrijeme krize, te da je jedni način vraćanja duga njihova nacionalizacija.

S obzirom da Islanđani imaju stvarnu kontrolu nad svojom vladom, to se efektno da osjetiti i na vlasništvu nacionaliziranih banaka.

Naime, nedavno je islandski ministar financija Bjarni Benediktson objasnio kako će s početkom 2016. svaki Islanđanin dobiti po 211,80 eura koji su zarađeni od nacionalizovanja najveće banke na Islandu – Íslandsbanki.

Po riječima ministra Benediktson to je 5% od ukupnog iznosa njene vrijednosti, dok će ostatak novca koji banka posjeduje biti izravno ubačen u programe koji Islandu osiguravaju ekonomsku stabilnost te uredno poslovanje zdravstvenih, mirovinskih i socijalnih fondova.

Guðlaugur Þór Thordarson, zamjenik tajnika odbora za kontrolu proračuna je priznao kako nije sretan s nacionalizacijom banaka, niti mu je omiljena ideja da država posjeduje banke, ali smatra kako je to prijeko potreban korak kako bi se optimalno provela kontrola kapitala.

Islanđani će svakako imati razloga za slavlje u 2016. ne samo što su otplatili kompletan dug MMF-u, već sada mogu osjetiti i plodove svog rada zbog pametnog vladanja zemljom.

Možda će se nekima činiti kako je 211 eura premala svota da bi se od toga stvarala fama, ali razmislite koja je država ikada dijelila novac s vlastitim narodom nakon kupnje neke banke?

Sada usporedite Island i njegovu bankarsku politiku sa svojom zemljom…
 
(vestinet.rs/uredio:NSP)

Blackrock je najveći upravitelj imovinom na svijetu. Ali taj divovski i moćni koncern je obavijen velom tajne. Sada je objavljena prva knjiga koja zaviruje iza kulisa njegovog djelovanja

Riječ je o prvoj knjizi na svijetu koja je ikada napisana o “Crnoj stijeni” iz New Yorka. Ime Blackrock je poznato često samo pozornim čitateljima gospodarskih rubrika. I njemačka dopisnica iz SAD-a Heike Buchter, specijalizirana za gospodarstvo, na njega je počela češće nailaziti tek tijekom svojih istraživanja u zadnjih nekoliko godina. “Neki bankari su pričali o njemu. Ili bi se, kada se govorilo o provjeri portfelja središnjih banaka, spominjalo ime Larryja Finka”, sjeća se novinarka koja već preko 10 godina izvještava s Wall Streeta.

“Odjednom se to ime počelo svuda pojavljivati”

“To mi ime prije financijske krize uopće nije bilo poznato, a nakon nje se svugdje moglo čuti. Svugdje!”, priča. Prilikom razgovora s jednim informantom ovaj ju je zamolio da govori tiho s objašnjenjem da vjeruje kako je u kuhinji netko iz Blackrocka tko bi im mogao “pljunuti u juhu”. Ona u svojoj knjizi Blackrock naziva “najmoćnijim koncernom koji nitko ne poznaje”. Blackrock u svojim fondovima upravlja vrijednošću od 4,7 bilijuna dolara, tj. 4700 milijardi dolara. Preko platformi ovoga koncerna za analize i trgovanje se okrene preko 14 bilijuna dolara. No, utjecaj Blackrocka je čak i veći nego vrijednost tih investicija i vrijednosnica.

Financijska mreža oko čitavog svijeta

“Blackrock savjetuje središnje banke pa i ministre financija, baš kao i velike ulagače i državne fondove. Isto tako i mirovinske fondove ovdje u SAD-u, osiguranja i zaklade”, objašnjava Buchter. A preko obveznica i dionica financiraju i poduzeća. “Zapravo nema ničega na tržištu financija u čemu Blackrock na neki način nema svoje prste,” dodaje Buchter.

Iz jednog neupadljivog nebodera na Manhattanu šef Blackrocka Larry Fink i njegovi ljudi pletu mrežu oko svijeta. Ta financijska institucija je tako na primjer i veliki dioničar u vodećim američkim bankama baš kao što drži veliki udio dionica i u naftnim koncernima i industriji oružja. Fondovi Blackrocka su, ukupno gledano, i najveći vlasnici poduzeća koji čine njemački indeks Dax.

To samo po sebi nije opasno, ukazuje Buchter, ali je vrlo znakovito i predstavlja veliki potencijal moći: “U današnje vrijeme si već moćan kad držiš četiri, pet ili šest posto dionica nekog poduzeća. Možeš nazvati i šef će osobno trčati na telefon. A to možeš i očekivati.”

Kada se u Njemačkoj automobili kotrljaju sa pokretne trake ili rudari u Južnoj Americi vade rudu, fondovi Blackrocka ostvaruju dobit, a time i njegovi klijenti. Baš kao i kad američki znanstvenici razvijaju nove lijekove ili se u Africi iz rudnika vadi zlato. Heike Buchter kaže kako nitko ne može točno reći gdje se tu može pojaviti problem, jer obzirom da je Blackrock svugdje upleten, uvijek postoji mogućnost da se na nekom mjestu pojavi sukob interesa.

Tako na primjer neka tvrtka može imati vrijednosnice koje je izdao Blackrock dok su istovremeno njene dionice pak u vlasništvu Blackrocka. “A tko će se usuditi zamjeriti jednom od najvećih i najutjecajnijih velikih dioničara koji je pritom još i tvoj vjerovnik”, kaže Heike Buchter.

Larry Fink

Uspon Larryja Finka

Sve je počelo u kasnim 1980-im kao “dodatni” poslić jednog private equity društva. Tada je Larry Fink – koji je prije toga kao mešetar investicijske banke First Boston zbog krivih prognoza razvoja kamata i gubitka od 100 milijuna dolara bio uništio svoju reputaciju – angažiran za posao s vrijednosnicama i obveznicama.

Buchter o Finku piše u svojoj knjizi sljedeće: “Najutjecajniji čovjek modernog svijeta financija izgleda na prvi pogled kao njegov vlastiti računovođa”. Larryu Finku je, prema njezinom mišljenju, uspjelo nešto što nije nikome drugome u vremenu u kojemu živimo: “On si je izgradio vlastito carstvo na Wall Streetu. I to u manje od tri desetljeća.” A za to je potreban prilično jak ego i nevjerojatno puno ambicije, zaključuje novinarka.

“Ghostbusters” Wall Streeta

Zanimljivo je da je upravo financijska kriza inicirana bankrotom investicijske banke Lehman Brothers bila katalizator uspjeha poslova Blackrocka. On je bio poznat po svojoj ekspertizi u rasčlambi i “razvezivanju” portfelja hipotekarnih papira kako bi se šteta barem ograničila. Od malog upravitelja imovinom postali su tako “spasioci” i “ghostbustersi” Wall Streeta, piše Buchter u svojoj knjizi. Uslijedili su telefonski pozivi iz Fed-a, američke središnje banke. Tadašnji ministar financija Tim Geithner je šefa Blackrocka oslovljavao imenom.

“Bilo bi dobro sve to malo podrobnije pogledati”, mišljenja je Buchter. Ona, doduše, smatra da u reguliranju tržišta do sada nije nedostajalo dobre volje, ali problem je u kompleksnosti situacije i činjenici da Blackrock svugdje ima svoje prste. “Svako područje ponaosob nije problem”, kaže novinarka, ali dodaje da kada se svi zajedno zbroje, onda odjednom imamo sliku koja nameće pitanje: koju smo neman zapravo ovdje stvorili?

Blackrock-mozaik

Heike Buchter je malo bolje pogledala i ispisala 280 stranica o koncernu. Na njima je nastao mozaik informacija široke palete – od suvlasništva Blackrocka nad njemačkim poduzećima pa sve do savjetovanja u spašavanju Grčke. Pritom njezin cilj, kaže, nije bio upirati prstom i optuživati nego prosvjetljivati i skrenuti pozornost javnosti na ovoga financijskog diva koji je u neku ruku i proizvod načina na koji funkcionira financijski svijet.

“Ljudi bi uvijek da je i u tom sektoru kao i svugdje drugdje – da se točno zna tko je tko i kako sve funkcionira”, rezimira Buchter. Ali to nije tako i to ljude uvijek jako ljuti. Ona je tijekom svojih istraživanja pak došla do zaključka da se “financijski sustav stalno mijenja i da je stalno u pokretu. I da se ne može uvijek jasno prepoznati tko ima koju ulogu.”
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(dw.de,youtube/uredio:nsp)

Nedavno je je Want China Times prenio izjavu analitičara Jin Zihoua, koji je citirao portal Duowei News sa sjedištem u New Yorku, prema kojem Kina može imati čak 30 000 tona zlata i njime može uništiti američku valutu

Naime, Duowei News tvrdi kako nitko ne zna koliko je Kina zlata nakupila od 1983. do 2003. godine, a prema njihovim izračunima bi se ta količina mogla kretati i do nezamislivih 25 000 tona.

Kako Bloomberg procjenjuje, količina zlata koju posjeduje Narodna banka Kine se od 2009. možda udvostručila, a tada je Kina službeno prijavila da posjeduje je 1054 zlatnih rezervi. Bloomberg pretpostavlja da Kina sada ima 3 510 tona zlata i tako je druga zemlja na svijetu po rezervama, odmah nakon Sjedinjenih Država koje imaju nešto više od 8 133 tona.

Want China Times: “Kina s 30 000 tona zlata može uništiti dolar!”

Netko od čitatelja je u komentarima upozorio kako se radi o prevelikoj količini zlata, što je točno i ne zna se odakle voditelju istraživačkog portala GoldMoney Alasdairu Macleodu ti podaci.

U komentaru stoji: “U čitavoj ljudskoj povijesti se procjenjuje da je izvađeno oko 171 tisuću tona zlata. Od toga je skoro 50% odnosno 84 tisuće tona “zarobljeno” u obliku umjetnina, nakita i raspršeno u privatnom vlasništvu. Sljedećih 12%, odnosno 21 tisuća tona, našlo je primjenu u industriji, dok se u obliku “investicijskog zlata” nalazi najviše 19% odnosno 33 tisuće tona – i to je zlato u vlasništvu velikih banaka, fondova i tako dalje. Na kraju, “samo” 17%, odnosno jedva 30 tisuća tona, nalazi se pod kontrolom središnjih banaka raznih država, te se oko 2%, odnosno 4 tisuće tona, vodi kao nepoznato / nestalo / neuračunato.”

Kada smo kod zlata i količina koje su tijekom povijesti izvađene, zanimljiva je knjiga koju je napisao talijanski autor Claudio Rendina “Zlato Vatikana”, koju preporučuju poznati kritičari koji pišu za listove kao što su Corriere della Sera, La Repubblica ili časopise Panorama, L’Espresso i Vanity Fair.

“Najveći vlasnik zlatnih poluga nije nijedna druga organizacija ili država, nego je u proteklih 1000 godina uvijek bio kult koji kontrolira Rimokatoličku crkvu. Rimokatolička crkva kontrolira oko 60 350 tona zlata, dvostruko veću količinu od ukupnog službenih zlatnih rezervi u svijetu, ili oko 30,2% svog zlata ikada izvađenog / proizvedenog. Po tekućim cijenama (srpanj 2010.), moguće je na procijeniti vrijednost tih sredstava koje čine najveće blago u povijesti čovječanstva preko 1 245 milijardu američkih dolara”, piše Claudio Rendina.

“Danas je Rimokatolička crkva u brojkama povratila dominantan položaj u zlatu kojeg je stekla u vrijeme pada Svetog Rimskog Carstva oko 1100. godine, faza u kojoj je Vatikan pod kontrolom imao nešto manje od 30% od ukupnog svjetskog zlata. U posljednjih 1000 godina je RKC preuzela dominantnu ulogu koja joj je omogućila da kontrolira tržišta zlata u svijetu, što je rezultiralo da u četrnaestom stoljeću u jednom trenutku posjeduje više od 50% svog svjetskog zlata, dok je u 17. stoljeću imala kontrolu nad 60% svog ikada izvađenog zlata”, piše u knjizi “Zlato Vatikana”.

“To blago je kao cjelina podijeljeno između brojnih rezervi, kao i među onima neprijavljenima. Samo 20% od ukupnog broja zlatnih rezervi posjeduju “treće strane” u službenim rezervama, a najveće su prikazane od strane američkog FED-a.

Najvažniji privatne zalihe su neprijavljene i one su nepoznate, ali čini se da se nalaze u zemljama Zapada i naizgled su povezane s najvažnijim privatnim rezervama najstarijih privatnih banaka i financijskih tvrtki u Europi. To također mogu biti i privatne rezerve kojima se upravlja izravno iz Vatikana, iako je ova pretpostavka teško moguća”, piše Claudio Rendina.

“Kao Talijanu mi dođe spontana pomisao da bi sa svim zlatom koje je posjeduje Vatikan Italija mogla podmiriti dugove, a od ostatka može prehraniti cijelu naciju i zadovoljiti sve njene potrebe. Božja riječ po Evanđelju po Luki 9 : 25 glasi: “Koja je radost čovjeka da posjeduje sav svijet, ako na kraju izgubi i uništi samoga sebe?”, stoji u recenziji knjige koju je objavio talijanski blog koji prati skandale Rimske kurije.

Nezamisliva količina od preko 60 000 tona zlata za koju Rendina tvrdi da je u vlasništvu Vatikana zvuči nevjerojatno jednako kao i kineskih 30 000 tona. No, kako knjigu preporučuju svi kritičari, trebalo bi vidjeti na temelju kojih je podataka Rendina došao do ovakvog bogatstva RKC.

Izvor: L’oro del Vaticano
 

 
 
(altermainstreaminfo.com.hr,youtube.com/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=21059"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Bliži se resetiranje svjetskog financijskog tržišta bez presedana, a ako ste obraćali pozornost, znaci vam sigurno nisu promakli

Zapravo, mega-investicijski fondovi, vlasti i središnje banke tajno kupuju i čuvaju fizičko zlato, iščekujući događaj nakon kojeg će dolar postati bezvrijedan i nakon kojeg će se pojaviti nova svjetska valuta.

Međutim, prije nego što može doći do resetiranja, strani vjerovnici se prvo moraju riješiti svog duga u dolarima, a upravo to se i događa, čemu svjedoči nedavni rast dolara.

Kada se to završi, uslijediti će kolaps dolara, stoga se moramo pripremiti za potpuno financijsko, ekonomsko i monetarno prestrojavanje.

Najsigurniji znak da dolazi do resetiranja financija jest taj što središnje banke kupuju zlato, umjesto da ga prodaju kao što su to do sada radile. One sigurno znaju nešto što javnost ne zna čim prikupljaju ovaj plemeniti metal.

Vrlo je moguće da će se pojaviti jedna sasvim nova valuta koja ne mora obavezno biti podržana zlatom, već se može iskoristiti i SDR (Specijalna prava izvlačenja) mehanizam.

Kada dođe do resetiranja, zlato će nekontrolirano rasti, dok će dolar recipročno opadati.

Pošto se cijena zlata suzbija kako bi se vladama i središnjim bankama omogućilo da do njega jeftino dolaze, smatra se da je sada najbolje ulagati u rudarsku industriju i kupovati rudnike širom svijeta.

Dok zapadni mainstream mediji uvjeravaju javnost da je rast dolara dokaz gospodarskog oporavka, jasno je da se događa upravo suprotno.

Razlog porasta jeste masovno rješavanje američkih dugova, pošto privatni investitori i vlasti diljem svijeta znaju da se dolaru bliži kraj. Za masovno konvertiranje američkih dugova u lokalne, potrebna je velika potražnja za dolarom.

Kada se svijet riješi američkog dolara, on će doživjeti kolaps i to će biti početak resetiranja.

Iako se sve poprilično zataškava, mnogi utjecajni igrači znaju točno što se događa i čine sve kako bi uspjeli preživjeti nadolazeće financijsko resetiranje:

Ako je vjerovati znakovima, nedavni porast dolara će biti kratkog vijeka. Kada se vlade i središnje banke riješe dolara, oslobodit će se ekonomska, financijska i monetarna oluja koja će utjecati na svjetski poredak.

Teško je predvidjeti posljedice, ali s obzirom na to da izvjesni entiteti kupuju zlato kao da im život ovisi o tome, lako možemo očekivati ​​cijenu od 175 dolara po gramu zlata.
 
(webtribune.rs/uredio i preveo:nsp)

Tko sa vragom tikve sadi… Očito je daje uništavanje država raznim zaduživanjima postala već i preočita igra bankara. Argentina je proglasila bankrot po drugi put u posljednjih 13 godina, nakon što su propali pregovori s investicijskim fondovima u New Yorku.

“Nažalost, dogovor nije postignut i Republika Argentina će završiti u bankrotu”, kazao je Daniel Pollack, posrednik kojeg je sud imenovao u ovom slučaju.

Očekuje se da posljedice novog bankrota neće biti toliko teške kao one prije 13 godina, kada je na desetke ljudi poginulo na ulicama u velikim prosvjedima. Argentinska vlast tada je bila prisiljena zamrznuti račune štediša kako bi spriječili masovno podizanje novca iz banaka.

“Posljedice novog bankrota ne možemo u potpunosti predvidjeti, ali one svakako neće biti pozitivne”, kazao je jučer na konferenciji za medija Pollack.

Argentina već godinama ne uspijeva postići dogovor s fondovima koji su se 2002. godine domogli povoljnih državnih obveznica, a onda, umjesto restrukturiranja dugova, zatražili punu isplatu. U pitanju je golemih milijardu i 330 milijuna dolara plus kamate koji bi Argentinu mogli baciti na koljena.

Nakon izgubljenih brojnih sudskih parnica na sudovima u SAD-u, Argentini se primaknuo rok da postupi po presudi američkog okružnog suca Thomasa Griesa iz 2012. godine, prema kojoj bi fondovima trebala isplatiti 1,33 milijarde dolara plus kamate.

Nedavno su predstavnici Argentine i investicijskih fondova u New Yorku prvi puta razgovarali oči u oči. Ipak, napredak u pregovorima nije postignut. Argentinski ministar gospodarstva Axel Kicillof svom narodu je poručio kako vlast neće sa “lešinarskim fondovima” potpisivati sporazume koji mogu ugroziti budućnost Argentine.

Čovjek koji je (opet) uništio Argentinu

Paul Singer nije čovjek koji se može objasniti u par riječi. Vlasnik hedge fonda Elliot je prepun proturječnosti, ali u poslovima je tvrd kao kamen. I Argentinci moraju vidjeti da su mu bankroti već donijeli bogatstvo.

Siva kosa, siva brada i po izgledu, doima se kao ugodan, stariji gospodin od 69 ljeta. Kad Paul Singer, velikan hedge fondova, progovori o siromašnoj, zapuštenoj djeci bez perspektive, onda u New Yorku omekšaju srca bogatih donatora. “Ima još toliko mnogo za učiniti jer sva djeca, prije svega ona iz zapuštenih obitelji, zaslužuju prvoklasno obrazovanje kako bi imali uspjeha u životu.”

I to je Paul Singer, filantrop koji sa svojom obiteljskom zakladom podržava policiju New Yorka, pomaže školama i mališanima. Ali na Wall Streetu poznaju nekog drugog, nemilosrdnog Paula Singera, direktora investicionog giganta Elliot i čovjeka koji sad Argentinu gura u bankrot.

Makar kad je riječ o Argentini, Singer je uvjeren da je nedužan: “Što se tamo događa, za to su si sami krivi. Vode upravo užasnu poreznu politiku. I onda se ta zemlja još kači s velikim koncernima i jednostavno ne vraća novac koji je posudila od dužnika.”

Singer ne želi mnogo – on želi sve

A među tim vjerovnicima je i sam Singer. Ovaj milijarder čija tvrtka u međuvremenu upravlja imutkom od 23 milijarde dolara je svojedobno kupio argentinske državne obveznice – za jedva 49 milijuna dolara. Tada su se prodavale u bescjenje. Jer svi su se željeli riješiti argentinskih papira, ali Singer ih je htio imati u džepu.

Onda je došla 2001. i Argentina je bila na rubu bankrota. Uslijedio je rez dugova i većina vjerovnika je pristala na nagodbu s Argentinom. Ali netko kao što je Paul Singer ne odustaje lako od onoga što ima u džepu. Zapravo je onda mogao dobiti 200 milijuna dolara i gotovo učetverostručiti ono što je za to platio, ali Singer hoće više. On hoće sve, 800 milijuna i kamate: “Ako ovaj naš sukob probudi vladu Argentine kako bi promijenila njenu gospodarsku politiku, još bolje”, kazao je Singer. Tada, ove zime u Davosu je još govorio kako se s Argentinom “može dogovoriti za jedno popodne” – ali očito samo ako Argentina plati čitav iznos.

Ne čudi da ga njegovi kritičari zovu lešinarom. Argentinska predsjednica Kirchner govori o “lešinarskim fondovima” i “ucjenjivačima” i jasno je da time misli na Singera. Čovjeka s mnogo lica. Konzervativan ali ipak velikodušan u donacijama. Bez skrupula i sa srcem za manjine. Daje milijune za podršku homoseksualnom pokretu – njegov vlastiti sin je homoseksualac, ali iz duboke duše mrzi demokrate kao što je Obama.

S američkim konzervativcima se dobro razumije i zabavlja, ali njegovim protivnicima nije do smijeha. Već i prije Argentine je i Peru doveo na rub bankrota. Njegovu metodu neki zovu ‘konzekventnom’, a neki ‘nemilosrdnom’. Pred obalom Gane je već dao zaplijeniti školski brod argentinske ratne mornarice – zajedno s posadom. Kao kauciju za njegov hedge-fond. Tako funkcionira taj čovjek koji se ničega toliko ne boji kao inflacije. Goste rado hvata u raspravu iz godine 1931. s temom obezvređivanje novca u Njemačkoj nakon Prvog svjetskog rata.

Kad je riječ o Argentini, Paul Singer ima dvije važne stvari koje ova južnoamerička država nema. Prvo, već je pokazao da on ima vremena i da može čekati. A drugo – ima i novca u izobilju.
 

 
 
(dw.de, index, youtube.com/uredio: nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=18258"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Zašto se čini kao da tamo gdje god postoji ljudska patnja, neka od najvećih banaka zarađuje ​​novac iz nje?

Prema novom izvješću iz Pokreta World Development, Goldman Sachs je zaradio oko 400 milijuna dolara kladeći se prošle godine na cijene hrane . Sveukupno, 2012 je bio prilično “ponosna” godina za Goldman Sachs.

Prihodi za Goldman Sachs porasli su za oko 30 posto u 2012, a cijena dionice Goldman Sachs-a su porasle za više od 40 posto u proteklih 12 mjeseci. Procjenjuje se da je prosječni bankar u Goldman Sachs-u dovneo u plaće i bonus paket oko 396.500 dolara u 2012. godini.

Dakle, bez sumnje, Goldman Sachs se kupa u novcu upravo sada. No, što je cijena za sav ovaj “uspjeh”? Mnogi tvrde da špekuliranje sa cijenama hrane od strane velikih banaka je dramatično povećalo globalnu cijenu hrane i izazvao stradanja stotina milijuna siromašnih obitelji diljem planete što će u budućnosti postati još puno gore.

U ovom trenutku, globalna cijena hrane je više nego dvostruko veća nego u 2003. godini. Oko dvije milijarde ljudi na planetu potroši barem pola svojih prihoda na hranu, a blizu milijardu ljudi redovito nemaju dovoljno hrane za svoje potrebe.

Je li to moralno za Goldman Sachs i druge velike banke, kao što su Barclays i Morgan Stanley da stotine milijuna dolara stave na kladionicu cijene hrane, i manipuliraju globalnim cijenama hrane, čine za siromašne obitelji diljem svijeta da se teže i skuplje hrane?

To je još jedan razlog zašto je balon derivata jako loš za svjetsko gospodarstvo. Goldman Sachs i druge velike banke se ponašaju prema globalnim zalihama hrane, kao da je to neka vrsta casino igre. Ova vrsta bezobzirne aktivnosti uvelike je osudio pokret svjetskog razvoja u izvješću …

“Goldman Sachs je globalni lider u trgovini koji manipulira cijenama hrane, dok gotovo milijardu ljudi gladuje. Banka je lobirala za financijske deregulacije koje su omogućile da se milijarde izliju u derivate robnih tržišta, stvorili su potrebne financijske instrumente, i sada grabe svoju dobit. Špekulacije su potakle volatilnost cijena hrane i “šiljke” cijena hrane, i na taj način ranjavanjući ljude diljem svijeta koji se bore priuštiti si hranu . “

Dakle, ne bi trebao biti zakon protiv ovakve vrste klađenja?

Pa, u Sjedinjenim Američkim Državama zapravo postoji takav zakon protiv klađenja na hranu, ali zakon je blokiran od strane velikih banaka na Wall Street-u i njihovih vrlo visoko plaćenih odvjetnika. Slijedi još jedan izvadak iz izvješća …

“SAD je donio zakon za ograničavanje špekulacija, ali kontrole nisu provedene zbog pravnog izazova od Wall Street-a koji je predvodio Međunarodne Mjenice i Asocijacije Derivata, od kojih je Goldman Sachs vodeći član. Sličan zakon je na stolu u EU, ali se britanska vlada do sada protivila učinkovitoj kontroli. Goldman Sachs je lobirao protiv kontrole i u SAD-u i EU. “

Objavljeno u nastavku je grafikon koji pokazuje što je ovovakva vrsta aktivnosti učinila i kako se to odrazilo na cijene roba u posljednjih nekoliko desetljeća. Primijetit ćete da su cijene roba bile su prilično stabilne u 1990. godini, ali od 2000 godine oni su bili iznimno volatilne …

Razlog za sve ovo volatilnost je objašnjeno u izvrsnom članku Frederick Kaufman …

Novac priča svoju priču. Od pucanja tehnološkog mjehura u 2000., došlo je 50 - struko povećanje ulaganja dolara u robnim indeks fondova. No, kada je globalna financijska kriza potjerala uplašeni investitore sa burza početkom 2008, a dolara, funta, i euro je izbjegavao povjerenje ulagača, no  roba – uključujući hranu – se činila kao posljednje, najbolje mjesto za zaštitu novaca, mirovina, i mjesto gdje će državni fondovi parkirati svoju gotovinu. Špekulanti su izlili 55 milijarde dolara u robna tržišta. Inflacija hrane je ostaola stabilna od tada.

Jeste li ljuti već?

Trebali bi biti.

Siromašne obitelji diljem planeta pate, tako da bankari s Wall Street-a mogu napraviti veći profit.

To je odvratno.

Mnoge velike financijske institucije izgleda da samo vole zaraditi novac na leđima siromašnih.

Nažalost, globalna opskrba hranom je sve slabija svakim danom, i stvari su prilično zlokobne za nadolazeće godine.

Prema Ujedinjenim narodima, rezerve globalne hrane su dosegle najnižu razinu u gotovo 40 godina. Globalne prehrambene rezerve nisu bile ovako niske još od 1974. godine, ali se stanovništvo u svijetu uvelike povećalo od tada. Ako 2013. bude još jedna godina suše i loše žetve, stvari bi mogle pobjeći izvan kontrole vrlo brzo …

Što mislite šta će banke učiniti sa cijenama mesa tijekom sljedećih nekoliko godina?

Ako se stvari ne preokrenu dramatično, 2013. bi mogla biti apsolutno godina noćne more za usjeve u Sjedinjenim Američkim Državama, a možda i globalno. Suše pogađaju cijeli svijet, požari. Prinosi hrane su sve manji.

Pa nadajmo se najboljem, ali neka nam se također pripremiti za najgore.

Izgleda da su više cijene hrane na putu, milijuni siromašnih obitelji diljem planeta će biti pod velikim pritiskom da prehrane svoje obitelji.

U međuvremenu, Goldman Sachs će pucati od smijeha….
 

 
 
izvor: minfowars.com, youtube.com/uredio: nsp
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=12518"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]